Razgovor s djecom može biti jednostavan. Oni imaju mišljenje o svemu i priče o svačemu. Svijet vide u potpuno drugom svjetlu i mogu postavljati pitanja cijelo poslijepodne. 

Recimo, na primjer, mogu pitati svog sina za mišljenje o Ratovima zvijezda i morala bih odgoditi sve naredna četiri dana kako bih slušala njegove priče, pretpostavke, pitanja, analize i najbolje trenutke. Moj doprinos tome bilo bi jednostavno „Da!“, „Wow!“ i „Nisam o tome razmišljala.“

No ponekad je jako teško pronaći prave riječi za razgovor s djecom. Kad odlučujete kako reagirati na crtež na zidu, ili u bitci s beskrajnim „zašto ne mogu“ ili kako biste jednostavno održali zdrav odnos s djecom koja ne vole pričati, nije baš jednostavno pronaći prave riječi. 

U izazovnim situacijama naša frustracija i/ili umor nadviju se nad nas zamagljujući bilo kakvu smislenu rečeničnu strukturu koju bismo mogli sastaviti. Pritisak je tu, trebamo koristiti „svoje riječi“, ali sve što uspijemo istisnuti je primitivni zvuk, nešto između režanja i glasnog uzdaha.

Otkrila sam da je u tim izazovnim trenutcima za nas roditelje dobro da imamo nekoliko poznatih i učinkovitih izjava u pričuvi. Riječi koje smo pažljivo izabrali prije nego smo se našli u situaciji bez kontrole nad našim umom.

Ove su meni najdraže:

1. „Istovremeno…“

Upotreba riječi „ali“ može zakomplicirati već napeti razgovor. Često je se smatra negacijom svega što dolazi prije nje pa tako može zbuniti i povrijediti onoga kome je upućene. Izjava „Volim te, ali…“ ili „Žao mi je, ali…“ ispadne kao „Volim te, ali ne dovoljno.“ Ili „Žao mi je, ali baš i nije.“

Umjesto nje, koristite riječ „istovremeno“. Ova riječ potvrđuje i ono ispred i ono iza nje kao jednako vrijedno.

„Volim te. Istovremeno, ne mogu ti dozvoliti da ozljeđuješ druge.“

„Žao mi je što si uznemiren/a. Istovremeno, bježanje od mene nije sigurno.“

2. „Trebam te da…/Trebaš…“

Jedan od većih poziva na borbu moći dogodi se kad naš zahtjev zvuči kao da ima više opcija. 
Obično kažemo nešto poput „Jesi li spreman/spremna za ručak?“ ili „Kako bi bilo da te obučemo?“ ili „Želiš li pokupiti svoje igračke?“ Ti izrazi su odlični AKO stvarno mislimo dati im mogućnost izbora. 
Kad im ne dajemo, moramo biti određeniji. „Molim te, trebaš doći ručati.“ „Molim te, trebam te obući.“ „Molim te, trebaš pokupiti svoje igračke.“

3. „Vidim…“

„Vidim dvoje djece koji žele istu igračku…“ „Vidim da si vrlo uznemiren/a…“ Iznoseći svoje viđenje kada naiđete na problem pomaže da ne zvučite optužujuće ili da ne iznosite pretpostavke. To svima pomaže da ostanu otvoreni za rješavanje problema jer krećete iz pozicije razumijevanja umjesto optuživanja. 
Jednostavno krenite s iznošenjem onoga što vidite bez optuživanja. Nakon toga pozovite dijete da se uključi u razgovor i dopuni vaše izjave.

4. “Reci mi…“

Slično kao i pod 3., ključno kod ovog izraza je da se ne iznose pretpostavke. Pokušavate li shvatiti što se događa u raspravi između prijatelja ili ste znatiželji što crtaju ili grade kockama, bolje je pitati dijete što se događa nego pretpostavljati. 
„Reci mi nešto o svojoj slici…“ je bolje od „Kakav krasan medvjed!“ (Naročito kad je medvjed u biti pas.) „Reci mi što se dogodilo…“ je učinkovitije od „Ne mogu vjerovati da si je udario!“ (Naročito kad je udaranju prethodilo dva sata podbadanja.)

5. „Volim gledati…“

Ovo je odličan izraz koji treba imati u pripremi za proaktivnu izgradnju odnosa svaki dan. (Isplati se svaki put kad se dogode teški trenutci.) Ovaj izraz naučila sam od svoje prijateljice Rachel Macy Stafford i od tada sam ga upotrijebila nebrojeno mnogo puta. 
Kad im date do znanja da ih gledate i uživate u njima, doprinosite izgradnji njihove samosvjesnosti. Ponekad je ono najbolje što možemo napraviti kako bi motivirali dobro ponašanje i izgradili dobre odnose jednostavno primijetiti dobro ponašanje koje se već događa. 
„Volim gledati kako se igraš sa svojom braćom.“ „Volim slušati kako sviraš klavir.“ „Volim gledati kako gradiš s kockama.“ Ovo je jednostavan izraz koji djetetu daje do znanja da ih primjećujemo dok nas istovremeno podsjeća da usporimo kako bismo primijetili stvari oko nas.

6. „Što ti misliš da bi ti mogao/mogla napraviti…“

Kao iskusnim rješavačima problema izazov nam je da ne uletimo svaki put i riješimo svaki problem. Važno je da djeci pružimo priliku i vježbamo s njima rješavanje problema.

„Što ti misliš da bi ti mogao/mogla napraviti kako bi se tvoja sestra bolje osjećala?“ „Što ti misliš da bi ti mogao/mogla napraviti kako bi se pomirio/pomirila s prijateljem?“ „Što ti misliš da bi ti mogao/mogla napraviti kako bi svi došli na red?“ „Što ti misliš da bi ti mogao/mogla napraviti kako bi uklonili proliveno?“

Primijetit ćete da djeca ovime nisu samo pozvana da smisle rješenje već i da donesu odluku. „Što TI misliš da bi TI mogao/mogla napraviti…“

7. „Kako ti mogu pomoći…“

Često je očigledno da djeca trebaju našu pomoć, ali želimo biti sigurni da pomažemo, a ne da spašavamo situaciju. Želimo im pružiti pomoć bez da im oduzmemo njihovu odgovornost. 
„Kako ti mogu pomoći s ovom razbijenom čašom?“ „Kako ti mogu pomoći u čišćenju tvoje sobe?“ „Kako ti mogu pomoći da bolje razumiješ zadaću?“

8. „Ono što znam je…“

Postoje trenutci kad nam djeca kažu nešto što ZNAMO da nije istina. No kad im kažemo „To je laž!“ obično se povuku ili zauzmu obrambeni stav.

Bilo da je u pitanju laganje, izmišljanje ili potpuni nesporazum, možemo izbjeći raspravu ili pretjeranu reakciju smireno iznoseći činjenice koje su nam poznate. 
„Ono što znam je da su na tanjuru bila četiri keksa kad sam otišla.“ „Ono što znam je da se igračke ne kreću same od sebe.“ „Ono što znam je da Jesseina mama nije bila kod kuće danas.“

9. „Pomogni mi razumjeti…“

Pozivajući dijete da vam pomogne razumjeti je manje optužujuće od „objasni“. Daje im do znanja da ne razumijete, ali ŽELITE razumjeti. 
„Pomogni mi razumjeti kako je ovo dospjelo ovdje.“ „Pomogni mi razumjeti što se dogodilo.“

10. „Žao mi je…“

Nisu djeca uvijek oni koji griješe u teškim situacijama. Ponekad su naši nedostatci prava prilika za učenje. Kad se ispričamo za naše nedostatke, pokazujemo im kako se pravilno ispričati, ali ih istovremeno učimo i da svi griješimo. 
Kad čuju da priznajemo i ispričavamo se, uče da i oni to mogu napraviti. I dodatno, kada popravljamo naše odnose, osnažujemo ih.

