Irena Orlović, autorica je nagrađivane web-aplikacije "Pametnica", održat će radionicu "Svako je dijete pametnica" 11.6.2016. u dvorani Školske knjige, Masarykova 28, Zagreb.

Ispunite prijavnicu ovdje

Tijekom četverosatne radionice doznat ćete:

• kako je moguće iz najtežih i najbolnijih udaraca koje nam život zadaje izvući samo najbolje
• zašto su roditelji najvažnije karike u odgoju i obrazovanju
• kako pronaći potrebne resurse za odgoj djece koje svaki roditelj ima u sebi
• kako pomoći djeci da prepoznaju i iskoriste svoje potencijale
• koje je razdoblje najvažnija faza ljudskog razvoja
• kako živjeti i raditi ono što volite
• što je Pametnica i kako može pomoći roditeljima u radu s djecom
• zašto je emocionalna inteligencija temelj zdravog intelektualnog razvoja djeteta i kako je razvijati od najranije dobi
• što sve pripada ranoj stimulaciji i zašto je važna za intelektualni i emocionalni razvoj djece
• kako dolazi do disbalansa u razvoju mozga
• pretpostavke kada i kako nastaju neurorazvojne smetnje
• kako funkcionira i kako se razvija dječji mozak od trudnoće do škole te kako poticati njegov razvoj
• kako komunikacijom možemo oblikovati mozak djeteta
• kako iskustvo mijenja fizičku strukturu mozga
• kako preživjeti svakodnevne roditeljske, ali i životne borbe

"Iako su liječničke prognoze bile više nego mračne, Matea je nakon puno rada danas sretna emocionalno topla tinejdžerica. Iako funkcionira s teškoćama u razvoju i samo s pola srca, usudit ću se reći da je njezino srce veliko i zrači ogromnom količinom ljubavi. Ta situacija u meni je potakla proučavanje literature iz područja neuroznanosti, defektologije, fizioterapije, općenito svega onoga što pripada ranoj stimulaciji i što mi može pomoći. Otkrila sam da u Hrvatskoj, pored toga što nedostaje svijesti o važnosti rane stimulacije, nedostaje i literature koja bi nas roditelje trebala podučiti što je važno i na što trebamo obratiti pozornost tijekom razvojnog procesa naše djece. Pitala sam se zašto samo potičemo djecu s teškoćama u razvoju, zašto ne poticati razvoj zdrave djece. Tako sam došla na ideju da prevodim i objavim neke knjige iz tog područja", ispričala je Irena, čija se izdavačka kuća Harfa specijalizirala za literaturu iz područja ranog poticanja intelektualnog i emocionalnog razvoja.

Nevjerojatnu volju i snagu pronašla je u sebi Irena Orlović nakon rođenja svoje djevojčice. Za djecu s takvim teškoćama kažu da žive s pola srca. Da bi Matea uopće mogla i tako živjeti, bio je potreban hitni operativni zahvat koji, nažalost, nije uspio i koji je ostavio trajna i ozbiljna oštećenja na mozgu. Kada je shvatila da će djevojčica imati teškoća u razvoju, ova hrabra i poduzetna mama odlučila je da njezin odgoj i razvoj neće prepustiti slučaju. Tri godine nije radila, sve svoje vrijeme posvetila je poticanju njezina razvoja, sve je bilo usmjereno na ranu intervenciju i stimulaciju kroz povezujuće roditeljstvo. O tome je učila iz knjiga, slušala savjete stručnjaka, a pronalazila je i razne vježbe za rad. Matea je rasla i njezino je stanje bilo puno bolje nego što to pokazuju nalazi i snimke mozga. U svemu tome Irena je vrlo brzo postala i iznimno društveno angažirana. Najprije je osnovala nakladničku kuću koja objavljuje literaturu iz područja ranog poticanja socijalnog, emocionalnog i intelektualnog razvoja, a potom i web stranicu. 

"Proučavajući i objavljujući knjige svjetskih i domaćih autora koje se tiču razvoja djece, spoznala sam da je neuroznanost došla do velikih i važnih saznanja o kojima javnost u Hrvatskoj, nažalost, malo zna", zaključuje ova društveno angažirana mama.
 

Radionica je namijenjena budućim roditeljima, roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, pedagozima, psiholozima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece, a žele čuti više o novim znanstveno utemeljenim saznanjima o razvoju mozga i važnosti ranog poticanja emocionalnog i intelektualnog razvoja.

Irena Orlović je autorica nagrađivane web-aplikacije "Pametnica" koja broji više od 1000 radnih materijala koje je sama osmislila i izradila;
autorica je kompleta inovativnih igara za rano poticanje IQ iz područja poticanja govorno-jezičnog razvoja kroz razvoj divergentnog mišljenja pod nazivom "Životinjska pametceda" te autorica kompleta igara za rano poticanje predmatematičkih vještina, koncentracije i logičkog mišljenja pod nazivom "Pametnica u svemiru";
vlasnica je i urednica izdavačke kuće Harfa koja objavljuje literaturu iz područja ranog poticanja intelektualnog i emocionalnog razvoja;
trenutačno studira psihologiju paralelno s NLP-psihoterapijom;
trenerica je neuro-lingvističkog programiranja;
kroz rad sa svojom djevojčicom proučavala je literaturu iz područja ranog poticanja emocionalnog i intelektulanog razvoja te stekla ogromno iskustvo u području rane stimulacije. 

Da biste s sudjelovali na radionici potrebno je kupiti komplet edukativnih igara za poticanje IQ-a: "Pametnica u svemiru".

KUPITE OVDJE, a preuzmite na radionici.

Radionica će se održati pod pokroviteljstvom ŠKOLSKE KNJIGE

Pri kraju svakog obrazovnog razdoblja posvuda slična slika: i učenici, i učitelji i roditelji pod stresom zbog ispitivanja i ocjena. U neka ne baš tako davna vremena ocjene su doista bile nešto važno, o njima je doista mogla ovisiti budućnost djeteta.

Ali danas sve češće više nije tako… Poslodavcima je uglavnom mnogo važnije ono što doista umiješ i možeš od onoga znanja o kojem svjedoče tvoji papiri.

U čemu je problem s ocjenjivanjem? Svi smo čuli za Glassera i njegove kvalitetne škole. Jedna od njegovih ideja koja nas je natjerala da se zamislimo je ona o neracionalnosti i štetnosti sustava koji ima ocjene 1, 2, 3, 4, 5. 

U njegovim kvalitetnim školama, naime, ne samo da nema jedinica, nego nema ni dvojki, ni trojki. Te su ocjene nepotrebne, smatra Glasser, jer označavaju samo razne stupnjeve nekompetentnosti i znak su da i učitelj i učenik još nisu dovršili svoj posao, da se trebaju više potruditi. Njima se ocjenjuje NEZNANJE, a to je besmisleno.

Ocjenjivati treba ZNANJE. Najniža, donja granica razvijenih kompetencija u njegovim se školama ocjenjuje četvorkom. A petice su rezervirane samo za iznimna postignuća. Svima onima koji se ocjenama služe kao odgojnim mjerama, koji kažnjavaju neznanje (a često i nedisciplinu na satu) jedinicama, takav je sustav ocjenjivanja neshvatljiv: kako da natjeraju učenike da uče i rade ako nema jedinice da ih kazne?

Prije nekoliko dana FB stranica Science Lover objavila je kratki video u kojem Neil deGrasse Tyson (jedan od najvećih popularizatora znanosti danas) objašnjava odnos društva prema znanju i učenju. Pogledajte video…

U tom je videu ispričao priču o poslodavcu i dvojici kandidata kojima je postavio isto pitanje: Znate li koliko je visok toranj na ovoj zgradi? Prvi je bio arhitekt i istresao je u milimetar točan odgovor iz rukava jer ga je otprije znao. Drugi nije znao odgovor pa je zamolio za malo vremena, istrčao van, izmjerio svoju sjenu, sjenu tornja… i izračunao približnu visinu.

Što mislite kojeg je od te dvojice poslodavac zaposlio? Onog drugog, dakako.

Tyson svoj govor završava riječima da poslodavcima ne trebaju ljudi koji su hodajuće banke informacija, nego ljudi koji znaju razmišljati.

I, na kraju još jedan primjer za razmišljanje: pariška škola École 42, prestižna privatna, a potpuno besplatna škola kodiranja koja, ne samo da ništa ne poučava, nema razreda i rasporeda, nego nema ni učitelja.

