7 strategija za mlade koji se suočavaju s novom normalnom situacijom

Biti tinejdžer izazovno je i u uobičajenoj situaciji, a opasnost od zaraze koronavarisuom ili obolijevanja od bolesti COVID-19 to čini još zahtjevnijim, a središnju je Hrvatsku uz to pogodio i potres. Škole i fakulteti su zatvoreni, nastava se odvija putem interneta i televizije, otkazana su sportska i školska natjecanja, kao i pripreme za maturu, a druženja s prijateljima ograničena su na dopisivanje ili video razgovore. 
Pitali smo mlade kako se osjećaju i što ih brine. Evo što su istaknuli:

 

Trenutna situacija utjecala je na moj osobni mir i zabrinutost koja izuzetnom brzinom raste.

Teško se nosim s trenutnom situacijom.

Jako sam pod stresom i sve se promijenilo.

U brizi sam zbog online nastave i kako će se stvari razvijati oko mature.

Svakodnevni zivot je stresniji.

Praktički sam u kućnom pritvoru.

Inače sam maturantica medicinske škole i jako nam se promijenio raspored odrađivanja prakse, zapravo na većinu radilišta ne možemo pristupiti i ostaje nam praksa u kabinetima. Brine me početak online nastave i daljnji razvoj situacije vezan za koronavirus. Bojim se da će ovakva situacija dodatno utjecati na državnu maturu i upisavanje na fakultet, a i ovako smo u zaostatku zbog štrajka nastavnika koji je bio nedavno.

Vikendom sam se nalazila s prijateljima, ali sada većinu svog vremena provodim kod kuće.

Iako sam i prije imao običaj prati ruke, trenutno perem i/ili dezifinciram ruke gotovo svaki sat. Nekoliko je putovanja i izleta na koje smo sa školom trebali ići otkazano. Osim toga uglavnom se ne ponašam mnogo drugaćije nego prije pandemije. Mnogo je panike.

Moje navike se nisu iznimno mijenjale no počela sam više paziti što dotičem kada sam u javnosti. Higijenu sam održavala i u prošlosti, no sada sam povećala svoju posvećenost tome, jer iako se ja ne nalazim u (posebno) ugroženoj dobnoj skupini, nalazim se u društvu ljudi koji u njoj jesu.

Postoji velika promjena u navikama, ali zdravlje je na prvome mjestu.

Definitivno je najveća promjena zatvaranje škola i samo izolacija. Najveći problem je što ne znamo što nas čeka i koliko će ovo sve potrajati.

Žao mi je osobno kao sportašu što su ukinuta mnoga natjecanja.

Situacija je jako utjecala na moj privatan i školski život jer je puno događaja odgođeno zbog virusa.

Sve se zatvara pa društveni život pati.

Školu sad imam putem interneta. Također, moja obitelj, prijatelji i ja ne idemo u Sloveniju i Italiju. 

Mama me tjera koristiti dezinficijens za ruke i ne mogu ići na treninge.

Zbog svih preventivnih mjera ukinula se većina mojih aktivnosti do daljnjega.

Dosta teško se nosim sa svim tim promjenama. Nemam više trening. Zatvorili su nam školu. Neću moći više viđati svoju baku i djeda, a niti svoje prijatelje, osim virtualno.

Puno više sam paranoična jer ne zelim završiti u karanteni.

 
Kao što se i vidi iz onoga što su mladi podijelili s nama, mnogi od vas osjećaju strah, neizvjesnost, razočaranje ili izoliranost i to je u ovakvoj situaciji potpuno očekivano i normalno.
Stručnjakinja za mentalno zdravlje mladih, psihologinja Lisa Damour koja redovito piše kolumne za New York Times dala je nekoliko savjeta o tome kako brinuti o sebi u ovim izvanrednim okolnostima.

Osjećati strah i zabrinutost je potpuno normalno

Ako te zatvaranje škole i medijski izvještaji brinu, nisi jedini/a. Zapravo, točno tako se i trebaš osjećati. „Osjećati zabrinutost u kriznoj situaciji, normalna je i zdrava reakcija koja nas upozorava kada smo suočeni s prijetnjom i koja nam pomaže da poduzmemo mjere kako bismo se zaštitili", kaže dr. Damour. 
„Tvoja zabrinutost pomoći će ti u donošenju odluka koje sada moraš donijeti – ne provoditi vrijeme s drugim ljudima, češće pranje ruku, ne diranje svog lica. To su mjere koje pomažu da zaštitiš i sebe i druge u našoj okolini cijeloj zajednici", dodala je dr. Damour. Ako osjećate simptome, obratite se svojim roditeljima i prvo nazovite obiteljskog liječnika koji će vam dati točne upute o postupanju.

Pročitajte blog Gabrijele Papac naše mlade ambasadorice za prava djece i mladih Europske unije na temu koronavirusa – Pandemija diskriminacije proširila se među nama.
 

Bavi se školskim obvezama i onime što vas veseli

"Kada smo suočeni s iznimno teškim situacijama pomaže podijeliti probleme na dvije kategorije. U prvu kategoriju pripadaju problem kod kojih možemo nešto učiniti, a u drugu kategoriju svrstavamo one probleme kod kojih ne možemo ništa učiniti", kaže dr. Damour.
Trenutno je mnogo toga što moramo svrstati u drugu kategoriju i to je u redu. Ono što nam može pomoći je da da si sami stvaramo situacije u kojima ćemo svoju pažnju usmjeriti na nešto drugo. Radite na svojim zadaćama, pogledajte film ili seriju koju volite, pročitajte zanimljivu knjigu, vježbajte kod kuće. Za inspiraciju, možete pogledati video blogove naših mladih ambasadora za prava djece i mladih Europske unije Nine Topić (video nedostupan, op. urednice) i Alekseja Leona Gajice u kojima donose mnoštvo zanimljivih ideja koje vam mogu pomoći u osmišljavanju slobodnog vremena.
Pogledajte i video koji su napravile Sanja (17) i Mia (16) iz X. gimnazije i kojim si aktivnostima ispunjavaju dane kod kuće.

Pronađi nove načine komunikacije s prijateljima

Iskoristite nove načine komuniciranja! Video pozivi i društvene mreže u ovim trenucima zaista mogu ispuniti svoju svrhu i povezati nas s onima koje volimo, ali trenutačno se ne možemo s njima družiti uživo. „Nikada ne bih podcijenila kreativnost mladih. Znam da će znati pronaći načine da se povežu sa svojim prijateljima online", kaže dr. Damour. Ipak upozorava da pripazite da budete samo pred ekranima, jer to može pojačati vaš osjećaj zabrinutosti, a to ne bi bilo niti mudro niti zdravo. Zato sami ili u dogovoru s roditeljima odredite koliko je vremena pred ekranom u redu.
 

Razmisli prije nego podijeliš i informiraj se na pravim mjestima

U kriznim situacijama iznimno je važno informirati se isključivo na provjerenim izvorima informacija informacija poput službene stranice Vlade za pravodobne i točne informacije www.koronavirus.hr, stranice Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo – www.hzjz.hr i UNICEF-ove web stranice. Upravo kriza vezana za koronavirus, a u središnjoj Hrvatskoj i za potres izazvala je širenje brojnih dezinformacija, najčešće putem društvenih mreža i aplikacija za dopisivanje kao što su WhatsApp i Viber. Mogli smo tako vidjeti poruke, tekstualne, glasovne ili u obliku fotografija u kojima se šire dezinformacije o tome da se zaraza može spriječiti pijenjem toplih napitaka, grgljanjem slane vode ili izbjegavanjem sladoleda koje su pripisivane UNICEF-u, što naravno nije točno. Tu su i glasovne poruke iz navodno provjerenih izvora kao što su premijerov vozač ili zaštitar, liječnica koja radi u određenoj bolnici na području zagreba ili medicinska sestra iz kineskog Wuhana. Nakon potresa, djelile su se poruke s točnim vremenom kada je najavljen sljedeći potres, što je nemoguće i stručnjaci su to odmah demantirali. No to nije spriječilo uplašene ljude da i dalje dijele tu netočnu informaciju. Više o tome možete čitati na portalu medijskapismenost.hr:
 

Fokusiraj se na sebe

Možda već dulje želiš započeti nešto novo – pročitati knjigu, naučiti svirati ili vježbati sviranje nekog instrumenta? Sad je pravi trenutak za to. Fokusiraj se na sebe i osmišljavanje načina na koji možeš kreativno koristiti slobodno vrijeme kojeg je sada, kada ne možeš ići na izvannastavne ili izvanškolske aktivnosti, imaš više. To može pomoći da se osjećaš bolje.
 

