Kako se formira mozak?
 

Intenzivan razvoj mozga počinje još u maternici u 3. tromjesečju trudnoće i slijedi put od najjednostavnijih dijelova prema složenijima.

Tako se najprije razvijaju dijelovi mozga (moždano deblo) zaduženi za reguliranje osnovnih životnih funkcija, kao što su otkucaji srca, krvni tlak, stanja pobuđenosti, pažnje, spavanja i dr. Postupno se nadograđuju područja odgovorna za sve složenije funkcije (limbički mozak), kao što su ponašanja važna za opstanak organizma (borba, bijeg, hranjenje, seksualno ponašanje), kontrolu emocija i njihovo izražavanje, pamćenje.

I konačno, nakon rođenja, dolazi do snažnog razvoja gornjih slojeva mozga (moždane kore) odgovornih za najsloženije funkcije, npr. apstraktno mišljenje, učenje, rješavanje problema i govor.

Da bi čovjek mogao izvršiti određenu radnju, udaljeni dijelovi mozga, zaduženi za različite funkcije, moraju se međusobno povezati kako bi djelovali kao cjelina. Na primjer, dijete opazi zvečku, zatim zaključi da je ona predaleko te krene puzati prema njoj. Da bi do ovakve svrsishodne radnje došlo, moraju se međusobno povezati oko i dijelovi mozga zaduženi za vid, mišljenje i motoriku.

Iako sadrži većinu živčanih stanica koje će imati u odrasloj dobi, bebin mozak teži samo jednu četvrtinu mozga odraslog čovjeka. Razlog ove razlike je dijelom u rastu živčanih stanica, ali uglavnom u nastanku zapletene mreže veza između stanica, odnosno rastu ogranaka stanica putem kojih one međusobno komuniciraju. Mozak se povezuje horizontalno – lijeva i desna polutka – te vertikalno – jednostavnija i složenija područja mozga.

Povezivanje živčanih stanica počinje spontano još za vrijeme razvoja u maternici. No, po rođenju, nakon što na sva bebina osjetila počinju djelovati različiti podražaji (svjetlost, zvuk, miris, dodir, promjena položaja i sl.), stanice se međusobno povezuju iznimno brzo.

Tako, na primjer, da bi čovjek uopće mogao vidjeti, stanice oka moraju se spojiti putem očnog živca sa stanicama moždane kore na zatiljnom dijelu mozga, gdje se nalaze vidni centri.

Činjenicu da do ovakvog povezivanja dolazi pod utjecajem iskustva ilustrira i eksperiment u kojem su tek okoćenim mačićima povezali jedno oko. Nakon nekoliko mjeseci, istraživači su usporedili povezanost očiju s vidnim područjem mozga. Kod prekrivenog oka nije došlo do stvaranja veza s vidnim centrom u mozgu te je ono bilo gotovo slijepo.

Utjecaj negativnih emocija na razvoj mozga

Stanice koje češće međusobno komuniciraju grade temelje za stvaranje trajnijih i čvršćih moždanih puteva. Oni putovi, koji se ne koriste često, nestaju. I nastanak novih i gubitak starih puteva mozgu omogućuje prilagodbu okolini u kojoj živi. 

Tako, na primjer, kad roditelji nisu u stresnom trenutku u dodiru s djetetom već ga „puštaju da se sâmo isplače“, dijete postaje preplavljeno negativnim emocijama, a mozak hormonom stresa, koji uništava dotad uspostavljene veze među živčanim stanicama. Takvi se štetni učinci javljaju i ako dijete često doživljava roditeljsku ljutnju i grubost, gleda prijeteće izraze lica, sluša povike, kritike, omalovažavanja i sl.

Neugodne emocije javljaju se i kada roditelji u prvih nekoliko godina života djeteta ne prepoznaju njegovu potrebu da se igra s roditeljem i da roditelj osjeti i dijeli njegove emocije u toj igri.

Primjerice, često se viđaju roditelji koji dovedu malo dijete u park i onda nezainteresirano sjede na klupici, čitaju novine ili razgovaraju na telefon dok se dijete „zabavlja“ u pješčaniku, na toboganu ili vrtuljku. To dijete vrlo često donosi roditelju nekakve igračke ili pak trčkara naokolo, skriva se i luta od sprave do sprave. Roditelj njegovo ponašanje smatra „glupiranjem“ pa ga čak i kori zbog toga, ali se ne pridružuje djetetu u igri. Dijete u toj svojoj potrazi za aktivnosti zna čak i pasti, a roditelj, ako, unatoč plaču, procijeni da se nije ozbiljno ozlijedilo, sa svoje klupice urla: „Prestani. Tako ti i treba kad se svukud penješ.“ Isto tako, i kada je dijete poslano u svoju sobu da se igra samo, ono može osjetiti nezainteresiranost svog roditelja za svoje potrebe, aktivnosti i sl.

Sve ove situacije kod djeteta mogu stvoriti takvu vrstu putova u dijelu mozga zaduženim za emocionalno reagiranje zbog kojih ono kasnije osjeća nesigurnost i nemoć te doživljava svijet opasnijim ili okrutnijim no što on uistinu jest. Pretjerano budno i oprezno doživljavanje okoline predstavlja prilagodbu na uvjete odrastanja koje dijete doživljava prijetećima. Pod utjecajem kasnijih ugodnijih iskustava, u odnosima s bliskim osobama (npr. partnerom) ili pod utjecajem psihoterapijskih postupaka, takve se veze kasnije mogu ublažiti ili nestati.

