Sve reforme obrazovanja kojima smo zadnjih desetak godina svjedočili polazile su od ispravljanja iste krive Drine: odviknuti učenika od učenja za ocjene i naučiti ih učiti zato da rastu i grade svoje kompetencije. I sve su dosadašnje reforme zapele na istom: učitelji su mijenjali način poučavanja, ali se sustav vrednovanja znanja nije praktično promijenio.

U većini je predmeta, unatoč lijepim namjerama zapisanima u kurikulumima, ostalo na onom što je najjednostavnije vrednovati: na količini zapamćenih činjenica. Nastavio se masovni učenički lov na papirnate petice potrebne za upis u srednje škole i na fakultete.

Prisiljavanje na učenje i pridobivanje za učenje dva su krajnja, suprotna načina motiviranja učenika.
 

PRISILJAVANJE NA UČENJE

Argumentima prisile učenike se može natjerati da uče: nekima je strah od kazne i loših ocjena sasvim dobar motivator, druge pak motivira želja za odličnim ocjenama za koje vjeruju da će im olakšati uspjeh u životu. Kad god je riječ o učenju radi ocjene, nagrade ili izbjegavanja kazne, riječ je o pretpostavci da učenike zapravo samo učenje ne zanima pa ih se stalno treba bockajući mrkvom i batinom tjerati da uče.
 

PRIDOBIVANJE ZA UČENJE

Pretpostavimo da ne želim tjerati učenika da uči, da ga želim motivirati da on sam poželi učiti. Kako to postići?
 

1. Prva tajna je u emocionalnome mostu između učenika i učitelja.

Učenik će vrlo vjerojatno poželjeti nešto od mene naučiti ako me voli.
Poželjet će od mene učiti i ako poštuje moje znanje, ponašanje i mene kao osobu, ako sam mu uzor.
Poželjet će od mene učiti i ako izazovem njegovu znatiželju, ohrabrim ga da razmišlja o problemu, postavlja pitanja, gradi pretpostavke, domišlja, istražuje, testira, diskutira o svojim zaključcima… Ukratko, ako uspijem u tome da svoje učenje doživi kao avanturu.

2. Druga je tajna u vještini učenja. Riječ je zapravo o dvjema vještinama učenja: vođenom i samoreguliranom.

 

VOĐENO UČENJE

Vođeno, organizirano, školsko učenje pred učenika svaki dan stavlja odabrani komadić nastavnog sadržaja koji u određenom  vremenu treba svladati:  tekst koji treba pročitati, primjere koje treba shvatiti, pitanja čijim odgovorima dokazuje da je popamtio činjenice koje je trebalo popamtiti i zadatke čijim odgovorima dokazuje da je ovladao traženom vještinom, shvatio principe i procedure te ih uspješno primijenio kako bi riješio zadani problem. Učenik u vođenom učenju slijedi korake koje je za njega odabrao, osmislio i dizajnirao onaj tko ga vodi i tko će na kraju procijeniti njegovu uspješnost. Vođeno je učenje, dakle, i onda kad učenik prema dobivenim naputcima uči sam, kod kuće, za računalom… a učitelj ga vodi, prati i provjerava pomoću IKT-a.
 

SAMOSTALNO SAMOREGULIRANO UČENJE

Vođeno, školsko učenje na neki bi način trebalo biti priprema i vježba za samostalno, samoregulirano učenje neophodno u cjeložiovotnom obrazovanju. Nažalost, većina učenika nauči učiti vođenim učenjem, ali nikad ne nauče sami osmisliti i dizajnirati svoje učenje.

Samoregulirano učenje, naime, polazi od kraja: učenik zna koji problem treba riješiti i od svih mogućih sadržaja i načina koji bi mu mogli pomoći da dođe do rješenja, sâm odabire one pomoću kojih će to najbolje učiniti. Sâm, dakle, odabire što će učiti, kojim redoslijedom, sâm procjenjuje potrebno vrijeme i dizajnira vlastiti sustav praćenja uspješnosti svoga učenja kako bi usput poboljšavao i usavršavao proces učenja.

Preneseno sa Školskog portala

 

Osjećaj dosade može kod djece potaknuti kreativnost

Dijete vam se požali da mu je dosadno…koja je vaša prva pomisao? Razmišljate smjesta kako mu ispuniti vrijeme, nije vas briga ili se čak osjećate pomalo krivima što ne zabavljate svoga klinca i što nema svaki slobodan trenutak u životu ispunjen nekim sadržajem?

Kako roditelji najčešće reagiraju ako im se dijete požali na dosadu? Obično mu pruže neku tehnološku spravicu ili osmisle zabavnu igru ili aktivnost. No, to je u stvari kontra-produktivno. Naime, djeca se trebaju suočiti i naučiti nositi sa životnim problemima, a jedan od njih je svakako neisplanirano vrijeme koje moraju popuniti sami.
 

Zašto je takvo vrijeme važno za zdrav dječji razvoj?

Neisplanirano vrijeme daje djetetu mogućnost da istražuje svoj unutarnji, ali i vanjski svijet, što je početak dječje kreativnosti. Na taj način oni se nauče baviti sami sobom, zamišljati, izumljivati i stvarati.

Neisplanirano vrijeme također pruža djeci mogućnosti da istraže svoje strasti i skrivene interese. Ako ih uvijek držimo zaposlenima i osmišljavamo im aktivnosti za svaku minutu u danu, mogu propustiti otkriti za što su talentirana i što ih istinski, iz dubine srca zanima jer im u stvari mi, roditelji, određujemo zanimaciju.

Osim kreativnost, dosada će natjerati dijete da se nauči rješavati probleme. Naime, dijete kojem je dosadno, a kojem roditelji neće automatski priskočiti u pomoć i zabaviti ga, počne samo razmišljati koje igračke ima na raspolaganju, kako se njima igrati, a možda osmisli i neku novu igru.

