Prenosimo razgovor koji je s 24 sata vodio dr. Ranko Rajović, stručnjak za odgoj djece. U 24 pitanja otkrio im je koji savjet je dobio od svojih roditelja, ali i koje su najvažnije riječi koje djeca trebaju naučiti.

Najbolji savjet koji sam dobio od roditelja je da se igram koliko hoću, rekao je doktor Ranko Rajović. To je pravo djetinjstvo, dodaje. Rajović je liječnik iz Novog Sada i autor NTC programa učenja. 

Dr. Rajović govori o tome koja je razlika između djece nekad i sad, s koliko godina bi svojoj djeci najranije dozvolio mobitel, zašto su djeca danas zarobljena u virtualnom svijetu, koji je najčešći problem današnjih roditelja, trebamo li mijenjati metodologiju učenja, a odgovara i na mnoga druga pitanja.

Roditelji nikako ne bi trebali djeci pisati domaću zadaću. To je najgora usluga koju im mogu učiniti, objašnjava. Osim toga, roditelji koji su previše zaštitnički nastrojeni svojoj djeci ne čine uslugu.
– Ne daju djeci da se penju i skaču da se ne bi ozlijedili, a najbolje igre za razvoj pokreta i mozga su upravo takve.

Pogledajte video

Ovdje pročitajte izvorni tekst 24 sata

Dr. Rajović uskoro u Zagrebu!

Vezana literatura:

Nisam toliko udaljena od stvarnog svijeta da mislim da sam savršena majka. Znam da nisam, ali svim se silama trudim odgajati djecu na način koji stvara kreativnu, sigurnu i toplu okolinu. Riječi su jedan od najmoćnijih alata za stvaranje ili rušenje mirnog doma. Ah, ta snaga riječi!
 

Znam da riječi „nemoj plakati” mogu biti emocionalno štetne za djecu. Ipak, jednoga dana, kad sam potpuno izgubila strpljenje, čula sam se kako izgovaram te riječi bez puno suosjećanja. Moje je dijete bilo uznemireno zbog nečega što sam smatrala trivijalnim. Riječi „ne plači” samo su mi izletjele iz usta.

„I veliki dečki plaču!” mudro je progovorio kroz suze. Da, sine moj. I dječaci plaču, i trebali bi. (I ovdje zaista mislim na plakanje, ne cviljenje. Nitko ne želi slušati cvilež u svojoj kući.) Još jednom, možemo se okrenuti znanosti kako bismo razjasnili često feminiziranu temu – plakanje. Pokazalo se da je to i više od pukog manipulativnog sredstva koje koristimo kako bismo natjerali vodu na svoj mlin. 

Zašto je plakanje dobro za zdravlje

Emocionalni plač (za razliku od suza zbog vjetra ili rezanja luka) tijelu omogućava da na zdrav način obradi intenzivan stres i/ili emocije. Istraživači su otkrili da se kemijski sastav tih suza razlikuje od neemocionalnih suza.

Emocionalne suze zapravo sadrže:

• hormon stresa (jedan od njih je kortizol)
• prolaktin
• prirodni lijek protiv bolova (leucin-enkefalin)
• mangan, koji je prirodni regulator raspoloženja.

Taj kemijski sastav pravih suza zapravo objašnjava zašto se nakon dobrog plača osjećate bolje. Budući da tijelo otpušta hormon stresa, mentalno se stanje poboljšava, a osoba koja plače osjeća olakšanje. Kad dječacima kažemo da ne plaču, prekidamo njihov zdravi način obrade emocija. Kako se hormoni stresa nakupljaju bez oslobađanja, nastaje temelj za bijes, ljutnju i depresiju.

Osim toga, kad dječacima govorimo da ne plaču, samo dodatno naglašavamo rodne stereotipe.

Budi muško. Nemoj plakati poput curice. Nemoj biti papak. Samo cure plaču. Samo bebe plaču.

Istraživanje o kemijskom sastavu suza kaže da emocionalne suze nose hormone stresa iz tijela – bilo da se radi o muškarcima ili ženama. To znači da plakanje nije svojstveno samo ženama; plakati je ljudski.
 

Kad dječacima kažemo da ne plaču, postoje dvije posljedice:

• Dječacima namećemo stereotip zbog kojeg se prisilno udaljavaju od svih emocija koje se ne smatraju muškima.
• Svaka djevojka koja plače postaje inferiorna.

Ali plakanje nije samo za djevojke, već za sve ljude. Ono predstavlja sigurnosnu mrežu koja nam pomaže obraditi emocije prije nego što nam kap prelije čašu. Naučite svoje sinove plakati, naučite ih kako obraditi svoje emocije. Ma neka nauče barem nešto o emocijama! Govorite kćerima o empatiji, naučite ih kako utješiti dječaka koji plače, naučite ih da se nikada ne rugaju dječaku (ili muškarcu) koji plače.
 

Plakanje pomaže zacijeliti rane

Certificirani savjetnik za veze Chris Armstrong naglašava važnost plakanja kao dijela procesa ozdravljenja.

Armstrong tvrdi: „Plakanje je ispušni ventil koji je manje štetan od izolacije, bijesa ili pasivne agresivnosti. To je mehanizam za trenutačno olakšanje koji omogućava brži početak procesa ozdravljenja. Kad muškarci žele plakati, ali ne plaču, oni jednostavno mijenjaju taj čin za nešto drugo. Tada sve što je uzrokovalo tu emociju postaje još teže. Bez obzira na to pokušava li se dječak oporaviti od silnih emocija nakon naporna dana na igralištu ili muškarac plače nakon prekida, suze mogu djelovati prilično terapeutski.”
 

Plakanje pomaže spriječiti mentalne poremećaje

Iako se prednosti plakanja na prvi pogled mogu činiti zabrinjavajuće, profesor William Pollack s Harvarda predstavio je svoje istraživanje na konferenciji o prevenciji nasilja nad mladima koju je organizirala Njujorška akademija znanosti. Pollack je držao predavanje u kojem je istaknuo da su bijes i prekid veze kod dječaka osnovni razlozi za sve češću dijagnozu ADHD-a i depresije.

