Želite dublje razumjeti sebe i svoje dijete?
Želite doznati najvažnije činjenice o razvoju dječjeg mozga?
Želite upoznati unutarnji svijet djeteta te pomoći djetetu da uspije i osjeća se dobro?
Želite opušteno i smireno roditeljstvo?
Želite doznati najnovije neuroznanstvene činjenice u području razvoja djece?

Pozivamo vas da se prijavite na edukaciju o jačanju dječje emocionalne inteligencije komunikacijom, koja će se održati u Rijeci u svibnju, a koju vodi Irena Orlović. Prijaviti se možete putem OVOG OBRASCA.

 

"Edukacija kod Irene Orlović donijela mi je nove i korisne uvide u funkcioniranje dječjeg mozga i način komunikacije s djecom. Koristeći podatke iz znanstvenih studija, pozivajući se na vrhunske terapeute i autore knjiga iz područja psihologije i medicine, uz primjere iz vlastitog života – Irena lako prenosi znanje i znanstvene činjenice. Od dizajna njene prezentacije do praktične primjene svega što je naučila, Irenino predavanje mi bilo jedno od najljepših kojima sam prisustvovala."
Jasmina Stojanović, dugogodišnja glavna i odgovorna urednica magazina "Sensa", Srbija

 

Živimo u vremenu kada se ubrzani način života uvelike odražava na sve veći broj djece koja imaju emocionalnih i ponašajnih problema. U zadnjih nekoliko desetljeća neuroznanost je došla do brojnih značajnih saznanja. Neuroznanstvenici su potvrdili da dječji mozak nije neki stroj koji je strukturiran po planu i programu došao na ovaj svijet, već je to nerazvijen ljudski organ koji će se, ovisno o okolini u kojoj odrasta, razvijati cijeli život. U tom razvoju roditelji igraju ključnu ulogu jer se na temelju našega odnosa s djecom formiraju temeljne strukture koje će doživotno obilježiti dijete kao osobu. O nama roditeljima uvelike ovisi razina emocionalne inteligencije djeteta koja je važan prediktor životne uspješnosti svake odrasle osobe.

Na ovoj edukaciji dat ćemo vam smjernice koje će pomoći izgraditi kvalitetan odnos s djecom. Irena Orlović govorit će o oblicima komunikacije temeljene na razvoju mozga djeteta, koji će pomoći djetetu da vas čuje i stvori zdravu sliku o sebi.

Od našega odnosa ovisi razvoj emocionalne inteligencije djeteta koja je važan prediktor životne uspješnosti svake odrasle osobe zato ćemo tijekom edukacije dati smjernice koje će vam pomoći izgraditi zdrav odnos s djecom.

 

 

"Dijete od roditelja nasljeđuje samo skicu, a način na koji će se
oblikovati i graditi dječji mozak ovisi o njegovoj interakciji najprije s roditeljima,
a potom i širim socijalnim okruženjem."

Irena Orlović

 

 

KAKO KOMUNIKACIJOM OBLIKOVATI SNAŽAN MOZAK DJETETA

Što možemo napraviti za razvoj djetetova mozga i kako komunikacijom utječemo na razvoj mozga, govorit će Irena Orlović, autorica nagrađivane web-aplikacije Pametnica, vlasnica i urednica izdavačke kuće Harfa putem koje je prethodnih 17 godina proučavala literaturu uglednih svjetskih neuroznanstvenika, psihologa i psihoterapeuta u području razvoja djece.
Vođena osobnim iskustvom kroz rad na ranoj stimulaciji sa svojim djetetom, koristeći neke od tih naslova, uredila je i objavila na hrvatskom jeziku seriju literature pod sloganom Knjige koje vole djecu. Prepoznata je od strane Udruge poslovnih žena KRUG jer je kao roditelj djeteta s poteškoćama u razvoju, uvidjevši da u Hrvatskoj nedostaje literature koja bi pomagala roditeljima u sličnoj situaciji, okupila stručni tim i pokrenula izdavačku kuću Harfa koja je danas prepoznata u javnosti kao kuća koja objavljuje literaturu renomiranih stručnjaka iz područja ranog razvoja djece.
Od strane iste udruge dobila je i nagradu kao Poduzetnica godine u kategoriji socijalnog poduzetništva, a pod pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske. Trenutno je u procesu osnivanja inovativne Privatne osnovne škole s internacionalnim programom putem koje će djeca učiti jačati svoje kognitivne sposobnosti kroz socio-emocionalne programe. Certificirana je od strane njemačke krovne organizacije DVNLP kao savjetnica u neuro-lingvističkoj psihoterapiji (DVNLPt) i kao NLP – trener.

Na edukaciji će dati odgovore na sljedeća pitanja:

Kako komunikacijom izravno utječemo na oblikovanje dječjeg mozga?
Što znači pozitivan ili snažan mozak?
Zašto je emocionalni razvoj temelj intelektualnog razvoja?
Kako komunicirati kao učitelj, odgojitelj ili roditelj terapeut?
Kako putem komunikacije možemo oblikovati i integrirati mozak u razvoju? 
Zašto su roditelji najvažnija karika u odgoju i obrazovanju djece?
Kako pomoći djeci da crpe svoje potencijale i izrastu u najboljeg mogućeg sebe? 
Na što trebamo obratiti pozornost ako želimo da se mozak zdravo razvija u prvim godinama?​
Kako komunicirati s djecom da bi razumjela?
 

Edukacija je namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, psiholozima, pedagozima, socijalnim pedagozima, edukacijskim rehabilitatorima, logopedima, psihoterapeutima i svima drugima koje zanima ovo područje dječjeg razvoja.
 

Kada: 30.5.2019. u 17.30 sati
Gdje: Učilište PAR, Rijeka
Trajanje: 4 školska sata, s pauzom od 20 minuta i vremenom za pitanja

PRIJAVA JE OBAVEZNA. ISPUNITE PRIJAVNICU.

Mjesto na radionicama rezervirat ćete tek uplatom kotizacije.

 

CIJENA RADIONICE

UPLATE U ROKU OD 24 SATA OD PRIJAVE
Cijena edukacije je 240 kn,a za drugog roditelja cijena je 20% niža.

KASNIJE UPLATE 
Cijena edukacije je 280 kn, a za drugog roditelja cijena je 20% niža.

Mjesto na radionicama rezervirat ćete tek uplatom kotizacije.

 

Podatci za uplatu: 
Pametnica, obrt za edukaciju i savjetovanje, vl. Irena Orlović
HR0623400091160500652 (PBZ)​, poziv na broj: 30052019.

Svi sudionici dobit će potvrdu o sudjelovanju.
Sve prolaznice i polaznici edukacije imat će priliku kupiti naše knjige po posebno sniženim cijenama, samo za njih za vrijeme trajanja edukacije.

 

Sudjelovanje je moguće otkazati isključivo pisanim putem (na mail adresu: pametnica@pametnica.me) najkasnije 7 radnih dana prije početka programa. Sudionici koji su odustali nakon tog roka ili ne prisustvuju programu, nemaju pravo na povrat kotizacije i dužni su platiti punu naknadu. Ako prijavljeni sudionik ne može sudjelovati na programu, može poslati drugog zamjenskog sudionika.