Dosada je dobra jer djeci omogućuje i da počnu cijeniti sitna zadovoljstva koja bi inače uzimala zdravo za gotovo. U tome je i najveći problem s gledanjem televizije – mali gledatelji su navikli pasivno primati neograničenu količinu zabave, umjesto da sami proizvode i kreiraju vlastitu.

Zato im je poželjno ponuditi neke igračke koje pružaju mogućnost otvorene igre koje će ima dati priliku da kreiraju vlastitu zabavu, igraju igre pretvaranja i slično, a možete im dati i mogućnost da sudjeluju u kućanskim poslovima, no nikako ih nemojte “spašavati” od dosade i postati njihovi glavni zabavljači.

Potom kada odlučite se odlučite s djetetom poigrati ili mu ponuditi tablet na pola sata, to će mu puno više značiti nego da su mu sve zabavne sprave stalno na dohvat ruke.

Dosada će također primorati djecu da prouče svoju okolinu, pronađu zabavu u njoj i više se igraju s drugom djecom.

Naime, dijete koje zna da ga kod kuće nitko neće nužno zabaviti, vani je otvorenije za komunikaciju i igranje s vršnjacima jer će na taj način od njih dobiti ono što ste mu vi pružali i u stvari zadovoljavali svoju potrebu za druženjem i interakcijom.

 

Preneseno s Dječja posla

 

 

Jesper Juul bio je jedan od najznačajnijih europskih obiteljskih psihoterapeuta. Rijetki su znali da je teško bolestan. Umro je 25. srpnja 2019. u dobi od 71 godine. S nama (Eltern Magazin) je razgovarao u prosincu 2017. o svom djetinjstvu i svom poslu nakon toga udarca sudbine. To je jedan od njegovih posljednjih intervjua. Danas ga ponovno objavljujemo njemu u čast. Ovo je drugi dio intervjua, prvi dio možete pročitati OVDJE.

Intervju: Carolin Märki, Evelin Hartmann, Nik Niethammer
Fotografije: Franz Bischof

 

 

Što je najbolje što Vam se u životu dogodilo?

Ja u svom životu ne radim razlike između dobroga i lošeg. Sva su iskustva dragocjena i obogatila su mi život. Čak i ona bolna.  

Napisali ste preko 20 knjiga u kojima roditeljima dajete savjete o odgoju. 

Ja ne dajem savjete. Ja se zauzimam za prisutnost, ne za pedagogiju. Puno sam puta vidio da roditelji vlastite maksime jednostavno zamjenjuju mojim vrijednostima i principima. To mi nikada nije bila namjera. 

Koju knjigu još svakako želite napisati?

Svakako želim napisati novu verziju knjige „Kompetentno dijete“, koja je objavljena 1996.  Posebno mi je stalo do knjige o samosvijesti i znanju o vlastitoj vrijednosti. Oboje predstavlja važne pretpostavke za psihičko zdravlje i esencijalne sposobnosti u današnjem društvu.

 

"Prihvatiti dijete od samoga početka kao jednakovrijednu osobu znači percipirati ga kao subjekt, a ne ga učiniti objektom odgoja, ljubavi ili nečega drugog."  
Jesper Juul

 

Vaše su kolumne i dalje vrlo tražene, pa tako i u ovom časopisu. Koliko Vam je danas teško pisati zbog Vaše bolesti? (Napomena uredništva: Jesper Juul pati od upale leđne moždine i oduzet je od prsa nadolje).

Pisati kolumne i tekstove, odgovarati na pitanja roditelja koja se odnose na svakodnevne situacije i probleme meni nikada nije bilo naporno. Nije mi ni danas.

Imate još vrlo malo osobnog kontakta s roditeljima i djecom. Kako možete biti sigurni da su Vaši savjeti i preporuke još "aktualni"?  

Najveća je promjena ta da sve više roditelja odgoj više ne shvaća prema principu nagrade i kazne. To znači da su duboko u sebi zainteresirani za to da krenu novim putovima i da razgovaraju sa svojom djecom novim jezikom. Dakle došli su do vrlo kreativne i plodne točke, u kojoj ideje poput mojih ne nailaze odmah na odbijanje, već pobuđuju veće zanimanje. Samo je tako moguća promjena perspektive.  

  
Jeste li ikada bili pogrešno shvaćeni?

Godine 1997. pisao sam ravnopravnom  dostojanstvu. Taj pojam znači da djeca od rođenja imaju pravo na dostojanstvo kao i odrasli.  Mnogi su to pogrešno protumačili i shvatili su da su djeca u demokratskom smislu ravnopravna s odraslima.

Koja je zapravo razlika između ravnopravnosti i ravnopravnog dostojanstva?

U obitelji odrasli imaju svu moć, čak i ako toga nisu svjesni i ne žele je imati. Ravnopravno  dostojanstvo znači da roditelji svoju djecu shvaćaju jednako ozbiljno kao i sebe tako što uvažavaju njihove potrebe, želje, snove i ambicije umjesto da ih omalovažavaju zbog spola, dobi ili invalidnosti.  

Zašto roditelji preferiraju izraz "ravnopravnost"?

Zato što vjerojatno većina njih ne poznaje izraz "ravnopravno dostojanstvo". Odmah čuju riječ "ravnopravno" i interpretiraju je kao da su djeca ravnopravna odraslima. Ali tu se ne radi o tome. Radi se o ravnopravnom dostojanstvu, dakle o tome da se djeca od samoga početka prihvate kao bića koja treba jednako uvažavati, percipirati ih kao subjekte, a ne ih pretvoriti u objekte odgoja, ljubavi ili nečega drugog.
 

To nam morate malo podrobnije objasniti.

Odgojne metode za cilj imaju promjenu ponašanja i ljude pretvaraju u objekte. Na taj način dolazimo u opasnost da osoba izgubi kontakt sa samom sobom i s drugima. 

