"Danas su djeca u katastrofalnom emocionalnom stanju. Većina ih dođe u školu emocionalno nespremna za učenje. Mnoge stvari u našem modernom stilu života dovode do toga."
V.P.

Po svojem iskustvu, moja prijateljica Victoria Prooday, radni terapeut,  vidi nešto toliko rašireno i alarmantno da sam ju pitala mogu li i ja podijeliti s drugima njezine spoznaje. Zbog ogromnog interesa i razgovora o ovoj temi, dijelim njezin članak. Ohrabrujem svakog roditelja koji se brine za budućnost svoje djece da pročita ovaj članak. Znam da bi mnogi odabrali da ne čuju ono o čemu ona govori u članku, ali vaša djeca trebaju to da čujete ovu poruku.

Victoria piše:

Radni sam terapeut s godinama i godinama iskustva rada s djecom, roditeljima i učiteljima. Potpuno se slažem s porukom ove učiteljice da naša djeca postaju sve gora i gora u mnogim pogledima.

Čujem stalno istu poruku od svakog učitelja kojeg upoznam. Jasno je da otkad sam radni terapeut sam viđala i dalje vidim pad u društvenom, emocionalnom i akademskom funkcioniranju djece, kao i snažan porast poteškoća u učenju i drugih dijagnoza.

Kao što znamo, mozak je promjenjiv. Zbog okruženja možemo učiniti mozak „snažnijim“ ili „slabijim“. Čvrsto vjerujem da, unatoč našim najboljim namjerama, nažalost mijenjamo mozak naše djece u pogrešnom smjeru.

Evo zašto:
 

1. DJECA DOBIJU SVE ŠTO ŽELE KADA TO ŽELE

„Gladan sam!“ „U sekundi ću se zaustaviti kod restorana.“ „Žedan sam!“ „Evo automata.“ „Dosadno mi je!“ „ Uzmi moj mobitel!“ Sposobnost da se odgodi zadovoljiti njihovu potrebu je jedan od ključnih čimbenika za budući uspjeh. Imamo najbolje namjere – učiniti našu djecu sretnom – ali, nažalost,  usrećujemo ih u tom trenutku, ali ih činimo nesretnima na duge staze. Biti sposoban odgoditi to da se zadovolje potrebe djece znači biti sposoban funkcionirati pod stresom. Naša djeca polako postaju manje spremna nositi se i s najmanjim stresorima, koji im postanu velike prepreke u postizanju uspjeha u životu.

Nemogućnost da se odgodi zadovoljenje potrebe djece se često vidi u učionicama, trgovačkim centrima, restoranima i trgovinama igračaka kada dijete čuje „Ne!“ jer su roditelji naučili mozak djece da dobiju odmah što žele.

2. OGRANIČENA DRUŠTVENA INTERAKCIJA

Svi imamo obveze, tako da djeci dajemo digitalne uređaje i njih također „zapošljavamo“. Prije su se djeca igrala vani, gdje su u prirodnom okolišu naučili i vježbali socijalne vještine. Nažalost, tehnologija je zamijenila vrijeme provedeno vani. Također, tehnologija je onemogućila interakciju roditelja i djece. Očito, naša djeca zaostaju… Tehnologija ne može pomoći djeci razviti socijalne vještine. Većina uspješnih ljudi ima odlične socijalne vještine. To je prioritet.

Mozak je kao mišić koji se može vježbati. Ako želite da vaše dijete zna voziti bicikl, učite ga tome. Ako želite da vaše dijete bude sposobno čekati, trebate ga naučiti strpljenju. Ako želite da se vaše dijete socijalizira, trebate ga naučiti socijalnim vještinama. Sve ovo se primjenjuje i kod drugih vještina. Nema razlike!

3. BESKRAJNA ZABAVA

Stvorili smo umjetan svijet zabave za našu djecu. Ne postoje dosadni trenutci. Onoga trenutka kad postane tiho, požurimo zabaviti ih jer, u suprotnom, osjećamo da ne obavljamo svoju roditeljsku dužnost. Živimo u dva odvojena svijeta. Oni imaju svoj „svijet zabave“, a mi imamo naš „poslovni svijet“. Zašto nam djeca ne pomažu u kuhinji ili s rubljem? Zašto ne pospreme svoje igračke?  To je temeljni jednolični posao koji uvježbava mozak da bude učinkovit i funkcionira za vrijeme „dosade“, što je isti „mišić“ koji na kraju zahtjeva da se poduči u školi. Kad dođu u školu i trebaju pisati, njihov odgovor je „Ne mogu. Preteško je. Predosadno.“ Zašto? Zato što se „mišić“ za rad ne vježba beskonačnom zabavom. Uvježbava se radom.

4. TEHNOLOGIJA

Koristiti tehnologiju kao „besplatno čuvanje djece“ zapravo uopće nije besplatno. Naplata vas čeka odmah iza ugla. Plaćamo dječjim živčanim sustavom, njihovom pažnjom i njihovom sposobnošću za odgađanjem  zadovoljenja potreba.  U usporedbi s virtualnom stvarnošću, svakodnevni život je dosadan. Kad djeca dođu u učionicu, izložena su ljudskim glasovima i primjerenim vizualnim podražajima što je suprotno od onoga kada su bombardirana grafičkim eksplozijama i posebnim efektima koje su navikli gledati na ekranima. Nakon sati provedenih u virtualnoj stvarnosti, obrađivanje informacije u učionici postane jako izazovno za djecu jer im se mozak navikava na veliku količinu podražaja koje im daju video igrice. Nemogućnost obrade manjeg broja podražaja učini djecu krhkima u akademskim izazovima. Tehnologija nas također emocionalno isljučuje od naše djece i obitelji. Mozak djece se najviše hrani roditeljevom emocionalnom dostupnošću. Nažalost, postupno lišimo djecu te hrane.

5. DJECA VLADAJU SVIJETOM

„Moj sin ne voli povrće.“ „Ona ne voli rano ići na spavanje.“ „On ne voli doručkovati.“ Ne voli igračke, ali dobra je na iPadu.“ Ne voli se sam odijevati.“ „Ona je prelijena da bi sama jela.“ Ovo čujem od roditelja cijelo vrijeme.  Od kada nam djeca diktiraju kako ćemo ih odgajati? Kad bi bilo sve na njima, sve što bi radili jest jeli makarone sa sirom i peciva s krem sirom, gledali bi televiziju, igrali se na svojim tabletima i nikad ne bi išli na spavanje. Kakvo im dobro činimo dajući im ono što ŽELE kad znamo da to nije DOBRO za njih? Bez pravilne prehrane i kvalitetnog sna, naša djeca dođu u školu razdražljiva, tjeskobna i nepažljiva. Uz to, šaljemo im krivu poruku. Oni nauče da mogu raditi što žele i da ne moraju raditi što ne žele. Nedostaje koncept da se nešto „treba raditi“. Nažalost, kako bismo ostvarili ciljeve u životu,  trebamo raditi ono što je potrebno, što ne mora uvijek biti ono što želimo raditi. Na primjer, ako učenik želi biti odlikaš, treba naporno učiti. Ako želi biti uspješan nogometaš, treba vježbati svaki dan. Naša djeca jako dobro znaju što žele, ali im je teško raditi ono što se treba raditi da bi postigli taj cilj. To rezultira nedostižnim ciljevima i djeca postanu razočarana.