Budi povezan/a sa svojim osjećajima

Propuštanje proslava rođendana s prijateljima, zajedničkih druženja, aktivnosti kojima se inače baviš ili natjecanja u kojima si trebao/la sudjelovati je razočaravajuće. „Posve je normalno ako se zbog toga osjećaš loše, a najbolji način da se s time nosiš je da si dopustiš osjećati se onako kako se osjećaš. Kada se osjećamo loše, jedino što možemo je proći kroz to. Zato slobodno budi tužan/na, ako se tako osjećaš, jer će ti to pomoći da se brže osjećaš bolje", savjetuje dr. Damour. Procesuiranje osjećanja za svakoga je drugačije. „Netko se izražava kroz umjestnost, nekome će više odgovaratu razgovor s prijateljima koji se jednako osjećaju", kaže dr. Damour.
 

Budi ljubazan/ljubazna prema sebi i drugima

Svjedoci smo da na društvenim mrežama ne vlada uvijek pozitivna i prijateljska atmosfera, a tako je i sada u vrijeme koronavirusa. Ima tu u i ružnih riječi, prozivanja i netolerancije. Ako to primjetiš, reagiraj, ponudi podršku i pomoć. Tvoje ljubazne riječi i spremnost za pružanje podrške nekome mogu mnogo značiti.

 

Preneseno s UNICEF Hrvatska

 

 

Školski portal zamolio je stručnjaka za rani razvoj inteligencije djece da komentira sveprisutnost informatičke tehnologije u našim životima i njezin utjecaj na svekoliki razvoj djece. – Nove su tehnologije korisne…
 

…u nekim djelatnostima i aspektima života nezamjenjive i nije dobro samo ih kritizirati. Mi spremamo djecu za zanimanja koja još ne postoje. A većina tih zanimanja temelji se na novim tehnologijama. No bez obzira na to što su nezamjenjive, pitanje je kako i koliko dopustiti djeci da se njima koriste – kaže dr. Rajović i nastavlja:

– Medicina je odavno utvrdila da nove tehnologije utječu na naš razvoj. Ponajprije, djeca koja bez kriterija i mjere koriste tehnologiju po nekoliko sati dnevno time gube kretanje kao jako važan segment razvoja. Na Harvardu su utvrdili da manjak aerobnih aktivnosti utječe na smanjenje bazalnih ganglija u velikom mozgu čime slabe i naše kognitivne sposobnosti.
 

• Koliko su nove tehnologije onda uopće korisne?

Ako se njima koristi pametno i ograničeno one mogu biti velika pomoć. No tko će kontrolirati vrijeme koje djeca provode uz mobitel, tablet ili televizijski ekran? Bilo bi u redu koristiti se njima u školi jedan sat, ali to znači da bi im kod kuće djeca trebala imati ograničen pristup. A ako kod kuće djeca nastave s mobitelom ili tabletom u ruci bez ikakvih ograničenja, onda smo u problemu i imamo veću štetu nego korist. Dakle, tehnologije su korisne, ali mogu biti i opasne i štetne. Samo je pitanje gdje je granica.
 

• Kako roditelji mogu ograničiti djeci vrijeme provedeno uz računalo, mobitel, televizor?

Već deset godina provodimo istraživanje u školama i utvrdili smo da više od polovice učenika četvrtog razreda ima svoj mobitel. Lani smo utvrdili da se granica spušta na drugi razred. To znači da se povećava broj sve mlađih učenika s mobitelom te da nam roditelji ne mogu biti oslonac u nastojanjima da zaštitimo djecu. Naime, očekivali smo da će roditelji shvatiti štetnost tih uređaja, ali oni to ne uzimaju ozbiljno.

I jedino može pomoći da se o tome stalno piše, priča, da ih se svakodnevno podsjeća na tu činjenicu. I da shvate da su oni jedina brana, jer ni vrtić ni škola ne mogu to zabraniti. Ako je u školi pravilo da se za vrijeme nastave pa i za vrijeme odmora ne smije koristiti mobitel, to je pola posla. No ako roditelji kod kuće to ne podržavaju onda smo u ozbiljnom problemu i jedina je šansa stalna edukacija roditelja. Ako već ne izlaze s djetetom u prirodu, na igru, neka ne rješavaju problem dajući mu mobitel u ruke.
 

• Je li veliki problem i osjećaj dosade koji djeca imaju?

Djeci je dosadno i treba im ostaviti da sami riješe taj osjećaj, a najbolje je rješenje igra. Ali naša djeca ne rješavaju problem sama nego im ga rješava roditelj. Dijete ne nauči riješiti dosadu, jer zna da će dobiti sve i odmah. Ako nije tako, ono gubi strpljenje, nema tolerancije, frustrirano je, agresivno. I zato ne treba samo ograničiti mobitele nego i pustiti dijete da mu bude dosadno i da dosadu rješava samo, bez mobitela i televizora. Da smisli igru, da reže škarama, čita knjigu. I tome roditelji moraju naučiti djecu pa ćemo svi imati manje problema.
 

• Zašto djeca sve više u najranijoj dobi imaju problema s govorom i učenjem?

Tu nisu samo mobiteli uzrok. Mozak se razvija u interakciji s našim okruženjem, a ako nema kvalitetnih poticaja, neće se razviti. Recimo, roditelji brane djeci da skaču, trče, igraju se, penju – da ne bi pali. Djetetu daju meku hranu koju ne treba žvakati, ali time se ne razvijaju usta, jezik, govorni aparat. Djeca ne rade manualne poslove, niti se igraju koristeći se rukama. Mozak ne dobiva impulse preko rotacije, ravnoteže, žvakanja hrane i drugih motoričkih aktivnosti i naravno da to uzrokuje i govorne smetnje. Naravno, dijete koje je tri sata uz tablet ne govori, nema žive riječi, jer prava komunikacija ne može biti preko ekrana. Mora biti interakcija i zato je važno da su odrasli uz dijete i u aktivnostima s njim.
 

• Što može učiniti školski sustav?

Puno država uvodi digitalizaciju obrazovanja. Samo, ako to radimo toliko u školi, što će biti kad dijete i kod kuće ima nekoliko sati pristup računalu? Recimo, u Americi se ne moraju učiti pisana slova jer se računa da to djeci neće ni trebati u životu. Jako čudno, jer pisanje je vrhunska aktivnost za razvoj mozga. Kosa crta, krivulja, mora se pritiskati olovku – sve to je vrhunski trening za prste i finu motoriku. A tipkanje po zaslonu mobitela nije isti pokret i zbog toga se neke aktivnosti ne smiju izbacivati zbog uvođenja novih tehnologija. I tu škola mora postaviti granicu.
 

• Kako djeci pomoći da prevladaju teškoće u učenju?

Budućnost naše djece jest u tome da razmišljaju, da povezuju, da daju nove ideje što neće moći ako u nastavi klasične budu imali reproduktivne metode poučavanja. Djeci je škola stres, gotovo trećina ih ne voli školu ili imaju otpor prema školi. Stres nije prirodno stanje za učenike, oni moraju ići opušteni u školu. I u tome je poanta. Reprodukcija ne smije biti glavna metoda učenja. Moramo pokrenuti mozak djece. Klasično pitanje kojim to činim jest: preko koje životinje prijeđe najviše pješaka? I prije pitanja razgovaram s njima, nasmijem ih, opustim, postignem da se otvore, jer uz smijeh se lakše radi. Naravno, znaju odgovor. A klasično je školsko pitanje: kako se zove pješački prijelaz? Odgovor mora biti punom rečenicom, onako kako ih se uči na sati. Rigidno, reproduktivno i tu nema razmišljanja nego ili znaš ili ne znaš. A svrha je novog poučavanja potaknuti razmišljanje i povezivanje. Kad je prije više od 25 godina Gari Kasparov izgubio šahovski meč od računala Deep Blue, svijet je bio konsterniran. Ali bilo je jasno da ljudski mozak ne može imati više informacija i više kombinacija od računala. I moramo shvatiti da je prioritet da radimo ono što računala ne mogu, a to su nove ideje, kreativnost, timski rad, pomaganje jedni drugima, empatija. E, tako se djeca spremaju za budućnost. Od staroga reproduktivnog sustava nema pomoći. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine ] 

 

Preneseno sa Školskog portala

Vezana literatura:

           

 

U prvim djetetovim godinama roditelj bi trebao verbalno odgovarati na glasanja djeteta i naglas razgovarati s djetetom, usprkos tome što ono još ne može odgovoriti.

 

Također, roditelj može i pjevati djetetu i na taj se način igrati različitom melodioznošću, intonacijama i ritmom i može izmišljati pjesmice zajedno s djetetom i koristiti ih za opisivanje svakodnevnih aktivnosti pri čemu je dijete aktivno uključeno u stvaranje novih rima i melodija i u igranje vokalnim sposobnostima.

Dijete se može poticati i neverbalnom komunikacijom, primjerice uporabom različitih gesta, pokazivanjem prstom na predmete iz okoline uz imenovanje tih predmeta. Također, način na koji roditelj govori trebao bi biti vrlo izražajan, kako bi se istaknula emocionalnost u izrazu i kako bi se dijete zainteresiralo za svijet koji nas okružuje.

 

Pri poticanju govorno-jezičnog razvoja vrlo je važno da se govor i jezik koriste kroz igru, šalu i zabavu da bi dijete doživljavalo zvukove, riječi i rečenice kao vedru i pozitivnu aktivnost.

