Čak je i Einstein kao dijete bio sasvim običan. Sada jedna nova knjiga preispituje našu preopterećenost IQ-om i tvrdi da odrasli mogu pomoći gotovo svakom djetetu da postane darovito.
 

Istraživanja pokazuju da je mozak fleksibilan – moguće je stvoriti nove neuronske puteve i poboljšati IQ uz pravu podršku i ohrabrenje.

Kad je Maryam Mirzakhani preminula u tragično ranoj dobi od svega 40 godina, vijesti su o njoj govorile kao o geniju. Kao jedina žena koja je osvojila Fieldsovu medalju, matematički ekvivalent Nobelove nagrade, i profesorica koja je od svoje 31. godine predavala na Stanfordu, ova akademkinja rođena u Iranu svoj je uspon počela još u tinejdžerskim godinama kad je osvajala zlatne medalje na matematičkim olimpijadama.

Bilo bi lako pretpostaviti da je osoba tako posebna kao Mirzakhani sigurno bila jedna od one darovite djece koja pokazuju izvrsnost još u djetinjstvu. Govorimo o onima koji u dobi od pet godina čitaju Harryja Pottera ili su nedugo zatim primljeni u Mensu. To su djeca koja polažu srednjoškolske testove iz matematike iako još uvijek uče o jednoznamenkastim brojevima ili pak oni vrlo rijetki poput Ruth Lawrence, koja je bila primljena na Oxford dok su njeni suvremenici još bili u osnovnoj školi.

Ali ako pogledate bliže, otkrit ćete jednu sasvim drugačiju priču. Mirzakhani je rođena u Teheranu, kao jedno od troje djece u obitelji srednje klase, a otac joj je bio inženjer. Jedini neobičan dio njezinog djetinjstva bio je Iransko-irački rat, koji je obitelji otežavao život u njezinim ranim godinama. Srećom, rat je završio kada je išla u srednju školu.
 

Mirzakhani je pohađala vrlo selektivnu školu za djevojčice, ali nije ju zanimala matematika, već čitanje. Obožavala je romane i čitala bi sve na što je mogla naići. Zajedno sa svojom najboljom prijateljicom na putu od škole do kuće obilazila bi knjižare u potrazi za knjigama.  

Što se tiče matematike, bila je prilično loša u prvim godinama srednje škole, ali počela se zanimati za nju kad joj je stariji brat rekao što je naučio. S njom je podijelio poznati matematički problem iz časopisa koji ju je fascinirao – i tako je sve počelo. Ostalo je matematička povijest.
 

Je li njena priča neobična? Očito nije. Većina je nobelovaca u djetinjstvu bila sasvim obična. Einstein je sporo učio govoriti, a obiteljska sluškinja prozvala ga je budalastim. Nije uspio položiti opći dio prijemnog ispita na Politehničkom fakultetu u Zürichu – iako su ga primili zbog visokih rezultata iz fizike i matematike. U početku mu je bilo teško na poslu jer nije uspio dobiti akademsko radno mjesto, a nisu ga imali u vidu za unapređenje i posao u Švicarskom patentnom uredu jer nije bio dovoljno dobar u strojnoj tehnologiji. No nije odustajao pa je na kraju svojom teorijom relativnosti „popravio” zakone Newtonove mehanike.

Lewis Terman, jedan od prvih američkih pedagoških psihologa, 1921. godine proveo je istraživanje u kojem je kroz život slijedio 1470 Kalifornijaca koji su se istaknuli u tada novim dostupnim testovima inteligencije. Iako je Terman to očekivao, nitko od njih nije završio kao veliki mislilac svoga doba. Ali promaknula su mu dvojica budućih dobitnika Nobelove nagrade – fizičari Luiz Alvarez i William Shockley – koje je izuzeo iz istraživanja jer njihovi rezultati na testovima nisu bili dovoljno visoki.
 

Postoji niz istraživanja o izvedbi koja su provedena u prošlom stoljeću, a koja predlažu da izvedba nadilazi provjerenu inteligenciju. Povrh toga, istraživanja jasno pokazuju da se mozak može mijenjati te da se mogu stvarati novi neuronski putevi, a IQ nije stalan. Samo zato što možete čitati Harryja Pottera u dobi od pet godina ne znači da ćete u tinejdžerskim godinama i dalje biti ispred svojih suvremenika.

Prema riječima moje kolegice, profesorice Deborah Eyre, s kojom sam surađivala na knjizi Great Minds and How to Grow Them, najnovija neuroznanost i psihološka istraživanja tvrde da većina ljudi, osim ako nisu kognitivno ograničeni, može dostići razinu uspjeha koja se u školi povezuje s talentiranim i darovitim učenicima. Međutim, moraju usvojiti ispravne stavove i pristupe učenju i razvijati obilježja uspješnosti – znatiželju, upornost i naporan rad – a taj pristup Eyre naziva „učenjem visokih performansi”. Najvažnije od svega, potrebna im je odgovarajuća podrška u razvoju tih pristupa – kako kod kuće tako i u školi.

Pa postoji li uopće takvo nadareno dijete? Riječ je o vrlo spornoj ideji. Profesor Anders Ericsson, istaknuti obrazovni psiholog s Državnog sveučilišta Florida, koautor je knjige Peak: Secrets of New Science of Expertise. Nakon što je 1980. proveo istraživanja o raznim postignućima, od glazbe do pamćenja i sporta, on ne smatra da se jedinstveni i urođeni talenti nalaze u srcu izvedbe. On tvrdi da se stručnjak rađa nakon promišljene vježbe koja vas prati na svakom koraku i na koju utrošite oko 10 000 sati. No to nije čarobni broj. Oni najuspješniji, naravno, rade i puno više, a neki, poput Mirzakhani, često nađu svoju jedinstvenu perspektivu.

Ericssonovo istraživanje o pamćenju posebno je zanimljivo jer su slučajno odabrani učenici, koji su radi istraživanja učili o tehnikama pamćenja, nadmašili one za koje se mislilo da imaju urođeno superiorno pamćenje – one koje biste mogli nazvati nadarenima.

Došao je na ideju da istraži učinke promišljene vježbe zbog incidenta u školi – u partiji šaha pobijedio ga je mladić koji je inače stalno gubio. Njegov je protivnik očito vježbao.

No možda je rad Benjamina Blooma, još jednog istaknutog američkog prosvjetnog radnika iz 80-ih godina prošlog stoljeća, najviše potaknuo na razmišljanje i naglasio ideju o tome da je obitelj važna za koncept uspjeha i dobre izvedbe.
Bloomov tim promatrao je skupinu ljudi s izuzetno velikim postignućima u različitim disciplinama – baletu, plivanju, sviranju klavira, tenisu, matematici, kiparstvu i neurologiji – te proveo intervjue i s pojedincima i njihovim roditeljima.

Otkrio je obrazac: roditelji potiču i podržavaju svoju djecu posebno u područjima u kojima i sami uživaju. Bloomovi su izvanredni odrasli ljudi vrijedno i dosljedno radili na nečemu što ih fascinira odmalena, a pokazalo se da i njihovi roditelji imaju vrlo izraženu radnu etiku.
 

Iako se općenito sumnja u urođenu darovitost i druge čimbenike koji mogu biti važni, sigurno je da se ponašanja povezana s visokom razinom izvedbe mogu ponoviti i da se većina može čak i naučiti – čak i osobine poput znatiželje.

Eyre kaže da znamo kako izuzetno uspješni ljudi uče. Na temelju toga razvila je pristup (uspješnom) učenju koji objedinjuje ono što naziva naprednim kognitivnim značajkama, kao i vrijednosti, stavove i obilježja dobre izvedbe. Na tome radi sa skupinom prvih takvih škola – u Velikoj Britaniji i inozemstvu.