6. VJEŽBAJTE NJIHOV MOZAK

Možete napraviti razliku u životu vašeg djeteta vježbajući njegov mozak kako bi dijete moglo uspješno funkcionirati na društvenoj, emocionalnoj i akademskoj razini. Evo kako:

Ne bojte se postaviti granice. Dijete treba granice kako bi odraslo sretno i zdravo!!

Napravite vremenski raspored za obroke, spavanje i vrijeme za tehnologiju.
Razmišljajte o tome što je DOBRO za njih – ne o tome što ŽELE/NE ŽELE. Zahvalit će vam zbog toga kasnije. Roditeljstvo je težak posao. Morate biti kreativni da ih natjerate raditi što je dobro za njih jer, većinu vremena, to je potpuna suprotnost od onoga što žele raditi.
Djeci je potreban doručak i kvalitetna hrana. Trebaju provesti vrijeme vani i ići spavati u isto vrijeme kako bi sutradan došli u školu sposobni za učenje!

Ograničite tehnologiju i povežite se emocionalno sa svojom djecom

Iznenadite ih cvijećem, nasmijte se, škakljajte ih, stavite poruku punu ljubavi u njihov ruksak ili ispod jastuka, iznenadite ih ručkom vani radnim danom, plešite skupa, pužite skupa, tucite se jastucima
Imajte obiteljske večere, večeri igranja društvenih igara ( pogledajte listu mojih omiljenih društvenih igara), vozite bicikl, šetajte navečer sa svjetiljkom

Vježbajte odgađanje zadovoljenja njihovih potreba

Pustite ih da čekaju!!! U redu je imati „ Dosadno mi je.“ vrijeme – ovo je prvi korak do kreativnosti
Postupno povećavajte vrijeme između „Trebam“ i „Dobijam“
Izbjegavajte korištenje tehnologije u automobilima i restoranima, a umjesto toga ih učite čekati pričanjem i igranjem igara
Ograničite stalno grickanje

Naučite svoju djecu raditi jednoličan posao od malena kao da je to podloga za „ sposobnost rada“ u budućnosti

Slaganje rublja, pospremanje igračaka, spremanje odjeće, slaganje namirnica, postavljanje stola, pravljenje ručka, vađenje hrane iz kutije za užinu, slaganje kreveta
Budite kreativni. Od početka to učinite poticajnim i zabavnim tako da njihov mozak to povezuje s nečim pozitivnim.

Učite ih socijalnim vještinama

Učite ih slušati druge, dijeliti, gubiti/pobjeđivati, praviti kompromise, davati komplimente drugima, govoriti „ molim te“ i „ hvala“.

Iz mog iskustva kao radni terapeut, djeca se mijenjaju onoga trenutka kad roditelji promijene svoj pogled na odgajanje. Pomozite svojoj djeci da uspiju u životu vježbajući i ojačavajući njihov mozak što ranije!

Victoria je magistrica znanosti u radnoj terapiji na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Torontu i prvostupnica znanosti u kineziologiji i znanosti zdravlja na Sveučilištu u Yorku.  Osnivačica je i direktorica multidisciplinarne klinike u Torontu, u Kanadi, za djecu s problemima u ponašanju, društvenim odnosima, emocionalnim problemima i problemima u učenju. Victoria, zajedno sa svojim timom, je pomogla stotinama obitelji diljem Kanade i svijeta i često gostuje na predavanjima kod učitelja i roditelja.

Preneseno s Iskra Waldorf Hrvatska

Objekti straha kod djece mijenjaju se sukladno njihovoj dobi, na način koji korespondira s djetetovim kognitivnim razvojem, razvojem fizičkih karakteristika te iskustvima koja slijede iz tih rastućih mogućnosti.

Strahovi u dječjoj dobi su toliko uobičajene i česte pojave da su rijetko potrebne intervencije stručnjaka. One su sastavni dio dječjeg života, koji je čak u određenoj mjeri i poželjan jer strah pokreće ponašanja koja su esencijalna za preživljavanje te povećava motivaciju da se nauče određene adaptivne vještine. Čak su i naše bake znale reći "dobar je strah kome ga je Bog dao". Iako se ne slažemo s tvrdnjom da djecu treba odgajati u strahu, potrebno je naglasiti da se na strah ne treba gledati kao na nešto negativno i nepoželjno što pod svaku cijenu treba spriječiti. Određena doza straha je "pametna" i adaptivna te će, primjerice, sačuvati naše dijete od odlaska s nepoznatom osobom. Postoje razvojno specifični strahovi koji obilježavaju svaku etapu djetetova života, pa je tako normalno da se djeca do četvrte godine boje separacije od roditelja, da se s 4, 5 i 6 godina boje imaginarnih bića, da se u šestoj godini boje smrti i sl. Objekti straha kod djece mijenjaju se sukladno njihovoj dobi, na način koji korespondira s djetetovim kognitivnim razvojem, razvojem fizičkih karakteristika te iskustvima koja slijede iz tih rastućih mogućnosti.

Nekada se može dogoditi da emocije straha i tjeskobe u dječjoj dobi postanu toliko ekstenzivne da ozbiljno ometaju djetetovo funkcioniranje te svakodnevni život obitelji. Primjerice, kada dijete zbog straha izostaje iz škole, kada ne uspijeva uspostaviti odnose s vršnjacima, kada je strah svojim intenzitetom toliko preplavljujući da dijete nekontrolirano plače, kada ima poteškoće sa spavanjem i hranjenjem i sl. Tada je potrebno potražiti pomoć stručnjaka.

Bez obzira na to radi li se o uobičajenom strahu ili poremećaju, uloga roditelja je ključna u prevladavanju straha i tjeskobe. Stoga je potrebno da budu podrška svom djetetu. Što to točno znači? Koje riječi će zaista pomoći djetetu da se sigurnije osjeća? Koje riječi će pomoći da prevlada strah?
 

"Ja sam tu. Sad si siguran."

Anksioznost je praćena karakterističnim mislima prema kojima se stvari čine gore i strašnije nego što nam se čine kada nismo zabrinuti. Ove riječi djetetu mogu pružiti osjećaj sigurnosti i utjehe kad se osjeća kao da gubi kontrolu, pogotovo ako je dijete na vrhuncu svog straha ili brige. Djeci su njihovi roditelji "sigurna baza". Što su djeca mlađa, time će više tražiti sigurnost od roditelja, a kako odrastaju sama mogu regulirati svoje strahove. Međutim, u situacijama velike brige i straha, djeca se mogu početi ponašati na regresivan način, odnosno ponašati se su skladu s onim što je za očekivati od djece mlađe dobi. Tada im je potrebno pružiti utjehu u skladu s njihovim emocionalnim potrebama, a ne s onim što roditelji očekuju s obzirom na njihovu kronološku dob.
 

"Pričaj mi o tome."/"Možeš li mi reći malo više o tome kako se osjećaš?"

Važno je da roditelji daju priliku svome djetetu da priča o svojim strahovima bez da ga prekidaju. Većina djece treba vremena da bi procesirala što točno misle i osjećaju. Nekada je i odraslima lakše samo kad ih netko sluša. Kada se nešto kaže na glas, postane jasnije i moguće je zauzeti emocionalnu distancu od toga. Djeci je pogotovo to potrebno jer imaju manje mogućnosti i sposobnosti za verbaliziranje svojih briga, osjećaja i misli. Naročito bi roditelji trebali biti svjesni svoje uloge u tome, jer djetetovi prijatelji vjerojatno nemaju u toj mjeri razvijenu empatiju i vještine aktivnog slušanja koliko djetetu treba. Osim toga, djeca u svojim vršnjacima češće vide partnere za igru, a ne nekoga tko će ih saslušati u njihovim problemima.
 

