Kako bi dijete odraslo u sretnu osobu, uspješnu u suočavanju s neuspjesima, koja je zadovoljna odnosima s članovima obitelji i drugim ljudima, u djetinjstvu mora naučiti prepoznati i izraziti vlastite potrebe i osjećaje. Nekada roditelji podrazumijevaju da djeca znaju izraziti svoje osjećaje i da će im reći kako se osjećaju, ali to ne mora biti tako. Djecu treba poučavati načinima nošenja s teškim situacijama, izražavanju osjećaja, ali i uvažavanju osjećaja drugih.

Ako dijete ne zna izraziti osjećaje, oni se gomilaju i na kraju mogu biti izraženi na nekontroliran način, a mogu se javiti i psihosomatska oboljenja. Također, dijete može razviti destruktivne obrasce ponašanja prema sebi ili drugima.

Važno je da djeci prenesete poruku da su svi osjećaji dozvoljeni. Ne biste trebali poticati potiskivanje nekih osjećaja ili ih zabranjivati. Ne postoje dobri i loši osjećaji, tek ugodni i neugodni koji mogu biti izraženi na primjeren i neprimjeren način. Iz osjećaja, ugodnih i neugodnih,  djeca (pa i roditelji) uče o sebi i drugima pa je bitno stvarati klimu u kojoj dijete osjeća da može izraziti sve što osjeća. Trebate ohrabrivati djecu da se izraze i biti spremni prihvatiti dječje osjećaje, ma kakvi oni bili. Ne smiju ih odbijati, ismijavati, umanjivati ili poricati njihovo postojanje.

Dječje je pravo da osjeća i izrazi osjećaje. Roditeljska je odgovornost da intervenira ukoliko dijete npr. izgubi kontrolu i postane nasilno i agresivno. Roditeljska odgovornost je da napravi jasnu razliku između djetetovog ponašanja i osjećaja ne odbacujući pritom dijete kao osobu, ni njegove osjećaje. U konačnici, roditeljska je odgovornost naučiti dijete da je odgovorno za svoje ponašanje i način na koji će se ponašati s onim kako se osjeća.
 

Kako bi uspješno izražavalo svoje osjećaje dijete za početak treba ovladati rječnikom kojim će ih izraziti. To možete poticati na više načina:

• Imenujte svoje osjećaje – izrazite sreću, umor, tugu, ljutnju i pokažite djetetu da su svi ti osjećaji prirodni.
• Proširite vlastiti emocionalni rječnik.
• U skladu s dječjom dobi, proširujte i razvijajte njihov rječnik osjećaja.

Kako možete proširivati dječji emocionalni rječnik?

• Osjećaje možete imenovati kroz igru, igrajući se pantomime ili listajući slikovnicu
• Učite prepoznavati osjećaje drugih ljudi, na primjer u okolini, na TV-u…
   „Simba je sigurno tužan zbog tog događaja.“
  „Što ljudi rade kad su tužni? Sretni? Ljuti?“
• Pričajte o osjećajima u igri, za jelom ili u vožnji autom
• Opisujte osjećaje ljudi ili životinja.
  „Maše repom jer je sretan.“
• Kada čitate ili pričate priču, raspravite kako su se pojedini likovi u priči osjećali.
  (Zašto je X ljut? Je li u redu da je ljut? A što je učinio, a nije u redu? Što je mogao učiniti umjesto da udari prijatelja? Što bi ti učinio da si tako ljut?)
• Objasnite djeci da postoje razni načini nošenja s istim osjećajima. Pitajte ih što smatraju primjerenim, a što ne, i što misle zašto je to tako. Kada im je teško, možete ih pitati što bi idući put mogli učiniti, a što će učiniti sada i osmislite zajedno strategije nošenja s osjećajima.
• U razgovoru o osjećajima, djetetu može pomoći i da nacrta kako se osjeća i što bi voljelo napraviti u toj situaciji ili kroz igru igačkama odglumi situaciju u kojoj se našlo. Osim čitanja priča dijete može pisati vlastite priče, pjesme, pisma, izraziti se glazbom i slično.
• Otvorite oči i uočite kada je dijetetu teško. Iznesite svoja opažanja i pitajte ga želi li razgovarati o tome. Pokažite da prihvaćate njegove osjećaje i da vam je stalo.
• Budite uzor djetetu. Nemojte poricati kada ste tužni ili ljuti. Pokažite djeci kako se nositi s teškim situacijama, ali nemojte zaboraviti da ispred davanja izlaza iz situacije uvijek treba biti razgovor o tome kako se osjeća. Izražavanje tuge, ljutnje i straha prethodi osjećaju sreće.

Kako proširiti emocionalni rječnik

Osjećam se…

sretno – oduševljeno, poletno, radosno, razdragano
tužno – beznadno, jadno, nemoćno, očajno
ljuto – bijesno, frustrirano, gnjevno, mrzovoljno

Zapamtite!

• osjećaji nisu dobri ili loši, već ugodni ili neugodni
• svi osjećaji su jednako vrijedni
• odvojite osjećaj od ponašanja kojim ga dijete izražava – osjećaj je prihvatljiv, neka ponašanja nisu

Preneseno s Hrabrog telefona

Kao autor i urednik mnogih knjiga o roditeljstvu, razvoju djece, neuroznanosti i osobnoj transformaciji, dr. Siegel stručno raščlanjuje znanstvena istraživanja u jasne i pristupačne izvore učenja koji su primjenjivi u roditeljstvu, ali i osobnom razvoju pojedinaca.
Dr. Siegel u ovom razgovoru govori o svojoj knjizi Snaga pozitivno oblikovana mozga, svome radu i životu.

Što znači imati pozitivno ili negativno oblikovan mozak?

Pozitivno oblikovan mozak je stanje spremnosti i otvorenosti. Negativno oblikovan mozak je stanje prijetnje. Ovi termini dolaze s moje radionice na kojoj bih nekoliko puta rekao "ne" oštro i strogo, a zatim "da", nekoliko puta smireno. Ljudi na radionicama bi se prvo osjećali kao da se žele boriti protiv mene ili pobjeći. Nasuprot tome, kad bih nakon pauze rekao "da", doživjeli bi nešto sasvim drugo – osjećaj otvorenosti, smirenosti i jasnoće. To je stanje prijemčivosti. To pozitivno stanje je mjesto koje je idealno za interakciju s drugim ljudima. Primjerice, u roditeljstvu. Ljudi ponekad misle da Tina Bryson i ja mislimo da pozitivno oblikovanje mozga znači reći "da" svemu. To nije ono na što mislimo, i to pokušavamo razjasniti na početku knjige Snaga pozitivno oblikovana mozga.

