I dalje u našim školama ne činimo ništa za razvoj dječjih potencijala. Svu djecu trpamo u isti kalup i očekujemo od svih jednake rezultate. Učimo ih da se pokoravaju sustavu i autoritetima i da postoji samo jedna istina, a to je ona koja piše u knjigama i koju predaju autoriteti. Nerijetko uče gomilu nepotrebnih informacija samo da bi dobili dobre ocjene, ispunili želje roditelja, učitelja, a koje kasnije nerijetko ubrzo zaboravljaju. Ako djeca na neki način razviju otpor prema školi, onda im dajemo različite dijagnoze

Iako je mediji često nazivaju „hrabrom i kreativnom majkom”, vlasnica izdavačke tvrtke Harfa Irena Orlović ne smatra se drugačijom od svih majki koje imaju dijete s poteškoćama ili onih koje imaju zdravu djecu. 
 

– Možda sam ja u pravom trenutku u životu spoznala da je jedina osoba koja može riješiti moj problem – ja sama – kaže na početku razgovora. 
 

Irena Orlović u rješavanju poteškoća svoje kćeri koristila se stranom literaturom, a kad je shvatila da većina toga nije prevedena na hrvatski jezik pokrenula je vlastitu izdavačku kuću. Mnogi, upućeni u njezin rad s djecom, kažu za nju da je „hrvatski Ranko Rajović”, odnosno stručnjak za rani razvoj inteligencije kod djece. Ona sama naglašava da ne treba „prebacivati lopticu” na druge i tražiti rješenja od njih. 
 

– Na početku svoga puta probudila sam potrebnu snagu u sebi i suočila se s činjenicom da imam dijete koje se jako razlikuje od druge djece, ali da to nije kraj svijeta. Zapitala sam se što dobro mogu napraviti za sebe, nju i našu obitelj. Namjerno sam sebe stavila na prvo mjesto, jer kad pomažemo sebi, pomažemo i svima koji su ovisni o nama ili u interakciji s nama. Dakle, orijentirala sam se i usredotočila na ono što je dobro i krenula graditi taj put. Naravno, nisam bila sama, u tome mi je pomogao i suprug.
 

Koliko godina sada ima vaša djevojčica i kakve je probleme imala?
 

– Matea više nije djevojčica. Izrasla je u pravu snažnu ženu koja se izvrsno nosi sa svim problemima koje joj je život servirao. Rođena je s teškom srčanom manom za koju se onako laički kaže da takva djeca žive s pola srca. Već u prvom tjednu života imala je tešku dugotrajnu operaciju na srcu koja nije uspjela i zbog koje je imala teška krvarenja na mozgu. S obzirom na težinu srčane mane i posljedice koje je operacija ostavila, naši liječnici nisu vjerovali da će preživjeti. Ali ona je preživjela. Inozemni su liječnici nakon toga predvidjeli da ipak ne može živjeti dulje 12 godina, jer da srce u takvom stanju ne može pratiti njezin razvoj kroz pubertet, a ona je, evo, tu s nama. Od prvog dana previše voli život da bi ga se tako odrekla.
 

Vi se, međutim, niste predavali. Odlučili ste ne obazirati se na dijagnozu i svojoj djevojčici maksimalno pomoći. Što ste sve radili?  
 

– Kad pogledam, sada moram priznati da sam se educirala u svim mogućim područjima kako bi joj pomogla u daljnjem razvoju, ali vjerujem da je za to što je preživjela i što još uvijek živi sretan život najzaslužnija činjenica da smo je prihvatili i beskrajno zavoljeli upravo takvu kakva jest. Mislim da je ljubav koju smo joj dali olakšala sve njezine poteškoće i nosila je u najtežim trenutcima. Ali moram priznati da je također ljubav koju je ona nama dala, u nama probudila golemu snagu i da smo zahvaljujući njoj tu gdje danas jesmo. Kada sam osnažila sebe i u moj su život počeli dolaziti predivni ljudi koji su mi pomagali, poput njezine učiteljice, koju moram spomenuti, jer je s nama na ovom putu, ali i liječnika i drugih stručnjaka. Odjedanput smo imali samo predivna iskustva i pozitivno orijentirane ljude.
 

Počeli ste čitati literaturu na stranom jeziku, a onda ste zaključili da bi dobro došla i ostalim roditeljima koji imaju slične izazove, a literatura im nije dostupna. Pokrenuli ste „Harfu”, izdavačku kuću. Što najčešće prevodite, koja djela objavljujete? Čime ste to revolucionirali tržište knjiga? 
 

– Budući da sam se vratila iz Njemačke, kao medicinska sestra išla sam se konzultirati s liječnicima koje sam poznavala i tražiti literaturu koju preporučuju kad je rana stimulacija u pitanju. Uvijek sam voljela čitati, a u tom mi je razdoblju čitanje bilo poput terapije, a ujedno mi je davalo priliku da istražujem više o problemu u kojem sam se našla. Primijetila sam koliko je malo literature, ali i svijesti o važnosti rane stimulacije u Hrvatskoj. I danas još uvijek premalo znamo koliko je snažna naša uloga u odgoju i obrazovanju naše djece, a tada je ta svijest bila uistinu mnogo manja. Odlučila sam da ću prevesti te knjige i objaviti ih u Hrvatskoj. Zato sam osnovala izdavačku kuću koja objavljuje literaturu za koju smatram da može biti korisna svima koji se bave razvojem djece.
 