"Koliko je velika tvoja briga?"/"Koliko je velik tvoj strah?"/"Koliko je tvoj strah velik na skali od 1 do 10?"

Roditelji imaju važnu ulogu u tome da pomognu svom djetetu verbalizirati veličinu/količinu njegove brige ili straha kako bi dobili jasnu sliku kako se ono osjeća. Vrlo često će se dogoditi da strah ili briga koju dijete osjeća, roditelji ne doživljavaju "ozbiljno", iako bi trebali. S druge strane, djeci nekada nedostaju riječi kojima bi opisali svoje osjećaje. U savjetovanju se stoga, često koristi tzv. termometar straha na kojem dijete uz vizualnu predodžbu toplomjera ili termometra može iskazati što je za njega mali strah, a što je veliki strah i koliko je strah kod njega trenutno izražen.
 

"Što bi rekao svom strahu?"/"Što bi napravio svom strahu?"

Ovo pitanje je jedan od načina na koji roditelji pomažu djetetu da verbalizira svoj osjećaj s obzirom na to da djeca imaju ograničenu mogućnost shvaćanja apstraktnih, psiholoških pojmova. Kad strah personificiramo i djetetu omogućimo da mu se obrati kao konkretnom biću, djetetu možemo povećati stupanj razumijevanja i kontrole nad onim što mu se događa. Također, djeci treba vremena da procesiraju svoje misli bez da ih se prekida. Osim toga, ovako roditelji mogu vidjeti koji su djetetovi resursi da se suoči sa svojim strahom, a koji resursi još nisu razvijeni da bi im pomogli razviti one vještine i način razmišljanja koji im nedostaje.
 

"Možeš li nacrtati kako izgleda tvoj strah?"

U situacijama kada djeca ne znaju izraziti svoje strahove kroz riječi možemo ih ohrabriti da nacrtaju, naslikaju ili nekom drugom kreativnom tehnikom izraze svoje strahove. Kada djeca nacrtaju svoj strah, mogu ga npr. umanjiti tako što će ga roditelj zamoliti da taj strah učini smiješnim. To će doprinijeti da strah izgleda manje strašnim, a djeci se ujedno daje poruka da ga mogu kontrolirati i raditi s njim što sami žele.
 

"Hajdemo zamisliti drugačiji završetak"

Kada je dijete tjeskobno (a isto je i s odraslima) čini se kao da je "zapelo" u istom obrascu ponašanja ili istom obrascu mišljenja i da ne može naći put iz toga. Tada roditelji mogu pomoći tako da zajedno s djetetom ispričaju priču, ali ostave nedovršen kraj priče te zajedno pronađu što je moguće više rješenja ili završetaka iste priče.
 

"Koje druge stvari znaš o __________?"

Djeca se manje boje ako imaju više informacija o onome čega se boje (Što se događa za vrijeme oluje? Kako funkcioniraju dizala? Informacije o kukcima/pčelama…). Ovim pitanjima roditelji mogu dobiti uvid u to zbog čega se djeca boje i što im pomaže da "racionaliziraju" svoje strahove. Tako mogu djecu podučiti o onome čega se boje i umanjiti njihov strah.
 

"Što ti može pomoći?"

Roditelji mogu raditi proaktivno i kreirati listu strategija za smirivanje. Te strategije mogu vježbati s djetetom tijekom dana kada je ono mirno, da bi ih moglo upotrijebiti kada je u strahu. Primjerice, strah od mraka. Kada kod djeteta primijete strah dobro je podsjetiti ga na listu s koje dijete samo može odabrati koju strategiju će primijeniti.
 

"Idemo duboko udahnuti."

Kada je dijete jako uznemireno, ne može se fokusirati na određenu strategiju koju poznaje od ranije, ali ono što možemo je zajedno s njime disati. Tada mu nećemo davati naredbu da duboko diše nego ćemo mi biti model koji koristi vježbu disanja i dijete će nas početi imitirati. Disanje može uključivati brojanje tijekom udaha do 3 te brojanje tijekom izdisaja do 5. Cilj je da se dijete fokusira na disanje i opusti svoje tijelo, a pritom da ne razmišlja o strahu.
 

"Bojiš se i…"

Roditelji često kažu svom djetetu: "Ma nemaš se čega bojati." čime zapravo umanjuju djetetov osjećaj i ostavljaju dijete samo sa svojim osjećajem straha. Potrebno je da roditelji daju do znanja djetetu da vide da se boji. Kako to učiniti? Važno je da najprije imenuju osjećaj koji je u podlozi djetetovog ponašanja bez umanjivanja ili uvećavanja, a zatim nastave rečenicu: "Bojiš se i … sad si siguran.", "Bojiš se… i već prije si prevladala ovaj strah", "Bojiš se i … imamo plan što radimo kad se bojiš."
 

"Što ti ja mogu pružiti da se osjećaš sigurnije?"

Umjesto da roditelji pretpostavljaju da znaju što djetetu treba, potrebno je da daju djetetu priliku da im samo kaže kako mu mogu pomoći i što trebaju učiniti da umanji strah.
 

"Ovaj osjećaj će proći"

Ovo je fraza koju roditelji mogu koristiti, kao i dijete, kada je panika na vrhuncu. Svi osjećaji prođu s vremenom. Iako se ponekad čini kao da nikad neće proći ili da to ne možemo izdržati ili da je preteško. Važno je prisjetiti se i sagledati perspektivu onoga što dolazi.

Preneseno s Roditelji.hr

Svaki roditelj želi da njegovo dijete usvoji dobre navike koje će mu pomoći u životu. Svi roditelji žele odgajati djecu učeći ih dobrim navikama. No, roditeljska misija će biti moguća i uspješna samo ako znate koje su to DOBRE NAVIKE koje vaša djeca moraju imati.

 1. PRANJE ZUBA

Većina djece su lijena za pranje zuba. Naviknite ih da je pranje zuba dio njihovih svakodnevnih poslova kao što su ručanje i spavanje.

2. SAMOSTALNO BUĐENJE

Mnogi roditelji doslovno vuku svoju djecu iz kreveta svako jutro. To nije zdrava navika. Dječji tjelesni sat mora biti usklađen s buđenjem u određeno vrijeme.

3. PONAŠANJE ZA STOLOM

Vrlo je važno da vaše dijete nauči pravilno ponašanje za stolom. Zato morate prestati hraniti dijete što prije.

4. ČIŠĆENJE SVOJE SOBE

Nije vaša dužnost počistiti za djecom. Oni moraju naučiti počistiti svoj nered.

5. „MOLIM“ I „HVALA“

Ako vaša djeca nauče reći ove dvije riječi, njihov život će postati lagan. „Molim“ i „Hvala“ su dvije čarobne uljudne riječi koje vam mogu pomoći u raznim situacijama u životu.

6. DIJELJENJE STVARI

Dijeljenje je radost većine djece ovih dana. Većina parova se odlučuje imati jedno dijete, a bez braće i sestara s kojima ne dijeli stvari dijete postaje sebično. Učite vašu djecu da podijele igračke, hranu i knjige sa svojim rođacima ili prijateljima.

