I dalje u našim školama ne činimo ništa za razvoj dječjih potencijala. Svu djecu trpamo u isti kalup i očekujemo od svih jednake rezultate. Učimo ih da se pokoravaju sustavu i autoritetima i da postoji samo jedna istina, a to je ona koja piše u knjigama i koju predaju autoriteti. Nerijetko uče gomilu nepotrebnih informacija samo da bi dobili dobre ocjene, ispunili želje roditelja, učitelja, a koje kasnije nerijetko ubrzo zaboravljaju. Ako djeca na neki način razviju otpor prema školi, onda im dajemo različite dijagnoze

Iako je mediji često nazivaju „hrabrom i kreativnom majkom”, vlasnica izdavačke tvrtke Harfa Irena Orlović ne smatra se drugačijom od svih majki koje imaju dijete s poteškoćama ili onih koje imaju zdravu djecu. 
 

– Možda sam ja u pravom trenutku u životu spoznala da je jedina osoba koja može riješiti moj problem – ja sama – kaže na početku razgovora. 
 

Irena Orlović u rješavanju poteškoća svoje kćeri koristila se stranom literaturom, a kad je shvatila da većina toga nije prevedena na hrvatski jezik pokrenula je vlastitu izdavačku kuću. Mnogi, upućeni u njezin rad s djecom, kažu za nju da je „hrvatski Ranko Rajović”, odnosno stručnjak za rani razvoj inteligencije kod djece. Ona sama naglašava da ne treba „prebacivati lopticu” na druge i tražiti rješenja od njih. 
 

– Na početku svoga puta probudila sam potrebnu snagu u sebi i suočila se s činjenicom da imam dijete koje se jako razlikuje od druge djece, ali da to nije kraj svijeta. Zapitala sam se što dobro mogu napraviti za sebe, nju i našu obitelj. Namjerno sam sebe stavila na prvo mjesto, jer kad pomažemo sebi, pomažemo i svima koji su ovisni o nama ili u interakciji s nama. Dakle, orijentirala sam se i usredotočila na ono što je dobro i krenula graditi taj put. Naravno, nisam bila sama, u tome mi je pomogao i suprug.
 

Koliko godina sada ima vaša djevojčica i kakve je probleme imala?
 

– Matea više nije djevojčica. Izrasla je u pravu snažnu ženu koja se izvrsno nosi sa svim problemima koje joj je život servirao. Rođena je s teškom srčanom manom za koju se onako laički kaže da takva djeca žive s pola srca. Već u prvom tjednu života imala je tešku dugotrajnu operaciju na srcu koja nije uspjela i zbog koje je imala teška krvarenja na mozgu. S obzirom na težinu srčane mane i posljedice koje je operacija ostavila, naši liječnici nisu vjerovali da će preživjeti. Ali ona je preživjela. Inozemni su liječnici nakon toga predvidjeli da ipak ne može živjeti dulje 12 godina, jer da srce u takvom stanju ne može pratiti njezin razvoj kroz pubertet, a ona je, evo, tu s nama. Od prvog dana previše voli život da bi ga se tako odrekla.
 

Vi se, međutim, niste predavali. Odlučili ste ne obazirati se na dijagnozu i svojoj djevojčici maksimalno pomoći. Što ste sve radili?  
 

– Kad pogledam, sada moram priznati da sam se educirala u svim mogućim područjima kako bi joj pomogla u daljnjem razvoju, ali vjerujem da je za to što je preživjela i što još uvijek živi sretan život najzaslužnija činjenica da smo je prihvatili i beskrajno zavoljeli upravo takvu kakva jest. Mislim da je ljubav koju smo joj dali olakšala sve njezine poteškoće i nosila je u najtežim trenutcima. Ali moram priznati da je također ljubav koju je ona nama dala, u nama probudila golemu snagu i da smo zahvaljujući njoj tu gdje danas jesmo. Kada sam osnažila sebe i u moj su život počeli dolaziti predivni ljudi koji su mi pomagali, poput njezine učiteljice, koju moram spomenuti, jer je s nama na ovom putu, ali i liječnika i drugih stručnjaka. Odjedanput smo imali samo predivna iskustva i pozitivno orijentirane ljude.
 

Počeli ste čitati literaturu na stranom jeziku, a onda ste zaključili da bi dobro došla i ostalim roditeljima koji imaju slične izazove, a literatura im nije dostupna. Pokrenuli ste „Harfu”, izdavačku kuću. Što najčešće prevodite, koja djela objavljujete? Čime ste to revolucionirali tržište knjiga? 
 

– Budući da sam se vratila iz Njemačke, kao medicinska sestra išla sam se konzultirati s liječnicima koje sam poznavala i tražiti literaturu koju preporučuju kad je rana stimulacija u pitanju. Uvijek sam voljela čitati, a u tom mi je razdoblju čitanje bilo poput terapije, a ujedno mi je davalo priliku da istražujem više o problemu u kojem sam se našla. Primijetila sam koliko je malo literature, ali i svijesti o važnosti rane stimulacije u Hrvatskoj. I danas još uvijek premalo znamo koliko je snažna naša uloga u odgoju i obrazovanju naše djece, a tada je ta svijest bila uistinu mnogo manja. Odlučila sam da ću prevesti te knjige i objaviti ih u Hrvatskoj. Zato sam osnovala izdavačku kuću koja objavljuje literaturu za koju smatram da može biti korisna svima koji se bave razvojem djece.
 

Koliko su važne knjige koje govore o važnosti poticanja intelektualnog i emocionalnog razvoja od najranije dobi? Koliko roditelji iz njih mogu naučiti i kome su namijenjene te knjige, svim roditeljima ili roditeljima djece s poteškoćama?
 

– Mislim da su knjige i svaka edukacija o temi ranog poticanja emocionalnog i intelektualnog razvoja djece jako važne s obzirom na to da budući život djeteta koje raste u našoj obitelji uvelike ovisi o nama. Način na koji smo u interakciji s njima oblikuje njegov mozak i kreira njegovu budućnost. Zato biram knjige u kojima je dio teorije kao uvoda, ali i dio praktičnih rješenja, a namijenjene su svim roditeljima i ostalima koji se bave djecom.
 

Mnogi koriste vašu aplikaciju za rad s djecom. O kakvoj je aplikaciji riječ?
 

– Radi se internetskom prostoru na kojem se nalazi materijali koji sam samostalno kreirala u razdoblju kada sam se educirala za grafičkog dizajnera. Dok sam radila na poticanju govorno-jezičnog razvoja nedostajalo mi je konkretnih materijala za rad pa sam ih samostalno kreirala, a potom i pretočila u radni materijal i učinila dostupnim svim roditeljima i stručnjacima koji se bave djecom. 
 

Studirate psihoterapiju. Gdje, koja ste godina i zašto ste se odlučili za taj studij?
 

– Nakon niza godina intenzivnog rada na sebi kako bih preživjela sve poteškoće koje mi je život dao mislim da imam dovoljno kompetencija pomoći i drugima da pronađu svoju snagu. Ipak ne želim to raditi neprofesionalno. Psihoterapeutski studij mi je ponudio izvrsne alate kojima se mogu koristiti kako bih nošena svojim iskustvom pomogla i drugima probuditi neograničenu snagu koju nose u sebi. Trenutačno završavam treću godinu i mogu reći da sam do sada uspjela sve dijelove slagalice koje sam skupljala cijeli život složiti u smislenu cjelinu.
 