Budući da nema učitelja, učenici moraju sami shvatiti ono što uče. Pritom je učenje potupno samoorganizirano, temeljeno na projektima, učeničkoj međusobnoj suradnji i međusobnom ocjenjivanju.

„To je teži način“, veli jedan polaznik, „katkad poželim učitelja koji bi nam objasnio stvari… da ne gubimo vrijeme i ne ubijamo se od posla dok shvatimo neki koncept. Ali, s druge strane, kad na kraju sami shvatimo, to je golemo oduševljenje koje hrani naše samopouzdanje i do neba diže našu motivaciju za rad na sljedećem, složenijem projektu“. 

Pogledajte priču o toj školi…

Pogledali ste video, ali i dalje ne vjerujete da takva škola bez učitelja može biti jednako kvalitetna kao ona s učiteljima? Razmislite o ovome: Iz École 42 učenici izlaze BEZ OCJENA, BEZ DIPLOME, a otprilike 80% njih dobiva posao prije isteka tri do pet godina koliko traje školovanje; sve ostale poslodavci naprosto razgrabe čim završe školu.

Svi se, dakle, živciramo zbog ocjena koje u konačnici poslodavcima više ništa ne znače. I nastavit ćemo se živcirati i iscrpljivati sve dok osim nas učitelja i naših učenika s kojima smo zajedno ušli u 21. stoljeće, u 21. stoljeće ne uđe i SUSTAV koji nam određuje što moramo i što smijemo…

Autor: Dinka Juričić

Preuzeto sa skolskiportal.hr

Roditelji male djece skloni su brinuti stječu li njihova djeca dovoljno znanja na početku svojih akademskih karijera.
 

 „Može li Ivan pročitati listu 100 najčešćih riječi?”

„Zna li Beti brojiti do 500?”

„Bavi li se Tomica već kvantnom fizikom?”

Iako rano obrazovanje izgrađuje važne temelje za akademske vještine, mnogi bi se roditelji iznenadili kad bi znali da su socijalne vještine zapravo mnogo bolji pokazatelj ishoda u odrasloj dobi nego rano stečene akademske vještine.

Na primjer studija objavljena 2015. pokazala je da čak i ako se uzmu u obzir obiteljska pozadina i rane akademske vještine, socijalne vještine primijećene u vrtiću pokazuju značajnu povezanost s blagostanjem u dobi od 25 godina.
To je doista dugoročno snažan utjecaj.

Bez obzira na to koliko je dijete napredan čitatelj ili koliko njegovi roditelji zarađuju, djeca vrtićke dobi koja imaju izražene socijalne vještine vjerojatnije će završiti srednju školu, upisati fakultet, pronaći posao i izbjeći zatvor, za razliku od djece s manje razvijenim društvenim kompetencijama. Stoga, dok mnogi roditelji i škole možda osjećaju pritisak da smanje vrijeme provedeno u igri i društvenoj interakciji kako bi povećali vrijeme za poučavanje i vježbanje tzv. „tvrdih vještina”, zapravo su ove „mekane vještine” najbolji pokazatelj dugoročnog uspjeha.

Donosimo pet važnih socijalnih vještina koje možete njegovati kod svog djeteta.

1. Kako se lijepo igrati s drugima

Igra je snažan katalizator razvoja u ranim godinama. U igri s drugima djeca uče pregovarati, rješavati probleme, naizmjenično sudjelovati, dijeliti i eksperimentirati. Svojemu djetetu možete pomoći (da izgradi ove vještine) tako da pronađete vremena za slobodnu igru s drugom djecom.

Iako stvari poput satova plesa, nogometnog treninga i planiranog igranja imaju svoju vrijednost, djeca trebaju dosta vremena za nestrukturiranu igru s drugom djecom, tijekom koje ih odrasli mogu nadzirati, ali im ne smiju davati upute.

2. Kako rješavati probleme

Primamljivo je umiješati se na prvi znak nezadovoljstva ili svađe i riješiti problem. Zaplijenimo predmet zbog kojeg je došlo do svađe, odbrojavamo ili šaljemo jedno dijete da se igra u drugoj prostoriji. Dobri smo u rješavanju problema zato što kao roditelji imamo mnogo prakse. Iako ovo možda nije nužno za preživljavanje i naša djeca trebaju ovakvu vježbu!

Stoga, sljedeći put kad vaše dijete ima problem pozovite ga da sudjeluje u procesu rješavanja tog problema. Recite mu da opiše što se događa i zatim zajedno razmislite o rješenjima i iskušajte jedno od njih. Vi ste i dalje aktivan igrač koji podržava svoje dijete u cijelom procesu, ali umjesto da problem sami riješite, dopustite djetetu da preuzme odgovornost, pitajući se što bi ono moglo napraviti da riješi problem.

Kad dijete učimo rješavati probleme, učimo ga i prihvatiti neuspjeh, što je još jedna od ključnih „mekanih vještina”. Kada dijete pitamo kako njegovo rješenje funkcionira, dajemo mu priliku da procijeni svoja iskustva i popravi situaciju kad je to potrebno. Pokazujemo mu da iz pogrešaka možemo učiti i krenuti dalje.

3. Kako prepoznati i imenovati osjećaje

Djeca koja primjećuju tuđe osjećaje bolje se slažu s drugima. Ovu vještinu možete poticati tako da djetetu skrećete pozornost na emocionalne znakove kod drugih ljudi i imenovanjem tuđih emocija. To možete napraviti ne samo u vlastitom domu, već i raspravljanjem o emocijama likova iz priča („Što misliš, kako se osjećao kad mu se to dogodilo?”).

Priče za djecu pune su sukoba i osjećaja – često upravo to pokreće fabulu. Djetetu je jednostavnije razgovarati o osjećajima likova jer ono nije i samo upleteno u turbulentne emocije. Iz toga kuta, dijete će bolje promišljati osjećaje likova u priči i zatim primijeniti svoje razumijevanje u stvarnom životu.

Imajte na umu da istraživanja pokazuju kako pretjerana upotreba elektroničkih uređaja može utjecati na djetetovu sposobnost da prepozna tuđe emocije. Stoga, pobrinite se da vaše dijete dobije dovoljno vremena za igranje i osobnu interakciju s drugim ljudima.

4. Kako pomagati drugima

Da bi pomagalo drugima, dijete mora znati prepoznati tuđe potrebe. Primjećivanjem i pohvaljivanjem djeteta onda kad primijetite takvo ponašanje, potičete dijete da nastavi s time. Pružite svome djetetu jednostavne prilike da pomogne kod kuće – pospremanjem, pomaganjem mlađem bratu ili sestri da se odjene, itd. – i zatim mu pokažite svoju zahvalnost. Ukažite djetetu na volontere i druge pomagače iz okruženja i zajedno pokažite zahvalnost kako biste njegovali vrijednost pomaganja drugima.

5. Kako kontrolirati impulse

Kontrola impulsa ili nagona dio je izvršnih funkcija kojima upravlja čeoni moždani režanj. Ovo područje nije u potpunosti razvijeno sve do odrasle dobi, ali najveći se dio razvoja odvija u ranim godinama. To je razlog zbog kojeg djeca trebaju imati prilike vježbati ovu vještinu.

Vježbanje može izgledati poput zloglasne studije o sljezovim kolačićima, u kojoj djeca moraju odgoditi zadovoljstvo i čekati prije konzumiranja poslastice, ali može izgledati i kao vrijeme za igranje! 

Igre kretanja, koje od djeteta zahtijevaju da stane i krene, odlična su vježba za brzo mijenjanje brzina i kontroliranje njihovih impulsa za kretanjem.

Igra pretvaranja također je odličan način za izgradnju ovih vještina. Igranjem uloga i stvaranjem maštovitih priča, dijete mora planirati prije nego što djeluje, izmjenjivati se s drugima i osmisliti pravila koja će slijediti. Ono također vježba razmišljanje izvan vlastite perspektive i djeluje onako kako misli da bi netko drugi to činio, umjesto da jednostavno slijedi svoje nagone.

U brzom ritmu današnjeg života može se činiti da vaše dijete mora steći što više akademskih vještina. Međutim, upravo će mu „mekane” socijalne vještine koje stječe u ranom djetinjstvu – sporim, jednostavnim procesom igranja i interakcije, komuniciranja s obitelji i obraćanjem pozornosti na svijet koji ih okružuje – služiti mnogo bolje i mnogo dulje.

Preneseno s Mother.ly
Prijevod: Harfa d.o.o.