Možete li navesti neki primjer?

Roditelji žele znati što da naprave s osmomjesečnom bebom koja ne želi spavati. Pitaju me što da naprave s tim djetetom, čime ga izjednačavaju s objektom. Kažu mi: "Gospodine Juul, dajte nam neku metodu, neki alat." Međutim, takvo što ne postoji. Pitanje zapravo glasi: "Jesam li ja spreman gledati to dijete kao čovjeka ili želim dijete koje funkcionira?"

Jedna od Vaših ključnih teza glasi: odgoj ne funkcionira.

Djeca se rađaju sa svim društvenim i ljudskim osobinama. Kako bi ih dalje razvijala, ne trebaju ništa drugo negoli prisutnost odraslih osoba koje se ponašaju ljudski i društveno. Svaka metoda ne samo da je suvišna već je i kontraproduktivna.

Nije li roditeljima dovoljno samo da se pouzdaju u svoj osjećaj?

To funkcionira samo ako upotrebljavaju srce i razum. I to upravo tim redoslijedom. Nije dovoljno ako se pouzdate samo u osjećaj. 

Što je danas potrebno djeci?

Djeci treba vjetar u leđa koji dolazi od njihovih roditelja. Tako to kažemo u Danskoj. To znači pratnju ispunjenu ljubavlju, a ne korigiranje. Djeci je potrebno što više osjećaja vlastite vrijednosti. To je ono najvažnije.  

Zašto?

Zato što odrasli djecu od samoga početka trpaju u kojekakve ladice. Oni imaju određenu sliku o svome djetetu i kažu:"Ti si takav!" Dijete je hiperaktivno, sramežljivo, osjetljivo ili agresivno. Dijete kao takvo, bez atributa i šablona, više ne postoji.  Iz dječje je perspektive potrebno puno snage da se obrani od toga, a neće se biti u stanju obraniti ako ne poznaje sebe dovoljno dobro. 

 

"Ne želim da roditelji svoje vlastite maksime zamjenjuju mojim vrijednostima i principima."
Jesper Juul

 

Što znači dobar osjećaj vlastite vrijednosti u "juulovskom" smislu?

To znači: Poznajem sebe i prihvaćam se sa svim svojim osobinama. Dobar osjećaj vlastite vrijednosti nešto je poput društvenog  imunološkog sustava: on odbija napade na vlastitu ličnost koji dolaze izvana. Naime roditelji, učitelji/nastavnici, pa čak i psihoterapeuti, često polaze od univerzalnog djeteta: takav bi trebao biti, a ako nisi takav, onda s tobom nešto nije u redu.  

Vi smatrate da djeci ne treba postavljati granice?

Danas svi misle da treba postavljati granice. Meni to zvuči polureligijski. Djeci ne trebaju granice. Ona ionako već posvuda imaju granice. Ono što je važno jest da svaka osoba ima svoje vlastite granice koje mora čuvati prema van, pa čak i prema djeci.  

 
Možete li navesti neki primjer?

Upravo sam savjetovao jednu obitelj u Njemačkoj koja ima petogodišnju kćer. Tu su djevojčicu i roditelji i njezina starija sestra smatrali vrlo provokativnom. Roditelji su joj uvijek govorili "da" jer su željeli izbjeći sukob. Ponekad su pokušavali reći "ne", ali "ne" se ne može pokušati. Može se reći "možda" ili "molim te, pričekaj, moram razmisliti o tome", ali "ne" se ne može reći ako se doista ne misli "ne".  

Što ste im savjetovali?

Ti su roditelji morali naučiti da se njihovo dijete osjeća odbijeno ili postane ljutito ili tužno kada mu kažu "ne". Morali su naučiti da su ti osjećaji u redu i da imaju svoj razlog. Takav je život, ponekad se osjećamo odbijeno. 

Kako je djevojčica reagirala na to?

Kada roditelji kažu "ne", onda jednostavno to znači "ne". Ta je spoznaja i činjenica da to ne treba shvaćati kao nešto neugodno svima u obitelji donijela veliko olakšanje jer je naime majka u obitelji odredila kulturu koja teži harmoniji.

Zar je harmonija nemoguća?

Recimo to ovako: moguća je, ali nas sve puno košta. Reći "ne" znači da situacija neće uvijek biti harmonična. Ja zagovaram to da se zapitamo sljedeće: Želim li neprekidnu harmoniju u životu ili želim živjeti s posve normalnim živim ljudima?  

Koja je motivacija za oslobađanje od težnje za harmonijom? Patnja?

Poticaj može doći na temelju neke frustracije. Kada su roditelji ili djeca frustrirani, javlja se impuls za isprobavanjem nečega novoga. Moja vlastita motivacija i motivacija moje tadašnje žene bila je da ne radimo stvari kako su ih radili naši roditelji. Htjeli smo biti moderni.  Međutim nismo baš znali što to uopće znači. To vrijedi i za nastavnike i učitelje. Oni bi se trebali zapitati: Jesam li uspješan i zadovoljan zbog načina na koji rješavam konflikte sa svojim učenicima? Ako mogu potvrdno odgovoriti na to pitanje, onda ništa ne trebaju mijenjati.

Kako bi izgledao Vaš idealni svijet?

Obitelji, institucije i društva s puno manje nasilja, zlostavljanja, ovisnosti i zanemarivanja. Želio bih da obitelji, organizacije i društvo budu inspirirani za to da ozbiljno shvaćaju druge, da njeguju odnose ispunjene ljubavlju te da se međusobno respektiraju.   

Što će biti kada Vas jednom više ne bude?

