Potisnuta i neprepoznata tuga pretvara se u simptome anksioznosti, depresije, napetosti, strahova, a zatim u rizična ponašanja i bolesti zavisnosti.

Tuga je dragulj čija vrijednost nije toliko poznata. Ne samo da odrasli ljudi na sve načine izbjegavaju biti tužni, već tako uče i djecu. Koliko puta ste vidjeli da se djetetu recimo razbije igračka, a roditelji ga tješe: “Ne plači, kupit ćemo drugu“ ili „Ti si veliki dječak (djevojčica)“ ili „To je samo igračka“ itd. Time šaljemo poruku da plač nije poželjan, kao i da treba na svaki način zanijekati svoj gubitak. Gubitak jedne igračke za dijete je velika stvar, zato je ovakav događaj sjajna prilika da pokažete djetetu kako da se nosi s gubicima u životu.

Jedna od najtežih stvari u životu je prihvatiti život kakav jest. Ljudi koji izbjegavaju bolne osjećaje kada su oni realni, sprječavaju sebe da budu psihički zdravi.
Možemo zamrznuti jedan kadar iz života roditelja; kad dijete trči i padne, a roditelji brže bolje upućuju bujicu riječi „Ništa! Ništa strašno! Skočilo dijete! Prošlo…“ Ovakva reakcija roditelja sasvim je prirodna, ali uči dijete da je osjećati bol strašno i da se bol mora izbjeći. Tako imamo čitave generacije mladih ljudi koji su potpuno nespremni da se nose sa životnim nedaćama, netolerantni na frustracije svakodnevnog života i duboko nesretni što osjećaju i najmanju nelagodu.

Istraživanja su pokazala da je vještina našeg uma da neke emocije otkloni iz svijesti – neselektivna, potiskivanje tuge dovodi do potiskivanja i drugih emocija, naročito radosti, te dolazi do bezvoljnosti, manjka energije i razvoja depresije. Iako tuga može biti za nekog neugodna, tuga je zdrava emocija koja se javlja u situacijama gubitka.
Gubitak može biti stvaran ili umišljen. Neki ljudi mogu izbjegavati tugu iz straha da bi ona mogla vječno trajati i da nikada neće iz nje izaći ako joj se prepuste. To nije točno, tuga je proces koji ima svoj jasan početak, razvoj i čak i sretan kraj. Nasuprot tome, potiskivanje tuge traje beskrajno, jer sprječava psihološko razrješenje. Potisnuta i neprepoznata tuga pretvara se u simptome anksioznosti, depresije, napetosti, strahova, a zatim rizična ponašanja i bolesti zavisnosti. Obrambena ponašanja koja služe da se osjećaj tuge zamaskira su, npr. euforičnost, neautentično veselje, preglasan smijeh, pretjerana akcija, različita rizična ponašanja, kao i korištenje alkohola i psihoaktivnih supstanci. Kada sprječavamo sebe da budemo tužni, mi se udaljavamo od realnosti, odvajamo od osjećaja, a s umrtvljavanjem tuge uspavljujemo i sve druge emocije, te ostajemo prazni, beživotni, ravnodušni, iscrpljeni i bez sposobnosti za ljubav, rad i radost življenja.

Rad tuge je dragocjen za zdrav psihički život i bez njega nema razvoja, ni zrelosti

Zato sljedeći put kada se vaše dijete susretne sa situacijom gubitka, umjesto da kažete: „Ništa strašno“, recite: „Da, to je tako tužno, razumijem.“ I pustite dijete da se isplače u vašem zagrljaju. Pustite djecu da tuguju, jer tako rastu i sazrijevaju, uče o sebi i životu i prihvaćaju život kakav jest, što im omogućuje da ga žive punim plućima.