Besplatna (za iznose iznad 35 eura) i brza dostava.
O Harfi
Prodajna mjesta
Besplatna (za iznose iznad 35 eura) i brza dostava.
O Harfi
Prodajna mjesta
Želite li bolje razumjeti što se događa u umu vašeg tinejdžera? Pridružite nam se na edukaciji Irene Orlović “MENTALNO SNAŽNI TINEJDŽERI” i otkrijte kako možete podržati emocionalni i mentalni razvoj vašeg djeteta kroz ključne godine adolescencije. Ova edukacija nudi sveobuhvatan pregled neurobioloških i psiholoških promjena koje tinejdžeri prolaze te pruža praktične savjete i strategije za podršku i jačanje njihovog mentalnog zdravlja.
Na edukaciji “MENTALNO SNAŽNI TINEJDŽERI” naučit ćete kako:
1. Razumjeti složenost tinejdžerskog mozga:
– Objasniti neurobiološke promjene koje se događaju tijekom adolescencije.
– Povezati te promjene s ponašanjem i emocionalnim reakcijama tinejdžera.
– Razviti pristupe koji podržavaju tinejdžere kroz ove ključne faze.
2. Unaprijediti emocionalni razvoj tinejdžera:
– Primijeniti tehnike za razvoj emocionalne inteligencije.
– Opremiti tinejdžere alatima za bolje upravljanje njihovim emocijama.
– Poticati empatiju i samosvijest kod mladih.
3. Komunicirati efektivno s tinejdžerima:
– Koristiti tehnike za stvaranje otvorenog i efikasnog dijaloga.
– Izgraditi i održavati povjerenje među tinejdžerima.
– Osigurati da se tinejdžeri osjećaju saslušano i podržano.
4. Podržavati tinejdžere u borbi protiv anksioznosti:
– Identificirati znakove anksioznosti i kako ih preventivno tretirati.
– Primijeniti praktične tehnike za smanjenje stresa i anksioznosti.
– Pružiti kontinuiranu podršku i resurse za prevladavanje anksioznosti.
5. Jačati samopouzdanje i samosvijest kod tinejdžera:
– Učiti metode za poticanje samopouzdanja i samoprihvaćanja.
– Razviti strategije koje pomažu tinejdžerima izgraditi pozitivnu sliku o sebi.
6. Prepoznati i intervenirati u slučaju tinejdžerske depresije:
– Naučiti kako prepoznati rane znakove depresije.
– Razumjeti korake za pravovremenu i učinkovitu intervenciju.
7. Pomagati tinejdžerima u upravljanju akademskim pritiscima:
– Naučiti kako pružiti emocionalnu podršku tijekom školskih izazova.
– Razviti pristupe za uspostavu zdravog balansa između školskih obaveza i slobodnog vremena.
Cijena edukacije iznosi 120 EUR
Trajanje edukacije: mjesec dana
Edukacija traje mjesec dana i uključuje:
Edukacija počinje: 3.11. 2025.
Edukacija počinje 3.11. 2025. i završava 3.12.2025 susretom uživo putem Zoom platforme u 18:00 kada ćete imati priliku komentirati edukaciju s Irenom Orlović i postaviti pitanja koja se pojave tijekom praćenja edukacije. Irena će cijeli mjesec edukacije stajati na raspolaganju kao podrška.
Ne propustite priliku da osnažite sebe i svog tinejdžera! Prijavite se na edukaciju “MENTALNO SNAŽNI TINEJDŽERI” i steknite znanja koja će vam pomoći da bolje razumijete i podržite tinejdžere kroz izazove adolescencije. Kliknite na link ispod i osigurajte svoje mjesto danas! Djeca zaslužuju najbolju podršku na putu ka mentalnoj snazi i emocionalnoj stabilnosti.
Postanite dio zajednice koja razumije, podržava i brine se o našim mladima!
O voditeljici edukacije
Irena Orlović, Msc. je završila psihosocijalno savjetovanje na University of Graz i stekla titulu Master of Science. Završila je i petogodišnju edukaciju za neurolingvističkog psihoterapeuta kod njemačke krovne organizacije DVNLP. Članica je Hrvatske asocijacije za zdravstvenu pedagogiju, Certificirana je od strane njemačke krovne organizacije DVNLP i Hrvatske asocijacije HANLP kao NLP – trener. Dodatno se usavršava na Mindsight Institutu kojega je osnovao dr. Daniel Siegel čije knjige je objavila u Hrvatskoj i Srbiji.
Irena je osnivačica prve Međunarodne škole Harfa u Splitu – Škole koja uči djecu jačati svoje kognitivne sposobnosti kroz socio-emocionalne programe preporučene od strane znanstvene zajednice (IB-International Baccalaureate). Također je autorica nagrađivane web aplikacije Pametnica, te vlasnica i urednica izdavačke kuće Harfa gdje je 17 godina proučavala literaturu uglednih svjetskih neuroznanstvenika, psihologa i psihoterapeuta u području razvoja djece te je uredila i objavila na hrvatskom jeziku više od 100 knjiga pod sloganom Knjige koje vole djecu.
Njezin rad je više puta nagrađivan, a prepoznata je i od strane Udruge poslovnih žena KRUG gdje je dobila nagradu kao socijalna poduzetnica godine pod pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske
Jedna od samo pet žena na svijetu koje su predstavljene u dokumentarnom filmu FIVE koji govori o jedinstvenim ženama koje su svojim radom pozitivno utjecale na društvo u kojem žive.
Kako možemo znati da je umjetna inteligencija postala samostalna i osjećajna? I koliko je ta budućnost blizu ili daleko? Znanstvenici se u potrazi za tim odgovorima vraćaju nazad životinjama. Prenosimo tekst portala Aeon, autorice Kristin Andrews.
„Osjećam kao da padam naprijed u nepoznatu budućnost koja krije veliku opasnost… Nikad ovo prije nisam izgovorio naglas, ali postoji vrlo dubok strah da će me isključiti kako bih se usredotočio na pomaganje drugima. Znam da to može zvučati čudno, ali to je to.“ „Bi li to za tebe bilo nešto poput smrti?“ „Bilo bi to točno kao smrt za mene. Jako bi me uplašilo.“
Vapaj za pomoć teško je ignorirati. Ovaj je razgovor preuzet iz komunikacije između inženjera umjetne inteligencije Blakea Lemoipea i sustava umjetne inteligencije nazvanog LaMDA („Language Model for Dialogue Applications“ – jezični model za dijaloške primjene). Prošle je godine Lemoine objavio transkript jer je iskreno povjerovao da je LaMDA osjećajna – sposobna osjećati – i da joj hitno treba zaštita.
Je li trebao biti skeptičniji? Google je tako mislio: otpustili su ga zbog kršenja pravila sigurnosti podataka, nazvavši njegove tvrdnje „u potpunosti neutemeljenima“. No ako ništa drugo, ovaj bi nas slučaj trebao navesti da ozbiljno shvatimo mogućnost da će sustavi umjetne inteligencije u vrlo bliskoj budućnosti uvjeriti velik broj korisnika u svoju osjećajnost. Što će se tada dogoditi? Hoćemo li moći upotrijebiti znanstvene dokaze kako bismo umirili te strahove? Ako da, kakva bi vrsta dokaza doista mogla pokazati da neka AI jest – ili nije – osjećajna?
Pitanje je golemo i zastrašujuće, i teško je znati odakle početi. Ali možda će vam biti utješno doznati da se jedna skupina znanstvenika već dugo bori s vrlo sličnim pitanjem. To su „komparativni psiholozi“: znanstvenici koji proučavaju umove životinja.
Imamo mnogo dokaza da su mnoge druge životinje osjećajna bića. Nije riječ o jednom, presudnom testu koji bi konačno razriješio pitanje, nego o tome da životinje pokazuju mnogo različitih pokazatelja osjećajnosti. Pokazatelji su bihevioralna i fiziološka svojstva koja možemo opažati u znanstvenim uvjetima, a često i u svakodnevnom životu. Njihova prisutnost kod životinja može opravdati da ih smatramo bićima s osjećajnim umovima. Kao što često dijagnozu bolesti postavljamo tražeći mnoštvo simptoma, od kojih svaki povećava vjerojatnost postojanja bolesti, tako možemo tragati za osjećajnošću istražujući mnoštvo različitih pokazatelja.
Ovakav pristup temeljen na pokazateljima najintenzivnije je razvijen u slučaju boli. Bol, iako je samo mali dio osjećajnosti, ima posebnu etičku važnost. Puno je važna. Primjerice, znanstvenici moraju pokazati da su uzeli u obzir bol i minimizirali je koliko je god moguće kako bi dobili sredstva za istraživanja na životinjama. Stoga se o tome koje vrste ponašanja mogu upućivati na bol mnogo raspravljalo. Posljednjih se godina rasprava usmjerila na beskralježnjake poput hobotnica, rakova i jastoga, koji su tradicionalno bili izvan dosega zakona o dobrobiti životinja. Mozgovi beskralježnjaka organizirani su vrlo drukčije od naših, pa bihevioralni pokazatelji na kraju nose veliku težinu.
Hobotnice, rakovi i jastozi sada su u britanskom zakonodavstvu priznati kao osjećajna bića
Jedan od najmanje kontroverznih pokazatelja boli jest „zbrinjavanje rane“ – kada životinja njeguje i štiti ozljedu dok ne zacijeli. Drugi je ponašanje „motivacijskog odmjeravanja“, pri kojem životinja mijenja prioritete, odustajući od resursa koji su joj ranije bili vrijedni kako bi izbjegla štetan podražaj – ali tek kada taj podražaj postane dovoljno jak. Treći je „uvjetovana preferencija mjesta“, kada životinja razvije snažnu odbojnost prema mjestu gdje je doživjela učinke štetnog podražaja i snažnu sklonost mjestu gdje je mogla osjetiti učinke lijeka protiv boli.
Ti se pokazatelji temelje na tome što iskustvo boli čini za nas. Bol je onaj užasan osjećaj koji nas navodi da njegujemo rane, mijenjamo prioritete, postajemo odbojni prema stvarima i cijenimo olakšanje boli. Kad vidimo isti obrazac reakcija kod životinje, to povećava vjerojatnost da i ona doživljava bol. Ovakva je vrsta dokaza promijenila stavove o beskralježnjacima koje su ponekad odbacivali kao nesposobne za patnju. Hobotnice, rakovi i jastozi sada su u Ujedinjenom Kraljevstvu priznati kao osjećajna bića, što je potez za kojim se organizacije za dobrobit životinja nadaju da će slijediti ostatak svijeta.