Što mislite o našem obrazovnom sustavu? Pristupa li poučavanju djece na prikladan način?
 

– Iz godine u godinu dolaze nove drukčije generacija, a naš se sustav ne mijenja. I dalje u našim školama ne činimo ništa za razvoj dječjih potencijala. Svu djecu trpamo u isti kalup i očekujemo od svih jednake rezultate. Učimo ih da se pokoravaju sustavu i autoritetima i da postoji samo jedna istina, a to je ona koja piše u knjigama i koju predaju autoriteti. Nerijetko uče gomilu nepotrebnih informacija samo da bi dobili dobre ocjene, ispunili želje roditelja, učitelja, a koje kasnije nerijetko ubrzo zaboravljaju. Ako djeca na neki način razviju otpor prema školi, onda im dajemo različite dijagnoze. Sve to koči našu djecu da prepoznaju svoje prave potencijale i optimalno se razviju u skladu s njima.
 

Ističete važnost odgojnih predmeta – tjelesnog, likovnog, glazbenog, tehničkog… Zašto? 
 

– Djecu učimo da slušaju sve, ali ne i da slušaju sebe. Ovo su predmeti koji se izvrsno mogu povezati s terapijom i radom na sebi. Oni pomažu mozgu da se presloži, a djeci da upoznaju sebe. Možemo slobodno reći da tjelesni, likovni, glazbeni oslobađaju prostor za učenje u mozgu i da su od neizmjerne važnosti. Međutim, ti bi predmeti djeci trebali ostavljati prostor za kreativnu slobodu i nikako se ne bi smjeli ocjenjivati. Ako nam je poznato da crtanje i slikanje djeci može pomoći iscijeliti traumu, znamo kolika je moć takvih aktivnosti. Ali mi radimo višestruke pogrješke, jer ne samo što djecu ocjenjujemo kroz njih, već i zato što im zadajemo što i kojom tehnikom trebaju nacrti. Time im ponovo namećemo svoj svijet ne vodeći brigu o njihovu unutarnjem svijetu. 
 

Činjenica je da su u našim školama ti predmeti na margini. Znači li to da su naša djeca uskraćena za razvoj onih vrsta inteligencije koje potiče primjerice slikanje ili izrada raznih predmeta? Treba li povećati satnicu odgojnih predmeta i vratiti, recimo, domaćinstvo u škole?
 

– Mislim da nijedan dan ne bi trebao proći, a da djeci ne dopustimo da sebe izraze glazbom, pokretom, slikanjem ili nekim kreativnim radom. Ali dopustiti im u svakom slučaju da sami odrede na koji način i kako će to izgledati. Skoro svake godine imamo nova zanimanja i nemamo pojma koje će vještine i kompetencije trebati našoj djeci za 20 godina, stoga nam je zadatak poticati njihovo kreativno mišljenje svakodnevno i pomoći im da im taj kreativni dio njih bude uvijek slobodan i na raspolaganju.
 

Kažete da je svako dijete za nešto talentirano. Kako otkriti talent, kako ga prepoznati?
 

– Još je u Bibliji pisalo da svi imamo barem nekoliko talenata. Svako je dijete na ovom planetu rođeno za nešto. Naš je zadatak pomoći mu da u sebi pronađe svoju svrhu postojanja i da živi sebe, a ne da ispunjava naše neostvarene želje i očekivanja. Kada bismo više takoreći ulazili u dječje cipele, a manje gledali na njih iz svojih cipela, pronašli bismo način da im pomognemo otkriti njihove talente. Ako isključimo svoja očekivanja, a uključimo senzore kojima bismo prepoznavali za što su oni predodređeni i što im je važno, pomogli bismo im pronaći njihove darovitosti.
 

Je li za razvoj djeteta važnija glazba, likovna kultura ili domaćinstvo od informatike?
 

– Mislim da je važno sve, a najvažnije pratiti što je našoj djeci važno, jer mozak i pamti samo ono što je njemu važno. Naš je zadatak organizirati im prostor za učenje u kojemu će oni pronaći što ih ispunjava. Trebamo ih motivirati i učiniti im dostupnim sve, a poticati ih u onome za što su predodređeni. Mi smo jako usmjereni na informatiku, matematiku, jer za nas ti predmeti označavaju uspjeh i darovitost. Mi smo ti koji su odlučili da su darovita djeca samo ona koja imaju uspjeh u tim predmetima. Kakav bi ovaj svijet izgledao kad bi u njemu živjeli samo informatičari? Važno je samo ono što je djeci važno.
 

Je li uopće malu djecu prihvatljivo dugotrajno izlagati tabletima, kompjutorima, mobitelima? Što mislite o potpunoj digitalizaciji škola? Koliko će to štete nanijeti razvoju djece?
 

– Američka akademija za pedijatriju i Kanadsko pedijatrijsko društvo upozoravaju da djecu ne bismo smjeli prekovremeno izlagati tabletima, kompjutorima, mobitelima, jer negativno utječu na razvoj dječjeg mozga. Štoviše, mogu izazvati i neke psihičke poremećaje poput depresije, anksioznosti. U nekim razvijenim državama gdje djeca u školama uče na tabletima sve se više upozorava na štetnost takvog načina učenja, gdje se zaobilazi stimulacija fine motorike, a znamo da su dječji prstići najjače antenice putem kojih mozak prikuplja informacije. Fina je motorika usko povezana i s govorno-jezičnim razvojem i važno je da je djeca stimuliraju i vježbaju. Uporaba tehnologije definitivno ograničava pokret, što može rezultirati kašnjenjem u razvoju.
 

Kakvo je vaše mišljenje o kurikularnoj reformi? 
 

– Jako me rastužuje što smo sve svoje snage usmjerili na sadržaj koji će djeca učiti, a ne brinimo o tome da promijenimo način na koji će djeca učiti. Što nam znači ako im damo i najbolji sadržaj, a ne vodimo brigu o tome na koji način dječji mozak usvaja znanja? Primjerice, poznato je da najmanji dio sadržaja naš mozak može usvojiti predavačkim načinom, a najveći istraživačkim. Kod nas se i dalje forsira predavački način usvajanja znanja. Neurobiolozi kažu da mozak pamti samo ono što mu je važno, mi ne poduzimamo gotovo ništa da motiviramo djecu na učenje, već smo i dalje opterećeni i usmjereni na sadržaj. Socioemocionalni programi gotovo da ne postoje i da ne nabrajam dalje. 
 

Želite li da njezinim eksperimentalnim provođenjem budu obuhvaćena vaša djeca?
 

– Ja samo želim da moja djeca budu sretna. Sve dok sustav koji budemo imali ne bude usmjeren na to da u djeci budi znatiželju i sreću, za mene će biti nedovoljno dobar.
 

Kako odgajate svoju djecu? Koliko vremena provode pred kompjutorom, a koliko u drugim zabavnim aktivnostima?
 

– Trudim se da najviše moguće vremena provedu na otvorenom i u igri. Nisam za zabrane kad je korištenje mobitela, tableta i računala u pitanju, ali sam za ograničenja i svakako ih potičem da se računalima koriste na pametan način. Mlađi sin obožava informatiku i programiranje, ali kao i većina današnje djece, da ne odredimo granice, vjerojatno bi cijele dane provodio igrajući playstationa ili tipkao na mobitel. Umjesto da bude ovisan o sjedenju i igranju igrica, radije smo napravili takvo okruženje da bude ovisan o sportu i pokretu te izražavanju kreativnog sebe na sve moguće načine, zbog čega smo jako ponosni. 