Koliko su važne knjige koje govore o važnosti poticanja intelektualnog i emocionalnog razvoja od najranije dobi? Koliko roditelji iz njih mogu naučiti i kome su namijenjene te knjige, svim roditeljima ili roditeljima djece s poteškoćama?
 

– Mislim da su knjige i svaka edukacija o temi ranog poticanja emocionalnog i intelektualnog razvoja djece jako važne s obzirom na to da budući život djeteta koje raste u našoj obitelji uvelike ovisi o nama. Način na koji smo u interakciji s njima oblikuje njegov mozak i kreira njegovu budućnost. Zato biram knjige u kojima je dio teorije kao uvoda, ali i dio praktičnih rješenja, a namijenjene su svim roditeljima i ostalima koji se bave djecom.
 

Mnogi koriste vašu aplikaciju za rad s djecom. O kakvoj je aplikaciji riječ?
 

– Radi se internetskom prostoru na kojem se nalazi materijali koji sam samostalno kreirala u razdoblju kada sam se educirala za grafičkog dizajnera. Dok sam radila na poticanju govorno-jezičnog razvoja nedostajalo mi je konkretnih materijala za rad pa sam ih samostalno kreirala, a potom i pretočila u radni materijal i učinila dostupnim svim roditeljima i stručnjacima koji se bave djecom. 
 

Studirate psihoterapiju. Gdje, koja ste godina i zašto ste se odlučili za taj studij?
 

– Nakon niza godina intenzivnog rada na sebi kako bih preživjela sve poteškoće koje mi je život dao mislim da imam dovoljno kompetencija pomoći i drugima da pronađu svoju snagu. Ipak ne želim to raditi neprofesionalno. Psihoterapeutski studij mi je ponudio izvrsne alate kojima se mogu koristiti kako bih nošena svojim iskustvom pomogla i drugima probuditi neograničenu snagu koju nose u sebi. Trenutačno završavam treću godinu i mogu reći da sam do sada uspjela sve dijelove slagalice koje sam skupljala cijeli život složiti u smislenu cjelinu.
 

Što mislite o našem obrazovnom sustavu? Pristupa li poučavanju djece na prikladan način?
 

– Iz godine u godinu dolaze nove drukčije generacija, a naš se sustav ne mijenja. I dalje u našim školama ne činimo ništa za razvoj dječjih potencijala. Svu djecu trpamo u isti kalup i očekujemo od svih jednake rezultate. Učimo ih da se pokoravaju sustavu i autoritetima i da postoji samo jedna istina, a to je ona koja piše u knjigama i koju predaju autoriteti. Nerijetko uče gomilu nepotrebnih informacija samo da bi dobili dobre ocjene, ispunili želje roditelja, učitelja, a koje kasnije nerijetko ubrzo zaboravljaju. Ako djeca na neki način razviju otpor prema školi, onda im dajemo različite dijagnoze. Sve to koči našu djecu da prepoznaju svoje prave potencijale i optimalno se razviju u skladu s njima.
 

Ističete važnost odgojnih predmeta – tjelesnog, likovnog, glazbenog, tehničkog… Zašto? 
 

– Djecu učimo da slušaju sve, ali ne i da slušaju sebe. Ovo su predmeti koji se izvrsno mogu povezati s terapijom i radom na sebi. Oni pomažu mozgu da se presloži, a djeci da upoznaju sebe. Možemo slobodno reći da tjelesni, likovni, glazbeni oslobađaju prostor za učenje u mozgu i da su od neizmjerne važnosti. Međutim, ti bi predmeti djeci trebali ostavljati prostor za kreativnu slobodu i nikako se ne bi smjeli ocjenjivati. Ako nam je poznato da crtanje i slikanje djeci može pomoći iscijeliti traumu, znamo kolika je moć takvih aktivnosti. Ali mi radimo višestruke pogrješke, jer ne samo što djecu ocjenjujemo kroz njih, već i zato što im zadajemo što i kojom tehnikom trebaju nacrti. Time im ponovo namećemo svoj svijet ne vodeći brigu o njihovu unutarnjem svijetu. 
 

Činjenica je da su u našim školama ti predmeti na margini. Znači li to da su naša djeca uskraćena za razvoj onih vrsta inteligencije koje potiče primjerice slikanje ili izrada raznih predmeta? Treba li povećati satnicu odgojnih predmeta i vratiti, recimo, domaćinstvo u škole?
 

