Djetinjstvo je jedno i ne treba ga oduzimati i mijenjati za sadržaje koji su iz roditeljske perspektive korisniji od obične igre.

Sve počinje u najranijem djetinjstvu. Mladi roditelji su bombardirani informacijama poput „prve tri su najvažnije“ ili kako od najranijeg uzrasta treba neprestano stimulirati dijete jer tada će naše čedo izrasti u superinteligentno i pametno biće. Stvara se dojam kako postoji uski vremenski period u ranom djetinjstvu unutar kojeg treba svim snagama djelovati na mozak djeteta, inače smo u problemu jer nam dijete kasnije neće postići dobre akademske rezultate.

Za malene bebe postoji svašta na tržištu, od glazbe koja će ih učiniti pametnima, igračaka za razvoj mozga, sportskih aktivnosti, jezičnih škola…
Dobar primjer je ludilo oko Mozartovog efekta, ukratko, već u trbuhu djetetu puštajte Mozarta i dijete će vam biti inteligentnije.
Istina je takva da ovaj efekt nema znanstvenog temelja. Izvorni članak na kojem se temelji čitava priča objavljen je u časopisu Nature 1993, a autorica (Frances Rauscher) je istraživanje provela na 36 studenata, a ne beba (https://www.scientificamerican.com/article/fact-or-fiction-babies-ex/). Međutim, bez obzira na to što se radi o mitu, industrija je nanjušila dobru priliku, pa se danas masovno prodaju CD-i s glazbom za bebe.
 

I tako se priča nastavlja kako djeca odrastaju. Roditelje je lako pridobiti pričom kako će određena aktivnost ili uređaj poboljšati njihovo dijete. S vremenom sve počinje nalikovati na trku. Vozimo djecu na engleski, njemački, francuski, na sviranje, pjevanje, plesanje… U školi su i ujutro i popodne jer treba stići na sve izborne predmete i vannastavne aktivnosti. Automobil im postaje drugi dom, tamo jedu, uče i spavaju jer treba se vozikati na sve aktivnosti.
 

Gdje je u međuvremenu nestala dječja igra na otvorenome?
Gotovo je iščeznula!

Količina slobodnog vremena djece smanjila se za 7 sati tjedno od 1981.-1997. (Sandberg & Hofferth, 2001.), kao i za još dva sata tjedno od 1997.-2003. (Hofferth, 2009.). Nestrukturirane aktivnosti na otvorenom smanjile su se za 50% (Sandberg & Hofferth, 2001.; Lester & Russell, 2008.). Djeci je oduzeta mogućnost da budu djeca, da se igraju i samostalno istražuju i to je donijelo brojne posljedice.

Zanimljiva je činjenica koju spominje Louv (2015.), kako se epidemija gojaznosti djece poklapa s najvećim porastom organiziranog dječjeg sporta!
Sportski programi očigledno nisu dovoljni. U zadnjih 30 godina pojava gojaznosti kod djece se gotovo utrostručila (CDC). Jako je puno tjelesnih i mentalnih posljedica koje su manje ili više povezane s akademskim pritiscima na djecu od najranijeg uzrasta, denaturiranjem djetinjstva -odnosno oduzimanjem mogućnosti igre i istraživanja u prirodnom okruženju, pretjeranom upotrebom tehnologije i sjedilačkim životom.
 

Christine Gross-Loh u svojoj knjizi „Roditeljstvo bez granica“ odlično opisuje važnost nestrukturirane igre. Ona navodi kako je slobodna igra u prirodi (na otvorenom) nezamjenjivi facilitator kognitivnog razvoja. Djeca izmišljanjem vlastitih igara i pravila kao i međusobnom interakcijom naročito utječu na samokontrolu – jedno od ključnih obilježja akademskog uspjeha. 
Današnje američko petogodišnje dijete ima samokontrolu kao trogodišnje dijete iz 1940. godine (Principe, 2011.).

Slobodna igra može izgledati kao da dijete ne radi ništa značajno, ne postiže ništa što je mjerljivo ili što rezultira određenim ishodom, ali u tom procesu događaju se vrlo kompleksne radnje jer priroda sadrži elemente (igračke) nedefiniranih dijelova, ima „otvorene“ krajeve koje dijete može koristiti na mnoge načine te kombinirati s drugim nedefiniranim dijelovima pomoću mašte i kreativnosti. Tipični primjeri takvih elemenata su voda, drveće, cvijeće, trava, blato (Louv, 2015.). Mogao bi se napisati esej o svemu što će dijete naučiti iz igre s blatom; od mogućih tekstura korištenjem dodataka iz prirode, fizikalnih obilježja u odnosu na teksturu, korištenje kao mase za modeliranje i gradnju, korištenje kao projektila ispaljenog pomoću šibe, varijacije u daljini izbačaja u odnosu na dužinu štapa s kojeg se baca blato zbog promjene u kutnoj brzini…
 

Neko bi mogao tvrditi da je računalo sa svojim beskonačnim mogućnostima najdublja kutija nedefiniranih dijelova. Ipak, binarni kod načinjen od 0 i 1 ima svojih ograničenja (Louv, 2015.). Doživljavanje prirode pomaže djeci da razumiju stvarnost prirodnih sustava kroz primarno iskustvo. Ona demonstrira prirodna načela poput umreženosti, ciklusa i evolutivnih procesa.  Veliki broj istraživanja potvrđuje kako je izlaganje prirodi bitno za fizičko i emocionalno zdravlje djece, također, ono može smanjiti simptome hiperaktivnosti i ADHD-a, poboljšati kognitivne funkcije i pojačati otpornost na negativni stres i depresiju (Louv, 2015.). U 2.5 milijuna godina ljudske povijesti djeca su se igrala na otvorenom, u prirodi. Za nove generacije, priroda je više apstrakcija nego stvarnost. Nije li logično ako im se uskrati igra u prirodi, kao što je slučaj u zadnjih par desetljeća da će se to negativno odraziti na neki način. Evolucijski ostaci prošlih iskustava duboko su utkani  u neurološki sustav naše vrste.

Danas se skupo plaća sat stručno vođenih sportskih programa za djecu, koji se najčešće provode u zatvorenim prostorima. S druge strane, rijetki roditelji odvode djecu u prirodu i s njima provode vrijeme, što je potpuno besplatno i vjerojatno korisnije od bilo kakvog sportskog programa.
Zapravo, veliki nedostatak i najveća prednost neplanirane zabave u prirodi je da ništa ne košta. Nedostatak zato što nema većih ekonomskih interesa u tome, stoga izostaje i promoviranje i reklamiranje. Ako djeca voze bicikl ili trče, ne troše fosilno gorivo, nisu ničije slušateljstvo, ne stvaraju novac ni za koga (Louv, 2015.).