Kako se formira mozak?
 

Intenzivan razvoj mozga počinje još u maternici u 3. tromjesečju trudnoće i slijedi put od najjednostavnijih dijelova prema složenijima.

Tako se najprije razvijaju dijelovi mozga (moždano deblo) zaduženi za reguliranje osnovnih životnih funkcija, kao što su otkucaji srca, krvni tlak, stanja pobuđenosti, pažnje, spavanja i dr. Postupno se nadograđuju područja odgovorna za sve složenije funkcije (limbički mozak), kao što su ponašanja važna za opstanak organizma (borba, bijeg, hranjenje, seksualno ponašanje), kontrolu emocija i njihovo izražavanje, pamćenje.

I konačno, nakon rođenja, dolazi do snažnog razvoja gornjih slojeva mozga (moždane kore) odgovornih za najsloženije funkcije, npr. apstraktno mišljenje, učenje, rješavanje problema i govor.

Da bi čovjek mogao izvršiti određenu radnju, udaljeni dijelovi mozga, zaduženi za različite funkcije, moraju se međusobno povezati kako bi djelovali kao cjelina. Na primjer, dijete opazi zvečku, zatim zaključi da je ona predaleko te krene puzati prema njoj. Da bi do ovakve svrsishodne radnje došlo, moraju se međusobno povezati oko i dijelovi mozga zaduženi za vid, mišljenje i motoriku.

Iako sadrži većinu živčanih stanica koje će imati u odrasloj dobi, bebin mozak teži samo jednu četvrtinu mozga odraslog čovjeka. Razlog ove razlike je dijelom u rastu živčanih stanica, ali uglavnom u nastanku zapletene mreže veza između stanica, odnosno rastu ogranaka stanica putem kojih one međusobno komuniciraju. Mozak se povezuje horizontalno – lijeva i desna polutka – te vertikalno – jednostavnija i složenija područja mozga.

Povezivanje živčanih stanica počinje spontano još za vrijeme razvoja u maternici. No, po rođenju, nakon što na sva bebina osjetila počinju djelovati različiti podražaji (svjetlost, zvuk, miris, dodir, promjena položaja i sl.), stanice se međusobno povezuju iznimno brzo.

Tako, na primjer, da bi čovjek uopće mogao vidjeti, stanice oka moraju se spojiti putem očnog živca sa stanicama moždane kore na zatiljnom dijelu mozga, gdje se nalaze vidni centri.

Činjenicu da do ovakvog povezivanja dolazi pod utjecajem iskustva ilustrira i eksperiment u kojem su tek okoćenim mačićima povezali jedno oko. Nakon nekoliko mjeseci, istraživači su usporedili povezanost očiju s vidnim područjem mozga. Kod prekrivenog oka nije došlo do stvaranja veza s vidnim centrom u mozgu te je ono bilo gotovo slijepo.

Utjecaj negativnih emocija na razvoj mozga

Stanice koje češće međusobno komuniciraju grade temelje za stvaranje trajnijih i čvršćih moždanih puteva. Oni putovi, koji se ne koriste često, nestaju. I nastanak novih i gubitak starih puteva mozgu omogućuje prilagodbu okolini u kojoj živi. 

Tako, na primjer, kad roditelji nisu u stresnom trenutku u dodiru s djetetom već ga „puštaju da se sâmo isplače“, dijete postaje preplavljeno negativnim emocijama, a mozak hormonom stresa, koji uništava dotad uspostavljene veze među živčanim stanicama. Takvi se štetni učinci javljaju i ako dijete često doživljava roditeljsku ljutnju i grubost, gleda prijeteće izraze lica, sluša povike, kritike, omalovažavanja i sl.

Neugodne emocije javljaju se i kada roditelji u prvih nekoliko godina života djeteta ne prepoznaju njegovu potrebu da se igra s roditeljem i da roditelj osjeti i dijeli njegove emocije u toj igri.

Primjerice, često se viđaju roditelji koji dovedu malo dijete u park i onda nezainteresirano sjede na klupici, čitaju novine ili razgovaraju na telefon dok se dijete „zabavlja“ u pješčaniku, na toboganu ili vrtuljku. To dijete vrlo često donosi roditelju nekakve igračke ili pak trčkara naokolo, skriva se i luta od sprave do sprave. Roditelj njegovo ponašanje smatra „glupiranjem“ pa ga čak i kori zbog toga, ali se ne pridružuje djetetu u igri. Dijete u toj svojoj potrazi za aktivnosti zna čak i pasti, a roditelj, ako, unatoč plaču, procijeni da se nije ozbiljno ozlijedilo, sa svoje klupice urla: „Prestani. Tako ti i treba kad se svukud penješ.“ Isto tako, i kada je dijete poslano u svoju sobu da se igra samo, ono može osjetiti nezainteresiranost svog roditelja za svoje potrebe, aktivnosti i sl.

Sve ove situacije kod djeteta mogu stvoriti takvu vrstu putova u dijelu mozga zaduženim za emocionalno reagiranje zbog kojih ono kasnije osjeća nesigurnost i nemoć te doživljava svijet opasnijim ili okrutnijim no što on uistinu jest. Pretjerano budno i oprezno doživljavanje okoline predstavlja prilagodbu na uvjete odrastanja koje dijete doživljava prijetećima. Pod utjecajem kasnijih ugodnijih iskustava, u odnosima s bliskim osobama (npr. partnerom) ili pod utjecajem psihoterapijskih postupaka, takve se veze kasnije mogu ublažiti ili nestati.

Fleksibilnost mozga, odnosno sposobnost stvaranja novih ili gubitka starih veza, pod utjecajem novih iskustava – naziva se plastičnost.

Iako mozak cijeloga života ostaje plastičan, u djetinjstvu je najotvoreniji za nova iskustva.

To ilustrira i činjenica da djeca koja imaju priliku učiti strani jezik u dobi od 3 do 7 godina, na različitim testovima jezika, postižu uspjeh jednak onima kojima je to materinski jezik.

Dakle, odrasli mozak, iako i dalje dovoljno plastičan da usvoji znanje novog jezika, više nije sposoban stvoriti takve veze u pogledu naglašavanja, intonacije i fonetike koje bi osobi omogućile da se ne razlikuje od izvornog govornika. Kad se jednom uspostave moždane veze koje predstavljaju biološki temelj uma, svijet je teško tumačiti na bilo kakav drukčiji način.

Na izgradnju mozga u velikoj mjeri utječu odnosi s drugim ljudima. Činjenica da je velik dio mozga posvećen obradi jezika i razumijevanju lica, ukazuje na to da je za njegovo oblikovanje važan sadržaj i način komunikacije s drugima, a naročito s bliskim osobama. Štoviše, smatra se da je stres proizašao iz lošeg odnosa s bliskim osobama, naročito roditeljima, štetniji za oblikovanje mozga od ostalih nepovoljnih faktora, kao što su nedovoljan unos hranjivih tvari, izloženost nekim štetnim tvarima ili mikroorganizmima, fizička ozljeda glave i sl.

Povoljni uvjeti odrastanja
 

U prve dvije godine života naročito se razvija prednji čeoni dio moždane kore. To je takozvani društveni mozak, važan za kontrolu emocionalnih stanja, za opažanje reakcija drugih ljudi i društvenih signala koje oni šalju (izraza lica, gesta, pokreta tijela, držanja tijela i sl.), za razmišljanje o tim signalima te vlastitim i tuđim osjećajima, za empatiju i sl. Društveni mozak nadgleda i organizira neke jednostavnije funkcije, npr. doživljene emocije i instinktivne reakcije “bijega ili borbe” u stresnim situacijama.

Da bi društveni mozak mogao ublažiti doživljene emocije kako osoba, na primjer, ne bi postala preplavljena njihovom jačinom, on se mora razviti odnosno povezati s ostalim dijelovima mozga. Za primjereno reagiranje u stresnoj situaciji nužna je komunikacija između dijelova mozga uključenih u razmišljanje o toj situaciji, doživljavanje emocija kao i postupanje u danoj situaciji.

Da bi se dijete u nekoj stresnoj situaciji sâmo moglo utješiti i ne reagirati pretjerano burno (tjeskobno, depresivno, agresivno, pasivno-agresivno i sl.), njegov bi mozak trebao često doživljavati iskustva umirivanja, tješenja, prihvaćanja, razumijevanja od strane odraslih bliskih osoba, posebice roditelja.