11. „Hvala…“

Uz teške situacije, trebamo primijetiti i one dobre. (Čak i dobre trenutke stvarno teškog dana.) Baš kako mi želimo znati da se naš svakodnevni rad cijeni, tako i djeca žele znati da su njihova nastojanja primijećena. 
„Hvala što si spakirao/spakirala svoj ručak danas.“ „Hvala što tako dobro slušaš.“ „Hvala što si pomogao/pomogla sestri.“ Čak i „Hvala što si ispunio/ispunila sve svoje obaveze. Znam da si želio/željela prvo napraviti neke druge stvari. (Neizrečeno: jer si to isplanirao/isplanirala.) Cijenim što si to napravio/napravila iako je bilo teško.“

12. „Volim te…“

Uz sve riječi koje tražimo, ove dvije bi trebali jednostavno i često koristiti. Iz naših riječi i djela djeca bi trebala znati da ih, bez obzira što se događa, UVIJEK volimo. Kroz sve što sam čitala i učila o dječjem razvoju otkrila sam da se ponavljaju dvije istine.

1. Učenje i razvoj događaju se u kontekstu međuljudskih odnosa.

2. Zdravi međuljudski odnosi – naročito unutar obitelji – grade se na bezuvjetnoj ljubavi.

Prije, tijekom i nakon najizazovnijih situacija s našom djecom, moramo ih uvjeriti da su uvijek sigurni i voljeni, bez obzira na sve.

Ljubav je kompenzacija za sve roditeljske pogreške. Čak i kad ne možemo pronaći prave riječi ili te riječi ne zvuče kako bi trebale. Kad one dolaze iz ljubavi i kad je ta ljubav konstantno jasno izražena, s vremenom nađemo zajednički jezik.

Preuzeto s notjustcute.com

Pročitajte i:

Uvjeti odrastanja i razvoj mozga

Jeste li se ikad našli u situaciji da je vaše dijete palo na igralištu, a vi to niste primijetili jer ste bili previše zaokupljeni razgovorom s drugim roditeljima ili ste gledali u svoj pametni telefon pa vam je druga odrasla osoba na igralištu skrenula pažnju da dijete plače? Jeste li se ikad našli u situaciji da pokušavate otići na posao dok vam se dijete vješa za vrat ili oko noge, moleći vas da ne odete? Jeste li ikad lagali prijateljici kako vaše 10-godišnje dijete spava redovito u svojoj sobi i u svome krevetu, a u stvari spava u velikom krevetu s vama?

Nemojte se zabrinjavati oko svoji "loših" roditeljskih odluka – to bi mogle ispasti najmudrije i najbolje odluke za vas i vašu djecu.

Unatoč onome što možete pročitati u mnogim knjigama o roditeljstvu, blogovima, na raznim portalima, svega je nekoliko strogih pravila u roditeljstvu. Najčešće je izvor najboljih odluka i postupaka vaša intuicija, a ne najnoviji bestseller ili stručnjak. Roditelj najbolje poznaje svoje dijete – od odluke je li dijete sposobno pratiti više izbornih predmeta u školi, treba li dijete više ili manje maženja, treba li dijete odustati od zahtjevnih treninga ili ostati i izdržati.

Ne brinite ako vaše roditeljske odluke nisu ni slične nekakvim društveno nametnutim standardima. Možda ste odabrali postupiti ili ste slučajno krenuli alternativnim putem koji je savršen za vaše dijete i vašu obitelj.

Donosimo nekoliko primjera pogrešaka koje to doista nisu:

1. Dopuštanje djeci da riskiraju

Danas je moguće kupiti ograde za krevete namijenjene i većoj djeci, igrališta imaju mekane podloge kako bi se smanjio rizik od ozljeđivanja, a vidjeti dijete da samo hoda ulicom prava je rijetkost i odmah izaziva sumnju da je dijete zanemareno. Ali, ako eliminiramo svaku potencijalno opasnu stvar iz dječjih života, je li to dobro ili donosi i negativne posljedice?

Kad se djeca bave aktivnostima koje iziskuju strategiju i spretnost, kao što je balansiranje na ogradi ili veranje po stablu, ona razvijaju niz sekundarnih vještina, uključujući i samostalno razmišljanje, vještine analiziranja rizika, samopouzdanje i smjelost da se suoče i nadvladaju strah.

Mnogi suvremeni stručnjaci vjeruju kako izostanak prilika za suočavanje s rizicima, vodi do depresije i anksioznosti.

Ellen Sandseter je 2011. objavila rad o tome kako djeca trebaju opasnost i uzbuđenje poput korištenja složenih alata i igre blizu otvorene vatre. Kako postaju snalažljiviji u takvim situacijama, uče upravljati svojom okolinom i manje se boje novih i izazovnih situacija.

Stoga, ukoliko odlučite da se vaše dijete smije igrati u dvorištu ili na obližnjem igralištu bez vašeg nadzora ili ga ohrabrujete da pokuša nešto skuhati sa 6 godina, ne brinite što drugi ljudi misle o tome.

Društvena pravila vezana uz roditeljstvo proizvoljna su. Možda su vaši instinkti, čak i kad su u suprotnosti od trenutnih trendova, zbilja ono što je najbolje za vaše dijete – vožnja skateboarda samo s kacigom, veranje po stablu bez zaštitne mreže i sl.

2. Povremeno p(r)opuštanje pravila

Iako želimo uvijek imati sve pod kontrolom, samo roditelj iz bajke nikad ne dopušta djetetu da zaobiđe ili izbjegne neko obiteljsko pravilo. Zažmiriti povremeno na jedno oko i ne brinuti uvijek oko toga je li dijete dotaknulo uopće povrće na tanjuru i je li predugo pred TV-om, pa makar i iz vlastite lijenosti, zdravije je za dijete nego da uočite svaku pogrešku i propust i reagirate na njih.

Dosljednost je dobra i saveznik je u roditeljstvu, ali previše dosljednosti prelazi iz predvidljivosti (koja je dobra za dijete jer mu daje osjećaj sigurnosti) u zanovijetanje (dijete će se ubrzo "isključiti" i neće vas doživljavati).

Kao roditelji, trebamo dozu fleksibilnosti i kreativnosti kako bi život ostao zanimljiv i zabavan. Pa tako, ako svaku večer imate isti ritual pred spavanje, o važnosti čega govori svaka knjiga o spavanju, a jednu večer dođete kući prekasno i nemate snage za čitanje priča i duge pripreme za spavanje, preskočite rutinu i ne brinite.

3. Povremeno na prvo mjesto stavite odnos s partnerom/icom

Djeca su uvijek na prvom mjestu, zar ne? Sve i svakoga bismo žrtvovali za njih? Krivo! Ne bismo smjeli tako razmišljati o našem braku ili vezi s partnerom/icom. Kad u svakom trenutku i uvijek dajemo prednost djeci pred osobom s kojom smo izgradili obitelj, ne štetimo samo toj vezi nego i djeci. Stabilnost u životima djece ovisi o našoj stabilnosti pa ako se roditelji svađaju, ljute ili ne razgovaraju međusobno, djeca to itekako osjećaju.

Planiranje izlazaka i druženja bez djece, pa čak i mini-odmora bez djece može se činiti sebičnim, ali u konačnici, svojim primjerom činite uslugu svojoj djeci – dajući im primjer kako zrele, zdrave povezanosti u vezi između dvoje odraslih.