Zaključno bih podsjetio na jednu uzrečicu kako je ponekad manje zapravo više. Možda je takav slučaj i s današnjom djecom? Razvijeni svijet je izgleda zahvatila epidemija pretjeranog roditeljstva, ili kako  je to 1969. dr. Haim Ginott nazvao, helikopter roditeljima. Kako navodi Gross-Loh (2014.), ne postoji povezanost između aktivnosti iniciranih od roditelja s ciljem pripremanja djeteta za budući akademski uspeh i stvarnih akademskih postignuća, naprotiv, žar s kojim roditelji žele pripremiti svoje dijete za akademsku budućnost može samo imati negativni učinak. Također, određena su istraživanja pokazala kako pohađanje edukativnih centara od najranijeg uzrasta, koji bebama i predškolcima obećavaju akademsku prednost u školi, zapravo stvaraju poteškoće kod djece u smislu tjeskobe pred ispit, snižene kreativnosti i odbojnosti prema akademski usmjerenim sadržajima. Nadalje, spominje se i kako „umjetno stimuliranje“, odnosno rano učenje sadržaja koji su razvojno neusklađeni s djetetovom starošću, može ometati djetetov razvoj. Zanimljiva je studija u kojoj je pokazano da, što su više bebe gledale edukativne video materijale napravljene za njih, to su teže usvajale nove riječi. Sve navedeno upućuje na zaključak kako je besmisleno a potencijalno i štetno pokušavati ubrzati dinamiku razvoja djece, djetinjstvo je jedno i ne treba ga oduzimati i mijenjati za sadržaje koji su iz roditeljske perspektive korisniji od obične igre.

Preneseno s Detinjarije.com

Priznati stručnjak za rani razvoj, Ranko Rajović, objašnjava zbog čega raste broj djece sa zdravstvenim problemima i poremećajima, i savjetuje roditelje što napraviti kako bi se trend promijenio.

Sve je veći broj djece sa zdravstvenim problemima i poremećajima poput dijabetesa, hipertenzije, astme, neadekvatnog kardiorespiratornog fitnesa, poremećajima učenja, pažnje i koncentracije. Teško bi bilo ukazati i izdvojiti sve čimbenike koji doprinose ovom trendu, ali su stil života i okruženje svakako važan čimbenik koji se danas znatno razlikuje u odnosu na bilo koji period ljudske povijesti. U toj promjeni se i nalazi moguće rješenje za probleme koji su sve prisutniji u razvoju djece.

Veliko istraživanje u Sloveniji i Srbiji pokazalo je da učitelji smatraju kako je svaka nova generacija prvašića sve slabija u odnosu na ranije generacije (motorika, pažnja i koncentracija, opće znanje i rječnik). Okruženje, kretanje i fizička aktivnost izuzetno su važni za razvoj mozga i intelektualnih sposobnosti djeteta. O važnosti kretanja i fizičke aktivnosti na opće zdravstveno stanje, ali i kognitivne funkcije znamo već dovoljno, ali postoje i mnogi drugi čimbenici koji utječu na opći razvoj djeteta, a prije svega na razvoj njegova mozga.
 

Jesu li uočeni problemi genetske prirode?

Među znanstvenicima je rašireno mišljenje da genetski čimbenici imaju utjecaj u ne više od 40% svih slučajeva razvojnih poremećaja. A što je s preostalih 60% ili više? Sigurno je da okruženje ima veliki utjecaj, posebno ako postoji genetska predispozicija. Čimbenici okruženja i nasljeđa međusobno se prepliću, te ih je nemoguće sagledavati zasebno.

Iako nedostatak fizičke aktivnosti i sjedilački način života imaju veliku ulogu u povećanom broju razvojnih poremećaja, postoje još neki čimbenici. Pa se tako uporaba novih tehnologija i elektroničkih uređaja dovodi u vezu s nedostatkom sna, neredovitim ciklusima spavanja, lošijom kvalitetom sna i povećanim umorom tijekom dana. Dužina sna kod djece ne samo da je u direktnoj vezi s volumenom sive mase hipokampusa, već je i dokazano da je izloženost TV-u u ranom periodu razvoja povezana s problemima pažnje u sedmoj godini života.
 

Opasnosti iz neposrednog okruženja

Postoje brojne pretpostavke o tome zašto u prethodnih nekoliko desetljeća dolazi do povećanja broja djece s neurološkim smetnjama poput autizma, ADHD-a, cerebralne paralize i mentalne retardacije. Neke od njih smatraju kako je u pitanju zapravo samo način na koji se bolesti danas dijagnosticiraju, druge okrivljavaju cjepiva ili neurotoksične tvari iz okruženja. Vrijedi spomenuti kemijske tvari, čija je uporaba više ili manje regulirana u različitim zemljama, a koje su prisutne u okruženju i/ili u svakodnevnim predmetima (namještaj, odjeća) za koje se smatra ne samo da utječu na opadanje IQ, već i na pojavu ADHD-a i poremećaja iz autističnog spektra.

Recimo, pesticid klorpirifos koji se koristi kao sredstvo za ubijanje insekata, a utvrđeno je da je umjereno toksičan i za ljude. Izloženost ovom insekticidu je dovedena u vezu s razvojnim i autoimunim poremećajima, pa čak i do mentalne retardacije ako je majka bila izložena ovoj tvari tijekom trudnoće. Poznato je da mnogi neurološki poremećaji mogu biti izazvani neurotoksičnim tvarima kao što su olovo, živa, PVC (koristi se u građevinarstvu, za izradu plastične ambalaže) i PCB (ima ga u bojama, u pesticidima, u rashladnim uređajima itd). Porast poremećaja ADHD-a i autizma od kraja devedesetih godina je potvrđen, ali i dalje nije u potpunosti objašnjen. Danas mnogo više znamo o tome. Postoji jasna korelacija između PCB-a, emisije žive i autizma. Svaki put kada dođe do porasta emisije žive i PCB-a, čini se da se stopa autizma poveća. U studiji provedenoj prije deset godina, otkriveno je da mozgovi štakora izloženi PCB-u imaju rupe, a neuroni koji bi trebali biti aktivni, nisu. Ovaj defekt se odražava na sluh. U drugoj studiji, djeca čije su majke bile izložene PCB-u u trudnoći imala su niži IQ i promjene pri učenju i pamćenju. U prvim mjesecima trudnoće je mozak najosjetljiviji i tijekom ove faze može doći do trajnih oštećenja mozga, čak i ako fetus dođe u kontakt s malim dozama neurotoksina, koje na mozak odrasle osobe ne bi imale nikakav ili veoma mali učinak.
 

Važnost prehrane

Prehrana je jedan od važnih čimbenika za razvoj mozga i znatno je promijenjena modernim stilom života. Iako je ova tema preopširna, važno je napomenuti da su, pored dobro poznatog utjecaja šećera na psihofizičko stanje, studije na miševima pokazale da prekomjerno unošenje šećera u periodu adolescencije, utječe na to kako se doživljava nagrada u odraslom dobu; to može izazvati razvoj patoloških stanja sustava za nagrađivanje. Kada se sustav za nagrađivanje, koji je zadužen za osjećaj zadovoljstva i užitka, prečesto aktivira (a svaki slatki zalogaj upravo to i radi) može doći do problema kao što su gubitak kontrole, jaka želja za hranom i povećana tolerancija na šećer.
 

Fruktoza usporava aktivnost mozga

Eksperiment koji je rađen na malim životinjama 2012. godine pokazao je da prehrana bogata fruktozom usporava aktivnost mozga, time sabotirajući memoriju i učenje. Također, sve je više dokaza da je prehrana bogata šećerom (inzulinska rezistencija i razina glukoze u krvi) povezana s neurodegenerativnim bolestima poput Alzheimerove bolesti. Neki znanstvenici su Alzheimerovu bolest počeli nazivati Dijabetes tipa 3.