Što više pozitivnih iskustava dijete doživi sa svojim roditeljima i ostalim osobama koje o njemu brinu, to se više ovaj dio mozga razvija i povezuje s ostalim dijelovima.

Opisani dio mozga predstavlja biološku podlogu dvaju važnih psiholoških mehanizama – samosvijesti i samokontrole. Ako odrasli, koji skrbe o maloj djeci, razgovaraju s djecom o emocijama koje kod njih primjećuju, djeca razvijaju svijest o svojim emocionalnim stanjima, svojim željama, htijenjima, motivima i sl. Tada ona to znanje koriste i za tumačenje osjećaja drugih ljudi i razvoj empatije.

Tako, primjerice, u situacijama ljutnje i naglog reagiranja, društveni mozak ima sposobnost ublažiti poruke koje dolaze iz jednostavnijeg dijela mozga, kao što je želja da se nekoga ili nešto udari. No da bi se neuralni putevi samokontrole razvili, malo dijete mora imati smirenog odraslog skrbnika koji će ga nježno, ali odlučno i dosljedno učiti suzbijanju takvih poriva. To podrazumijeva da odrasli skrbnik neće i sam iskazivati takve porive ili radnje.
Istraživanja su pokazala da se na temelju samokontrole u dobi od 22 mjeseca može predvidjeti sposobnost samokontrole u dobi od 3 i 4 godine te da je ona povezana sa sposobnošću empatije u dobi od 8 godina.

Socijalne i emocionalne vještine, kao što su samosvijest i samokontrola, djeci kasnije omogućuju usmjeravanje pozornosti na učitelje i školsko gradivo. Kao takve čine nadgradnju inteligenciji i doprinose sposobnosti učenja.
Stoga je važno omogućiti roditeljima da provode što je moguće više vremena s bebama i malom djecom, da posvećuju mnogo pažnje njihovim osjećajima te da im pomažu u učenju odgovarajućih ponašanja.

Autor: Mirna Đorđević

Preuzeto s www.istrazime.com

Motivacija nam pomaže da napravimo sve što želimo, ali biti konstantno motiviran nije uvijek lako. Donosimo vam savjete kako postati (i ostati!) motiviran i prijedloge što možete napraviti kada baš i niste motivirani.

Ovo vam može pomoći ako:

• želite definirati svoje ciljeve i naučiti kako ih ostvariti
• se osjećate demotivirano
• jednostavno želite završiti sve što trebate.

Pozitivna i negativna motivacija

Motivacija je ono što vas vodi prema cilju, pomaže vam ujutro ustati i potiče odlučnost da započete zadatke uspješno privedete kraju. No, motivacija može biti i pozitivna i negativna:

Pozitivna motivacija usmjerena je sve pozitivno što će se dogoditi kada poduzmete određene korake. Na primjer: Ako završim ovaj zadatak, znači da sam samo jedan korak udaljen/a od dobivanja potvrde o stručnosti.

Negativna motivacija odnosi se na negativne stvari koje će se dogoditi ako ne završite neki zadatak. Na primjer: Ako ne završim ovaj zadatak u narednih nekoliko sati, neću dobiti potvrdu o stručnosti.

I negativna i pozitivna motivacija mogu biti podjednako učinkovite u različitim okolnostima. Ipak, lakše je napraviti nešto zato što to stvarno želite nego zato što će ne dovršavanje toga imati neželjene posljedice. Ako nemate pozitivni plan djelovanja, korištenje negativne motivacije može vam izazvati osjećaj bespomoćnosti i smanjiti razinu motivacije.

Kako postati (i ostati) motiviran/a

• Postavite si ciljeve. Kada si postavite cilj tada odlučujete napraviti sve što je potrebno kako biste ga i ostvarili. Ciljevi vam daju smjer na koji se možete fokusirati – onaj koji je mjerljiv i ima krajnji ishod. To vam može pomoći da ostanete motivirani.

​​

• Odaberite ciljeve prema svojim interesima. Veća je vjerojatnost da ćete ostati motivirani ako se usmjerite na nešto što stvarno želite napraviti ili postići nego da se usmjerite na ono što drugi žele od vas.

​​

• Pronađite svari koje su vam zanimljive unutar ciljeva koji su vam nametnuti. Ponekad nam drugi postavljaju ciljeve ili zadatke koji nam se baš i ne sviđaju ili nemamo preveliku želju ostvariti ih. Pokušajte pronaći nešto unutar tih zadataka što će vas motivirati. Na primjer: Ne volim matematiku, ali to će mi pomoći da završim građevinski fakultet, što želim više od svega.

​​

• Neka vaš cilj bude javan. Ako nekome kažete za vaš cilj ili ga zapišete, u biti ste dali obećanje da ćete ga ostvariti.

​​

• Pratite svoj napredak. Kada ste usmjereni na nešto, tada vas može motivirati to što vidite dokaze da napredujete prema cilju. Nacrtajte ili si na neki drugi vizualni način prikažite korake koje činite prema ostvarenju svog cilja.

​​

• Razlomite svoj cilj na manje zadatke. Krenite od jednostavnijih i napredujte prema većim izazovima. Raščlanjivanje većeg zadatka na manje aktivnosti pomaže vam da zadržite samopouzdanje.

​​

• Nagradite se. Obećajte si neku nagradu svaki puta kada završite jedan korak ili zadatak.

​​

• Ne morate sve sami napraviti. Uključite se u neku grupu, pronađite mentora ili nekoga s kim ćete moći podijeliti svoje iskustvo. Poticaj od strane drugih može vas ohrabriti da nastavite dalje i pojačati vam motiviranost, naročito u teškim razdobljima.

​​

Ako vam je stvarno teško

Ako ste pokušali motivirati se i niste uspjeli, može vam pomoći da o tome popričate s nekim kome vjerujete. Ponekad je teško postići nešto samostalno pa u tim trenutcima pomaže ako imate osobu ili grupu za podršku koja će vam pomoći pri velikim izazovima.

Također možete potražiti stručno mišljenje osobe koja vam može pomoći u postavljanju motivacijske strategije koja će vam najbolje odgovarati.

Što mogu napraviti odmah?

• Zapišite si ciljeve za nadolazeću godinu.
• ​​​Isplanirajte i nagrade koje će vas držati motiviranima.
• ​​​Recite nekome za svoj cilj kako biste napravili obećanje.

Članak preuzet s au.reachout.com

Djetinjstvo je jedno i ne treba ga oduzimati i mijenjati za sadržaje koji su iz roditeljske perspektive korisniji od obične igre.

Sve počinje u najranijem djetinjstvu. Mladi roditelji su bombardirani informacijama poput „prve tri su najvažnije“ ili kako od najranijeg uzrasta treba neprestano stimulirati dijete jer tada će naše čedo izrasti u superinteligentno i pametno biće. Stvara se dojam kako postoji uski vremenski period u ranom djetinjstvu unutar kojeg treba svim snagama djelovati na mozak djeteta, inače smo u problemu jer nam dijete kasnije neće postići dobre akademske rezultate.

Za malene bebe postoji svašta na tržištu, od glazbe koja će ih učiniti pametnima, igračaka za razvoj mozga, sportskih aktivnosti, jezičnih škola…
Dobar primjer je ludilo oko Mozartovog efekta, ukratko, već u trbuhu djetetu puštajte Mozarta i dijete će vam biti inteligentnije.
Istina je takva da ovaj efekt nema znanstvenog temelja. Izvorni članak na kojem se temelji čitava priča objavljen je u časopisu Nature 1993, a autorica (Frances Rauscher) je istraživanje provela na 36 studenata, a ne beba (https://www.scientificamerican.com/article/fact-or-fiction-babies-ex/). Međutim, bez obzira na to što se radi o mitu, industrija je nanjušila dobru priliku, pa se danas masovno prodaju CD-i s glazbom za bebe.
 

I tako se priča nastavlja kako djeca odrastaju. Roditelje je lako pridobiti pričom kako će određena aktivnost ili uređaj poboljšati njihovo dijete. S vremenom sve počinje nalikovati na trku. Vozimo djecu na engleski, njemački, francuski, na sviranje, pjevanje, plesanje… U školi su i ujutro i popodne jer treba stići na sve izborne predmete i vannastavne aktivnosti. Automobil im postaje drugi dom, tamo jedu, uče i spavaju jer treba se vozikati na sve aktivnosti.
 

Gdje je u međuvremenu nestala dječja igra na otvorenome?
Gotovo je iščeznula!

