Empatija je sposobnost prepoznavanja i razumijevanja emocija drugih te sposobnost stavljanja u kožu drugoga.

Istraživanja su pokazala kako djeca koja imaju razvijenu empatiju imaju više razumijevanja za druge, bolje se slažu s drugom djecom, rado dijele svoje stvari, sklona su pomagati i surađivati, društvenija su te se bolje prilagođavaju novim životnim okolnostima. Djeca koja imaju razvijenu empatiju uviđaju da drugi mogu imati mišljenja i emocije koji su različiti od njihovih.
 

Što roditelj može učiniti da pomogne djetetu razviti empatiju?

1. Biti uzor. Najbolje što svaki roditelj može učiniti da bi pomogao djetetu da razvije empatiju jest da sam bude uzor. Ukoliko roditelj pokaže razumijevanje za djetetovo ponašanje, umjesto da ga osuđuje i kritizira, veći su izgledi da dijete tako postupa prema drugima.
2. Slušati djecu pažjivo kako bi ona naučila slušati druge i imati strpljenja.
3. Poticati djecu da izražavaju emocije, reći im da su voljena.
4. Poticati ih da budu na usluzi drugima kojima je potrebna pomoć.
5. Provoditi vrijeme sa životinjama. Briga za životinje i odgovoran odnos prema njima potiče sličan stav i ponašanje prema ljudima. Čak i ako nemaju vlastite kućne ljubimce, jednostavno hranjenje ptica može biti poticaj djetetu da razvije empatiju i brižan odnos prema svim živim bićima.
6. Pohvaliti darežjivo i nesebično ponašanje. Ukoliko dijete rado podijeli svoju hranu ili igračke s drugim djetetom, ohrabrivanje pozitivnoga ponašanja će potaknuti dijete da se i ubuduće tako ponaša.
7. Razgovarati s djetetom o osjećajima. Djeca ponekad mogu imati poteškoća s razumijevanjem osjećaja, vlastitih i tuđih i stoga je, preporučuju psiholozi, potrebno razgovarati s djetetom o osjećajima. Kad shvate vlastite osjećaje, lakše će moći razumijeti kako se netko drugi osjeća u sličnoj situaciji.
8. Zamjena uloga. Dobar način poticanja empatije kod jeteta jest postavljanje pitanja: Kako bi se osjećao da je netko to učinio tebi? Ili kako bi se ti osjećao na njegovom mjestu?
9. Čitanje priča. Roditelji mogu pročitati priču koja pobuđuju suosjećanje te razgovorati s djetetom o osjećajima i postupcima likova iz priče.
10. Igranje uloge u predstavi. Kineska poslovica kaže: Ispičaj mi i zaboravit ću, pokaži mi i možda ću zapamtiti, daj mi da sudjelujem i razumjet ću. Oponašanjem različitih likova djeca uče svijet promatrati iz različitih kuteva, bolje razumijevaju vlastite i tuđe emocije i ponašanja te razvijaju empatiju koja je toliko dragocijena u međuljudskim odnosima.

 

Prenesno s Dramatuljci.com

 

 

Redatelji Pete Docter i Ronnie Del Carmen u svom animiranom filmu ‘Izvrnuto obrnuto’ (Inside out) iz 2015. opisuju odrastanje djevojčice Rajke i vode nas u fantastično neobična mjesta unutar uma gdje se susreću različite emocije.

 

Redatelja Peta Doctera ste sigurno već upoznali putem njegovih animiranih filmova (kao redatelja ili scenarista). Filmovi Up (Nebesa), Monsters.Inc (Čudovišta iz ormara), Wall∙E i Toy Story 1 i 2 (Priča o igračkama) osvojili su različite generacije ljubitelja animiranog filma. Posljednji uradak Izvrnuto obrnuto je samo potvrdio zašto je Docter omiljen u svijetu animiranog filma. To je zasigurno potvrdila i ovogodišnja dodjela nagrade Oscar, Izvrnuto obrnuto je uvjerljivo pobijedio u kategoriji najboljeg animiranog filma. Ono što odlikuje sve filmove ovoga autora jest jedna neposrednost, likovi su istovremeno jako posebni, zanimljivi, ali bliski djeci i odraslima i često se možemo s njima poistovjetiti. To je posebno naglašeno u filmu Izvrnuto obrnuto koji posjeduje tu univerzalnost u povezivanju gledatelja i samog filma.

 

Upoznajte Sreću, Tugu, Strah, Ljutnju i Gađenje

Izvrnuto obrnuto je animirani film, namijenjen djeci u dobi od 10 godina naviše, koji nas kroz proces odrastanja djevojčice Rajke odvodi u fantastično neobična mjesta unutar uma gdje se susreću različite emocije. Emocije su oživljene likovima Sreće, Straha, Tuge, Ljutnje i Gađenja. Samo odrastanje je jedno teško putovanje pa tako i za Rajku, djevojčicu koja se s obitelji preselila u San Francisco, gdje njezin otac započinje novi posao. Kao i svi mi, Rajka je vođena svojim emocijama, a to su upravo Sreća, Strah, Tuga, Ljutnja i Gađenje. Rajkine emocije žive u stožeru, kontrolnom centru njezinog uma odakle je svakodnevno savjetuju. Iako Rajka i njezine emocije pokušavaju održati stvari pozitivnima, balansiranje novog grada, škole i kuće nije baš jednostavno.

 

Kako gledati film i o čemu razgovarati?

Film obrađuje jedan od najvećih problema s kojim se svako dijete susreće prilikom odrastanja, a to su različite emocije koje prate emocionalni razvoj. Emocije često znaju zbuniti, donijeti određeni nemir i poljuljati rast i razvoj samopouzdanja. Razgovorom o ovom filmu upravo ćete moći dotaknuti temu emocija (nešto što je djeci još uvijek u ranijoj dobi apstraktno i teško razumljivo) i kako dolazi do sukoba emocija unutar nas samih u različitim situacijama, što stvara svojevrsni košmar u glavi.

Dijete će se moći poistovjetiti s djevojčicom Rajkom i onime što u njoj izazivaju Sreća, Strah, Ljutnja, Gađenje i Tuga. Pokazat će djetetu da je sasvim normalno i moguće u isto vrijeme primjerice biti tužan i ljut, ili sretan i pritom strahovati. Važno je ovim filmom djetetu pokazati kako pravilan emotivni razvoj prate i različite vrste emocija i uputiti ga kako da se s njima nosi, kako da ih što bolje razumije. Dijete treba potaknuti da što više svoju emociju verbalizira, da se s njom suoči i izrazi se bilo putem dijaloga ili primjerice nekog crteža. Spektar emocija koji doživljavamo kroz život nam pokazuje kako se svatko od nas suočava s njima i da ih je važno izraziti.

Osim emocija, film na zanimljiv način pokazuje što su sjećanja, snovi i depresija. Sve to mogu biti teme za razgovor nakon filma, ovisno o dobi djeteta. Film će pokazati vrijednost svih emocija, da i Tuga ima jednaku vrijednost i doprinos, baš kao da i Ljutnja, Strah i Gađenje ponekad mogu biti korisni, te da ni jedna od emocija ne isključuje drugu. Pokazat će kako stvari i događaje možemo pamtiti i sjećati ih sa srećom, tugom, ljutnjom, strahom ili gađenjem, te da to ovisi o fazi života u kojoj se trenutno nalazimo. Depresija je prikazana na suptilan način, te pokazuje da takvo “stanje” ne može samo od jednom nestati, da se treba osjećati voljenim i biti strpljiv i kada su osjećaji u pitanju.

Film prikazuje kako često nemamo kontrolu nad svojim emocijama, te da je ponekad teško donijeti pravu odluku jer su emocije snažne. Dijete možete potaknuti da zapisuje svoje osjećaje, vodi dnevnik osjećaja. Zajednički možete potom na kraju dana porazgovarati s njim kako se osjećao i zašto su baš te emocije prevladale.

 

Preneseno s Medijske pismenosti

 

 

"Život je satkan tako da događaji nikad nisu, ne mogu i nikad neće odgovarati očekivanjima!" C. Bronte

Parafraziranje naslova romana Velika očekivanja Charlesa Dickensa  u naslovu ovog članka ne znači da će se tekst baviti književnim uracima. Ustvari ne u onoj mjeri u kojoj bi to zaslužio veliki Dickens. Namjera ovog teksta posve je drugačija – pokušati opisati koliko se stvarnost boravka djece u vrtićima razlikuje od očekivanja odraslih.

Početak je pedagoške, "vrtićke" godine. Roditelje, koji su uspjeli osigurati mjesto u jaslicama ili vrtiću za svoje dijete, sa svih strana obasipaju savjetima o procesu prilagodbe djeteta na ustanovu. Poneki savjeti upućuju se i na račun prilagodbe roditelja. Najrjeđi su oni koji se bave prilagodbom odgojitelja na novu skupinu, novu djecu i nove roditelje. Vjerujem da ste marljivo proučili kako najlakše i najbezbolnije proći kroz proces prilagodbe te da se polako prilagođavate na novonastalu situaciju. U trenucima kada je roditeljima najvažnije pitanje kada će dijete konačno krenuti s radošću u vrtić, vjerujte da je samo pitanje dana kada će se pojaviti nova pitanja: Što i kako se nudi djetetu u vrtiću? Naravno, ne misli se pri tom na različite programe koje nude vrtići, već na očekivanja koja svakog dana rastu u očima roditelja.

