Vaše dijete je dobilo dijagnozu autizma. U tom trenutku imate toliko podijeljenih osjećaja. Možda ne znate što očekivati, a možda vas to i plaši. Razgovarali ste s liječnicima, terapeutima, vašim bližnjima i svi su imali puno toga za reći. Guglali ste, guglali i guglali. No, jeste li ste razgovarali s roditeljima koji su već bili u toj poziciji? Oni vam sigurno imaju što za reći, a ovo su 42 izjave koje bi trebali jako dobro upamtiti.

1. To što je dijete dobilo dijagnozu nije promijenilo vaše dijete. Vaše dijete je od rođenja imalo autizam, no sada ste dobili ime onoga što se događa. I sama sam bila prestrašena dijagnozom dok nisam shvatila da ona ne mijenja apsolutno ništa po pitanju tko je moje dijete i što će ono biti.
2. S vašim djetetom nije ništa loše. Njegov mozak je samo drugačije umrežen. Vi ćete u svemu najbolje zastupati svoje dijete.
3. Uzmite si vremena i izrazite sve osjećaje koje osjećate. Niste loš roditelj ako se zbog dijagnoze osjećate očajno. Taj osjećaj će brzo proći kako ćete sve više učiti. Okružite se sa drugim roditeljima djeteta s autizmom. Oni će vam biti najbolji prijatelji i terapeuti, jer oni točno znaju kako vam je. Krenite sa svom dostupnom podrškom za dijete, a mislite da može pomoći. Vaše dijete će u potpunosti promijeniti vaše viđenje svijeta, postat ćete suosjećajnija, draga osoba. Slavite svaki napredak i nikada ne gubite nadu. Ohrabrujte dijete, a ono će vas oduševiti. Jedan dan će biti teško, već drugi može biti trijumfalan. Vi ćete biti OK.
4. Kao i kod neurotipično razvijene djece, nema dva ista djeteta s autizmom. Idite korak po korak. Iako izgleda obeshrabrujuće, lijepo je to putovanje.
5. Vjerujte u svoje dijete i vjerujte u sebe. Uložite sve svoje mogućnosti. Često se podsjetite kako ste dobar roditelj i da vi svoje dijete najbolje poznajete.
6. Ne zaboravite da radite sve ono što paše vama i vašem djetetu. Drugi vas možda neće razumjeti, ali to je u redu…niti ne trebaju.
7. Vi ste ono što će u životu vašeg djeteta napraviti najveću razliku. Educirajte se i nikome ne dozvolite da određuje vašem djetetu granice uspjeha.
8. Dijagnoza ne mijenja vašu ljubav prema vašem djetetu. Neće spriječiti vaše dijete u životnim ostvarenjima, no putovanje će biti bitno drugačije. Prihvatite svoje dijete i pokušajte ući u njegov svijet.
9. Saznajte koje su usluge i podrške dostupne u vašem kraju. Nađite nekoga za razgovor tko je već bio u vašoj situaciji. Ne bojte se postavljati pitanja i tražiti pomoć. I ne zaboravite se brinuti i o sebi.
10. Fokusirajte se više na izvlačenje dobroga iz vašeg djeteta. Većina „lošeg“ ponašanja su načini na koji se djeca s autizmom izražavaju. Samo gledajte i slušajte. Priključite se i grupama podrške jer u ovome niste sami.
11. Dijagnoza ne mijenja vaše dijete. Samo vama daje drugačiji pogled kako bi razumjeli svoje dijete.
12. Samo zato što izgovorene riječi vašeg djeteta vama nemaju smisla, ne znači da nisu smislene vašem djetetu.
13. Nisu sva djeca ista, ali mnogi roditelji osjećaju isto. Mi razumijemo kada prijatelji i obitelj ne. I to je u redu. Možete im olakšati – vi ste jedini stručnjak za vaše dijete.
14. Uzmite vremena da proradite dijagnozu. A onda čitajte, čitajte, čitajte. Čitajte sve do čega stignete.
15. Prihvatite putovanje, prolijevajte suze, budite ljuti, frustrirani…ali iznad svega, naučite prihvatiti. Učite i volite.
16. Razgovarajte s nekim tko je na tom putovanju duže od vas. U redu je i zapisivati. U redu je i iznova postavljati ista pitanja dok ne shvatite.
17. Usporite, pratite djetetov ritam. Zapamtite, ako se dijete osjeća voljeno i da ga se razumije, biti će više u mogućnosti razumjeti svijet oko sebe. Zapamtite da ste prekrasan roditelj koji se maksimalno trudi i dajte si predaha. Svaki dan započnite ispočetka i volite jedni druge.
18. Vi znate svoje dijete bolje od svih drugih. Vjerujte svojim instinktima. Istražujte, ali slušajte i onaj mali glas iznutra. A onda natjerajte i terapeute i liječnike da slušaju. Izgradite svoju ekipu i pomozite vašem djetetu.
19. Uvijek će biti vaša beba, a dijagnoza je ovdje samo kako bi dijete dobilo pomoć kakvu treba. Dijagnoza ne mijenja ono što je vaše dijete.
20. Za vaše dijete ima jako puno nade.
21. Dobrodošli u pleme! Niste sami u svome strahu, tuzi, zbunjenosti ili brigama kako će se vaše dijete uklopiti u ovaj svijet. Mi, koji smo na ovom putovanju već danima, mjesecima ili godinama još uvijek imamo takve dane. Izađite u društvo, pronađite roditelje djece s autizmom u vašem kraju i budite ponosni na svaki uspjeh bez obzira kako se malen čini drugima. Vi ste svom djetetu najbolji zastupnik i navijač. Možete vi to!
22. Život nije završio. Dan vam je ključ s kojim možete polagano otključati potencijale vašeg djeteta. Pobrinite se za danas i ne brinite za sutra. I samo nastaviti voljeti svoje maleno.
23. Educirajte se. Radite. Zajedno. Ovo je putovanje na koje se morate ukrcati kao cijela obitelj. Svi ćete učiti i rasti na načine koje nikada niste mogli ni zamisliti.
24. Ne dozvolite da vam itko određuje kako bi se trebali osjećati. Ono što osjećate, osjećate. Poštujte svoje osjećaje.
25. Možete vi to!
26. Naučit ćete posve novi jezik, a iako će ponekad biti teško, možete računati na pomoć. Dajte da vas zagrlim jer će sve biti u redu.
27. Zapamtite da je dijagnoza početak. Imat ćete uspona i padova kakvih bi imali i sa bilo kojim neurotipičnim djetetom. Dijagnoza samo mijenja kako ćete pomoći svom djetetu, ne mijenja dijete.
28. Nemojte biti nervozni. Ljudi će svašta govoriti – ružno i nepristojno. Ignorirajte to.
29. Neka dostignuća će dosegnuti kasnije od vršnjaka, ali kada ih dosegne, to će biti još uzbudljivije.
30. Prilagodite svoja očekivanja – ne prema djetetu, već prema sebi.
31. Potražite znakove koje vam dijete daje. To je zagonetka. Ali tu su znakovi i ne morate rješavati zagonetku sami. Postoje toliki dobri ljudi koji će vam pomoći. I ne morate odmah krenuti na sve terapije. I jedno po jedno je u redu.
32. Otkrijte i njegujte djetetove prednosti.
33. Dišite i potražite pomoć.
34. U redu je da se osjećate tužno. S vremenom će proći.
35. Ako vam netko kaže da trebate tugovati, a vama se to ne čini potrebnim zanemarite savjet.
36. Sve će biti u redu.
37. Lako je odbijati, ali time štetite djetetu. Ispočetka je prihvaćanje teško, ali kada do njega dođe moći ćete krenuti naprijed i potražiti pomoć za svoje dijete.
38. Ne uspoređujte svoje dijete s drugom djecom, ni u spektru niti van njega. Prirodno je da želite znati kakav će biti život vašeg djeteta, ali uspoređivanje vam to neće otkriti. Ne uspoređujte svoje reakcije i osjećaje sa reakcijama i osjećajima vašeg partnera, obitelji, drugih roditelja – nikoga. Vaše dijete, vaš život i vaši osjećaji su prekrasni, vrijedni i cijenjeni.
39. Posegnite za svojom obitelji, prijateljima, drugim roditeljima iz spektra. Najbolje što možete učiniti je izgraditi vaš sustav podrške. Trebat će vam.
40. Nikada ne slušajte onoga koji postavlja granice vašem djetetu…nikada.
41. Smatrajte svoje dijete kompetentnim. Učite ga da svi imamo prednosti i slabosti, te da svi ponekad trebamo pomoć. Okružite se ljudima koji vas bezuvjetno prihvaćaju i podržavaju. Budite sanjar i težite najboljem. Uložite svoju bezuvjetnu ljubav i iznenadit ćete se koliko ćete daleko dogurati.
42. Čestitam. Upali ste na prekrasno putovanje. Bit će malo kvrgavo, stoga se čvrsto držite. Bit ćete oduševljeni drugačijim pogledom na svijet koji će vam vaše dijete otvoriti.