Možete li objasniti četiri osnove pozitivno oblikovana mozga i kako one pozitivno utječu na razvoj djeteta?

Naravno. Ono što Tina Payne Bryson, moja koautorica i ja nastojimo dati u knjigama, jesu znanstveno utemeljene činjenice koje su praktične, pristupačne i lako pamtljive. U ovom slučaju, radi se o četiri osnove pozitivno oblikovana mozga – ravnoteži, otpornosti, uviđavnosti i empatiji.

Ako gledamo kako ove karakteristike pozitivno utječu na razvoj djeteta, uočit ćete kako se ravnoteža, mogućnost pristupa širokom rasponu emocionalnih stanja, može nazvati zelenom zonom. Kad izađete iz ravnoteže, idete ili u kaotično stanje koje nazivamo crvena zona ili u pasivno, paralizirajuće stanje koje nazivamo plava zona.

Ovdje koristimo ravnotežu kao razumljivo značenje znanstvenog pojma integracije. Kada ste integrirani, krećete se skladnim tokom, a kada niste, krećete se prema kaosu ili pasivnosti. Otpornost znači da proširujete spomenutu zelenu zonu. Razvijate kod djece sposobnost da kažu: "Nisam u ravnoteži. Kako se mogu vratiti?” Uviđavnost je sposobnost da budemo svjesni onoga što se događa u unutarnjem svijetu, a empatija je sposobnost da upoznamo unutarnji svijet druge osobe. To su vještine koje nazivamo mentalnim uvidom – umne sposobnosti koje nam omogućuju da razvijemo osnove društvene i emocionalne inteligencije.

Spomenuli ste da je ključni dio djetinjstva doživljavanje različitih vrsta i intenziteta emocija. Što roditelji mogu učiniti kako bi podržali djecu, a bez ometanja njihove prilike da uče iz tih emocija?

Ovih dana, zbog pretjerane konzumacije ekrana, djeca osnovnoškolske dobi i starija fokusirana su isključivo na vanjski svijet. Privlačan poticaj ekrana sprečava djecu u posvećivanju pažnje njihovom unutarnjem svijetu, djeca nemaju vremena za refleksiju, a ne obraćaju pažnju niti na emocije drugih. Loša strana života usmjerenog isključivo prema vanjskom svijetu je da, kad osjetite i osvijestite neku emociju, možda niste imali priliku naučiti kako biti s tom emocijom. I tako vas emocije zapljuskuju kao da surfate po velikim valovima. Ono što želimo učiniti je naučiti djecu kako vješto zajahati valove svojih emocija, ne izbjegavati ih ili dozvoliti da ih udaraju poput valova. Kada dijete naučite vladati svojim emocijama, te emocije dobivaju dopuštenje da uđu u svijest, a zatim ih možete koristiti za svoju dobrobit. I to je cijela ideja o tome kako podržati djecu bez ometanja prilika za učenje – želite im dati priliku da razmišljaju o prirodi svojih umova.

Zašto se današnja djeca sve rjeđe slobodno igraju i zašto je slobodna igra tako važna?

Mislim da ljudi nisu u znanstvenim studijama dovoljno naglasili da je igra umu poput kisika tijelu. Razmišljamo o igri s intelektualnog stajališta, kažemo: "To nije ozbiljna aktivnost. Kakvo trošenje vremena." Razmišljajući u terminima mozga, način na koji mozak pokušava isprobati različite kombinacije, istražuje ih s radoznalošću i ulazi u stanje spontanosti bez prosuđivanja, je ono što igra stvarno jest. Kad sami sebe strpamo u neki umni okvir, koristeći samo određene sklopove, uvjerimo sami sebe kako igra nije važna jer je nestala iz vašeg života ili koristimo samo određeni način razmišljanja o stvarima.

Koje su vještine mentalnog uvida i kako mogu pomoći djeci da upravljaju teškim situacijama?

Riječ mentalni uvid smislio sam kako bih objasnio stanje u kojemu vidim um. To u najmanju ruku znači da svi imamo nešto što se zove subjektivno iskustvo. Subjektivno iskustvo je ono što je u svijesti [i] uključuje misli, sjećanja i emocije. Mentalni uvid je sposobnost uma da svoje stanje, subjektivno iskustvo pokuša sagledati i razumjeti.

Dakle, ako dijete zatraži sladoled prije večere, a vi kažete: "To je tako glupo!" Idi u svoju sobu!", odgovarate na djetetovo ponašanje, a ne na osjećaj koji razumijete:“ Volim sladoled, upravo ću večerati, upravo ćemo jesti, volio bih prvo pojesti sladoled."

Za razliku od pristupa negativno oblikovana mozga, pozitivno oblikovan mozak bi rekao:“Naslućujem što misliš. Osjećam tvoje uzbuđenje zbog sladoleda. I ja mu se veselim. Bilo bi sjajno pojesti sladoled prije večere. Nećemo to napraviti, jer šećer i masnoća u sladoledu zadovoljavaju naš sustav nagrađivanja i nećemo osjećati potrebu jesti bilo koju drugu hranu. Prvo trebamo unijeti hranjive tvari, a za desert možemo pojesti sladoled."Ono što radite je učenje vašeg djeteta da je dobra osoba, čak i kad se ne slažete s njegovim prijedlozima ili ponašanjem.

Kako se razvijaju pozitivno i negativno oblikovan mozak tijekom odrastanja djece u odrasle osobe?

Postoji jednostavan princip neuroznanosti koji volim rezimirati na ovaj način: smjer u kojem usmjerimo pažnju, smjer je u kojem se aktiviraju neuroni, tamo raste i izgrađuje se neuronska veza. Ako ste mnogo pažnje usmjerili na Ne! Ne! Ne! zabrane, to je smjer aktivacije neurona i mjesto gdje se događa najžešće ispucavanje neurona – u reaktivno, negativno oblikovanje mozga. Nasuprot tome, ukoliko prakticirate četiri osnove pozitivno oblikovana mozga, skrećete pažnju i izgrađivanje neuronskih veza prema pozitivno oblikovanom mozgu što će ojačati ono što zovemo unutarnjim kompasom. I to je ono što želite učiniti prije nego vaše dijete izađe u svijet, pružiti roditeljska iskustva koja grade vještinu osjećanja uma.

Koliko je važno za roditelje da rade na pozitivnom oblikovanju vlastitog mozga?

Upravo u tome je stvar! U knjizi postoje dijelovi namijenjeni radu roditelja na pozitivnom oblikovanju svog mozga. Jer, ako ste zaokupljeni grubošću prema sebi, veća je vjerojatnost da ćete biti grubi prema svom djetetu. Negativno oblikovan mozak nije dobar ni za odraslu osobu pa vas oslobađamo vašeg vlastitog mučitelja, tako da možete razvijati pozitivan pristup i za sebe.

