Bogata iskustva, od igre do umjetnosti i odnosa, u osnovi utječu na dječji razvoj

Kad je Albert Einstein bio dijete, samo je nekolicina (ako i oni) očekivala da će on dati takav izvanredan doprinos znanosti. Njegov je jezični razvoj kasnio, što je toliko zabrinulo njegove roditelje da su se odlučili posavjetovati s liječnikom. Njegova je sestra jednom priznala da je Einstein imao „toliko problema s jezikom da su se svi oko njega bojali da nikada neće naučiti”. Kako je ovo dijete od osobe s mogućim poteškoćama u razvoju postalo, doslovno, Einstein?

Dio odgovora na to pitanje simbolično pokazuju dva poklona koja je Einstein dobio od svojih roditelja kad je imao pet godina. Kad je Einstein zbog bolesti cijeli dan proveo u krevetu, otac mu je dao kompas. Za Einsteina je to bio tajanstveni uređaj koji je pobudio njegovo zanimanje za znanost. Ubrzo nakon toga, Einsteinova majka, koja je bila talentirana pijanistica, poklonila je Einsteinu violinu. Ova dva poklona aktivirala su Einsteinov mozak na prepoznatljiv način u pravo vrijeme.

Dječji mozak razvija se postepeno, u tzv. kritičnim razdobljima. Prvo nastupa oko 2. godine života, a drugo započinje tijekom adolescencije. Na početku ovih razdoblja broj veza (sinapsi) između moždanih stanica (neurona) se udvostručuje. Dvogodišnjaci imaju dvostruko više sinapsi od odraslih. Budući da se u ovim vezama između moždanih stanica odvija učenje, dvostruko više sinapsi omogućava mozgu da uči brže nego u bilo kojem drugom razdoblju života. Zato iskustva djece u ovom razdoblju trajno utječu na njihov razvoj.

Ovo prvo kritično razdoblje razvoja mozga započinje oko 2. godine i završava oko 7. godine života. To je prva prilika za izgradnju temelja za cjelovito obrazovanje djece. Četiri su načina za maksimalno iskorištavanje ovog kritičnog razdoblja: poticanje ljubavi prema učenju, naglasak na širini, a ne dubini, obraćanje pozornosti na emocionalnu inteligenciju i ne shvaćanje obrazovanja male djece samo kao preteče „pravog” učenja.

Potaknite ljubav prema učenju

Mala djeca trebaju uživati u procesu učenja, a ne se usredotočiti na samu izvedbu. Odgajatelji i roditelji mogu naglasiti radost u iskušavanju novih aktivnosti i učenju nečeg novog. Moramo pomoći djeci da shvate da su pogreške dobrodošli, normalan dio učenja.

Ovo je razdoblje ujedno i vrijeme za uspostavljanje razmišljanja o rastu – vjerovanja da se talenti i sposobnosti razvijaju trudom te da nisu fiksni. Odgajatelji trebaju izbjegavati etiketiranje djece i univerzalne izjave o njihovim sposobnostima. Čak su i komplimenti poput „Ti si tako pametan!” kontraproduktivni. Umjesto toga, naglasite upornost i stvorite siguran prostor za učenje. Djeca će naučiti voljeti učenje ako pokažemo entuzijazam tijekom procesa, a ne ako se usredotočimo na rezultate.  

Usredotočite se na širinu, ne dubinu

Ako tijekom ove faze razvoja želite ukloniti naglasak na rezultatima, naglasite širinu razvoja vještina, a ne dubinu. Izlaganje djece brojnim različitim aktivnostima temelj je za razvoj vještina u raznim područjima. Ovo je vrijeme da se djeca počnu baviti glazbom, čitanjem, sportom, matematikom, umjetnošću, znanošću i jezicima. 

David Epstein u svojoj knjizi Range tvrdi da često zanemarujemo i podcjenjujemo širinu iskustva. Naglasak na izvrsnosti u jednoj aktivnosti možda će biti prikladno u nekom trenutku života. Ali ljudi koji napreduju u našem svijetu koji se brzo mijenja obično su oni koji se prvo nauče koristiti znanjem iz više područja i razmišljati kreativno i apstraktno. Drugim riječima, našem društvu trebaju dobro oblikovani pojedinci.

Dobro oblikovanje posebno je važno za djecu u dobi od dvije do sedam godina. Njihovi mozgovi u razvoju spremni su primiti široku lepezu vještina. Ovo je „razdoblje uzorkovanja”, kako ga Epstein naziva, vrlo važno. To je razdoblje u kojem se djeca mogu razvijati – u svakom pogledu. Kasnije će biti dovoljno vremena za specijalizaciju.

Nemojte zanemarivati emocionalnu inteligenciju

Da, želimo da djeca dobro čitaju i nauče osnove matematike. Ali ne bismo trebali zanemariti emocionalnu inteligenciju. Prednosti učenja tijekom ovog prvog kritičnog razdoblja razvoja mozga trebale bi se proširiti i na interpersonalne vještine poput ljubaznosti, empatije i timskog rada.

Daniel Siegel i Tina Payne Bryson u svojoj knjizi The Whole-Brain Child objašnjavaju važnost razvoja empatije u djece. Empatija počinje prepoznavanjem vlastitih osjećaja. Stoga oni predlažu da najprije pomognemo djeci u ovoj dobnoj skupini da prvo odrede svoje osjećaje (Osjećam se tužno.), a zatim i da ispričaju priču o tome što ih je rastužilo (Osjećam se tužno jer sam htio sladoled, a ti si rekao ne.). Kad djeca izvježbaju prepoznavanje emocija, odgajatelji mogu početi postavljati pitanja koja ih potiču na razmišljanje o osjećajima drugih.  

Jedan od načina poticanja brige o drugima jest uključivanje djece u ono što odrasli čine za druge. Čak i ako maloj djeci dopustite da sudjeluju u obavljaju kućanskih poslova, ona mogu postati korisniji i pažljiviji ljudi.

Nemojte misliti da je obrazovanje male djece samo preteča „pravog” učenja

Dječji mozak može na jedinstven način primiti informacije tijekom ovog kritičnog razdoblja. Ako inteligenciju definiramo kao sposobnost učenja, djeca u dobi od dvije do sedam godina života možda su najinteligentniji ljudi na Zemlji.

Istraživanja pokazuju da se neke vještine ne mogu naučiti ni približno dobro nakon ovog prvog kritičnog razdoblja razvoja mozga. Na primjer, istraživanja pokazuju da djeca ove dobi najbolje mogu naučiti jezične obrasce, što im omogućava svladavanje drugog jezika gotovo kao i materinskog jezika. Međutim, kad djeca navrše 8 godina, smanjuje se i sposobnost njihova učenja jezika, zbog čega drugi jezik ne mogu govoriti tako dobro kao materinski. Isti učinak dobi nalazimo i kod učenja glazbenih sposobnosti, kao što je savršeni ton.