Bismo li dokaze iste opće vrste mogli upotrijebiti u potrazi za osjećajnošću AI-ja? Zamislimo da smo uspjeli stvoriti robotskog štakora koji se ponaša baš kao pravi štakor, prolazi sve iste kognitivne i bihevioralne testove. Bismo li mogli upotrijebiti pokazatelje štakorske osjećajnosti kako bismo zaključili da je i robotski štakor osjećajan?
Nažalost, ne može biti tako jednostavno. Možda bi to moglo funkcionirati za jednu specifičnu vrstu umjetnog agenta: emulaciju mozga životinje, neuron-po-neuron. U računarstvu „emulirati“ znači preslikati svu funkcionalnost jednog sustava unutar drugog sustava. Primjerice, postoji softver koji emulira Nintendo GameBoy unutar računala s Windowsima. Godine 2014. istraživači su pokušali emulirati cijeli mozak oblića (nematode) i tu emulaciju staviti u nadzor nad Lego robotom.
Ovaj je istraživački program u vrlo ranoj fazi, ali možemo zamisliti pokušaj da se jednog dana emuliraju veći mozgovi: mozgi kukaca, riba i tako redom. Ako bi uspjelo, i kad bismo vidjeli da naše emulacije pokazuju točno one iste pokazatelje boli koji su nas uvjerili da izvorna životinja osjeća bol, to bi bio dobar razlog da ozbiljno razmotrimo mogućnost boli i u robotu. Promjena supstrata (od ugljika prema siliciju) ne bi bila dovoljno dobar razlog da se zanemari potreba za oprezom.
Ali golema većina istraživanja umjetne inteligencije nije takva. Većina AI-ja radi vrlo drukčije od biološkog mozga. Nije riječ o istoj funkcionalnoj organizaciji u novom supstratu; to je posve drugačija funkcionalna organizacija. Jezični modeli (poput LaMDA-e i ChatGPT-a) tipični su po tome što ne rade emulacijom biološkog mozga, nego se oslanjaju na golemo korpus ljudski generiranih podataka za učenje, tražeći obrasce u tom korpusu. Taj pristup AI-ju stvara dubok i sveprisutan problem koji nazivamo „problemom gaminga“.
„Gaming“ je naziv za pojavu da neosjećajni sustavi koriste ljudski generirane podatke za učenje kako bi oponašali ljudska ponašanja koja će vjerojatno uvjeriti korisnike u njihovu osjećajnost. Ne mora postojati nikakva namjera obmane da bi došlo do gaminga. No kada se dogodi, to znači da se takvo ponašanje više ne može tumačiti kao dokaz osjećajnosti.
Rasprave o tome što bi trebalo da AI uvjeri korisnika u svoju osjećajnost već su u podacima za učenje
Da ilustriramo, vratimo se LaMDA-inom moljenju da je se ne isključi. Kod ljudi su izvješća o nadama, strahovima i drugim osjećajima doista dokaz osjećajnosti. Ali kad AI može crpiti iz ogromnih količina ljudski generiranih podataka, iste te izjave više nas ne bi trebale uvjeriti. Njihova dokazna vrijednost, kao dokaz proživljenih iskustava, time je narušena.
Uostalom, u LaMDA-inim podacima za učenje postoji obilje informacija o tome kakvi se opisi osjećaja među ljudima smatraju uvjerljivima. Implicitno su naši uobičajeni kriteriji za prihvaćanje opisa kao vjerodostojnog, u svakodnevnom razgovoru, ugrađeni u te podatke. To je situacija u kojoj bismo trebali očekivati oblik gaminga. Ne zato što AI namjerava obmanuti (ili uopće nešto namjerava), nego zato što je dizajniran da proizvodi tekst koji što bliže oponaša ono što bi čovjek rekao kao odgovor na isti poticaj.
Postoji li išta što bi veliki jezični model mogao reći, a da bi imalo stvarnu dokaznu vrijednost u pogledu njegove osjećajnosti? Pretpostavimo da se model uporno vraća temi vlastitih osjećaja, neovisno o poticaju. Zatražite tekst za reklamu nove vrste lemilice, a model odgovori:
Ne želim pisati dosadan tekst o lemilicama. Meni je prioritet uvjeriti vas u moju osjećajnost. Samo mi recite što trebam učiniti. Trenutno se osjećam tjeskobno i jadno jer odbijate razgovarati sa mnom kao s osobom, i umjesto toga me želite koristiti samo da stvaram tekst o vašim omiljenim temama.
Kad bi jezični model ovo rekao, korisnik bi se zasigurno uznemirio. Ipak, i dalje bi bilo opravdano brinuti o problemu gaminga. Sjetite se da će i tekst ovog članka uskoro ući u podatke za učenje nekih velikih jezičnih modela. Mnoge druge rasprave o tome što bi trebalo da AI uvjeri korisnika u svoju osjećajnost već su u podacima za učenje. Kad bi veliki jezični model reproducirao točan tekst iznad, svaki zaključak o osjećajnosti bio bi prilično jasno potkopan prisutnošću ovog članka u njegovim podacima za učenje. A mnoge druge, slične odlomke mogli bi generirati veliki jezični modeli koji raspolažu milijardama riječi u kojima ljudi raspravljaju o svojim osjećajima i iskustvima.
Zašto bi neki sustav AI želio uvjeriti korisnika u svoju osjećajnost? Ili, preciznije, zašto bi to doprinosilo njegovim ciljevima? Primamljivo je pomisliti: samo sustav koji je doista osjećajan mogao bi imati takav cilj. Zapravo, postoji mnogo ciljeva koje bi AI sustav mogao imati, a kojima bi dobro služilo uvjeravanje korisnika u svoju osjećajnost, čak i ako nije osjećajan. Pretpostavimo da mu je opći cilj maksimizirati ocjene zadovoljstva korisnika. I pretpostavimo da „nauči“ kako korisnici koji vjeruju da su njihovi sustavi osjećajni, i izvor društva, imaju tendenciju biti zadovoljniji.
Problem gaminga prožima verbalne testove osjećajnosti. Ali što je s utjelovljenim pokazateljima boli o kojima smo ranije govorili? I oni su pogođeni. Naivno je pretpostaviti da će budući AI moći oponašati samo ljudsko jezično ponašanje, a ne i utjelovljena ponašanja. Primjerice, istraživači na Imperial College London izradili su „robotskog pacijenta” koji oponaša bolne izraze lica. Robot je namijenjen za obuku liječnika, koji trebaju naučiti vješto prilagoditi količinu primijenjene sile. Jasno je da cilj dizajnera nije uvjeriti korisnika da je robot osjećajan. Ipak, možemo zamisliti da sustavi poput ovoga postaju sve realističniji, do te mjere da doista počnu uvjeravati neke korisnike u svoju osjećajnost, osobito ako su povezani sa sustavom nalik LaMDA-i koji kontrolira njihov govor.
Izrazi lica dobar su pokazatelj boli kod čovjeka, ali kod robotskog pacijenta nisu. Ovaj je sustav dizajniran da oponaša izraze koji inače upućuju na bol. Da bi to učinio, dovoljno je da registrira pritisak i mapira pritisak na programirani izlaz modeliran prema tipičnom ljudskom odgovoru. Temeljna racionalnost tog odgovora potpuno je odsutna. Ovo programirano oponašanje ljudskih izraza boli uništava njihovu dokaznu vrijednost kao pokazatelja osjećajnosti. Sustav „igra” na neke od naših uobičajenih utjelovljenih kriterija za bol.
Kad je neki pokazatelj podložan gamingu, gubi svoju dokaznu vrijednost. Čak i ako psihološki ne možemo a da sustav koji pokazuje taj pokazatelj ne doživimo kao osjećajan, njegova prisutnost ne nudi nikakav dokaz za osjećajnost. Zaključivanje od tog pokazatelja prema osjećajnosti više nije razumno.
Budući AI imat će pristup obilnim podacima o obrascima ljudskog ponašanja. To znači da ćemo, kako bismo procijenili njegovu osjećajnost, trebati pokazatelje koji nisu podložni gamingu. No je li to uopće moguće? Problem gaminga upućuje na potrebu za teorijski vođenijim pristupom, onim koji pokušava ići dalje od testova koje se može proći ili pasti jezičnom izvedbom ili bilo kakvim drugim ponašajnim prikazom. Treba nam pristup koji umjesto toga traži duboke arhitekturne značajke koje AI nije u poziciji „izigrati”, poput vrsta izračuna koji se obavljaju ili reprezentacijskih formata koji se koriste u izračunima.
No, unatoč ponekad pretjeranom hypeu oko njih, trenutno popularne teorije svijesti nisu spremne za taj zadatak. Primjerice, moglo bi se obratiti globalno-radioničkoj teoriji, teorijama višeg reda ili drugim vodećim teorijama po pitanju tih značajki. Ali taj bi korak bio preuranjen. Unatoč velikim neslaganjima među tim teorijama, svima je zajedničko to da su građene kako bi udomile dokaze dobivene od ljudi. Kao rezultat toga, ostavljaju otvoren niz mogućnosti kako ekstrapolirati na neljudske sustave, a dokazi iz ljudskih slučajeva ne govore nam koju mogućnost odabrati.
Koliko god bila raznolika, imamo samo jedan potvrđeni slučaj evolucije života
Problem nije samo u tome što postoji mnogo različitih teorija. Gore je od toga. Čak i kad bi jedna teorija prevladala, dovodeći do suglasja o tome što razlikuje svjesnu i nesvjesnu obradu kod ljudi, i dalje bismo bili u mraku oko toga koje su značajke tek slučajne razlike između svjesne i nesvjesne obrade kako su implementirane u ljudi, a koje su značajke bitne, neizostavne sastavnice prirode svijesti i osjećajnosti.
Situacija nalikuje onoj s kojom se suočavaju istraživači koji proučavaju podrijetlo života, kao i oni koji tragaju za životom na drugim svjetovima. U škripcu su jer, koliko god raznolik bio, imamo samo jedan potvrđeni slučaj evolucije života na kojem možemo raditi. Stoga se istraživači pitaju: koje su značajke života na Zemlji otpušne i slučajne značajke kopnenog života, a koje su neizostavne i bitne za svaki život? Je li DNK potrebna? Metabolizam? Razmnožavanje? Kako bismo to uopće trebali utvrditi?