Važno mi je da moji principi nastave živjeti i bez mene. Ne želim da taj stav bude ovisan samo o meni. Ako sam ja sam važniji od vizije moje organizacije familylab, onda to nije dobro. Ne volim kada se sve vrti oko mene. To mi je neugodno.  Želja mi je da vrijednosti žive i da se ljudi pristojno ponašaju jedni prema drugima. Zamislite da se za deset godina opet nađemo i ponovno diskutiramo o ravnopravnom dostojanstvu umjesto da ga živimo i da vodimo ravnopravnodostojanstveni dijalog. Nadam se da se to neće dogoditi. Možda sam naivan. Ne znam.

 

O Jesperu Juulu

Jesper Juul rođen je 18. travnja 1948. u Danskoj. Sa 16 godina počeo je raditi u pomorstvu kao kuhar. To mu je postalo utočište. Nakon posla u brodskoj kuhinji, radio je kao perač posuđa u barovima i kao radnik na miješalici u građevini.   
Kasnije ga je njegov otac podsjetio na to da je kao dječak želio biti učitelj. Juul nije bio siguran želi li to više. U baru u kojem je radio, razgovarao je s glavnim konobarom i bacio kocku. Sudbina je odlučila da postane učitelj.

Radio je u dječjem domu s mladima koji su imali problemima u ponašanju i sklonosti kriminalu. Ondje je postao svjestan toga koliko je važan odnos između roditelja i djece.

Na usavršavanju je upoznao američkoga psihijatra i obiteljskog terapeuta Waltera Kemplera. Njegov je utjecaj zaslužan za brojne metode i stavove koje Juul zastupa sve do danas. Kempler i Juul zajedno su 1979. osnovali „Kempler Institute of Scandinavia“, koji je Juul 25 godina kasnije napustio, da bi u Danskoj osnovao prvu obiteljsku radionicu familylab.
Familylab je općekorisna organizacija, koja u međuvremenu djeluje u 21 državi. „Organizacijom familylab želimo poboljšati psihosocijalno zdravlje današnjih i budućih roditelja i djece te stručnjaka“, kaže Jesper Juul. „Cilj je stvoriti optimalnu okolinu za zajedničko, društveno, emocionalno, kreativno i akademsko učenje.“

Jesper Juul autor je više od 20 knjiga, koje su prevedene na brojne jezike. Među njegovim najpoznatijim djelima nalaze se: „Pubertät. Wenn Erziehen nicht mehr geht“ („Pubertet. Kada odgoj više ne djeluje“), „Wem gehören unsere Kinder?“ („Kome pripadaju naša djeca?“), „Die kompetente Familie“ („Kompetentna obitelj“), „Leitwölfe sein“ („Kako biti vođa vučjeg čopora“) i „Grenzen. Nähe. Respekt“ („Granice. Blizina. Respekt“).

Privatno je Juul živio povučeno u svom stanu u Odderu (Danska). Dvaput se razvodio i živio je sam. Godine 2012. obolio je od upale leđne moždine. Proveo je 16 mjeseci na rehabilitaciji u jednoj danskoj bolnici te je odonda u invalidskim kolicima. Od 2014. ponovno je počeo pisati. Dana 25. srpnja 2019. umro je od upale pluća u dobi od 71 godine.
 

Zahvaljujemo Jesperu Juulu

Donedavno je redovito pisao tekstove za švicarski časopis za roditelje „Fritz+Fränzi“ i kada bi god mogao, odgovarao je na pitanja roditelja. Taj je angažman za roditelje izvanredan.  

 

Preneseno sa Schweizer ElternMagazin Fritz+Fränzi
Prijevod: Harfa d.o.o.

 

Ponosni smo što je Jesper Juul i Harfin autor!

                    

 

Tijekom tinejdžerskih godina, roditelji i tinejdžeri postali su toliko zauzeti da se njihova komunikacija odvija možda još jedino u blagovaoni, i to fragmentarno. Komunikacije se događaju ‘u letu’ i u vrijeme kada tinejdžeri svoju povezanost prema roditeljima trebaju najviše.

Naravno, ovo je i vrijeme kada tinejdžeri pritom traže i najviše samostalnosti i prostora. Sve u svemu, adolescencija nije lako vrijeme niti za roditelje niti njihovu djecu.

 

Tijekom tinejdžerskih godina, djeca su u većem riziku za depresiju i tjeskobu. Prema Nacionalnom Institutu za mentalno zdravlje depresija je najčešći poremećaj mentalnog zdravlja za mlade i odrasle i 10 do 15 % tinejdžera ima simptome depresije u bilo kojem trenutku adolescencije.

Iako tinejdžeri imaju reputaciju da su tužni ili bijesni, to nužno nije znak depresije. Prema istraživanju neurologa i pedijatra Ronalda Dahla tinejdžeri eksperimentiraju s intenzivnim negativnim emocijama i ne trebaju vas, roditelje, da ih nagovarate da te osjećaje od sebe i otpuste. U stvari, učiti kako se nositi s intenzivnim emocijama djeteta je od pomoći roditeljima koji se najčešće nađu u neobranom grožđu.

 

Barbara Greenberg, klinička psihologinja za tinejdžere i autorica ‘Tinejdžerstvo kao drugi jezik: Vodič za roditelje kako da postanu bilingvalni’ objašnjava da tinejdžeri mogu doživjeti tjeskobu bez da razviju depresiju, stoga je važno ne hitati s dijagnozama. Međutim, kaže, neka djeca trebaju pomoć oko identificiranja te razlike, jer ponekad djeca imaju problema s označavanjem emocija.

 

Stoga, što je to što tinejdžeri najviše trebaju od nas?
 

1. Naše prisustvo

Tinejdžeri doživljavaju svoje roditelje manje dostupnima nego se roditelji sami vide’, kaže Greenberg. Važno je biti fizički prisutan na pažljiv način, barem dio vremena – što znači fokusiran, ne da razgovarate s djetetom dok tipkate na mobitel ili kompjuter. Baš kao s bilo kim drugim, izgledate nedostupno djeci kada ste angažirani na zaslonu kompjutera ili telefona. Pravljenje kućanskih poslova označava se na drukčiji način, a taj je da smo im prisutni.
 