Preneseno s Autizam.net

Svaki roditelj želi da mu dijete bude pošteđeno poteškoća, da bude dobar učenik i da se jednoga dana bavi poslom koji će mu pružati zadovoljstvo i ujedno osigurati dobar život.

Iako ne postoji recept za odgajanje uspješne djece, psiholozi ukazuju na neke činitelje koji ukazuju na uspjeh.

Prema pisanju magazina Business Insider, neke od navika koje su zajedničke roditeljima uspješne djece su sljedeće:

Uključuju djecu u obavljanje kućanskih poslova

“Ako dijete ne pere suđe, onda to znači da to netko drugi radi umjesto njega”, tvrdi Julie Lythcott-Haims, autorica knjige Kako odgojiti odraslu osobu.

Lythcott-Haims ističe da djeca koja ne obavljaju kućanske poslove niti ne mogu naučiti da se posao mora završiti i da svako od nas treba doprinijeti kako bi nam svima bilo bolje.

Osobe koje su u djetinjstvu razvile radne navike u kasnijoj se dobi dobro snalaze u svojim radnim okolinama, postaju suosjećajni jer iz vlastitog iskustva razumiju što znači trud.

Uče djecu socijalnim vještinama

Znanstvenici državnog sveučilišta Pennsylvania promatrali su više od 700 djece iz raznih dijelova SAD-a od rođenja do 25. godine života i uočili značajnu vezu između njihovih socijalnih vještina u vrtiću i uspjeha u odrasloj dobi.

Pokazalo se da su socijalno kompetentna djeca koja su se družila s vršnjacima pomagala drugima, znala se uživjeti u osjećaje drugih i bila sposobna samostalno rješavati probleme. Ujedno su mnogo češće završavala fakultete i stjecala stalne poslove prije 25. godine nego djeca s ograničenim socijalnim sposobnostima.

“Ovo istraživanje dokazuje da najbolje što možemo učiniti da bismo pripremili djecu za zdravu budućnost jest da im pomognemo da razviju socijalne i emocionalne vještine”, rekla je Kristin Schubert, programska direktorica Fondacije “Robert Wood”.

Vjeruju u uspjeh svoje djece

Analizirajući nacionalno istraživanje u kome je sudjelovalo 6.600 djece, profesor sa Sveučilišta Kalifornija u Los Angelesu Neal Halfon i njegov tim ustanovili su da na dječje postignuće u ogromnoj meri utječe roditeljsko povjerenje.

“Roditelji koji su svoje dijete vidjeli na fakultetu, uspijevali su ga usmjeriti ka tom cilju, neovisno o primanjima i ostalim resursima”, tvrdi Halfon.

Dobro se slažu

Djeca čiji se roditelji često svađaju, bilo da su u braku ili razvedeni, obično lošije prolaze od djece čiji se roditelji slažu, otkrila je analiza studije provedene na Sveučilištu Illinois.

Neka istraživanja pokazala su da su djeca koja su rasla u nekonfliktnoj sredini samo s jednim roditeljem, uspješnija nego djeca koja su rasla u konfliktnim obiteljima s oba roditelja.

Roditeljske svađe koje prethode razvodu također negativno utječu na djecu, a sukobi poslije razvoda snažno utječu na prilagođavanje djece.

“Kada djeca prisustvuju konfliktu i vide da su ga roditelji riješili, postaju sretnija no prije nego što su ga vidjela”, govori E. Mark Cummings, razvojni psiholog Sveučilišta Notre Dame.

Takvi sukobi uvjeravaju ih da roditelji mogu riješiti stvari.

Isto tako, djeca primjećuju kada se jedan roditelj povlači da bi izbjegao svađu ili prekid komunikacije, a njihova emocionalna reakcija na to nije pozitivna.
 

Uče djecu matematiku od malih nogu

Meta-analiza 35 000 predškolaca iz SAD-a, Kanade i Engleske otkrila je da razvoj matematičkih sposobnosti od najmlađih dana može značiti ogromnu prednost ne samo u matematici, već i u čitanju.

Opušteni su

Sudeći prema rezultatima nedavnog istraživanja, na temelju broja sati koje majke provode s djecom u uzrastu od tri do jedanaest godina ne može se izvesti zaključak o dječjem ponašanju, blagostanju ili postignuću. Štoviše, pretjerana brižnost roditelja, koji se ne odvajaju od djeteta da bi ga konstantno kontrolirali, može imati negativne posljedice.

“Ako je majka pod stresom, naročito ako bezuspješno pokušava uskladiti obaveze na poslu s vremenom koje će posvetiti djetetu, to može loše utjecati na dijete”, rekla je jedna od autorica studije Kei Nomaguchi.

Emocionalna zaraza – psihološki fenomen koji znači da se ljudi zaraze osjećanjima drugih ljudi – objašnjava zašto je tome tako.

Ako vam je prijatelj sretan, zarazit će vas svojom vedrinom; ako je tužan, prenijet će tu tugu i na vas. Prema tome: ako je roditelj iscrpljen i frustriran, takvo emocionalno stanje može se prenijeti i na djecu.

Daju prednost trudu u odnosu na izbjegavanje neuspjeha

Postignuće djeteta ovisi i o njegovoj percepciji podrijetla uspjeha.

Težnja za uspjehom i izbjegavanje neuspjeha pod svaku cijenu način su da sačuvamo svijest o sebi kao o pametnima ili sposobnima.

S druge strane neuspjeh možemo promatrati i kao odskočnu dasku koja učvršćuje našu posvećenost razvoju i pomicanju granica naših sposobnosti.