7. ODGOVORNOST S NOVCEM

Učite vašu djecu od malih nogu da raspolažu novcem. Dajte im fiksni džeparac i zamolite ih da upravljaju sa svojim troškovima u tom iznosu. To će ih naučiti da budu financijski odgovorni kasnije u životu.

8. ZDRAVE PREHRAMBENE NAVIKE

Sva djeca vole jesti pizze i hamburgere. Ali vaše dijete ne bi trebalo biti ovisno o brzoj hrani. Pripremajte zdravu hranu kod kuće, tako da vaša djeca razvijaju okus domaće kuhane hrane.

9. POMAGANJE U KUĆI

Kada vaša djeca postanu dovoljno velika (7 do 8 godina) moraju početi raditi neke od kućanskih poslova. Dajte im da rade neke male kućanske poslove kao što je slaganje ili brisanje suđa, kako bi stvorili naviku obavljanja kućanskih poslova.

10. ODLAZAK NA SPAVANJE

Pobrinite se da vaša djeca odlaze u određeno vrijeme na spavanje. Samo ako ih naučite da vode discipliniran način života, vaša djeca će prakticirati ove navike ostatak svog života.

Preuzeto sa skolskiportal.hr

Fotografija: freepik.com 

Svaki roditelj želi svoje dijete odgojiti da bude dobra, velikodušna i pristojna osoba. Posebno pazimo na to da naučimo našu djecu da budu velikodušni i da ne budu sebični. Naš je posao da pomognemo djetetu da shvati da postoje i drugi ljudi koji imaju svoje potrebe i želje različite od njegovih. Kada želimo dijete naučiti kako da dijeli svoje stvari sa drugom djecom većinom radimo krivo.
 

Tipična scena je da se dijete igra sa svojom igračkom kada dolazi drugo dijete koje želi istu tu igračku. Majka prvog djeteta kaže: “Budi dobar i podijeli svoju igračku. Daj Ivani igračku.” ili “Daj Petri barbiku. Ti si je imala dovoljno dugo.” Događa se to da je dijete prekinuto u svojoj igri i natjerano dati nešto s čime se igralo. Osjeća se loše u vezi dijeljenja i dijeljenje povezuje sa lošim osjećajem kojeg je imalo dok je davalo igračku.
 

Zapravo, roditelj je onaj koji je dijelio, ne dijete.
 

Dopustite svom djetetu da nauči što znači radost dijeljenja, ali ga naučite i da je u redu osjećati se loše kad nešto ne dobije onoga trena kad to poželi.
 

Kada od djeteta očekujemo da podijeli nešto s čime se igra, očekujemo da ono podijeli svoju igračku istoga trena kada mi to kažemo. S druge strane, ni mi sami to ne radimo. Zamislite da ste na mobitelu i da vam netko dođe i kaže da treba vaš mobitel ili ga uzme od vas. Biste li se vi naljutili?
 

Kao odrasle osobe mi od drugih očekujemo da čekaju svoj red. Vrlo vjerovatno ćemo drage volje posuditi svoj mobitel prijatelju ili čak strancu, ali želimo da oni pričekaju dok mi završimo s onim što radimo. Istu logiku bi trebali primjeniti na djecu. Neka se dijete nastavi igrati sa svojom igračkom dok ne završi igru.

Ovako to izgleda u stvarnom životu. Umjesto da vi kažete “Još pet minuta pa je onda Ivanin red.” naučite svoje dijete da kaže “Možeš dobiti barbiku kada ja završim s igrom.” Ovako se vaše dijete uči zauzeti za sebe i odrediti zdrave granice prema drugoj djeci. To je fantastična životna vještina koju možemo naučiti svoju djecu.

Koliko nas odraslih ima problem s time da drugima kažemo ne?

Kada prvo dijete pusti igračku i krene se igrati s nečim drugim, podsjetite ga da je sada Ivanin red na igračku. Ovo je ujedno i sjajan način da pomognete djetetu da postane svjesno tuđih potreba. Najbolji dio svega ovoga je kada vaše dijete svojevoljno i zadovoljno daje svoju igračku drugom djetetu. To je trenutak kada vaše dijete osjeti radost dijeljenja. To je iskrena velikodušnost. Osjećaj koji će htjeti ponoviti još mnogo puta u svom životu, bez obzira gleda li ga njen roditelj ili ne.

Što s djetetom koje čeka?

Čekanje je teško, osobito za dijete između 2-5 godina. Čekanje je isto tako jedna od ključnih i vrlo važnih životnih vještina. Sasvim je u redu da se dijete koje čeka ponekad osjeća ljuto, isfrustrirano i tužno. Nemojte se prestrašiti malo vikanja i plakanja.

Naučiti kontrolirati svoje ponašanje i izraziti svoje osjećaje na pravilan način jedna od najvažnijih stvari koju svako dijete mora naučiti u svom djetinjstvu. Kontroliranje svojih radnji (uzimanje igračke koju želi) je vrlo bitan dio u razvoju mozga koji postaje sve bolji vježbom. Što više vježbe, to bolje za dijete.

Ono što vi možete reći:

• Možeš se igrati dok ne završiš.
• Jesi li gotova? Petra kaže da ona još nije gotova sa igranjem.
• Jesi li se lijepo osjećala kad ti je uzela barbiku? Reci joj da prestane.
• Možeš reći “Nisam gotova. Možeš dobiti moju barbiku kada završim.”
• Morat ćeš čekati. Ne možeš joj uzeti barbiku dok se ona igra.
• Teško je čekati.
• U redu je da si ljuta što moraš čekati. Možeš biti ljuta, ali ja ti ne mogu dozvoliti da joj uzmeš barbiku.
• Vidim da se više ne igraš sa barbikom. Idi po Ivanu, sad je njen red za igranje s barbikom.

Dopustite svom djetetu da nauči što znači radost dijeljenja, ali ga naučite i da je u redu osjećati se loše kada nešto ne dobije onoga trenutka kada to poželi. Ne štedite ga loših osjećaja niti mu uskraćujte dobre. Ono što danas nauči pratit će ga cijeli život.

Preneseno s Modernog roditeljstva

Dosadno mi je. Što da radim? Ovdje nema ničega? Igraj se sa mnom! Samo su neke od rečenica koje ovih dana odzvanjaju mnogim kućanstvima. Već poznate igre kratko zaokupljaju dječju pažnju što roditelje potiče da posegnu za novim sadržajima ili zavire u svoja sjećanja na djetinjstvo. Brojalice, stihovi, riječi, brojevi, no i niz igra maštalica koje su igrali kao djeca. Koliko ste sati proveli igrajući „Kalodonta“, „Ime, grad, država“, „Boce istine“ ili „Pokvarenog telefona“. I vaši mališani, i oni malo veći, rado će sudjelovati u vašim prijedlozima koji su za njih novi, neočekivani. Pobuditi ćete njihovu znatiželju da zajedno sa vama istražuju, uče i ono što je najvažnije zabave se i uživaju u vremenu koje provodite zajedno. Igra je učenje, a takvo je učenje zabavno.

Prije no što igru započnete, promislite o vještinama i sposobnostima svoga djeteta kako bi zadatak bio primjeren, nikako prezahtjevan, a kako biste izbjegli moguću frustraciju, time i prekid zabave prije nego li ste igru zapravo i započeli. I imajte na umu, pohvalite uspjeh i zajedno se nagradite.