Ona ideja da bi dječaci (prerano) trebali postati „čvrsti i neovisni” često stvara emocionalne zapreke, što može dovesti do depresije, ljutnje i bijesa. Rješenje? Naučite svoje dječake kako se nositi s emocijama i kako plakati. Dječaci ne trebaju „očvrsnuti”. Ne moraju svoje emocije gurati pod tepih.

A onima koji se boje da će se agonija nastaviti kažem: Proživljavanje emocija ne stvara krhku i osjetljivu generaciju. Upravo se po tome ljudi razlikuju od ostatka životinjskog carstva. Kad prihvatimo svoje emocije i naučimo ih regulirati, život postaje posebno lijep. Dakle, sljedeći put kad vaš dječak zaplače, zastanite i oduprite se porivu da izgovorite one riječi – nemoj plakati.
 

Napisala: Kathryn Trudeau

Uz pomoć Harfinih izdanja koja su na popustu tijekom Tjedna psihologije, jačajte svoju emocionalnu inteligenciju i pomozite djetetu razvijati njegovu.

Japanci su poznati po inteligenciji, dobrom zdravlju i pristojnosti. Ali, zašto je ta nacija toliko jedinstvena i drugačija od ostatka svijeta? Mislimo da smo našli odgovor: imaju nevjerojatno dobar edukacijski sustav!

1. Najprije manire, a onda znanje

U japanskim školama učenici ne polažu nikakve testove sve dok ne dođu do četvrtog razreda (u dobi od 10 godina). Pišu samo manje testove. Vjeruje se da u prve tri godine škole cilj nije procjenjivati znanje ili učenje djeteta, nego utemeljiti dobre manire i razviti mu karakter.

Djecu se poučava poštovanju prema drugima i kako da budu nježni prema životinjama i prirodi. Također uče kako biti velikodušna, osjećajna i empatična. Osim toga, djecu se poučava kvalitetama poput hrabrosti i odlučnosti, samokontrole i pravednosti.

2.  Akademska godina započinje 1. travnja

Dok većina škola i sveučilišta u svijetu počinje svoje akademske godine u rujnu ili listopadu, u Japanu školska godina počinje u travnju.

Prvi dan škole često se podudara s jednim od najljepših prirodnih fenomena – cvjetanjem trešanja.

Akademska godina je podijeljena u 3 tromjesečja:

travanj – 20. srpnja
rujan – 26. prosinca
7. siječnja – 25. ožujka.

Japanski učenici imaju 6 tjedana praznika ljeti i pauzu od dva tjedna zimi i na proljeće.

3.  Većina japanskih škola ne zapošljava domare ili čistače – učenici sami čiste svoju školu

U japanskim školama učenici moraju sami očistiti učionice, restorane, čak i zahode. Pri čišćenju učenici su podijeljeni u male grupe, a dodjeljuju im se zadaci koji se izmjenjuju tijekom godine. Japanski edukacijski sustav vjeruje da će ih navika da počiste za sobom naučiti učenike da rade u timu te da pomognu jedni drugima.

Osim toga, činjenica da provode vlastito vrijeme i trud čisteći pomaže djeci da poštuju svoj rad i rad drugih.

4.  U japanskim školama školski ručak je osiguran putem standardiziranog jelovnika i jede se u učionici

Japanski edukacijski sustav daje sve od sebe kako bi osigurao da učenici jedu zdrave i uravnotežene obroke.

U javnim osnovnim i srednjim školama ručak se učenicima priprema u skladu sa standardiziranim jelovnikom koji su razvili ne samo kvalificirani kuhari, nego i zdravstveni radnici. Svi učenici jedu u učionicama zajedno s nastavnikom. To pomaže izgraditi pozitivne odnose učitelja i učenika.

5.  Radionice koje se održavaju nakon nastave vrlo su popularne u Japanu

Da bi mogli upisati dobru srednju školu, većina japanskih učenika ide i u "pripremne škole" ili pohađa privatne radionice.

Satovi se u tim školama održavaju navečer. Vidjeti mnoštvo male djece kako se vraćaju s tečajeva kasno navečer česta je pojava u Japanu. Japanski učenici imaju osmosatni školski dan, ali uz to uče čak i tijekom praznika i vikendima. Stoga nije čudno da učenici u toj zemlji gotovo nikad ne ponavljaju razrede u osnovnoj ili srednjoj školi.

6.  Osim tradicionalnih predmeta, japanski učenici uče kaligrafiju i poeziju

Japanska kaligrafija, ili shodo, umjetnost je pisanja hijeroglifa na rižinom papiru. Japancima je shodo umjetnost ništa manje popularna od tradicionalnog slikarstva. S druge strane, haiku je oblik poezije koji koristi jednostavne izraze za prenošenje dubokih emocija čitateljima. Shodo i haiku uče djecu da poštuju svoju kulturu i višestoljetnu tradiciju.

7.  Gotovo svi učenici moraju nositi školske odore

Gotovo sve srednje škole zahtijevaju od učenika da nose školske odore. Dok neke škole imaju vlastite, tradicionalna japanska školska odora sastoji se od vojnog stila za dječake i mornarskog odijela za djevojčice.

Namjena je odora da se ukinu društvene barijere među učenicima i potakne radno raspoloženje. Osim toga, nošenje školskih odora pomaže promovirati osjećaj zajedništva među djecom.

8.  Stopa pohađanja nastave u Japanu je oko 99,99 posto

Vjerojatno je svatko od nas barem jednom izostao iz škole. No, japanski učenici ne "markiraju", niti kasne u školu.

Štoviše, oko 91 posto učenika u Japanu kaže da nije nikad, ili samo na nekim satovima, ignoriralo ono što učitelj govori.