Objavljeno u Školskim novinama 9. travnja 2018. godine

Zahtjevi koji se nađu pred djecom tijekom njihova obrazovanja iz godine u godinu sve su veći, gradivo obimnije, a svakodnevne obveze sve napornije, pa se školarci, a naravno i njihovi roditelji, teško nose s tolikom količinom stresa. Dakako, na tom putu teško je izbjeći loše ocjene koje izazivaju veliko razočaranje kod djece, a i kod roditelja. U čemu roditelji najčešće griješe i kako bi se trebali nositi s lošim ocjenama, savjetuje psihologinja Sanja Jusufbegović iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba.

Jedno je sigurno: nema djeteta koje nije dobilo barem jednom lošu ocjenu! Međutim i tu se mišljenja razlikuju jer je za jedne loša ocjena npr. dvojka dok drugi lošim ocjenama smatraju samo one negativne. Bilo kako bilo, očekivanja su velika, kako učenika, tako i njihovih roditelja.

Često i roditelji svojim stavom mogu nametnuti djetetu stres pa zbog prevelikih očekivanja ili straha izazovu kontraefekt.

Roditelji bi se trebali suzdržati od kritiziranja, kažnjavanja, prekidanja komunikacije ili kažnjavanja djeteta dok se ocjena ne popravi jer to može stvoriti ogroman pritisak. Stoga je bolja taktika primijeniti druge, pozitivne strategije poput slušanja, ohrabrivanja, prihvaćanja, poštovanja.

Također, vrlo je opasan i trend prosjeka 5,0 koji osim što frustrira dijete narušava odnose između roditelja i djece zbog prevelikih očekivanja prouzrokovanih strahom. Zato bi roditelji morali paziti i ne stvarati pritisak djetetu ili ga stalno okrivljavati zbog tog neuspjeha.

Iako su ocjene bitne za daljnje školovanje, roditelji trebaju biti svjesni toga da vrijednost djeteta nikako ne određuju njegove školske ocjene, već da se radi o osobi s nizom vrlina i sposobnosti, pa i u slučaju lošijih ocjena.

Savjet za roditelje

Nemojte dozvoliti da škola postane središnji dio vašeg odnosa s djetetom, ona je samo jedan dio učenja u životu, a ostali dio ono uči od nas kao roditelja.
 

Ocjene nisu jedino mjerilo znanja

Psihologinja Sanja Jusufbegović iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba dala je nekoliko vrlo korisnih savjeta za djecu, ali i njihove roditelje.

'Prva greška koju roditelji čine je kada ocjene smatraju jedinim mjerilom djetetovog znanja, a što uistinu ne mora biti tako. Sljedeća je greška naša tjeskoba ili nezadovoljstvo time, a rješenje je u načinu na koji sagledavamo cijelu situaciju. Vrlo je važno ne etiketirati dijete kao nedovoljno uporno, nezainteresirano, nego pokušati sagledati cijelu situaciju, na način što je sve doprinijelo tome da dijete dobiva loše ocjene. Praksa je pokazala – što se sami bolje nosimo s 'neuspjehom' našeg djeteta, to će se i ono samo brže oporaviti od onoga što smatramo neuspjehom. Lošu ocjenu treba shvatiti kao poruku o tome da je za neki predmet ili dio gradiva nekog predmeta potrebno uložiti više truda. Djetetu treba jasno reći kako očekujemo da lošu ocjenu ispravi i u kojem periodu te provjeriti je li mu u tome potrebna naša pomoć, a bez popratnih loših osjećanja razočarenja ili ljutnje što nije bilo drugačije', objašnjava prof. psih. Sanja Jusufbegović.

Savjet za djecu

Ništa strašno ako pogriješite, to je način na koji učimo. Ako iz nekog predmeta dobijete manju ocjenu nego što mislite da ste zaslužili, ne odustajte, to nije razlog da na kraju nemate ocjenu koju zaista zaslužujete. Neke nas stvari u životu zanimaju više, a neke manje – posvetite se onome što volite.

Loše ocjene ne mogu se izbjeći, dodaje ona, uz savjet da baš uvijek djetetu treba jasno dati do znanja kako ne mislimo da je ocjena uistinu mjera njegovih sposobnosti ili njegovih vrijednosti.
 

Roditelji moraju dati podršku djetetu

'Posebnu pozornost treba posvetiti onim slučajevima kada većina ili barem više od polovine razreda dobiva negativne ocjene iz nekog ispita, što je jasan znak ili da je test bio neprimjeren po težini ili da je bilo nekih propusta prilikom usvajanja ili utvrđivanja gradiva, a kada se roditelji ne bi trebali ustručavati savjetovati s predmetnim učiteljem', savjetuje ona.

Dakako, ne doživljavaju sva djeca isto neuspjeh u školi, pa roditelji moraju pažljivo pristupiti ovom problemu.   

Što učiniti u slučaju loših ocjena

'Lošu ocjenu treba shvatiti kao poruku o tome da je za neki predmet ili dio gradiva nekog predmeta potrebno uložiti više truda. Djetetu treba jasno reći kako očekujemo da lošu ocjenu ispravi i u kojem periodu te provjeriti je li mu u tome potrebna naša pomoć, a bez popratnih loših osjećanja razočarenja ili ljutnje što nije bilo drugačije.'

'Djeca koja su preosjetljiva na neuspjeh ujedno su sklona pogrešku tražiti u sebi, stoga ih kroz podršku za sve što su prethodno dobro učinili treba jačati za daljnja postignuća. Onu pak djecu koja se prema izvršavanju svojih obaveza odnose nemarno te su sklona tražiti izgovore i opravdanja treba suočavati s time što je njihova odgovornost', rekla je.

Savjet za učitelje

Ništa nije tako poticajno kao uspjeh sam po sebi, pa dozvolimo djeci da ga dožive što češće i to ne samo kroz ocjene.

Kako se školski dani ne bi pretvorili u pravo mučenje, roditelji trebaju biti podrška, a neprekidno učenje s djetetom, smatra Jusufbegović, u konačnici nije dobar model njegova napretka.

'To je pitanje koje nadilazi pojedinačna nastojanja, a škola se voli kroz jačanje zajedništva, pripadanja, osjećaj ne samo pojedinačnog uspjeha, nego onoga što je uspjeh razreda, škole u cjelini. Djecu je važno poticati da sve zadatke koje mogu učine sami, a pomoć se pruža u onom dijelu koji je potreban. Neprekidno učenje s djetetom svakako nije dobar model djetetova napretka, iako se to roditeljima možda tako trenutačno čini', smatra Jusufbegović.
 