Smatra se da je najznačajniji utjecaj okoline na bebe u maternici i u prvim godinama života, upravo prehrana. U ovom periodu uravnotežena prehrana je neophodna za pravilan razvoj mozga. Nedostaci hranjivih tvari poput željeza ili joda mogu utjecati na kognitivni i motorički razvoj. Sve je više dokaza da je DHA, esencijalna masna kiselina, ključni čimbenik intenzivnog formiranja sinapsi što čini prvu godinu života kritičnim periodom za učenje i razvoj. Mnogi drugi nutrijenti poput kolina, folne kiseline i cinka povezani su s ranim funkcioniranjem mozga. Nepravilna prehrana ili nedostatak uravnotežene prehrane u ranom djetinjstvu (tzv. food insecurity) dovodi se u vezu s problemima u učenju i razvoju. Dugotrajne posljedice uključuju nisko postignuće u školi, emocionalne probleme i slabo zdravlje.

Možda je primjer joda i najpoznatiji primjer važnosti nekog mikronutrijenta za pravilan rast i razvoj. Jod je nužan za normalan rast i razvoj djece, prije svega za normalan razvoj središnjeg živčanog sustava i inteligencije, posebno u prvih nekoliko godina života. Zemlja i voda u blizini mora veoma su bogate jodom, tako da su prirodni izvori joda morska riba, plodovi mora, morska trava, ali i mliječni proizvodi i jaja – dokle god životinje unose dovoljno joda, kao i biljke koje rastu na tlu bogatim jodom. Jedan od važnih izvora joda su prirodne mineralne vode koje sadrže jod koji se brzo i lako resorbira. Iako se već par desetljeća kuhinjska sol jodira, procjenjuje se da od nedostatka joda pati čak trećina svjetske populacije, a jedan od mogućih razloga je što jod vremenom isparava iz soli u koju se dodaje. Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) čak tvrdi da postoji jasna veza između razine joda koju žena ima tijekom trudnoće i kasnije inteligencije djeteta. Postoje i istraživanja koja govore da je jod važan u povezivanju neurona, a od formiranja tih veza (sinapsi) zavisi i intelektualni kapacitet djeteta. Istraživanje provedeno 2006. godine pokazalo je da unošenjem dodataka joda kod školske djece koja imaju već umjeren nedostatak joda, dolazi do poboljšanja u obradi informacija, finoj motorici, kao i vizualnom rješavanju problema.
 

Jod u prehrani djece i trudnica 

Iako je preporučena dnevna doza joda za odrasle osobe 150 mikrograma (za trudnice i dojilje skoro 300 grama) važna stvar se često ne uzima u obzir. A to je sve veća izloženost modernog čovjeka takozvanim goitrogenima – tvarima koje ometaju funkciju tiroidne žlijezde tako što se vežu za iste receptore kao i jod. Jedan od njih je bromid, koji se između ostalog nalazi u plastici, pesticidima, nekim pecivima, gaziranim sokovima, lijekovima, kao i pastama za zube i tekućinama za oralnu higijenu. Neki znanstvenici čak dovode u vezu poremećaje pažnje s bromizmom.
 

Savjet za roditelje

Zdravim načinom života i pravilnom prehranom može se utjecati na pravilan rast i razvoj, osobito u fazi trudnoće i najranijem periodu života djeteta. Iako je u ovom periodu utjecaj okruženja izuzetan, tijekom cijelog života moguće je utjecati na mentalne i fizičke kapacitete.

Preneseno s 6yka.com

Vezana literatura:

Želim vrijeme za sebe, ali kako da ga uzmem?! Kako kada imam malu bebicu koja me treba stalno? Suprug radi, često i prekovremeno, pa kada dođe, umoran je i doista vidim da mu treba malo odmora. A ja sam doma, pa mi je lakše odmoriti se. Barem tako zvuči… iako otkako se beba rodila, nisam imala vremena da stanem. Prošlu noć nisam uopće spavala, cijeli dan mi je ludnica, i onda sve što bih htjela je malo se odmoriti po noći. Ali ne… Moj mali anđelčić se budi svako malo i to s vriskom! Pa je smirim, spustim, pa opet vriska, pa na sisu i tako iznova i iznova,a ja sve što želim jest malo, malo odmora, samo sat vremena, zar je to tako puno?! Da, definitivno trebam vrijeme za sebe… Da mi je barem jedan dan da odem na more, ma bilo gdje zapravo! Tako žudim za toplom kupkom, za nježnom glazbom i masažom! Ali čak i kada počnem razmišljati o tome, osjećam kao da oduzimam vrijeme svom djetetu. Ne, ne mogu si to dozvoliti, još nije vrijeme za to. Kada odraste, onda ću imati vremena za sebe…

Mnoge mame se muče s osjećajem krivnje kada razmišljaju o sebi i svojim potrebama u odnosu na dijete. Ponekad majke dobivaju takve poruke od svoje okoline, da zaključe da kada se ima dijete, tada se treba zanemariti sebe i svoje potrebe.

U prvih šest mjeseci beba se percipira kao produžetak mame. Taj period se naziva prirodna simbioza između majke i bebe, te se smatra zdravom i nužnom. Majka u prvih šest mjeseci treba odmah odgovoriti na bebine potrebe jer time pruža djetetu poruku da je ono sigurno, da je OK što je tu i što ima potrebe. Pri tome, majke često moraju zanemarivati vlastite potrebe. Da bi majka lakše izdržala ovaj početni period odnosa s bebom, iznimno je važna podrška partnera.

Kako beba stasa, počne jesti drugu hranu osim majčinog mlijeka, pa kako prohoda, krene u vrtić, počinje govoriti i općenito postaje sve samostalnija, tako počinje trebati mamu na drugačiji način. Isto tako, tada dijete može postepeno učiti odgađati vlastite potrebe, a majka može početi zadovoljavati svoje.

Problem nastaje kada majka, čak i kada dijete postaje sve samostalnije, ima i dalje snažan osjećaj krivnje što u nekim trenucima ne provodi vrijeme sa svojim djetetom. Izložene mnogim informacijama i porukama koliko je važno provoditi vrijeme s djetetom, koje su osnažene modelima ponašanja njihovih roditelja, neke majke proždire osjećaj krivnje već pri samoj pomisli da se odvoje od djeteta čak i kada bi to realno mogle. Ako se i uspiju odvojiti od djeteta, dogovoriti se za kavu s prijateljicama jednom tjedno, otići kod frizera ili masažu, neke majke imaju velike teškoće da se opuste i uživaju u svojim trenucima.

Osjećaj krivnje javlja se kada osoba naruši ili prekrši svoje moralne norme i pravila ponašanja. Drugim riječima, ovaj osjećaj se javlja kada osoba procijeni da ono što je učinila može izazvati neugodne osjećaje u drugoj osobi, te da je ona odgovorna za to.

Kada majka učini nešto za sebe bez da to uključuje dijete, ona može vjerovati da je djetetu jako ružno i loše jer nije s njom. Ako još k tome vidi neko ponašanje koje procijeni da nije očekivano za dijete, uzrok toga može pripisati sebi i svojem izbivanju. Naravno, djetetu uopće ne mora biti loše zbog toga, no to je u ovakvoj situaciji manje važno. Važni su misaoni i potom emocionalni procesi koji se odvijaju u majčinoj glavi dok nije s djetetom. To može ići toliko daleko, da majka može biti svjesna da joj doista treba odmor, da je na rubu živaca, da je takav odnos prema njoj imala njezina majka i da se u takvom odnosu ona kao dijete nije osjećala OK, da bi trebala psihoterapiju, no unatoč tome, pronaći će razloge zašto da to ne učini, zašto da se ne brine za sebe.