Vjerujem da većina roditelja na pitanje o tome što očekuje od vrtića za svoje dijete bez puno promišljanja daje odgovore da se dijete dobro zabavlja, da bude sigurno, da bude veselo i sretno.

Ali kad malo razmisle lista očekivanja raste, pa se tu pojavljuje još i:

• da ga nitko ne tuče (naravno, posve opravdano očekivanje)
• da se nikad ne igra samo
• da drugi uvažavaju njegove/njezine ideje
• da nikad ne plače
• da nikad ne tuguje
• da "teta" pripazi na odjeću
• da nauči barem jednu pjesmicu svako toliko vremena
• da nosi likovne uratke barem svaki drugi dan
• da i njegova "iskrica" bude na oglasnoj ploči
• da "teta" zna je li mu vruće ili hladno
• da je sito
• da ga se ne tjera jesti
• da se ne ide na dvorište kad puše vjetar
• da se ne ide na dvorište kad sije sunce
• da nauči čitati i pisati…

I još puno, puno toga. Priznajte da ste se pronašli u mnogim od ovih očekivanja. I vjerujte, sva su posve opravdana kada su djeca u pitanju.
No, što stvarno možete očekivati od odgojitelja (koji ipak imaju jedno naručje i dvije ruke, premda se ponekad čini da imaju mnogo više) i vrtića?

Što očekivati od odgojitelja?

Odgojitelj je osoba koja ima vlastite vrijednosti, norme i načela. Osoba koja ima emocije, koja uspješno (ili manje uspješno) ostvaruje socijalne interakcije. Osoba koja ima vlastiti temperament. Osoba koja sve te osobine unosi u ostvarivanje kontakata s drugim pojedincima, bili oni osobni ili profesionalni. To znači da možete očekivati:

• zagrljaj djetetu i osmijeh vama kada dolazite
• pjevanje i ples – ne nužno s namjerom da se nauči 156 pjesmica, ali s namjerom da se dobro zabavlja
• da dijete dobije prostor kako bi izrazilo svoje mišljenje ili stav, no uvažavanje je nešto za što će se samo izboriti
• da će dijete plakati – plaču i odrasli kad su tužni, ljuti ili su samo taj dan plačljivi, no nitko ga neće ostaviti da plače
• da će se dijete ponekad imati potrebu biti samo – to ne znači da je odbačeno
• da dijete brine o svojim stvarima, biti će dana kada će doći s tuđom čarapom ili majicom ali to je zato jer odrasli vjeruju da se može samo obući, pa čak i ako to znači da će se obući naopačke
• da je ponekad gužva u wc-u, mokre gaćice ne znače da je dijete u regresiji
• crteže, ali i one slikane temperama,a to uključuje više posla za perilicu
• boravak na zraku – to je zdravo, pa čak i  ako kiši ili puše vjetrić
• kvalitetnu i raznovrsnu hranu kojom zadovoljavamo fiziološke potrebe, prema potrebama svakog djeteta
• da nauči regulirati temperaturu skidajući se ili oblačeći po potrebi, čak i ako to znači da će ponekad biti oznojeno
• uprljane hlače – one znače da se dijete dobro zabavlja i  istražuje.
• puno razumijevanja i topline od odgojitelja, jer oni su svoj poziv odabrali.

Očekujete li baš ovakve stvari, vjerujem da ćete doseći svoja očekivanja.

 

Preneseno s Čuvarkuće

 

 

Svi želimo najljepše božićne blagdane za svoju djecu i cijelu obitelj. Ipak, naše dobre namjere nisu uvijek biti u skladu s djetetovim potrebama. U želji da osiguramo zanimljive i čarobne trenutke, blagdani mogu postati stresno iskustvo za cijelu obitelj.

Obavljajući sve potrebne poslove vezane uz praznike: kuhanje, pečenje kolača, kupovanje, čišćenje, planiranje posjeta i doživljaja, teško je izbjeći grozničavu utrku s vremenom. Ako se tome pridodaju financijske brige te nezadovoljstvo djece zbog nedostatka pozornosti, može se očekivati porast stresa kod cijele obitelji. 
Npr. nije rijetkost da majke, koje najčešće nose najveći teret priprema, budu potpuno iscrpljene upravo onda kada bi se trebale opustiti i uživati.

Rastrzani obavezama, roditelji postaju napeti i razdražljivi. Nažalost, ta su emocionalna stanja na neki način "zarazna". Neka djeca reagiraju na stres roditelja neposlušnošću, bučnošću, prkosom, nestašlucima, ispadima bijesa, dok se druga zatvaraju i povlače u sebe. Tako nastaje začaran krug stresa iz kojeg je teško izaći.

Djetetov ritam života i svakodnevna rutina vrlo su važni za njegovu emocionalnu sigurnost i stabilnost. Međutim, u vrijeme blagdana, često odstupamo od uobičajenog načina života: vodimo djecu u pretrpane dućane, izvodimo ih na razne prigodne događaje, dopuštamo da dugo ostanu budni, pomičemo vrijeme obroka, izostaju uobičajeni načini uspavljivanja i rituali koji djetetu znače sigurnost, ljubav, pažnju.  
Sve to negativno utječe na fizičko i psihičko stanje djece te vodi ka emocionalnoj nesigurnosti, umoru, razdražljivosti i neprihvatljivom ponašanju.

Pokušajte što više zadržati uobičajeni ritam života i u vrijeme blagdana. Naročito pripazite da nađete vremena za ona podržavajuća ponašanja (maženje, razgovor, zagrljaj, igra), koja djetetu pružaju ljubav i emocionalnu podršku te smanjuju razinu stresa. 

Poslovi i zadaci koje si postavljamo kako bismo zadovoljili očekivanja okoline ili tradiciju, toliko su zahtjevni da nemamo vremena za djecu. Najčešće ih "guramo od sebe ", ne pružajući im pažnju na koju su navikla, na što djeca uzvraćaju još većom upornošću u privlačenju pozornosti: "lijepe se" za nas, zahtijevaju, cendraju ili se svađaju.

Pojednostavite popis zadataka i uključite djecu da vam pomognu. Je li zaista nužno ispeći 10 vrsta kolača ili besprijekorno ukrasiti božićni bor? Djeci će više značiti jedan, zajednički napravljen kolač i nevještim ručicama okićen bor s nakitom koji ste zajedno izradili. Idealno uređen i okićen dom "kao iz bajke", kolači koji su praznik za oči i nepce, bez sudjelovanja vaše djece, biti će tek umjetno stvoren blagdanski ugođaj, u kojem nitko neće istinski uživati. Zapamtite, samo veselje, zadovoljstvo i entuzijazam vaše djece učinit će blagdane čarobnim i nezaboravnim!

Dio poslova oko božićnih blagdana definitivno je nezanimljiv za djecu (kupovanje, zamatanje poklona, pisanje čestitki…), a treba se obaviti. Opet smo "prisiljeni" gurnuti djecu od sebe kako bismo ih obavili. Dok se vi bavite svojim zadacima, zaposlite djecu nekim kreativnim radom. Prikupite kutije, šareni papir, škare, ljepilo, trake, stare čestitke, vunu i sl., te prepustite djetetovoj mašti i inicijativi da stvori svoju kreaciju iz postojećih sredstava.

Na blagdansko jutro, svi ukućani su uzbuđeni zbog predstojećih događaja. Roditelji žele osigurati realizaciju svih zamišljenih aktivnosti i stvoriti zamišljenu atmosferu (svečani ručak ili večera, blagdansko uređenje i izgled kuće, pokloni, gosti). Djeca su napeta zbog užurbanosti ukućana i nestrpljiva da saznaju koje su poklone dobili. Gužva, jurnjava, žurba, vika, galama – nivo stresa raste zabrinjavajućom brzinom.

Što učiniti kako bi blagdan protekao u svečanoj, smirenoj i opuštenoj atmosferi?
 

• Dogovorite nekoliko osnovnih pravila ponašanja za djecu. Npr., nema jurnjave, penjanja po namještaju, fizičkih obračuna… Tko prekrši pravila može ga se izdvojiti negdje na "hlađenje", npr. za poseban stol ("izolacija" ne bi trebala trajati dulje od onoliko minuta koliko dijete ima godina).
   
• Zaposlite djecu da vam pomognu postaviti tanjure, salvete, donijeti jelo, složiti suđe u sudoper i sl. – osjećat će se korisnima te potrošiti višak energije.
   
• Njegujte tradicionalne običaje, rituale koji se svake godine ponavljaju i koji će unijeti red i smirenost te opustiti djecu (zajedničko čitanje prigodnih priča, pjevanje pjesmica i sl.).
   
• Dopustite djeci da otvore poklone prije nekih drugih običaja; otvaranje i igra s dobivenim darovima zaokupit će ih na neko vrijeme, a odraslima omogućiti predah ili uživanje u blagovanju i razgovoru.
   
• Ako uzbuđenje, vika i jurnjava dosegnu vrhunac, možete ponuditi aktivnosti s tijestom za modeliranje. Takva aktivnost opušta i djecu i odrasle te predstavlja neku vrstu terapije za sniženje nivoa stresa. U određenim trenucima, i lijepi, prigodni crtić može biti spas kako bi se obavile zadnje pripreme i aktivnosti. 