Kako djeca reagiraju na ocjene

Neka djeca vrlo teško prihvaćaju loše ocjene pa su čak ponekad sklona pokazivati reakcije poput depresije, povlačenja, gubitka samopoštovanja, agresivnosti i psihosomatskih tegoba. Ovdje je vrlo bitna podrška roditelja, a u nekim situacijama i stručna pomoć. Druga pak djeca znaju reagirati još većim otporom prema učenju, uz stav da ih nije briga za ocjene, što je zapravo vrlo čest psihološki obrambeni mehanizam. Neka djeca pak misle kako su njihove ocjene slučajnost te da ovise o simpatijama ili antipatijama učitelja. Ovakav tip učenika trebao bi shvatiti kako uči za sebe, a ne za učitelja ili roditelje – roditelji stoga trebaju pohvaliti dijete za svaku dobru ocjenu, a kod loše mu ponuditi pomoć. Ambiciozna djeca vesele se učenju, a kad dobiju lošu ocjenu, reagiraju racionalno i ne dopuštaju da ih svlada stres – njih neuspjeh samo motivira. Ukoliko dijete izgubi volju za školom čim dobije lošu ocjenu, treba mu pomoći savjetom i ohrabriti ga. Roditelji se moraju pobrinuti da ne izgubi motivaciju i vjeru u sebe. Dijete perfekcionist koje isključivo želi odlične ocjene samo si stvara pritisak, no treba naučiti kako loša ocjena nije nikakav kraj svijeta.

Preuzeto s T-portala

Je li vam se ikada dogodilo da ste se za nešto jako trudili, uspjeli i potom samo mahnuli rukom na taj uspjeh? Jeste li ikada umanjili svoj značaj u nečemu, umanjili svoje zalaganje? Je li vam se ikada dogodilo da tuđe uspjehe vrednujete a svoj ne?

Ako ste na ova pitanja odgovorili potvrdno a imate dijete, tada bi bilo dobro da pročitate članak.

S obzirom da je (uskoro) kraj školske godine, mnogi se roditelji pitaju trebaju li nagraditi dijete za uspjeh; koji uspjeh jest za nagradu a koji nije; jesu li ocjene zaista bitne bar kod odluke o nagrađivanju djeteta?

Što je generalno dobro za djecu?

Danas o svakoj temi vezano uz odgoj djeteta savjete nudi niz stručnjaka. Često puta ti savjeti mogu biti potpuno oprečni pa onda više ni sami roditelji nisu sigurni što je a što nije dobro za njihovo dijete. Uvijek se trudim biti stručnjak koji neće „pametovati“ roditeljima, posebice zato jer su oni ti koji najbolje znaju svoju djecu – već ih samo usmjeriti u ono što je generalno dobro za djecu, a potom i jednog dana kao odrasle osobe.

Iz razloga jer je svako dijete drugačije kao i svaki odnos između tog djeteta i roditelja, teško je dati točno određene naputke što da ili ne činiti. Jer nešto može biti odličan savjet za jedno dijete, a posve krivi za drugo. I zato je najvažnije da roditelji prije nego primjene ijedan savjet upitaju sebe kako bi to funkcioniralo s njihovim djetetom.

Umanjujete li vlastite uspjehe? 

Prije svega voljela bih rastumačiti čemu ona tri pitanja na početku o tome umanjujete li vlastite uspjehe.

Naime, djeca najviše uče kroz postupke roditelja – ako ste skloni obezvrijeđivati svoje uspjehe, velika je vjerojatnost da će to Vaše dijete preslikati na sebe i jednog dana primjerice uspješno završen fakultet marginalizirati.

Ako tako bude gledalo na svako svoje postignuće u životu, tada se opet povećava vjerojatnost da mu samopouzdanje bude niže. I unatoč Vašim porukama o tome koliko je pametno/uspješno/dobro, ono će i dalje patiti od manjka samopouzdanja. Stoga, osim što je bitno „slaviti“ uspjehe djeteta, također je važno da i vlastite obilježite jer to je prvo što će dijete modelirati.
 

Kada kažem „proslaviti uspjeh“, zaista mislim doslovno. No, slavlje ne mora biti veliko i spektakularno uz svečani ručak s 50 gostiju kada dijete dobije prvu peticu u školu. Slavlje može biti simbolično uz poruku "Bravo, ti to možeš! Bravo jer si se trudio! Bravo jer si uspio!“. Nagraditi trud i rad, obilježiti kraj nečega i naglasiti kako je to djetetov uspjeh – poruke su koje pomažu djetetu da preuzme odgovornost u svoje ruke, da osvijesti da je kormilo života u njegovim rukama. Danas su to postignuća u školi, a sutra će biti nešto drugo.

Biti roditelj danas zaista nije jednostavno

Današnji roditelji suočeni su s nizom izazova kojih nekada nije ni bilo (npr. internet, mobiteli itd.), a kako dijete raste, izazova je sve više – posebice polaskom djeteta u školu. Treba li nagraditi dijete kada dobije dobru ocjenu? Treba li ga motivirati nagradom na kraju godine jer je prošlo s odličnim uspjehom? Vjerojatno bi se svi stručnjaci složili da samo motiviranje djeteta materijalnim nagradama generalno nije dobro. Ukoliko je naglasak samo na materijalnom (a ne na dobiti koju će dijete imati od znanja i učenja, na osjećaju ponosa jer je nešto postiglo, na trudu i radu, itd.), dijete će postati isključivo motivirano vanjskim nagradama.

Ono što se s vremenom događa jest da ukoliko izostane nagrada, izostaje i uspjeh. A što je dijete starije i apetiti su veći – možda je u osnovnoj školi bila dovoljna kuća za barbike, skejt, no što će biti u srednjoj? A također se trebamo zapitati i želimo li takve vrijednosti usaditi u dijete – vrijednosti koje podržavaju materijalno, u kojima nije bitan rad, gdje činimo sve za novac. Činjenica je da nas novac sa po sebi dugoročno ne može usrećiti – pa čemu onda učiti dijete vrijednostima koje ga neće učiniti sretnim čovjekom?
 

Smatram da svako dijete treba nagraditi za njegov uspjeh, no pri tome je bitna sama nagrada (koja ne mora biti materijalna) i poruka koju šaljemo djetetu.

Ako na kraju školske godine dijete razveselimo izletom u toplice/zabavni park/malim slavljem u restoranu – tada ćemo djetetu pokazati da cijenimo njegov trud, pripisati mu zasluge za postignuti uspjeh. I izlet košta (dakle ni tu roditelji ne prođu besplatno), no poanta nije u potrošenim novcima, već u poruci koju šaljemo djetetu. Naravno da dijete možemo razveseliti i primjerice igračkom koju već dugo želi – no opet je bitno koja poruka prati dar. Poruka da je u redu nagraditi se kada uložimo trud u nešto. Poruka da ta nagrada ne mora biti velika i materijalna – dovoljna je nagrada koja će nas razveseliti, pokazati da mislimo na sebe i da svoje uspjehe ne uzimamo zdravo za gotovo.

S takvim porukama dijete će jednog dana kao odrasla osoba znati njegovati sama sebe: znat će proslaviti svoj uspjeh, razveseliti se nekom sitnicom na kraju uspješnog ali napornog radnog dana, znat će da trud i rad urode plodom i da je to, između ostalog, u našim rukama. A vjerujem da je to poruka koji bi svaki roditelj volio prenijeti svom djetetu.

Autorica: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog
Preneseno s Ordinacije Večernjeg lista

Mnogi važni dokumenti i strategije vezane uz čitanje naglašavaju da je upravo metoda glasnog čitanja ključna za razvijanje čitateljskih navika i kasniji uspjeh u školi te općenito uspjeh u stjecanju znanja i vještina. Glasno čitanje djeci često služi i prevenciji poteškoća u čitanju koje se mogu javiti već u najranijoj dobi.