Važno je napomenuti da Einsteina roditelji nisu upisali na instrukcije iz fizike, područja iz kojeg će kasnije dobiti Nobelovu nagradu. Naprotiv, Einsteina je otac uključio u svoj inženjerski posao. Majka ga je upisala na satove violine jer je željela da voli i cijeni glazbu. Obje su aktivnosti djelovale na holistički razvoj njegova mladog uma. Primamljivo je obrazovanje u ranom djetinjstvu smatrati pretečom „pravog” obrazovanja, no ovo su možda najvažnije godine.

Autor: Rishi Sriram
24. lipnja 2020.

Hrvatski srednjoškolci ne vole ići u školu, nezadovoljni su komunikacijom u obitelji, redovito konzumiraju alkohol i marihuanu, a zbog tuge i bezvoljnosti razmišljaju o samoubojstvu, ali ga i planiraju.
 

Pokazalo je to istraživanje tima znanstvenica Laboratorija za prevencijska istraživanja, Odsjeka za poremećaje u ponašanju zagrebačkoga Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Time su samo potvrdile višegodišnja upozoravanja stručnjaka, ponajprije školskih psihologa i pedagoga, da se o mentalnome zdravlju naših učenika ne brine dovoljno.

Kako i bi, kada je ocjena još uvijek jedino mjerilo nečije sreće i uspjeha. Kad se od petog do osmog razreda trči za ocjenom koja će osigurati upis u srednju školu, a potom se iduća četiri razreda trči za ocjenama i instrukcijama kako bi bili što uspješniji na državnoj maturi. O preopterećenosti đaka tijekom tih silnih trčanja, izloženosti raznim traumama i međuvršnjačkome nasilju, obiteljskim problemima i sve češćem siromaštvu sustav ne vodi brigu. Odnosno, reagiramo tek kada se dogodi neko „zlo”. I dok u osnovnim školama još ima mjesta za preventivno-odgojna djelovanja, srednjoškolci su zapravo prepušteni sami sebi, iako o životu pojma nemaju. Niti imaju koga pitati. Na društvenim mrežama, odnosno u samoći svojih soba provode većinu vremena, pa ovakva saznanja do kojih su došle istraživačice s ERF-a nikoga ne bi trebale čuditi. Ali bi barem trebala biti poziv na buđenje.
 

Djevojke u (većem) problemu

Nakon istraživanja u Zagrebu gdje je prikupljen reprezentativni uzorak od 4821 adolescenta, u drugome valu ispitivanja pozitivnog razvoja uključeno je 5317 srednjoškolaca iz Pule, Varaždina, Splita i Osijeka.

Dakle, istraživanjem Odsjeka za poremećaje u ponašanju obuhvaćeno je 10 138 učenika od prvog do četvrtog razreda srednje škole, iz ukupno 77 škola (25 škola iz grada Zagreba te 52 škole iz ostala četiri grada).

Budući da se češće ovakva istraživanja rade s osnovnoškolskom populacijom, onda su podatci koje su prikupile znanstvenice s ERF-a vrlo važni i daju uvid u emocionalno i psihičko stanje naših adolescenata, odnosno srednjoškolske populacije. A ti bi podatci trebali zabrinuti sve koji se bave mladima.

Mora nas zabrinuti da više od 25 posto mladića i djevojaka ne izražava zadovoljstvo niti komunikacijom u obitelji niti obiteljskim životom, pri čemu su djevojke nezadovoljnije. Istodobno, djevojke su bitno uspješnije u školi od mladića, ali ukupno gledajući samo 39 posto mladih voli ići u školu. Tek 52 posto učenika smatra da ih škola potiče na razmišljanje i stvaranje novih ideja, dok ih samo 40 posto doživljava sadržaje predmeta zanimljivima.

Za doc. dr. sc. Mirandu NOVAK, voditeljicu projekta i ovog istraživačkog tima ERF-a, nema sumnje – dobiveni podatci zaista pokazuju da je nužno što prije reagirati na utvrđeno stanje, što je dužnost stručne i znanstvene javnosti, pogotovo zato što sličnih istraživanja koja sveobuhvatno idu na razna okruženja (pojedinca, obitelj, školu, zajednicu) u Hrvatskoj ima malo:

– Zaista je teško i nezahvalno reći što više zabrinjava. Mene više zabrinjavaju djevojke općenito. Po literaturi mi i očekujemo da su one više takoreći u problemu, da se lošije osjećaju, imaju više anksioznih i depresivnih simptoma, no u hrvatskom patrijarhalnom kontekstu, čini se da se nešto ozbiljno zbiva sa socijalizacijom djevojaka i treba im podrška.

Pitamo je što možemo učiniti da poboljšamo mentalno zdravlje naših adolescenata. Budući da u školama provode velik dio dana, zanima nas jesu li naši učitelji i profesori uopće dovoljno kompetentni prepoznati npr. ovisnika o marihuani ili kockanju ili pak depresivnu djevojku koja razmišlja o suicidu. Nažalost nisu, odgovara Novak.

– To, jasno, ovisi o osobnoj varijabli i o tome kakvi su inače kao osobe, koliko su skloni promišljanju o drugima, koliko su se sami educirali. S jedne strane, važno je reći da učitelje zbog toga ne treba kriviti. Stvar je u tome da ih za brigu o problemima djece i mladih uopće nisu pripremali u tijeku njihova obrazovanja. S druge strane, današnji je trenutak toliko složen da će učiteljima sve važnije biti relacijske kompetencije, stvaranje brižnih odnosa, prepoznavanje problema i pružanje pomoći. Te će vještine postati preduvjet da mogu predavati propisani sadržaj.
 

Reforma mora bez politike

Na tome je tragu Hrvatski zavod za javno zdravstvo pokrenuo pilot-program PomoziDa, u čijem je osmišljavanju sudjelovala i dr. Novak, a upravo se odnosi na opismenjavanje nastavnika o prepoznavanju problema te davanje podrške i prve pomoći kad uoče probleme mentalnog zdravlja. Ipak, i dalje je porazna činjenica da mnoge škole nemaju kompletirane stručne suradnike, da postoje škole gdje jedva imaju jednog pedagoga ili psihologa ili pak nekoliko škola dijeli jednoga socijalnog pedagoga. Novak se pita – kakva je to reforma školstva ako nemamo oformljene i kompletirane stručne timove:

– Važno je da sve škole imaju minimum jednakosti standarda i država bi za to trebala naći novac. Nije mi jasno kako uopće škole bez potrebnih stručnih suradnika rade. Nerijetko su to upravo škole koje ni u lokalnoj zajednici nemaju kome uputiti učenike. Zato promjene trebaju biti sustavne i usmjerene i na zapošljavanje stručnoga kadra, i na osnaživanje nastavnika i na dobro informiranje i roditelja i djece.
 