 

S malo starijim djetetom koje je počelo govoriti može se poticati razgovor o nedavnim događajima ili o tome što ono trenutno s roditeljima radi. U skladu s razvojem djeteta rečenice koje roditelj koristi u komunikaciji s djetetom trebaju postajati sve složenije. Roditelj djetetu može objašnjavati i opisivati događaje koji ga dijete i tako mu usmjeravati pažnju i poticati njegove interese.

Roditelj može čitati djetetu slikovnice kroz interakciju – postavljati mu pitanja i poticati ga da komentira likove i priču, koristiti dramatizaciju (pretvarati se u likove iz priče i odglumiti radnju priče), pitati dijete što misli da će se dogoditi sljedeće, zajedno s djetetom osmišljavati različite završetke priče, pokazivati na slikama likove i sl.

Roditelj može izmišljati priče zajedno s djetetom kako bi se poticala maštovitost i razvijalo govorno-jezično izražavanje, uz kvalitetno provođenje zajedničkog vremena.

 

 

Djetetu ranije školske dobi roditelj i dalje treba poticati govorno-jezično izražavanje i na taj ga način poticati na oblikovanje i izražavanje vlastitog mišljenja.

 

Roditelj se treba aktivno uključiti u razgovor s djetetom i tako mu dati do znanja da ga zanima što dijete želi iskazati i da uvažava dijete kao ravnopravnog sugovornika.

 

Poticati bi se trebalo i čitanje, a nakon što dijete pročita knjigu, roditelj može s njime porazgovarati o tome kako ju je doživio, što mu se svidjelo ili nije i zašto, pitati ga što bi on promijenio i kako se osjećao dok je čitao te ga poticati da kritički promišlja o pročitanome.

 

Svako je dijete jedinstveno i imat će vlastite interese, vlastitu maštovitost, ali i vlastiti tempo razvoja. Dijete ne treba ni na što forsirati ili požurivati, a istovremeno trebaju mu se omogućiti prilike za razvoj onih sposobnosti za koje je zrelo.

Takav je napredak potrebno poticati zajedničkim aktivnostima odraslih i djece koje će biti oblikovane kroz igru i zabavu, a zajedničko čitanje izvrstan je način da se potiče govorno-jezični razvoj djeteta kroz igranje riječima i kroz maštovite priče koje omogućuju promišljanje i raspravu.

 

Preuzeto s laboratorijcitanja.wordpress.com

 

Pročitajte i:

Zašto djeca traže da im se čita uvijek ista slikovnica​

Igre za rano poticanje dječjeg razvoja​

 

Roditelji koji pozitivno i zdravo motiviraju svoje dijete pomažu mu da postane fleksibilna, kompetentna, odgovorna i samopouzdana odrasla osoba.

Previše kritični roditelji koji stalno naglašavaju djetetove neuspjehe lako unište djetetovu motivaciju. Većina djece i sama su  svjesna svojih slabosti i ne treba ih stalno na njih još i podsjećati. Pozitivni komentari motiviraju, a negativni mu uništavaju samopouzdanje i želju za uspjehom.

Pretjerana kritika, ali i pretjerane pohvale mogu izazvati frustracije

Roditelj koji stalno kritizira djetetov izgled, prijatelje, interese, ocjene i ponašanje najčešće ne shvaća koliko time šteti njegovom psihosocijalnom razvoju. No, i drugi ekstrem može biti opasan – pretjerane pohvale prosječnom djetetu također mogu izazvati frustracije, gubitak vjere u sebe i svoje sposobnosti kad dijete shvati istinu. Naravno da roditelji ne mogu uvijek sasvim realno procjenjivati svoje dijete, ali ako je dijete u školi prosječno nemojte mu govoriti kako je genijalno. Ostanite u okvirima realiteta, pohvalite ga za trud.

Kako biste bili sigurni što od djeteta možete očekivati informirajte se o tome što je razvojno primjereno dobi u kojoj je dijete, što u toj dobi razumije, što može raditi i koje zadatke i vještine može savladati. Uvjerite se da je zaista psihički, motorički i socijalno razvilo vještine tipične za svoju kronološku dob.
 

Podržavajući roditelj prihvaća djetetovu individualnost i pomaže mu da razvije samopouzdanje i intrinzičnu motivaciju.

Za razliku od pretjerano kritičnog roditelja, podržavajući roditelj prihvaća djetetovu individualnost pomaže mu da razvije samopouzdanje, intrinzičnu motivaciju (motivaciju za sudjelovanjem u aktivnostima radi vlastitoga zadovoljstva, ugode, a ne nagrade koju će za takvo ponašanje dobiti).

Nemojte brinuti o tome što će o uspjehu ili neuspjehu vašeg mališana reći prijatelji, rodbina i susjedi, najvažnije je kako se dijete osjeća. Svojim ponašanjem ili riječima svojem djetetu šaljite ove poruke:

• vjerujem u tebe
• vjerujem ti
• znam da ti to možeš
• ja te slušam
• brinem se o tebi i za tebe
• jako si mi važan/važna

Ako su poruke iskrene sigurno će doprijeti do djeteta i potkrijepiti njegove uspjehe, pomoći mu da se nosi s neuspjesima i motivirati ga, bez postavljanja pretjeranih zahtjeva i bez pretjeranog kritiziranja.

 

Preneseno s Cuvarkuca.hr

 

Danas su djeca u katastrofalnom emocionalnom stanju. Većina ih dođe u školu emocionalno nespremna za učenje. Mnoge stvari u našem modernom stilu života dovode do toga.

Po svojem iskustvu, moja prijateljica Victoria Prooday, radni terapeut, vidi nešto toliko rašireno i alarmantno da sam ju pitala mogu li i ja podijeliti s drugima njezine spoznaje. Zbog ogromnog interesa i razgovora o ovoj temi, dijelim njezin članak.

Ohrabrujem svakog roditelja koji se brine za budućnost svoje djece da pročita ovaj članak. Znam da bi mnogi odabrali da ne čuju ono o čemu ona govori u članku, ali vaša djeca trebaju to da čujete ovu poruku.

Victoria je magistrica znanosti u radnoj terapiji na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Torontu i prvostupnica znanosti u kineziologiji i znanosti zdravlja na Sveučilištu u Yorku. Osnivačica je i direktorica multidisciplinarne klinike u Torontu, u Kanadi, za djecu s problemima u ponašanju, društvenim odnosima, emocionalnim problemima i problemima u učenju. Victoria, zajedno sa svojim timom, je pomogla stotinama obitelji diljem Kanade i svijeta i često gostuje na predavanjima kod učitelja i roditelja.

Victoria piše:

“Radni sam terapeut s godinama i godinama iskustva rada s djecom, roditeljima i učiteljima. Potpuno se slažem s porukom ove učiteljice da naša djeca postaju sve gora i gora u mnogim pogledima. Čujem stalno istu poruku od svakog učitelja kojeg upoznam. Jasno je da otkad sam radni terapeut sam viđala i dalje vidim pad u društvenom, emocionalnom i akademskom funkcioniranju djece, kao i snažan porast poteškoća u učenju i drugih dijagnoza.

Kao što znamo, mozak je promjenjiv. Zbog okruženja možemo učiniti mozak „snažnijim“ ili „slabijim“. Čvrsto vjerujem da, unatoč našim najboljim namjerama, nažalost mijenjamo mozak naše djece u pogrešnom smjeru.

Evo zašto:
 

DJECA DOBIJU SVE ŠTO ŽELE KADA TO ŽELE

„Gladan sam!“ „U sekundi ću se zaustaviti kod restorana.“ „Žedan sam!“ „Evo automata.“ „Dosadno mi je!“ „ Uzmi moj mobitel!“ Sposobnost da se odgodi zadovoljiti njihovu potrebu je jedan od ključnih čimbenika za budući uspjeh. Imamo najbolje namjere – učiniti našu djecu sretnom – ali, nažalost, usrećujemo ih u tom trenutku, ali ih činimo nesretnima na duge staze. Biti sposoban odgoditi to da se zadovolje potrebe djece znači biti sposoban funkcionirati pod stresom. Naša djeca polako postaju manje spremna nositi se i s najmanjim stresorima, koji im postanu velike prepreke u postizanju uspjeha u životu.

Nemogućnost da se odgodi zadovoljenje potrebe djece se često vidi u učionicama, trgovačkim centrima, restoranima i trgovinama igračaka kada dijete čuje „Ne!“ jer su roditelji naučili mozak djece da dobiju odmah što žele.
 

OGRANIČENA DRUŠTVENA INTERAKCIJA

Svi imamo obveze, tako da djeci dajemo digitalne uređaje i njih također „zapošljavamo“. Prije su se djeca igrala vani, gdje su u prirodnom okolišu naučili i vježbali socijalne vještine. Nažalost, tehnologija je zamijenila vrijeme provedeno vani. Također, tehnologija je onemogućila interakciju roditelja i djece. Očito, naša djeca zaostaju… Tehnologija ne može pomoći djeci razviti socijalne vještine. Većina uspješnih ljudi ima odlične socijalne vještine. To je prioritet.