No da bi se postigao uspjeh u svim klasama i kulturama, taj sustav moraju usvojiti i obitelji. Istraživanja u Britaniji ukazuju na razliku koju roditelji čine ako sudjeluju u jednostavnim predškolskim aktivnostima u kući, primjerice ako podupiru čitanje. U kasnijim godinama ta se podrška ogleda u boljim školskim rezultatima, tvrdi istraživanje koje je kroz 15 godina proveo tim sa sveučilišta u Oxfordu i Londonu, i to u predškolskim ustanovama i osnovnim i srednjim školama.

Šokantno srodno istraživanje, koje je detaljno promatralo 24 od 3000 ispitanih pojedinaca koji su doživjeli uspjeh unatoč svim izgledima, otkrilo je nešto značajno u onome što se događalo kod kuće. Polovica ispitanih imala je besplatan obrok u školi zbog siromaštva, više od 50 posto ispitanika živjelo je s jednim roditeljem, a četiri od pet ispitanika živjela su u ugroženim područjima.

Intervjui su itekako potvrdili važnost odrasle osobe ili odraslih u djetetovu životu koji cijene i podržavaju obrazovanje, bilo da se radi o djetetovoj užoj ili široj obitelji ili pak široj zajednici. Djeca su govorila o potrebi marljiva rada u školi te koliko je važno slušati na satu i nikad ne odustati. Spomenuli su ključne odrasle osobe koje su potaknule te stavove.
 

Einstein, pojam genija, očito je imao karakter te bio znatiželjan i odlučan. U ranom se životu borio s odbacivanjem, ali to ga nije zaustavilo. Je li za sebe mislio da je genij ili čak nadaren? Ne. Jednom je napisao: „Nisam ja toliko pametan – samo jednom problemu posvećujem više vremena. Većina ljudi kaže da upravo intelekt čini velikoga znanstvenika. U krivu su – potreban je karakter.”

A što je s Maryam Mirzakhani? Njezini objavljeni radovi opisuju nekoga tko je bio otporan, znatiželjan i uzbuđen zbog onoga što je činio. Jedan komentar to savršeno opisuje: „Naravno, najbolji je dio onaj aha-trenutak, uzbuđenje zbog otkrića i uživanje u razumijevanju nečeg novog, osjećaj kao da ste na vrhu planine i imate jasan pogled. Ali većinom mi je matematika poput dugog pješačenja, bez staze i bez kraja na vidiku.”

Taj ju je put odveo do visina originalnih istraživanja matematike u okrutno kratkom životu. To zvuči kao nešto nedostižno. Možda je to bio njen dar.

Napisala: Wendy Berliner
Prijevod: Harfa

Što mogu roditelji učiniti kada shvate da njihovo dijete nije doraslo pritisku školskih obveza? Postoji izlaz iz stresa i frustracije.

Ako se dijete osjeća preopterećeno u školi i pod stresom je, važno ga je podržati i pomoći mu kako bi moglo ponovno uhvatiti korak.
Sljedeći savjeti pomažu:

OVAKO RODITELJI KONSTRUKTIVNO REAGIRAJU NA NEUSPJEH U ŠKOLI

• Kod neuspjeha u školi ne bi trebalo dodatno vikati, držati prodike i pokazivati razočaranje. To čini sve još gorim jer će se dijete tada osjećati odbačeno. Također je kontraproduktivno kad se dijete stalno uspoređuje s uspješnijim bratom ili sestrom.

• Ako je dijete u krizi, treba mu olakšati, a ne dodatno ga opteretiti. Upravo tada treba odmor i slobodno vrijeme, a ne dodatni pritisak uz preopterećenost brojnim instrukcijama.

• Instrukcije pomažu samo ako su ciljano usmjerene. Dobro je da nastavnik koji daje instrukcije ima kontakt s djetetovim nastavnikom u školi, tako da se deficit može rješavati na konkretan način.

• Pobrinite se da djetetu na instrukcijama budu prenesene i radne tehnike i tehnike učenja. Učenici često imaju problema, ne s pojedinim predmetom, nego s učenjem općenito.

• Pohvaljujte svaki napredak u učenju i svako malo poboljšanje ocjena.

• Obratite posebnu pozornost na radno okruženje. Djeca trebaju svoje radno mjesto na kojem mogu obavljati svoj posao u miru. Ako moraju pisati domaći rad pokraj glasnog televizora ili bučnih braće i sestara koji se stalno miješaju, neće se moći koncentrirati na učenje.

• Ponekad djeca na niska očekivanja odgovaraju neuspjehom. Stoga je vrlo važno otkriti što je uzrok neuspjeha.

POTRAŽITE UZROKE

• Postoji li ljutnja u obitelji? Kako se vaše dijete slaže s nastavnikom i kolegama? Je li sve u redu s njegovim ponašanjem u slobodno vrijeme?

• Razgovarajte s učiteljem da biste potražili uzroke i zamolili za zajednička rješenja.

• Koristite usluge školskog psihologa kad teškoće vašeg djeteta traju duže ili instrukcije ne urode plodom.

Preuzeto sa skolskiportal.hr

Fotografija: freepik.com

Bake i djedovi koji povremeno pomažu u skrbi oko unuka ili pružaju potporu drugima u svojoj zajednici imaju tendenciju živjeti dulje nego drugi stariji ljudi koji ne pomažu drugim ljudima, studija je iz Berlina.

Dok puno skrbništvo nad unucima može imati negativan utjecaj na zdravlje, povremeno pomaganje može biti korisno za starije ljude, napisali su istraživači u Journal Evolution and Human Behavior.

‘Ne imati uopće kontakta s unucima može negativno utjecati na zdravlje djedova i baka’, rekla je vodeća autorica studije Sonja Hilbrand, doktorska studentica na odjelu za psihologiju na Sveučilištu Basel, Švicarska.
 

‘Mehanizam bi mogao biti duboko ukorijenjen u našu evolucijsku prošlost kada je pomaganje oko djece bilo ključno za opstanak ljudske vrste’, rekla je Hilbrand.
Otkrića su povučena iz podataka na više od 500 ljudi u dobi preko 70 godina u studiji Berlin Aging Study. Sudionici su bili podvrgnuti razgovorima i medicinskim testovima svake dvije godine između 1990.i 2009. godine.
 

Istraživači nisu uključili djedove i bake koji su bili primarni pružatelji skrbi svojim unucima, nego samo one koji su s vremena na vrijeme brinuli o unucima.
Tim je usporedio ovu grupu s grupom starijih ljudi koja je pružala podršku ne-obiteljskim članovima, poput prijatelja ili susjeda, te sa starijim ljudima koji nisu pružali nikakvu podršku drugim ljudima.

Sveukupno, nakon što su ubrojili dob i generalno zdravstveno stanje djedova i baka, rizik od umiranja tijekom perioda od 20 godina bio je jednu trećinu niži za djedove i bake koji su brinuli o unucima, u usporedbi s djedovima i bakama koji nisu pružali nikakvu skrb prema unucima.

Polovina djedova i baka koji su brinuli o svojim unucima bili su još uvijek živi deset godina nakon prvih razgovora s njima. Isto je vrijedilo i za sudionike koji nisu imali unuke, no pružali su na neki način podršku svojoj odrasloj djeci, poput pomaganja u kućanskim poslovima.
Za razliku od toga, oko polovine sudionika koji nisu pomagali drugima umrli su unutar pet godina od početka studije.
 

Pružanje skrbi povezano je s duljim življenjem čak i kada onaj koji dobiva skrb nije bio član obitelji. Polovina svih starijih ljudi bez djece koja je pružala skrb prijateljima ili susjedima živjeli su sedam godina nakon početka studije, dok oni koji nisu uopće pomagali u prosjeku su živjeli četiri godine.

‘Pružanje skrbi može pružateljima skrbi pružiti svrhu života jer se pružatelji skrbi mogu osjećati korisnima za druge i za društvo u kojem žive’, rekao je Bruno Arpino, izvanredni profesor na Pompeu Fabra University u Barceloni, Španjolska, koji nije bio uključen u studiju.