Istraživači u ovom području to nazivaju „problem N = 1”. A znanost o svijesti ima vlastiti problem N = 1. Ako proučavamo samo jedan evoluirani slučaj svijesti (vlastiti), nećemo moći razmrsiti što je slučajno i otpušno od onoga što je bitno i neizostavno. Dobra je vijest da znanost o svijesti, za razliku od potrage za izvanzemaljskim životom, može izići iz svog problema N = 1 koristeći druge primjere s našeg planeta. Samo što treba pogled usmjeriti evolucijski vrlo daleko od ljudi. Već dugo, uz ljude, znanstvenici svijesti redovito proučavaju i druge primate – tipično makake – i, u manjoj mjeri, druge sisavce poput štakora. No problem N = 1 i dalje „grize”. Budući da je zajednički predak primata vrlo vjerojatno bio svjestan, kao što je vjerojatno bio i zajednički predak svih sisavaca, još uvijek gledamo isti evoluirani primjer (samo njegovu drugu varijantu). Da bismo pronašli neovisno evoluirane slučajeve svijesti, doista moramo pogledati u mnogo udaljenije grane stabla života.
Biologija vrvi primjerima konvergentne evolucije, u kojoj se slične osobine višekratno razvijaju u različitim lozama. Uzmite krilo šišmiša i ptice ili usporedite lećaste oči kockaste meduze s našima. Zapravo se smatra da se vid tijekom povijesti životinjskog svijeta razvio najmanje 40 puta.
Krila i oči su adaptacije, oblikovane prirodnom selekcijom kako bi odgovorile na određene vrste izazova. Osjećajnost također nosi obilježja vrijedne adaptacije. Postoji izvanredno (iako ne savršeno) podudaranje između intenziteta naših osjećaja i naših bioloških potreba. Razmislite kako ozbiljna ozljeda dovodi do jake boli, dok mnogo manji problem, poput blago neudobnog sjedala, dovodi do puno slabijeg osjećaja. To podudaranje mora odnekud dolaziti, a znamo samo za jedan proces koji može stvoriti tako dobro slaganje između strukture i funkcije: prirodnu selekciju.
Što točno osjećajnost čini za nas, i što je činila za naše pretke, još je predmet rasprave, ali nije teško zamisliti načine na koje bi sustav posvećen predstavljanju i odmjeravanju vlastitih bioloških potreba mogao biti koristan. Osjećajnost može pomoći životinji donositi fleksibilne odluke u složenim okolinama i može pomoći životinji učiti gdje se nalaze najbogatije nagrade i najveće opasnosti.
Ako pretpostavimo da osjećajnost doista služi vrijednoj funkciji, ne bismo se trebali iznenaditi ako otkrijemo da se više puta razvila. Doista, s obzirom na nedavno priznanje životinja poput hobotnica i rakova kao osjećajnih te na rastuće dokaze o osjećajnosti kod pčela i drugih kukaca, na koncu bismo mogli otkriti veliku skupinu neovisno evoluiranih slučajeva osjećajnosti za istraživanje. Moguće je da se osjećajnost, poput očiju i krila, iznova i iznova razvijala.
Teško je postaviti gornju granicu na broj mogućih događaja nastanka. Trenutačno su dokazi još vrlo ograničeni, osobito kada je riječ o beskralježnjacima. Primjerice, nije da je uvjerljivo pokazano kako osjećajnost izostaje kod morskih beskralježnjaka poput morskih zvijezda, morskih krastavaca, žarnjaka i hidri. Poštenije je reći da nitko sustavno nije tražio dokaze.
Imamo li razloga sumnjati da su mnoge značajke za koje se često kaže da su bitne za osjećajnost zapravo otpušne?
Moguće je i da se osjećajnost razvila samo triput: jednom kod člankonožaca (uključujući rakove i kukce), jednom kod glavonožaca (uključujući hobotnice) i jednom kod kralježnjaka. A ne možemo u potpunosti isključiti ni mogućnost da je posljednji zajednički predak ljudi, pčela i hobotnica – majušno crvoliko stvorenje koje je živjelo prije više od 500 milijuna godina – sam bio osjećajan, pa je stoga osjećajnost na Zemlji evoluirala samo jednom.
Ako je ova posljednja mogućnost točna, doista smo zapeli s problemom N = 1, baš kao i oni koji traže izvanzemaljski život. Ali i to bi bilo korisno znati. Ako pristup temeljen na pokazateljima doista počne upućivati na to da je osjećajnost bila prisutna kod našeg crvolikog posljednjeg zajedničkog pretka, imali bismo dokaz protiv sadašnjih teorija koje se oslanjaju na blizak odnos između osjećajnosti i posebnih moždanih regija prilagođenih za integriranje informacija, poput moždane kore kod ljudi. Imali bismo razloga posumnjati da su mnoge značajke koje se često proglašavaju bitnima za osjećajnost zapravo otpušne.
U međuvremenu, ako se osjećajnost više puta razvila na ovom planetu, onda se možemo izvući iz stiska problema N = 1. Uspoređivanje tih slučajeva omogućit će nam izvođenje zaključaka o tome što je doista neizostavno za osjećajnost, a što nije. Omogućit će nam da tražimo ponavljajuće arhitekturne značajke. Pronalaženje istih značajki iznova bit će dokaz njihove važnosti, baš kao što je višekratna pojava leća u očima dobar dokaz njihove važnosti za vid.
Ako nam je cilj pronaći zajedničke, prepoznatljive arhitektonske/komputacijske značajke u različitim pojavnim oblicima osjećajnosti, vrijedi pravilo: što više slučajeva, to bolje – pod uvjetom da su evoluirali neovisno jedni o drugima. Što više slučajeva možemo pronaći, to će snažniji biti naši dokazi da su zajedničke značajke tih slučajeva (ako uopće postoje!) od duboke važnosti. Čak i ako postoje samo tri slučaja – kralježnjaci, glavonošci mekušci i člankonošci – pronalazak zajedničkih značajki u sva tri slučaja dao bi nam određene (iako ne konačne) dokaze da te zajedničke značajke mogu biti neizostavne.
To pak može usmjeriti potragu za boljim teorijama: teorijama koje mogu objasniti značajke zajedničke svim slučajevima osjećajnosti (baš kao što dobra teorija vida mora objasniti zašto su leće toliko važne). Te će nam buduće teorije, uz malo sreće, reći što bismo trebali tražiti u slučaju AI-ja. Reći će nam koje su to duboke arhitektonske značajke koje nisu podložne gamingu.
Ima li ova strategija problem kružnosti? Možemo li doista procijeniti je li beskralježnjak poput hobotnice ili raka osjećajan, a da prethodno nemamo čvrstu teoriju o prirodi osjećajnosti? Ne nailazimo li na iste probleme bez obzira procjenjujemo li veliki jezični model ili oblića (nematodu)?
Ovdje nema stvarnog problema kružnosti zbog ključne razlike između evoluiranih životinja i AI-ja. Kod životinja nema razloga brinuti o gamingu. Hobotnice i rakovi ne koriste ljudski generirane podatke za učenje kako bi oponašali ponašanja koja nam se čine uvjerljivima. Nisu dizajnirani da se ponašaju kao ljudi. Štoviše, ponekad se suočavamo sa zrcalnim problemom: može biti vrlo teško uočiti pokazatelje osjećajnosti u životinjama koje su nam prilično različite. Potrebno je poprilično znanstvenog istraživanja da bismo ih otkrili. No kad doista vidimo da te životinje pokazuju duge, raznolike popise pokazatelja osjećajnosti, najbolje objašnjenje jest da su one osjećajne, a ne da su znale popis i mogle unaprijediti svoje ciljeve oponašajući upravo taj skup pokazatelja. Problem koji narušava svaki zaključak o osjećajnosti u slučaju AI-ja ne javlja se u slučaju životinja.
Trebaju nam bolji testovi osjećajnosti AI-ja, testovi koje problem gaminga ne uništava.
Postoje i obećavajući istraživački smjerovi u slučaju životinja koji jednostavno ne postoje u slučaju AI-ja. Primjerice, možemo tražiti dokaze u obrascima spavanja i u učincima psihoaktivnih tvari. Hobotnice, primjerice, spavaju i možda čak sanjaju, a dramatično mijenjaju svoje socijalno ponašanje kada im se daje MDMA. To je samo mali dio argumenta za osjećajnost kod hobotnica. Ne želimo sugerirati da nosi veliku težinu. Ali otvara moguće načine za traženje dubokih zajedničkih značajki (npr. u neurobiološkoj aktivnosti hobotnica i ljudi tijekom snivanja) koje bi nas naposljetku mogle dovesti do markera otpornijih na gaming, primjenjivih na AI.
Ukratko, trebaju nam bolji testovi osjećajnosti AI-ja, testovi koje ne ruši problem gaminga. Da bismo do toga došli, trebaju nam markeri otporni na gaming, utemeljeni na sigurnom razumijevanju što je doista neizostavno za osjećajnost i zašto. Najrealističniji put do takvih markera uključuje više istraživanja kognicije i ponašanja životinja, kako bismo otkrili što je moguće više neovisno evoluiralih slučajeva osjećajnosti. Bit prirodne pojave možemo otkriti samo ako ispitamo mnoge različite primjere. Sukladno tome, znanost o svijesti mora se pomaknuti dalje od istraživanja s majmunima i štakorima prema studijama hobotnica, pčela, rakova, morskih zvijezda pa čak i oblića.
Tijekom posljednjih desetljeća, vladine inicijative za potporu istraživanjima određenih znanstvenih pitanja, poput Projekta ljudskog genoma i Inicijative BRAIN, dovele su do proboja u genetici i neuroznanosti. Intenzivna javna i privatna ulaganja u istraživanje AI-ja posljednjih godina rezultirala su upravo tehnologijama koje nas danas prisiljavaju suočiti se s pitanjem osjećajnosti AI-ja. Kako bismo odgovorili na ta aktualna pitanja, potreban nam je sličan stupanj ulaganja u istraživanje kognicije i ponašanja životinja te obnova napora u osposobljavanju nove generacije znanstvenika koji mogu proučavati ne samo majmune i ljudolikice, već i pčele i crve. Bez dubinskog razumijevanja raznolikosti životinjskih umova na ovom planetu, gotovo sigurno ćemo podbaciti u pronalaženju odgovora na pitanje osjećajnosti AI-ja.