Da ne bude zabune, izuzetno je važno čitati djeci svih uzrasta, a ne samo najmlađima!

Evo nekoliko činjenica zašto je važno čitanje naglas te savjeta i ideja za provedbu glasnog čitanja djeci najmlađe dobi:

• Glasno čitanje stavlja knjige u središte pažnje te ih predstavlja kao izvore ugodnog, vrijednog i uzbudljivog iskustva. Djeca, koja od najranije dobi nauče vrijednost knjiga, najčešće postanu vrsni samostalni čitatelji.
• Glasno čitanje pomaže djeci povezati ono što vide, čuju i pročitaju. Glasno čitanje odraslih djeci proširuje dječji vokabular i proširuje njihovo opće znanje.
• Glasno čitanje omogućuje roditeljima, bakama i djedovima, braći i sestrama, učiteljima, rodbini i prijateljima da budu čitateljski uzori djeci. Na taj se način njihova ljubav prema knjizi lako prenosi na djecu.
• Glasno čitanje djeci otkriva literaturu koju možda nikada sami ne biste otkrili, poput poezije, kratkih priča…
• Glasno čitanje omogućuje djeci upoznavanje s književnim jezikom koji se znatno razlikuje od svakodnevnog govora, ili jezika koji se čuje na televiziji, pročita u novinama ili čuje u filmovima. Na taj način djeca bolje razumiju složene rečenične strukture.
• Glasno čitanje omogućuje djeci maštanje o ljudima, mjestima, vremenima i događajima koje nisu upoznali ili doživjeli.
• Glasno čitanje stvara vezu između djeteta i odraslog koji mu čita te im tako osigurava zajedničke teme za razgovor. Govorenje i razgovor pomažu u razvoju vještina čitanja i pisanja.
• Glasno čitanje pomaže razvoju kognitivnih sposobnosti kroz razgovore o pročitanom.
• I na kraju, ali ne i manje važno – glasno čitanje je zabavno!

Čitanje u obitelji

Glasno čitanje u obitelji može postati ritual tijekom djetetovog odrastanja.
Glasno čitanje može postati aktivnost koja zbližava tinejdžere i mlađu braću i sestre. Bake i djedovi, ujne i ujaci, tete i stričevi te bliži i dalji rođaci mogu čitati djeci dok s njima provode vrijeme. Tako se jednostavno mogu stvoriti nove prilike za glasno čitanje djeci svih uzrasta.

Kada čitati

Čitati naglas treba kada odgovara svim sudionicima čina čitanja: ujutro, poslijepodne, navečer, bilo da se radi o točno određenom terminu ili je riječ o spontanom čitanju – kada su i dijete i odrasli raspoloženi za priču – a to se može odvijati u autu, u liječničkoj čekaonici, u autobusu, u gradu, u parku, na izletu…

Trajanje čitanja

Čitati treba onoliko dugo dok djeca žele slušati. Djecu ne treba prisiljavati na slušanje priče. S vremenom djeca razvijaju koncentraciju pa se vrijeme slušanja priče produljuje. Samo 15 minuta glasnog čitanja dnevno pomaže djetetovu cjelokupnom razvoju.
Neka djeca vole slušati priču dok crtaju ili se igraju nekom igračkom pa je i to preporučljivo.

Čitanje naglas djeci od rođenja

Čitajte djeci naglas od rođenja kako bi ona…

…mogla povezati čitanje i knjige s ugodnim osjećajima.
…mogla čuti zvukove, rime i riječi.
…mogla koristiti svoja osjetila sluha, vida i opipa.
…mogla stvarati zvukove – od gugutanja do riječi.
…mogla pokazati na sliku, a osoba koja čita imenovati to što dijete pokazuje.
…počela razumijevati da slike prikazuju određene predmete iz njihove okoline.
…dakako – mogla uživati u glasnom čitanju!

Ideje kako čitati djetetu

• Uzmite dijete u krilo i to tako da ono može gledati slikovnicu.
• Igrajte se riječima, stvarajte rime, pjevajte, uključite ime djeteta u priču ili pjesmu jer djeca to vole.
• Dijete će htjeti dirati, hvatati, okusiti slikovnicu jer dijete tako uči i upoznaje svijet oko sebe, pa mu možete dati igračku koju će držati dok zajedno čitate.
• Ne zamarajte se brojem pročitanih stranica. Nekada ćete pročitati jednu ili dvije stranice. S vremenom će taj broj porasti.
• Neka dijete slobodno okreće stranice. Možda će djetetu biti zanimljivija sama knjiga od čitanja. Dopustite mu da se poigra s knjigom.
• Obavezno pokazujte ono o čemu govorite, opisujte što se događa na slikama.
• Uključite dijete u priču. Postavljajte pitanja: Što je ovo? Gdje je nešto na slici? I pričekajte da dijete odgovori ili pokaže.
• Potaknite dijete da se uključi u priču – neka oponaša zvukove ili glasove životinja ili neka ponavlja za vama rimu.
• Zadržite se na stranici koliko god je potrebno i koliko god se djetetu sviđa, no ukoliko se djetetu više ne sluša, ostavite knjigu sa strane.

Glasno čitanje aktivnost je koja uključuje cijelu obitelj – roditelje, bake i djedove, braću i sestre, rođake, ali i prijatelje. Izuzetno je važno za razvoj kognitivnih sposobnosti djece, a osobama koje su uključene u glasno čitanje djeci, osigurava čvrstu vezu s djetetom.

Preneseno s citajmi.info
 

Za čitanje naglas i kasnije samostalno čitanje, preporučujemo Harfina izdanja!

“Želim ohrabriti svakog roditelja koji brine o budućnosti svoje djece da pročita ovu objavu. Znam da mnogi ne žele čuti ono što imam reći u ovom tekstu, ali vašoj djeci je potrebno da čujete tu poruku. U našim domovima se upravo sad razvija tiha tragedija, a tiče se najvažnijih bića u našim životima – naše djece. Čak i ako se ne slažete s mojom perspektivom, molim vas da slijedite preporuke koje su napisane na kraju ovog članka. Kad vidite pozitivne promjene u životu vašeg djeteta bit će vam jasno zašto govorim to što govorim!”
Ovim riječima terapeutkinja Victoria Prooday otvorila je izuzetno ozbiljnu temu koja je danas uvelike prisutna u obiteljima širom svijeta.

Victoria je radila sa stotinama djece i njihovim obiteljima i došla je do zaključka da su današnja djeca u poražavajućem emotivnom stanju! Ona ističe da roditelji trebaju porazgovarati i s učiteljima i profesionalcima koji su radili na tom polju posljednjih 15 godina, kako bi se uvjerili da i oni dijele Victorijinu zabrinutost. U posljednjih 15 godina istraživači su objavili alarmantne podatke o naglom i stalnom porastu mentalnih bolesti kod djece i to danas dostiže razmjere epidemije:

1 od 5 djece ima probleme s mentalnim zdravljem
43% porasta poremećaja pažnje uslijed hiperaktivnosti
37% porasta depresije kod tinejdžera
200% porasta stope (pokušaja) samoubojstava kod djece u dobi od 10 do 14 godina

Imajući ovo u vidu, Victoria se pita koliko je još dokaza potrebno prije nego što se roditelji probude?