Koliko se drugih zemalja može pohvaliti takvim statistikama?

9.  Jedan jedini testi odlučuje o budućnosti učenika

Na kraju srednje škole japanski učenici pišu vrlo važan test koji odlučuje o njihovoj budućnosti.

Učenik može izabrati samo jedan fakultet koji bi želio upisati, a on zahtijeva određeni broj bodova. Ako ga učenik ne dostigne, vjerojatno neće studirati. Konkurencija je vrlo jaka – samo 76 posto onih koji završe srednju školu nastavlja obrazovanje. Stoga nije čudno što je vrijeme pripreme za više obrazovanje nazvano „ispitnim paklom“.

10.  Fakultetske godine su najbolji praznici u životu

Nakon što prođu kroz „ispitni pakao“ japanski učenici obično uzimaju kratku pauzu.

U toj zemlji fakultetske godine obično se smatraju najboljim godinama u životu.

Japanci ponekad taj period nazivaju "odmorom" prije posla.

Preneseno sa Školskog portala

Španjolca Pabla Pinedu smatraju osobom s posebnim potrebama – a on je prvi Europljanin s Downovim sindromom koji ima fakultetsku diplomu. Pablo Pineda rođen je s Downovim sindromom. U njegovu genetskom naslijeđu kromosom 21 nije, kako je to uobičajeno, dvostruk, već trostruk.

Djeca s Downovim sindromom, kaže prognoza pri njihovu rođenju, cijeloga života neće moći nadići psihičku razinu četverogodišnjaka. „Jednostavno nam ne daju priliku“, žali se Pineda, „i u udžbenicima naš je životni put opisan kao slijepa ulica.“ Usprkos svemu Pineda je pronašao izlaz i već godinama živi posve drukčije od takvih prognoza. On je naime prvi Europljanin s Downovim sindromom koji je završio studij pedagogije, a nakon te prve diplome namjerava u prosincu steći i diplomu iz psihopedagogije.

Dok je bio dijete, Pablo dugo vremena nije ni naslućivao da nešto s njim nije u redu. Dok je išao u prvi razred, jednom su ga pozvali u zbornicu. Ondje mu se jedan ljubazni muškarac s bradom predstavio kao gospodin Miguel i upitao ga zna li on uopće da ima Downov sindrom. „Naravno“, odgovorio je Pablo, iako zapravo nije imao pojma o čemu to govori taj nepoznati gospodin.

„Imao sam sreću jer me roditelji, a tako i okolina, nikada nisu doživljavali kao bolesno dijete. Također sam imao sreću jer sam naišao na učitelje koji su me jednostavno iskreno voljeli“ rekao je Pineda.

Danas 88% djece s Downovim sindromom u Španjolskoj ide u redovne škole upravo zahvaljujući Pablu.

Razumljivo je da je roditeljima sada posebno teško i da roditeljstvo u situaciji karantene, online nastave, nemogućnosti izlaska djece (koja imaju prirodnu potrebu za kretanjem) iz kuće, samoizolacije, moguće bolesti, kraha gospodarstva, gubitka prihoda, nesigurnosti radnog mjeta, financijskih problema… postaje puno teže i donosi nove izazove s kojima se nikome nije lako nositi. I za roditelje i za djecu dom i obitelj bi trebali biti mjesto povezanosti, bliskosti, mira, pripadanja, sigurnosti, a ovo je situacija kada svi osjećamo strah, anksioznost, bespomoćnost, neizvjesnost.
Pri tome neke su obitelji uslijed potresa u Zagrebu ostale i fizički bez doma ili oštećenih domova. Rad od kuće, zatvaranje škola i vrtića, odnosno ograničavanje kretanja, ometaju svakodnevne obiteljske rutine koje nam daju okvir unutar kojeg smo razvijali roditeljske vještine – među njima i prihvatljive načine postavljanja granica i odgoja djece.

Stručnjaci širom svijeta u ovom periodu koronakrize upozoravaju kako je sasvim u redu osjećati se frustirano zbog otežanog discipliniranja djece u ovim uvjetima, ali bez obzira na izvanrednost situacije niti sad, kao niti inače, nije prihvatljivo fizički kažnjavati niti vrijeđati djecu. O toj novoj obiteljskoj stvarnosti već se rade znanstvena istraživanja te su objavljeni već neki rezultati.
 

Tako je primjerice istraživanje Sveučilišta u Michiganu na uzorku od 562 roditelja pokazalo kako se više od polovice roditelja izjašnjava da ih samoizolacija i financijske brige ometaju u brizi za djecu i roditeljstvu: 61% roditelja iznosi da se deralo ili podizalo ton na svoju djecu barem jednom od kad su nametnute mjere samoizolacije; 1 od 6 roditelja navodi kako je u navedenom periodu udario dijete po guzi ili ošamario; 11% je navedeno učinilo više od jednom (Lee i Ward, 2020).

Ranija istraživanja govore u prilog tome kako fizičko kažnjavanje i podizanje glasa ne mijenjaju značajno ponašanje djece i mladih nego mogu dovesti čak i do pogoršanja ponašanja za koje dijete biva kažnjeno (Gershoff, Lansford, Sexton, Davis-Kean i Sameroff, 2012; Altschul, Lee i Gershoff, 2016; Gershoff i Grogan-Kaylor, 2016). Premda djeci i mladima ukidanje fizičkih odlazaka u školu može predstavljati određenu radost, s druge strane valja napomenuti kako oni nemogućnost druženja s vršnjacima iz škole i prijateljima mogu samo po sebi doživljavati kao kaznu. Mlađa djeca, do 7. godina imaju tzv. magijsko mišljenje kad smatraju da su oni odgovorni za sve što se jest i nije dogodilo i da svojim ponašanjem mogu utjecati da se situacija pogorša ili poboljša, pa tako mogu smatrati da su oni krivi i odgovorni za svoj neodlazak u vrtić pa čak i za cjelokupnu zdravstvenu krizu (Brashier i Multhaup, 2017).