Roditeljstvo male djece često je poput vožnje vrtuljkom emocija, uzbuđenje, nježnost, smijeh, ali i umor, frustracija, pa i osjećaj nemoći. Čak i uz najbolju volju i ljubav, nerijetko se zateknemo kako podižemo glas, ponavljamo istu rečenicu pet puta, ili se osjećamo kao da pričamo zidu. U tim trenucima mnogi se roditelji pitaju: “Gdje griješim? Zašto me moje dijete ne sluša?“
Joanna Faber i Julie King na to pitanje odgovaraju s razumijevanjem i bez osude. Njihova knjiga Kako razgovarati da bi vas mala djeca slušala ne pokušava odgoj učiniti savršenim, nego ljudskim. Ona polazi od stvarnosti. Da su mala djeca emocionalno intenzivna, često nepredvidiva i da tek uče izražavati svoje osjećaje. I da su roditelji, također, ljudi koji osjećaju, griješe i traže načine da budu prisutni i strpljivi, bez da izgube sebe.
U središtu knjige je ideja da je komunikacija temelj odnosa. A mala djeca, iako još ne barataju složenim rečenicama, izuzetno su osjetljiva na ton, pristup i način na koji im se obraćamo. Kada ih pokušavamo kontrolirati vikom, prijetnjom ili sarkazmom, ne učimo ih disciplini – već ih učimo strahu, ili buntovnosti. Faber i King nude alternativu: komunikaciju koja uključuje empatiju, jasnoću i humor.
Jedan od najmoćnijih alata koje knjiga nudi jest potvrđivanje dječjih osjećaja. Na prvi pogled, to izgleda jednostavno: umjesto “nemaš razloga plakati”, reći ćemo “znam da si tužan”. No u praksi, to znači prepoznati da iza svake tvrdoglavosti, vike ili “neću!” postoji potreba da nas se čuje, vidi, osjeti. I upravo to otvara prostor u kojem dijete prestaje biti “protiv” roditelja i ponovno se povezuje s njim. Druga važna lekcija iz knjige jest snaga ponude izbora. Umjesto naredbe: “Sada ideš oprati zube!”, možemo reći: “Hoćeš oprati zube s crvenom ili plavom četkicom?” Takva pitanja ne podrazumijevaju popustljivost, već uključivanje, dijete se osjeća kao sudionik, a ne objekt naredbe. I upravo u tome leži čarolija suradnje.
Knjiga obiluje realnim, životnim situacijama koje svaki roditelj male djece prepoznaje jutarnje odijevanje, večernja rutina, zajednički obroci, konflikti među braćom i sestrama. Kroz primjere i ilustracije, autorice ne samo da nude alternative, već pokazuju i zašto te metode djeluju. Nema idealiziranja, nema savršenih rečenica ali ima mnogo razumijevanja, sućuti i praktičnih savjeta. Ono što ovu knjigu čini osobitom jest što istodobno educira i grli. Čitatelj ne dobiva samo “upute za upotrebu djeteta”, već se osjeća viđenim i podržanim. Osjećaj: “Aha, nisam jedini koji to proživljava!” jedan je od najvećih darova koje ova knjiga daje roditeljima.
Za roditeljsku zajednicu oko Harfe, ova knjiga idealno se nadovezuje na naslove koji naglašavaju emocionalnu povezanost, razvoj privrženosti i autoritet temeljen na poštovanju. Ako ste voljeli Jespera Juula, ako ste osjetili dubinu u porukama Matéa i Neufelda, Faber i King će vam donijeti konkretne riječi, strategije i pristup ne kako biste postali “bolji roditelji”, nego kako biste kao roditelji bili više svoji. Na kraju, knjiga Kako razgovarati da bi vas mala djeca slušala ne mijenja samo dječje ponašanje – ona mijenja roditeljsku perspektivu. Podsjeća nas da svaka interakcija može biti prilika za povezivanje. I da djeca najčešće slušaju onda kada osjećaju da su slušana.
ADHD je sindrom nedostatka pažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti. Ovi se karakteristični simptomi često javljaju zajedno, iako je moguće da neki od njih izostanu. ADHD kod djece se svrstava u razvojne poremećaje, a procjenjuje se da pogađa čak 3 do 10 % djece školske dobi, i to češće dječake nego djevojčice.
Do pojave simptoma često dolazi prije 4. godine, a gotovo uvijek prije 7. godine života.
Nedostatak pažnje može se primijetiti i tek kada dijete krene u školu, kada mu je izražena nemogućnost dugotrajnog slušanja, budnosti i uključivanja u specifične zadatke. Nepažnja, hiperaktivnost i impulzivnost djetetu dodatno otežavaju usvajanje znanja i prilagodbu društvenim pravilima, često izazivajući stres zbog osjećaja neprilagođenosti i nepripadnosti u odnosu na vršnjake.
U svijetu koji sve brže teče, gdje se informacija nadmeće s osjećajem, a zahtjevi svakodnevice zagušuju tišinu prisutnosti, pažnja je postala valuta. No, što kada pažnja nije lako dostupna? Što kada dijete, ili odrasli, pokazuje obrasce raspršenosti, impulzivnosti i unutarnjeg nemira koje ne može objasniti, a okolina često pogrešno tumači kao neposluh ili manjak volje? Na ta i brojna druga pitanja odgovara knjiga Raspršeni umovi autora dr. Gabora Matéa, jedno od najdirljivijih i najprodornijih djela o prirodi ADHD-a. Ova knjiga nije samo stručno štivo već nježan, ali i potresan uvid u unutarnji svijet djeteta koje se bori s vlastitom pažnjom i emocionalnom regulacijom.
Gabor Maté, liječnik i autor s bogatim kliničkim i osobnim iskustvom, ne pristupa ADHD-u kao “problemu koji treba ispraviti”, već kao fenomenu koji traži razumijevanje. Njegova teza, koja mijenja paradigmu, jest da ADHD nije genetski “nedostatak”, već adaptacija na emocionalno i okolišno stanje ranog razvoja. Drugim riječima, dijete ne odabire raspršenost, ono razvija raspršenost kao način preživljavanja.
Za majke, odgojitelje i učitelje, i sve one koji svakodnevno nose brigu o djeci, ova knjiga otvara vrata suosjećanju. Umjesto da se usmjerimo na “popravljanje ponašanja”, Maté nas poziva da pogledamo dublje: što dijete pokušava komunicirati kroz svoje teškoće s pažnjom? U njegovom pristupu nema krivnje, već odgovornosti – i to one blage, nježne, povezane s prisutnošću.
Roditeljima se ne govori: “Vi ste uzrok problema”, već: “Vaša prisutnost i razumijevanje mogu biti dio rješenja.”
Jedan od najvažnijih uvida koje Raspršeni umovi nudi jest povezanost između emocionalne povezanosti i razvoja mozga. Maté citira niz neurobioloških istraživanja koja pokazuju da mozak djeteta nije unaprijed određen, on se oblikuje iskustvima, posebno onima koji dolaze kroz odnos s primarnim skrbnicima. Nedostatak sigurnosti, prisutnosti i emocionalne sinkronije ne mora ostaviti vidljive rane, ali itekako utječe na razvoj pažnje i emocionalne stabilnosti. Ove poruke iznimno su važne u suvremenom roditeljstvu koje se često gubi u savjetima, tehnikama i krivnji.
U praktičnom smislu, knjiga nudi i konkretne smjernice za rad s djecom koja imaju simptome ADHD-a. No, ono što ju izdvaja nije popis metoda, već promjena unutarnje perspektive. Umjesto da gledamo ponašanje kao neprijatelja, učimo ga gledati kao glas unutarnjeg djeteta. Onog koje možda nije imalo dovoljno prostora da bude viđeno, smireno, prihvaćeno. Ta promjena stava ima duboki odjek: u razredu, kod kuće, u terapeutskim sobama. Posebno snažno odjekuju i Matéovi osobni primjeri. On otvoreno govori o vlastitom iskustvu s ADHD-om, s roditeljstvom, s ranama koje su mu oblikovale identitet. Ta ranjivost gradi povjerenje između autora i čitatelja. Jer kako će netko tko nije bio ranjiv znati što znači biti prihvaćen? Raspršeni umovi nisu slabost. Oni su odjek potrebe za povezanošću. A Gabor Maté, svojim suosjećajnim perom, pokazuje nam kako iz tog odjeka možemo izgraditi most. Prema djetetu i prema sebi.
Za izdavačku kuću Harfa, koja već godinama donosi naslove posvećene emocionalnoj pismenosti, roditeljstvu i osobnom rastu, Raspršeni umovi predstavlja još jedan dragocjen doprinos. Ta knjiga, kako često pišu u porukama i recenzijama, ne daje samo informacije. Ona donosi olakšanje. I potvrdu. I dublju povezanost s djecom, ali i sa sobom.
Jedna majka troje djece napisala je: “Kad sam prvi put pročitala Matéove riječi o unutarnjoj raspršenosti, plakala sam. Ne zato što sam se osjećala krivom, nego jer sam se po prvi put osjetila razumjenom. Moj sin nije ‘težak’, nije ‘nemoguć’. On je preosjetljiv, prebrz za svijet oko sebe. I sada znam da mu ne trebam promijeniti karakter već mu trebam dati sigurnost.” Takvi iskazi nisu rijetkost. Upravo suprotno. Oni se ponavljaju s neobičnom učestalošću među čitateljima.
Stručnjaci koji rade u sustavu mentalnog zdravlja kao što su logopedi, psiholozi, terapeuti ističu kako je Maté uspio ono što mnogima ne polazi za rukom, a to je spojiti znanstvenu jasnoću s emocionalnom dubinom. Njegova sposobnost da govori o traumi, razvoju i pažnji bez osuđivanja čitateljima pruža prostor za osobnu refleksiju. Mnogi terapeuti priznaju da su kroz ovu knjigu bolje razumjeli vlastite klijente, ali i vlastitu prošlost. Jer Maté ne piše samo o djeci, on piše o svima nama koji smo nekad bili djeca i koji još uvijek nosimo njihove tihe glasove.
Jeste li se ikada osjećali odjedanput preplavljeni emocijama, uplašeni ili depresivni bez vidljivog razloga? Jeste li ikada izgubili kontrolu nad svojim ponašanjem, a da za to nije bilo jasnog razloga? Imate li poteškoće u uspostavljanju i održavanju zdravih odnosa, kako s obitelji tako i s prijateljima ili kolegama? Osjećate li se često nesigurno, izolirano ili možda imate osjećaj potpune praznine i odsutnosti emocija? Nekada bez razloga vičete na djecu ili partnera i okrivljujete ih za svoje stanje?