Važno je imati na umu kako dužnost majki nije samo da brinu o djetetu već i da brinu o sebi jer će jedino tako biti sposobne ispuniti svoju roditeljsku ulogu na poželjan način. Brinuti se o sebi i pokloniti si neko vrijeme nije uvijek lako, ali uz dobru organizaciju to bi trebalo biti izvedivo. Kada je dijete s ocem ili s nekom drugom osobom od povjerenja veća je vjerojatnost da će se majka moći opustiti i fokusirati misli na nešto što nije vezano isključivo uz dijete. Kada dijete krene u vrtić, pojavit će se još slobodnog vremena i tada je jako važno da ga rasporedi tako da uz obavljanje svakodnevnih poslova, nađe i komadić vremena koji će biti samo njezin. Taj komadić vremena majka bi trebala činiti ono što zaista voli, bilo da se radi o čitanju, toploj kupci, šetnji po parku ili nečemu drugome.

Živite s djetetom!

Kada je majka usredotočena na to da zadovoljava djetetove potrebe, a pri tome zanemaruje svoje, prije ili kasnije postat će jako umorna i bit će pod velikim stresom. Pa što onda učiniti umjesto toga? Odgovor je jednostavan – živite s djetetom! Umjesto da se dijete doživljava kao biće o kojem se treba brinuti, ako se doživljava kao biće s kojim će se živjeti, tada postoji prostor i da se zadovoljavaju vlastite potrebe.

Umjesto da se dijete stalno podučava što i kako da čini, igrajte se s njim poput njega. Naravno, kada dođe trenutak da se treba pobrinuti za djetetove potrebe, tada to učinite, ali neka to ne bude stalno na prvom mjestu. Drugim riječima, umjesto da se igrate s njim jer znate da biste to trebali i zato što je to dobro za njega, igrajte se s njim jer vam je to zajedničko zabavno vrijeme. Jer i vi to želite, a ne samo zato što je to djetetova potreba.

Umjesto da idete u parkić kako bi se dijete rastrčalo, idite u parkić jer želite tamo zajedno provesti vrijeme. Trčite, igrajte se s njim. Idite u parkić kako biste zajedno trčali, umjesto da zadovoljavate potrebu djeteta da se kreće, igra s prijateljima, penje i slično.

Dodatno, zadovoljavat ćete i djetetove potrebe i naravno, kada će biti vrijeme da se za dijete brine, da ga se njeguje, mazi, to ćete činiti. Ali ostatak vremena, jednostavno živite s njim!

Moguće je da to nije „život“ kakav biste vi htjeli živjeti iz odrasle perspektive, ali vjerujte, bit ćete puno manje iscrpljeni, bit ćete ispunjeniji i zadovoljniji kada u interakciji s djetetom pronađete načine kako da se zabavljate, umjesto da isključivo zadovoljavate njegove potrebe.

A što je s očevima?

Iako su istraživanja pokazala kako žene u većoj mjeri u odnosu na muškarce osjećaju krivnju, čini se da se sve više očeva suočava s tim osjećajem kada je u pitanju provođenje vremena s djetetom. Stoga ako se pitate javlja li se i kod očeva osjećaj krivnje zbog vremena ne provedenog s djetetom odgovor je – da. Naime, sve se više očeva žali kako im je teško balansirati između poslovnog i obiteljskog života. Imaju osjećaj da je stalno neko nezadovoljan njihovim angažmanom – ili šef na poslu ili žena i dijete kod kuće. Stoga im se nerijetko javi osjećaj krivnje kada ne obave neki posao onako kvalitetno kako bi to zadovoljilo njih i šefa jer su ranije otišli kući kako bi bili s obitelji, ili obrnuto – osjećaju krivnju kada zbog važnog sastanka propuste neki značajan događaj za dijete. Uz to, očevi vide sav trud i energiju koju majke ulažu u odnos s djetetom pa im se mogu javiti misli o tome čine li oni dovoljno, kako još mogu doprinijeti kvaliteti odnosa s djetetom i kako mogu biti veća podrška svojoj partnerici…

I očevi se pitaju je li sebično ako požele imati vrijeme za sebe ili vrijeme na samo s partnericom. I važno je da znaju da takva želja, kao i njena realizacija ne ukazuje na sebičnost. Naime, pokazalo se kako je i za mame i za tate važno da pronađu vrijeme za sebe, ali i vrijeme za partnera jer je tada veća vjerojatnost da će imati čvršći brak, bolje odnose u obitelji i sretniju djecu. Previše zaštitnički roditelji koji baš svaki trenutak žele biti fokusirani na dijete i nikada ga ne ostavljaju s nekom drugom osobom od povjerenja time ne čine djetetu uslugu. Ako ponekad dijete pričuva neka osoba na koju je dijete naviklo i u koju roditelji vjeruju, tada osim što se roditelji mogu opustiti i napuniti baterije za nove roditeljske i ostale svakodnevne izazove, i dijete dobiva priliku naučiti da može biti sve u redu kada i nije uz roditelje te posljedično gradi svoje samopoštovanje zbog uspješnog svladavanja i tog gradiva.

Autorice: Tea Knežević i Tatjana Gjurković
Preneseno s Centar Proventus

Svojevremeno je atenski matematičar Euklid faraonu Ptolemeju pokazivao rukopis svoje knjige "Elementi" predstavljajući mu geometriju, novu znanost o prostoru. Faraon nije baš puno razumio, ali ga je ta nova znanost zainteresirala. Pitao je Euklida postoji li neki prečac kojom bi kraljevi mogli bez učenja naučiti geometriju. A Euklid mu je odgovorio da nema prečaca za kraljeve: kralj koji želi shvatiti matematiku mora se potruditi kao i svi ostali. Dakle, nema kraljevskih prečaca za matematiku, a ima li ih za odgoj djeteta?   

Odgoj je dugotrajni proces postupnog, strpljivog izgrađivanja i oblikovanja ljudskoga bića, njegovih poželjnih osobina i načina ponašanja. Nestrpljivi da djecu koju odgajamo što brže navedemo da se ponašaju onako kako želimo, vrlo često odabiremo kraljevski prečac: manipuliranje.

Rječnici objašnjavaju da manipulirati znači obmanuti koga vještim, nepoštenim ili podmuklim sredstvima kako bismo ostvarili neki svoj cilj, svjesno upravljati nečijim emocijama usmjeravajući njegovo ponašanje u svoju korist.

Svaki put kad djetetu započnemo rečenicu s: Ako me voliš, onda ćeš… ili Ako me ne budeš slušao, neću… zapravo nemilosrdno manipuliramo ljubavlju i djetetovim strahom da će ostati nevoljeno i ostavljeno ako ne učini što od njega tražimo.

Kad god nabrajamo djetetu što smo sve za njega učinili zahtijevajući zauzvrat da se ponaša onako kako od njega tražimo, zapravo manipuliramo djetetovim osjećajem krivnje.

Katkad kad želimo da dijete nešto učini kažemo: Meni nikad ne uspije tako lijepo… kao što ti to znaš napraviti… Na taj način naveli smo ga na poželjna ponašanja manipuliranjem njegovom sujetom.

Prema podatcima Državnoga zavoda za statistiku, u Hrvatskoj se raspadne svaki treći brak. Katkad su roditeljske razmirice takve da se dijete nalazi između dviju vatri godinama i prije rastave i nakon nje.