Igre za koje je potrebno samo vaše vrijeme. Moguće je igrati ih u paru, trojkama, uključiti sve obiteljske članove.

1.  „Na slovo, na slovo?…“

Za početak igre potrebno je izabrati slovo abecede. Sudionik koji je izabran da započne igru u sebi slovka abecedu na način da naglas izgovori slovo „A“ i nastavi govoriti abecedu u sebi sve dok suigrač, njemu sa desne strane, ne kaže „STOP“. Tada igra može započeti, slovom na kojem je slovkanje zaustavljeno. Na izabrano slovo moguće je izgovarati sve riječi koje poznajemo, samo nazive životinja ili samo osobna imena. Igru kreirajte međusobnim dogovorom ili ju prilagodite djetetovim mogućnostima. Novi krug igre započinje kada iscrpite sve riječi na zadano slovo.

Ako u igri sudjeluju djeca koja ne poznaju abecedu, no poznaju slova, igru unaprijed možete pripremiti. Izrežite trideset malo čvršćih papirića te na svaki upišite, redom, jedno slovo abecede. Papiriće stavite u zdjelicu ili drugu plastičnu posudicu (može poslužiti i čarapa) te izvucite jedno slovo. Ili jednostavno, za djecu koja slova još ne prepoznaju, neka sami izgovore jedno od slova na koje žele igrati.
 

2.  „Beskrajna priča“

Ovu igru moguće je igrati i za vrijeme neke druge, ne toliko zabavne aktivnosti za dijete. U vrijeme pripreme objeda, pospremanja, glačanja i drugo. Pozovite dijete na igru i započnite priču. Dovoljno je da izgovorite nekoliko riječi i djetetu prepustite da priču nastavi, i tako se izmjenjujte. Naprimjer započnite „Bio je lijep i sunčan dan…“, ili „U oluji nasred mora…“ Uvijek možete izabrati temu koja je djetetu privlačna, ubaciti je usred priče no i koristiti događaj koji je djetetu blizak „Prvi je dan škole, Ivan se probudio…“ ili „Veroniku je zabolio zub…“.

Iz ove će igre ponekad nastati izvrsni književni uradci. Možete ih zapisivati te ih sa svojim djetetom čitati ponovno i ponovno, nadopunjavati i mijenjati. Možda jedan od vaših uradaka postane priča pred spavanje.
 

3.  Šutjelica

Cilj je igre izbjegavati pojedinu riječ ili sve riječi koje počinju na slovo koje ste izabrali. Zamislite jutro tijekom kojega je zabranjeno govoriti sve riječi na slovo Z ili, još zanimljivije, jutro u kojem riječ „NE“ ne postoji. Vrijeme igre moguće je protezati od pet minuta do nekoliko sati, a pobjeđuje onaj koji je zadani izazov izdržao. U igru možete unijeti i dodatan izazov tako što ćete suigrača postavljanjem pitanja navoditi da upotrijebi zabranjenu riječ.

Igru možete i pojednostaviti tako što zadatak može biti da svi govorite tiho ili da ne govorite uopće. Sa manjom djecom, kao što i znate, ova posljednja igra trajati će kratko.
 

4. Pogodi tko, pogodi što

Jedan od sudionika igre zamišlja stvar ili živo biće. Ostali sudionici redom, postavljaju pitanje na koje prva osoba može odgovoriti samo sa “da“ ili “ne“. Igru možete započeti pitanjem „to što si zamislio je živo ili nije živo?“. Postavljajte pitanje o boji (plavo ili crveno?), veličini (je li manje od automobila?), mjestu u kućanstvu ili staništu. Mjesto „zamišljača“ pripada onome tko je prvi odgonetnuo zamišljeni pojam.

Mlađoj djeci zadajte igru tako što ćete zamišljati neki dio tijela, jednu od voćaka, odjevnih predmeta ili slično.
 

5.  Suprotnosti se privlače

Igru započinje najmlađi igrač izgovarajući jednu riječ, npr. „toplo“ dok mu slijedeći po starosti odgovara „hladno“ te govori novu riječ, recimo „ljeto“, a slijedeći (ponovno po starosti) odgovora sa „zima“ i tako u nedogled, dok se ne umorite. Tijekom igre, moguće je da vam se potkrade riječ koja nema suprotnost (poput riječi lipanj) te time potakne raspravu o najtočnijoj mogućoj suprotnosti. Prihvatite izazov!
 

6. Sve na „b“

Jedan od igrača predlaže jedno slovo, npr. slovo „B“. U određenom vremenu, koje dogovorite, svaki od sudionika izmišlja u sebi rečenicu sa što više riječi koje počinju time slovom. Moguće ju je i zapisati. Naprimjer, „bušila baka brezu bušilicom, baš badava bušiš bako…“. Svaki od sudionika izgovara naglas svoju rečenicu, i naravno, broji riječi. Slijedeći krug igre započinje onaj koji je imao najviše riječi.
 

7. Izmišljeni svijet

Kako bi svijet izgledao kada bi ljudi hodali naopako? Kada bi se ugasili svi semafori? Kada bi djeca u vrtić došla bez cipela? Ovo je igra u kojoj maštamo o mogućim, no i o nemogućim situacijama. Prvi krug igre pitanjem može započeti odrasli igrač te poticati djecu na što više odgovora, smišljanje priče. Pokušajte ih potaknuti na razmišljanje o posljedicama pojedinih situacija. Dozvoljene su različite lude rečenice kako biste stvorili što šašaviji svijet.
 

8. Povezano

Jedan igrač izgovara zadani pojam dok ostali, redom, izgovaraju riječi koje povezuje zadani pojam. Pojam može biti vrtić pri čemu će djeca izgovarati (papuče, užina, spavanje, igra), pojam može biti jedna od boja, crvena naprimjer, pri čemu će djeca odgovarati (trešnja, krv, jagoda). Onaj tko je pronašao najviše riječi, pobjednik je igre te započinje novu.

Želim vam obilje zabave, smijeha, novih otkrića i ideja.

Preneseno s Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

Može li stari pas naučiti nove trikove? Postoji li vrijeme koje je optimalno za razvoj određenih vještina i sposobnosti?

Istraživanja pokazuju da postoji vrijeme u kojemu je mogućnost djelovanja na neki aspekt razvoja veće, odnosno da nije zanemarivo kada pružamo koji razvojni poticaj. Ovo je povezano s prethodno opisanom sposobnosti mozga koju nazivamo plastičnost, a koja nam govori o važnosti okolinskih utjecaja na naš razvoj. Uz nasljeđe, konačnu arhitekturu našeg mozga oblikuju i okolinski faktori poput svakodnevnog iskustva, ljubavi, njege, obrazovanja.

Postoje dakle određeni periodi kada je naš mozak najosjetljiviji na određene podražaje povezane s usvajanjem neke vještine i sposobnosti. Izvan tog vremenskog perioda, utjecaj vanjskih faktora, odnosno poticanje razvoja određenih vještina i sposobnosti, nije toliko učinkovito. Zato je važno osigurati odgovarajuće podražaje, ali i osigurati ih u odgovarajuće vrijeme.