‘Pružanje skrbi također se može smatrati kao aktivnost koja (pružatelje njege) čuva fizički i mentalno aktivnima’, rekao je Arpino, dodajući da prethodne studije ukazuju da njegovateljstvo može poboljšati kognitivno funkcioniranje, mentalno i fizičko zdravlje.
 

Arpino napominje, međutim, da njegovateljstvo nije jedina aktivnost koja može poboljšati zdravlje, i da previše brižnih odgovornosti može ljude udaljiti od drugih korisnih aktivnosti kao što su rad ili volontiranje.

‘Djeca bi trebala uzeti u obzir potrebe roditelja, njihovu volju i želju i složiti se s njima o vremenu i količini čuvanja djece’, sugerira Arpino.

‘Vrlo je važno da svaki pojedinac odlučuje za sebe i onome što umjerene količine pomoći znače’, rekla je Hilbrand, dodajući ‘Sve dok ne osjećate stres o intenzitetu pomaganja koje pružate drugima tada činite nešto dobro za druge kao i za sebe’.

Preneseno s lijecnik.hr

Većina roditelja sa strahom reagira na ulazak djeteta u pubertet. Prisjećajući se naših mladenačkih godina, znamo da odgajanje adolescenata nije jednostavno i postavljamo si niz pitanja, primjerice što učiniti kad se uvučemo u još jednu svađu oko prijatelja, odjeće ili izlazaka?

Kako mu/njoj dati više slobode ali, ne i previše? Na koji način postaviti granice? Što tolerirati, a što ne? Kako znati da li je naš tinejdžer tužan ili pati od depresivnog poremećaja, te što učiniti da mu pomognemo?

Pubertet i škola

Svi psihofizički faktori kao i društveni čimbenici, primjerice preokupiranost roditelja poslom i svakodnevnim obvezama, nedovoljna uključenost u živote djece, utjecaj medija, utjecaj vršnjaka na mlade i slično, mogu dotad mirnu i uspješnu djecu pokazati u novom svjetlu, uključujući česte sukobe, otpor spram autoriteta, pad koncentracije i slabiji školski uspjeh.
Tipične tegobe s kojima se roditelji i profesori susreću kod adolescenata:

• smanjena koncentracija,
• odbacivanje dosadašnjih obrazaca ponašanja,
• povlačenje u sebe,
• promjene raspoloženja,
• promijenjena percepcija izgleda svojeg tijela (može dovesti do poremećaja prehrane),
• sklonost samoranjavanju,
• eksperimentiranje sa alkoholom, cigaretama i drogom,
• neodgovorno spolno ponašanje,
• sklonost nasilju,
• sklonost asimilaciji sa društvom.

Svaki roditelj, bez obzira na prethodni školski uspjeh i modus ponašanja svoga djeteta, treba razumjeti da je dijete u pubertetu osjetljivo biće, specifičnih potreba i pogleda na svijet, te pokazati dovoljnu razinu strpljenja i tolerancije kako bi tu fazu prošli sa što manje posljedica. Osim strpljenja i tolerancije, potrebno je i aktivno se uključiti u odgoj i obrazovanje svojeg djeteta na sljedeće načine:

• poticanjem djeteta na sudjelovanje u izvannastavnim (glazba, ples, strani jezici) ili sportskim aktivnosti (pogotovo momčadske sportove, gdje dijete napreduje i u komunikaciji te prihvaćanju odgovornosti za svoje postupke),
• otvorenom komunikacijom (uključujući i teme poput spolnosti i ovisnosti),
• modificiranjem sustava nagrada-kazna pri ocjenjivanju školskog uspjeha (kupovina playstationa ili mobitela kao nagrade za školski uspjeh može biti kontraproduktivna – bolje je nagraditi dijete putovanjem na učenje stranog jezika ili školom skijanja; kažnjavanje batinama ili kaznom napravit će više štete nego koristi).
• Ako pak, imate poteškoća u o komunikaciji s djetetom, ili mislite da niste dovoljno informirani da s djetetom razgovarate o određenim temama (npr. zlouporabi droga ili odgovornom spolnom životu) uvijek možete potražiti pomoć stručnjaka koji su posebno educirani za navedeno područje (Stručna služba škole, Obiteljski centri, specijalist školske medicine i slično).

Komunikacija s djecom

Svakodnevni dijalog između djece i roditelja svodi se najčešće na teme o školi, novcu i slobodnom vremenu, dok se vrlo malo govori o osjećajima i problemima koje nas muče. Najveći krivci za takve površne razgovore su manjak slobodnog vremena, televizija i računalo koji, u sve većoj mjeri, okupiraju našu pažnju. A upravo je kvalitetna komunikacija jedna od temeljnih odgojnih metoda kojima djeci pokazujemo ljubav i razumijevanje. Nije istina da djeca ne vole razgovarati s roditeljima, oni to rade ako se osjećaju shvaćenima i poštovanima. S druge strane, ukoliko dijete osjeti da ga je roditelj napao, ponizio ili mu propovijeda, povući će se u sebe i postoji veliki rizik da više neće htjeti razgovarati. Uz povlačenje u sebe, posljedice nekvalitetne komunikacije, mogu biti i manjak samopouzdanja, potiskivanje svojih potreba i osjećaja te laganje ili prešućivanje problema. Komunikacija između roditelja i djece sigurno je najteža u vrijeme puberteta. Tinejdžeri slobodnije i otvorenije reagiraju na određene situacije pa primjerice često svoju ljutnju izražavaju demonstrativnim lupanjem vratima, povišenim tonovima ili pak šutnjom koja može trajati danima, a sve kako bi pokazali da se ne slažu s roditeljima. Roditelji si postavljaju pitanja: "Razgovaramo li dovoljno?", "Kako uopće započeti razgovor?",  "Gdje razgovarati?", "Kako saznati ima li kakvih problema?". I doista postojni niz smjernica kako možemo poboljšati komunikaciju i izgraditi bolji odnos sa svojim djetetom.

Kako postići kvalitetnu komunikaciju s djetetom?

Odvojite vrijeme za sebe i svoje dijete. Pronađite vrijeme kada ste oboje opušteni i raspoloženi. Ne čitajte, ne gledajte televiziju već se usredotočite na razgovor.
Ne prisiljavajte dijete na razgovor. Nemojte dijete prisiljavati na razgovor jer će se osjećati ugroženo i neće se htjeti otvoriti. Započnite razgovor s riječima: "Ako želiš razgovarati o nečemu, možemo sad."
Ako nemate naviku razgovaranja sa svojim dijetetom (jer neki roditelji to uistinu nemaju), nemojte očekivati da će se odmah otvoriti i povjeriti vam se. Naviku razgovora započnite od malih nogu, tako će vam kasnije biti lakše s vašim tinejdžerom.  Pažljivo birajte trenutke kad ćete pokrenuti razgovor. Manje su šanse da će vam se otvoriti ako su umorni ili ljutiti.
Koristite se asertivnom komunikacijom. Asertivna komunikacija je način ponašanja i ophođenja koji uključuje jasno iskazivanje vlastitih osjećaja, potreba i ideja bez ugrožavanja prava drugih osoba. Takav način komunikacije najbolje se postiže slanjem JA PORUKA (Kad ti… ja se osjećam… zato jer…). Umjesto TI PORUKE, kao npr. "Kako si to mogao napraviti? “ Ti stvarno nisi normalan!”, recite "Kada ti ostaviš nered u sobi, ja se ljutim se jer uvijek pospremam za tobom.". Na taj način ne optužujte već pokazujete osjećaje koje je u vama izazvalo takvo ponašanje. Dijete bolje shvaća vas i težinu emocija koje je izazvalo. Ukoliko se radi o nekom ponašanju koje dijete nije smjelo učiniti, smireno i jednostavno prvo istaknite pozitivne stvari, a zatim objasnite sve negativne aspekte te odrediti primjerenu posljedicu za takvo ponašanje. Tijekom takvog razgovora, kada vam dijete povjerava svoj problem za koji zna da će vas razljutiti, nastojite ga ne napadati kako bi vam i sljedeći put iznio svoje probleme i kako bi vaš odnos bio iskren i korektan.
Redovito započnite komunikaciju zapitujući dijete o osjećajima i mislima. Umjesto svakodnevnog pitanje: "Kako je bilo u školi?" zapitajte ga: "Kako si se danas osjećao u školi?". Usmjerite svoja pitanja na djetetove osjećaje i raspoloženja.
Naučite aktivno slušati. Usreditočite se na svoje dijete te ga slušajte ne prekidajući ga. Gledajte ga u oči, razmišljajte o čemu govori, ukoliko vam nešto nije jasno postavite kratko pitanje, ali dopustite mu da iznese svoje misli.
Poslušajte ga do kraja. Izbjegavajte optuživanje, napadanje i sklonost dominaciji koji će kod djeteta sigurno izazvati osjećaj povrijeđenosti, poniženosti, straha i potrebe za obranom čime takav razgovor najčešće završi svađom. Izbjegavajte ponižavati svoje dijete ili smijati se njegovim pitanjima i stavovima.
Ostavite otvorena vrata. Budite roditelj koji je otvoren za pitanja.
Konkretne problemske situacije:

• Privucite djetetovu pažnju. Tražiti od tinejdžera zadubljenog u igricu da pospremi primjerice krevet, isto je što i govoriti gluhom. Čak i ako podigne pogled ili odgovori da će to uraditi, takva njegova reakcija može biti trenutni refleks. Razmislite, i vi vjerojatoe reagirate slično kada ste zadubljeni u posao.
• Što napraviti? Privucite njegovu pažnju, dotaknite ga. Fizički kontakt, praćen riječima, prekinut će njegovu usredotočenost na igru i dijete će vas doista čuti.
• Budite odlučni. Prisjetite se koliko puta morate ponoviti zahtjev prije nego li ga vaše dijete ispuni npr. “Hoćeš li više smanjiti tu muziku/ ugasiti kompjuter/postaviti stol? Koliko ti puta moram reći”. Tinejdžer obično pomisli “ Samo ti pričaj.. I nastave po svom. Što napraviti? Zahtjev recite mirno, jasno i glasno, nikako u formi pitanja već primjerice “Molim te, utišaj glazbu”.
• Ne tolerirajte odgađanje. Ponavljati djetetu više puta istu naredbu ničemu ne služi, samo učite dijete da ne mora reagirati dok se ne prijeđe o vaš prag tolerancije. Što napraviti? Inzistirajteda zahtjev bude odmah izvršen. Ako je u pitanju pisanje domaće zadaće, recite: “Možeš izaći nakon što napišeš zadaću” I pohvalite dijete svaki puta kada učini napor kako bi udovoljilo vašim zahtjevima.
• Zadržite prisebnost. Pretpostavimo da je dijete dobilo dozvolu da ostane vani do ponoći, ali se vratilo doma u 3h. Da bi ga kaznili, roditelji mu istog trena zabranjuju buduće izlaske. To je tipična reakcija u bijesu. Dijete se usmerava na njegov bijes, buni se, doalzi do svađe.

Što napraviti? Ma koliko vam teško bilo, ne reagirajte odmah, sačekajte da vas bijes prođe ili odložite razgovor za naredni dan.

Iako bi naši tinejdžeri prije propali u zemlju nego to priznali, još uvijek imamo veliki utjecaj na njih. Možda vam se ne čini da vas slušaju, ali oni to čine. Tijekom stresnih perioda kada smo dovedeni u iskušenje kako postupti, bitno je zapamtiti da smo im još uvijek uzor. Što češće se uzdignemo iznad svađa, više koristi će tinejdžeri imati. Istina koju često ne želimo prihvatiti jest da djeca čine ono što vide, a ne ono što čuju. Neki roditelji recimo zahtijevaju da dijete poštuje sigurnosne mjere prilikom vožnje motora, a sami prebrzo voze ili pričaju na mobitelu. Djeca u pubertetu su jako osjetljiva i reagiraju i na najmanji znak nedosljednosti roditelja. Dakle, nužno je davati dobar primjer djetetu – što je češće moguće! Također, roditeljima je teško prihvatiti da je svrha tinejdžerskih godina odvajanje i diferencijacija od roditelja. Kad tinejdžeri počnu razvijati vlastiti ukus i mišljenje, a osobito kad traže da se odnosimo prema njima kao prema odraslima, teško je pronaći pravu ravnotežu između zadržavanja kontrole i dozvoljavanja toga da njeguju vlastitu individualnost. Ako naši tinejdžeri dokažu da im možemo vjerovati, moramo im dati prostora za rast, no to nikako ne znači da ih trebamo skroz pustiti.
Zaključno, nema sumnje da je odgoj tinejdžera vrlo izazovan te da možda još neko vrijeme nećete vidjeti koristi od vašeg truda, no ukoliko posvetite vrijeme svome djetetu, osjetit ćete zadovoljstvo, sada i u budućnosti.
 
Autor: Ana Rajić, prof.defektolog-smjer PUP

Ustrajnost

Jedan je otac bio šokiran kad je pregledao učeničku knjižicu svoga sina, jer sudeći prema ocjenama u knjižici bilo je jasno da je dječak osuđen na neuspjeh. Otac se potajno nadao da će dječak postati odvjetnik, a sin mu je tvrdio da će on postati velik i poznat čovjek. Ravnatelj škole objasnio je ocu da se to nikada neće dogoditi jer je dječak izgubljen slučaj!
I doista, sir Winston Churchill nije postao odvjetnikom, nego jednim od najvećih vođa što ih je Velika Britanija ikada imala. Neuspjeh ga je izbacio u putanju veličine!

Kada naše dijete posustane u rješavanju nekog problema ili svladavanju prepreke, većina nas ima potrebu uskočiti i pomoći mu. Ali pazite! Mi učimo metodom pokušaja i pogrešaka. Ako dozvolimo djetetu da pogriješi, dajemo mu i mogućnost onog dobrog osjećaja kada sami nešto postignemo. Kada nam se dijete obrati za pomoć pri rješavanju nekog problema, nemojmo to učiniti umjesto njega, već sjednimo s njim i motivirajmo ga da uz našu pomoć pronađe prikladno rješenje. Tako učimo svoje dijete da zastane, promisli i da sâmo dođe do rješenja. Ne popuštajmo djetetu ni u društvenim igrama. Nemojmo dopustiti da pobjeđuje jer mu popuštamo. Tako ga zakidamo za značajnu lekciju – naime da u životu ponekad moramo izgubiti prije negoli pobijedimo. Potičimo djetetove interese. Otiđimo s njime u knjižnicu. Pomognimo mu naći knjige o temama koje ga zanimaju. Motivirajmo ga da pročita autobiografije ljudi koji su uspjeli u područjima koja njega zanimaju.

Ako dijete u nečemu ne uspije, izbjegavajmo rečenice tipa: „Jesam li ti rekao da je to teško, da nećeš moći!“ Tako djetetu šaljemo poruku da se ne treba dalje truditi, da je to ionako nemoguće. Ako i ne uspije otprve, pohvalimo ga za njegov trud i dajmo mu do znanja da u tom trenutku vjerojatno još nije pravo vrijeme za to.

Istraživanja dokazuju da je ustrajnost ono što donosi uspjeh u životu. Neka su djeca rođena kao uporna, druga pak nisu i trebaju našu podršku.