Pametnica zadržava pravo otkazivanja – u ovom slučaju, naknada se vraća u cijelosti. Popunjavanjem ovog obrasca za prijavu, prihvaćate ove odredbe i opće uvjete.

 

Vezana literatura:

      

 

Osnova za mentalno zdravlje oblikuje se u obitelji. Kao odrasli često nismo niti svjesni koji su razmjeri roditeljskog utjecaja na djecu. Mala ( ali i odrasla) djeca će uvijek sebe, a ne svoje roditelje, dovoditi u pitanje, mada se na razini njihovog ponašanja ne čini da je tako.

Članovi šire obitelji, stručnjaci pomagačkih struka koji rade s djecom i roditeljima, pedagoški djelatnici su u drugom krugu tog utjecaja i mogu biti životno važna podrška djetetu. No najvažniji utjecaj i najdublje impresije koje oblikuju ličnost dešavaju se u neprestanoj interakciji djeteta s njemu ključnim odraslim osobama u životu – a to su u pravilu roditelji.

Za mentalno zdravlje ključna su iskustva koje dijete stječe u obitelji.

Djeca uvijek i duboko surađuju sa svojim roditeljima.

Ovdje je opisan jedan od načina kako to čine:

„Riječ "integritet" neka je vrsta naslova ili skupnog pojma za djetetovo tjelesno i psihološko postojanje: individualnost, granice, nepovredivost, karakter, "ja", identitet itd.
Djeca su, u cjelini, bespomoćna u pogledu zaštite svog integriteta u odnosu na roditelje.

To, međutim, ne znači da su ona općenito nekompetentna – ona mogu, u stvari, u velikoj mjeri odrediti svoje vlastite granice – no često spremno zanemaruju sebe kako bi surađivala sa svojim roditeljima.

Jedan dio problema u vezi s djecom njihovo je općenito autodestruktivno reagiranje na povrede. Kada roditelji, bilo svjesno ili nesvjesno, povrijede dječji integritet uvijek na isti način i u redovitim vremenskim razdobljima, djeca ne dolaze do zaključka da su njihovi roditelji pogriješili. Oni zaključuju da su oni učinili nešto pogrešno! Gube svoj osjećaj samosvijesti i gomilaju u sebi osjećaj krivnje.

Povrijeđena djeca ne prestaju voljeti svoje roditelje, ona prestaju voljeti sebe."

Preneseno s Familylab.hr

 

Ponosni smo na naslove Jespera Juula iz Harfine biblioteke!

                    

Jubilarni 40. Interliber proslavili smo s čak četiri nova izdanja. Prema vašim reakcijama na našoj Facebook stranici Knjige koje vole djecu i onim direktnim koje smo doživjeli na Interliberu te na predavanjima, vidimo da smo napravili odličan odabir.
 

Vrijeme je da vam svaku od njih predstavimo, a došapnut ćemo vam i da je sada prava prilika za kupiti ih jer su na popustu 20%. 🙂

 

O dr. Ranku Rajoviću moglo bi se pričati danima kao i o njegovom NTC sustavu učenja i zbog toga smo ove godine, uz brojna njegova predavanja, izdali i dvije knjige.

 

Dr. Ranko Rajović: IQ DJETETA – BRIGA RODITELJA – NTC sustav učenja

 

Korištenje punog potencijala ljudskog uma tijekom ključnog razdoblja djetinjstva, zajedno s posvećenim i educiranim roditeljima i odgojiteljima, otvara vrata kreativnijem učenju, bržem saznavanju i lakšem otkrivanju i razvijanju sposobnosti. 
Na ovakav način na vrijeme pripremamo djecu za izazove koji ih u životu čekaju.
 

Kroz ovu knjigu usvojit ćete teoriju kako potaknuti djecu da u što većoj mjeri dosegnu svoje biološke potencijale. Uz teoretski dio dolaze i praktični zadatci kako biste usvojeno znanje mogli provjeriti u praksi.

 

 

Dr. Ranko Rajović: KAKO IGROM USPJEŠNO RAZVIJATI DJETETOV IQ – NTC sustav učenja

 

Ako ste savladali teoriju kako potaknuti djecu da u što većoj mjeri dosegnu svoje biološke potencijale, kroz ovaj priručnik kratko ćete je ponoviti te uz mnogobrojne primjere svakodnevno primjenjivati u odgoju djece kao roditelj, učitelj ili odgajatelj.
 

Cilj ovog programa je potaknuti djecu da razmišljaju kreativnije, uče s razumijevanjem kroz igru te da kroz specifične vježbe razvijaju koordinaciju pokreta i motoriku koji su nužni za pravilan mentalni razvoj. 
 

Uz sve to, sigurni smo da ćete se, primjenjujući ovaj program, i odlično zabaviti.

 

 

Daniel J. Siegel: OLUJA U MOZGU – Snaga i svrha tinejdžerskog mozga

 

Nakon što ste nam potvrdili da je Razvoj dječjeg mozga jedan od najboljih priručnika o tome kako potaknuti i njegovati zdrav emocionalni i intelektualni razvoj djeteta, odlučili smo vam predstaviti još jednu knjigu Daniela J. Siegela. 
 

Ovaj puta donosimo vam vodič kroz adolescentski mozak u nastajanju, pogled iznutra prema van u dobi od 12 do 24 godine. To je period u životu kada se u mozgu događaju vrlo važne i zahtjevne promjene.
Osim što razbija uobičajene mitove o adolescenciji – primjerice onaj da je to faza “nezrelosti“ često ispunjena “ludim“ ponašanjem – ova knjiga pokazuje adolescentima kako poboljšati živote, i kako međuljudske odnose učiniti smislenijima.  

 

Nakon ova tri sjajna priručnika, na red je došla i jedna terapeutska slikovnica i to ona koja se u Ireninoj glavi jako dugo pripremala i napokon ugledala svjetlo dana. 

 

 

Irena Orlović: DJEVOJČICA I SREĆA

 

Sjećate li se priča koje završavaju srećom koja dolazi s kraljevstvom i s princem na bijelom konju? 
Ovo je jedna potpuno drukčija priča koja otkriva veliku životnu istinu, a to je da se prava i istinska sreća krije u nama samima.
U ovoj terapeutskoj slikovnici uživat će djeca koja će otkriti svoje unutarnje kraljevstvo, ali i odrasli jer će, čitajući je djeci, ponovno probuditi dijete u sebi.
 

Za predivne ilustracije zaslužna je nagrađivana ilustratorica Sanja Rešček Ramljak.

 

Veselit će nas čuti vaše dojmove o našim novim izdanjima na našoj Facebook stranici Knjige koje vole djecu. 

 

Da bismo mogli opstati i živjeti u ovom čudnom i nepredvidivim svijetu, uvijek je potrebno za sebe imati neku tehniku kako dovesti sebe u dobro stanje. Pokazalo se da stimulacijom osjetila umirujemo mozak i dovodimo ga u njegove snažne visoke funkcije. Stoga sam odlučila napisati nekoliko tehnika koje se temelje na stimulaciji osjetila, a koje bi vam mogle pomoći dovesti sebe u dobro stanje.