Fleksibilnost mozga, odnosno sposobnost stvaranja novih ili gubitka starih veza, pod utjecajem novih iskustava – naziva se plastičnost.

Iako mozak cijeloga života ostaje plastičan, u djetinjstvu je najotvoreniji za nova iskustva.

To ilustrira i činjenica da djeca koja imaju priliku učiti strani jezik u dobi od 3 do 7 godina, na različitim testovima jezika, postižu uspjeh jednak onima kojima je to materinski jezik.

Dakle, odrasli mozak, iako i dalje dovoljno plastičan da usvoji znanje novog jezika, više nije sposoban stvoriti takve veze u pogledu naglašavanja, intonacije i fonetike koje bi osobi omogućile da se ne razlikuje od izvornog govornika. Kad se jednom uspostave moždane veze koje predstavljaju biološki temelj uma, svijet je teško tumačiti na bilo kakav drukčiji način.

Na izgradnju mozga u velikoj mjeri utječu odnosi s drugim ljudima. Činjenica da je velik dio mozga posvećen obradi jezika i razumijevanju lica, ukazuje na to da je za njegovo oblikovanje važan sadržaj i način komunikacije s drugima, a naročito s bliskim osobama. Štoviše, smatra se da je stres proizašao iz lošeg odnosa s bliskim osobama, naročito roditeljima, štetniji za oblikovanje mozga od ostalih nepovoljnih faktora, kao što su nedovoljan unos hranjivih tvari, izloženost nekim štetnim tvarima ili mikroorganizmima, fizička ozljeda glave i sl.

Povoljni uvjeti odrastanja
 

U prve dvije godine života naročito se razvija prednji čeoni dio moždane kore. To je takozvani društveni mozak, važan za kontrolu emocionalnih stanja, za opažanje reakcija drugih ljudi i društvenih signala koje oni šalju (izraza lica, gesta, pokreta tijela, držanja tijela i sl.), za razmišljanje o tim signalima te vlastitim i tuđim osjećajima, za empatiju i sl. Društveni mozak nadgleda i organizira neke jednostavnije funkcije, npr. doživljene emocije i instinktivne reakcije “bijega ili borbe” u stresnim situacijama.

Da bi društveni mozak mogao ublažiti doživljene emocije kako osoba, na primjer, ne bi postala preplavljena njihovom jačinom, on se mora razviti odnosno povezati s ostalim dijelovima mozga. Za primjereno reagiranje u stresnoj situaciji nužna je komunikacija između dijelova mozga uključenih u razmišljanje o toj situaciji, doživljavanje emocija kao i postupanje u danoj situaciji.

Da bi se dijete u nekoj stresnoj situaciji sâmo moglo utješiti i ne reagirati pretjerano burno (tjeskobno, depresivno, agresivno, pasivno-agresivno i sl.), njegov bi mozak trebao često doživljavati iskustva umirivanja, tješenja, prihvaćanja, razumijevanja od strane odraslih bliskih osoba, posebice roditelja.

Što više pozitivnih iskustava dijete doživi sa svojim roditeljima i ostalim osobama koje o njemu brinu, to se više ovaj dio mozga razvija i povezuje s ostalim dijelovima.

Opisani dio mozga predstavlja biološku podlogu dvaju važnih psiholoških mehanizama – samosvijesti i samokontrole. Ako odrasli, koji skrbe o maloj djeci, razgovaraju s djecom o emocijama koje kod njih primjećuju, djeca razvijaju svijest o svojim emocionalnim stanjima, svojim željama, htijenjima, motivima i sl. Tada ona to znanje koriste i za tumačenje osjećaja drugih ljudi i razvoj empatije.

Tako, primjerice, u situacijama ljutnje i naglog reagiranja, društveni mozak ima sposobnost ublažiti poruke koje dolaze iz jednostavnijeg dijela mozga, kao što je želja da se nekoga ili nešto udari. No da bi se neuralni putevi samokontrole razvili, malo dijete mora imati smirenog odraslog skrbnika koji će ga nježno, ali odlučno i dosljedno učiti suzbijanju takvih poriva. To podrazumijeva da odrasli skrbnik neće i sam iskazivati takve porive ili radnje.
Istraživanja su pokazala da se na temelju samokontrole u dobi od 22 mjeseca može predvidjeti sposobnost samokontrole u dobi od 3 i 4 godine te da je ona povezana sa sposobnošću empatije u dobi od 8 godina.

Socijalne i emocionalne vještine, kao što su samosvijest i samokontrola, djeci kasnije omogućuju usmjeravanje pozornosti na učitelje i školsko gradivo. Kao takve čine nadgradnju inteligenciji i doprinose sposobnosti učenja.
Stoga je važno omogućiti roditeljima da provode što je moguće više vremena s bebama i malom djecom, da posvećuju mnogo pažnje njihovim osjećajima te da im pomažu u učenju odgovarajućih ponašanja.

Autor: Mirna Đorđević

Preuzeto s www.istrazime.com