Primjer za ovo su mnoga istraživanja provedena na životinjama. Tako mačke moraju imati uobičajeno vidno iskustvo tijekom prva 3 mjeseca života, jer će u suprotnom imati ozbiljne i trajne vidne poteškoće, dok majmuni moraju imati tijekom prvih 6 mjeseci života socijalna iskustva, inače će u daljnjem životu imati određene socijalno-emocionalne teškoće.

I kod ljudi postoji sličan razvojni princip. Tako ako novorođenče ne vidi svjetlost u prvih 6 mjeseci života, živci koji provode vizualne informacije od oka do moždane kore će atrofirati (zakržljati) i vidno iskustvo gotovo da više neće biti moguće. O ranoj vidnoj deprivaciji već se dosta zna. Neke informacije o njenom utjecaju dobivene su praćenjem beba s urođenom kataraktom. 

Da je vidni sustav veoma složen govore podaci o tome kako se zbog nedostatka ranih vidnih iskustava javljaju kasnije veoma specifične teškoće vida. Tako rana vidna deprivacija zbog bilateralne kongenitalne katarakte dovodi do kasnijih teškoća u vizualnoj procjeni udaljenosti, ali ne i u procjeni oblika.

Ovi deficiti vidljivi su u zadacima u kojima je potrebno npr. procijeniti je li prikazano lice isto ili različito od prethodno prikazanog, a razlike u licima su umjetno napravljenje tako da su se istraživači poigrali fotografijama i na različite udaljenosti postavili oči i usta na pojedinim licima. Uočeno je da osobe koje su u ranoj dobi od otprilike samo 60 do 290 dana od rođenja imale određenu deprivaciju vida zbog urođene katarakte imaju teškoća u takvim zadacima u kasnijoj dobi.

No, kada se manipulira udaljenosti na objektima (npr. razmak među prozorima na pročelju kuće), ili udaljenost očiju i ustiju na licima majmuna, ove su osobe jednako uspješne u prepoznavanju istih fotografija kao i osobe koje nisu imale ovakve rane teškoće s vidom. Čini se da je rano vidno iskustvo posebno važno za uspostavljanje neuralne arhitekture važne upravo za procesiranje složenih informacija o ljudskom licu.

Istraživanja koja su prije pedesetak godina proveli nobelovci Hubel i Wiesel, pokazala su kako rana deprivacija vidnim informacijama dovodi do ozbiljnih i dugotrajnih teškoća vida kod mačaka i majmuna, te otvorila put mnogim daljnim istraživanjima i spoznajama o povezanosti iskustva i funkcioniranja mozga. Njihova istraživanja govore o jakoj vezi iskustva, točnije senzorne deprivacije i rada mozga, te ukazuju na važnost ranog tretmana djece s poteškoćama vida (možemo gledati šire pa reći da upućuju na važnost rane intervencije općenito). Oni su dokazali nastajanje trajnih oštećenja određenog dijela vidne moždane kore mačića kojima je uskraćeno gledanje tijekom tzv. „kritičnoga perioda“ za razvoj vida kod mačaka. Ovih efekata nema ako se odrasloj mački na neko vrijeme zatvori jedno oko, već samo ako se vidna deprivacija kod mačaka događa unutar prva tri mjeseca života, što je kod mačaka kritični period za razvoj vida.

No, većinom ne govorimo tako strogo o kritičnom, već o osjetljivom razdoblju koje predstavlja manje precizan vremenski raspon u kojem je veća mogućnost za djelovanje na određene sposobnosti, učenja.
Postoje mnoga istraživanja koja u ovom kontekstu opisuju razvoj govora. Djeca svoju prvu riječ izgovaraju u dobi od otprilike 12 mjeseci, iako se njihovo zanimanje za govor i razumijevanje govora razvija i ranije. Tako neka istraživanja govore o osjetljivosti i zanimanju za govor još u prenatalnom razdoblju, pa tek rođene bebe prepoznaju svoj materinji jezik, te mogu razlikovati čak dva različita jezika kad njihovi roditelji govore različitim jezikom (bilingvalna djeca). Za rani razvoj govora veoma je važna okolina, stoga je preporučljivo da od prvih dana roditelji bebama puno govore, iako još ne mogu očekivati da će im one uzvratiti prvim riječima.

Vjerovatno ne postoje jednako jako izraženi kritični periodi za svaku funkciju, sposobnost. Pa i kod vida, čiji je razvoj vremenski osjetljiv na prikladnu stimulaciju, neke njegove funkcije su više a neke manje osjetljive. To je posebno važno kod određenih vidnih teškoća kod novorođenčadi, poput urođene katarakte zbog koje je bebi smanjeno vidno iskustvo. No, i u tom slučaju, oštrina vida i mogućnost binokularnog vida (koordinirana upotreba oba oka koja nam omogućuje percepciju dubine) je više pod utjecajem ranog vidnog iskustva nego pak percepcija boje i periferni vid. 

Novija istraživanja na miševima otkrivaju da je moguće u određenoj mjeri, utjecati na aktivaciju kritičnog perioda kroz supresiju produkcije kemijske tvari imenom GABA koja je važna za komunikaciju među neuronima. Tko zna, možda će u budućnosti biti moguće i utjecati na javljanje ovih kritičnih perioda. Isto tako, u životinjskom je svijetu poznat primjer ptica pjevica za koje je kako bi naučile pjev tipičan za svoju vrstu nužna izloženost pjevu odraslih jedinki, te da se u slučaju takve neizloženosti ipak može nešto vremenski produljiti ovo kritično razdoblje.

Postojanje kritičkih i osjetljivih razvojnih perioda nije jednostavna pojava, nije jednaka za sve funkcije, a i pod utjecajem je i mnogih dodatnih faktora. Za neke funkcije, kritični, odnosno osjetljiv period za razvoj je jako uzak, dok je za druge širi. Tako je za vizualni razvoj, odnosno razvoj nekih vidnih funkcija ovaj „prozor“ otvoren kod ljudi prvih 6 mjeseci života. Zato djeca rođena s urođenim teškoćama poput katarakte trebaju što ranije na operaciju kako bi što prije imala uobičajena vizualna iskustva. U ovakvim slučajevima rana intervencija je ključna.

Doživljaji su poput hrane za mozak. Bogatstvo ljubavi i zdrave stimulacije omogućuju mozgu rast i uspješan razvoj, stoga poticajno ozračje pospješuje razvoj individualnih prednosti koje su nam date našim nasljeđem. Nasuprot tome, nestimulativno ozračje osiromašuje razvoj mozga i ne omogućava razvijanje svih onih potencijala koje nosimo u sebi. Nažalost, mozak određenog broja djece "gladuje" zbog manjka pažnje i odgovarajućih podražaja (doživljaja). Bez podražaja, ne stvaraju se, odnosno kržljaju postojeće neuralne veze.
 

Ako je u ranim razdobljima dijete u mirnoj i poticajnoj atmosferi, okruženo ljubavlju i pažnjom, a roditelji se ponašaju na njemu predvidljiv način, dijete će se osjećati sigurno i zaštićeno, a u njegovu će se mozgu razviti veze koje će mu omogućiti svladavanje mnogih vještina. Ukoliko dijete raste u okolini u kojoj nema ljubavi, sigurnosti i roditeljske njege, u njegovom se mozgu obilje sinapsi neće očuvati već će one zakržljati i propasti i njihov će mozak biti znatno drukčiji od mozgova djece koja rastu u osjećajno bogatom i sigurnom okruženju. Nažalost za ovo postoje i dokumentirani primjeri, npr. djece odrasle u rumunjskim domovima za nezbrinutu djecu tijekom prošlog stoljeća kod kojih je uočen razvojni zaostatak koji se pripisuje upravo nestimulativnoj, ograničavajućoj okolini u kojoj su ova djeca odrastala.

