Čak je i Einstein kao dijete bio sasvim običan. Sada jedna nova knjiga preispituje našu preopterećenost IQ-om i tvrdi da odrasli mogu pomoći gotovo svakom djetetu da postane darovito.
 

Istraživanja pokazuju da je mozak fleksibilan – moguće je stvoriti nove neuronske puteve i poboljšati IQ uz pravu podršku i ohrabrenje.

Kad je Maryam Mirzakhani preminula u tragično ranoj dobi od svega 40 godina, vijesti su o njoj govorile kao o geniju. Kao jedina žena koja je osvojila Fieldsovu medalju, matematički ekvivalent Nobelove nagrade, i profesorica koja je od svoje 31. godine predavala na Stanfordu, ova akademkinja rođena u Iranu svoj je uspon počela još u tinejdžerskim godinama kad je osvajala zlatne medalje na matematičkim olimpijadama.

Bilo bi lako pretpostaviti da je osoba tako posebna kao Mirzakhani sigurno bila jedna od one darovite djece koja pokazuju izvrsnost još u djetinjstvu. Govorimo o onima koji u dobi od pet godina čitaju Harryja Pottera ili su nedugo zatim primljeni u Mensu. To su djeca koja polažu srednjoškolske testove iz matematike iako još uvijek uče o jednoznamenkastim brojevima ili pak oni vrlo rijetki poput Ruth Lawrence, koja je bila primljena na Oxford dok su njeni suvremenici još bili u osnovnoj školi.

Ali ako pogledate bliže, otkrit ćete jednu sasvim drugačiju priču. Mirzakhani je rođena u Teheranu, kao jedno od troje djece u obitelji srednje klase, a otac joj je bio inženjer. Jedini neobičan dio njezinog djetinjstva bio je Iransko-irački rat, koji je obitelji otežavao život u njezinim ranim godinama. Srećom, rat je završio kada je išla u srednju školu.
 

Mirzakhani je pohađala vrlo selektivnu školu za djevojčice, ali nije ju zanimala matematika, već čitanje. Obožavala je romane i čitala bi sve na što je mogla naići. Zajedno sa svojom najboljom prijateljicom na putu od škole do kuće obilazila bi knjižare u potrazi za knjigama.  

Što se tiče matematike, bila je prilično loša u prvim godinama srednje škole, ali počela se zanimati za nju kad joj je stariji brat rekao što je naučio. S njom je podijelio poznati matematički problem iz časopisa koji ju je fascinirao – i tako je sve počelo. Ostalo je matematička povijest.
 

Je li njena priča neobična? Očito nije. Većina je nobelovaca u djetinjstvu bila sasvim obična. Einstein je sporo učio govoriti, a obiteljska sluškinja prozvala ga je budalastim. Nije uspio položiti opći dio prijemnog ispita na Politehničkom fakultetu u Zürichu – iako su ga primili zbog visokih rezultata iz fizike i matematike. U početku mu je bilo teško na poslu jer nije uspio dobiti akademsko radno mjesto, a nisu ga imali u vidu za unapređenje i posao u Švicarskom patentnom uredu jer nije bio dovoljno dobar u strojnoj tehnologiji. No nije odustajao pa je na kraju svojom teorijom relativnosti „popravio” zakone Newtonove mehanike.

Lewis Terman, jedan od prvih američkih pedagoških psihologa, 1921. godine proveo je istraživanje u kojem je kroz život slijedio 1470 Kalifornijaca koji su se istaknuli u tada novim dostupnim testovima inteligencije. Iako je Terman to očekivao, nitko od njih nije završio kao veliki mislilac svoga doba. Ali promaknula su mu dvojica budućih dobitnika Nobelove nagrade – fizičari Luiz Alvarez i William Shockley – koje je izuzeo iz istraživanja jer njihovi rezultati na testovima nisu bili dovoljno visoki.
 

Postoji niz istraživanja o izvedbi koja su provedena u prošlom stoljeću, a koja predlažu da izvedba nadilazi provjerenu inteligenciju. Povrh toga, istraživanja jasno pokazuju da se mozak može mijenjati te da se mogu stvarati novi neuronski putevi, a IQ nije stalan. Samo zato što možete čitati Harryja Pottera u dobi od pet godina ne znači da ćete u tinejdžerskim godinama i dalje biti ispred svojih suvremenika.

Prema riječima moje kolegice, profesorice Deborah Eyre, s kojom sam surađivala na knjizi Great Minds and How to Grow Them, najnovija neuroznanost i psihološka istraživanja tvrde da većina ljudi, osim ako nisu kognitivno ograničeni, može dostići razinu uspjeha koja se u školi povezuje s talentiranim i darovitim učenicima. Međutim, moraju usvojiti ispravne stavove i pristupe učenju i razvijati obilježja uspješnosti – znatiželju, upornost i naporan rad – a taj pristup Eyre naziva „učenjem visokih performansi”. Najvažnije od svega, potrebna im je odgovarajuća podrška u razvoju tih pristupa – kako kod kuće tako i u školi.