4. Druge zanimacije u vašem životu

Uz stavljanje veze s drugim roditeljem na prvo mjesto, dobro je imati zanimacije u životu i koje nisu vezane uz djecu i obitelj. za djecu je važno da vide vašu posvećenost poslu, hobiju ili bilo kojoj drugoj aktivnosti, koja nije vezana uz obitelj i djecu. Promatranje kako živite svoj život, dok ste istovremeno i roditelj, vrlo je važna lekcija za djecu.
U ne tako dalekoj budućnosti, djeca će napustiti roditeljsko gnijezdo. Vođenje ispunjenog i bogatog života koji nema veze s djecom, važan je i snažan primjer samodostatnosti.

5. Dopuštanje djeci da spavaju u vašem krevetu

Kao i u mnogim drugim aspektima roditeljstva, pitanje spavanja je vrlo jasno podijeljeno u dvije kategorije: ono kako bi trebalo biti (kako nam govore da bi trebalo biti) i ono kako je u stvarnosti. Mnogi roditelji skrivaju činjenicu da im se povremeno u krevet uvuku čak i starija djeca, a da ovi manji nisu nikad ni prespavali noć u svome krevetu.

U teoriji, nakon određene dobi djeteta, odvojena spavaća soba je zdravija opcija za dijete i roditelje jer bi na taj način svi trebali spavati čvršće i duže.
Ali roditeljska "pogreška" dopuštanja djetetu da spava u velikom krevetu, nekoj je djeci potrebna dulje nego drugoj, ali povremeno spavanje u velikom krevetu donosi ekstra vrijeme za maženje i zajedničke trenutke koji su dragocjeni svima.

Slobodno "zeznite" povremeno!

Djeca trebaju raznolikost u životu, trebaju roditelje koji znaju pogriješiti, znaju se opustiti i koji znaju odlučiti "drugačije" onda kad tako osjećaju iako tada postupaju potpuno drugačije od uobičajenih pravila i običaja. Vjerovanje vlastitim instinktima i osjećajima rezultirat će zabavnim i veselim kaosom i prekrasnim uspomenama kakvim strogi raspored i pravila nikad ne bi mogli.

Izvor: Good Therapy

Portal Bright Side objavio je ovih 60 fraza koje svaki roditelj mora reći svom djetetu da bi odgojio sretnu i brižnu osobu.

Ove riječi zaista mogu čarobno djelovati; one će naučiti vaše dijete kako voljeti i kako biti voljen, samopouzdan, kako dijeliti sreću i užitak s drugima te kako cijeniti ono što imaju.

RECITE IM:

1. „Volim te.“

2. „Volim te bez obzira na sve.“

3. „Volim te čak i kad se ljutiš na mene.“

4. „Volim te čak i kad se ljutim na tebe.“

5. „Volim te čak i kada nisi pokraj mene. Moja ljubav je uvijek s tobom.“

6. „Kad bih mogla odabrati bilo koje dijete na svijetu, opet bi odabrala tebe.“

7. „Volim te toliko da to ne možeš ni zamisliti.“

8. „Hvala.“

9. „Zabavila sam se igrajući se s tobom danas.“

10. „Meni je najdraže raditi nešto zajedno s tobom.“

 ISPRIČAJTE IM:

11. …priču o njihovom rođenju ili usvajanju.

12. …koliko ste voljeli maziti se s njima, ljubiti ih i grliti kada su bili mali.

13. …kako ste odabrali njihovo ime.

14. …priče o sebi kad ste bili njihovih godina.

15. …priče o tome kako su se upoznali njihovi roditelji, bake i djedovi.

16. …o svojoj najomiljenijim bojama.

17. …da ste i vi ponekad suočeni s poteškoćama.

18. …da imate tajni kod koji ovako funkcionira: kada ih držite za ruku i nježno je stisnete tri puta, to znači „Volim te.“

19. …o svojim planovima za budućnost.

20. …o svom trenutačnom poslu ili bilo kojoj drugoj aktivnosti u koju ste uključeni.

SLUŠAJTE:

21. …što vaše dijete govori dok vozite.

22. …što vaše dijete govori o svojim igračkama, i pokušajte razumjeti koliko su mu igračke važne.

23. …bilo koje pitanje koje postavljaju i problem koji opisuju. Neki problemi mogu biti preteški da bi ih dijete moglo samo riješiti bez vaše pomoći.

24. …obratite pozornost čak i kada vas umaraju brbljanjem.

25. …ono što kažu i pokušajte razumjeti kakvi osjećaji su iza tih riječi.

POSTAVLJATE PITANJA POPUT: 

26. Što misliš zašto se ovo dogodilo?

27. Što misliš da će se dogoditi ako…?

28. Kako možemo to saznati?

29. O čemu razmišljaš?

30. Koje je tvoja omiljena uspomena dana?

31. Što misliš kakvog je to okusa?

NAUČITE IH I POKAŽITE IM: 

32. …kako nešto napraviti, umjesto da im zabranjujete da to rade.

33. …kako fućkati.

34. …kako miješati karte.

35. …kako rezati/sjeckati hranu.

36. …kako složiti rublje.

37. …kako potražiti informacije kada ne znate odgovor.

38. …koliko volite njihovog oca/majku.

39. …kako da se pobrinu za sebe i ostanu u dobroj formi.

ORGANIZIRAJTE SVOJ RASPORED DA BISTE MOGLI:

40. …zajedno promatrati gradilišta.

41. …promatrati ptice.

42. …zajedno kuhati.

43. …ići van i posjetiti vaša omiljena mjesta zajedno.

44. …zajedno se igrati na igralištu.

45. …provesti onoliko vremena radeći nešto sa svojim djetetom koliko mu je potrebno, a da ga ne požurujete.

46. …jednostavno sjediti pokraj djeteta dok se ono igra.

UČINITE SVAKI DAN POSEBNIM:

47. Pripremite malo iznenađenje svom djetetu.

48. Stavite malo čokolade u njihove palačinke.

49. Kada servirate hranu, oblikujte je u obliku "smajlija".

50. Sjednite na pod i zajedno se igrajte.

RIJEŠITE SE:

51. …grižnje savjesti.

52. …misli o tome kakve bi stvari trebale biti.

53. …svoje potrebe da uvijek budete u pravu.

PROBAJTE OVO:

54. Gledajte svoje dijete s ljubavlju i nježnošću.

55. Nasmijte mu se kada ulazi u prostoriju.

56. Reagirajte s nježnošću svaki put kada vas vaše dijete dodirne.

57. Prije nego što nešto kažete (ili ga ispravite) pobrinite se da imate dobar očni kontakt s njim, tako da dijete doista sluša ono što govorite.

58. Pustite neka se vaše dijete nosi sa svojom frustracijom (ljutnjom, razočaranjem) prije nego mu pomognete.

59. Omogućite mu kupku na kraju dugačkog dana.

60. Izaberite svoj najdraži način da biste izrazili ljubav svom djetetu.

Preuzeto sa skolskiportal.hr

​

"Kada sam došao ovdje, prvog dana sam ja gurao igrače, ali sada oni guraju mene."
Zlatko Dalić

Jesu li profesori matematike kompetentniji za rad u predmetnoj nastavi od učitelja razredne nastave s pojačanom matematikom? To je jednako tako besmisleno pitanje kao i pitanje jesu li muškarci bolji ljudi od žena.

Ima sjajnih profača matematike, ima sjajnih učitelja razredne nastave s pojačanom matematikom. Ali ima i onih kojima ni osnovni studij, ni pojačani program ne mogu pomoći da postanu dobri učitelji. Nije, naime, stvar samo u tvrdim znanjima.