Vaši blagdani doista mogu biti predivni, ako upamtite da je radostan sjaj u očima vaših najdražih ljepši od najsjajnije kuglice na božićnom drvcu, a da vaš osobni mir i radost treba biti smisao svega što za blagdane činite.

 

Preneseno s Pjesmica za djecu

 

Postoje četiri osnovne faze neurološkog razvoja djeteta. Svaka donosi specifičan napredak kod djeteta, ali i posebne izazove.

 

Ne biste li voljeli da možete predvidjeti ponašanje svoga djeteta sa stopostotnom točnošću? Svaki realističan roditelj zna da je to nemoguće, ali možemo sanjati, zar ne?
Djeca su puna iznenađenja. Osobito u prvim godinama života. Obično, kad samo pomislimo kako smo ušli u neku podnošljivu rutinu, nešto se promijeni i moramo ispočetka tražiti ravnotežu. Toliko je čimbenika koji utječu na ponašanje, toliko vanjskih i unutarnjih pokretača reakcija i ponašanja koje su netipične i neočekivane za dijete kakvo poznajemo do tog trenutka.

Umjesto da očekujemo stopostotnu predvidivost, ono što možemo učiniti jest razumjeti faze neurološkog razvoja djeteta i kako svaka od faza utječe na njegov rast i razvoj. Roditelji koji su upoznati s tijekom neurološkog razvoja djeteta, bolje i lakše usmjeravaju dijete prema pozitivnim ponašanjima i ishodima.

 

1. Senzomotorna faza (od rođenja do 2 godine)

U ovoj se fazi dijete upoznaje s okolinom putem svojih osjetila. Kroz pokušaje i pogreške, iskustvom, uz pomoć dodira, sisanja, njuha, sluha i vida, ovladava svijetom oko sebe. Oko prve godine, dijete spoznaje stalnost predmeta, koncept da neki predmet nastavlja postojati čak i onda kad ga dijete ne vidi, kad se nalazi van vidnog polja djeteta.

Prema dr. Sarah Lytle, s Instituta za učenje i istraživanje mozga Sveučilišta u Washingtonu, ono što mnogi roditelji ne uviđaju jest da se djeca istovremeno razvijaju i društveno i emocionalno. Zbog toga dijete često u novim situacijama i u kontaktu s drugim osobama pogledom traži podršku roditelja. Ako ste se ikad upustili u interakciju s bebom koju ne poznajete, primijetili ste da se beba najčešće okrene prema roditelju da vidi njegovu reakciju i na temelju nje reagira na vas. To promatranje roditeljskih reakcija i usklađivanje svojih s roditeljem, naziva se socijalno referenciranje. Budite podržavajući kad dijete promatra vašu reakciju. Time potičete povjerenje i samostalnost djeteta.

Dijete će prvu riječ promrmljati s otprilike šest mjeseci. Kako biste potaknuli daljnji razvoj govora, sjetite se da ono prati vaše reakcije i pogled. Kad upoznajete dijete s novim riječima, izgovor naglašavajte i pogledom, polako pomičući oči dok izgovarate novu riječ. Prema dr. Lytle, u redu je i tepati djetetu. Odrasli su genetski programirani za tepanje djetetu. Važno je samo ispravno koristiti riječi, u potpunim, gramatički ispravnim rečenicama.
 

2. Predoperacionalna faza (2-7 godina)

Od druge do sedme godine dijete prolazi predoperacionalnu fazu. Tijekom ove faze, dolazi do značajnog razvoja govora, jačaju djetetove govorne vještine. Dijete može razumjeti simboličko izražavanje, razvija se numeričko razumijevanje i dijete počinje shvaćati razliku između prošlosti i budućnosti. Djeca se u ovoj dobi dobro snalaze u konkretnim situacijama. Međutim, apstraktne koncepte još uvijek je teško shvatiti i razmišljaju na doslovan način.

S negdje dvije godine, djeca su zapanjena idejom da drugi ne vide i ne doživljavaju svijet identično kao ona i teško mogu sagledati stvari iz perspektive drugih. Kao što roditelji dvogodišnjaka već znaju, za ovu je dob karakterističan egocentrični pogled na svijet koji otežava dijeljenje i brigu o drugima.
Iako je jedna anketa iz 2016. pokazala da većina roditelja vjeruje kako dvogodišnjaci mogu kontrolirati svoje emocije, psiholozi tvrde suprotno. Kao najbolju strategiju za suzbijanje tantruma predlažu imanje omiljene igračke u pričuvi i korištenje te igračke u preusmjeravanju pažnje s onoga što je uzrokovalo tantrum.

Kako bi pomogli razvoju suosjećanja, roditelji mogu raditi na razvijanju tzv. teorije uma djeteta (razumijevanje da drugi ljudi ne dijele s nama misli i osjećaje), međutim, roditelji moraju biti svjesni da se razumijevanje perspektive drugih ne razvija u potpunosti do treće ili četvrte godine. Jedan popularni primjer je Sally-Anne test.

Djetetu je saopćeno da Sally ima košaru, a Anne kutiju. Sally stavlja predmet u svoju košaru i odlazi u šetnju. Anne uzme predmet i stavi ga u kutiju. Tada pitamo dijete "Kad se Sally vrati, gdje će tražiti svoj predmet?" Ako dijete razumijem Sallyino gledište, reći će "U košari." Druga je taktika čitati priče u kojima se djeca moraju "staviti u cipele" različitih likova i time uče nove koncepte.
 

3. Faza konkretnih operacija (7-12 godina)

Od sedme do otprilike dvanaeste godine, dijete se nalazi u fazi konkretnih operacija.
Sedma bi godina trebala biti godina razuma. Dijete može razumjeti apstraktne koncepte, razumjeti slijed događaja i suosjećati s drugima čija su iskustva različita od vlastitih.

Djeca u ovoj fazi mogu učiti apstraktne matematičke koncepte, ali još uvijek nisu u stanju raščlaniti složene probleme koji zahtijevaju sustavno zaključivanje. Lytle napominje da u ovoj fazi valja imati na umu i djetetov emocionalni razvoj. Roditelji često nisu svjesni koliko snažno na djecu utječu bračne razmirice ili bolest roditelja.
 

4. Faza formalnih operacija (od 12 nadalje)

U ovoj fazi, dijete razvija veći kapacitet za apstraktne načine razmišljanja i može procesirati hipotetske situacije i probleme. Općenito, do petnaeste godine, mladi ljudi dobro ovladaju ovim načinom razmišljanja.

Dijete, mlada osoba, dobro razumije pitanja morala i etike, poput socijalne pravde, a razumije i apstraktne ideje kao što je vjerojatnost.

Za roditelje, rijetko je koja faza razvoja izazovna kao ova. Tinejdžeri su nerijetko preosjetljivi i ćudljivi. Često se takva stanja pripisuju hormonima, ali većinom to možemo "zahvaliti" visokoj aktivnosti srednjeg mozga u ovoj fazi razvoja. Mozak se razvija od stražnjeg dijela prema prednjem. Srednji je mozak odgovoran za pamćenje, emocije, seksualnost. Možda će vas iznenaditi da se racionalni dio mozga, prednji čeoni režanj, razvija sve do sredine dvadesetih godina. Ovaj je dio mozga odgovoran za donošenje odluka, planiranje, kontrolu impulsa i izbjegavanje rizika.

Tinejdžeri su skloniji procjenjivati situacije uz pomoć amigdale ili emocionalnog centra. Zbog toga su skloni biti preplavljeni emocijama, a istovremeno imati poteškoće s njihovim izražavanjem. Ova činjenica objašnjava i njihovu sklonost rizičnim ponašanjima.

Svakako razgovarajte s djetetom o korištenju droga i alkohola, rizicima stupanja u spolne odnose bez adekvatne zaštite, itd. Pomozite im razviti rječnik kojim će se lakše obraniti od vršnjačkog pritiska.

Kad tinejdžer pogriješi, umjesto kazni i korenja, iskoristite situaciju da iz nje nešto nauči. Provedite ih logički kroz situaciju. Neka svojim riječima dođu do zaključka kako su trebali postupiti. Tako im pomažete razviti vještinu odlučivanja.

Također, zadajte im zadatke u kojima trebaju koristiti prednji čeoni režanj ili zajedno s njima rješavajte takve zadatke. Pružite im prilike da vježbaju rješavanje problema, prosuđuju situacije i planiraju unaprijed svoje postupanje. Činite to zajedno ili preispitajte proces nakon što ga dovrše.

 

Podizanje djece daleko je od jednostavnog, ali poznavanje ovih činjenica iz neuroznanosti može nam bitno olakšati roditeljstvo.

 

Preneseno s Big Think

 

 

Složit ćemo se svi da je biti roditelj, težak i odgovoran, no istovremeno najbolji posao.

 

Odgovornost koju imamo na sebi neprekidno nas stavlja u poziciju da preispitujemo sami sebe, obavljamo li tu ulogu dovoljno dobro. Mnoštvo je savjeta kako biti dobar roditelj, knjiga napisanih o roditeljstvu, stručnjaka, odgajatelja i samih roditelja koji nam nameću sliku idealnog roditelje.