Kako psihoterapija može pomoći u pozitivnom oblikovanju mozga u oboje, roditelja i djece?

Jako je zanimljivo kada ovaj pristup koriste terapeuti. Održao sam brojne radionice za terapeute na temu pozitivno oblikovana mozga. Kada terapeuti uče ovaj pristup, počinju od sebe, tako da postaju svjesniji i ulaze u ovo receptivno stanje. [Tada], oni stvarno mogu razumjeti kako su njihovi klijenti možda imali ponavljana iskustva negativno oblikovana mozga u vlastitom djetinjstvu. Svaku vještinu roditeljstva usmjerenu pozitivnom oblikovanju mozga , možete pretvoriti, kao što sam učinio na ovim radionicama, u terapeutsku vještinu za pozitivno oblikovan mozak.

Objasnite nam proces korištenja složenih znanstvenih istraživanja o mozgu i ljudskom ponašanju kako biste stvorili relevantne i razumljive sadržaje za roditelje i obitelji?

Prije svega, ja sam tata. Imam dvoje djece sada u svojim srednjim dvadesetim godinama i ta me privilegija, da budem njihov tata i dijeljenje roditeljskih obaveza s mojom suprugom, potaknula da razmišljam o iskustvu roditeljstva. Budući da sam i psihijatar za djecu i adolescente, radim s vrlo mladim ljudima i pratim ih sve do odrasle dobi. Konačno, ja sam znanstvenik, obučen za proučavanje odnosa roditelj-dijete i načina na koji on oblikuje razvoj uma. Povrh toga, radim u području koje se zove međuljudska neurobiologija, gdje smo posljednjih 25 godina postavljali pitanje: "Ako bismo sve znanosti združili u jedan okvir, kako bi taj okvir izgledao?"

Razvoj dječjeg mozga, Disciplina bez drame i naša sljedeća knjiga, sve u osnovi govore roditelju: "Evo znanosti o integraciji, evo kako je možete korisno upotrijebiti u vašem životu." Bili smo vrlo zahvalni kad smo počeli dobivati povratne informacije od ljudi iz cijelog svijeta kako ove jednostavne strategije (iznesene u knjigama), koje dolaze iz složene znanosti, zbilja djeluju. Pokušavamo znanost objasniti taman toliko da zaista ima smisla, ali ne pretjerati, jer umjetnost pisanja ovakve knjige je u umjerenosti.

Kako su ideje i strategije koje istražujete u knjizi Snaga pozitivno oblikovana mozga povezane s prethodnim knjigama koje ste napisali u suradnji s dr. Bryson, Razvoj dječjeg mozga i Disciplina bez drame?

Od roditelja dobivamo povratne informacije o određenim inicijalnim idejama koje su bile korisne. Postoji tema koju smo zaobišli i u Disciplini bez drame, koja podsjeća roditelje da disciplina znači podučiti, a ne kazniti, i u Razvoju dječjeg mozga, temeljnoj knjizi koja kaže: "Evo, ovo su različita područja integracije na kojima možete raditi."

U ovoj knjizi, Snaga pozitivno oblikovana mozga, htjeli smo razraditi temu za koju su nam roditelji rekli da žele znati više o njoj, a to je – kako redefinirati što je uspjeh. Kada pogledate koliko su među djecom i adolescentima česte depresija, tjeskoba pa čak i kolika je stopa samoubojstava, shvaćate da je nešto ozbiljno krenulo po zlu. Pristup pozitivno oblikovana mozga je nešto što svi trebamo, trebamo osigurati uravnoteženost, otpornost, uviđavnost i empatiju koje će nas voditi kroz [teška] vremena.

Mislite li da su vaša iskustva u privatnoj praksi utjecala na vaše pisanje ili obrnuto? Kako to?

Nevjerojatna privilegija upoznavanja ljudi kroz terapiju u potpunosti mi je omogućila da budem pisac. Nisam puno toga napisao sve dok se nisam počeo educirati za psihoterapeuta. Uvidio sam koliko je korisno pratiti individualnog pacijenta i uočio kako mi pregled znanstvenih studija omogućava različit pristup pojedincima u terapiji

 Postoji ples između sumiranja mnogih pojedinaca u kategorije i obrasce i primjene toga na pojedinca, ali i poštivanja individualnog iskustva koje možda nije u skladu sa statističkim sažetcima. Mislim da je terapeutska praksa ojačala ono što sam oduvijek osjećao kao istinu još od mladosti – bez obzira što kaže znanost, moramo poštivati individualnost i individualne okolnosti.

Pisanje me natjeralo da nađem načina kako artikulirati određena načela. Dok ispisujete riječi, uređujete ih i objavljujete javnosti, to je prilično intenzivno iskustvo preispitivanja vjerujem li doista u ono što sam upravo napisao, postoji li znanost koja podupire moje tvrdnje i jesam li ideje izrekao na praktičan način.  

Ali, ovo je moja tajna: odnos koji imam s čitateljima, kada dobijem pozitivnu povratnu informaciju o tome koliko je knjiga zaista promijenila njihov život, ono je što mi daje poticaj za daljnji rad.

———

Razgovor s Danielom Siegelom vođen je pred jedno od mnogih Siegelovih predavanja koja su uvijek iznimno dobro posjećena.

Dr. Siegel završio je dodiplomski studij Sveučilišta u Južnoj Kaliforniji, a 1983. je diplomirao medicinu na Medicinskom fakultetu na Harvardu i završio poslijediplomski medicinski studij na Sveučilištu UCLA, gdje i dalje radi kao klinički profesor psihijatrije i jedan od osnivača i upravitelja Istraživačkog centra za svjesnost. Jedno od žarišnih točaka njegova istraživanja i učenja je međuljudska neurobiologija (IPNB), polje koje se fokusira na pronalaženje sličnosti između inače odvojenih disciplina.

Dr. Siegel je također izvršni direktor Mindsight Instituta, organizacije koja nudi radionice i online tečajeve o konceptu mentalnog uvida, sposobnosti prepoznavanja i razumijevanja unutarnjih procesa u mozgu. Povrh svojih profesionalnih postignuća, ponosan je i sretan otac i suprug.

Preneseno s Good Therapy
Prijevod: Harfa d.o.o.

Danas se mnoga djeca opisuju kao “hiperaktivna” i čini se da je ovaj izraz postao jako popularan. No, ako je vaše dijete živahno, puno energije, u pokretu, brbljavo, znatiželjno, to još uvijek ne znači da je hiperaktivno, tj. da ima poremećaj pažnje-hiperaktivni poremećaj (popularna skraćenica ADHD dolazi od engleskog naziva Attention deficit/hyperactivity disorder).
 