Umjesto da im dodatno otežavamo vikanjem i korištenjem tjelesne kazne ili bilo kojeg drugog oblika neprimjerenog kažnjavanja odlučimo da više nikada nećemo podići niti glas niti ruku na dijete.
 

Istraživanja i praksa naglašavaju važnost uvođenja posljedica za poželjna i nepoželjna ponašanja kod djeteta (Sege i Siegel, 2018). Takav način discipliniranja pokazao se značajno efikasnijim od vikanja i tjelesnog kažnjavanja djece. UNICEF (2020) navodi kako uvođenjem posljedica učimo djecu odgovornosti, a mogu biti i temelj za postavljanje i održavanje granica. Uz to, uvođenje posljedica za određena ponašanja uči djecu odgovornosti za ono što čine. Dajmo djeci mogućnost izbora ponašanja prije no što će uslijediti posljedice i pokušajmo prilikom verbaliziranja uputa ostati mirni jer ćemo im time pokazati da smo sigurni u sebe, ali i da nam je stalo do njih.

Ako uskratimo djeci neku privilegiju kao posljedicu nepoželjnog ponašanja (npr. neki kratki period ne može koristiti mobitel zbog toga što nije pospemio sobu), važno je da im nakon isteka ukinute privilegije ponudimo priliku da kroz određeni zadatak učine nešto pozitivno za što ćemo ih moći nagraditi. Već dugo se zna da je nagrada vrlo moćno sredstvo kojim potičemo djecu na poželjno ponašanje. Odgovorno tvrdim da će dijete puno prije nešto učiniti kako bi udovoljilo roditeljima i kako bi ga roditelji pohvalili nego što nešto neće učiniti zbog straha od kazne. Kad govorimo o discipliniranju ne mislimo pritom na kažnjavanje nego na vodstvo kroz odgoj. Djeca imaju pravo na vodstvo i postavljanje granica jednako kao što imaju pravo na odgoj bez batina. Granicama, između ostalog, pokazujemo da nam je do njih stalo. No, granice nećemo postavljati u atmosferi straha od batina nego u atmosferi prihvaćanja i sigurnosti, što ne znači da ne moraju biti jasne i čvrste.

Telep (2019) napominje određene praktične smjernice u razlikovanju efikasnog discipliniranja od fizičkog kažnjavanja kod djece i mladih: 

Dosljednim učenjem djece o posljedicama njihovog ponašanja bez uvođenja fizičkog kažnjavanja pokazujemo djeci vlastitu emocionalnu stabilnost kojoj i njih učimo.

Dokazano je kako se djeca emocionalno podržavajućih roditelja koja nisu doživljavala neadekvatne roditeljske postupke lakše nose kasnije u životu sa stresnim situacijama i frustracijom (Guo, Mrug i Knight, 2017) i pokazuju veću sposobnost izražavanja i prepoznavanja (naročito ugodnih) emocija (Koizumi i Takagishi, 2014).

U posljednje vrijeme možda više no ikad roditelji žele znati kako im se djeca osjećaju, a nisu niti svjesni koliko ih svojim primjerom mogu kočiti u prepoznavanju i pokazivanju emocija (Dalton i sur., 2019). S obzirom da mnogi roditelji u ovom trenutku prolaze kroz stresan period i doživljavaju »lavinu« emocija, važno je da, uz djecu, paze i na sebe, da daju sebi vremena da prihvate vlastite emocije, bile one ugodne ili neugodne. Time će pružiti kvalitetniju podršku svojoj djeci i biti spremniji djecu podržati da im ona iskažu i pokažu svoje osjećaje. Na taj način brinući o sebi i svojim emocijama roditelji i pomažu sebi i poboljšavaju svoje roditeljske kapacitete, prevenirajući nakupljanje neugodnih emocija koje mogu dovesti do sukoba, vikanja ili tjelesnog kažnjavanja djece.

Vrijeme samoizolacija je prilika da dio vremena posvetimo stvaranju povjerenja između djece i nas roditelja, da s njima razgovaramo, igramo se, pokažemo interes za njihove online aktivnosti, za njihove prijatelje, posebne interese, osjećaje i razmišljanja… Na taj način djeca dobivaju poruku: »Važna/važan si mi. Vjerujem tebi i vjerujem u tebe. Zanima me što misliš i osjećaš« čime se gradi povjerenje između djece i roditelja. To će i nama i njima biti posebno važno u tinejdžerskoj i adolescentnoj dobi, kada je uprkos tome što će biti okrenuti vršnjacima i njihovim vrijednostima važno da obitelj, obiteljske vrijednosti i njihovo povjeravanje nama kao roditeljima ostane dio njihovog odnosa prema nama.

Samoizolacija treba biti sigurno mjesto i utočište od vanjske ugroze koronvirusa, a nikako dodatan izvor straha i nesigurnosti za djecu. Ohrabrivanjem i nagrađivanjem poželjnih ponašanja, poticanjem na iskazivanje emocija, priznavanjem vlastitih emocija bile one ugodne ili neugodne i podrškom koju ćemo pružiti ne samo djeci nego i sebi kao roditeljima, gradimo čvrst temelj odlučnosti da ćemo i u napetim situacijama kada djeca testiraju naše granice jasno pokazati da batini nije mjesto nigdje u našim životima, pa niti u samoizolaciji!
 

Slika 1. Pozitivno roditeljstvo za vrijeme zdravstvene krize

Preneseno s Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

Matt Caldwell, ravnatelj vrtića Ilminster Avenue u Bristolu, kaže kako su se kreativnost i komunikacijske vještine najmlađe djece povećale otkad su kartonske kutije i konzerve zamijenile igračke.
Učenici koji postavljaju puno pitanja postižu bolje rezultate, posebno oni iz siromašnijih domova.
 