2. Dobre vještine slušanja

Tinejdžeri pričaju više ako roditelji ne reagiraju pretjerano dok nam nešto govore. Čak i prekid dok pričaju može ušutkati tinejdžera. Kada nam govore nešto što je zapanjujuće ili uzrujavajuće ‘roditelji počinju paničariti i počinju ispravljati stvari umjesto da se povezuju’, kaže Greenberg.

‘No cilj je slušati kako bismo kao roditelji dobili sve informacije i zato ih ne želite prekidati paničarenjem, ili da im pružite poruku s kojom se nećete moći nositi. ‘Dijete neće pričati ako misli da se roditelj ne može nositi s razgovorom, koji prenosi nenamjerno poruku da je ne može nositi niti dijete. Nabacite pokeraški izraz lica i ostanite mirni.
 

3. Smjernice, ne savjet

Preskakanje savjeta je ključ za pomaganje da se tinejdžeri otvore i razviju vještine rješavanja problema. Poslušajte kako važu situaciju na način da pričaju o njoj, i izbjegavajte vaše sugestije osim ako izričito za njih pitaju. Tinejdžeri često žele iskoristiti samo jedini glas razuma (roditelje) pa pokušajte s otvorenim pitanjima kako biste olakšali njihovo razmišljanje kako da riješe situaciju.
 

4. Tempo neka vode tinejdžeri

‘Tinejdžeri se osjećaju prilično izvan kontrole – njihova tijela se mijenjaju i oni razvijaju svoj identitet – stoga je važno pružiti im osjećaj kontrole nad brzinom i tempom u kojem vam otkrivaju informaciju’, kaže Greenberg.

‘Pričat će kad su spremni, pod njihovim uvjetima. Možete utjecati na razgovor, na način da promovirate njihovo otvaranje, a to je zajednička šetnja ili vožnja, gledanje nekog televizijskog showa…’.

 

Privatnost nije simptom depresije

Potreba za privatnošću tinejdžera nije simptom depresije. To je zdrav znak adolescencije, kaže Greenberg. Više bi se, kaže Greenberg brinula ako je tinejdžer nametljiv i želi vam baš sve reći. No, imajte na oku druga ponašanja kao što je društvena izoliranost tinejdžera, promjene u spavanju ili promjena u uspjehu u školi. Ne pretpostavljajte da su odlične ocjene dobre – vrhunska izvedba u školi nije dobar barometar emocionalnog blagostanja djeteta.

Opasna zona depresije je kada se osoba osjeća bespomoćno i beznadno dulje od dva tjedna.

Korisno je biti svjestan da se depresija kod muškaraca i depresija kod žena može drukčije predstaviti. Djevojke imaju tendenciju internalizirati i djelovati tužno, dok će dječaci tipičnije kroz ponašanja ponašati se ljutito, udarati o zid ili piti.

Greenberg preporuča da budete sigurni da djeca imaju društvenu potporu pouzdanih ljudi, ili člana obitelji koji može doprijeti do vašeg djeteta.

Učite svoju djecu da nije sramotno zatražiti pomoć. Mnoga djeca lažiraju svoje osjećaje od straha da razočaraju svoje roditelje.

 

Preneseno s Lijecnik.hr

 

 

Komunikacija nije samo puko prenošenje informacija, već i važan element u odgoju, pomoću kojeg možemo potaknuti dijete na aktivnost, na razmišljanje, pa i na motivaciju i samopouzdanje!

 

Djeca su pametna mala bića, brzo i lako uče i pamte, što roditelje često može zavarati, pa se prema njima ponašaju kao prema odraslima, a ne kao prema djeci.
To se najbolje vidi kroz primjere u komunikaciji kada roditelji pričaju s mališanima kao sa sebi ravnima. Pritom, ne mislim da roditelji trebaju "tepati" i koristiti "bebi" govor, već pričati tako da ih dijete stvarno razumije i da može pratiti tijek komunikacije.

Zato je korisno da se u razgovorima s djecom uzrasta dvije, tri, četiri godine, pridržavamo ovih jednostavnih pravila.

 

Pravilo broj 1

Obratite se djetetu imenom i budite u istoj ravnini. Djeci najbolje skrećete pažnju kada prva rečenica počinje njihovim imenom i to kada ste u istoj visini s njim, jer komunikacija ne može početi sve dok se ne napravi kontakt očima sa sugovornikom. To što vi pričate dok je dijete pored vas uopće ne znači da ste uspostavili komunikaciju i ne ljutite se na dijete ako vas nije slušalo. Ono jednostavno nije moglo razumijeti da pričate njemu. Zato se spustite na njegovu visinu i kažite – Marko, idemo kod bake na ručak. Dođi da se spremimo. Kada ste uspostavili ovakav kontakt možete nastaviti pričati jer onda dijete razumije da govorite njemu. Ipak, što je dijete mlađe, to kontakt očima treba duže trajati, tj. trebate ga gledati sve vrijeme razgovarate.

 

Pravilo broj 2

Koristite riječi koje koristi i dijete. Nekada roditelji u želji da obogate djetetov rječnik koriste riječi koje su djetetu, zbog uzrasta i verbalnih sposobnosti, komplicirane za izgovor i čije značenje mu je nepoznato. Međutim, ovo dovodi do dvije situacije – prva je da nas dijete ne sluša jer nas ne razumije, a druga je da dijete uđe u frustraciju jer, i pored želje i volje, jednostavno ne može ponoviti neku riječ. Zato se držite one stare "sve u svoje vrijeme", odnosno učite dijete "težim i složenijim" riječima kada ono od vas zatraži da mu ih pojasnite. Naravno, vi možete postupno uvoditi nove riječi, ali ne kada su one u formi zahtjeva za dijete, već samo na "nivou priče", a ono će vas samo pitati kada želi da mu objasnite neku riječ i tada je pravi trenutak da to napravite.