 

OSJETILA
Usredotočite se na svoja osjetila, jer njima doživljavate svijet oko sebe. Stimulacijom osjetila dovodite svoj mozak u dobro stanje. 
Imenujte:
5 stvari koje možete vidjeti
4 zvuka koja možete čuti
3 stvari koje možete dodirnuti (dodirnite ih) 
2 mirisa koja možete osjetiti
1 stvar koju možete okusiti

 

TIJELO 
Razmišljate o svojim stopalima kako čvrsto stoje na tlu. Primijetite kakav je to osjećaj dok stopala stoje čvrsto na tlu. Potom krenite osvještavati tijelo, dio po dio. Noge, trup, kralježnicu, ruke, sve do glave. Usmjerite svoju pozornost na disanje i razmišljajte o svakom udahu, o kisiku koji sad putuje kroz vaše tijelo. Dok duboko udišete, zamišljajte kako kisik koji udišete polako ulazi u pluća pa putuje sve do stopala. Potom razmišljajte kako se vraća natrag dok izdišete.

 

DODIR
Dodirujte prstima različite predmete i razmišljajte o teksturi predmeta. Primijetite kakav je osjećaj dok dodirujete taj predmet. 
Milujte svoje lice i primijetite kakav je osjećaj dok dodirujete obraze. Primijetite kako su mekani. Jesu li topli ili hladni? Istovremeno ostajte usredotočeni na disanje. 
Milujte svoja ramena. Potapšajte sebe po ramenima. Čvrsto se zagrlite i primijetite osjećaj. Dišite duboko. 

 

PISANJE
Pišite sve što vam pada na pamet. Nemojte misliti o tome je li to nešto pametno ili da treba imati smisla. Samo pišite sve što osjećate u tom trenutku. Sve misli koje dolaze izbacite iz glave na papir. Pretvorite ih u riječi.
Pišite usredotočeni na osjetila: što vidite, što čujete, kakav je osjećaj dok držite olovku u ruci. Dodirujte stol i što je već oko vas te pišite o teksturi i osjećaju dok sve to vidite i čujete. Gdje je u tijelu taj osjećaj? Kako se ponaša?
Recimo ovako: Čujem kako vani laje pas. Zuji mi u ušima. U sobi djeca pričaju. Vidim policu s knjigama. 

SKRETANJE POZORNOSTI
 od opterećujućih misli
– Imenujte sve predmete koje vidite. 
– Brojite unatrag od 100 po tri (npr. 100, 97, 94…).
– Recitirajte ili pjevajte pjesmu. Ako ste vjernik, molite neku molitvu koja vam daje dobar osjećaj. 
– Odaberite kategoriju i navedite što više toga. Igrajte sami sa sobom igru gradova i sela. Odaberite neko slovo i tražite što više gradova, rijeka, planina… na to slovo. 

PRIČANJE
Pričajte o onome što osjećate. 
– Pričajte o onome što se dogodilo i o onome što sad osjećate. Pričajte kako je to bilo kad se dogodio potres. Kako ste se tresli. Pokažite svojim tijelom ponovno kako to izgleda kad se cijelo tijelo trese. Pričajte kakav je bio vaš glas. Što ste govorili ili kako ste se zaledili, niste mogli ništa izgovoriti. Pričajte kako ste se kretali. Na što ste mislili. Jeste li nekada već doživjeli nešto slično?
– Pričajte kako je sada. Što osjećate?

 

GRLJENJE
Grlite svoje bližnje i dopustite sebi da osjetite ljubav prema njima cijelim svojim tijelom i osjećajem. Osjetite njihov miris i toplinu.

 

DISANJE
Usredotočite se na disanje iz dijafragme (treba se pomicati samo vaš želudac, ali ne i prsa). Dišite 5 sekundi, držite dah 4 sekunde, izdahnite 7 sekundi, držite dah 4 sekunde. Ponovite.

 

DOPUSTITE SEBI NE BITI DOBRO
Imate pravo ne osjećati se dobro i proživjeti sve emocije koje se pojavljuju. Plačite ako vam se plače. Doživite sve emocije jer dopuštajući nezgodnim emocijama da vas prožmu, gradite put kojim će one i otići. 

 

Svi vi koji ste trenutačno izravno pogođeni potresom nemojte zaboraviti jesti redovito. Koristite svaku priliku da pokušate spavati. Imajte na umu da niste sami. Cijela Hrvatska, ali i svijet je u ovom trenutku uz vas, i spremni su pomoći.

Svi smo u ovome zajedno!

 

 

 

Iskrenost je ključna osobina potrebna za zdrav odnos i vezu,  za jedinstvo i uspješno rješavanje problema, a osim toga pomaže ljudima izgraditi povjerenje jednih u druge. Neiskrenost, s druge strane, vodi mnogim međuljudskim, akademskim, legalnim te osobnim problemima, a to nitko ne želi za svoju djecu.

Mala djeca nisu u stanju razlikovati  istinu od laži niti maštu od stvarnosti jer je za njih sve stvarno. Imaju vrlo živopisnu i bujnu maštu, često izmišljaju priče u koje vjeruju ili preuveličavaju stvarne događaje. Djeca to ne rade iz loše namjere. Oni neće  znati da lažu dok im roditelji to ne kažu. Sitne laži javljaju se oko treće godine, a do četvrte djeca uopće nisu ni svjesna da govore neistinu. Prema tome, ne treba se zabrinjavati zbog dječjeg laganja, nego ga prihvatiti kao dio njihovog odrastanja. To, dakako, ne znači da neistinu treba ignorirati, čak i ako je simpatična i smiješna, već je važno reagirati odmah i na pravi način.

Iako su dječje laži najčešće bezazlene i beznačajne, ako roditelji ne reagiraju na njih, to djetetu može prijeći u naviku. Osim toga može i samo početi vjerovati da je izgovorena laž zapravo istina.

Budući da djeca u početku uopće nisu niti svjesna da govore neistinu, treba razumjeti da oni na taj način govore što bi željeli da se dogodilo ili suprotno, što ne bi željeli da se dogodilo. U tim situacijama roditelji imaju glavnu ulogu da im objasne razliku između onoga što su djeca zamislila i stvarnog događaja. Na primjer, kada dijete priča da se dogodilo nešto što je zapravo nemoguće, tada roditelj može unijeti stvarnosti u priču na način da kaže: “Ti bi želio da se to dogodilo…“ ili „ti bi želio da to možeš“ i slično. U takvim situacijama vrlo je važno uočiti i ukazati djetetu da to što priča nije zapravo tako te da je važno da kaže istinu.

Kao i većinu drugih socijalnih vještina, djeca od roditelja uče i lagati, čega roditelji nisu niti svjesni. Često se dogodi da roditelji kažu neistinu u prisutnosti djeteta koje na taj način usvaja to ponašanje kao prihvatljivo i poželjno. Koliko puta ste čuli ili i sami tražili od djeteta da se javi na telefon i kaže da mama (ili tata) nije kod kuće. Dijete tada zaključuje da je u redu lagati, roditelji tada postaju loši uzori, a laganje postupno prelazi u naviku. Prema tome, vrlo je važno da roditelji obrate pažnju i vode računa o svojim postupcima, posebno pred djecom jer su oni poput spužvi koje, htjeli – ne htjeli, upijaju sve.
U predškolskoj dobi djeca sve više razvijaju sposobnost razlikovanja istine od laži te počinju pokušaji manipulacije okolinom pomoću neistina.