U takvim situacijama često oba roditelja manipuliranju djetetom tehnikom zaplašivanja i otplašivanja, postupkom sličnim onim s dobrim i lošim policajcem. Zaplaše dijete onim što bi im drugi roditelj mogao napraviti, pa ga odmah zatim otplaše i umire uvjeravajući ih kako se uz njih tako nečeg ne trebaju plašiti. Sve dok su dobri, pristojni, vrijedni, dok dobro uče i rade što im se kaže, nemaju se čega bojati.

Ima jedan način manipuliranja koji odmah donosi tako sjajne rezultate da doista povjerujemo u odgoj manipuliranjem. Riječ je o manipuliranju ili-ili odabirima. Zamolimo li dijete da odnese smeće, naći će mnoštvo više-manje pristojnih i prihvatljivih razloga da nam objasni zašto to ne može u tom trenutku učiniti (mora napisati zadaću, pročitati lektiru…). 

No, ako umjesto zahtjeva da nešto učini ponudimo odabir, npr. pitanjem Hoćeš li radije odnijeti smeće ili oprati suđe? – izmanipulirali smo ga. Umjesto pronalaženja isprika zbog kojih nam u tom trenutku ne može pomoći, stavljeno je u stiuaciju da odabere ono što mu se čini brže, lakše ili jednostavnije. Umjesto ružnog osjećaja natjeranosti da radi nešto što ne želi, dijete ima osjećaj da je samo odabralo uraditi ono što smo od njega tražili.

Problem s djecom nije u tome da ne uče, nego u tome da uče previše onoga što ne bismo željeli da nauče: gledaju naša ponašanja i prema njima oblikuju svoja.

Počnemo li manipuliranjem navoditi dijete da se ponaša na poželjne načine, ono nevjerojatno brzo uoči obrazac: previše podilaženja i mijenjanje pravila stvara od njega manipulatora koji mora dobiti sve što želi. Djeca manipulatori kasnije u životu često i ne znaju drugačije nego manipulacijom ostvarivati sve što žele.

Euklid je bio u pravu za matematiku: nema kraljevskih prečaca. Ali nema ih ni za odgoj djeteta. Da bismo doista uspješno odgojili dijete, moramo uložiti i vrijeme i strpljenje. To naprosto ne ide nabrzaka.

Manipuliranje u odgoju jest prečac kojom puno brže i jednostavnije stižemo do cilja. Loše je samo što na koncu shvatimo da cilj na koji smo stigli nije onaj kojem smo se bili uputili.

Autor: Dinka Juričić

Preuzeto sa skolskiportal.hr

Zbog velikog interesa, u organizaciji izdavačke kuće Harfa, dr. Ranko Rajović, jedan od najvećih autoriteta na ovim prostorima kad govorimo o odgoju i obrazovanju, održat će trosatnu praktičnu edukaciju pod nazivom "Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ" temeljenu na NTC sustavu učenja, inovativnom programu čiji je autor. Edukacija je namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece.
 

Dr. Ranko Rajović, inače doktor interne medicine, dugogodišnji je predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece te osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra. 

Edukacija će se održati u Vinkovcima, 21. ožujka 2016. u 16.30 sati u hotelu Admiral, Bana Jelačića 6

Trajanje predavanja i praktične edukacije je tri sata, a cijena je 260 kn. Prijavnicu ispunite ovdje

Podaci za uplatu: Harfa d.o.o., Rodrigina 4, Split;  IBAN HR0723600001102468779 (ZABA); Poziv na broj: 21316; Opis plaćanja:  NTC edukacija

Tijekom samog događaja organizirat ćemo nagradnu igru gdje ćete imati priliku osvojiti neke od naših naslova.

Potvrdu o sudjelovanju dobit ćete prilikom dolaska na edukaciju.

Program edukacije:

 NTC-sustav učenja – igre koje oštećuju razvoj djeteta, a da toga nismo svjesni.

Uvod – funkcionalno znanje.

Razvoj mozga.

Koje aktivnosti oštećuju razvoj djeteta?

Je li rana stimulacija mučenje djeteta ili je potrebna?

Igre koje stimuliraju ukupni razvoj djeteta (NTC-tablica).

Reproduktivno učenje za mozak ne postoji

Zašto je reproduktivno učenje prošlost.

Kako mozak radi, reproduktivno ili asocijativno?

Zašto zaboravljamo lekcije koje smo dobro naučili?

Misaone klasifikacije, serijacije, asocijacije (NTC-tablica, II. dio)

Igra – skrivanje riječi u rečenici (I. razina)

Zašto mozak nauči lakše nešto sto nam ne treba, a ne ono što nam je ponekad važno?

Radionice, reproduktivno i asocijativno učenje

Nelogične priče, (I. razina)

NTC-sustavom podiže se intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.

Činjenica je da inteligencija ne ovisi samo o broju neurona, odnosno da nije uvjetovana samo genetskim potencijalom nego i vezama među neuronima, tzv. sinapsama. Razdoblje do sedme godine života najdragocjenije je za formiranje novih neuronskih veza (sinapsi). NTC – sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi, a na njega će Dr. Ranko Rajović odgovoriti tijekom predavanja.

NTC-sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece, a  temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 % svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 % sinapsi nastane već do pete godine. Taj se argument čini dovoljno uvjerljivim da posvetimo veliku pozornost predškolskoj dobi, učinkovitosti učenja i korištenju dječjeg pamćenja. Ako tijekom formalnog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja radimo sa samo 25 % preostalih mogućnosti korištenja potencijala mozgovnog kapaciteta, tada je važno znati kako se razvija dijete do sedme godine života.

NTC-sustav učenja dr. Ranka Rajovića primjenjuje se na različite načine u 15 europskih zemalja. Sustav podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Taj sustav učenja predstavlja operacionalizaciju teorijskih spoznaja navedenih znanstvenih disciplina, što je dobar pokazatelj kako povezivati teoriju s obrazovnom praksom. Pritom je riječ o novom pristupu učenju u kojem dominira misaona aktivnost djeteta i njegov uspješan razvoj. Sustav je vrlo dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole. Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove prema povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja. Naglašava se važnost obitelji i šire društvene zajednice (vrtići, škole, centri za darovite) u razvoju darovite djece. NTC-sustav učenja ozbiljno će poljuljati opravdanost tradicionalnog rada s djecom.

Za sva pitanja i nedoumice stojimo vam na raspolaganju na 098/30 55 34, kontakt osoba Irena Orlović

Poznato je kako odnos djeteta i roditelja ima neizmjerno važnu ulogu u djetetovu socioemocionalnom razvoju. Roditelji su ti koji su uz dijete od prvoga dana života te su mu glavni izvor ljubavi i sigurnosti. Oni prate djetetove osjećaje, ponašanja i potrebe i na njih odgovaraju kako bi dijete bilo zdravo i zadovoljno. Osim s roditeljima, dijete kroz svoje odrastanje razvija odnose i s drugim ljudima oko sebe – malima i velikima, mlađima i starijima. Dobro je zapitati se koliko su takvi odnosi važni djetetu i na koji način ih treba njegovati.