Izvanredna profesorica dr. sc. Josipa MIHIĆ objašnjava nam da pitanje „ljubavi” prema školi dosad nikad nije bilo postavljeno tako velikom broju hrvatskih srednjoškolaca i činjenica da njih samo 39 posto voli ići u školi zabrinjava. Naime, budući da u školi provode znatan dio svog vremena, a ne vole školu, to uvelike utječe na njihovu motivaciju, akademski uspjeh, ali i prije svega mentalno zdravlje i dobrobit. Tim više što se privrženost školi u raznim istraživanjima pokazala jako snažnim zaštitnim čimbenikom u pozitivnom razvoju mladih, pa ovakvi podatci traže još ozbiljniju reformu modaliteta obrazovanja u Hrvatskoj.

– Mlade je važno usmjeravati prema kreativnom promišljanju, hrabrosti i primjeni novih pristupa rješavanju problema. Ministarstvo i ključni ljudi u Hrvatskoj polako uviđaju važnost modela poučavanja koji će poticati inovativnost, kreativnost, interaktivan rad i praktičnu primjenu znanja i vještina, međutim za navedeno su potrebne dubinske i sustavne promjene u diskursu obrazovnog sustava koji imamo. Na reformi našeg obrazovanja treba raditi sustavno, dubinski i uključivanjem svih relevantnih dionika i stručnjaka. Najvažnije, osuvremenjivanje obrazovanja nikako ne bi smjelo biti pod utjecajem političkih promjena niti ugroženo njima – smatra Mihić.

Nema prave prevencije

Jasno je istraživačicama s ERF-a da ni ulaganje u digitalne vještine ne bi trebalo biti okosnica reforme obrazovnog sustava, naprotiv. Mladima trebaju socijalno-emocionalne vještine poput stvaranja i održavanja odnosa, rješavanja problema, komunikacije i suosjećanja s drugima, samoregulacije, svjesnosti o sebi, svojim emocijama i potrebama. To se već godinama pokazuje ključnima za razvoj zdravih, autentičnih, kreativnih i produktivnih mladih ljudi koji mogu nositi pozitivne promjene u društvu.

Rezultati istraživanja upozoravaju i na problem vršnjačkog nasilja. Čak 39 posto mladih navodi da su jednom ili češće u posljednjih mjesec dana vidjeli kako netko od vršnjaka zlostavlja drugog učenika, a 18 posto navodi da su i sami doživjeli nasilje. Problem je u tome, kaže nam Mihić, što se u hrvatskim školama ne provode sustavni program prevencije nasilja. Nekoliko radionica s temom nasilja nije preventivni program niti su programi koji potiču izvanškolske aktivnosti učenika dovoljni za prevenciju nasilničkog ponašanja:

– U svijetu se zna što je potrebno da bi se stope vršnjačkog nasilja umanjile. Potrebni su nam utemeljeni programi socijalno-emocionalnog učenja od predškolske dobi do kraja osnovnoškolskog obrazovanja. Međupredmetne teme koje se trenutačno provode u kurikulu osnovnoškolaca nisu dovoljne za razvoj ovih vještina. To je kao da kažete da će dijete naučiti dobro računati tako da mu ponudite jedan sat matematike mjesečno. To se neće dogoditi. Socijalno-emocionalni razvoj traži i zaslužuje svoje vrijeme svakoga tjedna kao i drugi školski predmeti. Problem je u tome što je školski raspored i sadržaj vrlo opterećen i prostora za nove sadržaje trenutačno je vrlo malo! 

Istraživanje je pokazalo i ono što zapravo znamo; da naši srednjoškolci često konzumiraju alkohol, odnosno dvije trećine njih popilo je nešto u posljednjih mjesec dana. Pritom mladići češće konzumiraju alkohol od djevojaka. Kako pak dolaze do njega, posebno je pitanje, budući da ne treba zaboraviti činjenicu kako je točenje i prodaja alkohola mladima do 18 godina u Hrvatskoj zabranjeno zakonom.

Marihuana je drugo sredstvo ovisnosti koje mladi najčešće konzumiraju, njih 15 posto pušilo je u posljednjih mjesec dana. Treći je porok odlazak u kladionice.
 

Otuđivanje i usamljenost

Zanimljiv je i podatak da u romantičnim vezama njih 11,6 posto doživljava neki oblik nasilnog ponašanja, ali su mladići ti koji češće prijavljuju nasilje djevojaka. Što se tiče rizičnoga seksualnog ponašanja, 23 posto mladih imalo je iskustvo oralnog spolnog odnosa (20 posto prije 14. godine života). Isti je ukupno postotak, njih 23,5 posto imalo cjelokupan spolni odnos (11 posto prije 14. godine života).

Pozadina svega definitivno je nedovoljna briga cijelog sustava o emocionalnome zdravlju naše djece i srednjoškolaca. Prof. dr. sc. Martina FERIĆ upozorava da nas, nažalost, nitko ne uči kako prepoznavati osjećaje, imenovati ih i prikladno izražavati. Nitko nas ne uči kako razgovarati o njima. Nekako se podrazumijeva da to učimo iskustvom. I mnogi od nas tako i nauče. Ipak, podrška u obitelju je ključna:

– Istraživanja pokazuju kako je istinska zainteresiranost za život djeteta važna za dobre odnose i podržavanje pozitivnog razvoja mladih. Obiteljski život često je pun dogovora o organizacijskim stvarima i premalo je razgovora o tome kako članovi obitelji prolaze kroz dan, što im je bilo izazovno, što ih je oduševilo, razveselilo, ohrabrilo, kako se osjećaju. O takvoj je zainteresiranosti riječ i za to je potrebno naći vremena. Alternativa je tome osjećaj usamljenosti i otuđivanje. U današnjem svijetu toga je previše i, po mojem mišljenju, otuđivanje je jedan od razloga zašto nam društvo izgleda tako kako izgleda.

Sve više i češće, upravo zbog takvoga ubrzanog načina življenja, škole preuzimaju zadaću odgoja djece od roditelja. Ipak, pitanje je mogu li uopće obavljati tu zahtjevnu zadaću. Ili je pak baš taj model funkcioniranja društva doveo do ovako loše mentalne slike naših srednjoškolaca. Ferić smatra da u školama djeca i mladi, osim akademskih vještina, imaju prilike učiti o odnosima. Kako s vršnjacima, tako i s odraslima. U tom smislu važno je da učitelji i profesori budu svjesni koliko njihove socijalno emocionalne vještine, pa posljedično i odnosi koji stvaraju s mladima, utječu na njihov razvoj:

– Međutim, odgoj djece i mladih zadaća je cijelog društva. Roditelji jesu primarni skrbnici i njihov je utjecaj možda najveći. No i ti roditelji žive u društvu koje, nažalost, ne promiče vrijednosti poput preuzimanja odgovornosti, pravednosti, brige za druge, poštovanje i uvažavanje. S jedne su strane agresivni diskurs, a s druge osjećaj bespomoćnosti u odnosu na ono što se događa u društvu postali naša svakodnevnica. Svi dijelovi društva – obrazovne institucije, zajednica, mediji i drugo – oblikuju i utječu na živote svih nas pa tako, možda i više, na živote mladih ljudi. I svi mi – i roditelji, odgajatelji, učitelji, profesori, stručnjaci, znanstvenici, mediji, donositelji odluka i političari – moramo se upitati stvaramo li okruženja koje promiču pozitivan razvoj djece i mladih i njihovo pozitivno mentalno zdravlje. I svi moramo preuzeti odgovornost za društvo koje stvaramo!
 