 

Pravilo broj 3

Koristite riječi koje želite da i dijete koristi. Izvoli, hvala, molim, oprosti, dobar dan, doviđenja…, su riječi koje želimo da govore i naša djeca. Ako znamo da djeca najviše uče kroz promatranje i oponašanje, onda je jasno da i mi roditelji trebamo govoriti isto ono što od djeteta očekujemo (i obrnuto, da izbjegavamo riječi koje ne želimo da naše dijete govori). Ne možemo očekivati da se dijete ispriča ili zahvali ako ono od nas to nikada ne čuje. Čak i kada mu kažete – Zahvali se, ako to nije čulo ranije od vas, neće mu mnogo značiti kao zahtjev, niti će biti motivirano da to napravi sljedeći put.

 

Pravilo broj 4

Jedna stvar u jednom trenutku. Kada roditelj daje djetetu informacije ili zadatke, ako ih je više, onda vrijedi ovo pravilo. Zašto? Zato što postoji ograničen broj informacija koje u jednom trenutku možemo primiti, obraditi i razumjeti. U rečenici tipa: "Kad budemo otišli na more za mjesec dana, ti ćeš učiti plivati i upoznat ćeš mnogo novih prijatelja i svaki dan ćemo jesti sladoled!", dijete od dvije godine će se fokusirati samo na jednu stvar – onu koju najviše voli, a sve ostalo će "izbrisati", jer ih je previše (ovo je misaoni proces koji se odvija podsvjesno kod svih nas, ne samo kod djece). U ovim situacijama jedino što roditelj dobija je bezbroj puta ponovljeno pitanje "Kada ćeš mi kupiti sladoled?" I koliko god puta ponovite – Kad budemo na moru, djetetu to neće mnogo značiti, jer je njemu budućnost kao pojam nepoznata i previše daleka. Dakle, recite mu samo ono što je u tom trenutku važno i relevantno – sad idemo van, sad ćemo kupiti kokice, sad ćemo gledati crti

 

Pravilo broj 5

Miran ton je djelotvorniji od strogog. Često se misli da se strogim tonom postiže da nas dijete (po)sluša, međutim to nije istina. Strog ton unosi nelagodu i dijete (ali i svaku drugu osobu) stavlja u podređenu poziciju i stvara otpor. S druge strane, miran ton privlači pažnju, a blago spušten glas drugu osobu navodi da pažljivije sluša kako bi čula što joj se govori. Također, miran ton "šalje" poruku da poštujemo svog sugovornika, pa je samim tim vjerojatnost da će nas slušati mnogo veća.

 

Preneseno s Roditelji.hr

 

 

Roditelji se često pitaju što učiniti kada im dijete kaže da želi prestati pohađati određenu slobodnu aktivnost. Je li u redu da prestane? Kada je u redu da prestane? Što učiniti kada se vrati sa slobodne aktivnosti (za koju je donedavno nagovaralo da ga upišete) i kaže ”Grozno mi je i ne želim više ići tamo!!” Da li ga u tome podržati i ispisati čim izrazi nezadovoljstvo?
 

Možda je u pitanju samo “loš dan”

I djeca, kao i odrasli, imaju svoje dobre i loše dane. Ponekad je vrijedno pričekati i pratiti je li to samo rezultat ”lošeg dana”. Ukoliko Vaše dijete na tu slobodnu aktivnost ide prigovarajući, ali redovito s nje izlazi nasmijano i govori o tome kako je bilo zabavno, vjerojatno nemate razloga za brigu. U suprotnom, ukoliko želju za prestankom izražava po završetku, porazgovarajte s djetetom, poslušajte ga i shvatite ozbiljno, pitajte ga zašto želi prestati i što je dovelo do te odluke.

Potom potražite praktično rješenje, procijenite da li postoje neki ”međukoraci”, može li propustiti koji susret, a još uvijek jednako sudjelovati, ukoliko trenira neki sport može li se rekreativno baviti njime? Važno je dobro procijeniti kada je odustajanje od aktivnosti korisno, kako u suprotnom ne bi dovelo do preopterećenosti kod djeteta. No, važno je voditi računa i kako olako odustajanje može učiti dijete brzinskom, kratkoročnom zadovoljstvu i može poslati poruku da je u redu odustati čim postane teže, što dijete može prenositi i na druga područja svojeg života. Ulaganje truda i napora dovodi do dubljeg, dugotrajnijeg zadovoljstva i osjećaja uspjeha.
 

Potaknite dijete da nastavi s aktivnošću

Mnoga djeca prolaze periode kada im je upitna njihova predanost izabranoj slobodnoj aktivnosti kojom se bave. Vaš zadatak je pomoći djetetu utvrditi je li nešto faza koja će proći ili nerješiv problem. Potaknite dijete u davanju prilike novoj aktivnosti i dogovorite se da uloži trud određeno vrijeme, a zatim može odlučiti želi li i dalje prestati ili ipak nastaviti. Ovo dodatno vrijeme može mu omogućiti uživanje u aktivnosti ili olakšati odluku o prestanku. Ako zajednički dogovorite određeno vrijeme koje će još pohađati aktivnost, i vi se držite dogovora!
 

Nemojte “podmićivati” dijete

Nikada nemojte koristiti “mito” pa nuditi nagrade ili prijetiti kaznom kako bi vaše dijete nastavilo neku aktivnost. Slobodne aktivnosti trebaju biti zabavne, poučne i razvojno poticajne. Korištenjem nagrada i navedenog potkopava se jačanje unutarnje motivacije za uspjehom. Osim toga, nagrade i kazne su kratkoročnog djelovanja. Zbog nagrade može dijete nastaviti npr. s plivanjem, ali frustraciju neće riješiti i vrlo skoro će opet doći do njenog ispoljavanja.
 