Mozak je kao mišić koji se može vježbati. Ako želite da vaše dijete zna voziti bicikl, učite ga tome. Ako želite da vaše dijete bude sposobno čekati, trebate ga naučiti strpljenju. Ako želite da se vaše dijete socijalizira, trebate ga naučiti socijalnim vještinama. Sve ovo se primjenjuje i kod drugih vještina. Nema razlike!
 

BESKRAJNA ZABAVA

Stvorili smo umjetan svijet zabave za našu djecu. Ne postoje dosadni trenutci. Onoga trenutka kad postane tiho, požurimo zabaviti ih jer, u suprotnom, osjećamo da ne obavljamo svoju roditeljsku dužnost. Živimo u dva odvojena svijeta. Oni imaju svoj „svijet zabave“, a mi imamo naš „poslovni svijet“.

Zašto nam djeca ne pomažu u kuhinji ili s rubljem? Zašto ne pospreme svoje igračke? To je temeljni jednolični posao koji uvježbava mozak da bude učinkovit i funkcionira za vrijeme „dosade“, što je isti „mišić“ koji na kraju zahtjeva da se poduči u školi. Kad dođu u školu i trebaju pisati, njihov odgovor je „Ne mogu. Preteško je. Predosadno.“ Zašto? Zato što se „mišić“ za rad ne vježba beskonačnom zabavom. Uvježbava se radom.
 

TEHNOLOGIJA

Koristiti tehnologiju kao „besplatno čuvanje djece“ zapravo uopće nije besplatno. Naplata vas čeka odmah iza ugla. Plaćamo dječjim živčanim sustavom, njihovom pažnjom i njihovom sposobnošću za odgađanjem zadovoljenja potreba. U usporedbi s virtualnom stvarnošću, svakodnevni život je dosadan.

Kad djeca dođu u učionicu, izložena su ljudskim glasovima i primjerenim vizualnim podražajima što je suprotno od onoga kada su bombardirana grafičkim eksplozijama i posebnim efektima koje su navikli gledati na ekranima. Nakon sati provedenih u virtualnoj stvarnosti, obrađivanje informacije u učionici postane jako izazovno za djecu jer im se mozak navikava na veliku količinu podražaja koje im daju video igrice. Nemogućnost obrade manjeg broja podražaja učini djecu krhkima u akademskim izazovima.

Tehnologija nas također emocionalno isljučuje od naše djece i obitelji. Mozak djece se najviše hrani roditeljevom emocionalnom dostupnošću. Nažalost, postupno lišimo djecu te hrane.
 

DJECA VLADAJU SVIJETOM

„Moj sin ne voli povrće.“ „Ona ne voli rano ići na spavanje.“ „On ne voli doručkovati.“ Ne voli igračke, ali dobra je na iPadu.“ Ne voli se sam odijevati.“ „Ona je prelijena da bi sama jela.“ Ovo čujem od roditelja cijelo vrijeme. Od kada nam djeca diktiraju kako ćemo ih odgajati? Kad bi bilo sve na njima, sve što bi radili jest jeli makarone sa sirom i peciva s krem sirom, gledali bi televiziju, igrali se na svojim tabletima i nikad ne bi išli na spavanje.

Kakvo im dobro činimo dajući im ono što ŽELE kad znamo da to nije DOBRO za njih?

Bez pravilne prehrane i kvalitetnog sna, naša djeca dođu u školu razdražljiva, tjeskobna i nepažljiva. Uz to, šaljemo im krivu poruku. Oni nauče da mogu raditi što žele i da ne moraju raditi što ne žele. Nedostaje koncept da se nešto „treba raditi“. Nažalost, kako bismo ostvarili ciljeve u životu, trebamo raditi ono što je potrebno, što ne mora uvijek biti ono što želimo raditi. Na primjer, ako učenik želi biti odlikaš, treba naporno učiti. Ako želi biti uspješan nogometaš, treba vježbati svaki dan. Naša djeca jako dobro znaju što žele, ali im je teško raditi ono što se treba raditi da bi postigli taj cilj. To rezultira nedostižnim ciljevima i djeca postanu razočarana.
 

Vježbajte njihov mozak

Možete napraviti razliku u životu vašeg djeteta vježbajući njegov mozak kako bi dijete moglo uspješno funkcionirati na društvenoj, emocionalnoj i akademskoj razini. Evo kako:

• Ne bojte se postaviti granice
  • Dijete treba granice kako bi odraslo sretno i zdravo!
  • Napravite vremenski raspored za obroke, spavanje i vrijeme za tehnologiju.
  • Razmišljajte o tome što je DOBRO za njih – ne o tome što ŽELE/NE ŽELE.
  • Zahvalit će vam zbog toga kasnije. Roditeljstvo je težak posao. Morate biti kreativni da ih natjerate raditi što je dobro za njih jer, većinu vremena, to je potpuna suprotnost od onoga što žele raditi.
  • Djeci je potreban doručak i kvalitetna hrana. Trebaju provesti vrijeme vani i ići spavati u isto vrijeme kako bi sutradan došli u školu sposobni za učenje!
     
• Ograničite tehnologiju i povežite se emocionalno sa svojom djecom
  • Iznenadite ih cvijećem, nasmijte se, škakljajte ih, stavite poruku punu ljubavi u njihov ruksak ili ispod jastuka, iznenadite ih ručkom vani radnim danom, plešite skupa, pužite skupa, tucite se jastucima.
  • Imajte obiteljske večere, večeri igranja društvenih igara ( pogledajte listu mojih omiljenih društvenih igara), vozite bicikl, šetajte navečer sa svjetiljkom.
     
• Vježbajte odgađanje zadovoljenja njihovih potreba
  • Pustite ih da čekaju!!! U redu je imati „ Dosadno mi je.“ vrijeme – ovo je prvi korak do kreativnosti.
  • Postupno povećavajte vrijeme između „Trebam“ i „Dobijam“.
  • Izbjegavajte korištenje tehnologije u automobilima i restoranima, a umjesto toga ih učite čekati pričanjem i igranjem igara.
  • Ograničite stalno grickanje.
     
• Naučite svoju djecu raditi posao od malena kao da je to podloga za “sposobnost rada“ u budućnosti
  • Slaganje rublja, pospremanje igračaka, spremanje odjeće, slaganje namirnica, postavljanje stola, pravljenje ručka, vađenje hrane iz kutije za užinu, slaganje kreveta.
  • Budite kreativni. Od početka to učinite poticajnim i zabavnim tako da njihov mozak to povezuje s nečim pozitivnim.
     
• Učite ih socijalnim vještinama
  • Učite ih slušati druge, dijeliti, gubiti/pobjeđivati, praviti kompromise, davati komplimente drugima, govoriti „ molim te“ i „ hvala“.

 

Iz mog iskustva kao radni terapeut, djeca se mijenjaju onoga trenutka kad roditelji promijene svoj pogled na odgajanje. Pomozite svojoj djeci da uspiju u životu vježbajući i ojačavajući njihov mozak što ranije!

Victoria je magistrica znanosti u radnoj terapiji na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Torontu i prvostupnica znanosti u kineziologiji i znanosti zdravlja na Sveučilištu u Yorku.  Osnivačica je i direktorica multidisciplinarne klinike u Torontu, u Kanadi, za djecu s problemima u ponašanju, društvenim odnosima, emocionalnim problemima i problemima u učenju. Victoria, zajedno sa svojim timom, je pomogla stotinama obitelji diljem Kanade i svijeta i često gostuje na predavanjima kod učitelja i roditelja.

 

Tekst prevela i prilagodila: Marina Roksandić

Preneseno s Iskre

 

Često se događa da učenici na početku nove školske godine donose nove, optimistične odluke. „Ove ću godine sve zadaće i seminare raditi na vrijeme“ ili „Od ove godine, počinjem slušati na satu i pisati bilješke“ u početku je iskrena i čvrsta odluka, ali tijekom školske godine nekako „padne u vodu“.

Nekad se vjerovalo da su urođene mentalne sposobnosti nepromjenjive. Drugim riječima, da postoje „dobri“ i „loši“ učenici. Danas je poznato da se vještine mišljenja, učenja i pamćenja mogu unaprijediti odgovarajućim treningom, odnosno, da urođene mentalne sposobnosti nisu toliko ograničavajuće kao što se nekad mislilo. S obzirom na to, postavlja se pitanje kako učiti, odnosno, kako ostvariti svoj potencijal.

Priprema za učenje
Kao za bilo koju drugu važnu aktivnost, za učenje je također potrebna priprema.
Važno je osigurati vanjske preduvjete, kao što su vrijeme i mjesto rezervirani samo za učenje. Vrijeme za učenje poželjno je unaprijed isplanirati – odabrati vrijeme tijekom kojeg ne postoje druge obveze, upozoriti druge o svojoj nedostupnosti u to vrijeme, kako ne bi bilo prekida ni poziva te isključiti računalo i mobitel. Da bi se neometano moglo učiti, mjesto učenja također treba pažljivo odabrati.