Sustav čini štetu

Upravo bi spomenuti donositelji odluka ovakve nalaze Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta trebali shvatiti kao jasan poziv za promjene. U svjetskom kontekstu stručnjaci već nekoliko desetljeća govore da u školovanju fokus treba maknuti s akademskih sadržaja, zaključuje voditeljica istraživačkog tima doc. dr. sc. Miranda Novak:

– U današnjem svijetu nije problem naći informaciju i nešto naučiti. Stoga je zadatak osnovne i srednje škole podržati cjelokupan razvoj učenika, osigurati dobre odnose, promicati odrasle kao modele. Treba ulagati u programe razvoja socijalnih i emocionalnih kompetencija te promicanje mentalnog zdravlja. Čini se da naš sustav radi sasvim suprotno – loše utječe na dobrobit učenika! Sustav treba biti holistički usmjeren, i to ne samo na dobrobit učenika nego i na stres, stabilnost i motivaciju učitelja.

Preneseno sa Školskog portala

Knjiga Svako je dijete darovito donosi dokaze zašto je nužna radikalna promjena u shvaćanju odgoja i školovanja.
Naš zastarjeli školski sustav šteti djeci i cijeloj zajednici, smatraju njemački autori, istaknuti znanstvenik, neurobiolog Gerald Hüther i novinar Uli Hauser.  

Roditelji i škole čine sve da bi poticali sposobnosti djece. Pa ipak, zato što nam se obrazovni sustav temelji gotovo isključivo na prenošenju znanja i na postignućima, imamo odlične učenike i studente koji se u poslovnome svijetu pretvaraju u gubitnike. A na tom putu gubimo brojne neiskorištene i frustrirane talente.
Tko želi postati liječnik, u našemu školskom sustavu mora biti dobar matematičar, ali ne mora uz to biti i empatičan.

Trenutačno poimanje darovitosti i 'inteligencije' nije samo pogrešno već je i vrlo opasno.

Na avanturu pisanja ove knjige autore je potaknulo snažno iskustvo boravka u prirodi s djecom koje je društvo stigmatiziralo zbog dijagnoze ADHD-a i proglasilo ih 'problematičnima'. Nakon samo mjesec dana terapeutskog rada na osnaživanju osjećaja zajedništva, timskog rada i empatije, djeca su  pokazala izvanredan napredak u ponašanju i do izražaja je došla njihova darovitost.

Hüther, koji se već više od 20 godina bavi proučavanjem neurobioloških okolnosti ranog razvoja te poticanjem dječje kreativnosti, zapitao se kako bi izgledalo kad bi odrasli ljudi ponovno mogli sagledati svijet iz perspektive djeteta?

Moramo prestati stvarati pritisak i stres već u djetinjstvu, tvrde autori. Uostalom, neuroznanost je odavno  dokazala: svako je dijete darovito, a na nama je da to prepoznamo i djelujemo u skladu s tim.

Stoga autori opisuju koje su darovitosti urođene i kako se razvija dječji mozak. Pokazuju da naš odgoj te aspekte gotovo uopće ne uzima u obzir i zahtijevaju radikalnu promjenu stava kako bi sva djeca posve razvila svoje potencijale.

"Uvjereni smo da djeca danas prebrzo odrastaju i ne pronalaze pritom vremena za prave korake, za pravi redoslijed. Uvjereni smo da nedostaje strpljenja i smislenih zadataka, zajednica punih potpore i uzora koji ohrabruju. Djeca, glava punih slika, gotovo da više i nisu u stanju stjecati vlastita iskustva i ići vlastitim putovima jer gotovo sve konzumiraju u zgotovljenom obliku.

Što bi moglo postati od njih kada bismo ih prestali gurati u betonske zidove naših vrednovanja i predodžaba, kada ih ne bismo žrtvovali svome zastarjelom konceptu darovitosti, koji potječe iz prošloga stoljeća i baš ničime nije opravdan. Taj je koncept doveo do toga da nam školski sustav nalikuje postrojenju za sortiranje zrna graška – previše zrna jednostavno propadne kroz rupice", zaključuju autori.

OVDJE preuzmite predloške za izradu jaslica.

Sa svih strana čujemo kuknjavu kako ljudi sve manje i neradije čitaju knjige, kako su neki atraktivniji mediji odvukli i zarobili njihovu pozornost. Pravi razlog nečitanju knjiga nisu novi i atraktivniji mediji.

Pravi je razlog nečitanju knjiga to što u čitanje knjige treba uložiti više sebe. Napornije je, traži smirenost, tišinu i koncentraciju… Ali matematika je tu vrlo jednostavna: što više uložiš, više dobiješ.
 

Kad čitaš roman, moraš sam vizualizirati likove, prostore, odnose, sam razmišljati o postupcima, posljedicama, poveznicama… moraš sam stvoriti svijet u koji te pisac uvodi svojim djelom. Kad gledaš film snimljen po tom romanu, netko drugi je vizualizirao, promislio i doživio roman umjesto tebe. Pomisliš li da gledanje ekranizacije nekog romana, čitanje osvrta o njemu ili nedajbože njegova preprička  na nekom od portala za „lektiru”, uklanja potrebu za čitanjem romana… nasanjkalo te je! Ponudilo ti put koji je možda lakši i brži, ali ti je istodobno za malo para dalo – malo muzike.
 

Knjige čitamo da bismo došli do informacija, da bismo se zabavili i da bismo rasli kao osobe. Informacija, zabava i osobni rast – to je čarobni trokut čitanja. Ako bilo koji od njegovih triju kutova izostane – nema čarolije. A ako nema čarolije, čitanje prestaje biti užitak.

Ima jedna prastara knjiga o čitanju koju nikad nitko nije preveo na hrvatski, jer, da jest, ne bi nam ni čitanke ni popisi lektire izgledali tako kako su izgledali posljednjih šezdesetak godina. Riječ je o knjizi How to Read a Book Mortimera Adlera iz 1940. godine. Knjigu je početkom sedamdesetih godina revidirao Charles Van Doren, dodavši u nju, osim ostaloga, i smjernice za kritičko čitanje.
 

Adler, naime, govori o četirima razinama čitanja. I kad čovjek o njima malo promisli, sve postaje kristalno jasno. Na prvoj razini uopće nema čarolije, na drugoj i trećoj ima je malo, čarolija zagrli samo onoga tko stigne do četvrte razine. Problem je samo u tome što mnogi, zaista mnogi odustanu puno prije četvrte razine. O čemu je zapravo riječ?
 