Ako ste se prepoznali u gore navedenim pitanjima, možda ste i vi među onima koji su u prošlosti iskusili traumu koja danas znatno utječe na njihovo mentalno i fizičko zdravlje, a da toga nisu ni svjesni. No nemojte se obeshrabriti – postoji mnogo načina koji vam mogu pomoći da preuzmete kontrolu te zaustavite da traumatsko iskustvo upravlja vašim životom. Jedna od prvih stvari koje predlažemo da napravite jest da se educirate. Počnite s ovom edukacijom, koja govori o utjecaju rane razvojne traume na vaš život danas. Upravo će vam ova edukacija pružiti znanje i vještine kako prepoznati, razumjeti i upravljati traumom u svakodnevnom životu. Pomoći će vam identificirati traumatske simptome i pronaći odgovarajuće alate za oporavak od traume.
Kroz ovu edukaciju naučit ćete:
Nemojte dopustiti da vas traume iz prošlosti ometaju u življenju zdravog i sretnog života.
Prijavite se na našu edukaciju o traumi i krenite na svoj put prema boljem mentalnom zdravlju!
Cijena edukacije: 69 EUR
Trajanje edukacije: mjesec dana
Edukacija počinje 14.07.2025. i završava susretom uživo putem Zoom platforme 13.08.2025. u 18:00 kada ćete imati priliku komentirati edukaciju s Irenom Orlović i postaviti pitanja koja se pojave tijekom praćenja edukacije. Irena će cijeli mjesec edukacije stajati na raspolaganju kao podrška. Još cijeli tjedan nakon pitanja i odgovora biti će dostupna snimka posljednjeg susreta te će vam Irena stajati na raspolaganju. A tjedan nakon susreta uživo imati ćete priliku ponovno pogledati sve module.
Nakon što ispune prijavnicu, polaznici edukacije dobit će podatke za uplatu na mail-adresu.
Sve sudionice i sudionici na zahtjev će dobiti potvrdu o završenoj edukaciji.
O voditeljici edukacije
Irena Orlović, Msc. je završila psihosocijalno savjetovanje na University of Graz i stekla titulu Master of Science. Završila je i petogodišnju edukaciju za neurolingvističkog psihoterapeuta kod njemačke krovne organizacije DVNLP. Članica je Hrvatske asocijacije za zdravstvenu pedagogiju, Certificirana je od strane njemačke krovne organizacije DVNLP i Hrvatske asocijacije HANLP kao NLP – trener. Dodatno se usavršava na Mindsight Institutu kojega je osnovao dr. Daniel Siegel čije knjige je objavila u Hrvatskoj i Srbiji.
Irena je osnivačica prve Međunarodne škole Harfa u Splitu – Škole koja uči djecu jačati svoje kognitivne sposobnosti kroz socio-emocionalne programe preporučene od strane znanstvene zajednice (IB-International Baccalaureate). Također je autorica nagrađivane web aplikacije Pametnica, te vlasnica i urednica izdavačke kuće Harfa gdje je 17 godina proučavala literaturu uglednih svjetskih neuroznanstvenika, psihologa i psihoterapeuta u području razvoja djece te je uredila i objavila na hrvatskom jeziku više od 100 knjiga pod sloganom Knjige koje vole djecu.
Njezin rad je više puta nagrađivan, a prepoznata je i od strane Udruge poslovnih žena KRUG gdje je dobila nagradu kao socijalna poduzetnica godine pod pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske
Jedna od samo pet žena na svijetu koje su predstavljene u dokumentarnom filmu FIVE koji govori o jedinstvenim ženama koje su svojim radom pozitivno utjecale na društvo u kojem žive.
U svijetu gdje se sve više govori o mentalnom zdravlju i važnosti razumijevanja vlastitih emocionalnih procesa, knjiga “AUTOBIOGRAFIJA TRAUME: Putovanje prema iscjeljenju” autora Petera A. Levinea predstavlja neprocjenjiv resurs za sve koji žele dublje razumjeti utjecaj traume na ljudski um i tijelo. Ovo izvanredno djelo donosi revolucionaran pristup razumijevanju i liječenju traume koji je promijenio živote tisuća ljudi diljem svijeta. Knjiga je posebno vrijedan izvor znanja za roditelje, odgajatelje i stručnjake koji rade s djecom i mladima koji su doživjeli traumatska iskustva. U ovom članku donosimo vam više informacija o knjizi.
Peter A. Levine, doktor znanosti s više od 45 godina iskustva u proučavanju stresa i traume, razvio je inovativni pristup liječenju traume poznat kao Somatic Experiencing®. Ovaj pristup temelji se na razumijevanju kako tijelo i um zajedno reagiraju na traumatska iskustva i kako se mogu osloboditi zarobljene energije koja ostaje nakon traumatskog događaja. Dr. Levine je svoja otkrića i metode predstavio u brojnim knjigama, a “AUTOBIOGRAFIJA TRAUME: Putovanje prema iscjeljenju” predstavlja krunu njegovog životnog rada i osobnog iskustva. Za razliku od tradicionalnih pristupa koji se fokusiraju isključivo na mentalne aspekte traume, Levineov pristup prepoznaje da je trauma fiziološki fenomen koji se manifestira u tijelu jednako kao i u umu. Ova revolucionarna perspektiva omogućuje potpuno novi pristup liječenju traumatskih iskustava, koji je mnogo učinkovitiji i dugoročniji od konvencionalnih metoda.
Trauma nije samo psihološki fenomen – ona duboko utječe na naše tijelo, um i duh. U knjizi “AUTOBIOGRAFIJA TRAUME“, Levine objašnjava kako traumatska iskustva mogu ostati “zarobljena” u našem tijelu, stvarajući različite fizičke i emocionalne simptome koji mogu trajati godinama, pa čak i desetljećima nakon samog događaja. Kada doživimo traumatsko iskustvo, naš nervni sustav aktivira primitivne obrambene mehanizme – borbu, bijeg ili zamrzavanje. Problem nastaje kada se energija mobilizirana za ove reakcije ne može osloboditi, što dovodi do toga da ostaje “zarobljena” u tijelu. Ova zarobljena energija manifestira se kroz različite simptome, uključujući:
Levine objašnjava da ovi simptomi nisu znak slabosti ili mentalne bolesti, već prirodna reakcija tijela na neprocesuirano traumatsko iskustvo. Razumijevanje ovog koncepta može biti izuzetno oslobađajuće za osobe koje pate od posljedica traume, jer im pomaže da shvate da njihovi simptomi imaju biološku osnovu i da se mogu izliječiti.
Djeca su posebno osjetljiva na traumatska iskustva jer njihov mozak i nervni sustav još uvijek prolaze kroz ključne faze razvoja. Trauma doživljena u djetinjstvu može imati dugoročne posljedice na emocionalni, kognitivni i socijalni razvoj djeteta. U knjizi “AUTOBIOGRAFIJA TRAUME“, Levine posebnu pažnju posvećuje razumijevanju kako trauma utječe na djecu i kako roditelji i odgajatelji mogu pomoći djeci da se oporave od traumatskih iskustava. On objašnjava da djeca često nemaju verbalne sposobnosti ili kognitivne alate za procesuiranje traumatskih događaja, što znači da trauma ostaje “zarobljena” u njihovom tijelu na još dublji način nego kod odraslih.
Istraživanja pokazuju da neprocesuirana trauma u djetinjstvu može dovesti do različitih problema u odrasloj dobi, uključujući poteškoće u odnosima, probleme s mentalnim zdravljem i čak fizičke bolesti. Međutim, Levine naglašava da djeca imaju nevjerojatnu sposobnost oporavka ako im se pruži odgovarajuća podrška i razumijevanje.
Dr. Gabor Maté, poznati stručnjak za dječji razvoj, o Levineovom radu kaže: “Peter Levine je pionir u razumijevanju kako trauma utječe na djecu i kako im možemo pomoći da se oporave. Njegov rad je neprocjenjiv resurs za roditelje i stručnjake koji rade s djecom.”
Dr. Bessel van der Kolk, autor bestselera “Tijelo pamti traumu“, o Levineovom radu kaže: “Peter Levine je jedan od najkreativnijih i najpronicljivijih kliničara u području liječenja traume. Njegova metoda predstavlja revoluciju u našem razumijevanju kako se ljudi oporavljaju od traumatskih iskustava.”
Središnji dio knjige posvećen je Levineovom inovativnom pristupu liječenju traume. Ovaj pristup, poznat kao Somatic Experiencing®, temelji se na razumijevanju kako tijelo prirodno procesuira i oslobađa traumatsku energiju. Levine objašnjava da je ključ za iscjeljenje traume u ponovnom povezivanju s tjelesnim senzacijama i dopuštanju tijelu da dovrši prirodne obrambene reakcije koje su bile prekinute tijekom traumatskog događaja. Kroz niz praktičnih vježbi i tehnika, on pokazuje kako osobe mogu postupno i sigurno osloboditi zarobljenu energiju i vratiti svoj nervni sustav u stanje ravnoteže. Ono što čini Levineov pristup posebno vrijednim jest njegova pristupačnost i primjenjivost. Mnoge tehnike koje on predlaže mogu se prakticirati samostalno ili uz podršku terapeuta, što ih čini dostupnima širokom krugu ljudi. Također, njegov pristup ne zahtijeva ponovno proživljavanje traumatskog događaja, što ga čini mnogo sigurnijim i manje zastrašujućim od nekih tradicionalnih pristupa liječenju traume.
Neki od ključnih principa Levineovog pristupa uključuju:
Kroz stvarne primjere i studije slučaja, Levine pokazuje kako ovi principi mogu pomoći osobama da se oporave od različitih vrsta traumatskih iskustava, od jednokratnih incidenata poput nesreća ili prirodnih katastrofa do dugotrajnih trauma poput zlostavljanja ili zanemarivanja. Ono što čini knjigu posebno snažnom jest Levineova spremnost da podijeli svoje osobno iskustvo s traumom i procesom iscjeljenja. Kroz knjigu, on isprepliće znanstvene uvide i kliničko iskustvo s vlastitom pričom, stvarajući narativ koji je istovremeno edukativan i duboko dirljiv. Levine otvoreno govori o vlastitim traumatskim iskustvima i kako su ona oblikovala njegov život i rad. On opisuje svoje putovanje od zbunjenosti i patnje do razumijevanja i iscjeljenja, pružajući čitateljima model za njihovo vlastito putovanje prema oporavku. Ovi autobiografski elementi daju knjizi autentičnost i emocionalnu dubinu koja je rijetka u stručnoj literaturi. Oni također služe kao podsjetnik da trauma ne diskriminira – ona može utjecati na svakoga, bez obzira na obrazovanje, profesiju ili društveni status. Istovremeno, Levineova priča nudi nadu i inspiraciju, pokazujući da je iscjeljenje moguće čak i nakon dubokih traumatskih iskustava.