Kako razvijati djetetovu ustrajnost

• Dijete često odustane od nečega zato što mu cilj izgleda nedostižan. Postavite dostupnije ciljeve. Npr. ako dijete želi naučiti svirati klavir, nakon nekoliko mjeseci vježbanja to mu može dosaditi, može izgubiti interes jer mu se cilj čini dalekim. Ovo možemo spriječiti postavljanjem dostupnijeg cilja. Zadajte djetetu da nauči svirati kratku pjesmicu koju će s lakoćom savladati. Nakon toga, neka nauči svirati malo dužu i malo težu pjesmu. Postupnim ostvarivanjem tih pojedinačnih i dostupnijih ciljeva dijete će željeti napredovati. Dakle neka postiže ciljeve jedan za drugim. Nemojte mu odmah postaviti kao cilj da nauči svirati Beethovenovu simfoniju.

• Cilj ne smije postati važniji od putovanja prema njemu. Dijete mora uživati u procesu učenja. Ako teži velikom sportskom rezultatu, ne zaboravite ga motivirati pohvalama i pri manjim uspjesima. Dijete mora uživati u putovanju do svog cilja. Kada shvati da je putovanje sâmo po sebi najljepše, nakon ostvarenja jednog cilja postavit će si novi.

• Svako toliko potičite dijete na rješavanje nekakvih sitnih problema. Ovo će mu olakšati suočavanje s nekim većim problemom u budućnosti. Učite ga da se prepreke ne pojavljuju da bi ga zaustavile u njegovu napredovanju, nego da ga potiču da spozna koliko zaista nešto želi.

• Hvalite dijete, ne samo za uspjeh nego i za trud. Dijete će tako shvatiti da svoj trud može kontrolirati, dok nad postignutim ciljem nema kontrolu. Ako se potrudi riješiti neki problem ili svladati neku prepreku, pohvalite ga. To će mu dati „vjetar u leđa“. Na primjeru onih koji nisu odustajali pokažite djetetu kako ih je njihov trud doveo do uspjeha.

8 savjeta za pomoć, utjehu i zaštitu djece
 

Lako se osjetiti preplavljenim svime što trenutačno čujete i čitate o bolesti koronavirusa (COVID-19). Također je razumljivo ako se i vaša djeca mogu osjećati zabrinutost. Djeca će možda teško shvatiti što vide na internetu ili na televiziji, ili čuju od drugih ljudi, tako da mogu biti tjeskobni, žalosni ili pod stresom. Otvoren razgovor s vašom djecom može im pomoći da razumiju situaciju pa čak i daju pozitivan doprinos za druge.
 

Postavljajte otvorena pitanja i slušajte

Započnite pozivanjem djeteta da razgovara o toj temi. Saznajte koliko već znaju i slijedite njihovo vodstvo. Ako su premali i nisu već čuli za pandemiju, možda nećete morati razgovarate o koronavirusu – samo iskoristite priliku da ih podsjetite na dobre higijenske navike bez unošenja novih strahova.
Provjerite jeste li u sigurnom okruženju i omogućite svom djetetu da slobodno razgovara. Crtanje, priče i druge aktivnosti mogu pomoći otvorenom razgovoru.
Ono što je najvažnije, ne umanjujte njihovu zabrinutost tako da im kažete da se bespotrebno brinu. Radije im recite da razumijete njihovu zabrinutost i da je prirodni osjećati strah. Pokažite im da ih slušate tako što ćete im posvetiti punu pažnju i pobrinite se da znaju da vam se uvijek mogu obratiti. 
 

Budite iskreni: objasnite istinu na način prilagođen djeci

Djeca imaju pravo na istinite informacije o onome što se događa u svijetu, a odrasli imaju odgovornost da ih zaštite. Koristite jezik koji je prilagođen njihovom uzrastu, gledajte njihove reakcije i budite osjetljivi na njihove osjećaje.
Ako ne možete odgovoriti na njihova pitanja, ne nagađajte. Iskoristite priliku i zajedno istražite odgovore. Web stranice međunarodnih organizacija poput UNICEF-a i Svjetske zdravstvene organizacije i kod nas stranice Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo sjajni su izvori informacija. Objasnite da neke informacije na internetu nisu točne i da je najbolje vjerovati stručnjacima.
 

Pokažite im kako mogu zaštititi sebe i svoje prijatelje

Jedan od najboljih načina zaštite djece od koronavirusa i drugih bolesti je jednostavno poticanje redovitog pranja ruku. Djeci možete pokazati i kako da spriječe širenje klica kada kašlju ili kišu, držati socijalnu distancu od jednog metra kad su u blizini ljudi koji pokazuju simptome poput povišene temperature, kihanja i kašljanja te im reći da vam kažu ako se budu osjećali loše. 
 

Budite uvjerljivi

Kad na televiziji ili na internetu vidimo puno zabrinjavajućih slika, ponekad se možemo osjećati kao da je kriza gdje god pogledamo. Djeca možda ne razlikuju slike na ekranu od stvarnosti i mogu vjerovati da su u neposrednoj opasnosti. Možete pomoći svojoj djeci da se izbore sa stresom tako što ćete ih potaknuti na igru i opuštanje kad god je to moguće. Pridržavajte se uobičajene rutine i rasporeda što je više moguće, posebno prije nego što zaspe ili pomozite u kreiranju novih rutina.
Ako postoje slučajevi zaraze u okolini, podsjetite svoju djecu da to ne znači da će svi oboljeti, da se svi zaraženi ne moraju oboljeti i da puno odraslih naporno radi da vas zaštite.
Ako se vaše dijete ne osjeća dobro, objasnite da mora ostati kod kuće/u bolnici jer je to sigurnije za njih i njihove prijatelje. Uvjerite ih da znate da je ponekad teško (možda zastrašujuće ili čak dosadno), ali da će slijedeći pravila pomoći svima da budu sigurni i zaštićeni.
 

Provjerite doživljavaju li ili šire stigmu

Izbijanje novog koronavirusa donijelo je sa sobom brojne izvještaje o rasnoj diskriminaciji širom svijeta, stoga je važno provjeriti da vaša djeca ne doživljavaju niti doprinose stigmatizaciji ili nasilju.
Objasnite da koronavirus nema nikakve veze s tim kako netko izgleda, odakle je ili koji jezik govori. Podsjetite svoju djecu da svi zaslužuju biti sigurni u školi. Zlostavljanje je uvijek pogrešno i trebali bismo doprinijeti tome da podržavamo jedni druge.
 

Potražite pomoć

Važno je da djeca znaju da ljudi pomažu jedni drugima i da je solidarnost jako bitna.
Između ostalog dijelite priče zdravstvenih radnika, znanstvenika i mladih koji rade na zaustavljanju pandemije, očuvanju zajednice i širenju solidarnosti. Može biti velika utjeha znati da suosjećajni ljudi poduzimaju akciju.

Brinite se o sebi
Moći ćete bolje pomoći svojoj djeci ako se brinete o sebi. Djeca će pokupiti vaše reakcije na vijesti, tako da će im pomoći ako vide da ste mirni i da ne paničite. 
Ako se osjećate anksiozno ili uznemireno, odvojite vrijeme za sebe i za stvari koji će vam pomoći da se opustite i oporavite.

Pažljivo razgovarajte s djetetom
Važno je znati djecu ne ostaviti u nedoumici. Kako se razgovor završava, pokušajte procijeniti kako se osjećaju promatrajući njihov govor tijela, ton glasa i je li im ubrzano disanje.
Podsjetite svoju djecu da mogu razgovarati s vama bilo kada o bilo kojoj temi. Podsjetite ih da vam je stalo, da slušate i da ste im na raspolaganju kad god se osjećaju zabrinuto.