1. Elementarno čitanje – to je ono čitanje kod kojega je dovoljno znati ispravno protumačiti slova, povezivati ih u riječi i rečenice te razumjeti što one znače. Tim je čitanjem moguće razumjeti jednostavne priče i odgovoriti na pitanje o čemu se u tekstu radi.
    
2. Inspekcijsko čitanje (skimming) – brzinsko prelijetanje preko teksta ili knjige kako bismo razumjeli njegov koncept, strukturu, temu kojom se bavi… Pogledamo naslov, predgovore, pogovore, sadržaj, naslove odjeljaka, slike… pročitamo ponegdje ponešto da prosudimo želimo li uopće čitati taj tekst/knjigu. Brzo čitanje može biti jedan od oblika inspekcijskoga čitanja: u nekoliko minuta preletiš knjigu, stekneš sliku o njoj i odlučiš koje bi dijelove bilo vrijedno polako pročitati. Često imamo predrasuda prema brzome čitanju. „Išao sam na tečaj brzog čitanja i pročitao Rat i mir u dvadeset minuta. To je nešto povijesno o Rusiji”, narugao se Woody Allen. Ali upravo je time ispunio svrhu inspekcijskoga čitanja: preletio knjigu kako bi mogao zaključiti je li za njega vrijedna čitanja. Iskreno rečeno, nijedna knjiga koja me u nečemu nije nadrasla nije vrijedna čitanja. Ako u knjizi pronalazim samo ono što i bez nje mogu dosegnuti, čitanje takve knjige nije izazov. Može biti puna informacija, može biti zabavna, ali ako me nije u stanju dotaknuti, oduševiti, promijeniti… u njoj za mene neće biti čarolije ni užitka čitanja.
    
3. Analitičko čitanje jest pozorno čitanje, svojevrsno „žvakanje i probavljanje” knjige kako bismo je razumjeli i kako bismo to mogli dokazati odgovarajući na pitanja o njoj: razvrstati je prema vrsti i temi, ukratko je prepričati, objasniti njezine glavne dijelove i način na koji su povezani, definirati probleme kojima se autor u njoj bavi, izdvojiti ono o čemu se detaljnije govori, način na koji se o tome govori… Takvim se čitanjem interpretira autorova riječ, razmatraju izneseni argumenti, kritički prosuđuje o njihovoj valjanosti i istinitosti, autorovoj dosljednosti… To je čitanje nakon kojeg odgovarate i sami sebi na pitanje kakve veze ta knjiga ima s vama, što ste i jeste li uopće što dobili njezinim čitanjem. Ne možemo se upustiti u komentiranje i razgovor o knjizi koju nismo analitički pročitali.
    
4. Sintopsko čitanje je ono koje se počne događati kad čitanje neke knjige u tebi izazove glad za temom o kojoj čitaš i odvuče te do mnoštva knjiga koje se bave istom temom, navede te da istražuješ dalje, guglaš, tražiš detaljnije, dublje, viđeno iz nekoga drugoga kuta… Sintopsko čitanje je kad osjetiš da je svaka knjiga koju čitaš samo djelić slagalice koju strastveno želiš složiti. Ono uključuje i inspekcijsko i analitičko čitanje, ali nadilazi pročitano sinergijom. Nije riječ samo o uspoređivanju i povezivanju pročitanih knjiga, riječ je o nadrastanju u naše vlastite sinteze, otvaranju naše kreativnosti, otvaranju za nove načine razmišljanja, nove perspektive, nove emocije. O zaljubljivanju. O očaravanju.

Sve su nas naučili elementarno čitati, ali nisu svi naučili čitati inspekcijski. Za takvo bi čitanje učenicima trebalo dati zadatak da provedu popodne u knjižnici, prelistaju dvadesetak nasumično odabranih knjiga pa odaberu među njima tri koje bi najradije pročitali (i argumentiraju zašto) te tri koje nikako ne bi željeli čitati (i argumentiraju zašto). Učenik sasvim sigurno neće zavoljeti čitanje ako knjigu čita analitički samo zato što zna da mora prikupiti dovoljno informacija kojima će, odgovarajući na pitanja, dokazati da ju je pročitao. Odgojila sam strastvenog čitača tek kad mu pomognem da nauči čitati sintopski. A to ga mogu naučiti samo ako i ja tako čitam. Zaljubljivanje u čitanje je, naime, zarazno.
 

Nemoguće je zaljubiti djecu u čitanje ubijajući ih u pojam pitanjima konstruiranima po površno shvaćenoj piramidi Bloomove taksonomije, ali ni primjenom smjernica za čitateljsku pismenost PISA-projekta. Bloomova kognitivna taksonomija samo je to: kognitivna. A kognitivno je samo jedan od kutova čarobnog trokuta čitanja. Čitateljska pismenost u PISA-projektu nije postavljena tako da bi se djecu zaljubilo u čitanje, nego da bi ih se naučilo čitanjem izvlačiti ono što im je potrebno na novom tržištu rada. Uostalom, PISA-projekt pokrenuo je i financira ga OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj), a ne klub zaljubljenika u čitanje.

Preneseno sa Školskog portala

Vaš vrtićarac daje sasvim novo značenje riječi „nestalan“. U jednom trenutku on je kralj svijeta – trčkara uokolo potpuno vedar i nasmijan, dok je u drugom ljut kao paprika – krajnje je frustriran, plače i baca igračke na drugi kraj sobe.

Mnogi roditelji, u takvim trenucima, ne znaju kako bi reagirali, no upravo su ovakvi emocionalni ispadi idealne prilike za poučavanje i razvoj djetetove emocionalne inteligencije.

Emocionalnu inteligenciju možemo definirati kao sposobnost prepoznavanja, identificiranja i razumijevanja  svojih i tuđih osjećaja. Osim toga, emocionalna inteligencija podrazumijeva i sposobnost upravljanja vlastitim emocijama, adekvatno izražavanje emocija i samomotivaciju. Također, odnosi se i na  ustrajnost unatoč teškoćama i frustracijama, kontroliranje impulzivnosti, regulaciju raspoloženja te empatiju, odnosno suosjećanje.

Zašto je emocionalna inteligencija toliko važna u odgoju?

Učenje djeteta da se uhvati u koštac i nosi s određenim emocijama, na zdrav i prihvatljiv način, daje mu priliku za veću kvalitetu života u budućnosti.
Sigurno okruženje obitelji je prvo i najbolje mjesto za učenje ovakvih životnih lekcija.
Kada pomognete svome djetetu da razumije i nosi se s preplavljujućim emocijama – kao što je ljutnja, tuga, frustracija, zbunjenost – tada razvijate njegovu emocionalnu inteligenciju.
Dijete s većim kvocijentom emocionalne inteligencije bolje se nosi sa svojim osjećajima te se može samo utješiti kada je povrijeđeno. Takvo dijete bolje razumije odnose s drugima i može stvarati čvrsta prijateljstva.