Ne budite prestrogi prema sebi, roditeljstvo nije uloga koja mora biti savršena, roditeljstvo je uloga koja se zasniva na ljubavi, razumijevanju i našoj želji da učinimo pravu stvar. Stoga, nemojte brinuti previše. Budite tu za njih. Odgajajte ih da budu ljudi kakve i sami cijenite. Vlastitim primjerom prenosite im lijepe obrasce ponašanja. Nije jednostavno, ali je vrijedno.
 

Dokazano je da većina roditelja, kada ih upitate akvo dijete žele odgojiti, odgovara da žele odgojiti sretno dijete. Danas nam znanost donosi 10 savjeta o tome kako odgojiti sretno dijete. Pročitajte ih sami i potvrdite ili opovrgnite njihove teze.

 

Usrećite sebe

Možda je pomalo ironično da se prvi savjet doima sebičan. No zapitajte sami sebe, koliko naša sreća utječe na ljude oko nas. Sretni i zadovoljni roditelji prenose svoju sreću na djecu. Bilo kroz rad, osmijeh ili dobru volju, činjenica je da je odrastanje ljepše uz sretne i zadovoljne ljude.

 

Pozitivan stav

Djeca, kao i odrasli, ne vole doživjeti neuspjeh. Bilo da je riječ o jednostavnim stvarima poput srušene kućice od kockica, promašenog gola ili komada peciva koje je djetetu ispalo na pod, neuspjeh (možda preteška riječ) bi trebali promatrati kroz vedriju stranu priče.

Nije sve neuspjeh. Npr. pecivo je sad hrana za golubove. Pozitivan stav u situacijama neuspjeha ili pogrešaka, dokazano vodi manjoj depresiji u kasnijoj dobi.

Autorica knjige “Optimism is so closely related to happiness that the two can practically be equated”, Christine Carter, pronalazi sljedeće odlike pozitivnih osoba, nasuprot pesimističnih:

• Uspješniji su u školi, poslu i sportu
• Zdraviji su i duže žive
• Manje su šanse da će se boriti s depresijom i anksioznosti.

 

Ne težite savršenstvu

Nitko nije savršen, s toga nemojte očekivati da budete savršen roditelj. Takvo nešto ne postoji. Opustite se i uživajte i vaše dijete će uživati u vremenu provedenom s vama.

 

Naučite djecu emocionalnoj inteligenciji

Emocionalna inteligencija se može razvijati. Djeci je urođeno da svoje emocije ispoljavaju. Možda nije baš uvijek lijep prizor, ali dopustite djeci da izraze svoju ljutnju, bijes, tugu i sreću.

Povežite se sa svojim djetetom, aktivno ga poslušajte i pomognite mu da iskaže svoje osjećaje i objasnite mu da su ti osjećaju uredu (razdvojite osjećaje od ružnog ponašanja).

 

Njegujte svoj brak

Ne dozvolite da vas rođenje djeteta udalji od vašeg partnera. Dijete je bitno, ali i vaš partner je bitan. Problemi u braku i stresne situacije utječu i na vaše dijete. Nemojte zapostaviti niti jednog člana obitelji.

Budite primjer svom djetetu s pažnjom, poštivanjem i ljubavlju prema partneru/ici.

 

Razvijte samodisciplinu

Samodisciplina kod djece je važnija za budući uspjeh djeteta i od same inteligencije. Znate li što je Marshmallow test?
To je test koji se provodio  u Americi kako bi se ustanovila količina samokontrole kod djece. Djeci u dobi od 4 do 6 godina ponuđen je izbor da pojedu jedan marshmallow odmah ili da mali pričekaju i kao nagradu dobiju dva.
Ona djeca koja su bila u stanju dugo čekati i zaslužiti dvostruku nagradu imali su veće šanse da postanu uspješni u svemu što rade.

Naučite dijete samodisciplini kroz jednostavne izazove. Npr. da pričeka da svi sjednu za stol prije nego krene s jelom i sličnim aktivnostima.

 

Komunikacija

Pokušajte uvijek aktivno slušati svoje dijete. Dozvolite mu da iskaže svoje mišljenje i svoje stavove. Ne morate se složiti s njima, ali ih uvažite. 
Takvim ponašanjem stvarate jaču vezu između sebe i djeteta, jačate iskrenost i šaljete poruku djetetu da ste uvijek tu za njega.

 

Igra je važna

Djeca se trebaju neometano i slobodno igrati. Igra je važna za djecu i kroz igru djeca otkivaju sebe i svijet oko sebe.
Kroz aktivno igranje djeca uče funkcionirati u grupi, pregovarati, dijeliti, izboriti se za vlastito mišljenje i zauzeti se za sebe.

 

Šala je dobrodošla

Šalite se sa svojim djetetom. Smijte se zajedničkim šalama. Dokazano je da roditelji koji izmjenjuju šale s djetetom, potiču dijete na kreativno razmišljanje, proširivanje kruga prijateljstva i pružaju mu alat za rješavanje stresnih situacija u budućnosti.

 

Obiteljski ručak/večera

Djeci je bliskost i osjećaj zajedništva izvor sreće. Sigurnost doma i zajednički obrok trebali bi biti svakodnevnica ili barem ritual koji se ponavlja uvijek kad roditelji to mogu. Male stvar pretvaraju vaš dom u sretan dom, a sretan dom je najbolji dom za odrastanje.

 

Preneseno s Mali genijalci

 

 

Optimistično dijete uči na vlastitim greškama i nije prezaštićeno

Optimizam je jedna od najljepših vrlina. Kako je usaditi djetetu? Pođite od sebe jer vi ste njegov prvi i osnovni uzor.

 

Prestanite se žaliti

Pokušajte ne biti pesimistični cijeli dan, od izjava tipa: “Gužva je tako velika da nikad nećemo stići” ili “Uvijek kasnimo”, do isticanja problema o manjku novaca ili lošem danu na poslu. Ako pažnju usmjeravate samo na negativne misli i po cijele dane ističete svoju frustraciju svim i svačim i vaše dijete će usvojiti isto ponašanje.

Umjesto toga, pokušajte razgovarati o stvarima koje idu dobro (“Danas mi je šef zadao velik zadatak jer vjeruje da ga mogu riješiti” ili “Danas me je u pošti čovjek pustio prije jer je vidio da sam u žurbi”).  Možete se u obitelji igrati igre “ruže i trnje”. Svaki član obitelji otkriva najbolje i najgore što mu se dogodilo toga dana. Umjesto gunđanja o lošem, cilj je da se usredotočite na pozitivno.
 

Postavite visoka očekivanja

Tu se ne radi o tome da djetetu još prije njegovo rođenja odredite da mora postati vrhunski kirurg ili znanstvenik. No, ne znači da ne možete imati određena očekivanja s obzirom na dob. Tako se na primjer vrtićko dijete  može samo odjenuti, pospremiti krevet, spremiti svoju pidžamu i umiti se.

Osim što ćete sebi smanjiti količinu posla, djeca će tako postati samostalnija, neovisnija, spretnija i puna samopouzdanja. Njihova rutina uskoro će im postati normalna i ispunjavat će je s veseljem.

Dijete nikad neće razviti optimistično raspoloženje ako samo ne spozna da je vrijedno i sposobno učiniti nešto korisno. A upravo to postići ćete zadavanjem raznih zadataka.
 

Potaknite razumno riskiranje

Svi želimo svoju djecu poštedjeti boli, poniženja i patnje. Zato ćemo, kada dijete koje nema apsolutno niti malo sluha možda pokušati odgovoriti da se upiše u školski zbor ili košarkašku ekipu jer znamo da jedva može uhvatiti loptu.

Nećemo dozvoliti da mu se djeca u parku rugaju zbog nečega, već ćemo mu radije pružiti ruku i uz nekoliko rečenica podrške odvesti dalje.

No, u stvari, odvraćajući na djecu na ove načine, samo ih obeshrabrujemo i rušimo samopouzdanje. Kada ne želimo da naše dijete trenira neki sport jer nije spretno i jer smatramo da će većina njegovih vršnjaka u tom sportu biti bolja od njega, u stvari samo potičemo rast pesimizma.

Ono što u stvari trebate napraviti, savjetuju stručnjaci jest dopustiti djeci da slijede svoj put i rade greške. Za početak si postavite “male ciljeve”. Nemojte biti djetetova sjena u parku i ne skačite na svaku nesuglasicu s drugom djecom. S vremenom si dopustite i neke veće rizike jer ne želite da vaše dijete odraste bojeći se isprobati nove stvari.
 

Pričekajte prije nego reagirate

Kada vaše dijete ima problema s drugim djetetom, roditelji često požele biti njegov odvjetnik i riješiti stvari s roditeljima drugog djeteta. No, to možda nije uvijek najpametnije rješenje jer se dijete tako nikada neće naučiti izboriti za sebe.

Radije mu recite što da odgovori drugom djetetu i podučite ga da se suprotstavi. Dijete će se nakon toga osjećati snažnije i bolje, jer je samo postiglo željeni cilj.

Dakle, iako vam je uvijek prvi poriv skočiti i zaštititi svoje dijete, najbolje bi bilo da se prvo smirite te onda o konačnoj reakciji razmislite hladne glave.
 