Mala djeca sjede prekriženih nogu na svojim prostirkama dok se njihov učitelj priprema za predavanje o vremenu, uz pomoć slika oblaka. Izvan učionice, na mračnom nebu pojavljuje se munja i tutnji grmljavina. Radoznala djeca prilaze prozoru i pokazuju prstom, ali učitelj im ponovno privlači pažnju – ali tako neće naučiti ništa o vremenu, barem tako kažu ciljevi u nastavnom planu.

To bi mogao biti prizor u gotovo svakoj školi. Djeca, puna pitanja o stvarima koje ih zanimaju, uče ne postavljati ta pitanja u školi. U borbi protiv testova i nastavnih ciljeva, neplanirana pitanja uglavnom ostaju neodgovorena pa se prilike za učenje gube. 
 

Ipak, najnovije američko istraživanje tvrdi da bismo trebali poticati postavljanje pitanja jer radoznala djeca postižu bolje rezultate. Istraživači iz Dječje bolnice CS Mott Sveučilišta u Michiganu i Centra za ljudski rast i razvoj ispitali su znatiželju kod 6200 djece, koja su sudjelovala i u američkoj longitudinalnoj studiji ranog djetinjstva. Studija je opisana i u mojoj novoj knjizi How to Succeed at School. What Every Parent Should Know, koju sam napisala u suradnji s Judith Judd.

Istraživači su procijenili razinu dječje znatiželje u dojenačkoj, predvrtićkoj i vrtićkoj dobi, oslanjajući se na roditeljske posjete i upitnike. Čitanje, matematika i ponašanje potom su ponovno provjereni u školi (u prvom razredu), kada su ustanovili da najznatiželjnija djeca postižu najbolje rezultate. Njihovo je otkriće, važno za rješavanje „tvrdoglavog” jaza u postigućima između siromašnije i bogatije djece, pokazalo da kod siromašnije djece postoji najjača veza između radoznalosti i uspješnosti.

Nadalje, istraživači su otkrili da je, kad su u pitanju dobri školski rezultati, djetetova mogućnost da se usredotoči i da ga, na primjer, ne ometa grom, bila manje važna od znatiželje – pitanja koja dijete može imati o toj oluji.

Učitelji koji se usredotoče na razvijanje koncentracije i dobrog ponašanja zbog veza s dobrim akademskim uspjehom sada trebaju uzeti u obzir da bi razvijanje znatiželje moglo biti još važnije.
 

Dr. Prachi Shah, glavna istraživačica i pedijatrica koja proučava dječji razvoj i ponašanje u CS Mottu i radi kao pomoćna istraživačica na Sveučilištu u Michiganu, kaže: „Promicanje znatiželje kod djece, posebno one koja odrastaju u skromnijim uvjetima, može biti važan, nedovoljno cijenjen način za premošćivanje razlika u postignućima. Poticanje znatiželje temelj je za rano učenje koje bismo trebali više naglašavati kad govorimo o akademskom uspjehu.”
 

Djeca se rađaju znatiželjna. Čini se da dijete može postaviti beskonačan broj pitanja – to je jedna od najvažnijih metoda koje ljudi usvajaju da bi učili. Godine 2007. istraživači su bilježili pitanja koja su postavljala djeca u dobi od 14 mjeseci do pet godina i otkrili da djeca u prosjeku postave 107 pitanja u jednom satu. Jedno je dijete, na svom vrhuncu, postavljalo tri pitanja u minuti.
 

Ali istraživanje koje je provela Susan Engel, autorica knjige The Hungry Mind i vodeća svjetska stručnjakinja za dječju znatiželju, otkriva da postavljanje pitanja naglo staje čim djeca krenu u školu. Kad je njezin tim bilježio pitanja u učionici, otkrili su da su najmlađa djeca u američkoj prigradskoj osnovnoj školi postavljala između dva i pet pitanja tijekom dvaju školskih sati. Još gore, kako djeca postaju starija, potpuno odustaju od postavljanja pitanja. U petom razredu postojala su dvosatna razdoblja u kojima učenici, u dobi od 10 i 11 godina, svome učitelju nisu postavili niti jedno pitanje.

Jednom je bila prisutna na jednom školskom satu kada je 9-godišnja učenica dignula ruku kako bi pitala postoji li neko mjesto na svijetu gdje nitko ne stvara umjetnost. Učiteljica ju je zaustavila usred rečenice govoreći: „Zoe, molim te, bez pitanja. Sada je vrijeme za učenje.”

Engel, profesorica razvojne psihologije na Williams Collegeu u Williamstownu, Massachusetts, kaže: „Kada posjetite škole u mnogim dijelovima svijeta, teško je zapamtiti da su one prepune aktivne, bistre djece jer nitko ne govori o njihovim unutarnjim mentalnim životima. Čini se da je mnogim ljudima u akademskim zajednicama puno važnije njihovo ponašanje i njihov školski uspjeh. Često birokracija u obrazovnim sustavima guši znatiželju.”
 

Kada učitelji uče djecu da ne postavljaju pitanja, nije iznenađujuće što su se uspješni učenici koje su 2013. godine proučavali američki istraživači pokazali manje znatiželjnima, jer su radoznalost smatrali rizikom za svoje rezultate. Pitanja koja su postavljali odnosila su se na poboljšanje njihovih rezultata, dok su pitanja radoznalijih učenika bila usmjerena na dublje razumijevanje teme.

Naravno, neki učitelji potiču i povećavaju znatiželju. Engel kaže da u svakoj školi koju posjeti ima jedan takav učitelj. Ali obično sve ovisi o pojedincu, a ne o sustavnom principu kakav je uveden u vrtiću Ilminster Avenue u Bristolu.
 

Prošlog se rujna uprava vrtića odlučila na radikalan potez. Odlučili su trajno ukloniti većinu igračaka za dvogodišnjake i zamijeniti ih raznim kartonskim kutijama, limenkama, loncima i tavama, starim telefonima, čajnicima, računalima i vodovodnim potrepštinama – svime što se može kreativno koristiti.