Ako učenik nema vlastitu sobu, može naći prostor u kući koji je odvojen od ostatka kuće (zidom, zavjesom, policom) ili koji se najmanje koristi. Prostor bi trebao biti uređen u skladu s njegovom namjenom. Dakle, dobro je izbaciti slike i predmete koji podsjećaju na neke uspomene, a staviti sat, kalendar i ploču na koju se mogu pričvrstiti ceduljice s podsjetnikom na važne zadatke. Skidanje ceduljice s ploče po završetku zadatka pružit će osjećaj postignuća i poslužiti kao motivacija za dalje. Prostor je dobro opskrbiti priborom (papiri za skice, olovke, markeri, rječnik stranih riječi i stranog jezika, atlas) kako se učenje ne bi prekidalo zbog traženja pribora.

Unutarnji su preduvjeti učenja usmjeravanje i održavanje pozornosti na materijalu koji treba naučiti. Učenik koji često ogladni ili ožedni tijekom učenja, jedva čeka napraviti stanku, za vrijeme učenja razmišlja o drugim stvarima, sanjari i slično, ima slabu pozornost. Ona se, na sreću, može poboljšati, odnosno, mentalna se kondicija može izvježbati. Najprije je potrebno odstraniti distraktore (ono što bi moglo privući pozornost) poput glazbe, uključenog Facebook profila i slično. Nakon toga treba napraviti plan učenja – krenuti s manjim dijelom gradiva pa ga postupno povećavati, udubljujući se pritom u materijal.
Ako misli lutaju, treba se iznova vraćati na ono što se čita i nastojati razumjeti tekst. Nakon naučenog odlomka ili cjeline, učenik se može nagraditi telefonskim razgovorom, ustajanjem od stola, odlaskom u šetnju/na kavu ili sličnom aktivnošću. Nakon nagrade, treba početi s učenjem novog odlomka. Vježbom bi pozornost trebala jačati, a učenik bi trebao postati sposoban udubiti se u gradivo čim počne čitati i ostati koncentriran sve duže i duže.

Kako učiti?
Učenje je usvajanje novih informacija, novog znanja. Mnogi misle da učiti znači pamtiti. Takvo shvaćanje učenja podrazumijeva mehaničko učenje – kad se nešto nauči napamet i može se ponoviti točno kako je naučeno. Većinu stvari nije dobro učiti na taj način. Većina se stvari može i treba naučiti s razumijevanjem i povezujući s postojećim znanjem. Takvo se znanje teže zaboravlja. To znači da, što više znanja osoba ima, to lakše ona stječe i zadržava novo znanje. Zato je u početku teško i naporno učiti, a ponešto se mora učiti i napamet.
Učenje s razumijevanjem pojam je o kojemu učenici često slušaju, a rijetko im se kada pokaže način na koji se „uči s razumijevanjem“. Čak ni na najvišim obrazovnim razinama, među studentima, vještine učenja nisu dovoljno razvijene. Udžbenici studenata nerijetko su u potpunosti podcrtani što šalje poruku da studenti ne znaju učiti i ne prepoznaju glavne ideje i pojmove u tekstu.

Učenje s razumijevanjem sastoji se od dvije faze – pronalaženja bitnih činjenica i njihovog povezivanja s postojećim znanjem.
Svaki tekst ima osnovnu misao, ono što je bitno, kao i dio teksta koji objašnjava osnovnu misao i bez kojeg se može. Razumijevanje prilikom učenja odnosi se upravo na odvajanje važnog od nevažnog. Ono što je važno odgovara na pitanje „O čemu se radi u ovom odlomku?“, pri čemu je dobro pronaći rečenicu koja daje odgovor na to pitanje. Obično su glavne točke teksta vidljive iz naslova i podnaslova u udžbeniku. Kako bi se stvorila slika o onome što treba naučiti, dobro je pregledati čitav materijal odmah na početku (naslov poglavlja, podnaslove, crteže, naslove crteža). U pronalaženju i pamćenju bitnog može pomoći podvlačenje (jedna do dvije rečenice u odlomku i samo bitni dijelovi rečenice; vježbati podvlačenje u svakom tekstu koji se čita), zapisivanje bitnog, stavljanje vlastitog naslova (lako je pronaći što je bitno u tekstu ako mu se pokuša dati naslov) i izrada sažetka od svih bilješki.

Povezivanje s prijašnjim znanjem postiže se traženjem primjera, povezivanjem s vlastitim iskustvom i prepričavanjem teksta svojim riječima. Tijekom čitanja dobro je pokušati se prisjetiti primjera ili zamišljati, sjetiti se sličnih stvari, prethodnog znanja o onome što se čita. Moguće je povezivati informacije iz jednog gradiva/predmeta (npr. zemljopis) s informacijama iz nekog drugog predmeta (povijest) ili s osobnim iskustvom (putovanje u zemlju o kojoj se uči, film snimljen u toj zemlji i sl.).
Na kraju učenja dobro je sažeti pročitano – zatvoriti knjigu i prisjetiti se glavnih misli. Njih je korisno pokušati glasno izreći, ponoviti nekoliko puta i zapisati. Izrada kognitivne mape  može poslužiti boljem uočavanju strukture među pojmovima koji su objašnjeni u tekstu. Učenje je završeno kad se bez gledanja u knjigu mogu ponoviti sve glavne misli i sažetci.
Neke se stvari ipak moraju naučiti napamet – pjesme, broj stanovnika u glavnim gradovima, površine država i sl. Međutim, to je također moguće olakšati organiziranjem učenja. Primjerice, cjelina se može razdijeliti u manje dijelove koji se najprije zasebno, a zatim skupno uče, učenje se može vremenski rasporediti kroz više dana, a mogu se koristiti i metode koje olakšavaju mehaničko pamćenje, odnosno, koje pomažu u pamćenju materijala koji ne zahtijeva razumijevanje (tzv. mnemotehničke metode).

Kako dobro riješiti test?
Kada je gradivo dobro naučeno, preostaje pokazati stečeno znanje na testu. Za uspjeh na testu potrebne su, osim naučenog gradiva, i vještine rješavanja testova.
Na test treba doći odmoran, sit, opušten, bez žurbe. Važno je ponijeti potreban pribor, pozorno slušati upute nastavnika i ako je potrebno zapisati u koliko sati završava test. Prije rješavanja dobro je zapisati svoje ime i prezime na sve papire kako se to kasnije ne bi zaboravilo učiniti, pažljivo pročitati upute na testu i svakako pitati ako nešto nije razumljivo.  Mudro je planirati rad i rasporediti vrijeme rješavanja – pregledati cijeli test i procijeniti koliko je vremena na raspolaganju, preskočiti pitanja na koja se ne zna odgovor i vratiti se na njih kad se sve ostalo riješi.
Dobro je početi s lakšim pitanjima i zadacima prepoznavanja (pitanja s ponuđenim odgovorima, tzv. „pitanja na zaokruživanje“) tj. s gradivom koje se bolje poznaje. Ne treba predati test prije isteka vremena predviđenog za rješavanje. Ako je test riješen prije isteka vremena, bolja je opcija provjeriti napisano. Nakon predavanja testa, dobro je da učenik kod kuće pogleda odgovore na pitanja koja nije znao riješiti i nauči ih.

Kao što se da naslutiti, za dobar školski uspjeh nije dovoljno imati visoke mentalne sposobnosti; „biti pametan“. Potrebno je ulagati napor i razviti neke vještine neophodne za lakše i bolje učenje. Osim vještine učenja i rješavanja testova, potrebne su, primjerice, i vještina čitanja, vještina pisanja te dobar pristup učenju matematike.

Čitanje je među najvažnijim preduvjetima dobrog učenja. Najveći dio onoga što se uči dostupan je u pisanom obliku. Loši čitači trude se dobro pročitati svaku riječ i otkriti što ona znači. Dobri čitači traže smisao, značenje u svakoj rečenici, a zatim smisao svakog odlomka. Na kraju razjasne ono što im je bilo nerazumljivo. Kad im je jasan dio koji su pročitali, pokušavaju predvidjeti što slijedi. Letimično se vraćaju na ono što su ranije pročitali i povezuju to s onim što upravo čitaju. Također, čitaju svakodnevno.