Prihvatite problem

Kod nekog malog neuspjeha djeca često znaju donositi pogrešne zaključke. Na primjer, zbog prvog lošeg treninga dijete može pomisliti da je loše u nogometu ili možda u matematici zbog tri krivo riješena zadatka. Jednako tako brzo će zaključiti da ne znaju crtati ili pjevati te da im jezici jednostavno ne leže. Potrebno je jako malo da se poljuljaju njihova uvjerenja u sebe.

Što učiniti? Pokušajte djetetu promijeniti perspektivu. Na primjer, recite nešto poput: “Svaki sport je težak na početku” ili “Možda sada ne znaš na sat, ali uskoro ćeš znati”. Također, napomenite djetetu da nije jedino koje nešto ne može ili ne zna te da mnogi njegovi vršnjaci još uvijek ne znaju na sat ili nisu nadaren iza sport. Možete podijeliti i vlastito iskustvo te spomenuti u čemu vi niste dobri.

Neka dijete zadrži optimizam tako što ćete ga podsjetiti na nešto u čemu je dobro, a za što je također trebalo puno truda. Na primjer: Vidi kako sada dobro čitaš, a sjeti se koliko smo morali vježbati”.
 

Nemojte servirati bajke

Uzmite ovaj primjer. Dijete se preselilo u drugi grad i ostalo bez svojih prijatelja te mu je po malo teško uklopiti se u novu školu i novu sredinu. Umjesto da mu kažete kako je ono zabavno i super i kako će imati puno prijatelja čim ga ostala djeca bolje upoznaju, održite situaciju realnom jer u stvari niti sami ne znate kako će budućnost izgledati.

Psiholozi također tvrde da djeca vrlo rano shvate kada im pokušamo lažno “napumpati” samopouzdanje i kada im samo serviramo “bajke”. 

Ironično, kada dijete uvjeravate da će sve završiti krasno i sretno, to se često ne dogodi. Iako možda ne zvuči tako, ono će optimizam puno lakše razviti ako mu situaciju predočite onakvom kakva jeste. Dakle, dijete treba naučiti da razmišlja realno, a ne uvijek pozitivno, pogotovo bez stvarnog pokrića. Tako će dijete biti spremnije suočiti se sa svim scenarijima.

 

Preneseno s Roditelji.hr

 

 

Ekrani su svuda oko nas. Živimo u tehnološkom svijetu i nemoguće ih je izbjeći u potpunosti. Često viđamo malu djecu ili čak bebe kako se zabavljaju smartfonima, tabletima i sličnim uređajima s ekranima. Fascinirani smo kako brzo uče, kad vidimo kako „odmah znaju gdje treba upaliti“, kako „odmah listaju virtualne stranice“… i sl.

 

Divimo se i njihovom poznavanju engleskog jezika u tako ranoj dobi, no koliko je to smisleno, preporučljivo i korisno za dijete ako uz to nije u stanju komunicirati na materinjem, koliko je korisno ako ono taj jezik ne upotrebljava u komunikacijske svrhe nego samo mehanički, kao eholalija, ponavlja riječi i pjesmice bez razumijevanja… Je li za preživljavanje neophodan engleski jezik u tako ranoj dobi? Čemu mu služi ako ne zna samostalno jesti? Ili izraziti što mu treba? Koliko je funkcionalno to znanje. Čemu te vještine djetetu služe? Što dijete realno time dobiva? Što time razvija?

Malim bebama i djeci do tri godine najpotrebnije za razvoj je upoznavanje svijeta oko sebe kroz senzomotoriku. Dakle, za razvoj mozga potrebno mu je istraživanje svega onoga što ga okružuje  podraživanjem svih osjetilnih organa kako bi se stvorile veze u mozgu koje će omogućiti djetetu da uči i živi na adekvatan način.

Naime, bez tih iskustava, dijete se neće moći i znati nositi sa svakodnevnim izazovima i događajima onako kako bi trebalo; ne razvija adekvatnu komunikaciju s okolinom i ljudima oko sebe, ne zna se služiti sa stvarima koje ga okružuju te nema funkcionalna znanja i vještine koje bi mu omogućile zdrav razvoj.

Prve tri godine života ključne su za razvoj mozga koji raste brže od bilo kojeg drugog dijela tijela. Tijekom ovog perioda, dječji mozak je osjetljiviji na pozitivne utjecaje, ali i ranjiviji na negativne utjecaje nego što će biti ikada više u životu! TV i drugi elektronički medijski uređaji mogu stati na put i usporiti razvoj jer ne uključuje istraživanje, igranje i vrijednu interakciju s roditeljima i drugim ljudima što zapravo potiče učenje i zdrav fizički te psihosocijalni razvoj.

Prema novim istraživanjima, pretjerano gledanje ekrana, bilo koje vrste, mijenja strukture dječjeg mozga na negativan način. Rezultati pokazuju da što duže dijete gleda televiziju ili video sadržaje na ekranima to su promjene u mozgu dublje.

Snimke MRI (magnetne rezonance) pokazuju da djeca koja mnogo vremena provode pred ekranima imaju manje bijele tvari u prednjem dijelu mozga što je povezano (između ostalog) s nižom verbalnom inteligencijom. Naime, bijela tvar je ono o čemu govorimo kada kažemo da mozak funkcionira brzo i učinkovito, da ima dobre veze u mozgu. Suprotno učenju sviranja instrumenta, bavljenje sportom, čitanja djetetu –  gledanje ekrana ne dovodi do razvijanja viših razina u mozgu.

Konkretnije, izloženost malih beba i djece do tri godine ekranima povezano je s usporenim razvojem govora općenito i funkcionalnog govora, vještina te spremnosti djece za vrtić. Također, ekrani u toj dobi često dovode i do problema sa spavanjem, ponašajnih problema, dugoročnih problema u socijalnom razvoju, uključenosti i sposobnosti praćenja na nastavi te akademskog uspjeha.

 

TELEVIZIJA, VIDEI, DVD-OVI; NISU UČINKOVITI UČITELJI.

Proizvođači programa i videa za djecu tvrde da njihovi proizvodi doprinose djeci. Većina su čak označeni kao edukativni sadržaj koji promovira razvoj mozga i kognitivnih vještina. U istraživanju u kojem je sudjelovalo preko 1000 obitelji, roditelji su podijelili svoje razloge zbog kojih dopuštaju djeci i bebama gledanje TV-a i ekrana. Većina ih je vjerovalo kako na taj način potiču razvoj njihovog mozga.

Međutim, ovakve tvrdnje i vjerovanja nisu potvrđena istraživanjima. Generalno, istraživanja pokazuju da djeca mlađa od tri godine nikako ne napreduju na taj način. Štoviše, pokazalo se suprotno, posebice jer su time izostavljene one aktivnosti koje doista potiču razvoj mozga.

 

MOZAK BEBA NIJE SPREMAN NITI ZREO ZA EKRANE.

Zašto ekrani utječu na mozak male djece drugačije nego na mozak starije? Odgovor se krije upravo u spomenutim nevjerojatnim promjenama koje se događaju u mozgu tijekom prve tri godine života.

Kada se beba rodi, ona ima već gotovo sve neurone koje će ikad u životu imati. No, cilj pravilnog razvoja mozga je stvoriti veze između tih neurona (bijelu tvar), a to se najviše odvija upravo u prve tri godine. Također, to posebno vrijedi za područja mozga koja su zadužena za napredne sposobnosti kao što su pamćenje i apstraktno mišljenje.

Iako je gledanje u ekrane pasivna aktivnost, razumijevanje sadržaja ekrana zahtijeva određene sposobnosti. U prvim godinama života, mnoge od tih sposobnosti se tek počinju razvijati. Za bebu, ekrani su samo veliki protok dvodimenzionalnih slika koje se (u prosjeku) mijenjaju svakih 6 sekundi i nemaju nikakve međusobne povezanosti, njima nemaju smisla, nema povezanosti sa zvukom koji dolazi iz istog tog smjera te nema povezanosti sa stvarnim ljudima i pojavama. Prije nego što bi dijete moglo uopće „učiti“ pomoću ekrana, ono mora biti sposobno povezati te slike u smislenu cjelinu. Istraživanja pokazuju da bilo kakvo smisleno učenje i shvaćanje preko ekrana nije moguće prije tri godine, kada dijete počinje shvaćati vezu između sadržaja ekrana i stvarnosti.

Ekrane čine podražaji koji su vrlo privlačni svakome, pogotovo djeci. Živahno je šareno i dinamično. Upravo ta dinamičnost je ono što djetetu privlači najviše pažnje. Naime, djeca još imaju vrlo kratku pažnju i potrebne su česte promjene da bi ona bila zadržana. Upravo to se događa na ekranima.

Na taj način se prikazuju likovi i događaji izvan realnog vremena i djeca uče da se slične stvari mogu očekivati u realnom svijetu pa se tako i ponašaju.

S druge strane ekrani, kao što su smartfoni i tableti, te računala, funkcioniraju tako da jednim klikom dođe do promjene i da se jednim klikom postigne ono što želimo. Budući da u stvarnom životu nije baš tako, dolazi do problema kad dijete ne dobije ono što želi istog trena.

 

DJECA NE MORAJU GLEDATI EKRANE DA BI BILA POD NJIHOVIM UTJECAJEM.