Ako se uspjesi djece pripisuju urođenoj inteligenciji oni će razviti nepromjenjivi mentalni sklop i bit skloniji prvom navedenom ponašanju. Ako pak misle da je uspjeh rezultat uloženog truda, razvit će takozvani mentalni sklop rasta.

‘Autoritativni’ su, a ne autoritarni ni popustljivi

Studija Sveučilišta Kalifornije u Berkeleyu, prvi put objavljena 1960. godine, ukazala je na tri osnovna načina odgoja djece: popustljivi, autoritarni i autoritativni.

Popustljivi roditelji se trude ne kažnjavati djecu i daju im pretjeranu slobodu u ponašanju.

Autoritarni roditelji nastoje oblikovati i kontrolirati dijete na temelju utvrđenih pravila ponašanja.

Autoritativni roditelji se trude usmjeravati dijete na racionalan i konstruktivan način. Potonji se način ujedno pokazao i kao najprimjereniji od triju navedenih.

Uče djecu da budu ustrajna

Ustrajnost je važna karakterna osobina koja bitno utječe na uspjeh. Sklonost održavanju vlastitih interesa i ulaganje napora u ostvarivanje dugoročnih ciljeva dovodi se u vezu s postignućima na području obrazovanja. 

Glavna je ideja da se djecu nauči da zamišljaju i ostvaruju budućnost kakvu žele.

Shvaćaju važnost zdrave ishrane

Razvijanje navika u ishrani psihofizički zdrave djece zahtjeva angažman roditelja. Da biste pomogli djetetu da nauči prihvatiti svoje tijelo i stekne pozitivnu sliku o njemu, treba mu primjerom pokazati.

Izvor: cjelovitost.hr

Svatko od nas uči i prima informacije na svoj, jedinstven način. Svijest o tome je jako važna. Kao i senzibiliziranje ljudi na tu temu. Time pozitivno utječemo na djecu, roditelje, učitelje i društvo u cijelosti.

Nema većeg dara kojeg možete dati djeci od pomoći da shvate da nemaju problem – da su posebna upravo takva kakva jesu.
Roditelji su to mahom osvijestili kada je u pitanju njihov osobni odgoj. Međutim škola i obrazovni sustav kaskaju.  
O tome što možemo promijeniti u već ustaljenim konceptima učenja, razgovarali smo s profesoricom i terapeutkinjom Anjom Melcher koja prati razvojne trendove modernog društva te nudi najnovija saznanja s područja rasta i razvoja.

Djecu možemo podučavati na dva načina, objašnjava Melcher.

Izvana prema unutra

Temeljni je princip strah od autoriteta, moći i kazne. Princip koji sigurno na duže staze nema pozitivan učinak. Ideal takvih škola je poslušnost. Obrazovanje izvana prema unutra znači da se od djece očekuje da većinu vremena budu pasivna. Znanje se širi odozgo prema dolje, od stručnjaka ili autoriteta k učenicima, uloga učenika je primati informaciju. Osnovno sredstvo komunikacije su zapovijedi i zahtjevi ‘trebaš’, ‘moraš’. Učenici se vrednuju prema bodovima u testu i onda se prosuđuju kao vrijedni pohvale ili pokude. Vrednujemo ih međusobnim uspoređivanjem, npr.: "Ti si dobar, ali on je bolji." Motivirajuća su sredstva nagrade i kazne.
Takve strukture naglašavaju kontrolu i zahtijevaju popuštanje, poslušnost i ponad svega red. Kako bi se osiguralo zadovoljenje tih zahtjeva, pažljivo se stvaraju politike, programi i očekivanja. Pretpostavka je da su djeca nepokorna, nepouzdana i nesposobna da se nauče samokontroli, samodisciplini i samokritici. Prisutan je strah, da će bez politike izvana prema unutra, radi održavanja kontrole, nastati kaos i ništa se vrijedno neće naučiti. U takvom školskom modelu obrazovanja, prema Alfie Kohn, "problem je uvijek u djetetu koje ne radi što mu se kaže." Pri tome se prikladnost standardiziranih očekivanja za različite učenike obično ne razmatra.

Iznutra prema van

Drugi način na koji možemo djecu poučavati je iznutra prema van. U toj filozofiji očekuje se da djeca budu aktivna i uključena. Vidi ih se kao pojedince s vlastitim crtama i atributima. Oni su ljudi koje treba upoznati, ljudi s kojima se treba ophoditi. Vidi ih se kao ljude koji postaju cjeloviti iznutra prema vani, prema vlastitom vremenskom rasporedu. Očekivanja i metodologije se koliko je više moguće individualiziraju. Roditelji i učitelji postavljaju prikladne uvjete koji potiču razvijanje vještina i uspjeh u učenju. Poštovanje je osnovno načelo interakcije. Budući da način na koji gledamo i tretiramo dijete može biti samoispunjavajuće proročanstvo, kada se djetetove jake strane njeguju i poštuju, ono uči biti samopouzdana osoba s mnogo poštovanja. Motivacija za učenje dolazi od interesa, snaga i priznatih ciljeva te iz prikladnih izazova.

U tom kontekstu jako je važno djecu podučavati sukladno njihovom stilu učenja. Takav pristup potiče obrazovanje iznutra prema vani. Najvažniji način održavanja djetetove prirodne znatiželje za učenjem je da im pomognemo pronaći tko su ona stvarno – u čemu su dobra i što vole. Trebamo prestati obraćati pažnju na to što djeca ne mogu i početi naglašavati što mogu. Za to su prvenstveno odgovorni njihovi roditelji i učitelji.  

Djeca provedu pet dana u školi, a sedam dana tjedno kod kuće s roditeljima. Prema istraživanjima, jedan od najuvjerljivijih nalaza, jest utjecaj i važnost uloge roditelja u obrazovanju djece. Stoga je bitno i roditelje educirati kako da pristupe djetetu, koristeći model stila učenja. Time se bavimo u našem centru Cjelovitost.

Djeca čije su potrebe za učenjem zadovoljene, postaju samopouzdana, spremna za učenje i sposobna za samousmjeravanje.

Naše školski sustav je dotrajao, a vidimo da su reforme školskih sustava prisutne i u mnogim drugim državama. Sustav obrazovanja kako danas obrazujemo djecu osmišljen je u prvoj polovici 19. stoljeća, u doba prosvjetiteljstva i industrijske revolucije, kada su potrebe obrazovanja bile drugačije. Danas su još uvijek škole organizirane kao tvornice iz vremena industrijskog procvata, po principu: ne razmišljaj, budi poslušan i radi.

Problem je u tomu što pokušavamo uploviti u budućnost oslanjajući se na ono što smo radili u prošlosti, te oslanjajući se na model obrazovanja "Izvana prema unutra".

Današnje doba je neizvjesno i nosi mnoštvo promjena za koje ne znamo kako ćemo se nositi s njima u budućnosti. Ono što nam treba je nova i svježe energija individualaca.

Puštajući djetetu da razvija i izražava svoje unutarnje potencijale, radimo za njih i njihovo bolje sutra, bez da ih želimo oblikovati prema vlastitim zamislima i idejama.

Što je djetetu potrebno za "ispravan" način učenja?