Preneseno s UNICEF Hrvatska

U svibnju 2019. godine, u New Jerseyju održana je TEDx konferencija posvećena igri i igranju. Jedan od govornika bio je i profesor psihologije na Bostonskom koledžu Peter Gray, koji je govorio o zabrinjavajućem trendu izumiranja slobodne dječje igre tijekom zadnjih desetljeća i značajnog porasta depresije i mentalnih poremećaja kod djece u istom periodu. Pogledajte i njegov nastup:

Preneseno s Detinjarije.com

VAŽNA OBAVIJEST: Došlo je do promjene mjesta na kojemu će se održati edukacija. Edukacija se održava u Hotelu Pula.

Želite dublje razumjeti sebe i svoje dijete?
Želite doznati najvažnije činjenice o razvoju dječjeg mozga?
Želite upoznati unutarnji svijet djeteta te pomoći djetetu da uspije i osjeća se dobro?
Želite opušteno i smireno roditeljstvo?
Želite doznati najnovije neuroznanstvene činjenice u području razvoja djece?

Pozivamo vas da se prijavite na edukaciju o jačanju dječje emocionalne inteligencije komunikacijom, koja će se održati u Puli u svibnju, a koju vodi Irena Orlović. Prijaviti se možete putem OVOG OBRASCA.

"Edukacija kod Irene Orlović donijela mi je nove i korisne uvide u funkcioniranje dječjeg mozga i način komunikacije s djecom. Koristeći podatke iz znanstvenih studija, pozivajući se na vrhunske terapeute i autore knjiga iz područja psihologije i medicine, uz primjere iz vlastitog života – Irena lako prenosi znanje i znanstvene činjenice. Od dizajna njene prezentacije do praktične primjene svega što je naučila, Irenino predavanje mi bilo jedno od najljepših kojima sam prisustvovala."
Jasmina Stojanović, dugogodišnja glavna i odgovorna urednica magazina "Sensa", Srbija

Živimo u vremenu kada se ubrzani način života uvelike odražava na sve veći broj djece koja imaju emocionalnih i ponašajnih problema. U zadnjih nekoliko desetljeća neuroznanost je došla do brojnih značajnih saznanja. Neuroznanstvenici su potvrdili da dječji mozak nije neki stroj koji je strukturiran po planu i programu došao na ovaj svijet, već je to nerazvijen ljudski organ koji će se, ovisno o okolini u kojoj odrasta, razvijati cijeli život. U tom razvoju roditelji igraju ključnu ulogu jer se na temelju našega odnosa s djecom formiraju temeljne strukture koje će doživotno obilježiti dijete kao osobu. O nama roditeljima uvelike ovisi razina emocionalne inteligencije djeteta koja je važan prediktor životne uspješnosti svake odrasle osobe.

Na ovoj edukaciji dat ćemo vam smjernice koje će pomoći izgraditi kvalitetan odnos s djecom. Irena Orlović govorit će o oblicima komunikacije temeljene na razvoju mozga djeteta, koji će pomoći djetetu da vas čuje i stvori zdravu sliku o sebi.

Od našega odnosa ovisi razvoj emocionalne inteligencije djeteta koja je važan prediktor životne uspješnosti svake odrasle osobe zato ćemo tijekom edukacije dati smjernice koje će vam pomoći izgraditi zdrav odnos s djecom.

"Dijete od roditelja nasljeđuje samo skicu, a način na koji će se
oblikovati i graditi dječji mozak ovisi o njegovoj interakciji najprije s roditeljima,
a potom i širim socijalnim okruženjem."

Irena Orlović

KAKO KOMUNIKACIJOM OBLIKOVATI SNAŽAN MOZAK DJETETA

Što možemo napraviti za razvoj djetetova mozga i kako komunikacijom utječemo na razvoj mozga, govorit će Irena Orlović, autorica nagrađivane web-aplikacije Pametnica, vlasnica i urednica izdavačke kuće Harfa putem koje je prethodnih 17 godina proučavala literaturu uglednih svjetskih neuroznanstvenika, psihologa i psihoterapeuta u području razvoja djece.
Vođena osobnim iskustvom kroz rad na ranoj stimulaciji sa svojim djetetom, koristeći neke od tih naslova, uredila je i objavila na hrvatskom jeziku seriju literature pod sloganom Knjige koje vole djecu. Prepoznata je od strane Udruge poslovnih žena KRUG jer je kao roditelj djeteta s poteškoćama u razvoju, uvidjevši da u Hrvatskoj nedostaje literature koja bi pomagala roditeljima u sličnoj situaciji, okupila stručni tim i pokrenula izdavačku kuću Harfa koja je danas prepoznata u javnosti kao kuća koja objavljuje literaturu renomiranih stručnjaka iz područja ranog razvoja djece.
Od strane iste udruge dobila je i nagradu kao Poduzetnica godine u kategoriji socijalnog poduzetništva, a pod pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske. Trenutno je u procesu osnivanja inovativne Privatne osnovne škole s internacionalnim programom putem koje će djeca učiti jačati svoje kognitivne sposobnosti kroz socio-emocionalne programe. Certificirana je od strane njemačke krovne organizacije DVNLP kao savjetnica u neuro-lingvističkoj psihoterapiji (DVNLPt) i kao NLP – trener.

Na edukaciji će dati odgovore na sljedeća pitanja:

Kako komunikacijom izravno utječemo na oblikovanje dječjeg mozga?
Što znači pozitivan ili snažan mozak?
Zašto je emocionalni razvoj temelj intelektualnog razvoja?
Kako komunicirati kao učitelj, odgojitelj ili roditelj terapeut?
Kako putem komunikacije možemo oblikovati i integrirati mozak u razvoju? 
Zašto su roditelji najvažnija karika u odgoju i obrazovanju djece?
Kako pomoći djeci da crpe svoje potencijale i izrastu u najboljeg mogućeg sebe? 
Na što trebamo obratiti pozornost ako želimo da se mozak zdravo razvija u prvim godinama?​
Kako komunicirati s djecom da bi razumjela?
 

Edukacija je namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, psiholozima, pedagozima, socijalnim pedagozima, edukacijskim rehabilitatorima, logopedima, psihoterapeutima i svima drugima koje zanima ovo područje dječjeg razvoja.
 

Kada: 31.5.2019. u 17.00 sati
Gdje: Hotel Pula, Sisplac 31, Pula
Trajanje: 4 školska sata

PRIJAVA JE OBAVEZNA. ISPUNITE PRIJAVNICU.

Mjesto na radionicama rezervirat ćete tek uplatom kotizacije.

CIJENA RADIONICE

UPLATE U ROKU OD 24 SATA OD PRIJAVE
Cijena edukacije je 240 kn,a za drugog roditelja cijena je 20% niža.

KASNIJE UPLATE 
Cijena edukacije je 280 kn, a za drugog roditelja cijena je 20% niža.

Mjesto na radionicama rezervirat ćete tek uplatom kotizacije.

Podatci za uplatu: 
Pametnica, obrt za edukaciju i savjetovanje, vl. Irena Orlović
HR0623400091160500652 (PBZ)​, poziv na broj: 31052019.

Svi sudionici dobit će potvrdu o sudjelovanju.
Sve prolaznice i polaznici edukacije imat će priliku kupiti naše knjige po posebno sniženim cijenama, samo za njih za vrijeme trajanja edukacije.

Sudjelovanje je moguće otkazati isključivo pisanim putem (na mail adresu: pametnica@pametnica.me) najkasnije 7 radnih dana prije početka programa. Sudionici koji su odustali nakon tog roka ili ne prisustvuju programu, nemaju pravo na povrat kotizacije i dužni su platiti punu naknadu. Ako prijavljeni sudionik ne može sudjelovati na programu, može poslati drugog zamjenskog sudionika.

Pametnica zadržava pravo otkazivanja – u ovom slučaju, naknada se vraća u cijelosti. Popunjavanjem ovog obrasca za prijavu, prihvaćate ove odredbe i opće uvjete.

Vezana literatura:

Godinama slušamo novinare, edukatore i poslodavce kako najmlađu generaciju u SAD-u nazivaju „generacijom pahuljica”. Zašto?