Djeca su odmah prihvatila nove predmete. Od kockica su gradili tobogane, od kartonskih kutija svemirske brodove i razgovarali s izmišljenim ljudima na starim telefonima. Stare su ključeve koristili za zaključavanje stvari ili otključavanje zamišljenih kraljevstava. Većina nije tražila igračke natrag.

Ravnatelj Matt Caldwell kaže da je skeptične roditelje i učitelje uvjerila promjena zbog porasta kreativnosti i razgovora među djecom.

On tvrdi: „Djeca vole oponašati ono što odrasli rade s predmetima. Postaju znatiželjna zbog onoga što ljudi i predmeti rade. Škola uništava znatiželju. Kada djeca imaju priliku postaviti pitanja o stvarima koje ih zanimaju? Čim krenu u vrtić, moraju ušutjeti i učiti. Nisu krivi učitelji. Imaju toliko zadataka koje moraju izvršiti.”
 

Paul Howard-Jones, profesor neuroznanosti i obrazovanja na Sveučilištu u Bristolu, koji je promatrao djecu dok su se igrala sa svojim novim „igračkama”, kaže da ljudi uče iz novih situacija, a radoznalost je važna za taj proces.

„Djecu bi trebalo poticati i ohrabrivati da postavljaju pitanja iako to može biti izazov za učitelja”, kaže on. „Moramo naći neko vrijeme za pitanja tijekom dana. U školama nema dovoljno vremena za kreativnost i praćenje znatiželje.”
​

​Napisala: Wendy Berliner
Prijevod: Harfa d.o.o.

Motivacija se ponekad čini tako nedostižnom, zar ne? Nekad je ima u izobilju, a ponekad vam se čini da se nikada više neće vratiti. Buljite u ekran računala, prisiljavate se tipkati, stvarati, razvijati i nađete se u situaciji kako jedva obraćate pažnju na ono što radite. Potpuno ste bez inspiracije i ne znate kako to promijeniti.
 

Korisnici servisa Quora također su se našli u tim situacijama i pronašli su stvarne i praktične načine kako pokrenuti motivaciju kako bi posao ne samo priveli kraju već ga završili s osjećajem zadovoljstva. Potražite sedam savjeta i trikova koji će vam pomoći da se brzo motivirate.

1. Prestanite razmišljati kako je to težak posao
 

„Postoji samo jedan način koji me motivira na posao, a to je da ne razmišljam o njemu kao o teškom. Gledam na to kao nešto što će mi pomoći da postanem osoba kakva želim biti. Jednom kad odlučim nešto napraviti pokušavam ne misliti o tome kako bi teško ili frustrirajuće ili nemoguće to moglo biti; usredotočim se na to kako je dobro biti to ili koliko bih mogla biti ponosna na sebe što sam to napravila. Učinite teško lakim.“

Marie Stein
 

Razmislite o ovome: Ako na projekt na kojem radite ne gledate kao naporan, već radije kao nešto što će vam pomoći u karijeri, onda ćete lakše doći i do energije potrebne za njegov završetak.

2. Razdijelite na manje ciljeve 
 

„Postoji razlog zašto nam se sviđaju rupe u američkim krafnama. Lako ih je pojesti. Prije nego postanete svjesni, pojeli ste ih dvanaestak. Tako bi trebali izgledati i ciljevi. Naravno da trebate imati veliki i važan cilj. No, ono što trebate napraviti je razdijeliti ga na manje ciljeve koje ćete lakše dostići. Na taj način ćete primijetiti napredak na svom putu i imati osjećaj zadovoljstva jer ste uspješno završili manje ciljeve. Napredak i uspjeh su divna kombinacija osjećaja.“

Nelson Wang

Sigurno ste ovaj savjet čuli i ranije, ali jeste li ga pokušali primijeniti na motivaciju? Završetak velikog projekta može biti obeshrabrujući ako ne znate odakle početi. Kako možete nešto završiti ako ne znate gdje početi? Umjesto da se usredotočite na ogromni, strašni cilj, radite jednu po jednu stvar i razdijelite veliki cilj u ideje koje ćete lako odraditi jednu po jednu.

3. Čitajte svaki dan
 

„Osigurajte si vrijeme za čitanje svaki dan. (Preporučam rano ujutro dok svi još spavaju.) Čitajte barem sat vremena dnevno. Ako vam se to čini previše, krenite s 20 minuta dnevno i radite to mjesec dana (stvaranje navike). Uvjerite se da je čitanje najbrži put do uspjeha. To će ga učiniti lakim i iznimno zabavnim/ispunjavajućim (ako vam je cilj uspjeh). Najuspješniji ljudi na svijetu tvrde da je za njihov uspjeh zaslužno to što čitaju puno knjiga (Warren Buffet, Bill Gates, Elon Musk).“

Curtis Blackmore

Iako se čini kontra produktivnim odvojiti vrijeme za čitanje kad je ono što stvarno trebate motivacija za posao, ponekad je potrebno učiniti nešto naizgled nepovezano kako biste se uhvatili u koštac s tim zadatkom. Stvaranje dnevne navike čitanja jedna je od stvari koja bi mogla dugoročno utjecati na vaš misaoni proces i inspirirati vas u svim segmentima vašeg života.

4. Prestanite se zamarati nebitnim stvarima
 

„Raditi ono što nema smisla troši mentalnu energiju. Pogledajte svoju to-do listu, potražite na njoj stavke koje su vam nebitne i pokušajte što više njih maknuti s liste. Lakše ćete ostati motivirani ako radite na onome što ima smisla ili je dio višeg cilja.“

Nick Miller

Pažljivo provjerite svoju listu i riješite se svega što je potpuno demotivirajuće ili nepotrebno. Nije uvijek poželjno završiti nešto ako se ne možete sjetiti razloga zašto ste to uopće i počeli raditi.