Razlozi zbog kojih djeca lažu su brojni, od izazivanja pažnje, postizanja cilja, izbjegavanja kazne sve do toga da žele impresionirati druge ili se žele pokazati jačima i boljima. Ona djeca koja lažu da bi se pokazala u boljem svjetlu, zapravo nemaju dovoljno samopouzdanja, a roditelji su ti koji  mogu potaknuti  taj razvoj na način da stvore pozitivnu sliku djetetu o samom sebi. Kada dijete stekne samopouzdanje i laži će nestati jer neće imati potrebu preuveličavati i lagati kako bi se pokazali boljima.
Djeca koja su usvojila osjećaj za dobro i loše, lakše će se suočavati s teškim situacijama, čak i ako im nedostaje samopouzdanja.

Zlostavljana ili zanemarena djeca najčešće lažu. Razlog tome je strah od kazne ili zato da bi uljepšala svijet u kojem žive. Na taj način se lakše nose sa stvarnošću u kojoj žive. Osim toga, neka djeca lažu i da ne bi razočarala roditelje, odnosno zato da bi udovoljila njihovim očekivanjima.

Kako bi se kao roditelji lakše uhvatili u koštac s dječjim lažima, potrebno je razumjeti zašto dijete laže jer se jedino tada može otkloniti nepoželjno ponašanje. Ovisno o stupnju razvoja i starosti djeteta, razlozi za laganje su različiti. Djeca predškolske dobi najčešće lažu jer imaju izrazito razvijenu maštu, dok školska djeca koriste laži kako bi udovoljila autoritetima, a stariji lažu jer misle da je to jedan od načina rješavanja problema.
U svakom slučaju važno je ne optuživati niti prijetiti djetetu jer to može izazvati upravo suprotan efekt. Time bi se potkrijepilo djetetovo laganje na način da iz straha od ponovnih optužbi ponovo pribjegne laganju. Iako dječje laži, posebno kada je riječ o vrlo maloj djeci, znaju biti simpatične, ne treba im se smijati ili ih prepričavati. Takvim pristupom dijete uočava da je privuklo pažnju i da se to roditeljima svidjelo te će nastojati takvo ponašanje ponoviti, a to nikako nije cilj.

Kako bi se izbjegle neželjene posljedice ili ponavljanje neželjenog ponašanja, potrebno je odrediti jasna pravila i postaviti konkretne posljedice ukoliko pravilo bude prekršeno. Iako se ovakav način može činiti oštrim, djeci su potrebna pravila i dosljednost kako bi se i sami znali postaviti te kako bi znali što mogu očekivati u određenim situacijama. Djeci je potrebna predvidivost kako bi se osjećali sigurnima, a pravila i njihovo pridržavanje upravo to osigurava.

Uvijek treba pohvaliti iskrenost, a kazna za priznatu pogrešku nikako ne treba biti velika kao u slučaju da je dijete slagalo.
Budući da se dječji razvoj i roditeljska briga ne mogu sažeti samo u jedan članak, sljedeći put čitajte o tome kako prepoznati i spriječiti laganje.

Izvor: Dunja Jurčić /www.istrazime.com

 

Igra rastresitim materijalima za razvoj djeteta izuzetno je vrijedna, a u suštini jednostavna za izradu.

Igrom s rastresitim materijalima dijete istražuje svojstva materijala, protočnost, težinu, brzinu, količinu… uz uvijek prisutan element zadovoljstva i opuštanja, a poticajno djeluje na razvoj koncentracije i pažnje. U igri rastresitim materijalom djeca razvijaju finu motoriku prstiju i šake, okulomotoriku i koordinaciju. Manipuliranjem materijala i njegovim isprobavanjem potiče se razvoj kognitivnih sposobnosti te djeca otkrivaju vlastite mogućnosti i sposobnosti.

U rastresite materijale ubrajamo pijesak, rižu, brašno, kamenčiće, palentu, sirovu tjesteninu, kukuruz… niz je beskonačan, a ovisi samo o našoj mašti i o trenutnoj dostupnosti određenih materijala.

Veliku većinu već imamo kod kuće.
Donosimo vam nekoliko ideja.

Šarena riža

Postupak izrade šarene riže vrlo jednostavan, ne zahtijeva puno prostora niti izdataka.

Za obojanu rižu potrebno vam je sljedeće:

• 1 pakiranje najjeftinije riže (računat ćemo po 1 šalicu riže za svaku boju koju želite imati)
• bijeli ocat (1/2 male žličice za svaku šalicu riže)
• prehrambene boje
• plastična posuda s poklopcem
• nešto na čemu ćete osušiti rižu (bilo kakav pladanj za posluživanje ili lim za pečenje obložen papirom za pečenje)

Kako obojiti rižu:

• stavite 1 šalicu suhe riže u posudu s poklopcem
• ubacite 1/2 male žličice octa i malo boje te dobro zatvorite
• snažno tresite (možete uključiti i djecu)

Kada ste zadovoljni bojom, istresite rižu na papir za pečenje, obrišite posudu papirnatim ručnikom i ponovite postupak za sve boje koje želite imati. Posložite rižu jednu do druge i ostavite otprilike 24h da se dobro osuši. Nakon toga riža je spremna za upotrebu!

Predlažemo da djetetu u rižu ubacite lopatice, žličice, posudice različitih veličina…

Igra će trajati satima.

Ovisno o interesu djeteta, možete dodati i razne druge stvarčice poput malih figurica koje će dijete zakopavati u riži te ih tražiti, razne životinjice i sl. S obzirom na to da nam se bliži Uskrs, možete prikupiti nekoliko malih oblih kamenčića (sličnih obliku jajeta), obojati ih kao da su uskršnja jaja te sakriti u rižu. Neka ih dijete traži.

Rok upotrebe riže je neograničen, samo držite u suhoj posudi s poklopcem.
 

Kamioni u brašnu

Aktivnost je vrlo jednostavna i brza za pripremu.

Potrebno vam je:

• jedna plastična kutija (može poslužiti i protvan/pleh za pečenje)
• brašno
• igračke po želji

U plastičnu kutiju sipajte brašna dovoljno da pokrije dno za oko 1-2 cm. U brašno stavite djetetu igračke po želji; to mogu biti autići, kamiončići, razne životinje ili druge manje igračke po želji djeteta. Uživajte u dugotrajnoj zabavi!
 

Kukuruz (zrnje)

Za zabavnu igru je potrebno:

• plastična kutija
• kukuruz za kokice
• igračke po želji

Po sličnom principu kao i s rižom i brašnom, djetetu možete u kutiju staviti kukuruz. Dodajte igračke po želji. Djeci su uz kukuruz vrlo zanimljive igračke koje simboliziraju život na farmi pa možete dodati razne životinjice, kamione, traktore, a ako imate volje, možete zajedno s djetetom od kartona (role od toalet papira, manje kutije) izraditi npr. silose, farmersku staju i sl. Nakon izrade karton dijete može pobojati.
 

Pijesak i šljunak

Igru pijeskom možete obogatiti kao i u prethodnim primjerima.
 

Palenta

Za igru palentom potrebno vam je:

• plastična kutija/lim
• palenta
• igračke/materijali po želji
• opcionalno: predlošci za crtanje/pisanje

U kutiju stavite palente oko 2-3 cm. Stavite razne posudice i žličice za punjenje, pretakanje, „kopanje“.. Možete dodati i različite tuljke od kartona, lijevke i sl.