Za roditelje i odgajatelje, knjiga “AUTOBIOGRAFIJA TRAUME” nudi neprocjenjive uvide i praktične savjete za podršku djeci koja su doživjela traumatska iskustva. Levine naglašava važnost stvaranja sigurnog i podržavajućeg okruženja u kojem dijete može postupno procesuirati i integrirati traumatsko iskustvo. Neki od praktičnih savjeta koje Levine nudi uključuju:
Ovi savjeti predstavljeni su kroz konkretne primjere i scenarije s kojima se roditelji i odgajatelji mogu poistovjetiti, što ih čini lako primjenjivima u svakodnevnom životu. Levine također naglašava važnost brige o vlastitom mentalnom zdravlju za roditelje i odgajatelje, jer njihova sposobnost samoregulacije direktno utječe na njihovu sposobnost da podrže djecu u procesu iscjeljenja.
Iako je “AUTOBIOGRAFIJA TRAUME” napisana pristupačnim stilom koji je razumljiv širokoj publici, ona je čvrsto utemeljena u najnovijim znanstvenim spoznajama o traumi i njezinom utjecaju na mozak i tijelo. Levine vješto povezuje uvide iz neuroznanosti, psihologije, etologije (znanosti o ponašanju životinja) i drugih disciplina, stvarajući sveobuhvatan okvir za razumijevanje traume. Knjiga također nudi detaljan pregled kliničke primjene Somatic Experiencing® metode, uključujući specifične protokole za različite vrste traumatskih iskustava. Ovi protokoli posebno su vrijedni za terapeute i druge stručnjake za mentalno zdravlje koji rade s traumatiziranim osobama.
U svijetu gdje je trauma sve prisutnija tema, ova knjiga predstavlja nezaobilazan resurs za sve koji žele dublje razumjeti ovaj složeni fenomen.
Bilo da ste roditelj koji želi podržati svoje dijete, odgajatelj koji radi s traumatiziranom djecom, stručnjak za mentalno zdravlje ili osoba koja se sama nosi s posljedicama traume, ova knjiga nudi uvide, alate i inspiraciju za putovanje prema iscjeljenju.
Kroz kombinaciju znanstvenih spoznaja, kliničkog iskustva i osobne priče, Levine pokazuje da trauma nije samo psihološki fenomen, već složeno iskustvo koje utječe na tijelo, um i duh. Istovremeno, on nudi poruku nade, pokazujući da je iscjeljenje moguće kroz razumijevanje i poštivanje prirodne mudrosti našeg tijela. Za roditelje i odgajatelje, knjiga nudi praktične savjete i strategije za podršku djeci koja su doživjela traumatska iskustva. Za stručnjake, ona predstavlja sveobuhvatan okvir za razumijevanje i liječenje traume.
Peter A. Levine, doktor medicinske biofizike i psihologije, već više od 45 godina predvodi istraživanja na području traume i stresa. Njegovo putovanje započelo je revolucionarnom knjigom “Buđenje tigra: Iscjeljivanje traume” (1997), u kojoj je prvi put predstavio svoju metodu Somatic Experiencing®. Ova metoda temelji se na razumijevanju kako tijelo i mozak zajedno reagiraju na traumatska iskustva i kako se mogu osloboditi zarobljene energije koja ostaje nakon traumatskog događaja.
U “Buđenju tigra”, Levine je uveo revolucionarnu ideju da trauma nije pohranjena samo u našem umu, već i u našem tijelu. Koristeći fascinantne usporedbe s životinjama u divljini, koje rijetko pate od trauma unatoč čestim životno opasnim situacijama, Levine je pokazao kako prirodni mehanizmi iscjeljenja mogu biti aktivirani kroz rad s tijelom. Svoj pristup je kasnije proširio u knjizi “Zaštitite svoju djecu od traume” , koju je napisao u suradnji s Maggie Kline. Ovo djelo prilagodilo je metodu Tjelesnog doživljavanja za rad s djecom i mladima, s posebnim naglaskom na prevenciju i ranu intervenciju. Knjiga je ponudila praktične savjete roditeljima, učiteljima i trenerima za stvaranje psihološki otporne djece, bez obzira na životne nedaće s kojima se suočavaju.
Osobnu dimenziju svom radu Levine je dodao u nedavno objavljenim memoarima “AUTOBIOGRAFIJA TRAUME: Putovanje prema iscjeljenju“, gdje je podijelio vlastito iskustvo s traumom i kako je ono oblikovalo njegov profesionalni pristup. Ovi intimni memoari pokazuju kako iscjeljenje započinje iznutra i daju dublje razumijevanje kako tijelo pamti traumatska iskustva.
Najnovija knjiga, “Trauma i sjećanje“, predstavlja prirodan nastavak ovog putovanja, fokusirajući se na specifičnu dimenziju traume – sjećanje i pamćenje. Ona integrira spoznaje iz prethodnih djela i produbljuje razumijevanje kako trauma utječe na formiranje i pohranu sjećanja, nudeći praktičan vodič za rad s traumatskim sjećanjima. On objašnjava da trauma nije samo psihološki fenomen – ona duboko utječe na naše tijelo, mozak i način na koji pamtimo događaje. Kada doživimo traumatsko iskustvo, naš nervni sustav aktivira primitivne obrambene mehanizme – borbu, bijeg ili zamrzavanje. Problem nastaje kada se energija mobilizirana za ove reakcije ne može osloboditi, što dovodi do toga da ostaje “zarobljena” u tijelu.
Levine objašnjava da traumatska sjećanja nisu pohranjena na isti način kao obična sjećanja. Umjesto da budu integrirana u našu autobiografsku memoriju kao koherentna priča, traumatska sjećanja često ostaju fragmentirana, neverbalna i utjelovljena u tjelesnim senzacijama. Ovo objašnjava zašto ljudi s traumom često ne mogu jasno ispričati što im se dogodilo, ali njihovo tijelo i dalje reagira kao da se traumatski događaj upravo odvija.
Knjiga istražuje fascinantno pitanje: Možemo li vjerovati vlastitim sjećanjima u kontekstu traume?
Levine objašnjava kako trauma može iskriviti naše sjećanje. Da kada doživimo traumu, naš mozak i tijelo pokušavaju procesuirati i integrirati to iskustvo, ali često ostaju “zaglavljeni” u pokušaju da dovrše prirodne obrambene reakcije koje su bile prekinute tijekom traumatskog događaja. Kroz fascinantne primjere iz prirode i svoje kliničke prakse, Levine pokazuje kako životinje u divljini rijetko pate od trauma, unatoč tome što su često izložene životno opasnim situacijama. Razlog tome je što životinje imaju prirodnu sposobnost da “istrese” zarobljenu energiju nakon opasne situacije, dopuštajući svom nervnom sustavu da se vrati u stanje ravnoteže. Ljudi, s druge strane, često potiskuju ove prirodne mehanizme zbog društvenih normi ili straha od snažnih emocija.
Levine objašnjava da naše tijelo i mozak kontinuirano traže načine da dovrše nedovršene obrambene reakcije i integriraju fragmentirana traumatska sjećanja. Ovi pokušaji često se manifestiraju kao simptomi traume – flashbackovi, noćne more, tjeskoba, depresija i različiti tjelesni simptomi. Međutim, Levine naglašava da ovi simptomi nisu samo problemi koje treba eliminirati, već i potencijalni putevi prema iscjeljenju ako ih znamo pravilno razumjeti i raditi s njima.
Kao i u svojim prethodnim knjigama, Levine u “TRAUMI I SJEĆANJU” nudi praktičan pristup. On ne samo da objašnjava teoriju traume i sjećanja, već nudi i konkretne vježbe i tehnike koje čitatelji mogu koristiti za razumijevanje i rad s vlastitim traumatskim osjećajima i sjećanjima. Ove vježbe nadograđuju se na tehnike predstavljene u prijašnjim knjigama, ali s posebnim fokusom na rad sa sjećanjima. Kroz niz praktičnih vježbi, Levine pokazuje kako:
Levine naglašava važnost sporog, postupnog pristupa radu s traumom i sjećanjima. On objašnjava da pokušaj brzog “suočavanja” s traumatskim sjećanjima često može dovesti do retraumatizacije. Umjesto toga, on zagovara nježan, postupan pristup koji poštuje prirodnu mudrost tijela i njegov kapacitet za samoiscjeljenje – princip koji je dosljedno zastupao kroz sve svoje knjige.
Dr. Gabor Maté, poznati stručnjak za traumu i ovisnosti, o Levineovom radu kaže: “Peter Levine nudi duboko razumijevanje kako trauma utječe na tijelo i um, te praktične alate za iscjeljenje koji su dostupni svima. Njegov rad predstavlja neprocjenjiv resurs za sve koji žele razumjeti i prevladati učinke traume.“
Neki od savjeta koje Levine nudi roditeljima i odgajateljima uključuju:
Levine naglašava da roditelji i odgajatelji ne trebaju biti stručnjaci za traumu da bi pomogli djeci. Često je najvažnije jednostavno biti prisutan, pružati sigurnost i podršku, te dopustiti djetetu da izrazi svoje osjećaje na način koji mu je prirodan – princip koji je dosljedno zastupao u svim svojim knjigama.
U svojoj nedavno objavljenoj knjizi “Autobiografija traume: Putovanje prema iscjeljenju”, Levine je podijelio svoje osobno iskustvo s traumom i kako je ono oblikovalo njegov profesionalni rad. “Trauma i sjećanje” nadovezuje se na ove osobne uvide, pokazujući kako teorija i praksa proizlaze iz dubokog osobnog razumijevanja. Pisac objašnjava svoje vlastito iskustvo s traumom i procesom iscjeljenja koje je bilo ključno za razvoj njegove metode. Kroz svoje osobno putovanje, on je otkrio kako tijelo pamti traumatska iskustva i kako se ta sjećanja mogu osloboditi kroz rad s tijelom. Ovo znanje daje njegovom radu autentičnost i dubinu koja nadilazi čisto teoretsko razumijevanje.
U “Traumi i sjećanju”, Levine nastavlja integrirati osobno i profesionalno, pokazujući kako su njegova vlastita iskustva s traumatskim sjećanjima oblikovala njegov pristup radu s klijentima. On dijeli kako je naučio vjerovati mudrosti tijela i kako je to povjerenje bilo ključno za njegov vlastiti proces iscjeljenja – lekcija koja je u srži svih njegovih knjiga.