Pa postoji li uopće takvo nadareno dijete? Riječ je o vrlo spornoj ideji. Profesor Anders Ericsson, istaknuti obrazovni psiholog s Državnog sveučilišta Florida, koautor je knjige Peak: Secrets of New Science of Expertise. Nakon što je 1980. proveo istraživanja o raznim postignućima, od glazbe do pamćenja i sporta, on ne smatra da se jedinstveni i urođeni talenti nalaze u srcu izvedbe. On tvrdi da se stručnjak rađa nakon promišljene vježbe koja vas prati na svakom koraku i na koju utrošite oko 10 000 sati. No to nije čarobni broj. Oni najuspješniji, naravno, rade i puno više, a neki, poput Mirzakhani, često nađu svoju jedinstvenu perspektivu.

Ericssonovo istraživanje o pamćenju posebno je zanimljivo jer su slučajno odabrani učenici, koji su radi istraživanja učili o tehnikama pamćenja, nadmašili one za koje se mislilo da imaju urođeno superiorno pamćenje – one koje biste mogli nazvati nadarenima.

Došao je na ideju da istraži učinke promišljene vježbe zbog incidenta u školi – u partiji šaha pobijedio ga je mladić koji je inače stalno gubio. Njegov je protivnik očito vježbao.

No možda je rad Benjamina Blooma, još jednog istaknutog američkog prosvjetnog radnika iz 80-ih godina prošlog stoljeća, najviše potaknuo na razmišljanje i naglasio ideju o tome da je obitelj važna za koncept uspjeha i dobre izvedbe.
Bloomov tim promatrao je skupinu ljudi s izuzetno velikim postignućima u različitim disciplinama – baletu, plivanju, sviranju klavira, tenisu, matematici, kiparstvu i neurologiji – te proveo intervjue i s pojedincima i njihovim roditeljima.

Otkrio je obrazac: roditelji potiču i podržavaju svoju djecu posebno u područjima u kojima i sami uživaju. Bloomovi su izvanredni odrasli ljudi vrijedno i dosljedno radili na nečemu što ih fascinira odmalena, a pokazalo se da i njihovi roditelji imaju vrlo izraženu radnu etiku.
 

Iako se općenito sumnja u urođenu darovitost i druge čimbenike koji mogu biti važni, sigurno je da se ponašanja povezana s visokom razinom izvedbe mogu ponoviti i da se većina može čak i naučiti – čak i osobine poput znatiželje.

Eyre kaže da znamo kako izuzetno uspješni ljudi uče. Na temelju toga razvila je pristup (uspješnom) učenju koji objedinjuje ono što naziva naprednim kognitivnim značajkama, kao i vrijednosti, stavove i obilježja dobre izvedbe. Na tome radi sa skupinom prvih takvih škola – u Velikoj Britaniji i inozemstvu.

No da bi se postigao uspjeh u svim klasama i kulturama, taj sustav moraju usvojiti i obitelji. Istraživanja u Britaniji ukazuju na razliku koju roditelji čine ako sudjeluju u jednostavnim predškolskim aktivnostima u kući, primjerice ako podupiru čitanje. U kasnijim godinama ta se podrška ogleda u boljim školskim rezultatima, tvrdi istraživanje koje je kroz 15 godina proveo tim sa sveučilišta u Oxfordu i Londonu, i to u predškolskim ustanovama i osnovnim i srednjim školama.

Šokantno srodno istraživanje, koje je detaljno promatralo 24 od 3000 ispitanih pojedinaca koji su doživjeli uspjeh unatoč svim izgledima, otkrilo je nešto značajno u onome što se događalo kod kuće. Polovica ispitanih imala je besplatan obrok u školi zbog siromaštva, više od 50 posto ispitanika živjelo je s jednim roditeljem, a četiri od pet ispitanika živjela su u ugroženim područjima.

Intervjui su itekako potvrdili važnost odrasle osobe ili odraslih u djetetovu životu koji cijene i podržavaju obrazovanje, bilo da se radi o djetetovoj užoj ili široj obitelji ili pak široj zajednici. Djeca su govorila o potrebi marljiva rada u školi te koliko je važno slušati na satu i nikad ne odustati. Spomenuli su ključne odrasle osobe koje su potaknule te stavove.
 

Einstein, pojam genija, očito je imao karakter te bio znatiželjan i odlučan. U ranom se životu borio s odbacivanjem, ali to ga nije zaustavilo. Je li za sebe mislio da je genij ili čak nadaren? Ne. Jednom je napisao: „Nisam ja toliko pametan – samo jednom problemu posvećujem više vremena. Većina ljudi kaže da upravo intelekt čini velikoga znanstvenika. U krivu su – potreban je karakter.”

A što je s Maryam Mirzakhani? Njezini objavljeni radovi opisuju nekoga tko je bio otporan, znatiželjan i uzbuđen zbog onoga što je činio. Jedan komentar to savršeno opisuje: „Naravno, najbolji je dio onaj aha-trenutak, uzbuđenje zbog otkrića i uživanje u razumijevanju nečeg novog, osjećaj kao da ste na vrhu planine i imate jasan pogled. Ali većinom mi je matematika poput dugog pješačenja, bez staze i bez kraja na vidiku.”

Taj ju je put odveo do visina originalnih istraživanja matematike u okrutno kratkom životu. To zvuči kao nešto nedostižno. Možda je to bio njen dar.

Napisala: Wendy Berliner
Prijevod: Harfa