Prije svega potrebno mu je da ga se vidi i da ga se uvažava.

Škole su sklone jednom stilu učenja i uglavnom se obraćaju jednom tipu učenika. Tradicionalna učionica koja je organizirana tako da poučava uglavnom kroz auditorni modus, zadovoljava potrebe svega 34% učenika. Zbog te naklonosti mnoga se djeca tamo ne osjećaju dobro. Na sreću, školski sustav, sve više pažnju obraća  na rad istraživača i učitelja o važnosti individualnih stilova. Posljedično tome termini poput: temperament, modalitet, multisenzorički pristup, emocionalna inteligencija i mnogostruke inteligencije, postale su poznati roditeljima i učiteljima u cijelom svijetu, te sukladno tome sve više ljudi govori o ključnoj ulozi stilova učenja u obrazovanju mladih ljudi.

Stoga bi ključ ispravnog načina učenja bila prilagodba metoda i tehnika djetetovom individualnom stilu učenja. Time će učenju dijete pristupati sa znatiželjom i samomotivirano.

Bulimično učenje i trpanja ogromne količine kratkoročnog znanja te njegovog izbacivanja po zapovjedi, zasnovano na idealu poslušnosti izgubilo je smisao. Tako se djeca otuđuju od škole jer ne mogu vidjeti čemu ona služi i koji je njezin smisao. Došlo je vrijeme da se  učenju i našim individualnim različitostima pristupi  na drugačiji način.

Roditelji i prezaštitnički odnos prema djeci

Kada je riječ o školskom uspjehu roditelji često nisu svjesni svog prezaštitničkog stava, tjeskobe i visokih očekivanja spram djeteta. Pretjerana roditeljska zaštita temelji se na strahu. Umjesto da preispitaju vlastite strahove, često se dogodi da tjeskobu prebace na djecu, a visoka očekivanja ih dovedu do toga da svoje dijete uopće ne vide od vlastitih očekivanja i projiciranja budućnosti. Pri tome roditelji izgube stvarni kontakt s djetetom i podršku koja je djetetu zapravo potrebna. Tužna je to situacija u kojoj su djeca suočena sa stalnim procjenjivanjima (dobro/loše), prvo u školi kroz ocjene, a onda i od vlastitih roditelja. U neku ruku, kao da se sve ono što ona stvarno jesu, svodi na procjenjivanje.  

Djeca će većinom dati sve od sebe da zadovolje svoje roditelje. Uspjet će u tome manje ili više. Međutim cijena je previsoka. Cijenu čine potisnuti dijelovi sebe na koje djeca nemaju pravo. Dijelovi su to koji se pitaju: što je meni važno, što želim, što mislim i sl.

U doba kada se više govori o pravima djece, roditelji su zbunjeni s postavljanjem vlastitih granica. S jedne strane ne žele biti prestrogi, a s druge strane počinju previše popuštati. Svakako da je jako važno znati/moći djetetu reći ne kada tako osjećamo i mislimo: tako dijete razvija vlastiti osjećaj sebstva – da sam ja – ja i da je bitno da ima mišljenje koje može izraziti. To ga uče roditelji vlastitim primjerom. Ono što djetetu svako treba jest postavljanje jasnih granica i strukture, unutar kojih raste i uči se vlastitoj odgovornosti.

Puno puta se pažnja roditelja usmjeri na osiguranje djetetu školovanja i dodatnih aktivnosti, te se previdi bavljenje gore navedenim pitanjima, koja su sjeme dobrog i sretnog života. Kada se na ovaj način brinemo o djetetu, ono se tako počinje brinuti o sebi.  

Stjecanje samopoštovanja, odgovornosti i kreativnosti u učenju

Prvi korak u razvijanju samopoštovanja bila bi svjesnost o sebi (samosvijest) tj. sposobnost da vidimo sebe kakvi doista jesmo, a ne samo onakvima kakvima bismo htjeli biti. Samopoštovanje je naša osobina procjene sebe i čine je samosvijest i samopouzdanje. Bitno je razumjeti te pojmove, kako bismo razumjeli sebe.

Samosvijest predstavlja neku vrstu stabilnog unutarnjeg stupa. Razvijen osjećaj samosvijesti prepoznaje se po zadovoljstvu samim sobom, dok nizak stupanj samosvijesti obilježava stalan osjećaj nesigurnosti, pretjerana samokritičnost i osjećaj krivnje.

Samopouzdanje govori o našem uvjerenju o vlastitim sposobnostima: što nam ide dobro, u čemu smo vješti, a u čemu smo neuspješni.

Ako promatramo samopoštovanje u cijelosti, vidimo koliko je važno razvijati i samosvijest i samopouzdanje. Čovjek koji posjeduje zdravu samosvijest rijetko ima problema sa samopouzdanjem. Signali niskog samopoštovanja su sramežljivost, pretjerana povučenost, strah od bliskosti s drugima, strah od javnog nastupa i/ili autoriteta.

Razvijanjem samosvijesti razvijamo i poštovanje prema drugima što je na mnogo načina povezano s odgovornošću. Ako znamo preuzeti odgovornost za sebe, znamo preuzimati i odgovornost za odnose s drugima. Osobna odgovornost sastoji se od samosvijesti i zastupanja svojih stavova. Imati svijest o sebi, biti svjestan što mi (ne) treba, što (ne)volim, što hoću ili što neću te podrazumijeva da se znamo založiti za vlastite potrebe.

Kreativnost je mentalni proces koji uključuje stvaranje novih ideja, pojmova ili rješenja problema ili novih poveznica između postojećih ideja ili pojmova. S neurobiološkog stajališta neki autori pišu da je potrebna koaktivacija i komunikacija između regija mozga koje obično nisu čvrsto povezane. U našem centru putem korištenje različitih metoda i tehnika učenja, koje aktiviraju rad lijeve i desne polutke mozga, potičemo kreativnost u radu, na način da:

• Uspostavljamo namjeru i svrhu,
• Gradimo osnovne vještine,
• Ohrabrujemo sakupljanje određenog znanja,
• Stimuliramo i nagrađujemo znatiželju i istraživanje,
• Gradimo motivaciju (posebno intrinzičnu),
• Ohrabrujemo samopouzdanje i spremnost na preuzimanje rizika,
• Usredotočeni smo na usavršavanje vještina i samokompetitivan duh,
• Promičemo potporna uvjerenja o kreativnosti,
• Pružamo prilike na izbor i otkriće,
• Razvijamo samoupravljačke sposobnosti (metakognitivne vještine),
• Poučavamo tehnike i strategije koje potiču kreativne izvedbe,
• Pružamo osjećaj uravnoteženosti.

Što nedostaje u školama?

Ono što definitivno nedostaje u školama jest: kreativnosti, inovativnosti, kritičkog mišljenja, estetskog vrednovanja, inicijativnosti, poduzetnosti, odgovornosti, odnosa prema sebi, drugima i okolini te vladanja.

Također je bitno aktiviranje svih kanala primanja informacija od vizualnog, auditivnog i kinestetičkog/taktilnog kroz poučavanje.
Zanemareni su predmeti poput likovnog, tehničkog (izrađivanje korisnih predmeta), domaćinstva, tjelesnog, kao i provođenja vremena u prirodi. Ono što fali je praktična primjena tih znanja, kroz iskustveni rad i igru.