Velik dio djetetova razvoja pod utjecajem je interakcije s drugim ljudima stoga je važno da ima dovoljno kontakata i s osobama koji nisu njegovi roditelji. Djetetu je potrebno vidjeti, čuti i osjetiti ljude oko sebe i smatrati ih prirodnim dijelom svijeta koji ga okružuje. U skupinu posebno važnih ljudi u djetetovu životu, uz roditelje, najčešće spadaju bake i djedovi, neki članovi rodbine, bliski obiteljski prijatelji, djetetovi vršnjaci, odgajatelji, dadilje…

Važni ljudi u djetetovu životu primjećuju što se s djetetom događa, brinu o njemu, pričaju mu, smiju se s djetetom kada je sretno i pokazuju svoju zabrinutost kada npr. dijete padne i ozljedi se. Oni na poseban način pozdravljaju dijete te se već kroz taj način osjeća bliskost i pripadanje. U komunikaciji s takvim ljudima dijete dobiva poruku „Važan si nam i stalo nam je do tebe“. I prije nego što dijete razvije sposobnost da shvati značenje ovih riječi, ono osjeti tu poruku na emocionalnoj razini, a to je povezano s kasnijom izgradnjom djetetove slike o sebi, što je važan dio djetetova emocionalnog razvoja.

U današnjem uobičajenom životnom ritmu nerijetko se događa da i sami roditelji ne provode velik dio dana s djetetom, a onaj drugi dio dana koji provedu s djetetom najčešće provedu u uskom krugu obitelji. Za dijete je provođenje vremena u uskom krugu obitelji jako značajno, ali svakako je potrebno uložiti vrijeme i trud da dijete dobije mogućnost izgradnje bliskih odnosa i s drugim ljudima.

Vrlo često dijete razvije poseban odnos s bakom i djedom, s obzirom na to da su oni ti koji u nekim obiteljima čuvaju dijete dok su roditelji na poslu ili imaju neku drugu obavezu. Izgradnja kvalitetnog odnosa djeteta s bakom i djedom može voditi ka zadovoljstvu i roditelja, i djeteta, ali i bake i djeda. U takvom odnosu svatko može nešto dobiti, nešto dati i nešto novo naučiti. Dijete kroz odnos s bakom i djedom osjeća još jedan način dobivanja potpore i brižnosti, ali i gradi prijateljski odnos uzajamnog povjerenja. Također, dijete bilo koje dobi uživa kada mu netko posveti svoje vrijeme. Istraživanja su pokazala kako djeca koja dobivaju dodatnu pažnju od strane bake i djeda s vremenom postižu bolje rezultate u školi.

U New Yorku čak postoji program „Zamjenski bake i djedovi“ u kojem se osobe starije od 55 godina volonterski uključuju u druženje i pomaganje djeci s poteškoćama u učenju. Volonteri na individualnoj razini provode 20 sati tjedno u školi družeći se s djetetom; pričaju s njim, slušaju ga, čitaju priče, igraju igre, poklanjaju mu pažnju, ljubav i podršku. Ovaj program pokazao se iznimno korisnim za djecu, ali i za volontere – zamjenske bake i djedove. Ne samo da su se osjećali korisnima, već su i uživali u druženju s dječicom.

Kroz provođenje vremena kod bake i djeda, dijete može naučiti da im i izvan obiteljskog doma može biti zanimljivo, ugodno i da se mogu osjećati sigurno. To je važna poruka koju dijete kroz svoj razvoj treba usvojiti. Kroz razdoblje adolescencije, kada nerijetko u obiteljskom okruženju dolazi do nerazumijevanja i sukoba, djetetu boravak kod bake i djeda može služiti kao privremeni odmak od napetosti te prilika za otpustiti nakupljeni stres i tenzije. U druženju s bakom i djedom, dijete može saznati više o stvarima i idejama koje možda ne bi saznalo od svojih roditelja koji možda imaju neka druga područja interesa. Dijete tako širi svoje znanje i sliku svijeta. Također, ako npr. djed svom unuku koji je nemotiviran za učenje ispriča priču o tome kako je on sa 16 godina napustio školu i koje je poteškoće u životu imao zbog toga, vrlo je vjerojatno da će za dijete ta priča biti više poticajna od zahtjeva nervoznog roditelja.

Slušajući priče bake i djeda, djeca mogu naučiti nešto novo o svojim roditeljima i gledati na njih na drugačiji način. Gledajući na svoje roditelje kao na nečiju djecu uviđaju kompleksnost i različitost odnosa kroz vrijeme. Ako su npr. čuli da roditelji kritiziraju baku i djeda, ali vide da se svi i dalje dobro slažu i vole, dijete može usvojiti učenje da unatoč povremenom neslaganju odnos ne mora biti trajno narušen i da je u redu ponekad se ne složiti s drugom stranom bez straha da će doći do sukoba ili prekida odnosa.

Uz do sada spomenute prednosti druženja s bakom i djedom, važno je spomenuti i to da djeca dobivaju i jasniju sliku o procesu starenja i promjenama koje se kroz život događaju. Uočavaju da baka i djed koji su prije brinuli i pomagali drugima, sada sve više i sami trebaju pomoć. Kada su baka i djed stariji, bolesni ili netko od njih umre, djetetu se javljaju razni osjećaji s kojima se uče nositi na adekvatan način. Također, uče se poštivati starije ljude.

Vrijednost svakog odnosa je u tome da se obje strane osjećaju ugodno i uživaju u njemu. Ipak, ponekad se može dogoditi da između roditelja i bake i djeda postoji neslaganje. U tom slučaju, važno je sagledati što bi bilo u najboljem interesu djeteta. Još tijekom majčine trudnoće bilo bi dobro da roditelji promisle o tome što im je važno u odgoju djeteta te u kojoj mjeri žele da bake i djedovi doprinose tome. Čak i ako je slaganje roditelja s bakom i djedom do rođenja djeteta bilo nezadovoljavajuće, sada se taj odnos može poboljšati s obzirom na to da će imati jedan novi zajednički interes i fokus pažnje. Roditelji bi trebali iskazati zahvalnost baki i djedu na njihovu doprinosu i podršci kako bi baka i djed osjetili da se njihov trud i ulaganje u odnos s djetetom, ma koliki on bio, ipak cijeni.

Neke od prednosti druženja djeteta s bakom i djedom mogu vrijediti i za razvijanje bliskog odnosa djeteta i nekih drugih ljudi iz okoline. Ono što je važno naglasiti jest da je za dijete dobro da uz blizak odnos povjerenja i ljubavi s roditeljima, razvija i druge bliske odnose. Posebno je važno da u stresnim situacijama ili razdobljima života dijete zna da ima nekoga s kim se osjeća ugodno i sigurno podijeliti svoje zabrinutosti. Isto tako, da može podijeliti i neke značajne i ugodne trenutke. Normalno je da dijete za to ne odabere baš uvijek roditelja i da će u različitim odnosima preferirati različite teme razgovora ili načine igranja. Ipak, ono što roditelj ne smije zaboraviti jest da je njegov odnos s djetetom nešto najposebnije i najznačajnije za dijete i da će vjerojatno upravo taj odnos ostaviti najviše traga na djetetovom socioemocionalnom razvoju. Zato roditelji, neovisno o druženju djeteta s drugim njemu važnim ljudima, ne smiju propustiti iskazati svome djetetu bezuvjetno prihvaćanje, sigurnost kroz postavljanje granica te puno topline i ljubavi.