Izuzetno dobra aktivnost za razvoj motorike je i pisanje u palenti. Možete djetetu na prazan papir iscrtati različite linije (ravna, valovita, spiralna, isprekidana – neka svaka linija bude na zasebnom papiru) te mu ponuditi pokraj palente. Dijete neka izabere „zadatak“ te proba isto precrtati u palenti. Na predložak potom možete napisati slova, brojke, oblike… Osim navedenog, djeci je izuzetno zanimljivo i crtanje po slobodnom izboru u palenti.

Preneseno sa stranica DV Viškovo

 

Jedan od najvažnijih psiholoških faktora u odgoju djece je dati im "glas".
Što je "glas"?
To je osjećaj u nama koji nas uvjerava da će nas čuti i da ćemo imati utjecaj na svoju okolinu. Samo iznimni roditelji podupiru i potiču djetetov glas i poštuju ga od rođenja kao i svoj vlastiti.
 

Kako možete dati djetetu "glas"? Evo tri pravila:

1. Pretpostavite da je ono što vam dijete govori o svijetu jednako važno kao i ono što vi govorite.
2. Pretpostavite da možete učiti od djece koliko i oni uče od vas.
3. Uključite se u njihov svijet kroz igru, aktivnosti, razgovor – ne tražite od njih da stupe u vaš svijet kako bi ostvarili kontakt.

Nije lako slijediti ova "pravila". Roditelji koji zbog emocionalnih ozljeda iz prošlosti još uvijek pokušavaju postići da se njihov vlastiti glas čuje, obično ne mogu bez pomoći. Oni će najvjerojatnije nametati svoj glas i zahtijevati da ih djeca slušaju. Ako čitate između redova ovakvog odnosa roditelj-dijete, jasno je da dijete skrbi o roditelju. Ponekad se dijete osjeća kao zatvorenik jer ne može reći što zaista osjeća, već govori ono što roditelj želi čuti. Ponekad pak djeca kojima nikad nije pružena mogućnost da razviju "glas" glume, grade zid oko sebe, uzimaju lijekove kao izlaz itd., jer se osjećaju potpuno sami na svijetu, a tjeskoba i/ili depresija koju na posljetku osjećaju je nepodnošljiva.

Začuđujuće je da se najvažniji posao na svijetu, odgoj djece, ne uči. Mnogi roditelji precjenjuju svoje roditeljske vještine. Katkad se ocjenjuju boljima od vlastitih roditelja i uistinu najčešće rade bolji posao. Ali nije dovoljno samo napraviti bolji posao, već izaći iz ustaljenih okvira i sagledati roditeljsku ulogu iz drugog ugla. Mali broj roditelja može to učiniti samostalno. Zato je savjetovanje ključno za njih kao i sve one koji očekuju dijete. Klijenti obično shvate da se njihov "glas" ne čuje, i da zapravo pokušavaju povratiti osjećaj podrške tako da tjeraju djecu da ih slušaju. Tužno, ali ovakvo "uzajamno roditeljstvo" se prenosi s koljena na koljeno.

Važno je započeti primjenjivati ova pravila od rođenja. Dijete razvija glas vrlo rano i ako kritično razdoblje prođe, a osjećaj podrške nije razvijen, teško je, a ponekad i nemoguće povratiti ga. Panika, beznađe i samoća koji se zatim javljaju mogu trajati cijeli život. Velik dio terapeutskog posla u radu s takvim ljudima odnosi se baš na traganje za izgubljenim ili neostvarenim glasom u djetinjstvu.
 

Kako izgledaju djeca s "glasom"?

Imaju samosvjesnu osobnost koja ne odgovara njihovim godinama. Zauzimaju se sami za sebe kad je potrebno. Govore što misle i nije ih lako zastrašiti. Skladno prihvaćaju neizbježne frustracije i životne poraze i stalno idu naprijed. Ne boje se isprobati nove stvari ili preuzeti rizik. Ljudi svih uzrasta uživaju u razgovoru s njima.

Ako se roditelji ne uključuju u dječji svijet, već očekuju da djeca uđu u njihov da bi ostvarili kontakt, počinjena šteta može trajati cijeli život. Ipak svaki karakter se prilagođava na svoj način: neka djeca po prirodi nisu sposobna za agresivno traženje pažnje. Ako nitko ne ulazi u njihov svijet, nesvjesno primjenjuju pasivniju strategiju. Stišavaju svoj "glas" i udovoljavaju roditeljima smanjivanjem zahtjeva.

Kao odrasli, ovakvi ljudi su nježni, osjetljivi, i nedostaje im samopouzdanja. Velikodušni su i brižni, često volontiraju u dobrotvornim organizacijama, skloništima za životinje i slično. Stalno osjećaju ljudsku patnju kao svoju vlastitu i proganjani su krivnjom ako ne mogu ublažiti tu nevolju. Većini oni izgledaju kao sjajan model ljudskosti. Na žalost, ove kvalitete su neposredni pokazatelj da nemaju "glas", ili je vrlo slabašan, a ta "bezglasnost" im izaziva bol.

Svaki roditelj treba stremiti da svom djetetu osigura "glas". Pogledajte iskreno u sebe. Ako ne možete primijeniti tri pravila, potražite pomoć što prije. Nije sramota. Uz puno truda, možete prekinuti i razbiti intergeneracijski krug i pokloniti svom djetetu (i konačno, njegovoj djeci) ovaj krasan dar.

 

Preneseno s Roda.hr
Tekst je objavljen povodom Tjedna psihologije.
Uz pomoć Harfinih izdanja koja su na popustu tijekom Tjedna psihologije, ojačajte svoj i djetetov glas i naučite prepoznati kad Vam je potrebna pomoć da to učinite.

 

Često se spominje da raste broj hospitalizacija djece i mladih zbog depresivnih poremećaja. Psiholozi, naročito oni koji rade u školama, primjećuju kako se učenici osnovnoškolske i srednjoškolske dobi sve više povlače u sebe, međusobna komunikacija sve im je slabija, raste i broj samoozljeđivanja.

Učenici su preopterećeni, ali ne radi se pritom samo o preopširnome školskome gradivu. Djeca se slamaju pod nerealnim očekivanjima roditelja i društva u cjelini, čije su vrijednosti postavljene na pogrešan način. Tijekom njihova školovanja djeca razmišljaju uglavnom o domaćim zadaćama i testovima, njihovi učitelji o njihovu ispravljanju i ocjenama, dok roditelji glavu razbijaju time kakvu će škole pile mamimo i tatino upisati s tim i takvim ocjenama. I kako će uspjeti u životu.

Stvarnost je ipak ponešto drukčija pa uspjeh u životu rijetko ovisi o ocjenama koje su djeca dobivala tijekom svog školovanja. Stoga ni najveća i jedna od najstarijih roditeljskih mudrosti „Uči, sine, da bi imao novca” više ne vrijedi.