Zato što su mnoga djeca danas odgajana u pretolerantnom okruženju, zaštićena od teške životne stvarnosti i odgovornosti. Neki kažu da smo ih pretjerano zaštitili, stavili pod stakleno zvono.

Wikipedija nas podsjeća: „Termin 'pahuljica' odnosi se na djecu koja su odgajana na način koji im daje pretjerani osjećaj vlastite jedinstvenosti.”

U početku je termin „generacija pahuljica” bio samo žargon, ali je ubrzo dobio priznanje kao jedna od riječi 2016. godine Collinsova rječnika. Collins taj termin označava kao „mladež u 2010-ima koja je manje otporna i sklonija uvredama od prijašnjih generacija”.

Kako se i zašto pojavila „generacija pahuljica”
 

Helikopter-roditelji

To su roditelji o kojima slušamo od 2002. godine, oni koji oblijeću svoju djecu brinući se o tome da dobiju sve privilegije koje zaslužuju. Prije više od trideset godina stilovi roditeljstva počeli su se mijenjati. Majke i očevi postali su okupirani sigurnošću djeteta i njegovim samopouzdanjem. Kako je ova populacija roditelja rasla, kultura je počela pratiti njihove osjećaje: znak „beba u autu” na stražnjem dijelu automobila, stolovi za presvlačenje djece u javnim toaletima, jačanje sigurnosnih pravila. Poznajem roditelje koji pišu domaću zadaću za svoje dijete i one koji su se čak pridružili svom diplomandu na njegovu prvom razgovoru za posao.

Nagrade za sudjelovanje

I dječji su sportski klubovi odlučili da je važnije slaviti sudjelovanje nego pobjedu. Bilo je to razumljivo. Većina djece neće osvojiti prvenstvo i odrasli su smatrali da i prosječne igrače nekako treba nagraditi. Prije nekoliko sam godina posjetio prijateljevu kuću i vidio da je soba njegova djeteta ispunjena trofejima. No, nikad nije osvojio nijedno prvenstvo. To je potaknulo djetetovo očekivanje nagrade za samo sudjelovanje.

Inflacija ocjena

Ocjene učenika u porastu su već četrdeset godina, ali ne zbog toga što su učenici pametniji od djece prije nekoliko desetljeća, već zbog inflacije ocjena. Šezdesetih godina prošloga stoljeća prosječna je ocjena bila trojka. Zašto? Zato što je trojka prosjek. Danas je prosječna ocjena petica. Mnogi odrasli strahuju da se učenici ne mogu nositi s teškom realnošću ocjene dobar. U jednom su mi školskom okrugu rekli da im prilikom ocjenjivanja nije dopušteno upotrebljavati crvenu olovku, jer je to previše grubo prema učenicima. Neki su pak rekli da ne upotrebljavaju riječ „ne”, jer je previše negativna.

Virtualna stvarnost i propisana aktivnost

Umjesto da tinejdžeri rade, mi smo ih uključili u recitale, vježbe i igre, koje propisuju i nadgledaju odrasli. Iako sviranje, plesanje i sport njeguju disciplinu, oni su i dalje samo virtualna stvarnost, samo preslika stvarnog života. Kad tinejdžer kaže da želi raditi nešto smisleno, odrasli ih smjeste u kontrolirani program koji simulira stvarnost. Sve što odrasli kontroliraju stvara ovisnost i smanjuje osjećaj samopouzdanja.

Tehnologija i mediji

U posljednjih su dvadeset godina mobilni uređaji i društvene mreže prevladali. Danas su djeca svakodnevno izložena desetinama tisuća slika. Oni vjeruju da svatko zaslužuje najnoviji iPhone, najnoviji Abercrombie i Fitch jeans, najnoviji Xbox, najnovije tenisice Nike i pretplatu na Netflix. Osjećaj da vam nešto pripada i materijalizam obično idu ruku pod ruku.

Tko je kriv?

„Pahuljice” su u konačnici proizvod našeg djelovanja. Ne shvaćajući na vrijeme što se događa, roditelji su zaboravili da odgajati djecu ne znači samo zaštititi, već i pripremiti. Nismo im dopustili da posrnu. Uklanjali smo posljedice loših odluka. Hvalili smo pogrešne kvalitete. Riskirali smo premalo, spašavali smo prebrzo, hvalili smo prelako. Kad su trebali zakoračiti u svijet odraslih, većina generacije, koja je obrazovanija i privilegiranija od prethodne, nakon diplome se vratila kući. Prema podatcima sa stranice Monster.com, između 2010. i 2014. od 60 do 80 posto Amerikanaca nakon fakulteta se vratilo kući. Istraživanje iz 2010. pokazalo je da trećina muškaraca u SAD-u u dobi između 22 i 34 godine živi s roditeljima. Iako se s problemima suočavaju oba spola, muškarci su prave žrtve ove tragedije. Često ostaju dječaci, iako dođe vrijeme da postanu muškarci. Premda se i žene i muškarci nakon fakulteta vraćaju kući, žene se češće vraćaju s planom, a muškarci bez ikakvog plana. Njihov „zov dužnosti” (Call of Duty – popularna videoigra) samo je virtualan, ne stvarnost. A majka je i više nego spremna kuhati, čistiti i posluživati.

Kako izraditi snjegovića od pahuljica

Karakter i gravitacija

Okruženje nulte gravitacije uzrokuje atrofiju mišića. To smo naučili od NASA-e prije više od pedeset godina. Astronauti u svemiru moraju izvoditi vježbe kako ne bi previše oslabili u kapsuli u kojoj nema guranja i povlačenja gravitacijske sile.

Metaforički govoreći, ovo je pravilo primjenjivo i na Zemlji. Kad odrasli uklone „gravitaciju” (udarce i padove koji jačaju ljude), mladi nemaju sposobnost za ono za što su prethodne generacije bile sposobne učiniti. Karakter raste s gravitacijom. Kao njihovi vođe, moramo omogućiti gravitaciji da pokaže svoje učinke, znajući da je ona pozitivan i ključan element njihova razvoja. Odrastanje je kao vožnja bicikla. Morate to učiniti sami. Naravno, djeca počinju na triciklu, a potom na biciklu s pomoćnim kotačima. Ali pomoćne kotače s vremenom moraju skinuti, inače će osjećaj srama prevladati. Baš kao kad učimo dijete voziti bicikl, naše vodstvo mora ponuditi ravnotežu između podrške i puštanja. Mladi će danas graditi karakter samo kad su prisiljeni biti snalažljivi. Karakter se razvija, kaže psihologinja Angela DUCKWORTH, kad su učenici prisiljeni dati sve od sebe kako bi nešto postigli samostalno. Što im više materijala pružimo, to su manje snalažljivi. Također, istraživanja su pokazala da ih moramo potaknuti da se drže jedne obveze najmanje dvije godine kako bismo vidjeli dugotrajne rezultate.

Kontrola i nada

U eksperimentu sa štakorima, psiholozi su otkrili nešto što su kasnije nazvali „naučena bespomoćnost”. Istraživanja su pokazala da štakori prestaju vući polugu kako bi došli do hrane kad se ništa ne dogodi. Ista se reakcija pojavljuje i kod ljudskih bića, gdje sudionici nastoje postići određeni cilj. Kad nakon nekog vremena ništa ne postignu, oni zaključe da je cilj izvan njihove kontrole i prestaju se truditi. Naši mladi prečesto odustaju baš zbog naučene bespomoćnosti. Istraživanja pokazuju da njihova tjeskoba i bespomoćnost rastu kad su njihove svakodnevne aktivnosti pod kontrolom odraslih odnosno izvan njihove kontrole. Što više kontroliramo i propisujemo aktivnosti, to oni sve manje osjećaju nadu, a sve više beznađe.