Ne, „dijagnostika je sama po sebi poboljšana“ nije odgovor!

Ne, „oni su se jednostavno takvi rodili“ nije odgovor!

Ne, „za sve je kriv školski sustav“ nije odgovor!

Da, koliko god je to teško priznati, roditelji su odgovor za mnoge dječje borbe!

Znanstveno je dokazano da mozak ima sposobnost da se sam usmjerava kroz životnu sredinu. Nažalost, sa životnom sredinom i stilom roditeljstva koje roditelji pružaju svojoj djeci oni njihove mozgove usmjeravaju u pogrešnom pravcu i doprinose njihovim izazovima u svakodnevnom životu. Da, uvijek je bilo i bit će djece koja su rođena s poteškoćama i usprkos velikom trudu roditelja da im pruže dobro uravnoteženu životnu sredinu i roditeljstvo, njihova djeca se i dalje bore.

Međutim, to NISU djeca o kojoj Victoria ovdje govori.

Ovdje je riječ o mnogo većem broju mališana čije izazove većinom oblikuju čimbenici životne sredine koje roditelji u najboljoj namjeri pružaju svojoj djeci. U svojoj praksi, Victoria je primijetila da se ta djeca promijene u trenutku kada roditelji promijene svoju perspektivu o roditeljstvu.

U čemu je greška?
 

U današnje vrijeme djeca su lišena osnova zdravog djetinjstva kao što su:

• Emotivno dostupni roditelji
• Jasno definirana ograničenja i vodstvo
• Odgovornosti
• Izbalansirana prehrana i adekvatna količina sna
• Kretanje i boravak na otvorenom
• Kreativna igra, društvena interakcija, prilike za nestrukturirano vrijeme i dosadu

Umjesto toga, djeca imaju:

• Roditelje kojima pažnju odvlače digitalni uređaji
• Popustljive roditelje koji dopuštaju djeci da „vladaju svijetom“
• Osjećaj da na nešto imaju pravo umjesto odgovornosti
• Neadekvatnu količinu sna i neuravnoteženu prehranu
• Sjedilački stil života u zatvorenom prostoru
• Beskrajnu stimulaciju, tehnološke dadilje, instant zadovoljstvo i odsutnost dosadnih trenutaka

“Je li itko mogao zamisliti da je moguće podići zdravu generaciju u ovako nezdravoj životnoj sredini? Naravno da ne! Za roditeljstvo ne postoje prečice i ne možemo prevariti ljudsku prirodu. Kao što možemo vidjeti, rezultati su poražavajući. Naša djeca emotivno trpe zbog gubitka dobro uravnoteženog djetinjstva. Kako to popraviti? Ako želimo da nam djeca odrastu u sretne i zdrave ljude, onda se moramo trgnuti i vratiti osnovama. To je još uvijek moguće!”, napominje Victoria i dodaje: “Znam to zato što je stotine i stotine mojih klijenata za samo nekoliko tjedana (u nekim slučajevima i za samo nekoliko dana) primjenjivanja ovih preporuka vidjelo pozitivne promjene u emotivnim stanjima svoje djece. Postavite ograničenja i ne zaboravite da ste vi svom djetetu RODITELJ, a ne prijatelj.”
 

Poanta ovog teksta je da djeci ponudite dobro uravnotežen stil života ispunjen onime što njima TREBA, a ne samo onime što ŽELE. Nemojte se bojati reći „Ne!“ svojim mališanima ako ono što žele nije ono što im treba.

• Osigurajte im kvalitetnu hranu i ograničite grickalice
• Provedite (bar)jedan sat u prirodi – vozite bicikle, pješačite, pecajte, gledajte ptice/kukce
• Svakog dana večerajte zajedno i ne držite tehnološke uređaje u trpezariji
• Jednom dnevno odigrajte neku društvenu igru
• Dajte svome djetetu jedan zadatak dnevno (slaganje rublja, pospremanje igračaka, vješanje odjeće, vađenje namirnica iz vrećica, postavljanje stola i sl.)
• Stvorite konzistentnu rutinu spavanja kako biste bili sigurni da vaše dijete dovoljno spava. U sobi ne smije biti elektroničkih uređaja (ekrana).

Naučite svoju djecu odgovornosti i neovisnosti. Nemojte ih previše štititi od malih neuspjeha jer će im oni razviti vještine koje će im biti potrebne da savladaju veće izazove u životu. Nemojte pripremati školsku torbu svome djetetu, nemojte nositi njegov/njen ruksak, nemojte mu nositi u školu zaboravljenu hranu/raspored sati i nemojte guliti bananu petogodišnjem djetetu. Učite ih vještinama – nemojte ih raditi umjesto njih.
 

Učite ih odloženom zadovoljstvu i pružite im prilike za „dosadu“ jer je to vrijeme kada im se budi kreativnost:

• Nemojte vjerovati da ste odgovorni za to da zabavite svoje dijete
• Nemojte koristiti tehnologiju kao lijek za dosadu
• Izbjegavajte koristiti tehnologiju za vrijeme doručka, ručka i večere, u automobilu, restoranima i trgovačkim centrima. Te trenutke koristite kao prilike da njihove mozgove istrenirate tako da funkcioniraju i kada im je „dosadno“
• Pomozite im da stvore „Pribor za prvu pomoć u slučaju dosade“ s idejama o aktivnostima za trenutke „kada im je dosadno“

Budite emotivno dostupni kako biste se povezali sa svojom djecom i naučite ih samoregulaciji i društvenim vještinama:

• Kako vam telefoni ne bi odvraćali pažnju, isključite ih sve dok vam djeca ne odu na spavanje
• Postanite emotivni trener svojoj djeci. Naučite ih da prepoznaju frustraciju i bijes, te da se nose s njima
• Naučite ih da pozdravljaju, dijele, suosjećaju, ponašanju za stolom, vještinama razgovaranja
• Povežite se emotivno – smijte se, grlite, ljubite, škakljajte, čitajte, plešite, skačite ili puzite sa svojim djetetom.

“Moramo unijeti promjene u živote svojih mališana prije nego što cijela generacija djece završi na lijekovima! Još uvijek nije kasno, ali uskoro će biti”, naglasila je Victoria.

Preneseno s Lola magazina

Ova današnja djeca, Z generacija, screenageri kojima je nepoznat svijet prije interneta… doista su po mnogočemu drukčija od prethodnih generacija.

Drukčija im je koncentracija, drukčiji su načini na koje percipiraju, razmišljaju, odlučuju, uče… Pa ipak, u odgoju te djece činimo iste pogreške koje smo činili i odgajajući prethodne generacije. No, već sad je izvjesno da ovaj put te pogreške imaju puno dalekosežnije loše posljedice. Naime, ne odgajamo samo mi svoju djecu. Još više ih odgaja potrošačko društvo krivim vrijednostima koje promovira putem medija…

Tim Elmore osnovao je 2003. godine globalnu neprofitnu organizaciju Growing Leaderskoja iznimno nadahnuto pomaže mladima Y i Z generacije da razviju kompetencije potrebne da se uspješno nose sa stvarnim svijetom, mogućnostima, izazovima u razredu, u svojim karijerama, u zajednici… Rezultate svojih istraživačkih projekata Growing Leaders usmjerio je i prema roditeljima i učiteljima Z generacije. Knjiga 12 Huge Mistakes Parents Can Avoid  iz 2014. godine samo je jedna od mnogih knjiga Tima Elmorea koja doista mnogima otvara oči. Knjigu sam sažela ovom slikom:

Pogledamo li popis pogrešaka i njihovih posljedicama na koje Elmore upozorava, vjerojatno ćemo pronaći razloga preispitati neke svoje odgojne metode. Naime, iz svih dvanaest pogrešaka koje spominje naprosto se nameću odgojne vrijednosti na kojojima kod djece Z generacija treba najviše inzistirati: upornost, odlučnost i odgovornost. Ni talent, ni genijalnost, ni obrazovanje nisu dovoljni ako nema ustrajnosti i odlučnosti te ako djeca ne nauče sama preuzeti odgovornost za sebe i svoj život. Te će tri navike djecu učiniti moćnima u današnjem svijetu, veli Elmore. 