Razvijanjem emocionalne inteligencije dijete postaje sretnije, uspješnije i odgovornije. To ima za posljedicu ponašanja koja mu omogućuju da se osjeća dobro unutar obitelji, u vrtiću, školi i raznim drugim socijalnim sredinama.

Slušajte s empatijom – to razvija djetetovu emocionalnu inteligenciju!

Empatija se odnosi na znanje o tome kako se drugi osjeća, na uživljavanje u tuđe emocije, na njihovo razumijevanje. Stoga, obratite pažnju kada vam dijete govori kako se osjeća, a zatim mu „zrcalno vratite“ ono što je podijelilo s vama. Čak i kada ne možete poduzeti ništa u vezi s tim što je vaše dijete uzrujano – suosjećajte. Već samo razumijevanje pomaže da otpusti emocije koje ga muče i zatim nastavi dalje.

Primjerice, možete reći:
„Vidim da ti je teško napustiti igru i doći na večeru.“
„Želio bi da sam stalno s tobom.“
„Razočaran si jer vani pada kiša pa se ne možeš igrati u parku.“

Ovakvi postupci potiču razvoj emocionalne inteligencije jer osjećaj da vas netko razumije pokreće umirujuće biokemijske procese. Aktivira se živčani put koji jača svaki put kada dijete doživi utjehu. Jačanje tog puta omogućuje djetetu da ga kasnije koristi kako bi se samo utješilo kada mu to bude potrebno. Također, dijete uči empatiji kada ga i samo doživljava od drugih. Na ovaj način pomažete svom djetetu da razmišlja o svome iskustvu i doživljajima. Vrlo maloj djeci, već sama spoznaja da postoji naziv za ono što osjećaju omogućuje uspješniji daljnji razvoj emocionalne inteligencije.

Dopustite djetetu da izrazi svoje emocije!

Mala djeca ne razlikuju sebe od svojih emocija. Prihvaćanjem djetetovih emocija – prihvaćate njega. Suprotno tome, poricanjem ili umanjivanjem onoga kako se dijete osjeća – šaljete mu poruku da ono nije u redu te da su neke emocije sramotne i neprihvatljive.

Neodobravanje, primjerice, djetetovog straha ili ljutnje neće spriječiti da se ono svejedno tako osjeća – samo će ga potaknuti da svoje emocije ubuduće suspreže i potiskuje. Suspregnuti i potisnuti osjećaji ne nestaju, niti blijede kao što se to može ostvariti njihovim slobodnim izražavanjem. Potisnuti osjećaji su „zarobljeni“ i na sve načine traže put prema van. S obzirom na to da osjećaji nisu pod svjesnom kontrolom – oni tada izbijaju neoblikovani. Primjerice, kada vrtićarac ugrize sestru, kada sedmogodišnjak ima noćne more ili kada adolescent razvije nervozne tikove.

Umjesto toga, naučite dijete da je cijeli raspon osjećaja razumljiv i da su oni dio svakog čovjeka, no da je važno znati kako ih izraziti. Primjerice, možete reći:
„Jako si ljut jer ti je sestra pokidala igračku, ali ju nije u redu zbog toga udariti. Dođi i pomoći ću ti da joj kažeš kako se zbog toga osjećaš.“
„Ljuta si i vičeš na mene da se maknem. Evo, odmaknut ću se malo. Vidim da te ovi osjećaji bole i plaše, ali te neću ostaviti samu kada ti je tako teško. Ovdje sam s tobom i sigurna si uz mene. Možeš biti ljuta i tužna koliko god želiš. Kada budeš spremna zagrlit ću te i možemo razgovarati ako budeš htjela.“

Roditelji i odgojitelji predstavljaju model djeci. Svakim kontaktom i interakcijom omogućavate djetetu da nauči neke emocionalne vještine. Treba imati na umu da djeca više uče gledajući što roditelji i odgojitelji rade nego slušajući što im se govori. Važno je i prihvatiti vlastite pogreške, ako se iz njih može nešto naučiti. Tako dijete dobiva poruku da nitko nije otporan na neuspjeh, a osim toga, na taj način uči kako se nositi s neuspjehom i krenuti dalje.

Vaše prihvaćanje svojih i djetetovih emocija, pomaže djetetu da i samo prihvati vlastite emocije. To mu omogućuje da lakše nastavi dalje te na taj način postaje sposobnije regulirati vlastite osjećaje. Osim toga, prihvaćanjem emocija dijete uči da one nisu opasne niti sramotne nego da su emocije u redu, da ih svi doživljavamo i da se njima može upravljati, odnosno da ih se može regulirati.
 

Emocije nisu niti pozitivne niti negativne, dobre ili loše. One mogu biti ugodne ili neugodne, ali su prisutne u životu svakog čovjeka od njegovog rođenja. Svi ih doživljavamo u cijelom njihovom rasponu – i kvalitetom i intenzitetom. Razlikujemo se samo po tome koliko se uspješno s njima nosimo i koliko uspješno njima upravljamo.

Preneseno s Istrazime.com

Živimo u poprilično razvijenom elektroničkom dobu i gotovo svakodnevno možemo pročitati kako je izmišljena neka nova aplikacija, kako je napravljen novi robot. Neprestano nam se nude modernija i još savršenija računala. Prije neki dan i sama sam se sa svojom djecom divila robotima i svemu onome što oni mogu. Ipak, jednu stvar uvijek treba imati na umu. Ljudski je mozak nemjerljivo pametniji od bilo kojeg računala ili robota. Računalo samo obavlja zadatke za koje ga je programirao  ljudski um.

Ako, recimo, računalu zadamo da pronađe e-mail adresu Crvenkapice kako bi joj baka mogla poslati popis svega što joj treba, ono će neko vrijeme pretraživati podatke i dati nam informaciju da navedeni korisnik ne postoji u bazi podataka. Ako djetetu koje ide u treći ili čak prvi razred osnovne škole damo isti zadatak – i sama sam ga postavila svom djetetu – ono će reagirati smijehom jer mu je odmah jasno da je besmislen. Neće ni pokušati tražiti. Dakle, dječji je mozak, iako još nerazvijen, za razliku od računala sposoban razlikovati besmisleno i smisleno. Divergentno, odnosno kreativno mišljenje za računalo je također potpuna nepoznanica, dok su George Land i Beth Jarman u svojoj  studiji provedenoj na uzorku od 1600 djece utvrdili da je 98% djece u dobi od tri do pet godina uspjelo riješiti test divergentnog mišljenja na razini genijalaca.

Mozak je ipak najkompleksnija struktura u čitavom svemiru. Iako su zadnjih godina metode istraživanja mozga jako napredovale, možemo reći da o tom mističnom organu i njegovom funkcioniranju još znamo vrlo malo. Znamo da se sastoji od 100 milijardi živčanih stanica koje su opet međusobno povezane, svaka gotovo s tisuću drugih različitih. Smatra se da mozak ima oko 100 trilijuna sinapsi, odnosno neuronskih poveznica, i da kao organ obavlja kompleksne zadatke na način na koji ljudski um ne može ni zamisliti. Težina tih zadataka je tolika da ih je nemoguće izvesti bilo kojem kompjutoru ili robotu. Na prvi pogled čini se da računalo neke zadatke obavlja nevjerojatnom brzinom, brže i od najinteligentnijeg stručnjaka, ali treba uzeti u obzir da je računalo za obavljanje zadataka programirao – ljudski um.