Bitan je i razvoj psiho-socijanih vještina kroz rad s učenicima, koji bi im donio korist u svakodnevnom odnosu sa sobom i drugima te svijetom oko sebe.

Sve navedeno kroz ovaj tekst pregled je trendova koji pozivaju na buđenje i prilagodbu novom vremenu. Sažetak u četiri točke glasio bi:

• Praksa, a ne samo teorija – priprema za stvarni svijet
• Digitalizacija učenja – usvajanje novih tehnologija u učenju i poučavanju
• Inovativne metode i personalizacija podučavanja
• Multidisciplinarnost u radu

Više od četvrtine djece koja kreću u osnovnu školu ne zna komunicirati punim rečenicama, dok istodobno raste zabrinutost zbog količine vremena koje djeca provedu ispred ekrana, upozorenje je britanskog ministra obrazovanja Damiana Hindsa u svom govoru o društvenoj pokretljivosti. Na žalost, ništa bolje stanje nije ni u Hrvatskoj, unatoč činjenici da djeca u školu kreću i dvije godine kasnije nego mali Britanci.

"Više od četvrtine djece koja kreću u osnovnu školu ne zna komunicirati punim rečenicama, dok istodobno raste zabrinutost zbog količine vremena koje djeca provedu ispred ekrana", rekao je britanski ministar obrazovanja Damian HINDS u svom govoru o društvenoj pokretljivosti. Hinds smatra da bi tehnologija mogla pomoći roditeljima u ranom razvoju jezika njihove djece. Ministar obrazovanja također je obećao da će u deset godina prepoloviti broj djece koja nemaju potrebne vještine ranoga govora ili čitanja.

Statistički podaci pokazuju da 28 posto djece u dobi od četiri i pet godina ne zadovoljava razinu komunikacije i pismenosti koje se od njih očekuje.

"Skandalozno je da imamo djecu koja kreću u školu, a nisu sposobna komunicirati punim rečenicama niti čitati jednostavne riječi" – kaže Hinds. – "To je problematično. Naime, ako zaostajete od samog početka, teško ćete uhvatiti korak s ostalima. Vaši vas vršnjaci neće čekati, stoga se ovaj jaz samo produbljuje. To ima velik utjecaj na društvenu pokretljivost."

Dva je puta veća vjerojatnost da će četverogodišnjaci i stariji od njih s lošim vokabularom biti nezaposleni u dobi od 34 godine, za razliku od djece s dobro razvijenim rječnikom, pokazuje istraživanje.

Najavljujući obrazovnu konferenciju koja će se održati ove jeseni, a da bi potaknuo roditelje da vrlo rano počnu poticati jezični razvoj kod svoje djece, Hinds je rekao: "Učenje kod kuće, sasvim razumljivo, može biti posljednji tabu u obrazovnoj politici – međutim ne možemo si priuštiti da ignoriramo taj aspekt obrazovanja kad je u pitanju društvena pokretljivost.
Ne želim roditeljima govoriti što bi trebali raditi. Znam da oni odgajaju svoju djecu, vole ih, ulažu u njih na tako mnogo načina i žele ono što je najbolje za svoju djecu. Međutim, to ne znači da dodatna podrška i savjet ne mogu pomoći.”

Konferencija će okupiti poduzeća, dobrotvorne ustanove, tehnološke tvrtke i medijske grupacije da potaknu roditelje da čitaju i uče nove riječi sa svojom djecom.

Hinds je također rekao: "Iako smo s opravdanjem zabrinuti zbog vremena koje djeca provode pred ekranima, mediji i moderna tehnologija također mogu pomoći podići svjesnost i potaknuti roditelje da pomognu u ranom jezičnom razvoju svoje djece."

Vlada planira uložiti 20 milijuna funti u smanjivanje jaza između djece koja dolaze iz nepovoljnijih sredina i njihovih vršnjaka. Međutim, podaci pokazuju da nejednakost u obrazovnom sustavu raste, dok su najranjivija djeca najviše pogođena ovim problemom.

Razlika u postignućima između djece koja su smještena kod skrbnika i njihovih vršnjaka u čitanju, pisanju i matematici kontinuirano raste od 2010. godine. Zamjenica ministra obrazovanja Angela RAYNER rekla je sljedeće: "Naš bi se obrazovni sustav trebao usredotočiti na to da pomogne najranjivijoj djeci te poduzme korake da izjednači uvjete između njih i djece koja dolaze iz imućnijih obitelji."

Preneseno sa Školskog portala

Kada vi djetetu govorite da nešto ne smije, ne može, ne treba ili mu naređujete koristeći termine ne ili nemoj, tada imate osjećaj kao da radi baš suprotno. Više vi spominjete da nešto NE smije, to ono više ide raditi baš to. Nakon ovog teksta bit će vam puno jasnije zašto ne funkcionira NE u dječjoj glavici, a ni u glavama odraslih.

Znate onu dječju pjesmicu "E, baš hoću", Jadranke Čunčić-Bandov?

Nemoj u vodu.
Nemoj u blato.
Nemoj to dirati
mamino zlato.

Nemoj vikati.
Nemoj skakati.
Nemoj trčati.
Nemoj plakati.

Tog mi je nemoj
već puna glava.
Ne da mi mira
ni dok se spava.

Vjerujte ne znam
više što ću,
pa stalno govorim:
E BAŠ HOĆU.

Što bi dijete učinilo kada biste mu rekli ove upute? Što biste čak i vi odrasli?

Vjerojatno biste namjerno u vodu, u blato, dirali što se ne smije, pa zatim baš namjerno vikali, skakali, trčali, plakali i tako redom. Sve suprotno!

Kada vi djetetu govorite da nešto ne smije, ne može, ne treba ili mu naređujete koristeći termine ne ili nemoj, tada imate osjećaj kao da radi baš suprotno. Više vi spominjete da nešto NE smije, to ono više ide raditi baš to.

Nakon ovog teksta bit će vam puno jasnije zašto ne funkcionira NE u dječjoj glavici, a ni u glavama odraslih.

Dakle, ljudski mozak jednostavno ne registrira NE. Mimo istraživanja koja su radili na tu temu, možete i sami napraviti test.

Pokušajte u ovom trenutku NE misliti na zeleni auto. Nemojte misliti na zeleni auto! Ne zeleni! Ne auto! Ne smijete misliti na zeleni auto!

Na što mislite u ovom trenutku?

Pretpostavljam da na zeleni auto iako sam vam izričito zabranila da mislite na to.

Sjećate se reklame "Nemoj misliti na torticu"? Na što ste mislili? Na torticu, je l’ da? Mislite da je to slučajno? Znaju stručnjaci marketinga kako da zavaraju vaš mozak.

Za usporedbu, ljudski mozak vam je poput Googla. U Google tražilicu ukucajte neki pojam i ispred pojma napišite negaciju, na primjer NE lopta, NE auto ili NE crveno, tražilica će vam izbaciti baš ono što ste napisali ignorirajući NE u potpunosti, kao da ni ne postoji. Stavite da vam izbaci slike i opet ćete dobiti traženo s ignoriranjem NE. Pokušajte!

Naš mozak funkcionira poput Googla koji ne doživljava i ne registrira NE, već naprotiv, ono što je uz tu riječ napisano shvaća kao uputu.