Stvar je u vještini da pridobiješ učenika, motiviraš ga, pokreneš. U tomu da mu pokažeš da vjeruješ u njega, da uočiš i pohvališ trud koji je uložio, da ga potakneš da ne odustane kad zagusti i postane teško. Stvar je u tomu da ga naučiš vjerovati u sebe i sanjati velike ciljeve. U tome da ih naučiš uživati u igri učenja, istraživanja, razmišljanja, rješavanja problema, da probudiš u njima strast, da ih potakneš da preuzmu odgovornost za sebe i svoje učenje… I da ih nauči da pogreške nisu katastrofa i da jedna jedinica ne znači da su glupani i ljenčine, nego samo to da se nisu dovoljno potrudili, da JOŠ ne znaju… Ali da mogu naučiti, ispraviti pogreške i uspjeti u svemu što naume… ako se potrude.

Uopće me ne zanima nogomet. Ali ima jedna sjajna analogija koja me naprosto natjerala da napišem ovu kolumnu. Među komentarima nakon hrvatske nogometne pobjede nad Engleskom, jedan me doista  natjerao me da se zamislim. Onaj o ciljevima: da im cilj nije bio pobijediti protivnika u svojoj skupini pa, ako to uspije – ići dalje. Imali su puno veći cilj: osvojiti prvenstvo. Tu je ta analogija: petice su presitni ciljevi koji samo zaustavljaju učenike. Ne treba sanjati o peticama, treba sanjati o tome da se osvoji svijet i raditi na tome da se to ostvari. To je najvažnije lekcija koju samo dobar učitelj može naučiti svoje učenike!

Dobroga učitelja ne čini diploma koju ima. Dobar je učitelj onaj tko se raduje pomacima koje uočava kod svojih učenika, smije se s njima, plače s njima kad su tužni i svime što čini iskazuje svoju vjeru u njih, svoju podršku, ohrabrenje… Dobar učitelj je taj zbog kojeg se djeca raduju dolasku u školu i učenju. Dobar učitelj zna da učenika ne motiviramo činjenicama, nego emocijama.

Prividno sve to nema nikakve veze nema s matematikom, biologijom, informatikom, poviješću zar ne? Samo prividno! Sve činjenice koje djeca trebaju znati o bilo čemu, dostupne su im u udžbenicima, priručnicima, na internetu… Sve znanje im je ponuđeno na dlanu. Nije dobar učitelj onaj tko im sve to jako dobro prepričava, nego onaj tko ih uspije motivirati da za svim onim što im treba sami posegnu.

Hoće li učitelji razredne nastave s pojačanim predmetom moći predavati u predmetnoj nastavi ili neće, nije stvar njihove kompetentnosti. To je samo politička odluka s dugoročnim posljedicama koje će za mnoge bili bolne. Međutim, i nakon te političke odluke, dobri će učitelji i dalje ostati dobri učitelji, a oni loši i dalje će ostati – loši.

Preuzeto sa Školskog portala
Foto: Vedran Ćorluka (@corlukav05_14) • Instagram photos and videos

U posljednje je vrijeme praksa pokazala da raste broj djece koja teže usvajanju znanja. To je slučaj čak i s djecom nižih razreda osnovne škole. Blogerica Školskog portala, Ana ČIRKOVA objašnjava kako motivirati djecu.

Nevoljkost za učenje očituje se u zaboravljanju rješavanja domaće zadaće, neredu u udžbenicima i na radnome stolu, nemotivirana djeca crtaju na satu, gledaju kroz prozor, razgovaraju s kolegama, dosađuju se. Takva djeca katkad krive učitelje za svoje ocjene, ali najčešće ne mare za uspjeh.

Zašto ne žele učiti? Čak ni iskusni pedagozi ne mogu uvijek nedvosmisleno odgovoriti na to pitanje. No mi ćemo pokušati prikazati najjednostavnije i najučinkovitije načine motiviranja djece za učenje.
 

Razlozi zbog kojih djeca ne žele učiti razni su i ima ih mnogo. Navest ćemo neke od njih.
 

DIJETE JE PREMALO ZA ŠKOLU. Roditelji pomisle da su djeca spremna za školu kad zaključe da znaju mnogo za svoju dob. Čak i ako je vaše dijete prilično pametno, to ne znači da je psihički spremno za školu. Najčešće je slučaj da dijete nije još spremno podrediti se određenim pravilima. Manjoj je djeci mnogo teže dulje mirno sjediti i ne kretati se.

SUKOBI S UČITELJIMA. Često ni sami učitelji nisu svjesni sukoba s učenicima. Možda su primijetili učenikov neuspjeh ili promjenu u ponašanju, ali im se čini da sukoba nije bilo. Zapravo, učenik je možda čuo neugodne riječi o sebi ili ga je nešto u učiteljevu ponašanju uvrijedilo. Može biti potišten, osjećati strah i razviti negativan stav prema učitelju. Djeca u većini slučajeva roditeljima ne žele ispričati svoje strahove vezane za školu i to potiče konflikt s učiteljem, a i komplikacije povezane s time.

SUKOBI S KOLEGAMA. Ako se ova vrsta problema već razvila, vrlo ga je teško ispraviti bez posljedica za dijete.

FIZIČKI NEDOSTATCI. Na primjer, mucanje, trzanje udova i slično. Djeci je vrlo teško naviknuti se na činjenicu da se po nečemu razlikuju od svojih vršnjaka. To je posebno teško kad njihovi nedostatci izazivaju ismijavanje i potiču zlostavljanje vršnjaka. Svjesno svog problema, dijete ne želi privlačiti pozornost na sebe, osjeća se poniženo i ne voli školu.

SUKOB U OBITELJI. Dijete koje proživljava sukob u obitelji često se povlači u sebe i ne gubi samo motivaciju za učenje, već se prestane zanimati za bilo što.

PRITISAK RODITELJA NA DIJETE. Roditelji imaju ambiciozne planove za djecu, upisuju ih u najbolje škole i razne tečajeve, ne pitajući djecu za njihove želje i mišljenje o tome. Viču, vrijeđaju i grde djecu kada dobiju lošu ocjenu.

ČIMBENICI KOJI UTJEČU NA INTERES ZA UČENJE

ZANIMANJE ZA PREDMET. Djeci katkad pada interes za određeni predmet jer im se čini dosadan. No, morate im pomoći da shvate kako svaka lekcija nudi informacije koje razvijaju određene vještine koje će im u budućnosti trebati. Mnogo toga ovisi o učitelju koji jednostavnim jezikom objasni složene stvari i na taj način pojednostavni proces učenja.

NAČIN POUČAVANJA. U nižim razredima osnovne škole djeci je lakše učiti aktivnim metodama, u raspravi i igri. Učitelj treba imati na umu da prepisivanje iz udžbenika ili samostalan rad smanjuju interes za predmet, dok ga kreativni i neuobičajeni zadatci povećavaju.

UČITELJEVA LJUBAV PREMA PREDMETU. Kad učitelj zainteresira učenike vlastitim primjerom, pokazuje ljubav i pozitivan stav prema predmetu, i u djeci će se probuditi interes za predmet. Također, kad im date do znanja da će na satu čuti nešto zanimljivo ili smiješno, sa zanimanjem će iščekivati taj trenutak.
 