Preneseno s Centar Proventus

Da postoji škola za roditelje, jedna od prvih lekcija svakako bi bila o tomu da smo mi zrcala u kojima se naša djeca ogledaju, prema kojima grade sliku sebe i odabiru ponašanja…

… kojima će tu sliku potvrditi. Isto čine učenici ogledajući se u svojim učiteljima. Osoba koja je izgradila sliku o sebi u zrcalima uglavnom vidi ono što je odlučila pronaći: ili nečistu kožu, prevelik nos i odjeću koja je čini još gorom nego što jest… ili mladenački ten, osebujan nos i odjeću u kojoj se ugodno osjeća.  Međutim, djeca koja tek grade sliku o sebi ono što vide u zrcalu ne tumače ovisno o svojim životnim stavovima, nego iščitavajući povratne informacije iz verbalnih i neverbalnih poruka koje im šaljemo. Od naših povratnih informacija o sebi oblikuju svoju unutarnju sliku svijeta, shvaćanje sebe i drugih, svoja ponašanja, očekivanja od budućnosti… Djeca su žedna povratnih informacija o sebi, hrane se njima, rastu od njih. Od njih postaju bolji… ili gori.

Prva povratna informacija koje je dijete žedno je neverbalna: pogled pun podrške, osmijeh, ohrabrujući ton i boja glasa, prijateljski dodir… Iz tih poruka iščitava da je dobro, zaštićeno, uvažavano, voljeno… I zbog takvih će se poruka nastaviti truditi da bude još bolje. Uskraćujemo li mu takve povratne informacije, dijete sebe počinje doživljavati nezanimljivim, nevažnim, nespretnim, nedovoljno pametnim, nevoljenim… Postaje nesigurno, osjeća da je ostavljeno da se snalazi samo – a budući da još nije u stanju preuzeti takvu odgovornost, često reagira strahovima, nemotiviranošću, problemima u ponašanju i učenju…

Ima jedna stara dječja pjesmica koja kaže “Sticks and stones may break my bones, but words will never hurt me.” Djecu uče pjevušiti te riječi kao odgovor onima koji ih verbalno vrijeđaju. Ništa, međutim, nije netočnije od toga: riječi zapravo ranjavaju dublje i ostavljaju trajnije ožiljke od batina. Riječi ranjavaju iznutra.

Ni na kraj pameti nam nije da ne činimo djetetu uslugu kad ga nekritički hvalimo, kad su nam puna usta slavljenja njegove pameti, vještina i ljepote. Dakako da su to riječi koje gode djetetovu egu, ali ne pripomažu mu u spoznavanju sebe. Kad se, naime, prvi put suoči s neuspjehom ili razočaranjem, cijela se zgrada naših nekritičkih pohvala u njemu uruši kao kula od karata. Loše je što tad posumnja u našu objektivnost i počne vjerovati da ga hvalimo samo zato što smo mu roditelji, ali puno je gore što tad posumnja i u sebe. Tražeći orijentire prema kojima će određivati svoju vrijednost, školska djeca često zapadnu u zabludu  da vrijede onoliko koliko to njihove ocjene pokazuju. Počnu vjerovati da su kao osobe nedovoljni, dovoljni, dobri, vrlo dobri ili odlični. A ono u što vjerujemo u sebi, obično i postanemo: ako uistinu vjerujemo da nismo sposobni biti bolji, naprosto ne ulažemo dovoljno napora da bismo postali bolji. Dignemo ruke. Predamo se. Počnemo vjerovati da nema smisla pretjerano se truditi učiti matematiku, fiziku, strani jezik… jer nam ti predmeti naprosto ne idu i koliko se god trudili, nema šanse da se odmaknemo od svoje dvojke, trojke…

U tomu zapravo leži glavni problem s nemotiviranošću i neučenjem. U ocjenama. U sumativnom ocjenjivanju. Svaka je sumativna ocjena – presuda. Imaš toliko i toliko bodova, što znači da zaslužuješ tu i tu ocjenu. Toliko vrijedi tvoje znanje. Ti si ocjena koju si dobio. I zbog tog nakaradnog vjerovanja da učenikova vrijednost ovisi o ocjenama koje dobiva, počinje učenje za ocjene. I grebanje za ocjene. „Koliko sam dobio?“,  „Je li to za ocjenu?“, „S koliko ću proći?“ postaje jedino što ih u školi zanima. To su ujedno i najčešća pitanja kojima  roditelji dočekuju učenika kad se vrati iz škole.  Ocjene shvaćene kao presude i dokazi postaju same sebi svrhom. Iz njih se ne uči. Njima se maše.

Na učiteljskome portalu Education Week objavljen je svojevremeno jedan vrlo zanimljiv blog  o promjeni paradigme s poimanja ocjene kao presude na ocjenu kao procjenu napretka.  Sumativne ocjene su nužnost, cijeli se sustav na njima temelji. Nemoguće ih se odreći. Članak, međutim, objašnjava kako bismo malim pomakom i sebi i učenicima mogli pomoći da ocjenu prestanu doživljavati kao presudu  i počnu je doživljavati kao formativni alat, alat za učenje.  

Na prvi se pogled razlika ovih dvaju rječnika može doživjeti kao lingvističko ili kao psihološko sitničarenje. Riječ je, međutim, o konceptualno različitim pristupima. Prvi je stupac koncentriran na rezultat, a drugi na proces. To je golema razlika. Rezultat je presuda, nešto konačno, posljedica. Proces je, naprotiv, nešto živo, nešto što se može pratiti i preusmjeravati, iz čega se može učiti, napredovati.

Dakle, umjesto da učeniku kažem: Imaš 89 posto točnih odgovora i dobio si četvorku, razgovarat ću s njime o tome koliko je napredovao u odnosu na prošli ispit, koje je pogreške ponovio, koja je nova znanja primijenio ili propustio primijeniti da riješi određeni problem, što bi još trebao naučiti ili koje bi vještine trebao dobrusiti da bi bio još bolji.  I to je ono što je bitno.  Onih 89 posto točnih odgovora i četvorka ostaju, ali ne kao osuda, nego samo kao slika trenutnoga stanja u procesu učenja.

Ocjena je povratna informacija i zato je iznimno važno razmisliti kako da tu povratnu informaciju oblikujemo tako da bude konstruktivna i poticajna. Ne možemo očekivati da ćemo zamjenjujući jednu terminologiju drugom učenike koji uče samo zbog ocjena odjednom (kao čarobnim štapićem) pretvoriti u motivirane učenike koji se vesele učenju i kojima je stalo do napredovanja. Međutim, promijenimo li fokus, promijenit će se vremenom i prioriteti, i načini na koje svi skupa reagiramo… i rezultati koje postižemo.

Preneseno sa Školskog portala

Među gotovo 600 projekata prijavljenih na natječaje u oštrom i neizvjesnom nadmetanju izvrsnih trideset projekata finalista stručna komisija i javnost realizirali su nimalo lak zadatak – odabrati najuspješnije projekte  koji će osvojiti  12 financijskih potpora u ukupnom iznosu milijun kuna.

U okviru natječaja "Moja kreativna crta" za kreativnu industriju dobitnici potpore stručne komisije su BOYA bojice/pastele za crtanje, multiartistički projekt FreeDA te Pametnica – radni materijali za rano poticanje intelektualnog razvoja, dok je dobitnik potpore javnosti internetski portal o vizualnim umjetnostima i kulturi Vizkultura.hr.

U okviru natječaja "Moja prilika" za inovativne poduzetničke i start-up projekte dobitnici potpore stručne komisije su izumi nogar za bicikl s pumpom V-PUMP, samoljepljiva tkanina Gearskin te web aplikacija Rentlio, koja je i dobitnica tzv. potpore javnosti.