Kada podržati prekidanje aktivnosti

Ako ste pokušali sve i vaše dijete još uvijek negoduje prilikom svakog odlaska na slobodnu aktivnost, vrijeme je da prekine kako mu frustracija ne bi prerasla u generaliziranu mržnju za svu glazbu, sportove i druge aktivnosti ili kako ne bi dovelo do preopterećenosti. Podržite odluku svog djeteta, ne samo riječima već i djelima.

Dobro je znati da iako bi vaše dijete bilo uspješno u lepezi ponuđenih slobodnih aktivnosti, potrebno mu je i vrijeme opuštanja kod kuće. Školske obaveze zahtijevaju mnogo energije, a vaše dijete treba i odmor, igrati se  s prijateljima, braćom i sestrama te sudjelovati u obiteljskim aktivnostima. Pa i ako pokazuje interes za glazbu, ples, sport ili neku drugu aktivnost,  ne treba se baviti svime u isto vrijeme.

 

Preneseno s Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

 

Novo istraživanje objašnjava moguć uzrok autizma – procesuiranu hranu! 
Što više učimo o mikrobiomu, to je jasnija poveznica.

Novo istraživanje Sveučilišta Centralna Florida ukazuje na poveznicu autizma i humanog mikrobioma.
Visoke razine propionske kiseline, korištene u visoko procesuiranoj hrani za produženje trajnosti proizvoda, smanjuju razvoj neurona u mozgu fetusa.
Iako su potrebna dodatna istraživanja, ovo je novi korak prema potpunom razumijevanju posljedica loše prehrane.

 

Novo istraživanje Sveučilišta Centralna Florida, objavljeno 19. lipnja u časopisu Scientific Reports ukazuje na sve očitiju vezu autizma i humanog mikrobioma. Visoke razine propionske kiseline koja se koristi u proizvodnji procesuirane hrane kao konzervans koji sprječava rast plijesni i produžava rok trajanja proizvoda, kako je istraživanje pokazalo, čini se koče razvoj neurona u mozgu fetusa.

Proučavanje prehrane, kako bi se bolje razumio autizam, nije novost. Kao što i Steve Silberman piše u svom djelu Neuroplemena (Neurotribes), temeljni koraci u radu s djecom uključuju eliminaciju hrane koja navodno djeluje kao okidač, liječenje alergija na hranu, megadoze vitamina i minerala i kure lijekova protiv gljivica i probiotika kako bi se ojačao djetetov mikrobiom.

Novo istraživanje postavlja drugu tezu: majčin način prehrane utječe na početak autizma već kod fetusa. Ovakav zaključak, ako se pokaže istinitim, mogao bi imati važan utjecaj na unapređenje prenatalne skrbi.

Kako istraživački tim sastavljen od nekoliko stručnjaka (Latifa S. Abdelli, Aseela Samsam, Saleh A. Naser) piše, poremećaje iz autističnog spektra karakterizira prisutnost upale neurološkog sustava i gastrointestinalnih simptoma. Poremećaji u spektru uključuju različit intenzitet poteškoća u komunikaciji i repetitivnih ponašanja koja ometaju učenje i sposobnost povezivanja i interakcije s drugima.

Broj djece dijagnosticirane poremećajima u autističnom spektru povećava se iz godine u godinu. Iako poremećaji autističnog spektra nisu novost, nešto se događa što uzrokuje taj rast u broju dijagnoza. U 2000. godini, Centar za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) uočavao je jedno od svakih 150 djece koji su pokazivali ponašanja iz autističnog spektra, do 2019. taj je broj narastao na jedno od svakih 59.

 

Je li moguće da mikrobi iz probavnog sustava uzrokuju autizam?
Dr. Emran Mayer

Istraživački tim primjećuje kako je uz autistični spektar povezano tisuće gena. Iako je izgledno kako nema jednog "krivca" – vjeruju kako se radi o međudjelovanju genetske predispozicije i utjecaja iz okoline – fokusirali su se na abnormalnosti majčinog imunološkog sustava.
Naser, koji se specijalizirao za istraživanja na području gastroenterologije, usredotočio se na propionsku kiselinu jer je već ranije zamijetio visoku koncentraciju ove karboksilne kiseline u uzorcima stolice autistične djece.

Suvišak propionske kiseline smanjuje broj neurona u mozgu dok istovremeno utječe na suvišnu produkciju glija stanica, što rezultira upalnim procesom – markerom autizma. Povišene razine propionske kiseline oštećuju neuralne putove koji omogućavaju komunikaciju između mozga i ostatka organizma. Ovaj toksični koktel podudara se sa simptomima poremećaja autističnog spektra: ponavljajuće radnje, problemi s pokretljivošću, poteškoće u komunikaciji s drugima.

Propionska se kiselina prirodno može naći u humanom mikrobiomu. Povećane količine ove kiseline, koju trudnica unese u organizam konzumacijom visoko procesuirane hrane, imaju štetan utjecaj na dijete. Povišena količina propionske kiseline prelazi u krvotok fetusa i potencijalno ometa razvoj neurona što kao posljedicu može potaknuti kaskadu reakcija koje vode do autističnog spektra.

Ova je kiselina prvi put prepoznata 1844. godine u proizvodima od šećera koji su se krenuli kvariti. Izolirana, podsjeća na neugodan tjelesni miris. Proizvedena, međutim, koristi se za zaustavljanje razvoja plijesni u hrani za životinje, ali i proizvodima namijenjenima za prehranu ljudi, uključujući žitarice, pekarske proizvode i sir. Odobrena je za korištenje u EU, SAD-u, Australiji i Novom Zelandu.