Odgoj djeteta veliki je izazov za svakog roditelja. Zahtijeva puno ljubavi, vremena, strpljenja, pažnje i učenja o tome kako biti dobar roditelj. Sva djeca prolaze kroz neke razvojne periode koji mogu biti teški i frustrirajući i koji nas mogu ostaviti s bezbroj pitanja. Iako većinu problema s kojima se susretnu roditelji rješavaju sami te uz pomoć rođaka i prijatelja, postoje situacije u kojima im može zatrebati pomoć stručnjaka. Ovaj priručnik obuhvatit će poteškoće djece vezane uz pojavu hiperaktivnosti te ponuditi odgovore na najčešća pitanja roditelja i stručnjaka koji sumnjaju da je dijete hiperaktivno.

Danas se mnoga djeca opisuju kao “hiperaktivna” i čini se da je ovaj izraz postao jako popularan. No, ako je vaše dijete živahno, puno energije, u pokretu, brbljavo, znatiželjno, to još uvijek ne znači da je hiperaktivno, tj. da ima poremećaj pažnje-hiperaktivni poremećaj (popularna skraćenica ADHD dolazi od engleskog naziva Attention deficit/hyperactivity disorder).

Slaganje s okolinom neizmjerno je važan dio čovjekovog života. Djeca koja su nemirna, koja imaju problema s koncentracijom i vrlo naglo reagiraju, mogu imati mnoge poteškoće u svakodnevnom životu. Ovo može otežati uspostavljanje kvalitetnih odnosa s vršnjacima i odraslima, ali i snalaženje u situacijama u kojima se očekuje pridržavanje pravila (npr. vrtić, škola).

Hiperaktivno dijete često ima malo prijatelja i bolno je svjesno svoje izoliranosti i odbačenosti. Njegova impulzivnost i naglost mogu odbijati djecu ali i odrasle. Upravo zbog toga često se dogodi da odrasli takvo dijete ne razumiju pa mu ne pruže pomoć i podršku koje su mu potrebne.

Tko je hiperaktivno dijete?

ADHD (attention deficit/hiperactivity disorder) je skraćeni naziv za čitav niz ponašanja koja nazivamo poremećaj pažnje i hiperaktivni poremećaj. Odnosi se na skupinu raznih simptoma koji najčešće obuhvaćaju smetnje pažnje, praćene nemirom i impulzivnošću. ADHD nije samo faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovan roditeljskim neuspjehom u odgoju, niti je znak djetetove “zločestoće”. To je stvarni, biološki uvjetovan poremećaj. Izvor je zabrinutosti roditelja i nastavnika, a najviše samog djeteta kod kojeg je uočena hiperaktivnost.

“Hiperaktivno” dijete može imati poteškoće na tri različita područja: (hiper)aktivnost, pažnja i kontroliranje impulsa.

Dio iz publikacije Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba 

Želite jačati intelektualne sposobnosti djeteta?
 

Na NTC radionicama vaše će dijete:

• Kroz asocijativne igre vježbati više misaone procese
• Razvijati logičko mišljenje
• Jačati funkcionalno razmišljanje
• Poticati kreativno mišljenje
• Imati iskustvo učenja s oduševljenjem
• Vježbati koncentraciju i pažnju
• Imati iskustvo kreativnog načina rješavanja problema

PRIJAVITE SE OVDJE.

NTC sustav učenja je inovativni program koje ga osmislio dr. Ranko Rajović osnivač Mense (najstarije i najveće međunarodne organizacije visokointeligentnih pojedinaca). u gotovo svim državama u regiji. Program je razvijen tako da jača intelektualne sposobnosti djece te potiče djecu da crpe svoje kognitivne potencijale. 

Faze NTC programa

1. Stimulacija razvoja neuronskih veza i puteva
Ova faza naglašava važnost razvoja motoričkih i grafomotoričkih sposobnosti koje pomažu fizičkom i intelektualnom razvoju djece. Djeca kroz niz aktivnosti pronalaze najbolja rješenja za svladavanje prepreka te razvijaju svoju koordinaciju, ali i osjećaj za prostor. U našem školskom sustavu igre poput rotacije, skakanja i grafomotorike nepravedno su zapostavljene na štetu djece i njihova cjelokupnog razvoja. Dr. Rajović kroz NTC sustav daje jednostavne, učinkovite i nadasve korisne grafomotoričke vježbe koje stimulativno djeluju na fizički, a po najnovijim istraživanjima i mentalni razvoj djeteta.
 

2. Stimulacija razvoja misaonih procesa
U drugoj je fazi prikazano nekoliko razina, od prepoznavanja apstraktnih pojmova do njihova povezivanja i vještog ophođenja apstraktnom klasifikacijom, serijacijom i asocijacijom. Većina djece spontano prepoznaje apstraktne simbole, ali s vremenom gube interes jer roditelji ne znaju kako ih dovestu na višu razinu koja je izuzetno stimulativna za razvoj misaonih procesa. Upravo NTC pronalazi prijelaze na složenije forme apstraktnih klasifikacija i serijacija, što predstavlja temelj razvoja matematičke/logičke inteligencije.
 

3. Stimulacija razvoja funkcionalnog razmišljanja
Razvoj funkcionalnog razmišljanja nužan je ako želimo držati korak s obrazovnim sustavima razvijenijih država. NTC potiče razvoj funkcionalnog razmišljanja uz pomoć zagonetnih pitanja i priča koje djeca s radošću rješavaju.

Prijave se zaprimaju do petka, 6.11.2020.
Grupe započinju s radom 16.11. u dva dnevna termina, od 16:45 do 18:15 i od 18:30 do 20:00 sati.
Sve detalja dobit ćete na mail po prijavi koja nije obvezujuća nego iskaz interesa za radionice.

Vezana literatura:

Za njega kažu da ne podučava već – inspirira. Godi Keller norveški je pedagog koji je nekad radio s djecom, danas puno više s odraslima. Putuje tako od Norveške, Islanda, Švedske do Baltika, Azije, Mađarske, Slovenije te nastavnicima i roditeljima savjetuje kako iz djece “izvući” ponajbolje, kako im pomoći razviti njihove potencijale, jer svaki ih ima, ali ih mnogi ne prepoznaju pa postanu frustrirani ljudi koji, ako se nisu znali uklopiti u sustav, žive obilježeni neuspjehom. 

“U Europi gotovo 25% srednjoškolaca napušta školu, odustaju najčešće u 16. ili 17. godini. Neki od njih završavaju u kriminalu, drogi… To su uglavnom ljudi koje je sustav naveo da izgube samopouzdanje, vjeru u vlastite sposobnosti.