Slijedi okvirni prikaz najvažnijih perioda za razvoj pojedinih područja:

Privrženost – Od rođenja djeca su "programirana" da stvaraju sigurne emocionalne veze; ona iskustva koja djeca imaju u prvih 18 mjeseci osnova su za sve daljnje socijalne odnose. Prema nekim znanstvenicima, i intelektualne su vještine kao što je formiranje ideja, rješavanje problema povezane s emocionalnim razvojem. Oni navode da je emocionalna sigurnost prvi i osnovni način poticanja intelektualnog razvoja djeteta. Jedino kroz sigurnu privrženost djeca mogu pronaći optimalnu vlastitu intelektualnu energiju kako bi slobodno mogli istraživati okolinu i iskoristiti rana iskustva na najbolji način.

Motoričke vještine – Za usvajanje očekivanih motoričkih vještina, važna su iskustva i podražaji koje dobivamo do otprilike osme godine života. Važno je od prvih dana pratiti razvojne miljokaze i na vrijeme primijetiti kašnjenje te pružiti prikladne intervencije. Motoričke vještine javljaju se u određenom razvojnom slijedu, te kašnjenje u jednoj može imati utjecaja na kašnjenje i u narednim vještinama. Rana intervencija je tu ključna.

Razvoj govora – Prve tri godine najvažnije su za razvoj govora. Količina govora koje dijete čuje, posebno direktnog obraćanja djetetu povezana je s razvojem djetetovog vokabulara. Za govor vrijedi isto kao i za motoričke vještine, odnosno veoma je važno na vrijeme obratiti pažnju na mogući razvojni rizik, potražiti stručnu pomoć, te po potrebi uključiti dijete u tretman. Razvojni rizik je moguće uočiti veoma rano, kod neke djece i prije prve godine života, a sigurno u dobi od 18 do 24 mjeseca.

Matematika i logičko razmišljanje – Od prve do četvrte godine djeca stvaraju osnovu za razvitak logičkog razmišljanja i razumijevanja osnovnih matematičkih operacija. Stimulativne aktivnosti u ovom periodu od velike su važnosti. Slaganje kocaka, nizanje kuglica, brojanje, sve su to iskustva koja djetetu pomažu da razvija logičko mišljenje i zaključivanje. Djeca zakinuta za ovakva iskustva u ovom periodu imaju veću vjerojatnost da zaostaju u odnosu na svoje vršnjake u kasnijim školskim zadacima.

Glazba – Male bebe uživaju slušati glazbu, a kada razviju mogućnost hodanja skakuću i plešu na omiljene melodije. No sviranje instrumenta treba pričekati sposobnost vizualnomotorne koordinacije (ruka-oko) koja je dovoljno razvijena u prosjeku s 3 godine. Istraživači pronalaze dokaze da je gornja granica kada ovaj najoptimalniji period završava 10 do 12 godina. Iako i stariji mogu naučiti svirati instrument, malena je vjerojatnost da će uspjeti razviti neuralne mreže nužne da bi postali glazbeni virtuozi. Iako ovi rezultati nisu jednoznačni, u svakom slučaju, raniji početak učenja sviranja omogućuje i više godina za vježbu i usavršavanje.

Iz knjige BEBArije – Važnost poticanja intelektualnog i emocionalnog razvoja od najranije dobi

Izvor: psiholog-rebeka-bulat.hr

Pročitajte i:

Uvjeti odrastanja i razvoj mozga

Familylab, Europski dom Zagreb i Europski pokret Hrvatska organiziraju tribinu povodom Svjetskog dana učitelja, posvećenu danskom pedagogu, terapeutu i autoru Jesperu Juulu
 

Škola s humanim licem
 

i očekuju vas u subotu, 5. listopada 2019.godine u 11 sati u Europskom domu Zagreb, Jurišićeva 1.

Trajanje susreta je oko 1h i 45 minuta. Ulaz je slobodan.

Na ovom susretu sudjeluje i Harfa, sa svojim izdanjima te vas sve pozivamo da sudjelujete na tribini i da svakako svratite do nas i pogledate noveknjige u izadnju Harfe.

Tribina je namijenjena učiteljima, pedagoškim djelatnicima, roditeljima i svim zainteresiranim osobama, a na njoj će biti  govora o vrijednostima koje nam je u naslijeđe ostavio naš Jesper Juul. Jesper je svojim radom, a posebno knjigama inspirirao i dalje inspirira mnoge naše stručnjake i roditelje od kojih su mnogi imali priliku izravno učiti od njega.
Familylab nastoji dalje širiti i prenositi znanje koje predstavlja promjenu paradigme u izgradnji odnosa između djece/mladih i odraslih i kažu:

Na susretu ćemo razgovarati i o tome kako vidimo i razumijemo današnje potrebe pedagoških djelatnika, djece, mladih i roditelja te kako možemo na njih odgovoriti. Želja nam je osnaživati buduće generacije djece i mladih da budu zadovoljni sa sobom, mentalno zdravi, empatični i odgovorni prema sebi i društvu.

Želimo ulagati u odgoj koji ne lomi djecu, nego ih čini samosvjesnima i snažnima iznutra; djecu i mlade koji postaju odrasli koji su u stanju voditi ispunjen osobni život te se empatično brinuti o drugim ljudima, okolišu i zajednici.

Na tribini će sudjelovati:

Marina Vitković, prof. filozofije, logike i etike u II. gimnaziji, predsjednica udruge BoliMe – podrška mentalnom zdravlju mladih;
doc.dr. sc Lana Jurčec, Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu;
Neda Zubović Mihaljević, poduzetnica i majka četvero djece;
doc.dr.sc.Miranda Novak, Edukacijsko – rehabilitacijski fakultet;
Dušanka Kosanović, prof. psihologije, voditeljica Familylaba
 

Ponosni smo na naslove Jespera Juula iz Harfine biblioteke!

Roditeljima je često teško razumjeti zašto djeca stalno rade one stvari koje oni ne želite da djeca rade. Dječje ponašanje je njihov način na koji vam govore kako se osjećaju.

Ako razumijete razloge lošeg ponašanja svog djeteta, bit će vam lakše pronaći način kako ćete mu pomoći da se drugačije ponaša.

Za loše ponašanje može biti puno razloga:

• da privuku pozornost

• neznanje kako se treba ponašati u toj situaciji

• poziv u pomoć ili nezadovoljstvo

• nerazumijevanje

• nerealna pravila ili očekivanja

• zato sto se zaborave pravila i granice.

Ograničavanje    
Djeci su potrebne granice. Potrebne su im granice u okvirima kojih mogu slobodno birati, snositi odgovornost i postizati uspjeh.

Granice moraju biti jasne i dosljedne! Nedosljednost ostavlja djeci osjećaj nesigurnosti sto smiju, a sto ne smiju učiniti.

Odredite jednostavna pravila kojih se svi moraju pridržavati i navedite razloge zašto su ona takva. Pazite kakve ćete iznijeti razloge za ograničenja i vodite računa da ti razlozi budu logični.
Stalno podsjećajte djecu na to kakva su pravila i gdje su granice.