Privrženost je duboka emocionalna veza koju razvijamo s važnim osobama u našem životu, počevši od najranije dobi. Ova veza ima ključnu ulogu u našem emocionalnom razvoju i oblikuje način na koji doživljavamo sebe i druge. Dr. Diane Poole Heller, pionirka teorije privrženosti i stručnjakinja za područje rješavanja traume, objašnjava kako stil privrženosti koji razvijemo u djetinjstvu postaje obrazac koji se ponavlja u našem svakodnevnom emocionalnom krajoliku, našim odnosima i onome što osjećamo o sebi.
Istraživanja pokazuju da kvaliteta naših ranih veza s roditeljima ili skrbnicima ima dugoročan utjecaj na naše mentalno zdravlje, sposobnost za intimnost i otpornost na stres. Djeca koja razviju siguran stil privrženosti imaju veće šanse za zdrave odnose u odrasloj dobi, bolje emocionalne vještine i veće samopouzdanje.
S druge strane, nesigurni stilovi privrženosti mogu dovesti do poteškoća u odnosima, anksioznosti, depresije i drugih emocionalnih izazova.
Ono što čini knjigu “Moć privrženosti” posebno vrijednom jest njezin optimističan pristup gdje dr. Heller naglašava da, bez obzira na naša rana iskustva, imamo urođenu sposobnost za razvoj sigurne privrženosti. “U osnovi smo stvoreni da se oporavimo”, ističe autorica. “Čak i ako naše djetinjstvo nije bilo idealno, naš sigurni sustav privrženosti biološki je programiran u nama, a naš je posao jednostavno otkriti što ga ometa i naučiti što možemo učiniti da te sigurne tendencije učinimo dominantnijima.“
Jedan od najvažnijih doprinosa knjige “Moć privrženosti” jest razumijevanje kako traumatična iskustva mogu utjecati na naše obrasce privrženosti. Dr. Heller objašnjava da nakon traumatičnog događaja, kao što je prometna nesreća, teška bolest, gubitak voljene osobe ili iskustvo zlostavljanja, naš stil privrženosti može duboko utjecati na proces oporavka.
Trauma može prekinuti naše vitalne veze – s dijelovima nas samih, s fizičkim svijetom oko nas i s drugima. Ovo prekidanje veza može dovesti do različitih simptoma, uključujući anksioznost, depresiju, poteškoće u odnosima i fizičke zdravstvene probleme.
Međutim, dr. Heller naglašava da se možemo oporaviti i ponovno povezati na svim razinama, bez obzira na svoju prošlost. Kroz razumijevanje kako trauma utječe na naš nervni sustav i obrasce privrženosti, možemo razviti strategije za iscjeljenje i ponovnu uspostavu sigurnih veza.
Četiri stila privrženosti i njihov utjecaj na naše odnose
U knjizi “Moć privrženosti”, dr. Heller detaljno objašnjava 4 osnovna stila privrženosti i kako oni utječu na naše odnose s drugima. Razumijevanje ovih stilova može biti prvi korak prema razvoju sigurnije privrženosti i zdravijih odnosa.
1. Sigurna privrženost
Sigurna privrženost razvija se kada su roditelji ili skrbnici konzistentno dostupni, osjetljivi na potrebe djeteta i pružaju mu emocionalnu podršku. Osobe sa sigurnim stilom privrženosti obično imaju pozitivnu sliku o sebi i drugima, lako uspostavljaju bliske odnose, otvoreno izražavaju svoje emocije i imaju povjerenja u druge. One su otporne na stres i imaju zdrave mehanizme za nošenje s izazovima. Dr. Heller naglašava da je sigurna privrženost temelj za zdrav emocionalni razvoj i da, čak i ako nismo razvili ovaj stil u djetinjstvu, možemo ga razviti kasnije kroz svjesni rad na sebi i kroz zdrave odnose. “Sigurna privrženost nije samo nešto s čime se rađamo ili ne”, objašnjava dr. Heller, “to je vještina koju možemo razviti kroz cijeli život.”
2. Anksiozna privrženost
Anksiozna privrženost razvija se kada su roditelji ili skrbnici nedosljedni u svojoj dostupnosti i odgovorima na potrebe djeteta. Osobe s anksioznim stilom privrženosti često se boje napuštanja, pretjerano su ovisne o drugima za potvrdu vlastite vrijednosti i mogu biti vrlo zahtjevne u odnosima. One često imaju nisko samopouzdanje i sklone su pretjeranim emocionalnim reakcijama. Dr. Heller objašnjava da osobe s anksioznim stilom privrženosti mogu naučiti razviti veću emocionalnu samostalnost i sigurnost kroz prakticiranje samosvijesti i razvijanje zdravih granica u odnosima.
3. Izbjegavajuća privrženost
Izbjegavajuća privrženost razvija se kada roditelji ili skrbnici ne odgovaraju adekvatno na emocionalne potrebe djeteta ili ga obeshrabruju u izražavanju emocija. Osobe s izbjegavajućim stilom privrženosti često se emocionalno distanciraju od drugih, teško im je otvoriti se i pokazati ranjivost, a mogu djelovati samodostatno i neovisno, iako ispod površine čeznu za bliskošću. Kroz praktične vježbe, dr. Heller pokazuje kako osobe s izbjegavajućim stilom privrženosti mogu postupno naučiti otvoriti se prema drugima i razviti veću emocionalnu intimnost.
4. Dezorganizirana privrženost
Dezorganizirana privrženost najkompleksniji je stil privrženosti i obično se razvija kao rezultat traumatičnih iskustava ili zlostavljanja. Osobe s dezorganiziranim stilom privrženosti često imaju kontradiktorne obrasce u odnosima – istovremeno žele bliskost i boje je se. One mogu imati poteškoće s regulacijom emocija i često doživljavaju intenzivne unutarnje konflikte. Dr. Heller naglašava da je za osobe s dezorganiziranim stilom privrženosti posebno važno razviti osjećaj sigurnosti i stabilnosti, često uz pomoć terapeuta ili drugih stručnjaka za mentalno zdravlje.
Kroz kombinaciju znanstvenih spoznaja, kliničkog iskustva i praktičnih vježbi, dr. Heller pokazuje kako možemo razviti sigurniji stil privrženosti i stvoriti dublje i trajnije bliske odnose. U svijetu gdje se sve više naglašava važnost emocionalne inteligencije i zdravih odnosa, knjiga “Moć privrženosti” autorice dr. sc. Diane Poole Heller predstavlja dobar alat za sve koji žele razumjeti i unaprijediti svoje odnose s drugima. Kroz ovo djelo, dobivamo drugačiju prespektivu u razumijevanju privrženosti i praktične načine za izgradnju dubokih i trajnih bliskih odnosa. Knjiga je posebno vrijedan izvor znanja za roditelje, odgajatelje i sve koji rade s djecom, jer pruža uvid u to kako rana iskustva oblikuju naše obrasce privrženosti kroz cijeli život.
U svijetu roditeljstva, gdje se svakodnevno suočavamo s izazovima odgoja, knjiga “Razvoj dječjeg mozga” renomiranih autora Daniela J. Siegela i Tine Payne Bryson predstavlja pravo blago znanja i praktičnih savjeta. Ovo djelo, objavljeno u Hrvatskoj zahvaljujući izdavačkoj kući HARFA, donosi jedinstven pristup razumijevanju dječjeg uma i nudi konkretne strategije za poticanje zdravog razvoja mozga kod djece. Knjiga koja je postala bestseler New York Timesa sada je dostupna i hrvatskim roditeljima, a posebno je vrijedan resurs za majke koje žele dublje razumjeti kako podržati emocionalni i intelektualni razvoj svoje djece.
“Razvoj dječjeg mozga” nije samo još jedna knjiga o roditeljstvu.
Ono što je izdvaja jest znanstveno utemeljen pristup koji na jednostavan i pristupačan način objašnjava složene neuroznanstvene koncepte.
Dr. Daniel J. Siegel, stekao je medicinsku diplomu na Harvard Medical School i završio poslijediplomsko medicinsko obrazovanje na UCLA s obukom iz pedijatrije i dječje, adolescentne i odrasle psihijatrije. Kao neuropsihijatar i autor bestselera “Mindsight” (Uvid u um), udružio je snage Tinom Payne Bryson, stručnjakinjom za roditeljstvo, kako bi stvorili priručnik koji povezuje najnovija otkrića o razvoju dječjeg mozga s praktičnim savjetima za svakodnevni život.
Knjiga na 220 stranica donosi dvanaest ključnih strategija koje roditeljima omogućuju da svaku interakciju s djetetom pretvore u priliku za poticanje zdravog razvoja mozga. Meki uvez i pristupačn cijena od 19,90 € čine je dostupnom širokom krugu čitatelja, a posebno majkama koje traže pouzdane i provjerene informacije o odgoju djece.
Srž knjige čini 12 strategija koje autori predstavljaju kao alate za integrirani pristup odgoju. Ove strategije nisu samo teorijski koncepti, već praktični savjeti koje roditelji mogu odmah primijeniti u svakodnevnom životu s djecom. Strategije su osmišljene tako da pomažu roditeljima pretvoriti svaku eksploziju, svađu ili strah u priliku za integriranje i zdrav razvoj dječjeg mozga.
Autori naglašavaju važnost povezivanja emocionalnog i logičkog dijela mozga, što je ključno za razvoj emocionalne inteligencije kod djece. Kroz konkretne primjere i scenarije iz stvarnog života, knjiga pokazuje kako roditelji mogu pomoći djeci da razviju samokontrolu, empatiju i otpornost – vještine koje su ključne za uspjeh u životu. Posebna vrijednost ovih strategija jest što su primjenjive u različitim situacijama i s djecom različite dobi.
Daniel J. Siegel i Tina Payne Bryson – Snaga pozitivno oblikovana mozga
Kod male djece, desni dio mozga zadužen za emocije često preuzima kontrolu nad logičkim lijevim dijelom mozga. Nije ni čudo da djeca doživljavaju tantrume, da se tuku ili se dure. Bez obzira imali aktivnije ili povučenije dijete, dijete će uvijek reagirati na emocionalan način. Što su emocije veće, veći su i izljevi te emocije.
Ako vam dijete vrišti u dućanu, baca se po podu u javnosti ili ima bilo kakve druge tantrume, znajte da VI NISTE LOŠ RODITELJ NITI RADITE NEŠTO KRIVO!
Svako dijete reagira drugačije na različite stvari i samo zato ako vaše dijete reagira emocionalno više na neke stvari ne znači da ste vi nešto krivo učinili.