 

Tragične četvorke

Djeca su danas od najranije dobi uključena u brojne aktivnosti i obveze. Do preopterećenosti dolazi kad je većina vremena i energije djeteta usmjerena prema obvezama i zbog toga ne ostaje dovoljno vremena za slobodnu igru, odmor ili obiteljska druženja, za Školski portal govorila je psihologinja Janja FRANČIĆ iz čakovečke I. osnovne škole:

– Školskih obveza kao da je sve više i više, sadržaji koje djeca usvajaju detaljni su i opširni pa je za uspješno svladavanje gradiva neophodan dodatan rad i učenje kod kuće. Nerealna očekivanja roditelja dodatno otežavaju situaciju, jer stvaraju pritisak koji za mnogu djecu može biti štetan. Uspjeh u školi ili u nekoj aktivnosti, poput sporta ili glazbe, postaje mjerilo vrijednosti djeteta. Čak i kad roditelji ne misle tako djeca vrlo lako usvoje takvo stajalište društva.

Stvorio se trend u društva da svi moraju imati petice, biti odlikaši, pa je i svaka četvorka postala tragična stvar. Budući da živimo u vremenu kapitalizma koji je surov i u kojem uspijevaju samo oni na vrhu, psihologinja Frančić pretpostavlja da od te želje za uspjehom kreće i ideja da moramo biti odlikaši, upisati najbolju školu, dobiti najbolji posao:

– Razvilo se uvjerenje da dijete nije dovoljno dobro ako nije – najbolje. Takva nerealna očekivanja imaju veliki i negativni utjecaj na psihičko stanje djeteta. Sve češće čujem od djece koja nisu u nečemu posebno istaknuta kako sebe smatraju nesposobnima, da nemaju nikakav talent i zbog toga se ne osjećaju dobro.

Tako neki od njih odustanu od sebe, dok drugi rade i trude se preko svojih granica kako bi zadovoljili sva ta očekivanja. Takva su djeca u stalnome stresu radi obveza kojima su zatrpani i teško se opuštaju, rijetko se igraju. A igra je posebno važna za dječji razvoj.

 

Sindrom izgaranja

Stoga ne treba čuditi kad nam se djeca „slome” uslijed tog pritiska. Odlični učenici razvijaju simptome anksioznosti, javlja se neprestana briga radi izvršavanja obveza i vlastite uspješnosti. Pritom se rijetko uvažavaju djetetove želje i interesi.

– Baš kao kod odraslih koji su dugo izloženi stresu, pritisku, opterećenju, i kod djece može doći do sindroma izgaranja koji se očituje kroz razdražljivost, razočaranje, povlačenje u sebe, plačljivost ili pak agresivnost, smanjenu kontrolu emocija, odustajanje od obavljanja aktivnosti. Ako se ne reagira na vrijeme, takvo stanje može prerasti u osjećaj beznadnosti, bespomoćnosti, što su simptomi depresije – upozorava čakovečka psihologinja.

I roditelji i učitelji morali bi znati koje i kakve sposobnosti i interese imaju djeca te im pristupati u skladu s time, slaže se učiteljica savjetnica razredne nastave Senka PINTARIĆiz OŠ Antun Nemčić Gostovinski u Koprivnici.

Nerealna očekivanja od djece da u svemu budu najbolja postoje već jako dugo i nikoga nisu učinila sretnima, govori:

– Stara izreka kaže: Put do pakla popločen je dobrim namjerama. Tako s dobrom namjerom roditelji često pred djecu postavljaju previsoka očekivanja. Nerijetko nam učenici u školi kažu: „Mama mi je rekla da moram dobiti 5!” Odlične su ocjene imperativ. One otvaraju vrata prestižnih škola i jamstvo su dobre budućnosti i uspjeha u životu. Tako se često objašnjava taj pritisak i ideja da u svemu moraju biti odlični. Ono što se pri tome zaboravlja jesu mogućnosti i sposobnosti djeteta da tome odgovori.

Pritisak na učitelje posebna je priča. Roditelji bi trebali vjerovati učiteljima, vjerovati u njihovu stručnost i dobre namjere. A to često nije tako, znaju naši prosvjetari. Kao društvo trebamo odlične ljude, marljive, poštene, odgovorne, objašnjava Pintarić:

– A takvi nisu samo odlikaši, nisu samo oni koji su završili visoke škole. Takvi su oni kojima je i u domu i u školi razvijano samopouzdanje, vjera u vlastite sposobnosti, samopoštovanje. Katkad roditelji nisu svjesni kako svojim neodgovarajućim roditeljskim stilom mogu naštetiti djetetu.

U prve četiri godine osnovnoga školovanja učenici imaju sedam obvezatnih predmeta. Njihov se napredak prati u ukupno 26 komponenti! Ako tome pridodamo i izborne predmete, broj elemenata praćenja još se povećava, a dodatno raste u predmetnoj nastavi.

– Odgojna komponentna školovanja pritom pada u zapećak. Još se u razrednoj nastavi s djecom može kvalitetno raditi na odgoju, komunikaciji, empatiji, kreativnosti. No, kad od petog razreda nadalje svi krenu trčati isključivo za ocjenom, stres i opterećenost raste, na odgoj se zaboravlja.

 

Slušam te, ali te ne čujem

U srednjim se školama nerealna očekivanja nastavljaju, naročito u četverogodišnjim gimnazijskim i strukovnim smjerovima, gdje je sve uglavnom podređeno konačnom uspjehu na državnom maturi pa posvemašnja psihoza zbog što boljih ocjena postaje svakodnevnica srednjoškolaca.

Ocjene iz osnovne škole preduvjet su upisa u srednju školu, zatim su ocjene i rezultati državne mature preduvjet upisa na dodiplomski studij, prosjek ocjena na dodiplomskom studiju uvjet je upisa na diplomski, na doktorat. U ovom se trenutku u našem školstvu traži zapravo jedino visoki prosjek ocjena i zato ljudi na tome inzistiraju, upozorava psihologinja Ana IVAKOVIĆ iz zagrebačke IX. gimnazije. U obiteljima gdje ima više djece taj je pristup malo fleksibilniji pa roditelji prihvaćaju različite osobnosti. I nekako se normalnije prihvaćaju uspjesi ili neuspjesi djece, njihovi interesi, sklonosti. No, sinovi i kćeri jedinci u tome su pogledu u lošijem položaju, jer su roditelji usmjereni samo na to jedno dijete:

– Ne možemo reći da roditelji imaju loše namjere, ali u svojim najboljim namjerama na dijete prenose velik pritisak. Nemaju dovoljno znanja, ili nemaju dovoljno mogućnosti, ili jednostavno ne poznaju svoje dijete, jer nedovoljno komuniciraju s njime – kaže Ivaković.

Djeca se slamaju pod tim pritiskom, danas više nego ikad. Zato što ne ispunjavaju očekivanja roditelja, a s druge ih strane roditelji ne čuju. Možda ih i slušaju, ali ih definitivno ne čuju. S djecom se razgovara, ali ne tako da se tome razgovoru posveti potpuna pažnja nego se usput gleda televizija, ili se kuha, ili se radi nešto drugo. Razgovor postane usputna briga.

– Učenici nam često govore da ih roditelji ne čuju, jer ne razgovaraju s njima na pravi način. Pa onda i djeca s vremenom izgube bilo kakav interes da uopće zapodjenu nekakav razgovor sa svojim roditeljima.

Ivaković je uvjerena da društvo u cjelini treba normalnost, statističku normalnost, i realnija očekivanja, prihvaćanja. Da roditelji shvate kako ocjena nije jedini pokazatelj buduće uspješnosti, naročito kad promatramo srednjoškolski uspjeh, koji nije gotovo nikako povezan s uspjehom u životu.