Količina slobodnog vremena djece smanjila se za 7 sati tjedno od 1981.-1997. (Sandberg & Hofferth, 2001.), kao i za još dva sata tjedno od 1997.-2003. (Hofferth, 2009.). Nestrukturirane aktivnosti na otvorenom smanjile su se za 50% (Sandberg & Hofferth, 2001.; Lester & Russell, 2008.). Djeci je oduzeta mogućnost da budu djeca, da se igraju i samostalno istražuju i to je donijelo brojne posljedice.

Zanimljiva je činjenica koju spominje Louv (2015.), kako se epidemija gojaznosti djece poklapa s najvećim porastom organiziranog dječjeg sporta!
Sportski programi očigledno nisu dovoljni. U zadnjih 30 godina pojava gojaznosti kod djece se gotovo utrostručila (CDC). Jako je puno tjelesnih i mentalnih posljedica koje su manje ili više povezane s akademskim pritiscima na djecu od najranijeg uzrasta, denaturiranjem djetinjstva -odnosno oduzimanjem mogućnosti igre i istraživanja u prirodnom okruženju, pretjeranom upotrebom tehnologije i sjedilačkim životom.
 

Christine Gross-Loh u svojoj knjizi „Roditeljstvo bez granica“ odlično opisuje važnost nestrukturirane igre. Ona navodi kako je slobodna igra u prirodi (na otvorenom) nezamjenjivi facilitator kognitivnog razvoja. Djeca izmišljanjem vlastitih igara i pravila kao i međusobnom interakcijom naročito utječu na samokontrolu – jedno od ključnih obilježja akademskog uspjeha. 
Današnje američko petogodišnje dijete ima samokontrolu kao trogodišnje dijete iz 1940. godine (Principe, 2011.).

Slobodna igra može izgledati kao da dijete ne radi ništa značajno, ne postiže ništa što je mjerljivo ili što rezultira određenim ishodom, ali u tom procesu događaju se vrlo kompleksne radnje jer priroda sadrži elemente (igračke) nedefiniranih dijelova, ima „otvorene“ krajeve koje dijete može koristiti na mnoge načine te kombinirati s drugim nedefiniranim dijelovima pomoću mašte i kreativnosti. Tipični primjeri takvih elemenata su voda, drveće, cvijeće, trava, blato (Louv, 2015.). Mogao bi se napisati esej o svemu što će dijete naučiti iz igre s blatom; od mogućih tekstura korištenjem dodataka iz prirode, fizikalnih obilježja u odnosu na teksturu, korištenje kao mase za modeliranje i gradnju, korištenje kao projektila ispaljenog pomoću šibe, varijacije u daljini izbačaja u odnosu na dužinu štapa s kojeg se baca blato zbog promjene u kutnoj brzini…
 

Neko bi mogao tvrditi da je računalo sa svojim beskonačnim mogućnostima najdublja kutija nedefiniranih dijelova. Ipak, binarni kod načinjen od 0 i 1 ima svojih ograničenja (Louv, 2015.). Doživljavanje prirode pomaže djeci da razumiju stvarnost prirodnih sustava kroz primarno iskustvo. Ona demonstrira prirodna načela poput umreženosti, ciklusa i evolutivnih procesa.  Veliki broj istraživanja potvrđuje kako je izlaganje prirodi bitno za fizičko i emocionalno zdravlje djece, također, ono može smanjiti simptome hiperaktivnosti i ADHD-a, poboljšati kognitivne funkcije i pojačati otpornost na negativni stres i depresiju (Louv, 2015.). U 2.5 milijuna godina ljudske povijesti djeca su se igrala na otvorenom, u prirodi. Za nove generacije, priroda je više apstrakcija nego stvarnost. Nije li logično ako im se uskrati igra u prirodi, kao što je slučaj u zadnjih par desetljeća da će se to negativno odraziti na neki način. Evolucijski ostaci prošlih iskustava duboko su utkani  u neurološki sustav naše vrste.

Danas se skupo plaća sat stručno vođenih sportskih programa za djecu, koji se najčešće provode u zatvorenim prostorima. S druge strane, rijetki roditelji odvode djecu u prirodu i s njima provode vrijeme, što je potpuno besplatno i vjerojatno korisnije od bilo kakvog sportskog programa.
Zapravo, veliki nedostatak i najveća prednost neplanirane zabave u prirodi je da ništa ne košta. Nedostatak zato što nema većih ekonomskih interesa u tome, stoga izostaje i promoviranje i reklamiranje. Ako djeca voze bicikl ili trče, ne troše fosilno gorivo, nisu ničije slušateljstvo, ne stvaraju novac ni za koga (Louv, 2015.).

Zaključno bih podsjetio na jednu uzrečicu kako je ponekad manje zapravo više. Možda je takav slučaj i s današnjom djecom? Razvijeni svijet je izgleda zahvatila epidemija pretjeranog roditeljstva, ili kako  je to 1969. dr. Haim Ginott nazvao, helikopter roditeljima. Kako navodi Gross-Loh (2014.), ne postoji povezanost između aktivnosti iniciranih od roditelja s ciljem pripremanja djeteta za budući akademski uspeh i stvarnih akademskih postignuća, naprotiv, žar s kojim roditelji žele pripremiti svoje dijete za akademsku budućnost može samo imati negativni učinak. Također, određena su istraživanja pokazala kako pohađanje edukativnih centara od najranijeg uzrasta, koji bebama i predškolcima obećavaju akademsku prednost u školi, zapravo stvaraju poteškoće kod djece u smislu tjeskobe pred ispit, snižene kreativnosti i odbojnosti prema akademski usmjerenim sadržajima. Nadalje, spominje se i kako „umjetno stimuliranje“, odnosno rano učenje sadržaja koji su razvojno neusklađeni s djetetovom starošću, može ometati djetetov razvoj. Zanimljiva je studija u kojoj je pokazano da, što su više bebe gledale edukativne video materijale napravljene za njih, to su teže usvajale nove riječi. Sve navedeno upućuje na zaključak kako je besmisleno a potencijalno i štetno pokušavati ubrzati dinamiku razvoja djece, djetinjstvo je jedno i ne treba ga oduzimati i mijenjati za sadržaje koji su iz roditeljske perspektive korisniji od obične igre.

Preneseno s Detinjarije.com

Priznati stručnjak za rani razvoj, Ranko Rajović, objašnjava zbog čega raste broj djece sa zdravstvenim problemima i poremećajima, i savjetuje roditelje što napraviti kako bi se trend promijenio.

Sve je veći broj djece sa zdravstvenim problemima i poremećajima poput dijabetesa, hipertenzije, astme, neadekvatnog kardiorespiratornog fitnesa, poremećajima učenja, pažnje i koncentracije. Teško bi bilo ukazati i izdvojiti sve čimbenike koji doprinose ovom trendu, ali su stil života i okruženje svakako važan čimbenik koji se danas znatno razlikuje u odnosu na bilo koji period ljudske povijesti. U toj promjeni se i nalazi moguće rješenje za probleme koji su sve prisutniji u razvoju djece.

Veliko istraživanje u Sloveniji i Srbiji pokazalo je da učitelji smatraju kako je svaka nova generacija prvašića sve slabija u odnosu na ranije generacije (motorika, pažnja i koncentracija, opće znanje i rječnik). Okruženje, kretanje i fizička aktivnost izuzetno su važni za razvoj mozga i intelektualnih sposobnosti djeteta. O važnosti kretanja i fizičke aktivnosti na opće zdravstveno stanje, ali i kognitivne funkcije znamo već dovoljno, ali postoje i mnogi drugi čimbenici koji utječu na opći razvoj djeteta, a prije svega na razvoj njegova mozga.
 

Jesu li uočeni problemi genetske prirode?

Među znanstvenicima je rašireno mišljenje da genetski čimbenici imaju utjecaj u ne više od 40% svih slučajeva razvojnih poremećaja. A što je s preostalih 60% ili više? Sigurno je da okruženje ima veliki utjecaj, posebno ako postoji genetska predispozicija. Čimbenici okruženja i nasljeđa međusobno se prepliću, te ih je nemoguće sagledavati zasebno.

Iako nedostatak fizičke aktivnosti i sjedilački način života imaju veliku ulogu u povećanom broju razvojnih poremećaja, postoje još neki čimbenici. Pa se tako uporaba novih tehnologija i elektroničkih uređaja dovodi u vezu s nedostatkom sna, neredovitim ciklusima spavanja, lošijom kvalitetom sna i povećanim umorom tijekom dana. Dužina sna kod djece ne samo da je u direktnoj vezi s volumenom sive mase hipokampusa, već je i dokazano da je izloženost TV-u u ranom periodu razvoja povezana s problemima pažnje u sedmoj godini života.
 