Dio je samostalnog učenja i pisanje zadaća ili zadaćnica. Nije dovoljno poznavati gradivo da bi se dobro napisala zadaća. Izrada zadaće uključuje još i poznavanje gramatike i pravopisa, prikladnog rječnika te određenih shema koje se koriste u objašnjavanju gradiva. Prije početka pisanja, treba razmisliti o onome što se želi reći, koju poruku se želi poslati. Najopćenitiji plan dobro je načiniti u glavi – tekst mora imati početak, sredinu i kraj. Mogući su različiti oblici kompozicije. Može se početi primjerom ili se, recimo, priča može ispričati od kraja prema početku. Kad se počne pisati, treba pisati jednostavno, pisati cjelinu. Ne treba se previše zadržavati na uljepšavanju rečenice, nego pustiti da pisanje slijedi misao. Kad se napiše sve što se htjelo reći, tad kreće ispravljanje.
Prvo treba ispraviti kompoziciju ako je potrebno – promijeniti redoslijed odlomaka, rečenica u odlomku, riječi u rečenici. Zatim treba izbaciti rečenice koje ponavljaju već izrečeno i one koje ništa ne objašnjavaju te ispraviti one rečenice koje su nejasne. Nakon toga treba pogledati jesu li upotrijebljene riječi prikladne, jasne. Treba izbaciti suvišne riječi, a one koje se ponavljaju zamijeniti drugima. Ukoliko je to moguće, dobro je da se tekst ostavi postrance dan ili dva, a zatim se ponovno pregleda i ispravi (pravopis – č i ć, ije i je, točke i zarezi). Tada je tekst vjerojatno spreman za predaju. Pisanje je, dakle, velikim dijelom razmišljanje o napisanom i ispravljanje napisanog.
Matematika je obavezan predmet u svim razredima osnovne i srednje škole, element je koji se boduje pri upisu u prvi razred srednje škole, obavezan je predmet na državnoj maturi te je često jedan od kriterija za upis na različite fakultete. Opravdano je stoga reći da dobar dio ukupnog školskog uspjeha ovisi o njoj. Nije neshvatljivo da se dio učenika boji matematike. Strah djelomično proizlazi i iz nepovjerenja u vlastite sposobnosti razumijevanja brojeva. Mnogi učenici ne uviđaju da matematičko mišljenje koje se od njih traži tijekom školovanja ne zahtijeva posebne sposobnosti; da se ono, uz dovoljan trud, može naučiti poput svega ostaloga.

Učenik treba analizirati gdje zapinje u rješavanju zadataka; koji je osnovni manjak znanja. On treba nastojati razumjeti kako i zašto se rješava pojedina vrsta problema – pročitati udžbenike, pitati nastavnika ili dobrog matematičara iz razreda. Također treba pratiti na satu matematike kako se rješavaju zadaci, pitati zašto, pitati sve što je nejasno. Dobro je kod kuće ponoviti zadatke s nastave polaganijim tempom, s razumijevanjem. Domaću je zadaću dobro raditi isti dan kad je bio sat matematike. Poželjno je čitati matematičke knjige kako bi se uvidjelo da je matematika zanimljiva i ima puno primjera u stvarnom životu.

Samostalno učenje na način opisan u tekstu i praćenje nastave s razumijevanjem (svrhovito slušanje, pravljenje bilježaka, povezivanje i usporedba s postojećim znanjem) trebalo bi polučiti željeni uspjeh. Pritom valja imati na umu da se „odlikašem“ ne postaje preko noći, već dugotrajnim trudom, razvojem pozitivnih očekivanja i vjerom u sebe.

 

Izvor: Maja Galić / www.istrazime.com

 

Pojam predmatematičke vještine odnosi se na niz znanja, činjenica i postupaka koje djeca usvajaju prije polaska u školu, a koja će im biti potrebna za razumijevanje matematike.

 

Dijete u predškolskoj dobi uči o:

• odnosima u prostoru (unutra – vani, gore – dolje, ispod – iznad)
• odnosima predmeta (veće – manje, lako – teško)
• svojstvima predmeta (tvrd – mekan, topao – hladan)
• količini (jesu li dvije skupine predmeta jednake ili je neka skupina veća ili manja)
• pojmu broja (brojenje, prebrojavanje, povezivanje broja i količine).

Sva ova znanja djeca stječu kroz igru, krećući se prostorom, baratajući predmetima- okrećući, uspoređujući.

 

Razvojna linija

Istraživanja pokazuju kako su počeci dječjeg usvajanja matematičkih pojmova uočljivi već u ranoj dobi. Primjerice, već u dobi od oko šest mjeseci djeca mogu uočiti jednakost ili razliku između skupova od četiri elementa. Tijekom druge godine života djeca počinju učiti i koristiti uobičajene nazive za brojke, a u trećoj godini koriste načelo pridruživanja „jedan prema jedan“ te poštuju redoslijed brojeva.

U nastavku slijedi prikaz nekih „matematičkih“ znanja koja se očekuju kod djece određene dobi.
 

Dijete u dobi od 2 do 3 godine:

• uči neke brojeve kao pojmove, najčešće brojeve vezane uz dob (Imam dvije godine),
• prepoznaje pojmove prvi i posljednji te početak i kraj,
• dijeli igračke pomoću strategije „jedna za mene, druga za tebe“,
• ukoliko je netko, na primjer, pojeo jedan od dva bombona na stolu, dijete prepoznaje da je ostao samo jedan bombon,
• javljaju se pokušaji brojenja i prebrojavanja, iako se još uvijek događa pogrešno korištenje naziva i redoslijeda brojeva,
• ponekad igračke označava brojem (To su dva auta).

 

Dijete u dobi od 3 do 4 godine:

• uči mehanički brojati od 1 do 10,
• prilikom prebrojavanja stvari razvija svijest da je zadnji izgovoreni broj jednak ukupnom broju predmeta,
• rješava jednostavne zadatke zbrajanja i oduzimanja s konkretama,
• prepoznaje neke znamenke,
• uspoređuje dva predmeta ili bića prema veličini, duljini, težini, brzini.

 

Dijete u dobi od 4 do 5 godina:

• broji unazad od 5,
• razumije i koristi redne brojeve (prvi, drugi, treći, četvrti),
• započinje i nastavlja brojati od broja koji nije jedan, npr. od broja 7, 8, 9 ili 10,
• pojedina djeca mogu brojati do broja 20,
• razumije prijedloge (dolje, gore, ispred, iza, unutar, vani, između, lijevo, desno),
• prepoznaje neke geometrijske oblike (trokut, krug ili kvadrat),
• razumije vremenske koncepte (jutro, popodne, večer, prije, kasnije, ubrzo),
• poznaje dane u tjednu i godišnja doba,
• razvrstava stvari u grupe prema zajedničkim karakteristikama,
• prepoznaje uzorke koji se ponavljaju (ukoliko u nekom nizu slijede crveno pa žuto auto, dijete će znati nastaviti niz),
• razumije riječi poput možda, vjerojatno, moguće, nemoguće, i slično.

 

Dijete u dobi od 5 do 6 godina:

• broji i prebrojava iznad 20,
• ukoliko mu se ponude dva broja između 1 i 10, prepoznaje koji je od tih brojeva veći,
• razvija svijest da se udaljenost između dva predmeta ne mijenja ukoliko se predmeti ne pomaknu,
• shvaća odnose poput: ukoliko je Marija viša od Ivana, a Ivan viši od Frane, onda je Marija također viša od Frane,
• prepoznaje da u setu ima 5 igračaka, bez prebrojavanja,
• razumije pojmove pola ili dva puta veće/više,
• počinje pisati znamenke.

 

Navedene predvještine moguće je grupirati u 9 kategorija koje su neophodne za svladavanje matematike u kasnijem školskom razdoblju:

1. Razvrstavanje podataka i predmeta.
2. Uspoređivanje i ujednačavanje predmeta i skupova.
3. Prepoznavanje uzorka i nastavljanje niza.
4. Sposobnost praćenja niza/slijeda uputa.
5. Orijentiranje i organiziranje u prostoru.
6. Vizualizacija (sposobnost manipulacije mentalnim predodžbama).
7. Sposobnost procjenjivanja veličine, količine, broja.
8. Deduktivno mišljenje (izvođenje općeg načela iz pojedinačnog zaključka).
9. Induktivno mišljenje (razumijevanje koje je rezultat povezivanja postupaka i koncepata).

 

Kako poticati predmatematičke vještine?

Koliko puta ste prebrojavali stepenice dok ste se penjali sa svojim djetetom? Koliko puta ste prebrojavali dugmad na košuljici dok ste oblačili dijete? Ovo su stvari koje većina roditelja čini nesvjesno i automatski, a koje su vrlo važne jer su osnova razumijevanja matematike u budućnosti. Rana izloženost brojevima i matematičkim konceptima olakšati će vašem djetetu stvaranje pozitivnog stava prema brojevima, kao i pripremu za školu.

Djecu najmlađe dobi možete poticati čitanjem priča u kojima su zastupljeni brojevi. U svakodnevnim situacijama prebrojavajte i komentirajte stvari u okolini (npr. Uzeo sam dvije banane). Prilikom čitanja mijenjajte ton glasa kako bi opisali koncepte (npr. glasan, duboki zvuk koji opisuje nešto veliko i tihi, visoki zvuk koji opisuje nešto maleno). Komentirajte vrijeme te usmjerite djetetovu pozornost na sat (npr. Sad je 9 sati i idemo spavati).