U mnogim kućanstvima s djecom, televizija ili drugi ekrani uključeni su cijelo vrijeme neovisno o tome gleda li ih netko. Svakodnevne aktivnosti kao što su pjevanje, igranje, istraživanje i slično pomažu maloj djeci izoštravanje  njihovih kognitivnih i motoričkih sposobnosti, a distrakcije – do kojih dovodi pozadinska televizija – mogu uvelike otežati taj proces. Mala djeca se teže mogu koncentrirati na aktivnu izravnu igru ako je televizija ili neki drugi ekrani u pozadini uključen. Pozadinski ekrani mogu ugroziti kognitivni i razvoj govora te mogu uzrokovati probleme s koncentracijom kasnije u djetinjstvu!

 

BEBE I MALA DJECA SU SOCIJALNI UČENICI

Iako bebin mozak nije razvijen za razumijevanje televizije i sadržaja ekrana, on je itekako dobro „opremljen“ za učenje iz socijalnih interakcija. Po rođenju, neuralne mreže koje doprinose interaktivnom učenju već se počinju razvijati. Novorođenče može prepoznati lica i glasove te je osjetljivo na socijalne znakove kao što je kontakt očima, facijalne ekspresije i ton glasa. Ovi znakovi su alati za učenje koje bebama i maloj djeci pomažu razumjeti svijet oko sebe. Brojna istraživanja su pokazala da bebe uče bolje od ljudi nego preko slika. Primjerice, bebe i mala djeca koja vide živi primjer i demonstraciju nekog zadatka prije će zapamtiti to nego oni koji su isti zadatak samo gledali preko snimke. Pozitivne interakcije s roditeljima i skrbnicima pružaju socijalni i emocionalni kontekst koji bebe trebaju za efektivno učenje.

 

U ČEMU JE ŠTETA?

Činjenica je da bebe i mala djeca ne dobivaju ništa od gledanja televizije ili ekrana, no ako uživaju u tome, zašto je to štetno? Gledanje ekrana prije druge, odnosno treće godine dugoročno negativno utječe na djetetov razvoj govora, čitalačkih sposobnosti i radnog pamćenja. Također utječe i na probleme sa spavanjem te probleme sa spavanjem.

Nije problem samo u tome što djeca rade dok gledaju u ekrane, nego i u onome što NE rade. Posebice jer su djeca „programirana“ tako da uče kroz interakciju s drugim ljudima. Igre facijalnih ekspresija, ton glasa, govor tijela između djeteta i roditelja nije samo lijep prizor, nego je i izuzetno kompleksan do te mjere da istraživači moraju takve scene snimati i zatim usporeno gledati kako bi ustanovili od koji se sve sekvenci sastoji ta – za nas obična – komunikacija. Kad god jedna od strana (roditelj ili dijete) gleda u ekrane – komunikacija doživljava zastoj. Malo dijete uči znatno više lupanjem i igranjem tavama na podu dok vi kuhate ručak nego što uči gledajući u ekran u to vrijeme. Jer, svako toliko, roditelj i dijete se međusobno pogledaju i uspostave tu vrijednu komunikaciju.

Ona djeca koja više gledaju ekrane imaju veću vjerojatnost razvijanja problema s pažnjom do dobi od 7 godina. Video sadržaji se konstantno mijenjaju, stalno su zanimljivi i gotovo nikad ne forsiraju dijete da se suočava s nečim što ne mora ili je nezanimljivo.

 

ŠTO MI, KAO SKRBNICI, MOŽEMO UČINITI?

Paljenje ekrana se može činiti kao lako rješenje, no činjenica je da postoje i drugi načini zabave za djecu čak i u najzaposlenijoj obitelji…

• Pričajte svojoj djeci; recite im o svom danu kakav je bio, pričajte o vremenu, imaginarnom svijetu, bilo čemu..

• Pjevajte svom djetetu; tonovi i melodije su novi i uzbudljivi…

• Pokazujte i brojite nove objekte, sudjelujte u njegovom doživljavanju svijeta…

 

POZITIVNE INTERAKCIJE SU NAJBOLJE ZA ISKUSTVENO UČENJE KOJE DIJETE MOŽE IMATI

Aktivna, izravna igra i toplo odgovarajuće roditeljstvo doprinosi ranom dječjem razvoju. Više vremena provedenog pred ekranima znači manje vremena za igru i združenu pažnju te zajedničke aktivnosti. Povećana prisutnost ekrana svakodnevno dovodi do značajnih negativnih promjena. Istraživanja su jednoglasna: roditelji i skrbnici mogu poticati učenje, postignuća i zdrav razvoj tako što će skinuti „ekrane s menua“!

Može se zaključiti da je gledanje u ekrane i direktno i indirektno povezano s neurokognitivnim razvojem djece. Drugim riječima, ne doprinosi pravilnom razvoju te bi roditelji svakako ove informacije trebali uzeti u obzir kada posegnu za ekranima kako bi „na trenutak“ zabavili svoju djecu i „imali malo mira“.

 

Izvor: Dunja Marincel/istrazime.hr

 

U posljednjih 20 godina pušenje, opijanje i konzumiranje droge islandskih tinejdžera drastično je opalo. Emma YOUNG doznaje kako su uspjeli.

Gotovo su tri sata, sunčano poslijepodne u petak, i Laugardalur Park nadomak centra Reykjavika doima se prilično pusto. Pojavljuje se pokoja odrasla osoba s kolicima, park je okružen stambenim blokovima i kućama, a nastava je završila. Gdje su onda sva ta djeca?

Uz mene hodaju Gudberg JÓNSSON, lokalni psiholog, i Harvey MILKMAN, američki profesor psihologije koji dio godine predaje na sveučilištu Reykjavik. Prije 20 godina, kaže Gudberg, islandski tinejdžeri bili su prvaci u opijanju među europskom mladeži.

„Niste mogli prošetati centrom grada u Reykjaviku petkom uvečer jer se niste osjećali sigurno“, dodaje Milkman. „Nailazili ste na horde pijanih tinejdžera koji vam se pijani unose u lice.“

Prilazimo golemoj zgradi. „A ovdje imamo klizanje u zatvorenome“, kaže Gudberg. Prije nekoliko minuta prošli smo dvije dvorane za badminton i ping-pong. Ovdje u parku je i atletska staza, geotermalno grijani bazen i – napokon možemo vidjeti djecu koja uzbuđeno igraju nogomet na umjetnoj podlozi.

Mladi ne „vise“ u parku jer upravo pohađaju izvannastavne aktivnosti u ovim objektima ili klubovima za glazbu, umjetnost ili ples. Ili su na izletu sa svojim roditeljima.

 

Danas je Island na vrhu europske ljestvice tinejdžera koji prakticiraju zdrav život

Postotak 15-godišnjaka i 16-godišnjaka koji su pili prethodnog mjeseca spustio se s 42 posto u 1998. godini na 5 posto u 2016. godini. Postotak onih koji su konzumirali kanabis pao je sa 17 na 7 posto. Postotak onih koji puše cigarete svakog dana pao je s 23 posto na 3 posto!

Način na koji je zemlja postigla taj zaokret bio je radikalan i temeljen na dokazima, ali se umnogome oslanjao na ono što bi se moglo nazvati provođenjem zdravog razuma.

"Ako se primijeni u drugim zemljama", kaže Milkman, "islandski model može biti koristan za psihičko zdravlje milijuna djece, a da ne spominjem blagajnu zdravstvenih ustanova i šireg društva. Ali to je veliki „ako"."

"Bio sam u srcu revolucije u konzumiranju droge", objašnjava Milkman uz čaj u svom stanu u Reykjaviku. Ranih 1970-ih dok je odrađivao svoj pripravnički staž u psihijatrijskoj bolnici Bellevue u New Yorku, "LSD je već bio 'in' i mnogo je ljudi pušilo marihuanu. I jako su bili zainteresirani za pitanje zašto ljudi konzumiraju određenu drogu."

 

 

Milkmanova doktorska disertacija

U njoj zaključuje da će ljudi izabrati heroin ili amfetamine ovisno o tome kako se najradije nose sa stresom. Korisnici heroina željeli su se otupiti, korisnici amfetamina željeli su se izravno suočiti s njim. Nakon što je njegov rad objavljen, Nacionalni institut za zloupotrebu droge odabrao ga je u skupinu istraživača koja je trebala odgovoriti na pitanja poput:

• Zašto ljudi počinju konzumirati drogu?
• Zašto nastavljaju s tim?
• Kada dolaze na prag ovisnosti?
• Kada prestaju?
• Kada se ponovo vraćaju?

 

"Svako bi dijete znalo reći zašto počinju. Tu je dostupnost, oni vole riskirati, imamo otuđenje, možda i depresiju", kaže. "Ali zašto nastavljaju? I tako sam došao do pitanja praga ovisnosti i upalila mi se lampica, tada sam doživio svoju verziju 'aha trenutka': možda su bili na pragu ovisnosti prije nego što su uopće kušali drogu!"

Na Metropolitan State Collegeu u Denveru Milkman je poslužio za nastanak ideje da ljudi postaju ovisni o promjenama u kemiji mozga. Klinci koji su „aktivni napadači“ željeli su uzbuđenje, postizali su ga kradući naplatke, radiouređaje, a poslije i automobile, ili uz pomoć stimulativnih droga. Alkohol također mijenja kemiju mozga, naravno. On je sedativ, ali najprije umiruje kontrolu mozga, što može otpustiti kočnice i, u manjim količinama, umanjiti tjeskobu.