Treba ih motivirati
 

Današnja škola često ne zna motivirati djecu, ali ih znade zastrašiti i poručiti im da nisu dovoljno dobri”, kaže Keller koji je desetak godina bio predavač na waldorfskom Sveučilištu Rudolf Steiner u Oslu, a sad već desetljećima svoju Školu za roditelje održava kao niz radionica i seminara koje je 2015. godine napravio i u Zagrebu.

Roditelji s kojima radi, bili oni u Armeniji, Hrvatskoj ili na Islandu, vrlo su slični.

“Veća je razlika između tih ljudi i njihovih ostarjelih roditelja, nego između današnjih roditelja u Armeniji ili Norveškoj, u ovo doba globalizacije svuda vidim sličan tip individualizma. Zapadnjački način razmišljanja uzima maha.”

Što to znači u školi i pedagoškoj praksi?

“Obrazovni sustav je većinom uniformiran i kratkovidan, priprema djecu za sljedeći ispit, ali ne i za život. Ponekad se tako ponašaju i roditelji. Stavljaju veliki pritisak na djecu ne bi li imala dobre ocjene, bili uspješni ovdje i sada, no pripremiti dijete za život ne znači tražiti od njega da nužno bude izvrsno u svim predmetima i svemu što od njega traži škola.”

Brojke ubijaju duh
 

Pedagogija je umjetnost motiviranja, više će puta ponoviti Keller koji podučava odrasle kako djecu motivirati, kako “lijenčine” i “neradnike” učiniti da zablistaju, prepoznaju u čemu su dobri.

“Ako dijete ne pokazuje dobar uspjeh na školskim ispitima, svaki novi test koji dobije u školi za njega je jedino stres, a poruka koju čuje jest da nije dovoljno dobar i pametan. Školi je bitno imati statistiku, brojčane pokazatelje, sustav inzistira na tome.

Dijete koje je često testirano, a ne postiže dobre rezultate, gubi samopouzdanje. To je puno veći problem nego loše ocjene.

Još ako je učenik zaigran, nemiran, nedovoljno koncentriran, često će dobiti i nekakvu dijagnozu, recimo ADHD ili nešto slično, jer tad, s dijagnozom, više ne kvari regularnu statistiku, već postaje dio neke druge, specifične statistike. U školi nema individualnog pristupa, pojedinci koji se ne uklapaju u sustav tretiraju se gotovo kao smetnja. U školi ne postoji kultura povjerenja već klija kultura straha, a strah ne ide za tim da traži pojedinačna rješenja za svako dijete, već da svako dijete što prije natjera da se uklopi u sustav”, govori Keller.

“Na neku djecu testovi i ispiti odlično djeluju. No, na mnoge ne. I u Hrvatskoj sam pitao nastavnike koliko često vide da loša ocjena biva poticaj, da dijete koje dobije lošu ocjenu kaže: “E, sad ću ja to bolje”, pa onda stvarno radi i dobije bolju ocjenu.

Loše ocjene uglavnom su demotivirajuće. Ako loša ocjena može motivirati dijete, onda ima smisla. Ali, ako vidite da mu to ruši samopouzdanje, onda morate naći drugi način.

A drugačiji način je da tražite koje su mu jake strane, razmislite kako ga ohrabriti i potaknuti da se razvija u nekom području gdje je dobar. Tu roditelj može napraviti više od učitelja.

Potpora roditelja
 

Najgore je kad dijete koje je u školi dobilo lošu ocjenu i poruku da ne valja, takva ista atmosfera čeka i kod kuće.

Djeca koja u školi nisu bila dobri učenici, ali su postali zadovoljni i uspješni ljudi, to su djeca koja su imala podržavajuće roditelje koji su im poručili da u njih imaju povjerenja.

Roditelji bitno utječu na stvaranje samopouzdanja, to je njihov zadatak, a ne da budu produžena ruka nepodržavajućeg školskog sustava.”

Preuzeto s jutarnji.hr

Više o ovoj temi u knjizi Pripremite se za porođaj

Porođaj je uzbuđujući, strahopoštovanja vrijedan događaj koji mijenja život.

Dugo prije nego postane majka, trudna žena osjeća odgovornost za dijete koje nosi. Mjesecima predosjeća promjenu odvaguje njezino značenje. Istodobno, tijelo se mijenja i priprema za porođaj. Krajem trudnoće moguće je ono što ni u jednom drugom razdoblju života ne bi bilo zamislivo – ljudsko biće od tri i pol kilograma (ili približno toliko) izranja u svijet kroz ženinu rodnicu. Ipak, porođaj je rijetko neupečatljiv ili običan. Jednostavno rečeno, previše čimbenika je u igri.

Bez obzira na to koliko ste djece rodili nitko ne može točno predvidjeti sljedeće porođajno iskustvo- hoće li ono biti dugo ili kratko, bolno, euforično, teško ili lagano – i hoće li se pojaviti komplikacije.
Porođaj zahtjeva fizičku, mentalnu i emocionalnu izdržljivost. Pored toga što donosi osjećaj radosti, nade i ljubavi, ujedno i pokreće i brojne strahove: od nepoznatoga, od sposobnosti (ili nedostatka istih) od traume i bolova za vlastiti sigurnost i sigurnost novorođenčeta. Moguće je da ćete se tijekom rađanja osjetiti bespomoćnim ili nadvladanim. Postoji i drugi put koji omogućava da ovaj važan i emocijama nabijen događaj bude smiren i jednostavan. Ključni čimbenik za sigurniji i ugodniji porođaj je vlastita sposobnost opuštanja i povjerenja u one koji vas okružuju.

Udruženje za unapređenje porođajne njege 1996. godine definiralo je pet presudnih postavki sigurnog porođaja:

• Porođaj je prirodan proces (ne bolest) i tako mu treba pristupati.
• Treba se znati suzdržati i odvagnuti znanstvene dokaze prije upotrebe lijekova i drugih zahvata.
• U proces treba uključiti i majku i obitelj.
• Treba priznati ženi njezinu samostalnost.
• Svi koji sudjeluju u porođaju, tj. pomagači, osoblje, rodilja i ostali, moraju preuzeti svoj dio odgovornosti.