Na natječaju  "Moja zelena zona" za zeleno poduzetništvo potpore stručne komisije dobili su iCat – "zero emission island catamaran", koji je i dobitnik potpore javnosti, kao i organska olovka "Fabula" te sustav za obradu, pročišćavanje i dezinfekciju balastnih voda i drugih tekućina.

Čestitamo svim dobitnicima!

Više o finalistima možete pročitati OVDJE

Čitanje priča naglas, ali i pričanje priča, donose brojne dobrobiti djetetu. Čitanje i pričanje priča djeci proširuje rječnik, pomažemo im da se osjećaju sigurnima i razvijaju maštu. Zajednička aktivnost poput čitanja i pričanja priča produbljuje i privržen odnos između roditelja i djeteta.

Evo kako čitanje i pričanje priča učiniti super zanimljivima.

1. Pronađite samo vaše posebno mjesto za pričanje priča

Možda će to biti mekana i velika fotelja, možda neki vaš kutak, možda šator za priče, mekana dekica pričalica ili čarobni leteći pričotepih.

2. Odsvirajte ili otpjevajte malu melodiju prije početka priče

Možete zasvirati na bubnju, na poklopcu od lonca, na ksilofonu, frulici, zvečkicama… Uvijek napravite nešto poput "fanfara" što će obilježiti početak priče.

3. Opisujte s puno detalja

Kad pričate priču možete uvijek opisati krajolik, koje je doba dana, kakvo je vrijeme, kako izgledaju ljudi, koje boje odjeće nose… upotrebljavajte detalje i mijenjajte ton glasa. Koliko detaljno ćete pričati ovisi o starosti djeteta – što mlađe dijete, manje detalja.

4. Napravite stanku

Jednako kako kod pisanja radimo odlomke, kod čitanja okrećemo stranicu tako se i u pričanju priče trebaju raditi stanke kako bi dijete lakše razumjelo informacije i osjetilo atmosferu priče.

5. Manja djeca ne mogu još dobro razumjeti bajke

Njima su stoga možda zanimljivije priče povezane s vlastitim životom – idemo u kupovinu, kod doktora, u Zoološki vrt, u park, bolestan sam i ne idem u vrtić…. U toj dobi djeca vole i životinje koje prolaze neke avanture tako da i njima podarite moć govora.

S otprilike 4 godine djeca počinju razumijevati bajke i vole sve dijelove priče početak, zaplet, vrhunac i rasplet. Sada im polako postaju zanimljive i moralne vrijednosti.

6. Jedan junak može proći kroz više avantura

Ako izmišljate priče tada možete izmišljati i prijatelje ili neprijatelje glavnom junaku te ih voditi u razne avanture. Djeca vole likove koji se poznaju.

7. Upotrijebite lutkice koje se mogu nataknuti na prste ili ruku

S pravim figurama priča je zanimljivija.

8. Čarobna kutija

U kutiju stavite lutkice, figurice, na papiriće napisane junake. Prije no što ćete početi govoriti priču, otvorite čarobnu kutiju i neka dijete izvadi nekog junaka. O njemu pričajte priču. Ili oboje zažmirite i izvadite junaka pa ih uključite zajedno u priču. Varijanti je beskonačno mnogo.

9. Napravite malu pozornicu

Prislonite stolce jedan do drugog i preko naslona prebacite prekrivač i eto vam pozornice. Uzmite lutkice, plišance, figurice i radite predstavu.

10. Ponudite djetetu rekvizite, odjeću

Ako djevojčica želi biti princeza ili tigrić, odjenite joj odjelce za maškare. Dječaku odjenite odijelo Spidermana ili čarobnjaka. Uzmite kuhače, lopte… neka postanu čarobni štapić ili čarobna kugla… i izmišljajte i igrajte predstavu.

Preneseno s roditelji.hr

Djeca bi trebala provoditi i 4-6 sati na otvorenom svaki dan

Priznajem, ne provodimo svaki dan na otvorenom toliko vremena. Cilj nam je boraviti na otvorenom toliko dugo (4-6 sati) barem 3-4 puta tjedno, nešto duže u mjesecima koji donose lijepo vrijeme, a kraće u mjesecima s ružnim vremenom.

Naišavši prvi put na preporuke o provođenju većeg broja sati izvan kuće, na otvorenom, u djelima Charlotte Mason, klasične engleske pedagoginje koja je živjela na prijelazu 20. stoljeća, mislila sam da je njena ideja posve besmislena. Preporuka o svakodnevnom provođenju 4-6 sati na otvorenom, izvan kuće, drastično se razlikuje od uobičajenih aktivnosti kojima se djeca bave i koje obično traju ne dulje od sat vremena. Činilo se neizvedivo.

Na poziv prijateljice, počeli smo provoditi veće periode vremena u prirodi i gotovo trenutno, uvidjela sam dobrobiti ove prakse. Djeca kojoj je dopušteno slobodno tumarati na otvorenom, "izgube se" u prirodi. Aktivno koriste maštu, okupirana su i prožeta divljenjem. I razvijaju se ubrzano. Brojni su razlozi zašto priroda tako utječe na djecu, ali jedan od razloga je činjenica da priroda pruža okruženje koje izaziva sva osjetila.

Naš cilj provođenja 1000 sati u prirodi dijelom se oslanja na djela Charlotte Mason, ali smo njene preporuke prilagodili svakodnevnom životu. Zanimljivo je da i danas, njezina saznanja o tome što je važno za cjeloviti razvoj djeteta, potkrepljuju istraživanja gotovo 100 godina kasnije.

U knjizi "Uravnoteženi  i bosonogi: Kako slobodna igra na otvorenom čini djecu snažnom, samouvjerenom i sposobnom", Angela J. Hanscom piše "djeci svih uzrasta treba omogućiti barem tri sata slobodne igre na otvorenom dnevno."
Ja sam za ravnotežu. Razumljivo, obiteljski život iziskuje dosta žongliranja. No, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazimo, dužni smo svojoj djeci osigurati osnovne preduvjete potrebne za razvoj. Možda 4-6 sati igre dnevno na otvorenom nije izvedivo, ali trenutni podaci govore da prosječno dijete provede dnevno svega 4-7 minuta u slobodnoj igri na otvorenom. To znači da je prosječno dijete vjerojatno vani otprilike 30 minuta nekoliko puta tjedno.

Neki su utvrdili da je cilj od 1000 sati u prirodi pretjeran i nedostižan i malo su ga prilagodili. To znači da moramo biti svjesni da postoje specifične preporuke o tome koliko je slobodne igre na otvorenom potrebno za optimalan razvoj. Ako je tri sata dnevno bazna preporuka, riskiramo zakinuti dijete ako je naš cilj provoditi samo tri sata tjedno na otvorenom. Zato si postavljamo cilj, tako da ne propustimo pružiti djeci ovu ključnu komponentu koju sva djeca trebaju za zdrav rast i razvoj. Kada djeca imaju prilike slobodno se igrati na otvorenom, ona instinktivno traže osjetilne podražaje koji im trebaju za rast i razvoj.

Ako djeca imaju dovoljno vremena za korištenje ekrana u prosjeku 1200 sati godišnje (prema podacima Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, predškolci u Hrvatskoj u prosjeku pred ekranima provedu oko 900 sati godišnje, op. prev.), onda je jasno da imamo vrijeme na raspolaganju, samo ga treba preusmjeriti na "trošenje" koje će rezultirati produktivnijim i zdravijim ishodima.

Preneseno s bloga 1000 hours outside