Opasnosti iz neposrednog okruženja

Postoje brojne pretpostavke o tome zašto u prethodnih nekoliko desetljeća dolazi do povećanja broja djece s neurološkim smetnjama poput autizma, ADHD-a, cerebralne paralize i mentalne retardacije. Neke od njih smatraju kako je u pitanju zapravo samo način na koji se bolesti danas dijagnosticiraju, druge okrivljavaju cjepiva ili neurotoksične tvari iz okruženja. Vrijedi spomenuti kemijske tvari, čija je uporaba više ili manje regulirana u različitim zemljama, a koje su prisutne u okruženju i/ili u svakodnevnim predmetima (namještaj, odjeća) za koje se smatra ne samo da utječu na opadanje IQ, već i na pojavu ADHD-a i poremećaja iz autističnog spektra.

Recimo, pesticid klorpirifos koji se koristi kao sredstvo za ubijanje insekata, a utvrđeno je da je umjereno toksičan i za ljude. Izloženost ovom insekticidu je dovedena u vezu s razvojnim i autoimunim poremećajima, pa čak i do mentalne retardacije ako je majka bila izložena ovoj tvari tijekom trudnoće. Poznato je da mnogi neurološki poremećaji mogu biti izazvani neurotoksičnim tvarima kao što su olovo, živa, PVC (koristi se u građevinarstvu, za izradu plastične ambalaže) i PCB (ima ga u bojama, u pesticidima, u rashladnim uređajima itd). Porast poremećaja ADHD-a i autizma od kraja devedesetih godina je potvrđen, ali i dalje nije u potpunosti objašnjen. Danas mnogo više znamo o tome. Postoji jasna korelacija između PCB-a, emisije žive i autizma. Svaki put kada dođe do porasta emisije žive i PCB-a, čini se da se stopa autizma poveća. U studiji provedenoj prije deset godina, otkriveno je da mozgovi štakora izloženi PCB-u imaju rupe, a neuroni koji bi trebali biti aktivni, nisu. Ovaj defekt se odražava na sluh. U drugoj studiji, djeca čije su majke bile izložene PCB-u u trudnoći imala su niži IQ i promjene pri učenju i pamćenju. U prvim mjesecima trudnoće je mozak najosjetljiviji i tijekom ove faze može doći do trajnih oštećenja mozga, čak i ako fetus dođe u kontakt s malim dozama neurotoksina, koje na mozak odrasle osobe ne bi imale nikakav ili veoma mali učinak.
 

Važnost prehrane

Prehrana je jedan od važnih čimbenika za razvoj mozga i znatno je promijenjena modernim stilom života. Iako je ova tema preopširna, važno je napomenuti da su, pored dobro poznatog utjecaja šećera na psihofizičko stanje, studije na miševima pokazale da prekomjerno unošenje šećera u periodu adolescencije, utječe na to kako se doživljava nagrada u odraslom dobu; to može izazvati razvoj patoloških stanja sustava za nagrađivanje. Kada se sustav za nagrađivanje, koji je zadužen za osjećaj zadovoljstva i užitka, prečesto aktivira (a svaki slatki zalogaj upravo to i radi) može doći do problema kao što su gubitak kontrole, jaka želja za hranom i povećana tolerancija na šećer.
 

Fruktoza usporava aktivnost mozga

Eksperiment koji je rađen na malim životinjama 2012. godine pokazao je da prehrana bogata fruktozom usporava aktivnost mozga, time sabotirajući memoriju i učenje. Također, sve je više dokaza da je prehrana bogata šećerom (inzulinska rezistencija i razina glukoze u krvi) povezana s neurodegenerativnim bolestima poput Alzheimerove bolesti. Neki znanstvenici su Alzheimerovu bolest počeli nazivati Dijabetes tipa 3.

Smatra se da je najznačajniji utjecaj okoline na bebe u maternici i u prvim godinama života, upravo prehrana. U ovom periodu uravnotežena prehrana je neophodna za pravilan razvoj mozga. Nedostaci hranjivih tvari poput željeza ili joda mogu utjecati na kognitivni i motorički razvoj. Sve je više dokaza da je DHA, esencijalna masna kiselina, ključni čimbenik intenzivnog formiranja sinapsi što čini prvu godinu života kritičnim periodom za učenje i razvoj. Mnogi drugi nutrijenti poput kolina, folne kiseline i cinka povezani su s ranim funkcioniranjem mozga. Nepravilna prehrana ili nedostatak uravnotežene prehrane u ranom djetinjstvu (tzv. food insecurity) dovodi se u vezu s problemima u učenju i razvoju. Dugotrajne posljedice uključuju nisko postignuće u školi, emocionalne probleme i slabo zdravlje.

Možda je primjer joda i najpoznatiji primjer važnosti nekog mikronutrijenta za pravilan rast i razvoj. Jod je nužan za normalan rast i razvoj djece, prije svega za normalan razvoj središnjeg živčanog sustava i inteligencije, posebno u prvih nekoliko godina života. Zemlja i voda u blizini mora veoma su bogate jodom, tako da su prirodni izvori joda morska riba, plodovi mora, morska trava, ali i mliječni proizvodi i jaja – dokle god životinje unose dovoljno joda, kao i biljke koje rastu na tlu bogatim jodom. Jedan od važnih izvora joda su prirodne mineralne vode koje sadrže jod koji se brzo i lako resorbira. Iako se već par desetljeća kuhinjska sol jodira, procjenjuje se da od nedostatka joda pati čak trećina svjetske populacije, a jedan od mogućih razloga je što jod vremenom isparava iz soli u koju se dodaje. Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) čak tvrdi da postoji jasna veza između razine joda koju žena ima tijekom trudnoće i kasnije inteligencije djeteta. Postoje i istraživanja koja govore da je jod važan u povezivanju neurona, a od formiranja tih veza (sinapsi) zavisi i intelektualni kapacitet djeteta. Istraživanje provedeno 2006. godine pokazalo je da unošenjem dodataka joda kod školske djece koja imaju već umjeren nedostatak joda, dolazi do poboljšanja u obradi informacija, finoj motorici, kao i vizualnom rješavanju problema.
 

Jod u prehrani djece i trudnica 

Iako je preporučena dnevna doza joda za odrasle osobe 150 mikrograma (za trudnice i dojilje skoro 300 grama) važna stvar se često ne uzima u obzir. A to je sve veća izloženost modernog čovjeka takozvanim goitrogenima – tvarima koje ometaju funkciju tiroidne žlijezde tako što se vežu za iste receptore kao i jod. Jedan od njih je bromid, koji se između ostalog nalazi u plastici, pesticidima, nekim pecivima, gaziranim sokovima, lijekovima, kao i pastama za zube i tekućinama za oralnu higijenu. Neki znanstvenici čak dovode u vezu poremećaje pažnje s bromizmom.
 

Savjet za roditelje

Zdravim načinom života i pravilnom prehranom može se utjecati na pravilan rast i razvoj, osobito u fazi trudnoće i najranijem periodu života djeteta. Iako je u ovom periodu utjecaj okruženja izuzetan, tijekom cijelog života moguće je utjecati na mentalne i fizičke kapacitete.

Preneseno s 6yka.com

Vezana literatura:

Želim vrijeme za sebe, ali kako da ga uzmem?! Kako kada imam malu bebicu koja me treba stalno? Suprug radi, često i prekovremeno, pa kada dođe, umoran je i doista vidim da mu treba malo odmora. A ja sam doma, pa mi je lakše odmoriti se. Barem tako zvuči… iako otkako se beba rodila, nisam imala vremena da stanem. Prošlu noć nisam uopće spavala, cijeli dan mi je ludnica, i onda sve što bih htjela je malo se odmoriti po noći. Ali ne… Moj mali anđelčić se budi svako malo i to s vriskom! Pa je smirim, spustim, pa opet vriska, pa na sisu i tako iznova i iznova,a ja sve što želim jest malo, malo odmora, samo sat vremena, zar je to tako puno?! Da, definitivno trebam vrijeme za sebe… Da mi je barem jedan dan da odem na more, ma bilo gdje zapravo! Tako žudim za toplom kupkom, za nježnom glazbom i masažom! Ali čak i kada počnem razmišljati o tome, osjećam kao da oduzimam vrijeme svom djetetu. Ne, ne mogu si to dozvoliti, još nije vrijeme za to. Kada odraste, onda ću imati vremena za sebe…

Mnoge mame se muče s osjećajem krivnje kada razmišljaju o sebi i svojim potrebama u odnosu na dijete. Ponekad majke dobivaju takve poruke od svoje okoline, da zaključe da kada se ima dijete, tada se treba zanemariti sebe i svoje potrebe.