Nadalje, naučena bespomoćnost promiče neodgovornost. Djeca osjećaju premalo odgovornosti za rad, jer to „ne ovisi o njima”. Većina učenika srednje klase pretpostavlja da će ih odrasla osoba spasiti kad oni pogriješe. To je dobar osjećaj, ali sprječava razvoj. Misao da je ishod u njihovim rukama daje im osjećaj nade i samopouzdanja.

Stasale generacije trebaju polako poticati, čak i inzistirati na tome da se mlađoj generaciji odobri dio kontrole nad životnim planom. To je jedini način da se izgradi samopouzdanje, angažiranost i odgovornost. To zahtijeva povjerenje i fleksibilnost. Moramo se odlučiti što više želimo: savršenstvo ili rast.

Vjerovanje i stvarnost

Što mislite, kakvu poruku šaljete učeniku ako mu pomažete nakon svake pogreške i spašavate stvar svaki put kad nešto pođe po zlu? To poručuje: „Ne vjerujemo da u sebi imaš ono što je potrebno za rješavanje ovog problema.” Na kraju se ovi mladi ljudi ne osjećaju odraslima sve do gotovo 30 godina. U jednom su istraživanju mladi ustvrdili da odrasla dob počinje s prvim djetetom. A danas se to događa daleko nakon 18. godine. Zašto im uopće dajemo pravo glasa, možda ni nemaju osjećaj za stvarnost? Prava bez odgovornosti stvaraju virtualne odrasle osobe i razmažena derišta.

Kao što sam ranije spomenuo, odrasli su ispunili dječje živote lažnim iskustvima. Mladi se možda ponašaju kao odrasli, ali im ne povjeravamo preuzimanje odgovornosti za istinski važne i vrijedne stvari. A oni su primili poruku jasno i glasno – vi ste samo djeca; vi ne znate bolje; vi trebate pomoć; vi niste odrasli.

Kad odrasli istodobno pružaju podršku i traže mnogo, postižu nevjerojatne stvari. Mlada osoba počinje vjerovati u sebe, jer je roditelj ili poslodavac povjerovao u njihove sposobnosti. Ako tu vjeru pokazuju tako da su im ponudili iskustvo stvarnog života, to šalje poruku: „Vjerujem u tebe i tvoju sposobnost da se nosiš s ovom situacijom.” To može biti prekooceansko putovanje, posao ili prikupljanje sredstava za neku plemenitu svrhu. Ali velika su očekivanja najvažnija. Jedno je istraživanje pokazalo da određena vrsta povratne informacije mladim osobama povećava njihove napore za 40 – 300 posto. O kakvoj se povratnoj informaciji radi? Jednostavno: „Dajem ti svoje mišljenje, jer imam velika očekivanja od tebe i znam da ih možeš ispuniti.” Sljedeći put kad dajete povratnu informaciju mladoj osobi, zapitajte se: „Poručujem li svojim mišljenjem da vjerujem u nju?”
 

Na kraju krajeva, mi smo stvorili „pahuljice”, sad je naš posao od njih napraviti snjegovića.

Preneseno sa Školskog portala

Uoči početka nove školske godine, splitski znanstvenik Ivica Puljak na svom je Facebook profilu objavio sjajnu poruku učenicima.
U svojoj optimističnoj objavi, naveo je zbog čega bi sve današnja djeca trebala biti sretna, a tekst je završen zaključkom da trebaju poštovati svoje učitelje koji su im, uz roditelje, najvažniji ljudi u životu.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

Optimistična poruka učenicima za početak školske godine [a nije loša ni za roditelje]

"Draga djeco,

Svako jutro kad se probudite imate mnogo razloga za optimizam. Prvo se sjetite da vi pripadate rijetkim primjercima ljudskog roda koji su se uopće rodili. Vjerojatnost da će se oko 7 milijardi milijardi milijardi atoma od kojih se sastojite spojiti upravo u vas, a ne u nekog drugog, je tako mala, da ste vi najsretniji ljudi od svih potencijalnih ljudi koji su mogli postojati. Vi postojite, a oni nisu. Pored toga, vi živite u sadašnjosti, a svi ostali ili više nisu tu ili još nisu tu. Stoga uživajte u sadašnjosti!

Drugi razlog za vaš optimizam je činjenica da svaki dan idete u školu učiti nešto novo. Jasno je meni da najčešće niste baš oduševljeni odlaskom i boravkom u školi, ali razmislite o sljedećim argumentima. Tisućama godina milijuni ljudi su pokušali shvatiti razne stvari i prirodi i društvu. Neki od njih su cijeli život proveli pokušavajući shvatiti osnovne zakone prirode, kako izgleda naš planet, kako izgleda svemir, kako su nastale zvijezde, planeti, ljudi itd. Vi većinu tih stvari naučite za par sati predavanja i rada u školi ili kod kuće. Iz te perspektive vi nakon par godina škole znate više nego neki od najvećih znanstvenika u povijesti ljudskog roda. A iz dana u dan saznajete sve više.

Treći, možda i najvažniji, razlog za optimizam je pogled u budućnost. Vi živite u najbolje doba u povijesti ljudskog roda. Nikad svijet nije bio bolji. Nikad nije bilo manje siromaštva, gladi, nepismenosti, nasilja ili ratova, nikada ljudi nisu živjeli duže, zdravije i sretnije. A tako će se vjerojatno i nastaviti. Ako se nastave sadašnji trendovi, za pedesetak godina, kada vi budete u sredini vašeg života, u svijetu više neće biti gladnih, siromašnih i nepismenih ljudi. Svijet kojeg ćete izgraditi i živjeti u njemu je svijet kojeg su sanjali svi pjesnici i sanjari u povijesti, svijet u kojem ljudi žive u miru i skladu, znajući da pripadaju jednoj jedinstvenoj rasi: zemljanima!

Društvo u kojem danas živimo nije idealno. Jedan gladan čovjek na Zemlji je sramota za ljudski rod. Ali je važno razumjeti da ipak živimo u najboljem svijetu do sada te je potrebno shvatiti zašto je tako. Zato jer smo naše globalno društvo sagradili na tri temelja: razumu, znanosti i humanizmu. Odlučili smo da ćemo neprestani kritički promišljati svijet oko sebe i odnose među nama, a da ćemo odluke donositi na temelju razuma. Prije 500-tinjak godina smo znanost postavili kao jednu od najvažnijih ljudskih djelatnosti i od tada je svijet spektakularno napredovao u svim mjerama ljudskog blagostanja.

Danas je svjetonazor modernog čovjeka utemeljen na znanosti, a vrijednosti koje živimo su univerzalne vrijednosti humanizma. Znanost nas je naučila da svemir i prirodni zakoni nemaju svrhu i smisao, nego da mi sami svojim životima dajemo smisao i da se sami moramo brinuti za sebe, za druge ljude oko nas, kao i za prirodu i druge životinje i biljke, s kojima dijelimo ovaj dio svemira. Jedna od najljepših spoznaja i odluka u životu je slobodno odlučiti biti dobar čovjek, bez da očekujete neku kozmičku nagradu ili da se bojite neke kazne ili osvete. Sami, svojoj slobodnom voljom, odlučite biti dobri ljudi!

Ne dajte da vas drugi plaše. Stoljeće u kojem živite će biti stoljeće ne samo znanja, nego stoljeće znanosti. Budućnost, koju ćete vi izgraditi, će vjerojatno biti sve bolja i bolja. Najbolji način da u njoj sudjelujete su puno učiti i raditi. Stoga uživajte u školi, prikupljajte znanje i radne navike. To će vam osigurati da iskoristite sve spektakularne mogućnosti koje budućnost donosi.

I na kraju: poštujte svoje učitelje. To su vam, uz roditelje, najvažniji ljudi u vašem životu. Oni vam sigurno žele dobro i o njima ovisi vaša budućnost.", napisao je dr. Puljak.