5. Odvojite vrijeme za sebe
 

„Poduzetnici često odlutaju od klasičnog osmosatnog radnog dana, a dostupnost putem mailova i Skypea pomaže tome da se to pretvori u 24-satni radni dan. No važno je prepoznati kada je dosta. Postavite si vrijeme za završetak posla i nastojte ga se pridržavati svaki dan. Prestanite odgovarati na mailove u 20 sati ili raditi nedjeljom. Osjećat ćete se svježije i produktivnije kada odvojite vrijeme za sebe.“

Matt Holmes

Ruku gore ako ste motivirani 24/7! Nismo ni mislili da ćemo vidjeti koju ruku u zraku. Nerealno je očekivati biti pun energije cijelo vrijeme i imati želju probijati se kroz zadatke stalno. Morate si dati vrijeme za odmor, a ako to znači da morate definirati kada ćete se isključiti iz obaveza vezanih uz posao, svakako to napravite. To će vam pomoći da predanije i pametnije iskoristite vrijeme koje ste odredili za posao.

6. Jednostavno to učinite
 

„Kako biste se motivirali da nešto napravite, iz mog iskustva, najučinkovitiji trik je da to jednostavno i učinite (zvuči banalno, ali funkcionira). Čim pomislite da nešto treba obaviti, primite se toga odmah (naravno, pod uvjetom da je izvedivo). Ne mislite na ništa drugo, potisnite sve ostale misli, ostavite mozak prazan i djelujte poput robota. Zvuči čudno, ali funkcionira! Inače ćete se naći u situaciji da razmišljate trebate li to napraviti sada ili da ima previše zapreka da to završite ili ćete pronaći uzbudljivije i ugodnije stvari koje ćete radije napraviti prije tog dosadnog zadatka.“

Bob Win

Ovo je jedan stvarno vrijedan savjet: Umjesto da okolišate, prisilite se da se osjećate motivirano. Što bi se moglo dogoditi ako samo krenete i počnete raditi posao koji morate obaviti? Uronite u projekt i vjerujte da ćete biti usmjereni na zadatak.

7. Proslavite pobjede
 

„Odajte si priznanje za sve što ste dobro napravili. Ne zaboravite na male stvari. Koliko puta ste se izgrdili zbog neke sitnice koja nije bila savršena? Koliko često razmišljate o pozitivnim stvarima poput dovršavanja zadatka na vrijeme i je li potpisivanje ugovora s novim klijentom nešto što se jednostavno dogodi? To su stvari koje trebate proslaviti. Trebate više pobjeda u svom životu. To će vas motivirati i pomoći da shvatiti koliko ste uistinu izvrsni.“

Kai Ashley

Ako stalno čekate da se nešto dugoročno isplati, zaboravljate koliko su važne male pobjede. I može biti izazovno ostati motiviran i imati stvari pod kontrolom ako nema nagrade na vidiku. Nagradite se za male stvari i ne podcjenjujte koliko zadovoljstva vam mogu donijeti ta mala priznanja.

Preuzeto s themuse.com

Uključenost tate u djetetov život, od praćenja partnerice na kontrolne preglede i prisustvovanja porodu djeteta, preko brige o partnerici i pružanja podrške u dojenju, od brige i njege do druženja s djetetom, donosi brojne dobrobiti za dijete u svim aspektima njegovog rasta i razvoja, ali donosi ih i tati. 
Svojom posvećenošću i aktivnim sudjelovanjem u životu djeteta, tata gradi čvrstu vezu s njim iz koje će i sam primati brigu i podršku.

Evo koje dobrobiti donosi tata koji ravnopravno sudjeluje i uključuje se u život svog djeteta i obitelji, te kako time donosi dobrobiti i sebi.

Dobrobiti uključenosti tate za dijete
 

Veći (životni) uspjeh
Dijete koje odrasta s tatom koji je aktivno uključen u njegov život, uspješniji je u životu, kako u poslovnim, tako i ostalim pothvatima. Također, izvjesnije je da će se osjećati samopouzdano, zadovoljno i ispunjeno životom općenito.

Bolje životne vještine
Dijete koje odrasta s tatom koji je aktivno uključen u njegov život i koji kontinuirano ostaje prisutan u životu djeteta, ima razvijenije socijalne vještine, bolju samokontrolu i više samopouzdanja. Povezanost s tatom pomaže u razvijanju snalažljivosti u nepoznatim situacijama, nošenju sa stresom te ohrabruje istraživačko ponašanje.

Bolje kognitivne sposobnosti
Bez obzira na stupanj obrazovanja koji tata ima, njegova uključenost u djetetov život potiče razvoj kognitivnih sposobnosti djeteta. Dijete koje odrasta s tatom koji je aktivno uključen u njegov život, postiže bolji uspjeh u školi i češće postiže više stupnjeve obrazovanja.

Manje problema
Dijete koje odrasta s tatom koji je aktivno uključen u njegov život u prosjeku ima manje problema; rjeđe se upušta u rizična, nasilna i druga nepoželjna ponašanja.

Bolji roditelj
Kad ste aktivno uključeni u život djeteta, ono ima veće šanse razviti pozitivne roditeljske vještine u odrasloj dobi. Ako odrasta uz angažirane roditelje, veća je šansa da će i samo ponavljati pozitivan primjer svojih roditelja te biti angažiran i posvećen roditelj.

Dobrobiti uključenosti za tatu
 

Odnos povjerenja i sigurnosti
Kad ste aktivno uključeni u život djeteta, pomoći ćete izgraditi odnos povjerenja i sigurnosti koji će se održati i u djetetovoj odrasloj dobi.

Bolje nošenje sa stresom
Aktivna uključenost u život djeteta može vam pomoći da se učinkovitije nosite sa stresom. Sama spoznaja da radite nešto u čemu uživate, izgrađujući pozitivan odnos s djetetom, pomoći će regulirati stres u vašem životu.