A sad se samo sjetite što vam najviše smeta kod vaših screenagera: neodgovorni su, uporni i tvrdoglavi kao mazge kad im je do nečega stalo, a posve nemotivirano za ono do čega im nije stalo. Djeca koja znaju preuzeti odgovornost za svoje učenje ne trebaju kontrolore ni prijetnje jedinicama. Ta djeca izrastaju u ljude koji će rješavati probleme ne rasipajući energiju na traženje opravdanja i krivaca. Umjesto da se borimo protiv njihove tvrdoglavosti, samo je trebamo preusmjeriti na prave ciljeve. Naime, ono što se smatra tvrdoglavošću kad je cilj loš, tumači se kao upornost kad je dobar.

Bajka je da je lako odgajati djecu. Kad god vam se učini da vam ide prelako, pogledajte bolje, možda jurišate nizbrdo! 

Piše: Dinka Juričić

Izvor: skolskiportal.hr

Fotografija: freepik.com

Iako prve riječi očekujemo oko prvog bebinog rođendana, govor se razvija puno prije. Još u maminom trbuhu bebe slušaju govor i uče ga raspoznavati od drugih zvukova, raspoznavati govor majke od govora nepoznate osobe, pa čak i raspoznavati materinji od stranog jezika. Prva komunikacija kroz vokalizacije gugutanja, kasnije brbljanja vodi do prvih riječi, a oko 18 mjeseci i do prvih rečenica. Govor vaše bebe i malog djeteta možete poticati na mnogo načina.

Usvajanje govora je kontinuiran proces. On započinje puno prije kraja prve godine kada većina beba počinje uveseljavati svoje roditelje prvim riječima.

Iako roditelji često ne zamijećuju fine razlike u preverbalnim sposobnostima svoje bebe, upravo je ovaj vid predverbalne komunikacije važan za budući razvoj govora, odnosno, odsustvo određenih predverbalnih sposobnosti može ukazati na teškoće u govoru i komunikaciji.

Obratite pažnju, ako vaše dijete pokazuje:

• zakašnjelo kanoničko brbljanje („ma-ma“),
• izostanak razumijevanja govora (receptivnog govora),
• probleme sa združenom pažnjom (pojava da dijete zajedno s roditeljem združuje pažnju na nekom predmetu, pojavi),
• odsustvo kombinatoričke i simboličke igre.
• 
  

Nekoliko savjeta za roditelje

• Uzvraćajte vašoj bebi/djetetu vokalizacijom – uđite u vokalnu igru s vašim djeteom izmenjujući rane „guuu“ i „gaaa“ i sve druge vokalizacije.
• Imenujte predmete – igračku, predmet koji koristite, na koji dijete obraća pažnju označite riječima kako bi beba to dvoje povezala. Koristite kratke rečenice.
• Imenujte radnje – dok vas beba promatra kako nešto radite kratkom rečenicom opišite vašu radnju. Isto tako dok beba nešto pokušava opišite i njene radnje (npr. „Uzela si lopticu“.)
• Čitajte i istražujte slikovnice – slikovnice su izvrsna prilika za učenje slušanja, razvijanje govora.
• Pričajte s vašom bebom – za razvoj govora važna je izloženost jeziku, iako ne očekujete da vam beba odgovara riječima, uz simuliranje razgovora u kojem vi nešto kažete, napravite pauzu koja označava vrijeme za bebin odgovor, te dalje nastavljate, bebu učite dinamici razgovora „ja-ti“.
• Znakujte i koristite geste u komunikaciji – korištenje znakova iz znakovnog jezika za bebe izvrstan je alat za poticanje govora malih beba ili starije djece koja imaju teškoća u govoru i komunikaciji.
• Pjevajte pjesmice uz koje se krećete, koristite pokret – gestikulirate (npr. „Kad si sretan“), pjevajte male brojalice uz pokret
• S bebama koristite majčinski govor – to je uobičajen način kako razgovaramo s bebama, u kraćim rečenicama, s višim tonovima, pjevnije. Bebe radije slušaju kada im se tako obraćamo, u odnosu na naše uobičajeno pričanje.
• Kod starijih beba i male djece potaknite imitaciju svakodnevih  radnji (npr. kako pričamo na telefon) i simboličku igru (igra "kao da", kada neki predmet predstavlja nešto drugo, npr. kutija je krevet za lutku).

 Izvor: dipl. psiholog-profesor Rebeka Bulat

ZAGREB I KOPRIVNICA

ZAGREB

Zbog velikog interesa u organizaciji nakladničke kuće Harfa 23. listopada 2014. u hotelu Aristos (Cebini 33, Buzin) održat će se prvi, drugi i treći dio predavanja na temu NTC sustav učenja, a pod nazivom "Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ". Predavanje će održati dr. Ranko Rajović.

Predavanje je namijenjeno roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, pedagozima, psiholozima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece, a žele čuti više o novim znanstveno utemeljenim saznanjima o ranom poticanju intelektualnog razvoja. Predavanje je podijeljeno u tri dijela:
U prvom dijelu predavanja saznat ćete sve o:

• NTC–sustavu učenja i novijim saznanjima na kojima se temelji program,
• načinu na koji se jačaju intelektualne sposobnosti djeteta,
• prevenciji poremećaja pažnje,
• važnosti koordinacije i pokreta za intelektualni razvoj,
• važnosti poticanja razvoja fine motorike za intelektualni razvoj i drugo.

Drugi i treći dio predavanja praktični su dio NTC–sustava učenja. Dr. Ranko Rajović upoznati će vas s važnosti funkcionalnog znanja te naučiti kako formulirati funkcionalna pitanja te zagonetne priče i pitalice koje će znatno doprinijeti usvajanju znanja djeteta.

Ako vaše dijete odgojite tako da obožava čitanje, ne omogućavate mu samo hobi koji će ga pratiti cijeli život, već razvijanje mašte, tolerancije i znanja…

Iako živimo u vremenu mobitela, iPada, laptopa i ostale opreme koja djeci odvlači pozornost, to ne znači da ne možete svom djetetu stvoriti naviku zbog koje će uvijek rado primiti knjigu u ruke.

U nastavku pogledajte sedam savjeta uz pomoć kojih će vaše dijete zavoljeti čitanje baš kao i vi.

Krenite s čitanjem što prije!

Kad kažemo što prije, mislimo na to dok je beba još u trbuhu. Istraživanja su pokazala da djeca krenu s učenjem i razumijevanjem jezika već u maternici. Ako čitate naglas, smirenim glasom i s tom praksom nastavite i po rođenju, već ste na dobrom putu da vaše dijete obožava čitanje!
 