Također, djetetovu pozornost možete usmjeriti na, na primjer, znamenke u vašem adresaru, mobitelu, na prometnim znakovima, i slično. Dok pripremate ručak ili užinu, komentirajte s djetetom što činite (npr. Stavljam dva krumpira u vodu. Naranču režem na pola).

Predmatematičke vještine možete poticati i van kuće, primjerice, potičite svoje dijete da uspoređuje veličine kamenja i kuća, oblike lišća i drveća, prebrojavajte korake od ljuljačke do tobogana i od tobogana do klupice, djetetovu pozornost usmjerite na kućne brojeve na zgradama i kućama. Kod kuće potaknite dijete da igračke posloži po veličini ili boji, na papiru iscrtajte različite geometrijske oblike te ih zajedno s djetetom pronalazite u prirodi i po kući (npr. trokut je kao krov, krug je kao tanjur, kvadrat je kao televizor), uključite dijete u aktivnosti kuhanja pa ga učite vagati, prepoloviti, sipati i slično. Igrajte se trgovine i razmjene novca te različitih društvenih igara koje se baziraju na brojevima i prebrojavanju (Bingo, Domine, Monopol).

 

Važno je da ove aktivnosti provodite kroz igru i učinite ih pozitivnim, opuštajućim iskustvom za dijete. Brojevi i matematika važan su aspekt našeg života stoga potičite djecu, obojite navedene aktivnosti pohvalama i pozitivnim povratnim informacijama kako bi ih ohrabrili da i dalje sudjeluju u njima.

 

Preneseno s Logoped.hr

 

Je li inteligencija dar naših gena ili se može njegovati i poboljšati u pravom okruženju? Znanstvena istraživanja pokazuju da je koeficijent inteligencije nasljedan, ali i da je utjecaj roditelja na intelektualni razvoj djeteta presudan.
Stručnjaci su se složili u odabiru najučinkovitijih metoda koje roditelji mogu upotrijebiti kako bi potaknuli intelektualne sposobnosti svojega djeteta.

 

1. Glazba ima moć oblikovanja ličnosti – Aristotel

Djeca koja sviraju neki instrument pokazuju bolje rezultate i imaju veći IQ od svojih nemuzikalnih vršnjaka. Glazbena izobrazba stimulira mozak da bolje razumije matematiku i tehničke znanosti. Djeca ’s instrumentom u rukama’ i kasnije, tijekom studija, lakše svladavaju nastavno gradivo od ostalih

Iz knjige: Music to My Ears: The (Many) Socio-Economic Benefits of Music Training Programs – José Cuesta

2. U zdravom tijelu zdrav duh – Juvenal

Njemački su istraživači 2007. godine došli do zaključka da ljudi nauče 20 posto više riječi neposredno nakon fizičke aktivnosti, nego prije nje. Kontinuirana tromjesečna fizička aktivnost povećava dotok krvi u dijelove mozga koji su zaduženi za pamćenje i učenje, i to za 30 posto

Iz knjige: Spark: The Revolutionary New Science of Exercise and the Brain  – John J. Ratey

 

3. Nije učenjak onaj koji čita knjige, nego onaj koji zna što je pročitao – rumunjska poslovica

Ne čitajte svojoj djeci, čitajte s njima. Učite dijete kako čitati i kako tumačiti pročitano.

Iz knjige: Unlocking the door: Is parents’ reading to children the key to early literacy development? – Philips M. Linda

4. Nisi svjestan koliko je san važan dok ga ne izgubiš. Tada se svi podovi počnu naginjati, a svi kutovi na predmetima zaobljavati – Steven King

Samo je jedan sat manje sna jednak gubitku dvije godine kognitivnog sazrijevanja i razvoja. Drugim riječima, pretvara mozak šestogodišnjaka u mozak četverogodišnjaka

Iz knjige: NurtureShock: New Thinking About Children – Po Bronson i Ashley Merryman

5. Reci mi, i ja ću zaboraviti. Poduči me, i ja ću se sjetiti. Uključi me u rad, i ja ću naučiti. – Benjamin Franklin

Mozak uči dok radimo, ne dok slušamo. Kada želimo naučiti neki tekst napamet, najbolje je trećinu vremena potrošiti čitajući tekst, a dvije trećine provjeravajući naučeno.

iz knjige: Brain Rules for Baby: How to Raise a Smart and Happy Child from Zero to Five – John Medina

6. Mi smo ono što vjerujemo da jesmo – C. S. Lewis

1968. godine Rosenthal i Lenore Jacobson proveli su testiranje intelektualnih sposobnosti djece u jednom razredu osnovne škole. Nakon toga nasumce su izabrali nekoliko dječaka i djevojčica iz razreda te im rekli da su pametniji od ostale djece. Kasnije se ovu djecu ni po čemu nije izdvajalo od ostale djece. Na kraju školske godine opet je u cijelom razredu provedeno testiranje inteligencije. Gotovo sva nasumce izabrana ’pametnija’ djeca dobila su najmanje deset bodova više na novom testiranju, dok je 30 posto njih dobilo čak 22 više.

Iz knjige: The Heart of Social Psychology: A Backstage View of a Passionate Science – Arthur Aron

Izvor: BIZLife

 

U 2017. godini postalo je vrlo privlačno isključiti se iz svijeta. Sve nam je crpilo energiju i izazivalo anksioznost: čitanje vijesti, posjećivanje mjesta gdje vlada gužva, druženje s rodbinom. Bilo bi vam oprošteno ako ste je poželjeli provesti u krevetu daleko od interneta i drugih ljudi.

 

Ali koliko god željeli provesti vrijeme nasamo, teško je biti potpuno opušten u samoći. Biti sam duže vrijeme može biti vrlo obeshrabrujuće, naročito ako to znači biti bez telefona koji vas povezuje s ostatkom svijeta.

Jedan izvještaj donosi da dnevno provodimo pet sati na svojim telefonima tako da – i kad smo sami tj. kad nismo fizički u prisustvu drugih ljudi – u stvari nismo sami jer naši uređaji svijetle i vibriraju na svaki zahtjev za povezanošću.

Drugo istraživanje otkrilo je je da smo spremni napraviti sve samo da ne budemo sami: jedna studija otkrila je da bi si ljudi radije davali elektrošokove nego sjedili u tišini sami sa svojim mislima.

Ipak je, u ime brige za sebe ili svog duševnog zdravlja, moguće pronaći mjesto na kojem ćete provoditi vrijeme sami sa sobom i u tome čak i uživati – bez telefona ili grižnje savjesti ili onog uznemirujućeg osjećaja da ne radite ništa. Evo kako to napraviti.

 

Odbacite predrasude

Nekim ljudima je teško nositi se s vremenom za sebe jer im ono ne izgleda privlačno. Vjerojatno ste vidjeli medijske naslove koji upozoravaju na utjecaj usamljenosti: „Kako nas ubija društvena izolacija“ ili „Usamljenost može biti veći rizik za zdravlje od pušenja ili pretilosti“. Nakon što ih pročitate čini vam se da je bolje – čak i zdravije – uvijek žudjeti za povezanošću.

Zahvaljujući strašnim upozorenjima lako je propustiti činjenicu da usamljenost i samoća nemaju isto značenje.

 

„Samo zato što provodite vrijeme sa sobom ne znači da ste usamljeni“, kaže Robert Coplan, profesor psihologije na Sveučilištu Carleton u Ottawi i jedan od urednika knjige The Handbook on Solitude.

 

„Usamljenost je više nezadovoljstvo s vašim odnosima u društvu i osjećaj neispunjenosti kad je u pitanju dubina odnosa s drugima i želja da se družite s ljudima. Možete biti najdruštvenija osoba na svijetu i osjećati se usamljeno ili možete biti introvert s nekoliko najbližih prijatelja i osjećati se ispunjeno.“ Drugim riječima, sve je stvar izbora – osjećaj da ste zapeli u samoći može vas učiniti nesretnima, ali provođenje vremena sa sobom jer to želite neće imati isti utjecaj.

 

Mnogi se drže ideje i da je samoća samo za introverte i da ekstroverti ne mogu uživati u vremenu nasamo.

No iznenađujuće, vaša društvena obilježja nemaju veze s tim. U jednom od svojih radova Thuy-vy Thi Nguye, istraživačica socijalne psihologije na Sveučilištu Rochester koja se bavi temom samoće, nije pronašla razliku u tome koliko introverti i ekstroverti uživaju u samoći.

„Introverti mogu imati manje prilika za druženje ili rjeđe tražiti interakciju s drugim ljudima, ali samo zato što nešto više vole ne znači da u tome i više uživaju,“ tvrdi ona. Pa ako ste izbjegavali vrijeme za sebe jer ste mislili da ne pripadate toj vrsti ljudi znajte da samoća ne diskriminira.

 

Upoznajte se s prednostima

Upoznavanje s dobrobitima vremena za sebe može vam pomoći da ga se ne bojite, kaže Michael Harris, autor knjige Solitude: In Pursuit of a Singular Life in a Crowded World. „Kad sam istraživao za svoju novu knjigu, raščlanjivanje vrijednosti samoće postalo mi je motiv da je potražim,“ kaže on.