Dalje…

Istraživanja potvrđuju da mozak bolje prima pozitivne afirmacije te brže reagira na njih. Kako one dižu samopouzdanje i vjeru u sebe, osoba puno lakše radi ono što joj je rečeno na pozitivan način.

Sva ova znanja možemo koristiti u odgoju djece. Dapače, vrlo nam je korisno sve ovo znati kako bi upute koje dajemo djeci bile što bolje i kvalitetnije a vama i djeci lakši suživot.

Bilo bi dobro da dan-dva stavite fokus na svoje riječi koje izgovarate djeci, na način davanja uputa i na najčešće termine kojima im se obraćate. Možete i njih pitati, što su primijetili, možda neku poštapalicu koju koristite u obraćanju njima. Ili pak jednostavno zapisujete (vucite crtice) dan po dan koliko puta na dan spomenete NE ili neku drugu negaciju ili naredbu.

To će vam staviti fokus na vas i vaše riječi te vam osvijestiti dio obrazaca koje koristite u odgoju.

Nakon što osvijestite uporabu vaših termina, pokušajte ih napisati na papir i preformulirati u pozitivne.

Pokušajte osvijestiti jesu li upute koje dajete djeci pozitivno ili negativno afirmirane.

Kažete li „Nemoj gore, past ćeš!“ ili „Budi pažljiv kad se penješ!“? Primjećujete li razliku?

Ako želite da vaše dijete bolje reagira na upute vi biste trebali naučiti davati upute koje u sebi ne sadrže NE i koje su pozitivno afirmirane. I još uz sve to dajte djetetu kratko ili dulje objašnjenje zašto je nešto dobro za njega.

Zamislite sebe kako vam netko daje upute na nekom novom radnom mjestu. Dobijete osobu koja je za vas zadužena i treba vas uputiti u organizaciju firme. Na kakvu biste vi osobu bolje reagirali? Na onu koja vas kritizira kada nešto napravite, na onu koja vam govori što sve ne smijete raditi u firmi, na onu koja vam daje jednu uputu, bez objašnjenja i očekuje da vi odmah uspješno odradite. Ako ne odradite, ljuti se na vas i kritizira vas. Kako biste se osjećali?

Ili bi vam bolje prijala osoba koja vam strpljivo objašnjava i ponavlja što sve trebate, kako i zašto to trebate, nije joj teško objasniti nekoliko puta sve dok ne shvatite. Pri tome vas potiče i motivira da uspijete, a ne kritizira vaše neuspjehe jer ipak ste u procesu učenja.

I vaše dijete je u procesu učenja.

I vaše dijete treba strpljivog roditelja, punog razumijevanja jer ono tek uči živjeti i uči o životu.

I vaše dijete treba nekog tko će ga poticajno i motivirajuće upućivati kako što treba.

I vaše dijete bi voljelo da ima roditelja koji mu daje objašnjena uz upute da mu bude jasno zašto nešto mora.

I vaše dijete bi voljelo nekog tko ne naređuje već daje uputu kako treba.

Stoga, zamijenite negativne upute pozitivnim objašnjenjima. Nastojite strpljivo objašnjavati koliko god je potrebno da bi dijete razumjelo. Pokušajte umjesto NE i NEMOJ koristiti „Bilo bi lijepo kada bi ovo probao uraditi ovako ili onako“. Umjesto „Ne skači da ne padneš!“ recite „Skači više, bolje, jače, pažljivije!“

Govorite djetetu ono što želite da uradi, a ne što NE želite da uradi.

Potrebno je puno samokontrole, svjesnog razmišljanja i vježbe kako biste uspjeli. No, vjerujte mi da se isplati jer kada jednom svladate, rezultati su puno bolji. Djeca znaju što trebaju a vi trošite puno manje energije u odgoj.

Želim vam puno sreće, a ako zapne – tu sam!

Napisala: Anita Vadas
Preneseno sa stranice TRENutak za roditeljski KUTak

Potrebno je naučiti reći 'ne' djetetu, a da vas ne grize savjest i da zbog toga nemate osjećaj kako niste pažljiv roditelj. Zabrana se, kažu stručnjaci, može izreći na drukčiji način

Da bi naša djeca izrasla u osobe sa samopouzdanjem i samopoštovanjem, svakoga dana trebamo ih poticati na razvoj vlastitog mišljenja i pozitivne slike o sebi. No, to ne znači da ih moramo pustiti da rade što žele i koliko žele. Granice moraju postojati.

Djeca na različite načine pokušavaju dobiti ono što žele i manipulirati s nama. Vika, vrištanje, bacanje na pod, histeriziranje… često roditelje dovode do toga da izgube strpljenje. No, treba se pribrati i nastojati izbjeći takva ponašanja na najbolji mogući način.

Potrebno je naučiti reći ''ne'' djetetu, a da da vas ne grize savjest i da zbog toga nemate osjećaj kako niste pažljiv roditelj. Zabrana se, kažu stručnjaci, može izreći na drukčiji način i dati objašnjenje. Mnogo je savjeta koje stručnjaci preporučuju roditeljima. "Ne" treba preoblikovati u rečenicu koja kod djece neće izazvati revolt i odbijanje, a mi vam donosimo neke od prijedloga.

1. "Daj mi da ti pokažem kako se to radi, a sada ti pokušaj"

Jedna je od rečenica koja će sigurno pomoći u situacijama kada želite dijete odvratiti od toga da radi ono što ne želite. Primjerice, kada ste u kuhinji i pravite kolače, a vaše je dijete je odlučilo pomoći u tome pa bi lupalo jaja. Naravno, kada mu pokažete kako se to radi, neka i ono pokuša. Nemojte ga sputavati.
 

2. "Znam da bi ti to želio, ali ne možemo sada, sljedeći put ćemo to uvrstiti na popis"

Ovako možete usmjeriti dijete kada ste primjerice u trgovini, a vaše dijete zapne za neku igračku i ne odustaje ili kada odluči da bi baš ovog trenutka bilo zgodno otići u lunapark. Izbjeći ćete plač, vriskove i neugodnosti, a postići ćete kompromis.
 

3. "Hajdemo malo razmisliti o tome"

Vaše dijete napravilo je neku nepodopštinu. U parku se dograbilo s nekim vršnjakom. Umjesto da vičete 'ne', pozovite dijete, posjednite ga pokraj sebe i izrecite ovu rečenicu. Zatim nastavite s djetetom razgovarati i  pokušajte mu objasniti da takvo ponašanje nije lijepo.
 

4. "Ovo nije tvoje, idemo pronaći tvoju igračku"

Često je dobra zamjena za 'ne' kada nastane problem oko igračaka i čije je što. Većina djece, pogotovo mlađe, vezana je za svoje igračke, no u parku im obično za oko zapne nečija tuđa igračka. Uporna su kod takvih situacija i žele na bilo koji način prisvojiti tuđu stvar. I onda krenu plač, vriska…

5. "Ne razumijem te kada cviliš. Reci mi normalnim tonom što želiš" 

Ova rečenica može pomoći kada je dijete plačljivo i cvili. U takvome trenutku vi zaista ne znate što želi reći. Ovom rečenicom možete dijete potaknuti da kaže u čemu je problem i što ga muči. Slušajte ga i dajte mu do znanja da jednostavnim riječima može reći ono što želi.