Znakovi koji ukazuju na pravilnu njegu u čijem je središtu žena:

• Ne ograničavaju vas u izboru osoba koje će prisustvovati vašem porođaju (suprug, partner, djeca, članovi obitelji, prijatelji i sl.)
• Neprestano vam je dostupna emocionalna i fizička podrška u porođajima iskusne žene, kao što je dula ili podrška stručnjaka.
• Prema vašoj želji na raspolaganju vam je primalja.
• Dostupni su vam opisani i statistički podaci o uobičajenim postupcima tijekom porođaja, uključujući podatke o tome koliko se različitih intervencija obavilo i s kojim ishodom.
• Osoblje shvaća i prihvaća vaše etničke, religiozne i ostale vrijednosti, uvjerenja i običaje.
• Dopuštena vam je sloboda kretanja, hodanja, biranja položaja tijekom trudova i porođaja (osim u slučaju kada postoji komplikacija koja to ograničava) i ne prisiljavaju vas da ležite na leđima s podignutim nogama (litotomijski položaj).
• Upućeni ste u sve što se događa u slučaju kada se osoblje mora savjetovati s drugim stručnjacima i kada je potrebno promijeniti mjesto porođaja uključujući i to kako će se odvijati komunikacija između vašeg primarnog pomagača u porođaju i drugog pomagača koji preuzima brigu o vama.
• Osoblje koje vam pomaže tijekom porođaja u bolnici, porođajnom centru ili kod kuće ne bi trebalo rutinski primjenjivati postupke koji nisu utemeljeni na znanstvenim dokazima, kao što su brijanje, klistiranje, intravenozni drip, uskraćivanje hrane i vode, rano bušenje vodenjaka, elektronsko praćenje fetusa i dr.
• Ostali postupci kao što su umjetno poticanje porođaja epiziotomija (kirurški urez međice) i carski rez primjenjuju se ograničeno
• Obaviješteni ste o metodama suzbijanja boli bez lijekova.
• Nemate dojam da pred vama reklamiraju analgetička i anestetička sredstva bez stvarne potrebe.
• Omogućeno vam je primiti, držati i dojiti svoje novorođenče, čak i kada je ono bolesno, prerano rođeno ili s urođenim tegobama naravno koliko to prilike dopuštaju
• Omogućene su vam podrška u dojenju i usluge patronažne njege

Fotografija: Kuvatoimisto Kuvio Oy

U finskim školama ruše se zidovi – i to ne samo fizičke barijere između učionica. Ono što također nestaje su podjele po predmetima i dobi učenika, a učenici imaju više udjela u odlučivanju o onome što će učiti nego djeca u drugim zemljama

Prema CityLabu, mrežnom portalu posvećenu arhitekturi, Finska je u tijeku ambicioznog projekta redizajniranja svojih 4 800 škola. Novih 57 škola počelo se graditi 2015., i 2016. još 44, a druge su u procesu obnove.

Još ima škola s tradicionalnijim izgledom, ali se očekuje da će te škole biti zamijenjene ili prilagođene s vremenom.

Škole su dizajnirane tako da ne budu akustične jer je jedna od prošlih kritika bila to da su škole bile previše bučne.

Reino TAPANINEN, glavni arhitekt u finskom Odjelu za edukaciju, rekao je da dizajn škole sprečava da prostor bude pretjerano bučan, a u interijeru je „mnogo mekanih stolica, velikih jastuka, stolica za ljuljanje, sofa, kao i pokretnih zidova i privatnih odjeljaka.“

Tradicionalni stolovi i stolice su nestali, umjesto toga uvedeni su prostori na kojima se okupljaju djeca različitih dobi da bi međusobno podijelila ono što su naučila. Finske škole podučavaju učenike miješane dobi (ili razreda) i od rane dobi djeca imaju više udjela u odlučivanju o tome od čega će se sastojati njihove lekcije.

UČENJE TEMELJENO NA FENOMENU
 

Prošle godine portal Education Week objavio je intervju s finskom ministricom obrazovanja Sanni Grahn-Laasonen, u kojem je ona navela neke od promjena koje se uvode, uključujući odmicanje od predmeta koji se podučavaju u odvojenim „silosima“ do „multidisciplinarnog“ učenja.

Kurikul, ističe Education Week, zahtijeva barem jedno produljeno razdoblje tzv. učenja i podučavanja temeljenoga na fenomenu. U tom razdoblju učenici uče tradicionalni predmet na holističan način. Oni moraju biti uključeni u planiranje tih razdoblja i moraju biti sposobni procijeniti što su u njima naučili.

Grahn-Laasonen je rekla:

„Škole mogu odabrati temu poput klimatskih promjena i proučavati je iz različitih perspektiva, iz različitih predmeta poput matematike … To našoj djeci daje vještine da o predmetima poput klimatskih promjena razmišljaju iz različitih perspektiva.“

Zagovornici učenja temeljenog na fenomenu kažu da ono pomaže opremiti učenike kritičkim vještinama koje su im potrebne da bi napredovali.

Kirsti LONKA, profesorica edukacijske psihologije na Sveučilištu u Helsinkiju, rekla je BBC-ju:

„Kada je riječ o pravom životu, naš mozak nije podijeljen na predmete… mi razmišljamo na vrlo holističan način. A kada razmislite o problemima u svijetu – globalnim krizama, migracijama, ekonomiji – mi nismo svojoj djeci doista dali alate koji su im potrebni da bi se nosili s ovim interkulturalnim svijetom.“

Finski, slobodniji stil obrazovanja široko je prihvaćen kao uspjeh. Iako su se finski rezultati na međunarodnim PISA ljestvicama malo spustili posljednjih godina, Finska je i dalje uspješnija od većine europskih zemalja u matematici, znanosti i čitanju.

Eksperimentiranje s fleksibilnijim prostorima za učenje i stilovima podučavanja nisu ništa novo.

Britanski profesor Stephen HEPPELL, koji je više od 20 godina bio vladin savjetnik za edukaciju i školski dizajn, tvrdi da ako želimo da edukacija bude primjerena 21.stoljeću, ona treba drugačiji pristup podučavanju.

Heppell je bio uključen u razvoj fleksibilnih centara za učenje znanosti na Wesley Collegeu u australskom mjestu Perth te je napisao upute kako bi se unutar tih centara trebalo pristupiti učenju i podučavanju.

Rekao je da neki prošli pokušaji nisu uspjeli zbog toga što „osoblje jednostavno nije prihvatilo ovu ideju i pitalo se kako da nastavi s podučavanjem kao i prije sada kad su njihovi učiteljski stolovi, ili zidovi, nestali? Također su pokušali upotrebljavati namještaj, biljke, ekrane i bilo što drugo da bi ponovo stvorili ambijent „zatvorenih kutija“ na koje nalikuje učionica 20.st.“

Visoko na ovom popisu prioriteta nalazi se slušanje mišljenja učenika, o prostoru u kojem uče i o onome što uče.