Nedavno je Nguyen otkrila da provođenje vremena nasamo može ublažiti izražene emocije, kako pozitivne tako i negativne, tj. imati umirujući učinak. Drugo istraživanje otkrilo je da je samoća povezana s povećanom kreativnošću i pomaže izoštriti vještine potrebne za rješavanje problema.

Kad ste sami, imate više prostora da se fokusirate na jednu stvar što dovodi do toga da imate više prostora da se prepustite sanjarenju i da se dogode otkrivenja, kaže Larry Rosen, autor knjige The Distracted Mind i izvanredni profesor psihologije na California State-Dominguez Hills. „Kako bi se to dogodilo, mozak se mora dovesti u osnovno stanje, nešto što se ne može dogoditi kad se prebacujemo sa zadatka na zadatak,“ kaže on.

Studije su također otkrile da ljudi koji provedu neko vrijeme sami često spoznaju sebe i svoje prioritete na jedan nov način.

„Tijekom samoće možete stvarno shvatiti što volite i u što vjerujete neovisno o onome što vam drugi govore da volite ili vjerujete“, kaže Harris. „Čak vam i Netflix daje preporuke – danas više nemamo puno prostora da stvarno shvatimo što nam se sviđa i prema tome donesemo odluke.“

Iako zvuči nelogično, ali provođenje vremena nasamo može biti način kako ojačati veze: samoća može pojačati empatiju i, kako Harris objašnjava, „lakše je cijeniti nešto što nam nije stalno pred nosom.“

 

Shvatite da imate prostora za isprobavanje

Vrijeme nasamo bit će onakvo kakvim si ga napravite i ne mora nužno slijediti rutinu. „Najvažnije je da ste nasamo sa svojim mislima, a što ćete raditi ovisi samo o vama“, kaže Amy Morin, psihoterapeutkinja iz Marathona na Floridi i autorica knjige 13 Things Mentally Strong People Don’t Do.

Kad je netko od njezinih klijenata neodlučan započeti provoditi vrijeme sa sobom, ona im tada savjetuje da razmisle o različitim mogućnostima i krenu polako.

„Imam klijente koji svaki dan probaju nešto novo kako bi provjerili što im najbolje odgovara, a to može biti bilo što, od vođenja dnevnika do šetnji u prirodi ili kupanja“, kaže ona. „Ne morate odmah provoditi puno vremena nasamo – krenete s nekoliko minuta i onda produžujete to vrijeme kako vam odgovara.“

Coplan dodaje da u tom vremenu za sebe ne morate uistinu i biti sami.

„Znamo, na primjer, da boravak u prirodi stvarno smiruje i inspirira, ali nema snažnih dokaza koji kažu da ne možete u tu šetnju otići sa svojim ljubimcem ili čak povesti partnera dok šetate u tišini“, kaže on. „Znamo da je dobro odmaknuti se od stvari koje nam izazivaju stres ili remete našu dnevnu rutinu, ali kad je u pitanju fizička odvojenost, znanost još nema dokaza o njezinom djelovanju.“

Iako, ako postoji mogućnost da vam to što ste poveli odraslu osobu/malo dijete/ljubimca izazove stres ili da morate brinuti o njihovim potrebama, najbolje je da idete sami.

 

Pripremite se za one koji će vas odgovarati (a bit će ih)

Provođenje vremena sa sobom je stigmatizirano u našem društvu. „Kulturološki smo 'programirani' da samoću vidimo kao lošu. Djecu kažnjavamo osamljivanjem, a zatvorenike koji se loše ponašaju zatvaramo u samice“, kaže Coplan.

Ako počnete izbjegavati ili otkazivati planirane dogovore kako biste češće bili nasamo, ljudi će se početi pitati jeste li dobro ili će ih početi iritirati vaša nova navika, naročito ako uz to ostavljate telefon po strani kako biste se opustili i bili istinski nasamo sa svojim mislima. Možda neće razumjeti zašto odmah ne odgovarate na njihove poruke i pozive.

Mogli bi vas i optužiti što ste se maknuli s društvenih mreža pa ste propustili njihovu najavu bebe/vjenčanja/novog kućnog ljubimca. Harris se prisjeća kako se prijatelj naljutio na njega jer nije znao da mu je umro otac. Činjenica: Tu informaciju objavio je jedino na Facebooku na koji se Harris nije ulogirao skoro 10 godina.

Ako se susrećete s odbojnošću ili zbunjenošću svojih prijatelja, pomaže ako svoj novootkriveni entuzijazam za vrijeme nasamo objasnite kao nešto što je nužno za vaše zdravlje, kaže Harris.

„Inače je lako prepustiti im da upravljaju vašim životom jer im se samoća ne čini važnom. Ali vegetarijanac ne odlazi u restoran i prepušta restoranu odluku hoće li ili neće jesti govedinu taj dan. Sami odlučuju koja hrana je dobra za njih i onda pronađu mjesto gdje to mogu i dobiti.“

Ako to usporedimo, ne samo da imate dozvolu za si uzmete vrijeme za sebe i u njemu uživate, već je to nešto što biste trebali raditi u ime svog zdravlja i zdravog razuma. To činite za sebe.

 

Ne dozvolite nelagodi da vas sputava

Kad ste nasamo sa svojim mislima može vam se dogoditi… stvarnost. Mogu vam se dogoditi otkrića i prijelomni trenutci, ali isto tako možete se naći u situaciji da preispitujete svaku odluku koju ste do tada donijeli.

 

„Vrijeme i energija koje trošimo nastojeći biti sretni i izbjegavati stvari koje nas muče su ograničeni tako da, kad se nađemo na tihom mjestu gdje nema stvari koje nam odvlače pažnju od nas samih, negativni osjećaji počnu navirati“, kaže Morin.

 

Vrijeme bez telefona – koje bi u idealnoj situaciji trebalo biti dio vašeg vremena nasamo jer razmjena poruka s prijateljima se ne računa kao 'nasamo' – također može biti bolno. U nekim slučajevima to je bilo i stvarno istinito: Rosenovo istraživanje je otkrilo da odvajanje od telefona može izazvati simptome stresne situacije uključujući znojne dlanove, ubrzan rad srca i navalu kortizola, hormona stresa.

„Znamo da, ako je ljudima zabranjeno provjeriti telefon, makar samo na par minuta, oni počinju osjećati anksioznost“, kaže on. „Ono što komplicira tu situaciju je da smo se navikli provjeravati telefone upravo kako bismo se riješili anksioznosti – i to postaje začarani krug.“

Kako bi vam istinski bilo ugodno u samoći – ili u bilo kojoj situaciji koja zahtjeva da telefon nije uz vas – pomaže da se naučite odvojiti od tehnologije. Metoda koju Rosen preferira je da počnete s minutnim odvajanjem od tehnologije svakih 15 minuta i s vremenom, kad se počnete osjećati ugodnije, povećavate vrijeme između provjeravanja telefona.

 

Na kraju, korisno je biti svjestan da većina novih navika – vježbanje, meditacija – počinju kao neugodna ili čak bolna iskustva. „Mislim da često vjerujemo da ako se nešto odmah ne čini ugodnim, da se time ne bi trebali ni zamarati“, kaže Harris. „Ali samoća nije nužno iskustvo u kojem se uživa, naročito u početku. S vremenom naučite u njoj uživati.“

 

Preuzeto s thecut.com

 

Pročitajte i: 

Nemojte više čekati, budite sretni sada!

7 načina kako se motivirati na poslu čak i kada nemate volje​

Savjeti koji će vas motivirati​

 

Ovisnost roditelja o telefonima, naglašava Deutsche Welle, koji je objavio vijest, "može dovesti do problema u ponašanju djece, odnosno takvo ponašanje može stvoriti frustracije kod najmlađih".

– Ovdje smo i glasni smo, zato jer stalno gledate u svoje mobitele, vikala je danas neobična kolona nezadovoljnika i nezadovoljnica, marširajući ulicama Hamburga.

 

Djeca u ovom gradu, naime, protestirala su protiv roditeljske ovisnosti o mobilnim telefonima. Prosvjed je vodio sedmogodišnji Emil, koji je svoj govor "izrecitiran" u megafon završio porukom: "Igrajte se s nama, a ne sa svojim telefonima."

– Nadamo se da će nakon ovih demonstracija naši roditelji provoditi manje vremena gledajući u svoe mobilne telefone, rekao je maleni Emil novinarima nakon što je prosvjed okončan.
Male prosvjednike ulicama je pratila policija. Niti jedan izgred, dakako, nije zabilježen.

Ovisnost roditelja o telefonima, naglašava Deutsche Welle, "može dovesti do problema u ponašanju djece, odnosno takvo ponašanje može stvoriti frustracije kod najmlađih".

Pripazite i vi. Nemojte da vam prosvjednička kolona dolazi pod prozore. 

Pogledajte video

 

 

Preneseno s Novog lista