– Ako se djeca bave onime što ih zanima i u tome uživaju, a roditelji to prepoznaju, djeca će razviti kompetencije i vještine za ono što će im pomoći da budu uspješni i sretni u životu. Ako ih pak roditelji tjeraju na neke aktivnosti, a djeca to ne žele niti imaju snage oduprijeti se roditeljima, djeca bježe u bolest. Iznimno je važno shvatiti da djeca nisu klonirani roditelji. To treba osvještavati roditeljima od vrtićke dobi njihovih mališana. Svako dijete ima pravo na osobni rast i razvoj – zaključuje Ivaković.

Ne možemo stvarati svoj život bez snova i očekivanja, jasno.

Međutim, pedagoginja Nada Grujić TOMAS iz Medicinske škole Osijek kaže da sanjaju i djeca i roditelji, samo to često nisu isti snovi:

– I onda djeca zbog ljubavi prema roditelju ostvaruju njegove snove. I školu ne vole pa ona postaje opterećenje, izvor tjeskobe, straha.

 

Imperativ uspjeha

U današnje vrijeme nerealna očekivanja proizlaze i iz ideja „instant života” i svijeta oko nas. Svijet koji nam se nudi putem interneta i svih aplikacija jest svijet uspješnih, nasmijanih, savršenih ljudi čije su priče o uspjehu uljepšane divnim literarnim izborom riječi. Slike koje nam se nude ne govore o teško dokučivom znanju, o usamljenom učenju, ispisivanju stranica i stranica zadataka da bismo nešto razumjeli, govori Grujić Tomas:

– Poneki roditelji pretvaraju svoju ulogu u stalni rat sa školskim sustavom i traženjem nepravilnosti da bi njihovo dijete bilo odlično u svemu. Taj i takav roditelj ni sam nije odličan u svemu, ali očekuje da se svijet samo prostre pred njihovom djecom.

Roditelji i nastavnici moraju zajedno sudjelovati u razvoju djece. Roditelj prije svega odgaja, daje vrijednosne smjernice. Mora razumjeti da rad oplemenjuje ljudsko biće, da je učenje najljepše što mladi čovjek ima priliku raditi, da je „znati sve o nečemu i ponešto o svemu” formula za sretan život.

– Nastavnik pak treba davati znanja, ali ih prenositi s entuzijazmom i radošću, dati znanju smisao za život mladog čovjeka te tim znanjima otvarati vrata i prozore u svijet – poručuje Grujić Tomas.

Njezina kolegica, pedagoginja Nevenka KRZNARIĆ-RUPČIĆ iz Gimnazije Vinkovci smatra da je pogrešno što je imperativ uspjeha sveprisutan. Ocjene, akademski stupanj, profesionalni i društveni status uglavnom se doživljavaju kao mjerilo kompetentnosti i uspješnosti. Na temelju ocjena upisuje se u srednju školu, na fakultete. Dakle, važno je imati što bolje ocjene. Kad je već tako, šteta što akademski uspjeh nema važniju ulogu i pri zapošljavanju, primjećuje Krznarić-Rupčić:

– Ideja da svi moramo biti najbolji nerealna je i pogrješna. Bolje je očekivati i nastojati da se razvijamo i postižemo maksimum u skladu s osobnim mogućnostima, interesima i potrebama. Iskustvo nas uči kako je bolje imati velika nego mala očekivanja, jer kad malo tražiš malo i dobiješ.

Ali treba znati da su previsoka, nerealna očekivanja roditelja, pa i društva u cjelini, iznimno opasna. Stvaraju pritisak i opterećenje djetetu kod kojeg se s vremenom razvija nesigurnost, napetost, razočaranje, strah od neuspjeha, sniženo raspoloženje, osjećaj bespomoćnosti, izbjegavanje obveza, manjak samopouzdanja i samopoštovanja.

– Dijete se može povući od svakoga i iz svega, postati anksiozno i depresivno. Može postati iznimno buntovno te imati teškoća s kontrolom emocija, bijesa, ljutnje, tuge. Ono što je zabrinjavajuće i o čemu bi kreatori obrazovne politike trebali voditi računa jest činjenica da znatan broj učenika, bez obzira na obrazovna postignuća, izražava nezadovoljstvo školom, ne voli školu i u školi im je dosadno.

Neuspjeh se uvijek teško prihvaća. Ali, ako je jasna poruka da smo svi vrijedni uvažavanja i poštovanja, da smo svi dobri u nečemu i da je bogatstvo u različitosti, lakše ćemo prihvatiti tu različitost. Roditelje treba usmjeriti na pomaganje djeci u otkrivanju i razvijanju vlastitih potencijala i talenata.

 

Zanemarivanje odgoja

Valja osvijestiti kako postizanje uspjeha na bilo kojem području pridonosi razvoju pozitivne slike o sebi i osjećaju vlastite vrijednosti, osvijestiti kako su uvažavanje, prihvaćanje i poticanje dobar generator osobnog razvoja i na vrijeme osvijestiti da je u najboljem interesu djeteta važno uskladiti očekivanja s realnim mogućnostima djeteta, poručuje pedagoginja vinkovačke gimnazije:

– Godinama svjedočimo dominaciji obrazovne komponente nad odgojnom i socijalnom. Vrjednuje se znanje, dok se ostalim osobinama i sposobnostima učenika poklanja manje pažnje. Godinama svjedočimo nastojanjima promjene odgojno-obrazovnog sustava. I nekako uvijek nedovoljno uvažavamo iskustva, potrebe i osjećaje učenika – zaključuje sugovornica iz Vinkovaca.

Pedagoginja Grujić Tomas iz Osijeka tek dodatno poentira: radost učenja postoji u nama otkad smo mali. Odgovornost je nastavnika da ta radost opstane što dulje u biću mladog čovjeka. A kad se nečem radujemo, nema opterećenja.

 

Izvor: Školske novine
Napisao: Branko NAĐ
Preneseno sa Školskog portala

 

 

Možda mi odrasli trebamo tu i tamo ponovno proći kroz carstva dječje književnosti jer ondje se nalazi zapanjujuća količina mudrosti koju možemo ponijeti sa sobom.

 

Autor A. A. Milne pišući knjige o Medvjediću Winnieu Poohu stvorio je jedan od najpažljivijih i najdubljih likova, a citati koje smo izdvojili iz njih sadrže životne lekcije iz kojih svi možemo nešto naučiti.

Neke od tih citata, kao i onih preuzetih iz animiranih adaptacija knjiga, možete pronaći niže u tekstu. Čim ih počnete čitati, zapanjit ćete se koliko su duboki i smisleni.

 

Ako ste roditelj, možda biste trebali razmisliti o tome da uvedete svoju djecu u svijet čuda tog šumskog medvjedića.