"Ljudi mogu biti ovisni o piću, automobilima, novcu, seksu, kalorijama, kokainu", kaže Milkman. "Ideja bihevioralne ovisnosti postala je naš zaštitni znak."

 

Jedna ideja rodila je drugu 

"Zašto ne organizirati socijalni pokret fokusiran na prirodne stimulanse, na ljude koji se 'drogiraju' kemijom vlastitog mozga?"

Godine 1992. njegov tim u Denveru osvojio je 1,2 milijuna dolara državne potpore za formiranje projekta Self-Discovery (Samootkrivanje), koji je ponudio tinejdžerima prirodne alternative drogama i kriminalu za postizanje uzbuđenja. Dobili su preporuke od nastavnika, školskih medicinskih sestara i savjetnika za uključivanje djece u dobi od 14 godina koji nisu smatrali da imaju potrebu za liječenjem, ali su imali problema s drogom ili sitnim krivičnim djelima.

 

"Nismo im rekli, dolazite na liječenje. Rekli smo da ćemo ih naučiti sve što žele naučiti: glazbu, ples, hip-hop, umjetnost, borilačke vještine."

 

Ideja je tim različitim kategorijama aktivnosti pružiti mladima niz izmjena kemije mozga i dati im ono što im je potrebno kako bi se lakše nosili sa životom: nekima je potrebno iskustvo koje će im pomoći umanjiti tjeskobu, dok je drugima potrebno malo uzbuđenja.

 

"Edukacija o drogama ne funkcionira jer nitko zapravo ne obraća pozornost na to. Ono što im je potrebno su životne vještine", kaže Milkman.

 

Djeci je rečeno da je riječ o tromjesečnom programu. Neki su ostali i pet godina.

 

Godine 1991. Milkman je pozvan u Island da govori o svom radu, zaključcima i idejama. Postao je savjetnik prvog privatnog centra za liječenje ovisnika adolescenata na Islandu, u gradu zvanom Tindar. "Lječenje je dizajnirano oko ideje da damo djeci pametnijeg posla", objašnjava. Ovdje je upoznao Gudberga, koji je tada volontirao u Tindaru. Od tada su bliski prijatelji.

Milkman je redovito dolazio na Island i držao govore. Ti govori, i Tindar, privukli su pozornost mlade istraživačice na Sveučilištu u Islandu po imenu Inga Dóra SIGFÚSDÓTTIR. Ona se upitala:

 

"Što ako bismo mogli primijeniti zdrave alternative drogi i alkoholu kao dio programa, ali ne za liječenje djece, nego da ih spriječimo da uopće kušaju drogu i alkohol."

 

"Godine 1992. postojale su svakakve vrste napora i programa i većinom su bili zasnovani na edukaciji", kaže Inga Dora. Djecu se upozoravalo na opasnosti droge i alkohola, ali kao što je Milkman već primijetio u SAD-u, ti programi nisu bili uspješni. "Željeli smo pronaći potpuno nov pristup."

Gradonačelnik Reykjavika također je bio zainteresiran za nešto novo, a mnogi roditelji osjećali su isto, dodaje Jón SIGFÚSSON, kolega i brat Inge Dore. "Situacija je bila loša", kaže on. "Bilo je očito da se nešto mora učiniti."

 

Zakoni su promijenjeni

Postalo je nezakonito prodavati duhan osobama mlađima od 18 godina i alkohol osobama ispod 20 godina, a oglašavanje duhana i alkohola je zabranjeno.

Veze između roditelja i škole ojačane su roditeljskim organizacijama koje su se po zakonu morale uspostaviti u svakoj školi uz školska vijeća s predstavnicima roditelja. Roditelji su potaknuti da posjećuju govore o važnosti provođenja kvantitativnog vremena s djecom umjesto popularnog "kvalitativnog vremena", o tome koliko je važno razgovarati s djecom o njihovu životu, znati tko su im prijatelji, zadržati djecu kod kuće navečer.

Zakon je također zabranio djeci u dobi 13 – 16 godina da budu vani nakon 10 sati navečer u zimsko doba i ponoći u ljetno doba. Taj zakon je i danas na snazi.

Dom i škola, krovno nacionalno tijelo roditeljskih organizacija, uručilo je roditeljima ugovore na potpis. Sadržaj varira ovisno o dobnoj skupini, a pojedinačne organizacije mogu također odlučiti što će biti uključeno. Npr. za djecu iznad 13 roditeljska organizacija može odlučiti da neće dopustiti dječje zabave bez nadzora odrasle osobe.

Ti sporazumi pomažu obrazovati roditelje, ali isto tako jačaju njihov autoritet u kući, smatra Hrefna SIGURJÓNSDÓTTIR, direktorica Doma i škole. "Tada postaje teško upotrijebiti najstariji argument na svijetu: 'Ali svi drugi smiju!'"

 

Država je povećala ulaganja u organizirani sport, muziku, umjetnost, ples

Država je povećala ulaganja u organizirani sport, muziku, umjetnost, ples kako bi pružila djeci alternativni način da se osjećaju dijelom skupine te da se osjećaju dobro umjesto da to traže uz pomoć alkohola i droge.

Djeca iz siromašnih obitelji dobila su novčanu pomoć za sudjelovanje u dodatnim aktivnostima. U Reykjaviku, na primjer, siromašne obitelji dobile su 250 funti (oko 2 112 kn) na godinu za rekreativne aktivnosti za svako dijete.

 

Istraživanja se nastavljaju

Svake godine gotovo svako dijete na Islandu sudjeluje u njemu.

Inga Dóra kaže: "Istraživanjima smo naučili da moramo stvoriti okolnosti u kojima djeca mogu voditi zdrave živote i ne trebaju uzimati nedopuštene supstancije jer je život zabavan i ima dosta toga što se može raditi."

Na Islandu je odnos između ljudi i države omogućio efektivne programe koji su umanjili stopu pušenja i opijanja među tinejdžerima i na kraju zbližili obitelji i na sve moguće načine pomogli djeci da vode zdraviji život. Zar ni jedna druga država ne želi shvatiti da su koristi veće od uloženoga?

 

Preuzeto sa skolskiportal.hr

——————————-

 

 

Island je napravio upravo ono o čemu Daniel J. Siegel piše u knjizi Oluja u mozgu. Ona donosi niz ideja kako nalet energije i adrenalina kod tinejdžera usmjeriti u kreativnom, a ne destruktivnom smjeru.​

 

Osjećate li je kako tutnji? Sve je bliže, sve je snažnija… To je oluja koje nema u vremenskoj prognozi.

Dogodi li vam se često da vam se upali lampica? Možda božićno vrijeme baš i nije prigoda za objektivan odgovor na to pitanje, jer od silnih lampica koje posvuda svijetle teško je raspoznati koje su vaše, a koje su iz Ikee ili Lidla. Kad sam prvi put čitala Oluju u mozgu, bila je rana jesen, tako da sam prilično sigurna da su to bile moje lampice što su se jedna za drugom palile, svakim novim poglavljem. Aha, mozak! Ahaa, znam, sjećam se! Aahaaa, tinejdžeri, kužim!

 

 

Neke knjige te zaista pronađu – već milijun puta napisala sam tu rečenicu, ali što mogu kad je istinita. Tako je mene po službenoj dužnosti pronašla ova, i razveselilo me čim sam vidjela poznato ime na naslovnici. Daniel Siegel američki je neuropsihijatar i dječji psiholog koji mi je otvorio nove vidike kad sam prije nekoliko godina prvi put imala dijete u grozomornoj dobi između dvije i tri godine.

Otkad mi je dr. Siegel u knjizi Disciplina bez drame objasnio da tako mala djeca ipak nisu tirani na mučiteljsko-manipulacijskoj misiji, već jednostavno nisu misaono i mozgovno zreli za neke postupke i odluke, njegove knjige preporučujem svima, uvijek s istom rečenicom: ako i kod vas pali kombinacija znanosti i zdravog razuma, i ako cijenite prohodan tekst, duhovit, s puno primjera, koji je znanstven, ali se lako čita i ne podcjenjuje čitatelja – to je štivo za vas.

 

Grozomorna treća još nije pravo ni prošla, a tinejdžerstvo mi je još miljama daleko – ili odmah iza ugla – ovisi o perspektivi. Stoga, da čitam knjige kao priručnike za sadašnjost, ili da ih biram po naslovu, u ovu se vjerojatno ne bih udubila.

 

Kad sam je preporučila prijateljici, pitala me, već se pripremaš za tinejdžere u kući? Pa ne. Ili da. Nemam pojma. Možda se i pripremam za njih, ali zapravo se pripremam za sebe kad oni budu tinejdžeri. Jer to je jedino za što se mogu pripremiti.

 

 

Mitovi su hitovi
 

Na tristotinjak vrlo praktično orijentiranih stranica, autor donosi niz sjajnih interdisciplinarnih uvida, ali i autobiografskih anegdota. Cilj mu je najprije razbiti mitove koji se vežu uz tinejdžere i razdoblje adolescencije općenitoukazati na golemi – i često zanemareni – kreativni potencijal koji ta dob sa sobom nosi. I posljednje, ali jako važno, želi roditeljima i starateljima ukazati na načine na koje te vrijedne spoznaje mogu primijeniti u vlastitom životu.