KAKO MOTIVIRATI DIJETE ZA UČENJE

UČITE U IGRI. Igra je jedinstveni pedagoški alat. Ako dijete ne želi učiti ili mu nešto ne ide, uvijek možete osmisliti igru kojom ćete ispuniti zadatak. To mogu biti natjecateljske intelektualne igre. Uspoređujući se sa suparnikom ili suprotnim timom, djeca lakše uočavaju praznine u svom znanju, što potiče njihovu aktivnost. Igra ne podrazumijeva standardno procjenjivanje učenika pa je moguće potaknuti zanimanje i učenika koji inače zaostaju.

PODRŽAVAJTE DIJETE U NJEGOVIM HOBIJIMA. Nemojte nametati svoje omiljene aktivnosti, pustite dijete da slijedi svoj hobi. Pomozite djeci da otkriju skrivene talente ili razviju postojeće, neka slobodno izaberu ono što ih fascinira.

MALE, A NE VELIKE NAGRADE. Potaknite dijete, pohvalite njegov rezultat, ali nemojte to činiti novcem i skupim darovima. Inače će doći vrijeme kad će vam dijete poželjeti „prodati” rezultate svog rada po višoj cijeni.

BUDITE VIŠE ZAINTERESIRANI ZA ONO ČIME SE DIJETE BAVI U ŠKOLI, A MANJE ZA OCJENE KOJE DOBIVA. Pokažite djetetu kako primijeniti stečena znanja. Što je češće moguće potaknite djecu na razmišljanje i raspravu. Dijete ne mora biti odličan učenik, ima pravo na loše ocjene. Ako se i samo uzrujalo zbog dvojke, podržite ga i ne grdite ga. Vaša je dužnost da podržavate svoje dijete.

SMANJITE STRES. Ispričajte djeci kako ste vi u svoje vrijeme prevladali poteškoće u školi i kako ste se nosili s teškim zadatcima. Objasnite što ste postigli nakon što ste prevladali određene prepreke. Govorite o svojim neuspjesima i strahovima. Dijete uvijek treba znati da će biti saslušano i da njegovi problemi neće biti preuveličani.

MOTIVACIJA ZA UČENJE NE RAZVIJA SE PREKO NOĆI, KATKAD JE POTREBNO MNOGO VREMENA I TRUDA. Ne pokušavajte motivirati dijete dalekim i spektakularnim ciljevima, koje u svojoj dobi ne može shvatiti. Svaki roditelj mora znati koji je potencijal njegova djeteta. Pokušajte otkriti njihove talente, dajte im priliku da se dokažu. Potražite u svojoj djeci majstore bilo koje vrste aktivnosti, pokažite svojim primjerom da se stalno uče nove stvari i da je život prepun zanimljivosti.

Preneseno sa Školskog portala

Prema teoriji psihosocijalnog razvoja Erika Eriksona, psihologa i psihoanalitičara, razvoj čovjeka odvija se tijekom cijeloga života i to kroz osam stadija. Tijekom svakog stadija, osoba treba uspješno razriješiti tzv. razvojnu krizu specifičnu za pojedino razdoblje, što dovodi do prekretnice u razvoju. Nezdravo razrješenje pojedinog stadija negativno utječe na razrješenje svih ostalih faza koje slijede.

Prema Eriksonovoj teoriji, stadij formiranja identiteta nastupa tijekom adolescencije. Uslijed velikih bioloških promjena, složenijeg načina razmišljanja, redefiniranja sebe u okviru obitelji, razvoja novih oblika odnosa s vršnjacima i prilagodbe na sve veće zahtjeve obrazovnog sustava, adolescenti u ovoj fazi preispituju sebe i svoju okolinu. Najčešća su pitanja koja si postavljaju – „Tko sam ja?“, „Što želim raditi?“, „U što vjerujem?“, „Kako se uklapam u društvenu okolinu?“ itd. Na taj način oni grade svoj profesionalni, spolni i ideološki identitet. U slučaju neuspješnog razrješenja krize ovog stadija, dolazi do konfuzije identiteta tj. zbrke životnih i društvenih uloga.
Tijekom procesa formiranja identiteta, adolescenti eksperimentiraju s različitim odraslim ulogama kako bi se pronašli u onima koje im najbolje odgovaraju. Identitet podrazumijeva čovjekovu unutarnju organizaciju vlastitih potreba, poriva, sposobnosti, društveno-političkih uvjerenja, poimanja sebe i osobne povijesti. Što su ti elementi razvijeniji i bolje organizirani, osoba je svjesnija svojih jedinstvenih karakteristika, ali i sličnosti s drugima, kao i svojih jakih i slabih strana. Što je osobni identitet slabije razvijen, osoba ima nižu svijest o tome u čemu se razlikuje od drugih ljudi te se stoga više oslanja na vanjske izvore (prijatelje, kolege, učitelje, trenere itd.) kako bi procijenila svoju vrijednost. Razvoj identita podrazumijeva određene promjene u vrijednostima, ciljevima, poimanju sebe i sl. tijekom vremena, ali i svojevrstan kontinuitet osobe.

Osim toga, stvaranje identiteta proteže se i na ostala životna razdoblja, prije i poslije adolescencije. No, u adolescenciji istovremeno dolazi do niza promjena na planu fizičkog i intelektualnog razvoja kao i novih društvenih očekivanja, što sve zajedno dovodi do prekretnice uslijed koje adolescenti krče svoj put iz djetinjstva u odraslost.

Tijekom formiranja identiteta dolazi podjednako do afirmacija, ali i negacija pojedinih odluka i stajališta. Odluke na pitanja kao što su – s kime izlaziti, prekinuti neku vezu ili ne, upustiti se u seksualni odnos ili ne, drogirati se ili ne, upisati fakultet ili se zaposliti, koji fakultet odabrati, učiti ili se zabavljati, biti politički aktivan ili ne – ponekad se mogu činiti trivijalnima, no sve one pridonose formiranju identiteta.

Ponekad se donošenje odluka može zaobići. Osoba se može osloniti na ranije usvojene roditeljske vrijednosti i na temelju njih odrediti svoje buduće ponašanje. Isto tako, njezino ponašanje može biti određeno vršnjačkim utjecajima ili se osoba može zateći u stanju neodlučnosti.

Izvor: Mina Đorđević/www.istrazime.com

PRAKTIČNA EDUKACIJA

"Jedini posao djeteta je igra"

26. svibnja 2018. godine u 9 sati

ZAGREB, Hotel Aristos, Cebini ul. 33, Buzin

Za sudjelovanje na edukaciji, obavezna je prijava. OVDJE SE PRIJAVITE.

Potvrdu o sudjelovanju dobit ćete prilikom dolaska na edukaciju.

Uvjet za sudjelovanje u praktičnoj edukaciji "Jedini posao djeteta je igra" je da ste već ranije sudjelovali na praktičnoj edukaciji "Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ".

Edukacija je namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece.

Dr. Ranko Rajović jedan je od autoriteta na ovim prostorima kada govorimo o odgoju i obrazovanju te autor inovativnog programa pod nazivom NTC-sustav učenja. Inače doktor interne medicine, dugogodišnji je predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece te osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra.

Što je NTC-sustav učenja?

NTC-sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi, a na njega će dr. Ranko Rajović odgovoriti tijekom predavanja.

Ovaj sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece. Temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 % svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 % sinapsi nastane već do pete godine. Taj se argument čini dovoljno uvjerljivim da posvetimo veliku pozornost predškolskoj dobi, učinkovitosti učenja i korištenju dječjeg pamćenja.

Sustav podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Taj sustav učenja predstavlja operacionalizaciju teorijskih spoznaja navedenih znanstvenih disciplina, što je dobar pokazatelj kako povezivati teoriju s obrazovnom praksom.
Pritom je riječ o novom pristupu učenju u kojem dominira misaona aktivnost djeteta i njegov uspješan razvoj. Sustav je vrlo dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole.

Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove prema povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja. Naglašava se važnost obitelji i šire društvene zajednice (vrtići, škole, centri za darovite) u razvoju darovite djece. NTC-sustav učenja ozbiljno će poljuljati opravdanost tradicionalnog rada s djecom.

NTC-sustav učenja dr. Ranka Rajovića primjenjuje se na različite načine u 15 europskih zemalja.

PROGRAM PRAKTIČNE EDUKACIJE "Jedini posao djeteta je igra​"

Trajanje: 4 školska sata (9 – 13 sati)

Misaone klasifikacije – radionice (viši i niži nivo). Igre koje aktiviraju ove procese

Učenje – slikovno, asocijativno

Nelogične priče

Nelogične bajke

Učenje – korištenje naučenih tehnika

Divergentno razmišljanje – test

Divergentno razmišljanje – radionice, paralelne asocijacije

Za sva pitanja i nedoumice stojimo vam na raspolaganju na 098 30 55 34, kontakt osoba Irena Orlović.

Redovna cijena praktične edukacije je 360 kn.

Ako uplatu izvršite u roku 48 sati od trenutka prijave, cijena praktične edukacije za vas je 300 kn.
 

Podaci za uplatu: Pametnica, obrt za edukaciju i savjetovanje, vl. Irena Orlović, HR0623400091160500652 (PBZ)​, poziv na broj: 260518.

• Raduje se odlasku u školu.
• Rado priča o svemu što se u školi događa.
• Samostalno izvršava svoje obveze vezane za školu.
• Ima dobar apetit i san.
• Brine o svom radnom mjestu i školskom priboru.
• Voli se igrati s djecom iz razreda.
• Voli svoju učiteljicu.

1. Odlazak na mjesto gdje treba obaviti zadatak i priprema svega što je potrebno da dijete završi zadaću. To mjesto treba biti uvijek isto, mirno, da članovi obitelji ne prolaze onuda dok dijete radi.
2. Ne dozvoliti da išta odvlači pozornost i usredotočiti se na zadatak. Zato na radnom mjestu trebaju biti samo stvari koje su mu potrebne za rad.
3. Biti uporan da se posao završi do kraja i nakon toga pospremiti udžbenike, pribor, školsku torbu i staviti sve na svoje mjesto.

• Podsjetimo se da su djeca različita, s različitim intelektualnim sposobnostima, s različitom voljom i motivacijom za rad, nemaju svi isto razvijeno samopouzdanje i samosvijest i iz različitih su obitelji.
• Ne očekujte od djeteta previše, prihvatite ga baš onakvog kakvo jest. Budimo realni u procjeni.
• Ne uspoređujte ga s drugom djecom, ono je jedinstveno
• Ne kritizirajte, ne kažnjavajte, jer to samo stvara osjećaj nesigurnosti i neuspješnosti.
• Učite ih da se trebamo nositi i s neuspjehom.
• Ne odustajte i ne gubite nadu, ne povisujte ton.
• Surađujte sa školom – pogotovo su bitni individualni kontakti, jer saznajemo kako se naše dijete ponaša na satu, kakva mu je pozornost, kojom brzinom obavlja zadatke, javlja li se na satu, je li društveno ili usamljeno.

• Neka ne prođe ni jedan dan da ne obavite razgovor s vlastitim djetetom.
• Pregledajte dječje bilježnice, pribor, školsku torbu.
• Preslušajte što je naučilo i pregledajte njegove uratke.
• Odlazite na individualne razgovore u školu jer dijete to doživljava kao vašu brigu i interes za njega i njegovo učenje.

Posljednjih dana mnogo se pisalo o podršci djeci tijekom pandemije koronavirusa. Napisano je mnogo savjeta kako se što bolje prilagoditi na život u izolaciji. Većina je savjeta usmjereno na opću populaciju, obitelj i roditelje s ciljem da se osjećaju kompetentnije podržati djecu. Svjesni smo da se pod djecom podrazumijevaju i adolescenti.
No, jesmo li s tim podrazumijevanjem previdjeli njihove specifične potrebe?

Očekivali bismo da će se oni najlakše prilagoditi online funkcioniranju i novonastaloj situaciji. No je li zaista tako? Posebno nakon što se dogodila još jedna opasna situacija, koja je uslijed ove pandemije stvarno bila kao kap koja je prelila čašu. Ljudi, uključujući i mlade, su različito reagirali na ove dvije krizne situacije, no ono što je sigurno jest da su se osjećali uznemireno i zbunjeno. Reakcije ljudi pogođenih potresom u zadnjih nekoliko dana pokazala su pad koncentracije, uznemirenost, strah, tjeskobu, paniku, zbunjenost, bespomoćnost i beznađe. Sve to treba imati na umu tijekom narednih dana, jer i mladi su pogođeni, jednako kao i mi, odrasli, a uz to su suočeni s izazovima adolescencije.

Razdoblje adolescencije

Adolescencija je složeno razvojno razdoblje samo po sebi. U njemu su mladi suočeni s izazovima pronalaženja svog načina bivanja na ovome svijetu, spoznavanja tko su i po čemu se razlikuju od drugih te kako uspostaviti i održavati kvalitetne odnose s drugima. Čini se da adolescenti imaju već dovoljno posla s postizanjem navedenog cilja u ovom fluidnom svijetu, a sada je pred njima još jedna teškoća u obliku pandemije koronavirusa.

Kao da to nije bilo dovoljno, Zagreb je zadesio jaki potres koji je doslovno uzdrmao tlo pod nogama svima. Odjednom se činjenica da nemamo kontrolu nad životom pokazala u punom sjaju. Upravo takvi događaji mogu izazvati kod svih nas, a posebno kod adolescenata osjećaj krize. Često se na adolescenciju kao razvojno razdoblje gleda kao na krizno razdoblje. Što se događa kada se unutarnja, intrapsihička kriza, susretne s okruženjem u krizi?

Vršnjaci, grupe izvan obitelji i društvo u cjelini igraju važnu ulogu u razvoju identiteta mlade osobe. Adolescentski umovi počinju svjesno i kreativno propitivati dublja značenja života, prijateljstva, svoje roditelje, školu, zapravo propituju sve (Siegel, 2017)!
Mozak adolescenata funkcionira ovisno o unutarnjem stanju i stanju okoline. U većini slučajeva adolescenti mogu funkcionirati jednako učinkovito kao odrasli. No čim se nađu u situaciji u kojoj im se emocije uzburkaju ili kada su sa svojim vršnjacima, funkcionalnost se mijenja (Siegel, 2017).
Što je više osjećaja kaosa i nesigurnosti u adolescentu veća je potreba za stabilnijom okolinom. Vanjski kaos ima veliki utjecaj na emocionalno i kognitivno funkcioniranje adolescenata i mladih. Vršnjaci su im nužni da bi mogli usporediti svoja viđenja. Razlike u razmišljanjima i rasprave potiču ih na akciju i stjecanje novih iskustava.

Potreba adolescenata za djelovanjem, kao i potreba da budu među vršnjacima, ne može biti zadovoljena samo putem telekomunikacije i interneta. Stoga je zaista važno prepoznati i priznati mladima gubitak i koliko im je teško uslijed izolacije. Anketa Športske gimnazije pokazala je da im je najdraže što mogu spavati dulje i organizirati si vrijeme kako žele (i dopustite im to!), no da im nedostaje druženje s vršnjacima i školsko okruženje te da strahuju od preopterećenja gradivom i zadacima koje trebaju izvršiti.