 

O ljubavi

O vjeri u vlastite sposobnosti da se suočimo s bilo čim

 

O važnosti malih stvari

 

O prisutnosti u trenutku

 

O besmislenosti briga

 

O znanju koje proizlazi iz jednostavnog postojanja

 

O individualnosti

 

O razlici između znanja i razumijevanja

 

 

O spoznaji da ti ne treba nitko drugi da bi se osjećao potpunim

 

O žrtvovanju

 

O zahvalnosti

 

O zonama ugode

 

O tome kako ne treba previše razmišljati

 

O nesebičnosti

 

O bogatstvu u životu

 

O čišćenju uma od svih misli

 

O vrijednosti snova

 

O dobrobiti toga da ne cjepidlačimo oko svega

 

O ljepoti koja se krije u umjetnosti

 

O pronalaženju radosti u svemu

 

 

Koji je od ovih citata vaš omiljeni?

 

Izvor: aconsciousrethink.com

 

Kraj je školske godine i on sa sobom često nosi velike stresove i pritiske – za boljim ocjenama i akademskim uspjehom. I dok se neka djeca s tom razinom pritiska mogu nositi, mnogoj je djeci velika razina testova i ispitivanja kao i pritisak za još boljim ocjenama vrlo težak. No, nije problem samo kraj godine – dodatni pritisci koji se sada javljaju, samo su nastavak na preduge školske dane i gomile domaćih zadaća kojima se djeca nakon nastave bave još satima.
 

Je li život samo škola?

Situacije gdje djeca provedu u školi i po 8 sati, a nakon toga ih kod kuće čeka vrlo opsežna domaća zadaća, zaista ih stavlja u situaciju svakodnevnog „prekovremenog“ rada i često bavljenje školom završava tek navečer.

I to su svakodnevni školski dani, koji postaju još zahtjevniji na kraju školske godine, koja je vrlo stresna zbog obima ispitivanja i pritisaka za što boljim uspjehom, i to u trenutku kada su djeca već potpuno iscrpljena.

Istraživanja govore da su se tijekom posljednjih nekoliko desetljeća školski dani i količina domaćih zadaća nemjerljivo povećali. Istovremeno, svjedočimo alarmantnom porastu stope emocionalnih i ponašajnih teškoća kod male djece i školaraca, a prilike za slobodnu simboličku igru, osobito onu u prirodi, dramatično su se smanjile. Dakle, način na koji živimo i pritisci s kojima se suočavamo ne idu nam u korist. Na ovaj način ne živimo kvalitetne živote u kojima smo zadovoljni, niti omogućavamo da nam djeca odrastu u zdrave, snažne ljude.
 

Gdje smo fulali?

Ranije je bolje. Uvođenje tako velikih akademskih pritisaka temelji se na razumijevanju toga koliko su važni kvalitetni rani i bogati poticaji te kvalitetni odgoj i obrazovanje. I već ptice na grani cvrkuću – u ranom djetinjstvu formira se najveći dio našeg mozga jer je mozak najplastičniji upravo u tom ranom periodu. I to nas je dovelo do ideje da što ranije djeci nudimo više, da ćemo ih bolje opremiti za život.

Bolje ocjene – bolji život. Također, želeći osigurati djeci što je moguće bolji start, fokusiramo se na što bolji školski uspjeh jer imamo ideju da što će imati bolje ocjene – upisat će bolju srednju školu i faks – naći će bolji posao – zarađivat će više – imat će bolju status – moći će si priuštiti stabilniju i kvalitetniju egzistenciju i bit će na koncu – sretniji i zadovoljniji.

Sreća je u statusu. Općenito vlada velika kompetitivnost koju vrlo lako prenesemo na djecu – bolje ocjene, „markirana“ odjeća, najnoviji smartphone verzija 18, nove „in aktivnosti“. No, potraga za statusom i usmjerenost na vanjske ciljeve nikad nas uistinu dugoročno ne čini sretnima niti zadovoljnima. To nam pokazuju i brojna istraživanja iz područja sreće i kvalitete života – ako ganjamo takve vanjske ciljeve, kojima je cilj postizanje višeg statusa i odobravanje drugih ljudi – kada dobijemo to nešto, tog trena osjećamo sreću i zadovoljstvo. I brzo nakon toga razina sreće pada na prijašnju razinu pa se budi ono isto nezadovoljstvo. I više taj mobitel nije dovoljno dobar pa planiramo kupovinu novijeg, verzija 19S; više taj auto nije to – i treba nam noviji i veći. Oh i novi modni trendovi su upravo izašli pa nam se život svodi na radno vrijeme do 19 sati i vikende u trgovačkim centrima.

Radi puno, i još više. U radnom, ali i privatnom segmentu prisutna je velika kompetitivnost – natjecanje tko će brže, bolje, više, tko će dulje ostati na poslu. I ukoliko se pitamo zašto radimo – odgovor je najčešće: “Da bismo živjeli.” No, realitet je da živimo – da bismo radili. Tu istu normu tada prenosimo na svoju djecu. No, život nije samo posao, a nekako pristajemo na normu da radimo preko svih svojih kapaciteta i da je to vrlo poželjna stvar.
 

Ocjene ne jamče bolji život

Da, djeci su nužni kvalitetni poticaji. No, oni nisu prekovremeni i prerani akademski sadržaji jer djeca za njih nisu razvojno spremna. To većinu djece stavlja pod veliki stres i pritisak jer se suočavaju s nečim što im je preteško, gube samopouzdanje, motivaciju i interes za učenje.

Jako su zanimljiva istraživanja i obrazovne politike u školama u sjevernim zemljama Europe koje ukidaju domaće zadaće s izvrsnim rezultatima.

Dakle, istraživanja pokazuju da je maksimum domaće zadaće 10 minuta po razredu. Novija pak govore da za niže razrede nisu ni potrebne, jer uz kvalitetan način poučavanja koji je usmjeren na  buđenje interesa djeteta, aktivno uključivanje djeteta i mnogo slobodne igre djeca uče bolje i osjećaju se mnogo bolje.

Neke dobrobiti od zadaća pokazuju se za adolescente koji će profitirati od uvježbavanja vještina i staranja radnih navika, ali maksimalno 2 sata dnevno za one najstarije.
 

I znanje i kompetencije treba slaviti, no nisu najvažnije

Ne želim umanjivati vrijednost odličnih ocjena koje stoje iza znanja i kompetencija djeteta. Problem je kada ocjena postane sinonim za vrijednost djeteta i kada je bitna samo kao vanjska forma. Kada su petice presing jer svi drugi imaju petice ili jer moje dijete mora biti najbolje. Ocjena treba biti samo odraz onog što je „iznutra“. I posve je u redu da ponekad znamo manje, ponekad više. Ni da to znanje, niti njegova vanjska mjera u obliku ocjena, nema veze s vrijednošću djeteta. Jer neki talenti nemaju veze sa školskim predmetima i upravo će na tim talentima jednom dijete izgraditi vlastitu životnu sreću i uspjeh.
 

Emocionalno i mentalno zdravlje Vašeg djeteta je važnije od ocjena

Imajte na umu – ocjena ne odražava vrijednost djeteta niti njegovo dostojanstvo. Često čak niti njegovo znanje. Koliko god pritisci bili veliki, školski uspjeh i inteligencija ne jamče uspjeh i zadovoljstvo u životu. Dapače, puno veći utjecaj ima inteligencija srca. Ukoliko na vazi imate emocionalno zdravlje djeteta s jedne strane i ocjene i školski uspjeh s druge, ovo prvo je mnogo, mnogo važnije. Jer upravo ono će mu omogućiti da iskoristi svoje potencijale.

 

Preneseno s CETI