Autorica teksta i ilustracija: Marianne Dubuc
Prevela: Vesna Jugović
Tvrdi uvez, 70 stranica
Harfa, Knjige koje vole djecu, 2016.
 

U životu prvi put vidim slikovnicu s ovako puno stranica i tako malo teksta, a istovremeno s toliko puno značenja i puno priča. Pitate se kako. Evo ovako: na 70 stranica nalaze se  ravno dvadeset i tri rečenice. Kratke, čiste, jasne. Radnja je jednostavna. Lav, radeći u vrtu, nađe ranjenu pticu. Zaliječi joj krilo i ptica ostaje s njim te zime, duge i hladne. S proljećem, ona odlazi svome jatu, a lav ostaje sam u istim slikama. Da, u slikama. Jer ovdje one najviše pričaju. S jeseni ptica opet dolazi. I opet zimu provode zajedno. ALI, iza toga “ali” dolaze značenja, velika kao tuga, duboka kao tišina. Bijela kao zaborav.
 

U ovoj slikovnici priču pričaju ilustracije i to polako, scenu po scenu. Tako doznajemo da lav živi sam, obrađujući vrt. Njegove šape koje nježno drže ranjenu pticu otvaraju put značenjima i pitanjima. Baš lav i baš ptica. U znanju svakoga od nas lav je kralj, a ptica je stvorena za let. Dakle, ptica koja ne može ono za što je stvorena i lav koji nije ono što svi znamo da jest. Pa neka čitatelj misli!

Osjećate li ovdje život sa svojim iznenađenjima, preokretima, zaokretima koji od nas traže poniranje do biti. Do one naše najdublje istine. Tko smo i kakvi smo kada počešljamo grivu i kada nam slome krila? To poniranje događa se u tišini s malo ili nimalo riječi. Koja tuga je glasna i opširna? Malo koja. Sve su duboke tuge tihe, kratkih rečenica, da koliko toliko uspijemo disati.

U tugama i nema baš puno prijatelja koji će poviti krilo i puhati u ranu i koji će skratiti tišinu zimskog dana. Kada snijeg sve prekrije tišina priča svoju priču. I u životu i u ovoj slikovnici. To se događa na onim bijelim, potpuno čistim stranicama.

Zaista, vidjet ćete, uz ovu lijepu priču o prijateljstvu odjednom će se početi odmotavati još jedna priča. Paralelno. Poteći će neočekivano, skrovito i polako, razbuktati se i odjednom teći kao izvor jasna i bistra i u nekom trenutku izbiti na oko kao suza. To je naša priča. Moja – tvoja. Zato što smo se bar jednom s nekim oprostili,  rastali se, ispratili, izgubili… s nadom u neke nove susrete ili čak bez nje. O tome priča ova slikovnica. O prijateljstvu, o rastancima i ponovnim susretima. Priča o nadi.
 

Snaga ilustracija izaziva emocije i izvlači ih baš na oko. Djeci isto. I njima je tužno što je papuča ostala prazna. Stranice se listaju, godišnja doba se izmjenjuju i život prolazi. U četiri ilustracije stala je sva ljepota zajedništva: lav i ptica zajedno ručaju, uz vatru ognjišta čitaju, peru zube, spavaju. Snježna zima prolazi, a na proljeće lav ostaje sam i dugo, dugo gleda za jatom, za svojom pticom. Spušta ramena, vraća se kući i zaključuje: “Takav je život.”

Ono što pomaže su naše rutine. (to svi znamo, zar ne?) Poslovi koje obavljamo i kojima se vraćamo i koji nam daju osjećaj vladanja situacijom. Lav obrađuje svoj vrt i uzgaja rajčice. Još mu ponekad odleti pogled u nebo, još tuga živi i nada postoji. Jednim usamljenim cvrkutom ptica najavljuje svoj povratak, i još jedna zima će proći u zajedništvu i prijateljstvu. Ptica dolazi, krug se zatvara. Takav je život.
 

Marianne Dubuc je kanadska dizajnerica i ilustratorica. U njenom radu primarne su slike. Ako dobro pogledate ilustracije, uočit ćete poteze olovkom na podlozi od akvarela i primijetit ćete sjene izrađene olovkama u boji. Zahvaljujući ilustracijama, gotovo da bi i bez teksta bila jednako snažna, ova lijepa priča o prijateljstvu.

Provjerite.
 

Napisala: Sanja Margeta, prof.
Foto: blog Čitajmo
Preneseno s Čitajmo