Brojni znanstvenici trude se osmisliti računalni sustav koji će funkcionirati na sličan način kao i ljudski mozak, ali bojim se da im to neće poći tako lako za rukom.

Irena Orlović

autorica web-aplikacije Pametnica

U zadnjih nekoliko desetljeća neuroznanost je došla do brojnih značajnih saznanja o kojima malo znamo. Neuroznanstvenici su potvrdili da dječji mozak nije neki stroj koji je strukturiran po planu i programu došao na svijet, već je to naslijeđen i nerazvijen ljudski organ koji se ovisno o okolini razvija cijeli život. U ranim godinama formiraju se temeljne strukture, koje će nas doživotno obilježiti.Stimulans u prvim godinama djetetova razvoja na mozak djeluje poput katalizatora.  Što možemo napraviti kad je rana stimulacija u pitanju govorit će vam Irena Orlović, autorica nagrađivane web-aplikacije „Pametnica“, vlasnica i urednica izdavače kuće Harfa putem koje je prethodnih 17 godina proučavala literaturu uglednih svjetskih neuroznanstvenika. Vođena osobnim iskustvom kroz rad na ranoj stimulaciji sa svojim djetetom, neke je naslove objavila i na hrvatskom jeziku pod sloganom „Knjige koje vole djecu“. 

"Dijete od roditelja nasljeđuje samo skicu, a način na koji

će se oblikovati i graditi dječji mozak ovisi o njegovoj interakciji

najprije s roditeljima, a potom i okolinom."

                                                                             Irena Orlović

• Kako izravno utječemo na oblikovanje dječjeg mozga?
• Zašto samo potičemo djecu s teškoćama u razvoju kada znamo koliko važnu ulogu igra rana stimulacija kad je razvoj dječjeg mozga u pitanju?
• Što ubrajamo u ranu stimulaciju?
• Zašto su roditelji najvažnija karika u odgoju i obrazovanju djece?
• Kako pomoći djeci da crpe svoje potencijale i izrastu u najbolju verziju sebe? 
• Zašto je emocionalni razvoj temelj intelektualnog razvoja?
• Kako putem komunikacije možemo oblikovati i integrirati mozak u razvoju? 
• Na što trebamo obratiti pozornost ako želimo da se mozak zdravo razvija u prvim godinama?

​

"Da bi dijete imalo zdrave socio-emocionalne vještine, ljudi u njegovoj 

okolini trebaju iste razvijati." 

                                                                                                                  Tatjana Gjurković

• Koje vještine terapije igrom možemo koristiti u odgoju djeteta?
• Kako se igrati s djecom koristeći vještine terapije igrom?
• Jeste li se ikada zapitali kako razvijamo socio-emocionalno osjetljivo dijete kroz svakodnevne interakcije s njim?
• Kako razvijamo djetetove sposobnosti da bude emocionalno inteligentno biće u situacijama kada treba jesti, kada ujutro treba krenuti u vrtić ili školu, kada nas uveseljava ili pak kada napravi nešto loše, kada nas povrijedi?
• Kako poticati empatiju kod djeteta koja je važna za zdrav emocionalni razvoj?
• Jeste li se ikada zapitali kako je povezana neverbalna komunikacija s empatijom

Tijekom edukacije Tatjana Gjurković, mag.psihologije, certificirana transakcijska analitičarka – psihoterapeutkinja te registrirana terapeutkinja igrom, produbit će vaše znanje o emocionalnoj inteligenciji. Govorit će o važnosti samosvjesnosti vlastitih obrazaca osjećanja, razmišljanja i ponašanja kao i znanje o emocijama  te će osvijestiti kako razgovarati s djetetom i kako poticati razvoj djetetove empatije, što je preduvjet za razvoj njegove socijalne svijesti i odgovornosti prema sebi i drugima. 

Želimo li da dijete razvije vještine i sposobnosti emocionalne i socijalne inteligencije, tada je svakako važno da o tome mislimo svakoga dana. U ovoj edukaciji povezat ćemo svakodnevne situacije s poticanjem razvoja emocionalne inteligencije kod djeteta. Neke se od vještina emocionalne inteligencije, o kojima ćemo govoriti tijekom edukacije,  koriste i u terapiji igrom.

Edukacija je namijenjena za: roditelje, odgojitelje, učitelje, psihologe, pedagoge, socijalne pedagoge, edukacijske rehabilitatore, logopede, psihoterapeute i sve druge koje zanima ovo područje dječjeg razvoja.

''Što ubrajamo u rano poticanje emocionalnog i intelektualnog razvoja?''

18.09. u 17.00 sati u Gradskoj knjižnici Marka Marulića (velika dvorana), ulica Slobode 2, Split.

Edukacija traje četiri školska sata. Redovna cijena edukacije je 320 kn. Ako uplatu izvršite u roku 48 sati od trenutka prijave, cijena praktične edukacije za Vas je 220 kn. Podaci za uplatu su sljedeći: Harfa d.o.o., Rodrigina 4, Split, HR2823400091110478520 (PBZ), poziv na broj: 1904

Svi sudionici dobit će potvrdu o sudjelovanju.

Stres u trudnoći predstavlja faktor rizika kada je riječ o pojavi depresije i nekih drugih oboljenja u kasnijoj životnoj dobi. Do toga su zaključka došli znanstvenici iz Jene. Otkrili su kakve tragove hormoni stresa ostavljaju u mozgu nerođene djece.

„Što osjeća moje dijete u trbuhu?“ pitaju se gotovo sve žene za vrijeme trudnoće. Dopiru li na neki način strah, stres, tuga i bolovi koje majka osjeća i do njezina nerođena djeteta? I, prije svega, mogu li ti utjecaji naškoditi djetetu u kasnijem životu?

Stres koji majka u trudnoći osjeća doista dopire do djeteta, no ne u istoj količini: Enzimi u posteljici štite nerođeno dijete od prevelikog straha i uzbuđenja koje majke osjećaju. No ipak oko 10% majčina hormona stresa (kortizola) dopire do njezina djeteta – a i to je dovoljno za znatan utjecaj na dijete.

