"Ne možete poticati nijednu sposobnost koja nadilazi potencijal darovitosti djeteta. Moramo napokon prestati polaziti od toga da sva djeca imaju iste sposobnosti."

Remo Largo: Pisa studije ne znače ništa. One nalikuju Olimpijadi. Radi se samo o tome je li Švicarska sada pala na rang listi ili se popela na više mjesto. To međutim nije ono što je najvažnije.

Nego?
Svaki šesti učenik devetoga razreda na razini je učenika četvrtog ili petog razreda. I to je tako u cijeloj državi. U Kini i u Finskoj također ima djece koja uopće ne znaju čitati ili jedva čitaju. Naš obrazovni sustav nije zakazao. Razlike među djecom postoje i u najboljim obrazovnim sustavima.  

Zašto je tomu tako?
Evo jedne usporedbe: naši su preci prije 3,5 milijuna godina počeli hodati uspravno. Jezik smo razvili prije 200.000 godina, pismo prije 5.500 godina – dakle zapravo nedavno. Tek prije 200 godina obični su ljudi počeli učiti čitati u školama. Čitanje je novo kulturno dobro. Ono u ljudskoj povijesti nikada nije igralo nikakvu ulogu. Zato postoje tolike razlike među ljudima na tom području.

Što onda možemo učiniti da bi djeca više čitala?
Ne možete poticati nijednu sposobnost iznad potencijala darovitosti djeteta. Moramo napokon prestati polaziti od toga da sva djeca imaju jednake sposobnosti.  

Učenici devetoga razreda koji su u čitanju na razvojnom stadiju učenika četvrtoga razreda proveli su mnogobrojne sate na nastavi njemačkoga jezika i uz knjige. Pa ipak, ne čitaju ništa bolje. Znate li što time postižemo?

Što?
Škola se pretvara u horor. Djeca primjećuju da ni uz najveći napor ništa ne postižu. Postaju deprimirana i gube samopouzdanje.

Kako se može zadržati motivacija? 
Tako da se nastavnici zapitaju na kojoj je razini to dijete te mu daju tekstove primjerene njegovom razvojnom stupnju. Bolje je učeniku devetoga razreda koji je na razini čitanja učenika petog razreda dati tekst za peti razred nego ga preopteretiti tekstom za deveti razred. Glavno je da shvati što čita i da pritom doživi osjećaj uspjeha.

Bi li pritom mogla pomoći digitalizacija, primjerice više iPad-uređaja u nastavi?
To može pomoći u inicijalnoj zainteresiranosti djece, ali ništa neće promijeniti u osnovi problema: nema nikakve razlike u tome je li tekst prezentiran na ekranu ili u tiskanom obliku. Dijete ga ne razumije. I točka.

Velik je interes usmjeren na djecu migranata.
Djeca strani jezik uče kroz interakciju s drugom djecom, manje u komunikaciji s odraslima. Za to je odlučujuće prvih pet godina života. Kanađani su već 1980. primijetili tu nužnost, te su za obitelji stranoga porijekla uveli obvezu slanja djece u vrtiće. Od druge godine života svako dijete iz obitelji u kojoj se ne govori engleski mora ići u vrtić. Tako djeca s pet godina već dobro govore engleski i mogu se bez problema integrirati. U Švicarskoj si većina migrantskih obitelji ne može priuštiti vrtić. 

I Švicarska se djeca muče s njemačkim.  
Točno. Ako djeca odrastaju u kući, bez kontakta s drugom djecom i ona će imati taj problem. Zato kažem: vrtići su dio obrazovnog sustava i u skladu s tim trebala bi ih plaćati država.

Koliko dobro čitaju odrasli?
Među stanovništvom živi barem 800.000 inteligentnih ljudi koji su išli u naše škole, ali ne znaju čitati kako treba. Ti ljudi nisu glupi – njima jednostavno nedostaje potencijal darovitosti za čitanje.

Kakvo značenje onda imaju rezultati Pisa studija?
Oni samo potvrđuju činjenicu da su djeca u cijeloj zemlji vrlo različito razvijena unutar pojedinog razreda.
Osim toga Pisa studije ne znače ništa.