Najveći mit – a njega i sami imamo u glavi i prva nam je asocijacija na tinejdžersku dob – jest da je to vrijeme raspojasanosti, kad hormoni divljaju, a razum spava zimski san. Treba preživjeti, to je maksima. Ali dr. Siegel kaže da to nije istina, a svoju tvrdnju podupire s nizom ozbiljnih znanstvenih studija. Treba stvari sagledati iz drugog kuta: adolescencija je vrijeme kreativnosti, inovativnosti, hrabrosti, motiviranosti – i ako znamo njime dobro upraviti, možemo izvući sve ono pozitivno na površinu, i minimizirati štetu do koje može doći zbog impulzivnosti i brzih odluka koje nisu racionalno motivirane.

 

 

A da bismo mogli djelovati u praksi, trebamo barem donekle biti upoznati s teorijom, i znati da doista sve počinje u glavi. U mozgu, to jest. I ono što treba imati na umu jest da adolescentski mozak nije potpuno sazrio.

U praksi to znači da tinejdžeri nisu sposobni razmišljati uzročno-posljedično, kao odrasle osobe – ili barem kao većina odraslih osoba. Tinejdžerski mozak puno više uživa u istraživanju, adrenalinu i rizicima, i pri donošenju odluka više se ravna emocijama i kratkoročnom nagradom.

To nije zato što su tinejdžeri sebični, manipulativni i generalno nezreli, već zato što im se u mozgu nisu razvili centri koji reguliraju razumno i uravnoteženo ponašanje. Dio mozga odgovoran za razmišljanje o posljedicama i reguliranje ponašanja i osjećaja zove se prefrontalni korteks – i taj se dio evolucijski razvije zadnji. Tinejdžerstvo okvirno traje do 20. rođendana, ali adolescencija tada ne završava, jer promjene koje je prate traju puno duže – nekad do kasnih dvadesetih, a nekad cijeli život.  

 

Dok tako razgrađuje duboko ukorijenjeni stav da adolescentske godine samo treba preživjeti, Siegel razotkriva skriveni potencijal koji naziva esencijom adolescencije. Radi se o tome da smo kao tinejdžeri najkreativniji, imamo najviše poriva i motiva za nove pustolovine, upoznavanje novih ljudi, suočavanje s izazovima – na način na koji to vjerojatno nećemo raditi kad budemo stariji.

 

To je razdoblje koje nosi golemi potencijal ideja i razvoja kritičkog mišljenja – najveće inovacije iz najrazličitijih područja ljudskog djelovanja su, kaže, proizašle iz adolescentskog uma.

 

Iz tog razdoblja i odrasli mogu učiti – čim osvijeste koliko je za zdrav duh i tijelo važno svakodnevno prakticirati mentalnu gimnastiku, imati strasti i hobije u životu, te kvalitetnu društvenu mrežu oko sebe – pri čemu se pod mrežom ne podrazumijevaju Facebook, Twitter ni Instagram.

 

 

Rodna perspektiva
 

Iako su u naponu zdravlja i fizičke snage, tinejdžeri dva ili tri puta više od odraslih ljudi stradavaju u nesrećama, i to onima koje su se mogle spriječiti – upravo zato jer im je sve novo i opasno privlačno. Voljela bih da sam u Oluji u mozgu mogla pročitati još i više primjera iz prakse, ali oni koje Daniel Siegel daje vrlo su moćni i ilustrativni, i mnogi su iz njegova iskustva i života.

Recimo, opisuje situaciju u kojoj je devetnaestogodišnji tinejdžer vozio novi sportski auto 150 km/h i u nepreglednom zavoju naletio na auto profesora i psihijatra koji je upravo izvezao s kolnog prilaza i krenuo sa suprugom na večeru. Došlo je do frontalnog sudara, auto je doslovce prepolovljen, a profesor je ostao na mjestu mrtav.

Ili, druga situacija, koja na sreću nije završila tako fatalno: 13-godišnji dječak, prijatelj autorova sina, jurcao je s ekipom po morskim hridinama, kad je jedan od njih odlučio skočiti s 15-metarske litice u more. Poneseni dinamikom grupe, ostali su ga slijedili, i sve je bilo u redu dok naš 13-godišnjak nije skočio: zabio se u podvodnu stijenu i polomio se tako da je jedva preživio.

 

 

Kako sve to držati pod kontrolom? Adolescencija je razdoblje u kojem se uvelike pomiču granice, na nama je da to  pomicanje granica prihvatimo i istražimo načine na koje ih je moguće pomicati, a koji isključuju vratolomije po cesti ili kaskaderske skokove.

I mada srčano zagovara uvažavanje prirodnoga adolescentskog poriva za inovacijom i stvaranjem novih pristupa starim stvarima, autor ističe da granice ipak treba postaviti. Jer granice ne isključuju poštivanje intenzivnih emocija, koje su tinejdžerima doista stvarne, čak i kad se nama čine trivijalnima ili pretjeranima.

 

Zanimljivo je da nasumično izabrani primjeri i ozbiljne statistike pokazuju da su ipak dječaci i mladići oni koji se češće imaju potrebu izlagati opasnostima i ispitivati granice da bi na neki način „sazreli“.

Američke statistike kojima autor barata posebno su poražavajuće, za brojne pucnjave po školama i eksplozive postavljene na javnim mjestima najčešće su krivi muškarci u adolescenciji. I to su komplekse teme i situacije koje se dogode zbog niza nesretnih čimbenika, ali klišeji o dečkima i muškarcima koji su i danas dominantni u svim našim društvima nikako ne pomažu.

 

Ne govore li roditelji i odgojitelji dječacima odmalena da budu „muškarci“, da ne plaču, pozdravljajući usput njihove impulzivnosti i nepromišljenosti kao normalne, očekivane, možda i poželjne?

Rezultat može biti da se dečkima u tinejdžerskoj dobi – energičnima, hiperaktivnima, eksplozivnima – prebrzo i nepromišljeno prilijepi etiketa na kojoj piše da su dečki ionako takvi i takvi će i ostati. To je ona opasna sintagma Boys will be boys, koja na kraju postane samoispunjavajuće proročanstvo. Društvo to od njih očekuje – i društvo vršnjaka, i društvo u širem smislu.

 

 

Komunikacija kao ključ
 

Koliko god sam u borbi s dvogodišnjim gegavcima mislila da je s tom malom tvrdoglavom djecom teško, zapravo i nije: kad shvatite neuromehanizme u podlozi njihovih reakcija, naučite kako izbjegavati trigere i kako pravim izborom riječi i odgovarajućim pakovanjem ukrotiti njihovu amigdalu. (Usput, to pali i s odraslima).

U odgoju je komunikacije uvijek važna, ali kad su djeca jako mala, to je komunikacija drukčije vrste. Ne očekuje se da s todlerom razgovarate kao da vam je ravnopravni partner u dijalogu i da uvažavate njegovo konstruktivno mišljenje – mada se neki i oko toga svojski trude. Jednostavno je, zapravo: treba ih shvatiti, s njima suosjećati, i uzimajući to u obzir, nastojati provesti svoje.

 

Mada tinejdžeri i adolescenti imaju poriv okretati se vršnjacima i zatvarati se u odnosu prema roditeljima, vrlo je važno da se od komunikacije ne odustane.

 

Dr. Siegel ističe da treba zadržati protok informacija, i obitelj i dalje treba biti neka vrsta sigurnosne mreže.

Za razliku od todlera, koji toj komunikaciji ne mogu bitno pridonijeti, adolescente nije samo poželjno, već i potrebno uključiti u rasprave, objasniti im što im se događa i dati širu sliku iza svih promjena usred kojih su se našli.

A da bismo im mogli sve to objasniti, moramo toga sami biti svjesni. Ne želite valjda ovisiti o hrvatskom školskom sustavu i pouzdati se isključivo u ljude koji su u njegovoj službi da objasne stvari vašoj djeci?

 

I zato je ovo odličan priručnik, i dobra knjiga. I još i zato što Siegelov ciljni čitatelj nije samo roditelj, već i adolescent: on se u tekstu izravno obraća i jednima i drugima. Oluja u mozgu osvijetlit će vam um pravim božićnim lampicama, i rasvijetliti nove perspektive.

Zbog žanra koji nije literarni, već publicistički i popularnoznanstveni, ovaj put naglasak nije na procesu čitanja. Jer čak i ako ne čitate –  kao neki ljudi koje ja poznam – na spomenute i obrađene teme možete pronaći gomilu podcasta, Ted-talkova i Youtube predavanja.

 

Vrijednost je u idejama o kojima ćete ozbiljno razmisliti i dalje ih istraživati, u teoriji i praksi. Jer s obzirom na sve što nam znanost i svakodnevni život govore, vrijeme je za reviziju adolescencije u umovima odraslih i onih koji se tako osjećaju: ne trebamo sjediti i čekati da prođe, već iskoristiti sve prednosti i pomoći toj velikoj djeci – ili "malim odraslima" – da iz toga životnog razdoblja izvuku najviše što je moguće.

 

Autor: Anda Bukvić

Preuzeto s gkr.hr