Više samopouzdanja
Aktivna uključenost u život djeteta pomoći će vam razviti povjerenje u vlastite socijalne i ostale vještine. Osjećat ćete da imate više toga ponuditi na poslu, kao roditelj, partner, prijatelj.

Životna podrška
Kad ste aktivno uključeni u život djeteta i gradite odnos snažne povezanosti, to je veza koja traje čitav život. Kad dijete odraste, ono će jednako biti podrška vama kao i vi njemu, imat ćete blisku osobu na koju se možete osloniti i na nju računati kad je potrebno.

Preneseno s Roda.hr

Dječji um čudesna je stvar, a vrijeme kad roditelji prepuštaju razvoj svog djeteta slučaju ili okolini je odavno iza nas. Kako bi pomogli svom djetetu da se razvije u zdravu i sretnu osobu pomoći će vam naše Knjige koje vole djecu, a koje su ujedno i praktični priručnici.

Donosimo vam popis nekih od naslova koji vas čekaju u posebnoj ponudi na Interliberu.

RAZVOJ DJEČJEG MOZGA

Otkrijte 12 strategija za poticanje razvoja zdravoga dječjega uma, preživljavanje svakodnevnih roditeljskih borbi i za poticanje cjelokupnoga rasta i razvoja obitelji.

Autori su neuropsihijatar Daniel J. Siegel i stručnjakinja u pitanjima roditeljstva Tina Payne Bryson koji u knjizi objašnjavaju nova znanstvena otkrića o tome kako je dječji mozak umrežen te kako se razvija.

Ova knjiga je savjetnik namijenjen roditeljima, ali i svima koji rade s djecom.

ISKLJUČENA DJECA

Revolucionarni Program ravnoteže mozga pomaže dovesti u ravnotežu mozak djece s autizmom, disleksijom, ADHD-om i drugim neurološkim smetnjama. Osmislio ga je dr. Robert Melillo koji je i autor ove knjige.

Ovim dokazano djelotvornim programom tretirate uzroke, a ne samo posljedice razvojnih poremećaja kod djece. Prakticirajte ga u svom domu i bez uporabe lijekova.

TERAPIJA IGROM

Naučite kako reagirati na dječje emocije čak i u situacijama kada imate osjećaj da gubite kontrolu.

Autorica knjige Tatjana Gjurković iskusan je terapeut u terapiji igrom. Na jednostavan način objašnjava kako istovremeno biti dosljedan u pravilima i zahtjevima te nježan i pažljiv kad su u pitanju dječje emocije i potrebe.

SVAKO JE DIJETE DAROVITO

Neuroznanost odavno je dokazala – svako je dijete darovito, a na nama je da to prepoznamo i djelujemo u skladu s tim.

U ovoj knjizi autori Gerald Hüther i Uli Hauser opisuju koje su darovitosti urođene i kako se razvija djecji mozak.

Pokazuju da naš odgoj te aspekte gotovo uopće ne uzima u obzir i zahtijevaju radikalnu promjenu stava kako bi sva djeca posve razvila svoje potencijale.

VIŠE OD IGRE – Svijet u meni

Otkrijte kako dramskim metodama pomoći djeci da osvijeste svoja osjetila. Omogućite im da dodirnu, pomirišu, vide, čuju ili probaju rezultate svoga rada, istraživanja ili učenja.

Knjiga je namijenjena odgojiteljicama i odgojiteljima, kao i djelatnicima nižih razreda škole, ali može poslužiti i roditeljima koji žele raditi s djecom.

CRTICE iz bilježnice psihologa

Tijekom odgoja djece svaki, ali baš svaki roditelj u određenom trenutku dođe do točke kad naprosto ne zna što i kako dalje.

Ova knjiga nudi putokaze prema samoispunjenju kako djeteta, tako i cijele obitelji. Odmah na početku naučit će vas najvažnijem stavu koji trebamo zauzimati u životu kako bi mogli rasti i biti sretni – Za to kakav će biti moj život – odgovoran sam ja.

SAFARI DUHA – priče za buđenje mudrosti

Jeste li znali da meditativne priče imaju pozitivan učinak na emocionalni, mentalni i intelektualni razvoj djece?

Ova će knjiga probuditi revoluciju pozitivnih osjećaja u djeci i pomoći im jačati zdrav emocionalni i intelektualni razvoj, razvijati maštu i kreativnost, jačati samopouzdanje i samopoštovanje…

LAV I PTICA

Djeca trebaju priče koje će im pomoći razumjeti i prihvatiti svoje osjećaje. Ovo je jedna takva priča o ranjenoj ptici koja, umjesto na jug, „odleti“ u srce jednog lava i s njim provede zimu.

Recenziju slikovnice pročitajte OVDJE. 

BEBarije

Ako ste trudni ili ste tek postali roditelj, naučite kako možete poticati intelektualni i emocionalni razvoj svoje djece od najranije dobi.

Autorica Rebeka Bulat, psihoterapeutkinja i majka, osmislila je 100 igara i aktivnosti utemeljenih na modernim saznanjima o ranom dječjem razvoju.

BEBA VOĐA DOHRANE

Vjerujemo da je većina roditelja prilikom priprema za uvođenje hrane svojim bebama naišla i na ovaj proces u kojem se dijete hrani samostalno i pritom instinktivno odabire hranu koja mu odgovara i određuje njezinu količinu.

U novije vrijeme znanost se sve intenzivnije bavi ovim načinom dječje prehrane. Utvrđeno je da djeca koja su se ovako hranila imaju zdravije prehrambene navike, a i rjeđe su pretila.

Sigurni smo da se neke od Knjiga koje vole djecu već nalaze na vašem popisu za Interliber.

Čekamo vas u paviljonu 6 Zagrebačkog velesajma od 7. do 12. studenoga 2017. godine. Vidimo se?