U prvih šest mjeseci beba se percipira kao produžetak mame. Taj period se naziva prirodna simbioza između majke i bebe, te se smatra zdravom i nužnom. Majka u prvih šest mjeseci treba odmah odgovoriti na bebine potrebe jer time pruža djetetu poruku da je ono sigurno, da je OK što je tu i što ima potrebe. Pri tome, majke često moraju zanemarivati vlastite potrebe. Da bi majka lakše izdržala ovaj početni period odnosa s bebom, iznimno je važna podrška partnera.

Kako beba stasa, počne jesti drugu hranu osim majčinog mlijeka, pa kako prohoda, krene u vrtić, počinje govoriti i općenito postaje sve samostalnija, tako počinje trebati mamu na drugačiji način. Isto tako, tada dijete može postepeno učiti odgađati vlastite potrebe, a majka može početi zadovoljavati svoje.

Problem nastaje kada majka, čak i kada dijete postaje sve samostalnije, ima i dalje snažan osjećaj krivnje što u nekim trenucima ne provodi vrijeme sa svojim djetetom. Izložene mnogim informacijama i porukama koliko je važno provoditi vrijeme s djetetom, koje su osnažene modelima ponašanja njihovih roditelja, neke majke proždire osjećaj krivnje već pri samoj pomisli da se odvoje od djeteta čak i kada bi to realno mogle. Ako se i uspiju odvojiti od djeteta, dogovoriti se za kavu s prijateljicama jednom tjedno, otići kod frizera ili masažu, neke majke imaju velike teškoće da se opuste i uživaju u svojim trenucima.

Osjećaj krivnje javlja se kada osoba naruši ili prekrši svoje moralne norme i pravila ponašanja. Drugim riječima, ovaj osjećaj se javlja kada osoba procijeni da ono što je učinila može izazvati neugodne osjećaje u drugoj osobi, te da je ona odgovorna za to.

Kada majka učini nešto za sebe bez da to uključuje dijete, ona može vjerovati da je djetetu jako ružno i loše jer nije s njom. Ako još k tome vidi neko ponašanje koje procijeni da nije očekivano za dijete, uzrok toga može pripisati sebi i svojem izbivanju. Naravno, djetetu uopće ne mora biti loše zbog toga, no to je u ovakvoj situaciji manje važno. Važni su misaoni i potom emocionalni procesi koji se odvijaju u majčinoj glavi dok nije s djetetom. To može ići toliko daleko, da majka može biti svjesna da joj doista treba odmor, da je na rubu živaca, da je takav odnos prema njoj imala njezina majka i da se u takvom odnosu ona kao dijete nije osjećala OK, da bi trebala psihoterapiju, no unatoč tome, pronaći će razloge zašto da to ne učini, zašto da se ne brine za sebe.

Važno je imati na umu kako dužnost majki nije samo da brinu o djetetu već i da brinu o sebi jer će jedino tako biti sposobne ispuniti svoju roditeljsku ulogu na poželjan način. Brinuti se o sebi i pokloniti si neko vrijeme nije uvijek lako, ali uz dobru organizaciju to bi trebalo biti izvedivo. Kada je dijete s ocem ili s nekom drugom osobom od povjerenja veća je vjerojatnost da će se majka moći opustiti i fokusirati misli na nešto što nije vezano isključivo uz dijete. Kada dijete krene u vrtić, pojavit će se još slobodnog vremena i tada je jako važno da ga rasporedi tako da uz obavljanje svakodnevnih poslova, nađe i komadić vremena koji će biti samo njezin. Taj komadić vremena majka bi trebala činiti ono što zaista voli, bilo da se radi o čitanju, toploj kupci, šetnji po parku ili nečemu drugome.

Živite s djetetom!

Kada je majka usredotočena na to da zadovoljava djetetove potrebe, a pri tome zanemaruje svoje, prije ili kasnije postat će jako umorna i bit će pod velikim stresom. Pa što onda učiniti umjesto toga? Odgovor je jednostavan – živite s djetetom! Umjesto da se dijete doživljava kao biće o kojem se treba brinuti, ako se doživljava kao biće s kojim će se živjeti, tada postoji prostor i da se zadovoljavaju vlastite potrebe.

Umjesto da se dijete stalno podučava što i kako da čini, igrajte se s njim poput njega. Naravno, kada dođe trenutak da se treba pobrinuti za djetetove potrebe, tada to učinite, ali neka to ne bude stalno na prvom mjestu. Drugim riječima, umjesto da se igrate s njim jer znate da biste to trebali i zato što je to dobro za njega, igrajte se s njim jer vam je to zajedničko zabavno vrijeme. Jer i vi to želite, a ne samo zato što je to djetetova potreba.

Umjesto da idete u parkić kako bi se dijete rastrčalo, idite u parkić jer želite tamo zajedno provesti vrijeme. Trčite, igrajte se s njim. Idite u parkić kako biste zajedno trčali, umjesto da zadovoljavate potrebu djeteta da se kreće, igra s prijateljima, penje i slično.

Dodatno, zadovoljavat ćete i djetetove potrebe i naravno, kada će biti vrijeme da se za dijete brine, da ga se njeguje, mazi, to ćete činiti. Ali ostatak vremena, jednostavno živite s njim!

Moguće je da to nije „život“ kakav biste vi htjeli živjeti iz odrasle perspektive, ali vjerujte, bit ćete puno manje iscrpljeni, bit ćete ispunjeniji i zadovoljniji kada u interakciji s djetetom pronađete načine kako da se zabavljate, umjesto da isključivo zadovoljavate njegove potrebe.

A što je s očevima?

Iako su istraživanja pokazala kako žene u većoj mjeri u odnosu na muškarce osjećaju krivnju, čini se da se sve više očeva suočava s tim osjećajem kada je u pitanju provođenje vremena s djetetom. Stoga ako se pitate javlja li se i kod očeva osjećaj krivnje zbog vremena ne provedenog s djetetom odgovor je – da. Naime, sve se više očeva žali kako im je teško balansirati između poslovnog i obiteljskog života. Imaju osjećaj da je stalno neko nezadovoljan njihovim angažmanom – ili šef na poslu ili žena i dijete kod kuće. Stoga im se nerijetko javi osjećaj krivnje kada ne obave neki posao onako kvalitetno kako bi to zadovoljilo njih i šefa jer su ranije otišli kući kako bi bili s obitelji, ili obrnuto – osjećaju krivnju kada zbog važnog sastanka propuste neki značajan događaj za dijete. Uz to, očevi vide sav trud i energiju koju majke ulažu u odnos s djetetom pa im se mogu javiti misli o tome čine li oni dovoljno, kako još mogu doprinijeti kvaliteti odnosa s djetetom i kako mogu biti veća podrška svojoj partnerici…

I očevi se pitaju je li sebično ako požele imati vrijeme za sebe ili vrijeme na samo s partnericom. I važno je da znaju da takva želja, kao i njena realizacija ne ukazuje na sebičnost. Naime, pokazalo se kako je i za mame i za tate važno da pronađu vrijeme za sebe, ali i vrijeme za partnera jer je tada veća vjerojatnost da će imati čvršći brak, bolje odnose u obitelji i sretniju djecu. Previše zaštitnički roditelji koji baš svaki trenutak žele biti fokusirani na dijete i nikada ga ne ostavljaju s nekom drugom osobom od povjerenja time ne čine djetetu uslugu. Ako ponekad dijete pričuva neka osoba na koju je dijete naviklo i u koju roditelji vjeruju, tada osim što se roditelji mogu opustiti i napuniti baterije za nove roditeljske i ostale svakodnevne izazove, i dijete dobiva priliku naučiti da može biti sve u redu kada i nije uz roditelje te posljedično gradi svoje samopoštovanje zbog uspješnog svladavanja i tog gradiva.