Do toga su zaključka došli znanstvenici Klinike za neurologiju „Hans Berger“ na Sveučilišnoj klinici u Jeni, koji su u petak u Wiesbadenu na godišnjoj konferenciji Njemačke udruge za istraživanje sna i medicinu sna (Deutsche Gesellschaft für Schlafforschung und Schlafmedizin – DGSM) predstavili svoje rezultate. „Prenatalni stres u nerođena djeteta trajno podiže razinu hormona stresa, te pospješuje sazrijevanje mozga“, rekao je neurolog Matthias Schwab, voditelj jenske radne grupe „Fetalni razvoj mozga i programiranje bolesti u kasnijem životu“. „Stoga je stres u vrijeme trudnoće važan faktor rizika za kasnije depresije i ostala oboljenja.“

EEG u majčinu trbuhu

Kako bi putem EEG-a mogli ispitivati aktivnost mozga bebe u majčinu trbuhu, znanstvenici su svoja istraživanja provodili na ovcama, u kojih bremenitost i razvoj mozga protječu slično kao i trudnoća i razvoj mozga u ljudi. Bremenitim ovcama ubrizgavao bi se betametazon, sintetički preparat koji poput kortizola pripada skupini glukokortikoida, te koji se daje trudnim ženama u kojih postoji opasnost od prijevremena poroda. Taj preparat pospješuje razvoj pluća, te na taj način povećava izglede za preživljavanje u nedonoščadi. Ovcama se ta stimulativna tvar – preračunata prema trajanju trudnoće u ljudi – ubrizgavala od 25. do 32. tjedna.

Posljedica je bila sljedeća: taj preparat ne samo da je uzrokovao iznimno brz razvoj pluća već je ubrzao i razvoj mozga. „To je prije svega bilo vidljivo na REM-fazi sna, koja se obično javlja tek u zadnjem tromjesečju trudnoće i razvija se tjednima“, rekao je Schwab. Betametazon doslovno pomiče jedan prekidač u mozgu „koji uključuje REM-fazu u roku od dva do četiri dana“.

Još jedna posljedica bila je takozvano permanentno fragmentiranje faza sna. To znači da se faza dubokoga sna i REM-faza sna izmjenjuju u vrlo kratkim intervalima. To fragmentiranje tipičan je znak depresije u kasnijem životu, a Schwab smatra da se u nerođene djece pojavljuje „kada je majka izložena prevelikom  stresu“.

Veći rizik od depresije u nedonoščadi

Problem prerana sazrijevanja moždanih struktura je sljedeći: „Prerano sazrijevanje mozga odvija se na račun rasta i diobe stanica“, tvrdi Schwab. To potvrđuju i ostali liječnici iz struke. „Djeca čije su majke dobivale injekcije za brži razvoj pluća pokazuju oslabljenu aktivnost osovine stresa (osovina hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda) te imaju manju tjelesnu masu pri rođenju“, tvrdi Thorsten Braun, ginekolog iz klinike „Charité“ u Berlinu.

Osam do deset posto trudnica u Njemačkoj pri sumnji na mogućnost prijevremena poroda dobiva injekcije betametazona. Te injekcije smanjuju stopu smrtnosti u nedonoščadi za 31%. No u ispitivanjima provedenim na životinjama dokazano je da hormoni stresa u kasnijem životu pogoduju nastanku povišenoga krvnog tlaka, bolesti srca te dijabetesa, zaključuje Braun. U ljudi istraživanja pokazuju prvenstveno visok rizik od depresije i poremećaja u ponašanju.

U jednoj još neobjavljenoj studiji, Schwab i njegov tim ispitivali su 40 osmogodišnjaka, koji su u majčinu trbuhu dobivali betametazon, te su ih usporedili s 40 osmogodišnjaka koji su rođeni bez takva tretmana. U testu kojim se ispitivao stres prva je skupina prošla znatno lošije. „Ta su djeca u prosjeku imala 10% niži kvocijent inteligencije, probleme s koncentracijom i pozornošću“, rekao je Schwab. Osim toga EEG je pokazao da se ta djeca nisu mogla opustiti prije testa, pa stoga i nisu bila u stanju aktivirati mozak.

Ako su nerođena djeca izložena prevelikoj razini hormona stresa, tijelo tu povišenu razinu „smatra“ normalnom. „Ta djeca već u majčinu trbuhu bivaju programirana na to da cijeli svoj život izlučuju više hormona stresa negoli što je to normalno“, tvrdi Schwab. Pritom je, smatra on, posve nevažno jesu li ti hormoni sintetski ili ih stvara majčino tijelo.

Znanstvenici s Nizozemskoga sveučilišta Tilburg uspjeli su dokazati da majčin stres posebice između 12. i 22. tjedna trudnoće nepovoljno djeluje na emocionalni i kognitivni razvoj fetusa te da se ti efekti vide još i 20 godina kasnije. No Schwab istovremeno kaže da nema mjesta za paniku.
„Stres u trudnoći normalna je pojava.“ Međutim, iako su injekcije betametazona ponekad važna i nužna terapija, ne treba zanemariti nova saznanja o njegovom potencijalno negativnom dugoročnom učinku na dijete.

Autorica: Katrin Neubauer

„Čitanje, kao ni pisanje, nije nešto s čime se rađamo, već vještina koju trebamo usvojiti. Bili u konačnici rani predškolski ili kasni školski čitači, teren se mora pripremiti usvajanjem tzv. predčitalačkih vještina. To se događa mnogo prije sustavnog podučavanja čitanja – doslovce od prvog dana djetetova života“, napisala je Anda Bukvić, autorica odličnog bloga U novoroditeljskom žanru.

Čitanje ne mora biti pasivna i tiha aktivnost. Ako ga učinite interaktivnim, vaša djeca će biti raspoloženija za nastavak čitanja čak i nakon završetka škole. Evo nekoliko savjeta kako potaknuti djecu na čitanje, učenje i istraživanje.

Pustite djeci da sama odaberu knjige

Djeca će radije prionuti na čitanje literature koju su sama odabrala umjesto čitanja naslova koji su bili vaša sugestija. Organizirajte kolektivni izlet u lokalnu knjižaru ili antikvarijat u kojem svi članovi obitelji na miru i s velikom pažnjom mogu probrati knjige.
 

Čitajte u prirodi

Čak i najdosadnija edukativna literatura dobit će novu dimenziju ako je pročitana u stimulativnoj okolini. Posebice ako je riječ o knjigama o prirodi, ne postoji bolje mjesto od šumskog hlada, mirnog mjesta kraj jezera ili živopisnog okoliša koji će zrcaliti atmosferu i opise iz knjige.

Čitajte i usput učite

Primjerice odaberite knjigu o čarima životinjskog svijeta, a zatim odvedite djecu u zoološki vrt, eko park, muzej ili u obilazak obližnjeg sela te izbliza komparirajte spoznaje i slike životinja.
 

Budite dobar uzor što se tiče čitanja

Brojna istraživanja su pokazala da će djeca roditelja koji čitaju i sama biti sklonija čitanju. Odvedite dijete u knjižnicu na radionice, čitanje priča, predstavu i, ako ste u prilici, na potpisivanje knjige vašeg omiljenog autora. Osim osjećaja zajedništva, to će u djetetu pobuditi radoznalost te će imati veću potrebu za uranjanjem u svjetove u kojima i vi rado boravite i ugodno se osjećate.

Pripremila: Gordana Kolanović Roško