6. "Može li mama dobiti svoj telefon? Ti ćeš dobiti igračku"

Mobitel nije igračka, a ako vam dijete želi uzeti telefon svaki put kada zazvoni, nađite mu neku zamjenu. Davanje zamjene mnogo je prihvatljivije od toga da djetetu iz ruke samo uzmete telefon, smatra psihologinja Eileen Kennedy-Moore.

7. "Možeš biti bos, ali samo kratko i hodati po tepihu"

Pretvorite zabrane u dopuštenja. Mališani obožavaju biti bosi, vani, u kući, bez čarapa, papučica ili cipelica. 'Ne' će samo potaknuti odbijanje. Djeca će, ako im tako kažete, najčešće poslušati i brzo ćete nakon toga pronaći rješenje.

8. "Hranu jedemo, ne bacamo je i ne igramo se njome"

Terapeutkinja Linda Shook Sorkin savjetuje, umjesto da vičete na dijete dok ono baca hranu iz tanjura, poput makarona ili sira, da mu uzmete zdjelu s hranom i objasnite djetetu zašto to ne bi trebalo raditi. 
 

9. "Kreveti su za spavanje i odmaranje, ne za skakanje"

Da, djeca vole skakati po krevetu. Obožavaju ući u sobu roditelja i skakati po bračnom krevetu, to im je omiljena aktivnost, posebno u kasnim satima. No, da bismo ih spriječili u tome, koristite se ovakvim mirnim načinom objašnjenja. I, naravno, ne zaboravite ih pohvaliti kada poslušaju, piše Parents.
 

10. "Prema životinjama i cvijeću trebamo  biti nježni"

Ako uhvatite vaše dijete da povlači kućnog ljubimca za rep ili čupa neke biljke, nemojte odmah vikati 'ne'. Objasnite djetetu da tako kućnom ljubimcu i svakom drugom živom biću nanosi bol. Tako pomažete djetetu razviti empatiju i svijest o osjećajima drugih živih bića. 
Dajte djetetu mogućnost da nauči kako biljke treba tretirati s poštovanjem, kao i prirodu u cjelini, kaže Marva Soogrim, dadilja djece američkih celebrityja.

Sve su to savjeti koji vam možda upale pri rješavanju problema s kojima se susrećete kod vaših mališana. Katkada će, naravno, upaliti, ponekad neće. Svako dijete mali je individualac sa svojim potrebama. Čuvajte ih i volite i naučite da kroče samopouzdano kroz život. To je naša odgovornost kao roditelja.

Preneseno s Vecernji.hr

Psiholozi sa Sveučilišta Harvard proveli su istraživanje kako bi doznali na koji način odgojiti "dobro" dijete. Prema rezultatima, većina djece zainteresirana je za manji broj ljudi koji ih okružuje poput njihovih prijatelja i obitelji. Zato je važno naučiti djecu da se zanimaju za ljude i događaje izvan tog kruga. 

Pomozite im tako da ih dobro saslušate, budite empatični i pokažite da se možete staviti u tuđu kožu, savjetuje Bright Side.

1. Provodite vrijeme sa svojom djecom

Ovo je temelj svega. Redovito provodite vrijeme sa svojom djecom, zanimajte se za njihove hobije i probleme, no prije svega naučite ih saslušati. Naučit ćete kakva ja osobnost vaše djece, a svojim ponašanjem bit ćete primjer kako trebamo brinuti za druge ljude.

Odgajati dijete da bude pristojno, brižno i suosjećajno težak je zadatak. Ali, svi smo to sposobni učiniti.

2. Govorite djeci koliko vam znače

Većina djece zapravo ne zna da su svojim roditeljima najvažnije osobe na svijetu. Vaša djeca to trebaju čuti od vas zato ih cijenite, volite i osigurajte sigurnost kad god to možete.

3. Pokažite im kako da riješe probleme 

Već od malih nogu djecu treba naučiti kako se suočiti s problemom, a ne od njega bježati. Obaveze su sastavni dio život, kao i sukobi te nepravda. Ako se teško nose s nekim problemom, pokušajte dijete usmjeriti prema polju koje ga interesira kako biste ga umirili i potaknuli njegove strasti. 

4. Naučite ih da vam pomažu svaki dan i zahvalite im se na tome

Psiholozi tvrde da osobe koje su navikle izražavati zahvalnost bivaju suosjećajnije, velikodušnije i više vole pomagati drugima. Osmislite svakodnevne aktivnosti u kojima vam dijete može pomoći i ne zaboravite im se zahvaliti na svemu. 

5. Pomozite djeci da se bolje nose s negativnim emocijama

Emocije poput ljutnje, srama ili zavisti lako stvaraju osjećaj da ne želimo pomoći niti drugima. Zato psiholozi savjetuju da djeci objasnite kako se bolje nositi s negativnim emocijama. Postat će psihološki stabilnija, naučit će lakše rješavati unutarnje konflikte, propitivat će se te dugoročno postati suosjećajniji i brižniji pojedinci.
 

6. Pokažite im koliko je svijet zaista velik, složen i zanimljiv

Pokažite djeci da je svijet stvarno velik i nudi pregršt mogućnosti. Neka znaju da se ljudi i svijet ne vrte oko njih već da su samo dio jedne puno veće priče koju mogu iskoristiti na najbolji mogući način. 

– Ništa na svijetu ne može se usporediti s neprocjenjivom srećom kada uspijete odgojiti dobro dijete – zaključuju psiholozi.

Preneseno s Vecernji.hr

Autorica teksta i ilustracija: Marianne Dubuc
Prevela: Vesna Jugović
Tvrdi uvez, 70 stranica
Harfa, Knjige koje vole djecu, 2016.
 

U životu prvi put vidim slikovnicu s ovako puno stranica i tako malo teksta, a istovremeno s toliko puno značenja i puno priča. Pitate se kako. Evo ovako: na 70 stranica nalaze se  ravno dvadeset i tri rečenice. Kratke, čiste, jasne. Radnja je jednostavna. Lav, radeći u vrtu, nađe ranjenu pticu. Zaliječi joj krilo i ptica ostaje s njim te zime, duge i hladne. S proljećem, ona odlazi svome jatu, a lav ostaje sam u istim slikama. Da, u slikama. Jer ovdje one najviše pričaju. S jeseni ptica opet dolazi. I opet zimu provode zajedno. ALI, iza toga “ali” dolaze značenja, velika kao tuga, duboka kao tišina. Bijela kao zaborav.
 

U ovoj slikovnici priču pričaju ilustracije i to polako, scenu po scenu. Tako doznajemo da lav živi sam, obrađujući vrt. Njegove šape koje nježno drže ranjenu pticu otvaraju put značenjima i pitanjima. Baš lav i baš ptica. U znanju svakoga od nas lav je kralj, a ptica je stvorena za let. Dakle, ptica koja ne može ono za što je stvorena i lav koji nije ono što svi znamo da jest. Pa neka čitatelj misli!

Osjećate li ovdje život sa svojim iznenađenjima, preokretima, zaokretima koji od nas traže poniranje do biti. Do one naše najdublje istine. Tko smo i kakvi smo kada počešljamo grivu i kada nam slome krila? To poniranje događa se u tišini s malo ili nimalo riječi. Koja tuga je glasna i opširna? Malo koja. Sve su duboke tuge tihe, kratkih rečenica, da koliko toliko uspijemo disati.