Vrijeme krize otvara nove prilike pa je moguće da se stvori prostor za jačanje povezanosti između mladih i članova njihove primarne obitelji. Iako se čini da adolescenti umanjuju važnost svojih roditelja, oni su adolescentima i dalje vrlo važni. Roditelji pokazivanjem interesa za njihov svijet iz pozicije ravnopravnog dostojanstva (Juul, 2017) otvaraju prostor za redefiniranje odnosa sa svojom „odraslom djecom". Možda je tu vrijedno poslušati savjet jednoga bivšeg adolescenta roditeljima: „Samo ih pustite da budu takvi kakvi jesu tog trena, a ne onakvi kakvi vi mislite da bi trebali biti" (prema Siegel, 2017). U toj dobi potrebno im je više prostora i mogućnosti da isprobavaju sami, ali im je potrebna podrška, i to onda kada ju zatraže.

Mladi moraju naučiti preuzeti odgovornost za sebe, svoje postupke i donositi vlastite odluke. Za to im treba puno prakse. I sve više slobode. To bi se moglo usporediti s onim što se u sportu zove „sparing partner". Potreban im je netko tko će ih izazvati na dobru raspravu, dopustiti im da se razljute i izventiliraju, ali ostati prisutan, usmjeriti ih i razumjeti da je to dio tog razvojnog doba. Možda je upravo sada dobro vrijeme da roditelji dopuste mladima da preuzmu odgovornost za svoje postupke i da se uče kako je važna i odgovornost za odnose s drugima. Mladi su sposobni voditi brigu o svojim školskim obvezama i dobro je da roditelji dopuste da oni sami planiraju kada i koliko će učiti. Kada se ne slažu s načinom kako provode vrijeme dobro je pokažu neslaganje s njihovim ponašanjem, a ne da govore nešto protiv njih kao osoba. Mladi često znaju biti demotivirani, jer imaju dojam da što god da rade njihovi roditelji nisu zadovoljni s njima kao osobama. Osjećaj da nisu ispunili roditeljska očekivanja može snažno utjecati na mentalno zdravlje mladih ljudi. Danas kad su zatvoreni u kućama i stanovima i usmjereni jedni na druge bez mogućnosti „bijega" među prijatelje takve poruke mogu još snažnije odjeknuti u adolescentskoj duši.
Stoga je važno da se u obiteljima njeguje pravo na različitost.

Potrebe adolescenata u vrijeme krize

Najbolji lijek za stres je osjećaj povezanosti. Nemogućnost susreta s vršnjacima i dobivanja izravne podrške predstavlja veliki gubitak i teškoću za adolescente. Bez obzira na to što se smatra da su mobiteli zamijenili komunikaciju uživo, trenutna situacija pokazuje da to nije točno.
Mladi i dalje izvještavaju da im je jako teško što se ne mogu vidjeti s prijateljima.

S obzirom na njihove unutarnje dvojbe i nejasnoće, od velike podrške im je vjerovanje u predvidiv svijet. Vanjska struktura i vodstvo mogu im biti od pomoći u povezivanju unutarnjih doživljaja i konteksta u kojemu žive. Kako je kod njih prisutno „klackanje" između dječjeg i odraslog sebe, tako im se i potrebe mijenjaju. Važno je im je dozvoliti da zadovoljavaju sve potrebe i da ne dobiju poruku kako su sada već dovoljno odrasli i da bi se tako trebali i ponašati ili s druge strane da se njihovo mišljenje ignorira jer se smatraju neiskusnima i „klincima". Dobro je da se u obiteljima stvori dovoljno prostora za zbunjenost i različite emocije koje se mogu javiti kod adolescenta. Nitko ih nije mogao pripremiti na ovo što ih je zadesilo. Još nedavno su bili tjeskobni oko škole i Državne mature, a sad im je i taj cilj budućeg studiranja ili rada postao nesigurniji i nepredvidiv. Ideja vrlo izvjesne budućnosti i da će sve biti u redu ako se potrude odjednom se raspala. Očekivano je da u takvoj situaciji mladi ljudi osjećaju emocionalnu preplavljenost i misaonu smušenost (Ajduković, 2000).

Može se pojaviti i izražen osjećaj bespomoćnosti i straha te osjećaj gubitka kontrole. Kod većine će kognitivno funkcioniranje biti otežano, što znači da će se teže fokusirati i koncentrirati, što utječe na efikasnost prilikom učenja. To sve zajedno može utjecati i na motivaciju za učenje, jer čemu sve to kad sve može nestati u trenutku. Činjenica da su svjesni kako ne uče, a trebali bi, može ih još više učiniti tjeskobnima što sve zajedno čini začarani krug.

Stoga, poruka roditeljima, ali i nastavnicima: u ovim kriznim vremenima malo „olabavite", kako je i vama teško koncentrirati se i raditi, tako će biti i njima. Pratite ih, budite uz njih, motivirajte ih da naprave nešto u danu, ali nemojte forsirati. Stvari će se polako vratiti u normalu, onu koja je moguća u ovakvoj situaciji.
 

Neki savjeti za podršku adolescentima

1. Podržite ih u izražavanju osjećaja
I u tome da možda osjećaju razne emocije – od straha, panike, uznemirenosti, zbunjenosti, do ljutnje, frustracije, bijesa, a nekad i ravnodušnosti. Sve emocije su u uredu i bitno je dopustiti (i potaknuti ih) da ih osjećaju. Kako je adolescencija burno razdoblje, tako su i emocije koje doživljavaju intenzivnije. Moguće je da će biti anksiozni i tjeskobni (recentna istraživanja pokazuju da se sve više mladih bori s time), pogotovo suočeni s dvije krizne i nepredvidive situacije, uz koje se istovremeno pitaju: „Kako bi se sada trebao/trebala osjećati? Koje emocije je u redu pokazati?" I kako se ne bi počeli brinuti još više, bitno je normalizirati njihove reakcije i osjećaje, što možemo učiniti tako da kažemo: „U ovakvoj situaciji u potpunosti je normalno da se osjećaš tako" ili „Mnogo se ljudi osjeća kao i ti, to je sasvim normalno za ovu situaciju."

2. Pokažite razumijevanje za to da im je teško
Kao što smo prethodno spomenuli, adolescentima ova situacija može predstavljati veći izazov, s obzirom na razvojnu fazu u kojoj se nalaze, kada im je potrebno više prostora i druženja s vršnjacima. Nekada možda i neće shvaćati zašto je potrebno ostati doma, pa se potrudite objasniti im (razgovarati s njima kao mladim osobama, ne naređivati) kako njihovo ponašanje utječe na druge i što mogu učiniti da si pomognu. Pomognite i sebi i njima da izađu iz „moramo… " u „izabrali smo ostati doma jer tako štitimo i sebe i druge". Iako se druženje s prijateljima uživo i izvan kuće ne može usporediti s virtualnim druženjem, potaknite ih da ostanu u kontaktu s prijateljima (telefonski poziv, video poziv..) i da pronađu način na koji će ostati povezani. Radije im postavljajte pitanja koja će ih potaknuti da razmišljaju kritički i kreativno, nego da im dajete savjete ili „pametujete". Mladi (kao i mi odrasli) „ne čuju" dobro kada im govorimo svisoka i kao da znamo bolje od njih. Usmjeravajte ih, ne naređujte.