Autorice: Tea Knežević i Tatjana Gjurković
Preneseno s Centar Proventus

Svojevremeno je atenski matematičar Euklid faraonu Ptolemeju pokazivao rukopis svoje knjige "Elementi" predstavljajući mu geometriju, novu znanost o prostoru. Faraon nije baš puno razumio, ali ga je ta nova znanost zainteresirala. Pitao je Euklida postoji li neki prečac kojom bi kraljevi mogli bez učenja naučiti geometriju. A Euklid mu je odgovorio da nema prečaca za kraljeve: kralj koji želi shvatiti matematiku mora se potruditi kao i svi ostali. Dakle, nema kraljevskih prečaca za matematiku, a ima li ih za odgoj djeteta?   

Odgoj je dugotrajni proces postupnog, strpljivog izgrađivanja i oblikovanja ljudskoga bića, njegovih poželjnih osobina i načina ponašanja. Nestrpljivi da djecu koju odgajamo što brže navedemo da se ponašaju onako kako želimo, vrlo često odabiremo kraljevski prečac: manipuliranje.

Rječnici objašnjavaju da manipulirati znači obmanuti koga vještim, nepoštenim ili podmuklim sredstvima kako bismo ostvarili neki svoj cilj, svjesno upravljati nečijim emocijama usmjeravajući njegovo ponašanje u svoju korist.

Svaki put kad djetetu započnemo rečenicu s: Ako me voliš, onda ćeš… ili Ako me ne budeš slušao, neću… zapravo nemilosrdno manipuliramo ljubavlju i djetetovim strahom da će ostati nevoljeno i ostavljeno ako ne učini što od njega tražimo.

Kad god nabrajamo djetetu što smo sve za njega učinili zahtijevajući zauzvrat da se ponaša onako kako od njega tražimo, zapravo manipuliramo djetetovim osjećajem krivnje.

Katkad kad želimo da dijete nešto učini kažemo: Meni nikad ne uspije tako lijepo… kao što ti to znaš napraviti… Na taj način naveli smo ga na poželjna ponašanja manipuliranjem njegovom sujetom.

Prema podatcima Državnoga zavoda za statistiku, u Hrvatskoj se raspadne svaki treći brak. Katkad su roditeljske razmirice takve da se dijete nalazi između dviju vatri godinama i prije rastave i nakon nje.

U takvim situacijama često oba roditelja manipuliranju djetetom tehnikom zaplašivanja i otplašivanja, postupkom sličnim onim s dobrim i lošim policajcem. Zaplaše dijete onim što bi im drugi roditelj mogao napraviti, pa ga odmah zatim otplaše i umire uvjeravajući ih kako se uz njih tako nečeg ne trebaju plašiti. Sve dok su dobri, pristojni, vrijedni, dok dobro uče i rade što im se kaže, nemaju se čega bojati.

Ima jedan način manipuliranja koji odmah donosi tako sjajne rezultate da doista povjerujemo u odgoj manipuliranjem. Riječ je o manipuliranju ili-ili odabirima. Zamolimo li dijete da odnese smeće, naći će mnoštvo više-manje pristojnih i prihvatljivih razloga da nam objasni zašto to ne može u tom trenutku učiniti (mora napisati zadaću, pročitati lektiru…). 

No, ako umjesto zahtjeva da nešto učini ponudimo odabir, npr. pitanjem Hoćeš li radije odnijeti smeće ili oprati suđe? – izmanipulirali smo ga. Umjesto pronalaženja isprika zbog kojih nam u tom trenutku ne može pomoći, stavljeno je u stiuaciju da odabere ono što mu se čini brže, lakše ili jednostavnije. Umjesto ružnog osjećaja natjeranosti da radi nešto što ne želi, dijete ima osjećaj da je samo odabralo uraditi ono što smo od njega tražili.

Problem s djecom nije u tome da ne uče, nego u tome da uče previše onoga što ne bismo željeli da nauče: gledaju naša ponašanja i prema njima oblikuju svoja.

Počnemo li manipuliranjem navoditi dijete da se ponaša na poželjne načine, ono nevjerojatno brzo uoči obrazac: previše podilaženja i mijenjanje pravila stvara od njega manipulatora koji mora dobiti sve što želi. Djeca manipulatori kasnije u životu često i ne znaju drugačije nego manipulacijom ostvarivati sve što žele.

Euklid je bio u pravu za matematiku: nema kraljevskih prečaca. Ali nema ih ni za odgoj djeteta. Da bismo doista uspješno odgojili dijete, moramo uložiti i vrijeme i strpljenje. To naprosto ne ide nabrzaka.

Manipuliranje u odgoju jest prečac kojom puno brže i jednostavnije stižemo do cilja. Loše je samo što na koncu shvatimo da cilj na koji smo stigli nije onaj kojem smo se bili uputili.

Autor: Dinka Juričić

Preuzeto sa skolskiportal.hr

Zbog velikog interesa, u organizaciji izdavačke kuće Harfa, dr. Ranko Rajović, jedan od najvećih autoriteta na ovim prostorima kad govorimo o odgoju i obrazovanju, održat će trosatnu praktičnu edukaciju pod nazivom "Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ" temeljenu na NTC sustavu učenja, inovativnom programu čiji je autor. Edukacija je namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece.
 

Dr. Ranko Rajović, inače doktor interne medicine, dugogodišnji je predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece te osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra. 

Edukacija će se održati u Vinkovcima, 21. ožujka 2016. u 16.30 sati u hotelu Admiral, Bana Jelačića 6

Trajanje predavanja i praktične edukacije je tri sata, a cijena je 260 kn. Prijavnicu ispunite ovdje

Podaci za uplatu: Harfa d.o.o., Rodrigina 4, Split;  IBAN HR0723600001102468779 (ZABA); Poziv na broj: 21316; Opis plaćanja:  NTC edukacija

Tijekom samog događaja organizirat ćemo nagradnu igru gdje ćete imati priliku osvojiti neke od naših naslova.

Potvrdu o sudjelovanju dobit ćete prilikom dolaska na edukaciju.

Program edukacije:

 NTC-sustav učenja – igre koje oštećuju razvoj djeteta, a da toga nismo svjesni.

Uvod – funkcionalno znanje.

Razvoj mozga.

Koje aktivnosti oštećuju razvoj djeteta?

Je li rana stimulacija mučenje djeteta ili je potrebna?

Igre koje stimuliraju ukupni razvoj djeteta (NTC-tablica).

Reproduktivno učenje za mozak ne postoji

Zašto je reproduktivno učenje prošlost.

Kako mozak radi, reproduktivno ili asocijativno?

Zašto zaboravljamo lekcije koje smo dobro naučili?

Misaone klasifikacije, serijacije, asocijacije (NTC-tablica, II. dio)

Igra – skrivanje riječi u rečenici (I. razina)

Zašto mozak nauči lakše nešto sto nam ne treba, a ne ono što nam je ponekad važno?

Radionice, reproduktivno i asocijativno učenje

Nelogične priče, (I. razina)

NTC-sustavom podiže se intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.

Činjenica je da inteligencija ne ovisi samo o broju neurona, odnosno da nije uvjetovana samo genetskim potencijalom nego i vezama među neuronima, tzv. sinapsama. Razdoblje do sedme godine života najdragocjenije je za formiranje novih neuronskih veza (sinapsi). NTC – sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi, a na njega će Dr. Ranko Rajović odgovoriti tijekom predavanja.

NTC-sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece, a  temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 % svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 % sinapsi nastane već do pete godine. Taj se argument čini dovoljno uvjerljivim da posvetimo veliku pozornost predškolskoj dobi, učinkovitosti učenja i korištenju dječjeg pamćenja. Ako tijekom formalnog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja radimo sa samo 25 % preostalih mogućnosti korištenja potencijala mozgovnog kapaciteta, tada je važno znati kako se razvija dijete do sedme godine života.

NTC-sustav učenja dr. Ranka Rajovića primjenjuje se na različite načine u 15 europskih zemalja. Sustav podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Taj sustav učenja predstavlja operacionalizaciju teorijskih spoznaja navedenih znanstvenih disciplina, što je dobar pokazatelj kako povezivati teoriju s obrazovnom praksom. Pritom je riječ o novom pristupu učenju u kojem dominira misaona aktivnost djeteta i njegov uspješan razvoj. Sustav je vrlo dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole. Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove prema povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja. Naglašava se važnost obitelji i šire društvene zajednice (vrtići, škole, centri za darovite) u razvoju darovite djece. NTC-sustav učenja ozbiljno će poljuljati opravdanost tradicionalnog rada s djecom.

Za sva pitanja i nedoumice stojimo vam na raspolaganju na 098/30 55 34, kontakt osoba Irena Orlović