Posljedice kršenja pravila trebaju:

• nastupiti sto prije

• biti kratke inače će izgubiti smisao

• biti vezane uz stvarni problem

• uvijek biti bezopasne za dijete i uvažavati ličnost djeteta

Budite čvrsti, ali pravični.

Možete pomoći svojoj djeci ako:

• slušate što vam govore i ostavite otvorene mogućnosti komuniciranja

• prihvatite njihova osjećanja

• budete dosljedni

• svoja očekivanja svedete na realne mogućnosti

• posvetite djeci vrijeme i pozornost

• potičete djecu da sama riješe svoje probleme

• pohvalite djecu kada se dobro ponašaju.

Upamtite:

• Svako dijete je različito, i zahtjeva različit pristup roditelja.

• Nijedan način ne vrijedi zauvijek! Budite kreativni.

• Ponašanje roditelja se mijenja i razvija s godinama, sposobnostima i djetetovim potrebama. 

  Izvor: www.kidscount.com.au

OVDJE SE PRIJAVITE ZA EDUKACIJU

Zbog velikog interesa, u organizaciji izdavačke kuće Harfa, dr. Ranko Rajović, jedan od najvećih autoriteta na ovim prostorima kad govorimo o odgoju i obrazovanju, održat će praktičnu edukaciju pod nazivom "Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ" temeljenu na NTC sustavu učenja, inovativnom programu čiji je autor. Edukacija je namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece.
 

Dr. Ranko Rajović, inače doktor interne medicine, dugogodišnji je predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece te osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra. 

Edukacija će se održati u Zagrebu, 15. ožujka 2017. u 16.30 sati u Hotelu Aristos, Cebini ul. 33, Buzin (Zagreb).
 

Trajanje praktične edukacije je šest školskih sati, a redovna je cijena 360 kn. Ako uplatu izvršite u roku 48 sati od trenutka prijave, cijena praktične edukacije za Vas je 320,00 kn.

Da biste sudjelovali na edukaciji, obavezna je prijava. Prijavnicu ispunite ovdje.

Potvrdu o sudjelovanju dobit ćete prilikom dolaska na edukaciju.

Program edukacije:

NTC-sustav učenja – igre koje oštećuju razvoj djeteta, a da toga nismo svjesni.

Uvod – funkcionalno znanje.

Razvoj mozga.

Koje aktivnosti oštećuju razvoj djeteta?

Je li rana stimulacija mučenje djeteta ili je potrebna?

Igre koje stimuliraju ukupni razvoj djeteta (NTC-tablica).

Reproduktivno učenje za mozak ne postoji

Zašto je reproduktivno učenje prošlost.

Kako mozak radi, reproduktivno ili asocijativno?

Zašto zaboravljamo lekcije koje smo dobro naučili?

Misaone klasifikacije, serijacije, asocijacije (NTC-tablica, II. dio)

Igra – skrivanje riječi u rečenici (I. razina)

Zašto mozak nauči lakše nešto sto nam ne treba, a ne ono što nam je ponekad važno?

Radionice, reproduktivno i asocijativno učenje

Nelogične priče, (I. razina)

NTC-sustavom podiže se intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.

Činjenica je da inteligencija ne ovisi samo o broju neurona, odnosno da nije uvjetovana samo genetskim potencijalom nego i vezama među neuronima, tzv. sinapsama. Razdoblje do sedme godine života najdragocjenije je za formiranje novih neuronskih veza (sinapsi). NTC – sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi, a na njega će Dr. Ranko Rajović odgovoriti tijekom predavanja.

NTC-sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece, a  temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 % svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 % sinapsi nastane već do pete godine. Taj se argument čini dovoljno uvjerljivim da posvetimo veliku pozornost predškolskoj dobi, učinkovitosti učenja i korištenju dječjeg pamćenja. Ako tijekom formalnog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja radimo sa samo 25 % preostalih mogućnosti korištenja potencijala mozgovnog kapaciteta, tada je važno znati kako se razvija dijete do sedme godine života.

NTC-sustav učenja dr. Ranka Rajovića primjenjuje se na različite načine u 15 europskih zemalja. Sustav podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Taj sustav učenja predstavlja operacionalizaciju teorijskih spoznaja navedenih znanstvenih disciplina, što je dobar pokazatelj kako povezivati teoriju s obrazovnom praksom. Pritom je riječ o novom pristupu učenju u kojem dominira misaona aktivnost djeteta i njegov uspješan razvoj. Sustav je vrlo dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole. Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove prema povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja. Naglašava se važnost obitelji i šire društvene zajednice (vrtići, škole, centri za darovite) u razvoju darovite djece. NTC-sustav učenja ozbiljno će poljuljati opravdanost tradicionalnog rada s djecom.

Za sva pitanja i nedoumice stojimo vam na raspolaganju na 098/30 55 34, kontakt osoba Irena Orlović.

Način na koji razgovaramo s djecom uvelike utječe na njihovu sposobnost učenja, ali prije svega slušanja. Kroz te razgovore i oni uče kako odgovarati nama i kako se postaviti prema našim zahtjevima.

Rješenje nije pasivnost ni oprezno biranje riječi, kao ni vikanje i agresivna komunikacija, već čvrst i konzistentan način razgovora koji je ujedno pozitivan i potiče samopouzdanje.

Kako to postići?

Važno je izgovarati djetetovo ime jer ćemo na taj način prije privući njegovu pozornost. Međutim, neće pomoći ako samo usput spomenemo ime. Važno je pridobiti njihovu pažnju, a tek onda krenuti s porukom.

Od vikanja na dijete koje viče uopće nema koristi jer će se kad-tad situacija ponoviti. Svi se ponekad naljutimo, pa zašto ne bi i dijete? Važno je sjetiti se da u tim trenucima nema smisla raspravljati i pokušavati riješiti problem sve dok se dijete, a i mi, ne smirimo. Ako vičemo, povišen glas djeca će ignorirati i u onim slučajevima u kojima je nužan kao iznenadno upozorenje, primjerice, u prometu.

“Ne” i “nemoj” riječi su koje ni mi ne volimo čuti, a zašto bi onda djeca? Umjesto toga, više bismo trebali koristiti riječi koje će pozitivno utjecati na dječje razmišljanje. Umjesto “Nemoj vući kaput po blatu”, trebale bismo reći “Bolje bi bilo kad se taj kaput ne bi vukao po podu”. Osim toga, na djecu će negativno utjecati i rječnik koji ismijava, poput uspoređivanja s bebama ili  “djevojčicama koje plaču”, nazivanja zločestim ili isticanja kako ste ga se danas baš sramili kad je nešto učinio. Takvi će izrazi samo potaknuti osjećaj manje vrijednosti.

Ako želimo da djeca surađuju, važno im je ponuditi više opcija ili alternativu. Čak će se i pri malim odlukama dijete osjećati važno pa mu ponudite da sam odabere boju tenisica ili majice za taj dan.

Uostalom, sve je važno, kao i u životu, održavati što jednostavnijim. Previše uputa odjednom dijete će samo ignorirati i možda zapamtiti onu zadnju koju smo spomenuli. Možemo li mi doista svaki put iz prve zapamtiti sve komplicirane upute prema nekom mjestu? Ista je situacija i s djecom. Važno je biti svjestan nedostatka interesa za sve te naše “naporne” zahtjeve.

Preneseno s Prvi.hr