3. Potaknite ih da se angažiraju u pomoći drugima
Istraživanja su pokazala da se adolescenti osjećaju bolje i korisnije kad pomažu drugima. Zamolite ih da provjere sa starijim susjedima u zgradi treba li im što, dogovorite se s njima kako mogu pomoći bakama i djedovima koji su sad najpotrebitiji, potaknite ih da razmišljaju što oni mogu učiniti da olakšaju situaciju najranjivijima. Usmjeravanje fokusa na druge stvari može pomoći pri smanjenju anksioznosti i straha. Također, preporučuje se izbjegavati konstantno gledanje i čitanje vijesti i traženje informacija na društvenim mrežama. Potaknite ih da usmjere pažnju na nešto što ih veseli, opušta ili zabavlja, a ako žele pratiti vijesti, neka to ograniče na 2-3 puta dnevno i neka čitaju provjerene i pouzdane stranice institucija poput HZJZ-a, stožera civilne zaštite, Ministarstva zdravstva, itd.

4. Dopustite im da se sami brinu o svojem rasporedu i obavezama
Pustite ih da određuju svoj ritam, kada se bude, kada izvršavaju obaveze i kada idu spavati. Naravno, objasnite im da je bitno imati dnevnu rutinu i strukturu, ali dopustite im da sami odrede kako će ona izgledati. (Možete ih uputiti na ove smjernice). Mladi imaju drugačiji ritam spavanja i sada kada nema škole u koju moraju fizički odlaziti, dopustite im da odrede svoj tempo.

5. Pozabavite se svojim osjećajima i svojim ponašanjem
Djeca i mladi vide kako se mi ponašamo, što osjećamo i što se s nama događa, čak i ako se nama čini da to dobro skrivamo. Bitno je proraditi svoje osjećaje, uzeti vremena za sebe ako nam je potrebno, porazgovarati s nekime o tome kako nam je, jer mladi uče od nas i veća je vjerojatnost da ako smo anksiozni i preplašeni, da će i oni biti. Razmislite o tome koje načine suočavanja s ovim stresnim situacijama vi koristite, u čemu se promijenilo vaše ponašanje u proteklom razdoblju. Razmislite na koji način to koristi vama, a na koji vašim ukućanima. Kako nas u avionu upućuju na to da „u slučaju opasnosti, prvo zbrinemo sebe, a onda djecu i ostale ranjive skupine", tako vrijedi i u ovoj kriznoj situaciji.

Preneseno s Društva za psihološku pomoć

Iako se čitanje dugo smatralo ženskom aktivnošću, djeca su više zainteresirana kada im očevi čitaju – jer je to nešto posebno.

Posljednja dva velika istraživanja, ono harvardsko i ono British Journal of Educational Psychologyja, pokazala su kako očevi čitanjem priča za laku noć svojoj djeci uvelike utječu na razvoj jezika i pismenosti kod djece, kao i na to da djeca češće uživaju u čitanju. Naime, istraživanje koje je proveo BJEP (British Journal of Educational Psychology) pokazalo je kako postoji pozitivna veza između toga koliko tate čitaju (od knjiga do novina) i pojave da djeca vole čitanje i u njemu uživaju. Jedna druga studija, koju je proveo National Literacy Trust, pokazala je kako očevi koji su inače preokupirani poslom i uglavnom u stisci s vremenom, imaju velike korist od čitanja, jer se tako bolje povezuju sa svojom djecom.

Postoje i istraživanja koja govore kako djeca, kojoj očevi čitaju, postižu bolje rezultate u školi, a pogotovo u predmetima kao što je matematika.

Harvardska studija pokazala je da kada muškarci čitaju priče svojoj djeci, da ih oni ohrabruju da više koriste svoju maštu. Ovo istraživanje pokazalo je kako djeca imaju više koristi kada im tate, umjesto mama, čitaju priče za laku noć. Naime, studija je pokazala da pitanja koja muškarci postavljaju kad čitaju djeci potiču maštovite rasprave. Istraživači tvrde da je to bolje za razvoj jezika kod djece jer im se tako postavlja više izazova. Nakon što su roditelji, za potrebe studije, godinu dana čitali svojoj djeci, pokazalo se da su posebno djevojčice imale koristi kada su im čitale muške osobe.

Dr. Elisabeth Duursma, koja je vodila ovo istraživanje, tvrdi: "Utjecaj je ogroman, posebno ako su tate počele čitati djeci mlađoj od dvije godine. Čitanje se uglavnom smatra ženskom aktivnošću te su djeca više zainteresirana kada im očevi čitaju – jer je to nešto posebno".
Ona je otkrila da ovom zadatku žene i muškarci pristupaju drugačije, s time da će žene postavljati više "činjenična" pitanja, poput "Koliko jabuka vidiš?", dok muškarci više vole postavljati ona apstraktna, piše Daily Mail. "Tate će vjerojatnije reći nešto poput: "Oh, pogledaj, ljestve. Sjećaš li se onih ljestava koje sam imao u svojem kamionetu?"", rekla je dr. Duursma.

Stručnjak za roditeljstvo, Justin Coulson dodao je kako čitanje djeci proširuje njihov rječnik. "Pomažemo im da se osjećaju sigurnima i ovo će imati dubok učinak na njihove kapacitete za učenje", dodao je Coulson.

5 razloga zašto bi tate trebali čitati priče "za laku noć"
 

1. Tate čitanje priča podižu na sasvim novu razinu

Kad mama čita priču, ona se češće usredotočuje na osjećaje likova, dok je tatina verzija češće usmjerena na nešto što će djetetu imati posebno značenje.
Kad tata čita priču, nikad se ne gdje će on i dijete završiti. Hoće li nastaviti razvijati priču proizvoljno, odlutati u neki zajednički događaj na koji ih je podsjetila priča, ili pričati o tome kako su proveli dan.
Tata će češće čitanje priče pretvoriti i u igru, izmjenjujući namjero dijelove priče, samo da bi se dijete uključilo i ispravljalo ga.

2. Priče za laku noć vode do više zanimljivih priča iz stvarnog života

Tata koji "umire od smijeha" čitajući priču uživljen u izmjenu glasova, djeca koja se igraju priče koju su čula prije spavanja, i uključuju roditelje u svoju igru, obogaćuju svakodnevicu obitelji.

3. Tatino čitanje donosi više koristi dječacima

Tate se lakše emotivno povezuju s djevojčicama. Međutim, nekoliko je istraživanja pokazalo kako je čitanje "za laku noć", iako donosi dobrobiti i kćerima, jedna od aktivnosti koja promovira najjače povezivanje između tata i sinova.
Čitanje daje priliku čak i tatama koji imaju jako malo slobodnog vremena na raspolaganju, da stvore jedinstvenu i čvrstu vezu s djecom.

4. Knjige utječu na bolje ponašanje djece

Čitanje priča ne utječe samo na višu razinu pismenosti i jezične vještine, koje zajedničko čitanje jača. Zajedničko čitanje utječe na sveukupno bolje ponašanje djece, te višu razinu koncentracije.

5. Čitajući naglas, tate se oslobađaju stresa

Rutina zajedničkog čitanja priča "za laku noć" nije opuštajuća samo za djecu već pomaže i odrasloj osobi koja čita.
Istraživanje Sveučilišta u Sussexu pokazalo je kako je čitanje najučinkovitiji način prevladavanja stresa – utječe na smirenje srčanog ritma i opušta mišiće već nakon šest minuta.

Čitajući djeci i isprobavajući različite tehnike čitanja naglas, tate usavršavaju vještinu čitanja, jačaju samopouzdanje i povjerenje u vlastite roditeljske sposobnosti, a dublja veza koja se stvara između djeteta i tate utječe na tatinu veću angažiranost oko djetetova učenja (što donosi dodatne dobrobiti za dijete).

Preneseno s Roda.hr