„Učenici imaju dobre ideje,“ kaže Heppell. „Oni vide stvari koje vi ne vidite i njihova uključenost pokreće njihovu vlastitu metakogniciju dok razmišljaju i uče o svom učenju.“
 

No kada promatramo postignuća Finske također treba uzeti u obzir druge čimbenike. BBC je sažeo razlike između finskih sistema i onih u drugim zemljama poput Velike Britanije.

• Podučavanje je visoko poštovana, dobro plaćena profesija.
• Ne postoje školske inspekcije ili evaluacije učitelja.
• Školski dani su kratki, a ljetni praznici traju deset tjedana.
• Djecu ocjenjuju njihovi učitelji. Jedini test koji se piše na državnoj razini jest za one koji nastavljaju učiti do 18. godine.
• Prosječna veličina razreda je 19 učenika.
• Uspjeh se pripisuje tradicionalno dubokom poštovanju prema nastavničkoj profesiji i čitanju.

Preuzeto sa skolskiportal.hr

Još 2011. godine objavili smo prvu knjigu sada već popularne hrvatske autorice Ane Bučević Safari duha – knjiga o mudrosti odgoja. Knjiga je ubrzo postala najprodavanija knjiga o odgoju u Hrvatskoj. "Safari duha" zrači iskrenim i neposrednim pristupom, prepunim duhovitosti i optimizma te ne čudi da iznova osvaja novu publiku. Stoga je upravo izišlo novo, četvrto izdanje djela koje pomaže roditeljima da se probiju kroz neprohodnu "džunglu" pitanja, nedoumica i strahova suvremenog roditeljstva. O mudrosti odgoja autorica progovara iz perspektive praktičnih radionica s roditeljima i njihovom djecom koje je osmislila i vodila sa svojom sestrom blizankom Nadom Bučević čije "Safari duha – mudre priče za djecu" su u pripremi.

Sve teorije padaju u vodu kada se nađemo oči u oči s rasplakanim djetetom. Tada svi stručnjaci ako razmišljaju isključivo o teorijskim zakonima, padaju u bezdan promašenosti svojega znanja i težinom kamena ostaju na dnu toga bezdana. Život je sasvim nešto drugo nego teorija, i zato ova knjiga ima posebnu vrijednost koja se može iščitati iz svake njezine stranice, ističe u predgovoru knjige profesor Boris Škifić.

U izmijenjenom i nadopunjenom izdanju, čitatelji će pronaći brojne savjete i korisne igre za razvoj emocionalne inteligencije i empatije, zahvalnosti, optimizma, samopoštovanja i ustrajnosti te posebno poglavlje o važnosti obiteljskog sklada i "prostoru" roditelja za rad na sebi. Na samom kraju spisateljica izdvaja "deset važnih dječjih zapovijedi roditeljima", koje uvijek treba imati u vidu.

Knjiga je protkana duhovnim pristupom sagledavanja života i roditeljstva te mudrim i zanimljivim pričama koje slikovito opisuju određene teme. Ukratko, "Safari duha" knjiga je koju treba živjeti.

Spisateljica, autorica radionica i motivacijskih govora Ana Bučević, objašnjava što ju je najviše inspiriralo.

Moja je kći bila moja inspiracija. Još 2003 g. dobila sam dijete posve drugačije od mene – sramežljivo, povučeno, blage i tihe osobnosti, plaho – sve ono što ja nisam. Znala sam da mi je potrebna sva mudrost koju posjedujem za odgojiti je. Profesor sam po struci i imam znanje prenošenja odgojno obrazovnih metoda, ali sam uz to slušala svoje instinkte kako reagirati u
datim trenucima. Kao netko tko godinama radi na sebi znala sam snagu afirmativnog odgajanja umjesto kritičkog. Rezultati su bili zapanjujući. Danas kažem da je moje dijete
najbolji pokazatelj mojih metoda.
Također sam kroz rad s djecom uvidjela da im nedostaje samopouzdanja, empatije, optimizma, izražavanja osjećaja i svega onoga što je potrebno da se živi jedan ispunjen život. Tako se rodila ideja za program "Safari duha", a nakon par godina rada s djecom i izvanrednih rezultata tih metoda, rodila se ideja o knjizi te želja da u što kraćem roku doprem do što većeg broja roditelja.

Napominjete kako je emocionalna inteligencija puno bitnija od intelektualne? Možete li nam pojasniti na čemu bazirate vaša saznanja o toj temi?
Je li važno znati izaći iz labirinta ili se znati nositi s time kada izlaz ne možete pronaći? Je li važnije rješti test inteligencije za pola sata ili znati izraziti svoje emocije, vjerovati u
sebe, imati razvijenu empatiju prema drugima, znati dati ljubav, znati se motivirati i inspirirati? Na temelju ovih pitanja i rada s djecom uvidjela sam što je to što je zapravo
važno za sretan život! I promatranjem života onih kojima je važno prvo i onih kojima je važno ovo drugo. Ljudi s razvijenom emocionalnom inteligencijom žive sretnije živote!

Ističete veliku važnost pohvale u odgoju. Međutim, brojni suvremeni pravci u psihologiji ipak se zauzimaju za "umjerenost", tj, pažljivo upućivanje pohvala jer smatraju da pohvale, u podjednakoj mjeri kao i kritike, razorno djeluju na razvoj dječjeg samopoštovanja. Možete li objasniti kako "ujednačiti" pristupe?
Kada govorim o pohvali ne mislim da trebamo hvaliti dijete kako je lijepo, pametno, inteligentno, posebno itd… Govorim o pohvalama koje zanemarujemo, a ne bismo smjeli. Zašto, kada nam dijete npr. nije mirno u vožnji, kritiziramo, a kada je dobro u vožnji, ne pohvalimo? Zašto dijete kritiziramo kada ne opere ruke, a kada samo ode i opere, to uzimamo zdravo za gotovo?
Uvijek kažem, kada kritizirate dijete, ne zaboravite i pohvalu.
Važnost pohvale kako sam i naglasila u svojoj knjizi ima nevjerojatan učinak, da dijete želi zadržati tu sliku o sebi. Osobno to prakticiram i na radionicama Safari duha. Kada vidim da djeca gube pažnju, kaže im: "Vi ste najpažljivija grupa koju sam do sada imala, bravo za vas!" Istog trenutka opet dobivam njihovu pažnju. Pohvala je važna za izgradnju samosvijesti.
Jer ako se samo gradi samopouzdanje tada djeca odrastaju vjerujući da je njihova vrijednost u njihovim postignućima. Nije. Njihova vrijednost je samim tim što postoje. Ako nešto i ne
uspiju postići, to ne umanjuje njihovu veličinu. Konstantnim kritiziranjem (a vjerujte mi, većina roditelja to radi) ruši se djetetovo samopouzdanje.
Roditelji kažu djeci : "Zločest si!" umjesto "Sada si se ponašao kako ne bi trebao!" ili nešto tomu slično. Djeca trebaju znati da biti zločest nije dio osobnosti, već ponašanja. Ja se bavim proučavanjem ljudskog duha. Kada imate čvrst i jak duh, kada znate tko ste uistinu, koji su vaši potencijali i koliko zaista vrijedite, um će tu sliku o vama slijediti. Balans je ono što učim roditelje. A za balans je potrebna mudrost.