U tugama i nema baš puno prijatelja koji će poviti krilo i puhati u ranu i koji će skratiti tišinu zimskog dana. Kada snijeg sve prekrije tišina priča svoju priču. I u životu i u ovoj slikovnici. To se događa na onim bijelim, potpuno čistim stranicama.

Zaista, vidjet ćete, uz ovu lijepu priču o prijateljstvu odjednom će se početi odmotavati još jedna priča. Paralelno. Poteći će neočekivano, skrovito i polako, razbuktati se i odjednom teći kao izvor jasna i bistra i u nekom trenutku izbiti na oko kao suza. To je naša priča. Moja – tvoja. Zato što smo se bar jednom s nekim oprostili,  rastali se, ispratili, izgubili… s nadom u neke nove susrete ili čak bez nje. O tome priča ova slikovnica. O prijateljstvu, o rastancima i ponovnim susretima. Priča o nadi.
 

Snaga ilustracija izaziva emocije i izvlači ih baš na oko. Djeci isto. I njima je tužno što je papuča ostala prazna. Stranice se listaju, godišnja doba se izmjenjuju i život prolazi. U četiri ilustracije stala je sva ljepota zajedništva: lav i ptica zajedno ručaju, uz vatru ognjišta čitaju, peru zube, spavaju. Snježna zima prolazi, a na proljeće lav ostaje sam i dugo, dugo gleda za jatom, za svojom pticom. Spušta ramena, vraća se kući i zaključuje: “Takav je život.”

Ono što pomaže su naše rutine. (to svi znamo, zar ne?) Poslovi koje obavljamo i kojima se vraćamo i koji nam daju osjećaj vladanja situacijom. Lav obrađuje svoj vrt i uzgaja rajčice. Još mu ponekad odleti pogled u nebo, još tuga živi i nada postoji. Jednim usamljenim cvrkutom ptica najavljuje svoj povratak, i još jedna zima će proći u zajedništvu i prijateljstvu. Ptica dolazi, krug se zatvara. Takav je život.
 

Marianne Dubuc je kanadska dizajnerica i ilustratorica. U njenom radu primarne su slike. Ako dobro pogledate ilustracije, uočit ćete poteze olovkom na podlozi od akvarela i primijetit ćete sjene izrađene olovkama u boji. Zahvaljujući ilustracijama, gotovo da bi i bez teksta bila jednako snažna, ova lijepa priča o prijateljstvu.

Provjerite.
 

Napisala: Sanja Margeta, prof.
Foto: blog Čitajmo
Preneseno s Čitajmo

Djeca se vole igrati u pijesku, a evo zašto biste im to trebali i dopustiti.
 

Djeca obožavaju pijesak, odrasli baš i ne. U gradu ga sumnjičavo promatraju kao potencijalni izvor zaraza, na moru je iritantan jer se uvuče u sve pore, zaprlja auto, kuću, ne možete ga isprati sa sebe. Nekima se doslovno diže kosa na glavi od pomisli da idu na pješčanu plažu. No, pijesak u stvari uopće nije tako loš.

Zašto je dobro i zdravo igrati se u pijesku? Ovo su samo neki od razloga:

Dobro utječe na fizički razvoj

Dijete se može igrati u pijesku na puno različitih načina. Noseći kantice s pijeskom, okrećući ih, napor koji ulaže kako bi prelilo teret iz jedne kante u drugu ili lopaticom napunilo kamin…sve je to jako dobro za razvoj grube motorike.

Osim toga, dijete razvija mišiće, a napor koji ulaže za primanje sitnijih predmeta utječe pak na razvoj fine motorike. Poboljšava se još i koordinacija pokreta te ravnoteža jer kao što znamo, pijesak nije isto što i ravna tvrda površina.
 

Proširuje maštu

Igranjem u pijesku dječja mašta i kreativnost bujaju. Hoće li po njemu pisati i crtati ili možda graditi dvorce i kopati kanale i tunele? Za što se god dijete odluči, uložit će određenu dozu planiranja i kreiranja. Igračke koje pritom koristi samo upotpunjuju cjelokupni doživljaj i potiču na daljnju kreativnost i razradu igre.
 

Pomaže izraziti emocije

Pijesak je poznata metoda terapije za djecu s motoričkim poremećajima, djecu s određenom vrstom teškoća ili pak onu koja su doživjela neku traumu. S obzirom da igra pijeskom ne ma nikakvih ograničenja već je opuštajuća i djeluje umirujuće te potiče na otpuštanje negativnih emocija, izvrsna je i za djecu koja nemaju nikakvih problema.

Pomoću takve igre djeca imaju priliku ne verbalno se izraziti, smiriti i opustiti.
 

Unapređuje socijalnu interakciju

Igrati u pijesku znači igrati se vani što je izvrsna prilika da dijete upozna drugu djecu. Pijesak je izvrsna igračka jer ga ima jako puno i nitko ga ne treba svojatati. Ako se temelji igre dobro postave, djeca uglavnom zajedno surađuju u gradnji, razvijaju govor, druže se, planiraju te ujedno i dobro zabavljaju.

Dijete će iz ovakve igre naučiti još korisnih stvari, na primjer, kako dijeliti igračke, mijenjati se, čekati svoj red da dobiju bager, lopaticu, grablje…i što je najbolje, sve to uče u praksi i kroz igru, a ne iz knjiga.
 

Razvija koncentraciju i pažnju

Djeca se danas sve teže koncentriraju a sve im manje stvari može zadržati pažnju na dulje vrijeme. Tome su navodno uzrok raznorazni gadgeti koje sve češće imaju u rukama i koji im odvlače pozornost sa svih drugih aktivnosti.

Pijesak kao takav nudi smirenje, opuštanje te razne mogućnosti kreativnog igranja, što smo već spomenuli u prethodnim koristima. Stoga igranje pijeskom pozitivno utječe na takvu djecu kojoj ništa pretjerano dugo nije zanimljivo. U pijesku nađu način kako da se relaksiraju, a igra nudi stalno nove mogućnosti te im nije odbojna i dosadna. Igrajući se i planirajući gradnju tunela, mostova i slično, poboljšavaju svoju koncentraciju i pažnju.
 

Utječe pozitivno na kognitivni razvoj

Pijesak je nepregledna ploča po kojoj dijete može pisati slova, crtati oblike, brojeve, uzorke…na taj način uči, savladava nove vještine te rješava probleme što pozitivno utječe na njegov kognitivni razvoj.

Mnogoj djeci je odbojno učiti pisati po papiru, ne žele primiti olovku u ruke niti ju pravilno držati, lak ose obeshrabre. no, pisanje po pijesku druga je priča jer ga doživljavaju kao igru i zato će se uvijek rado prepustiti takvom načinu igre.
 

Gradi imunitet

Znanstvenici tvrde da djeca koja se češće igraju vani, na travi ili u pijesku su često otpornija i zdravija od one koja odrastaju u kući i kontroliranom, uvijek čistom okolišu.

Malo prljavštine dobro je za izgradnju imuniteta koji će vaše dijete učiniti otpornijim na svakojake bolesti.

Preneseno s Djecjaposla.com