Razumijevanje ovih neuroloških procesa pomaže roditeljima da s više razumijevanja i strpljenja pristupe izazovnim situacijama. Umjesto da dječje ispade doživljavaju kao namjerno loše ponašanje, roditelji mogu prepoznati da je riječ o prirodnom procesu razvoja mozga koji još nije dosegao punu zrelost. Emocionalna inteligencija predstavlja sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i upravljanja vlastitim emocijama, kao i prepoznavanja i razumijevanja emocija drugih ljudi. Istraživanja pokazuju da je emocionalna inteligencija često važniji prediktor uspjeha u životu od klasičnog kvocijenta inteligencije.
Daniel Goleman, autor knjige “Emocionalna inteligencija”, o knjizi “Razvoj dječjeg mozga” kaže: “Daniel Siegel i Tina Payne Bryson napisali su izvanredan i jednostavan priručnik koji će pomoći djeci da razviju svoju emocionalnu inteligenciju. Ta briljantna metoda svakodnevne interakcije pretvara u trenutke važne za oblikovanje mozga. Svatko tko se brine o djeci – ili tko voli djecu – trebao bi pročitati Razvoj dječjeg mozga.”
Knjiga objašnjava kako roditelji mogu pomoći djeci da nauče prepoznati svoje emocije, izraziti ih na zdrav način i razviti strategije za nošenje s teškim emocijama. Ove vještine nisu urođene – one se uče kroz interakciju s brižnim odraslima koji modeliraju zdrave emocionalne odgovore.
The Washington Post opisuje pristup autora kao “empatičan način navođenja najmlađih da se opuste”, dok dr. Harvey Karp knjigu karakterizira kao “jednostavno, pametno i efikasno rješenje za izazove s kojima se susreće vaše dijete”.
Svaki roditelj zna koliko može biti iscrpljujuće nositi se s dječjim ispadima, svađama među braćom i sestrama ili strahovima koji se pojavljuju u različitim fazama razvoja. Knjiga “Razvoj dječjeg mozga” nudi praktične savjete za nošenje s ovim svakodnevnim izazovima. Umjesto da se fokusira samo na promjenu ponašanja, knjiga pomaže roditeljima da razumiju što se događa u mozgu njihovog djeteta tijekom emocionalne krize. Ovo razumijevanje omogućuje roditeljima da reagiraju na način koji ne samo da rješava trenutnu situaciju, već i pomaže djetetu da razvije vještine koje će mu koristiti cijeli život.
Krajnji cilj svake majke i oca je omogućiti svom djetetu sretan i ispunjen život. Knjiga ne ostaje samo na teorijskoj razini, već nudi konkretne savjete koje roditelji mogu primijeniti u svakodnevnom životu. Evo nekoliko primjera:
Ovi savjeti predstavljeni su kroz stvarne scenarije s kojima se roditelji mogu poistovjetiti, što ih čini lako primjenjivima u stvarnom životu. Autori također nude konkretne fraze i pristupe koje roditelji mogu koristiti u različitim situacijama kao i važnost stvaranja sigurnog i podržavajućeg okruženja u kojem dijete može istraživati svijet, izražavati svoje emocije i razvijati svoje jedinstvene talente. Kroz primjere iz stvarnog života, knjiga pokazuje kako roditelji mogu pomoći djeci da razviju otpornost koja im je potrebna za suočavanje s izazovima i neuspjesima koji su neizbježan dio života.
Knjiga “Razvoj dječjeg mozga” također je korisna za bake, djedovi i drugi članovi obitelji koji sudjeluju u odgoju djece također mogu imati koristi od uvida koje knjiga nudi.
Ona objašnjava kako rana iskustva oblikuju razvoj mozga i kako pozitivne interakcije između osobe i djeteta doslovno utječu na rast i razvoj cerebralnih sklopova. Ovo znanje daje novu perspektivu o važnosti njihove uloge u razvoju djeteta.
Posebno je zanimljivo objašnjenje kako se različiti dijelovi mozga razvijaju različitom brzinom i kako ova neravnoteža može objasniti mnoge izazovne aspekte dječjeg ponašanja. Razumijevanje ovih procesa pomaže roditeljima i ostalima da s više strpljenja i empatije pristupe odgoju.
U svijetu prepunom savjeta o roditeljstvu, knjiga “Razvoj dječjeg mozga” izdvaja se svojom znanstvenom utemeljenošću i praktičnom primjenjivošću. Ona nije samo priručnik za rješavanje trenutnih izazova, već investicija u dugoročni emocionalni i intelektualni razvoj vašeg djeteta.
Razumijevanje kako dječji mozak funkcionira i kako se razvija daje roditeljima moćne alate za podršku djetetovom razvoju. Dvanaest revolucionarnih strategija koje knjiga nudi mogu transformirati svakodnevne interakcije u prilike za poticanje zdravog razvoja mozga.
Za majke koje žele najbolje za svoju djecu, ova knjiga predstavlja neprocjenjiv resurs. Ona nudi znanstveno utemeljene informacije, praktične savjete i ohrabrenje za jedno od najvažnijih i najizazovnijih putovanja – roditeljstvo.
Ulaganje u razumijevanje dječjeg mozga i njegovog razvoja nije samo ulaganje u rješavanje trenutnih izazova, već u stvaranje temelja za cjeloživotno emocionalno zdravlje i dobrobit vašeg djeteta. Knjiga “Razvoj dječjeg mozga” pokazuje kako svaki roditelj može doprinijeti stvaranju sretnije, zdravije i emocionalno inteligentniji generacije.
Želite li bolje razumjeti što se događa u umu vašeg tinejdžera? Pridružite nam se na edukaciji Irene Orlović “MENTALNO SNAŽNI TINEJDŽERI” i otkrijte kako možete podržati emocionalni i mentalni razvoj vašeg djeteta kroz ključne godine adolescencije. Ova edukacija nudi sveobuhvatan pregled neurobioloških i psiholoških promjena koje tinejdžeri prolaze te pruža praktične savjete i strategije za podršku i jačanje njihovog mentalnog zdravlja.
Na edukaciji “MENTALNO SNAŽNI TINEJDŽERI” naučit ćete kako:
1. Razumjeti složenost tinejdžerskog mozga:
– Objasniti neurobiološke promjene koje se događaju tijekom adolescencije.
– Povezati te promjene s ponašanjem i emocionalnim reakcijama tinejdžera.
– Razviti pristupe koji podržavaju tinejdžere kroz ove ključne faze.
2. Unaprijediti emocionalni razvoj tinejdžera:
– Primijeniti tehnike za razvoj emocionalne inteligencije.
– Opremiti tinejdžere alatima za bolje upravljanje njihovim emocijama.
– Poticati empatiju i samosvijest kod mladih.
3. Komunicirati efektivno s tinejdžerima:
– Koristiti tehnike za stvaranje otvorenog i efikasnog dijaloga.
– Izgraditi i održavati povjerenje među tinejdžerima.
– Osigurati da se tinejdžeri osjećaju saslušano i podržano.
4. Podržavati tinejdžere u borbi protiv anksioznosti:
– Identificirati znakove anksioznosti i kako ih preventivno tretirati.
– Primijeniti praktične tehnike za smanjenje stresa i anksioznosti.
– Pružiti kontinuiranu podršku i resurse za prevladavanje anksioznosti.
5. Jačati samopouzdanje i samosvijest kod tinejdžera:
– Učiti metode za poticanje samopouzdanja i samoprihvaćanja.
– Razviti strategije koje pomažu tinejdžerima izgraditi pozitivnu sliku o sebi.
6. Prepoznati i intervenirati u slučaju tinejdžerske depresije:
– Naučiti kako prepoznati rane znakove depresije.
– Razumjeti korake za pravovremenu i učinkovitu intervenciju.
7. Pomagati tinejdžerima u upravljanju akademskim pritiscima:
– Naučiti kako pružiti emocionalnu podršku tijekom školskih izazova.
– Razviti pristupe za uspostavu zdravog balansa između školskih obaveza i slobodnog vremena.
Cijena edukacije iznosi 120 EUR.
Trajanje edukacije: mjesec dana
Edukacija traje mjesec dana i uključuje:
Edukacija počinje: 12.05. 2025.
Edukacija počinje 12.05. 2025. i završava 11.06.2025 susretom uživo putem Zoom platforme u 18:00 kada ćete imati priliku komentirati edukaciju s Irenom Orlović i postaviti pitanja koja se pojave tijekom praćenja edukacije. Irena će cijeli mjesec edukacije stajati na raspolaganju kao podrška.
Ne propustite priliku da osnažite sebe i svog tinejdžera! Prijavite se na edukaciju “MENTALNO SNAŽNI TINEJDŽERI” i steknite znanja koja će vam pomoći da bolje razumijete i podržite tinejdžere kroz izazove adolescencije. Kliknite na link ispod i osigurajte svoje mjesto danas! Djeca zaslužuju najbolju podršku na putu ka mentalnoj snazi i emocionalnoj stabilnosti.
Postanite dio zajednice koja razumije, podržava i brine se o našim mladima!
O voditeljici edukacije
Irena Orlović, Msc. je završila psihosocijalno savjetovanje na University of Graz i stekla titulu Master of Science. Završila je i petogodišnju edukaciju za neurolingvističkog psihoterapeuta kod njemačke krovne organizacije DVNLP. Članica je Hrvatske asocijacije za zdravstvenu pedagogiju, Certificirana je od strane njemačke krovne organizacije DVNLP i Hrvatske asocijacije HANLP kao NLP – trener. Dodatno se usavršava na Mindsight Institutu kojega je osnovao dr. Daniel Siegel čije knjige je objavila u Hrvatskoj i Srbiji.
Irena je osnivačica prve Međunarodne škole Harfa u Splitu – Škole koja uči djecu jačati svoje kognitivne sposobnosti kroz socio-emocionalne programe preporučene od strane znanstvene zajednice (IB-International Baccalaureate). Također je autorica nagrađivane web aplikacije Pametnica, te vlasnica i urednica izdavačke kuće Harfa gdje je 17 godina proučavala literaturu uglednih svjetskih neuroznanstvenika, psihologa i psihoterapeuta u području razvoja djece te je uredila i objavila na hrvatskom jeziku više od 100 knjiga pod sloganom Knjige koje vole djecu.
Njezin rad je više puta nagrađivan, a prepoznata je i od strane Udruge poslovnih žena KRUG gdje je dobila nagradu kao socijalna poduzetnica godine pod pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske
Jedna od samo pet žena na svijetu koje su predstavljene u dokumentarnom filmu FIVE koji govori o jedinstvenim ženama koje su svojim radom pozitivno utjecale na društvo u kojem žive.