Neka čitanje bude zajednički ritual

Prljavo posuđe treba staviti u perilicu, trebate se otuširati, pripremiti još hrpu toga za sutra… Zbog obaveza uvijek je lako preskočiti priču za laku noć. Međutim, neka vam čitanje bude prioritet; tako će vaše dijete povezati da je to ugodan i opuštajući ritual koji uključuje vaše zajedničko vrijeme.
 

Ne morate se držati njihove razine

Ako imate šestogodišnjaka koji vas moli da mu čitate Harryja Pottera to i napravite, nema potrebe da čekate da bude stariji. Svaku večer pročitajte jedno poglavlje, a dok dođete do onih pri kraju knjige, vaše će ih dijete čitati vama!
 

Putem knjiga raspirite djetetovu strast

Vaše dijete obožava pse? Nabavite knjigu u kojoj su psi glavni likovi!
 

Inspirirajte se filmovima i serijama

Hrpa filmova i serija napravljena je prema knjigama, ako vaše dijete obožava neki film ili seriju tog tipa, potrudite se pronaći knjigu koju može čitati!
 

Jednom tjedno posjetite knjižnicu

Možda odavno niste stupili u neku knjižnicu, knjižaru ili antikvarijat, ali vrijeme je da tu naviku vratite i obavezno neka vaša pratnja bude vaš mališan. Izvadite iskaznicu na djetetovo ime i nakon što to napravite, proslavite recimo odlaskom na sladoled da dijete vidi da to nije sitnica.
 

Pomozite djetetu da napravi svoju kolekciju

Ako obožavate knjige, vjerojatno doma imate policu punu vaših najdražih izdanja, logično je da će vas vaše dijete poželjeti kopirati pa mu omogućite da u svojoj sobi ima policu s knjigama koje obožava.

Preneseno s Jolie.hr

Može li uzbuđeno dijete tijekom utakmice usvojiti informacije koje nisu usvojene tijekom treninga?

Zašto uopće pričamo o tome kako za najmlađe sportaše rezultat nije važan i kako tako možemo stvoriti pobjednike? 

Kroz osam godina rada uglavnom s najmlađim dobnim kategorijama u nogometu, upoznao sam mnoge roditelje i trenere. Tvrdim da većini, velikoj većini, nikako nije jasno kako zanemarivanje rezultata i naglašavanje uživanja u igri može biti korisno za razvoj sposobnosti u nekom sportu za djecu-početnike. Nažalost, svoju pogrešno usmjerenu ambiciju prenose na djecu koja zbog toga manje uživaju, slabije napreduju i više odustaju od sporta.

Nekakvo staromodno poimanje je da djeca trebaju očvrsnuti, da na njih treba vikati da znaju tko je gazda i da trebaju od malena usvajati 'mentalitet pobjednika'. To ne postoji! Ako pričamo o sportu s loptom, dijete posvećuje otprilike 3/4 svojeg kapaciteta pažnje na točnu tehničku izvedbu jer se ona tek uči i daleko je od automatizma. Za usporedbu, tehnički obučen odrasli igrač tek 5 posto kapaciteta pažnje posvećuje tehnici, dok većinu koristi za promatranje obrane i napada, analizu i odabir strategije.
Ima li u tom malom opsegu pažnje mjesta za slušanje roditeljskih uputa s tribine, za urlanje trenera ili prisjećanje tatinih uputa prije utakmice? Može li uzbuđeno dijete tijekom utakmice usvojiti informacije koje nisu usvojene tijekom treninga, samo zato jer bi trener tako htio? Ne može.

Djecu uglavnom na bavljenje sportom potiče unutarnja (intrinzična) motivacija. Ona podrazumijeva sudjelovanje radi osobnog zadovoljstva, radi same aktivnosti, a ne vanjske nagrade (pobjeda, novac). Istraživanja pokazuju da djeca sudjeluju u sportu radi uzbuđenja sporta, poboljšanja vještina, samog izvođenja vještina, osobnog postignuća i druženja s prijateljima. Vanjske nagrade ili pobjeda u igri manje su važni i zanimljivi. Tako motivirana djeca usmjerena su na zadatak, a ne na ishod. Ako mi kao treneri ili roditelji (sve češće i mediji) ne interveniramo, mladi sportaši neće procjenjivati svoj nastup kroz rezultat.

Pokušat ću vam dočarati važnost unutarnje motivacije kroz priču: Čovjek je na razne načine pokušavao otjerati glasnu djecu koja su se redovito igrala kraj njegove kuće – vikao je, prijetio, zvao njihove roditelje, ali ništa nije pomoglo. Najzad je pokušao sljedeće. Svakom djetetu je platio 20 centi da se vrati igrati kod njega i naravno svi su se vratili jer su dobili nagradu. Ali, sljedećeg dana im je ponudio 15 centi, a sljedećeg samo 5 centi. Dječaci su postali uznemireni jer su smatrali da njihov povratak vrijedi više i obavijestili su ga da se kod njega više ne vraćaju. Dakle, izgubili su svoju primarnu motivaciju zadovoljstva igrom. Nju je zamijenila vanjska motivacija koja nije bila zadovoljena i aktivnost je prestala.

No, obzirom da mi želimo stvoriti zadovoljne, ali i što uspješnije sportaše, kako će nam ovo pomoći? Ako su djeca prirodno željna napredovanju u sportskim vještinama, neće li najbolji napredak ostvariti tako da potičemo učenje sposobnosti i elemenata za pojedini sport bez naglaska na ishod? Djeca će bez straha od neuspjeha, jako motivirana napredovanjem u takvom okruženju najviše napredovati. Ako naglasimo rezultat i zanemarimo učenje vještina, trenutno ćemo možda dobiti rezultat, ali dugoročno ćemo odgojiti manje uspješnog sportaša. Svi suviše ambiciozni roditelji i treneri trebali bi ovo imati na umu.

Postoji vrijeme za učenje i vrijeme za rezultate.

Cijelu karijeru odrasli sportaš će provesti u potrazi za rezultatom. Za to ga možemo pripremiti osiguravajući mu najbolje uvjete za učenje ili ga možemo frustrirati pritiskom postignuća od malih nogu, a samim time motoričke i tehničko-taktičke vještine neće biti optimalno usvojene.

Teško je promijeniti neke navike. Teško je trenerima koji to ne osjećaju objasniti da grupa 10-godišnjaka nije poligon za dokazivanje i da ih rezultat u toj dobi ne čini boljim trenerima. Njihov rezultat je postignuće u seniorskoj dobi ili čak još više njihov sportski odgoj.
Roditelji, ako pljeskom nagrađujete samo golove i vrednujete pobjede, hendikepirate svojeg malog sportaša koji se trudi i u porazu i koji bez vas ne bi znao da je poraz neuspjeh. Pustite da vaše dijete samo postavlja ciljeve za sebe i napredovat će više nego da mu vi postavljate ciljeve i dajete upute kako će ih ostvariti. Njegujte unutarnju motivaciju vaših malih sportaša kako bi ih dugo zadržali u sportu i kako bi se potrudili ovladati elementima sporta na najbolji način.

Nekada je manje više. I sretnije.

Preneseno s Dalmatinskog portala