Koje su po Vama, najčešće bolne, "neuralgične" točke suvremenog roditeljstva i odgojnih metoda. Kako se nositi s njima? Okrivljivanje društva danas je uzelo maha u roditeljstvu. To su izlike za nerad s djecom. Društvo smo mi i nitko izvan nas. Nije internet kriv, nego roditelji koji ne kontroliraju što im
djeca rade na internetu. Preuzeti odgovornost da je dijete ogledalo roditelja prvi je korak u kvalitetnom odgoju. Danas nam na svijet stižu posve drugačija djeca nego prije. Djeca koja su mudrija i naprednija od nas samih. Većina roditelja vuče dijete unazad, umjesto da idu ukorak s njima.

Kakva su vaša osobna iskustva s roditeljstvom: kad bi trebali izdvojiti "najbitnije", što ste naučili putem, koja bi bila vaša poruka roditeljima?
Da ne posjeduju svoju djecu. Da su djeca veći učitelji njima, nego oni djeci. Da dok oni pokušavaju djecu učiti kako se živi, djeca ih uče što je život! Da je primjer najjača odgojna metoda. I da kažnjavanje ne rezultira ničim, disciplina je ta koju roditelji trebaju naučiti. I da je rad na sebi prvi korak odgajanja.

Za sve novo što kupimo ili dobijemo prvo čitamo upute za uporabu, a kada postanemo roditelji većina ljudi se ne potrudi educirati o toj najvažnijoj ulozi koju izaberu u životu.

U knjizi ste napisali da je najveće ulaganje u roditeljstvo zapravo rad na sebi. Može li netko biti sretan i zadovoljan roditelj, ako zapostavlja učenje i rad na sebi?
Roditelj je mentor, ne vlasnik djece. Mnogi roditelji ovo ne shvaćaju. Djeca ih gledaju, a ne slušaju. Ako roditelj nije ostvaren, ako ne radi ono što voli, ako igra ulogu žrtve ili je u
nesretnom braku, tada djeci šalju takvu poruku o životu. Na ovo pitanje je najbolje odgovoriti pitanjem, jer uvijek je kvalitetnije znanje kada sami dođemo do odgovora. Zato bih ja pitala roditelje: "Ako ne znate tko ste, kako ćete znati tko je vaše dijete?"

Safari duha – Knjiga o mudrosti odgoja

Iako svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete, mnogi roditelji nisu dovoljno informirani o zdravoj prehrani njihove djece. Zdrava prehrana djeteta podrazumijeva da dječji obrok bude kompletan, da sadrži dovoljan broj kalorija (ni previše, ni premalo), da bude izvor energije, proteina, zdravih masnoća te da sadrži voće i povrće.

Djeca bi prema preporukama nutricionista trebala jesti tri do pet porcija voća i povrća dnevno (ne uključujući krumpir). Nažalost, većina djece ne jede dovoljno povrća i voća, a dominantno povrće u dječjoj ishrani je često upravo krumpir (prženi krumpirići, pire-krumpir, pomfrit ili čips).

Mnogi roditelji govore kako kada bi pratili ovaj obrazac njihovo dijete ne bi jelo ništa, no važno je kao odgovoran roditelj:

1. Znati što predstavlja zdrav obrok za dijete i koje namirnice u njega treba uvrstiti
2. Pripremiti zdrav obrok za dijete i pomoći mu da usvoji zdrave navike

Možda nećete uspjeti “preko noći” privoljeti dijete da jede 3-5 porcija voća i povrća dnevno, no možete početi s jednom ili dvije, pa ih postupno
uvećavati.
 

Što predstavlja jedna porcija za dijete?

Jednom porcijom za odrasle smatra se jedna zdjelica ili šalica od 200 g. Za djecu od 1-3 godine porcijom se smatra 1/4 porcije odraslih (1/4 zdjelice ili šalice), a za djecu od 3-10 godina 1/2 porcije odraslih. Ne morate uvijek strogo mjeriti ovaj odnos. Na primjer, ako djetetu dajete bananu, imajte na umu da vi pojedete cijelu bananu (otprilike 200g), vaše sedmogodišnje dijete treba pola banane, a vaša jednogodišnja beba jednu četvrtinu banane.

Kada kuhate za djecu počnite s pitanjem: koje ću povrće danas praviti, a onda razmislite što bi ste mogli od namirnica bogatim proteinima uz to kombinirati, što djeca vole, a vi imate “pri ruci”.

RAZGOVARAJTE s bebama i malom djecom kao s odraslim osobama koristeći se kompleksnom sintaksom i rječnikom, i njihovi će se mozgovi i inteligencija bolje razviti, pokazalo je američko istraživanje, prenose agencije.

"Nije riječ samo o tome da se obogati njihov vokabular, već je riječ i o kvaliteti govora", rekla je Erika Hoff sa sveučilišta Florida Atlantic na godišnjoj konferenciji Američke udruge za napredak znanosti (AAAS) u Chicagu. "Roditelji s djecom trebaju razgovarati bogatim i kompleksnim jezikom", rekla je Hoff, prenosi AFP.

Ona je kazala da je razgovor s bebama toliko važan da djeca koja su odrasla u okruženju u kojemu se manje razgovara općenito postižu lošije rezultate u školi. Što prije počnete razgovarati s djecom, to bolje, dodala je.

"Razlike su vidljive i u strukturama mozga djece"

Znanstvenici su naveli da je za kognitivni razvoj djece bolje da se s njima razmjenjuju kompleksne rečenice kao u razgovoru s odraslima, umjesto da im se tepa i govore samo jednostavne riječi i rečenice. Tvrde da su te razlike vidljive i u strukturama mozga djece. Neurologinja sa Sveučilišta Columbia u New Yorku Kimberly Noble i njezini kolege vodili su studiju u kojoj su usporedili razvoj mozga kod djece iz manje obrazovanih obitelji i djece roditelja koji imaju visoko obrazovanje i viši životni standard.

Studija je pokazala razlike u kognitivnim sustavima koji se bave socijalnim vještinama i pamćenjem, ali najočitije su razlike zabilježene na područjima mozga odgovornima za razvoj govora.

Preneseno s Index.hr