– Mislim da nijedan dan ne bi trebao proći, a da djeci ne dopustimo da sebe izraze glazbom, pokretom, slikanjem ili nekim kreativnim radom. Ali dopustiti im u svakom slučaju da sami odrede na koji način i kako će to izgledati. Skoro svake godine imamo nova zanimanja i nemamo pojma koje će vještine i kompetencije trebati našoj djeci za 20 godina, stoga nam je zadatak poticati njihovo kreativno mišljenje svakodnevno i pomoći im da im taj kreativni dio njih bude uvijek slobodan i na raspolaganju.
 

Kažete da je svako dijete za nešto talentirano. Kako otkriti talent, kako ga prepoznati?
 

– Još je u Bibliji pisalo da svi imamo barem nekoliko talenata. Svako je dijete na ovom planetu rođeno za nešto. Naš je zadatak pomoći mu da u sebi pronađe svoju svrhu postojanja i da živi sebe, a ne da ispunjava naše neostvarene želje i očekivanja. Kada bismo više takoreći ulazili u dječje cipele, a manje gledali na njih iz svojih cipela, pronašli bismo način da im pomognemo otkriti njihove talente. Ako isključimo svoja očekivanja, a uključimo senzore kojima bismo prepoznavali za što su oni predodređeni i što im je važno, pomogli bismo im pronaći njihove darovitosti.
 

Je li za razvoj djeteta važnija glazba, likovna kultura ili domaćinstvo od informatike?
 

– Mislim da je važno sve, a najvažnije pratiti što je našoj djeci važno, jer mozak i pamti samo ono što je njemu važno. Naš je zadatak organizirati im prostor za učenje u kojemu će oni pronaći što ih ispunjava. Trebamo ih motivirati i učiniti im dostupnim sve, a poticati ih u onome za što su predodređeni. Mi smo jako usmjereni na informatiku, matematiku, jer za nas ti predmeti označavaju uspjeh i darovitost. Mi smo ti koji su odlučili da su darovita djeca samo ona koja imaju uspjeh u tim predmetima. Kakav bi ovaj svijet izgledao kad bi u njemu živjeli samo informatičari? Važno je samo ono što je djeci važno.
 

Je li uopće malu djecu prihvatljivo dugotrajno izlagati tabletima, kompjutorima, mobitelima? Što mislite o potpunoj digitalizaciji škola? Koliko će to štete nanijeti razvoju djece?
 

– Američka akademija za pedijatriju i Kanadsko pedijatrijsko društvo upozoravaju da djecu ne bismo smjeli prekovremeno izlagati tabletima, kompjutorima, mobitelima, jer negativno utječu na razvoj dječjeg mozga. Štoviše, mogu izazvati i neke psihičke poremećaje poput depresije, anksioznosti. U nekim razvijenim državama gdje djeca u školama uče na tabletima sve se više upozorava na štetnost takvog načina učenja, gdje se zaobilazi stimulacija fine motorike, a znamo da su dječji prstići najjače antenice putem kojih mozak prikuplja informacije. Fina je motorika usko povezana i s govorno-jezičnim razvojem i važno je da je djeca stimuliraju i vježbaju. Uporaba tehnologije definitivno ograničava pokret, što može rezultirati kašnjenjem u razvoju.
 

Kakvo je vaše mišljenje o kurikularnoj reformi? 
 

– Jako me rastužuje što smo sve svoje snage usmjerili na sadržaj koji će djeca učiti, a ne brinimo o tome da promijenimo način na koji će djeca učiti. Što nam znači ako im damo i najbolji sadržaj, a ne vodimo brigu o tome na koji način dječji mozak usvaja znanja? Primjerice, poznato je da najmanji dio sadržaja naš mozak može usvojiti predavačkim načinom, a najveći istraživačkim. Kod nas se i dalje forsira predavački način usvajanja znanja. Neurobiolozi kažu da mozak pamti samo ono što mu je važno, mi ne poduzimamo gotovo ništa da motiviramo djecu na učenje, već smo i dalje opterećeni i usmjereni na sadržaj. Socioemocionalni programi gotovo da ne postoje i da ne nabrajam dalje. 
 

Želite li da njezinim eksperimentalnim provođenjem budu obuhvaćena vaša djeca?
 

– Ja samo želim da moja djeca budu sretna. Sve dok sustav koji budemo imali ne bude usmjeren na to da u djeci budi znatiželju i sreću, za mene će biti nedovoljno dobar.
 

Kako odgajate svoju djecu? Koliko vremena provode pred kompjutorom, a koliko u drugim zabavnim aktivnostima?
 

– Trudim se da najviše moguće vremena provedu na otvorenom i u igri. Nisam za zabrane kad je korištenje mobitela, tableta i računala u pitanju, ali sam za ograničenja i svakako ih potičem da se računalima koriste na pametan način. Mlađi sin obožava informatiku i programiranje, ali kao i većina današnje djece, da ne odredimo granice, vjerojatno bi cijele dane provodio igrajući playstationa ili tipkao na mobitel. Umjesto da bude ovisan o sjedenju i igranju igrica, radije smo napravili takvo okruženje da bude ovisan o sportu i pokretu te izražavanju kreativnog sebe na sve moguće načine, zbog čega smo jako ponosni. 

Objavljeno u Školskim novinama 9. travnja 2018. godine