Prethodna istraživanja propionske kiseline povezala su suvišak ove kiseline s različitim problemima, od iritacija nosa i grla do karcinoma (u štakora). Iako se smatra nisko toksičnom kod gutanja, novo istraživanje Sveučilišta Centralna Florida sugerira da je utjecaj ove kiseline na mikrobiom majke puno snažniji nego se prethodno mislilo. Prema znanstvenicima, radi se o prvom, ali važnom koraku u pokretanju procesa koji dovode do poremećaja autističnog spektra.

"Ovo je istraživanje samo prvi korak prema boljem razumijevanju poremećaja autističnog spektra. Ali, uvjereni smo da smo konačno na putu prema razotkrivanju etiologije autizma."

Gotovo svaka dobrobit ima svoju cijenu, međutim, procesuirana hrana ne donosi ama baš nikakvu dobrobit. Gotova hrana s produženim rokom trajanja ne predstavlja napredak i evoluciju kvalitetne prehrane. Kruh ne bi smio imati rok trajanja od nekoliko tjedana. Životinje ne bi trebalo debljati hranom niske nutritivne vrijednosti, osobito kad procesi uključuju kemikalije i dodatke koji dokazano štete ljudskoj vrsti. Ove promjene u uzgoju i pripremi hrane za prodaju, imaju direktan negativan utjecaj na humani mikrobiom. Cijena takve hrane je previsoka za zdravlje ljudi.

Istraživanje nam možda ne daje odgovore kojima smo skloni automatski povjerovati nego nas potiče na promišljanje, ali bit znanosti ionako nije u davanju popularnih odgovora. Propionska kiselina ne mora biti uzrok autizma i znanstvenici svakako trebaju dodatna istraživanja, ali ipak, ovo istraživanje ukazuje na jedan potencijalno važan marker u razvoju poremećaja autističnog spektra.

 

Izvor: Big Think

 

 

“Trebali bismo izbaciti kupovne slatkiše, kekse i grickalice, i umjesto toga djeci ponuditi bademe, orahe, lješnjake, popržene sjemenke i naravno voće. Prestati kupovati sokove i naučiti djecu da se za žeđ pije voda. Umjesto salama i hrenovki dati djeci špeka i pravog domaćeg sira, umjesto margarina koristiti maslac. Ne kupovati po pekarama, već peći domaći kruh i praviti kolače doma od pravih zdravih sastojaka. I to su već ogromni koraci prema zdravijem rastu i razvoju” – ovim riječima nutricionistica Anita Šupe objašnjava kojim bismo jednostavnim preinakama trebali ispraviti štetne prehrambene navike kod naše djece.

 

Anita je prehranu i nutricionizam diplomirala u Švedskoj, a u Hrvatskoj je popularizirala koncept Paleo prehrane, odnosno izvorne i zdrave hrane kakvu su konzumirali naši stari.

Kako paleo prehranu prilagoditi bebama i djeci u razvoju te kakvom se filozofijom kupovine i pripreme namirnica voditi, objasnila nam je autorica popularnog bloga Istine i laži o hrani koji propitkuje suvremenu prehranu i nudi novu, odnosno staru alternativu.

 

U Hrvatskoj ste popularizirali koncept Paleo prehrane. O čemu je riječ?

Radi se o jednom globalnom pokretu vraćanja prirodnom, izvornom načinu prehrane kakav je bio nekad, prije razvoja prehrambene industrije i masovnog uzgoja hrane. Osvješćujemo povezanost prehrane i zdravlja kao i štetnost industrijske rafinirane hrane, kemijskih aditiva i GMO namirnica. Radi se, dakle, o odbacivanju onih namirnica za koje danas sa sigurnošću možemo reći da su štetne za ljudsko zdravlje kao što su šećer, pšenično brašno, industrijska ulja i margarini te prerađevine koje ih sadrže. Nastojimo birati hranu u njenom prirodnom izvornom obliku, tj. biramo voće, povrće, meso, ribu, jaja, orašaste plodove, sjemenke i punomasne mliječne proizvode, te koliko je to moguće biramo hranu iz ekološkog ili barem domaćeg uzgoja kako bismo smanjili unos toksičnih pesticida, umjetnih gnojiva, hormona i sličnih kemikalija koje se dodaju u konvencionalnom masovnom uzgoju i proizvodnji.

 

Je li takvu prehranu moguće prilagoditi djeci i bebama i koja je idealna dob djeteta za prelazak na Paleo?

Naravno da je moguće, ako činimo nešto dobro za svoje zdravlje imamo još više razloga da to isto činimo za zdravlje svoje djece koja su tek u razvoju i kojima je još potrebnija nutritivno bogata prehrana. Idealno je već s nadohranom djeci početi davati pravu hranu, a ne prerađevine. Djeca mogu i trebaju jesti isto što i mi odrasli s tim da ćemo im naravno hranu usitniti, tj. prilagoditi njihovoj dobi.

 

Djetetova dohrana započinje uvođenjem žitarica u prehranu. Nakon rižinih pahuljica, na meniju će se uskoro naći i žitarice koje u svom sastavu imaju gluten. Što je tako kontroverzno u glutenu i zašto sve češće na policama s hranom pronalazimo proizvode s natpisom „bez glutena“?

Preporuka da se dohrana počne sa žitaricama nije dobra. One su vrlo problematična skupina namirnica, nedovoljnog nutritivnog sadržaja i prepune teško probavljivih komponenti i antinutrijenata. Cijela ta propaganda žitarica kao super zdrave hrane zapravo je vođena komercijalnim interesima, a ne brigom za ljudsko zdravlje. Danas imamo jako puno novih saznanja o štetnosti glutena. Osim što izaziva bolest celijakiju, smatra se da gluten izaziva ili okida preko 50 različitih bolesti od kojih su većina autoimunološke. Gluten je teško probavljivi protein iz pšenice (ali i nekih drugih žitarica), pa ga tako nalazimo u svim proizvodima od brašna žitarica. Razlog sve učestalijoj osjetljivosti na gluten je genetska modifikacija pšenice, dodavanje ekstra glutena u brašna i pekarske proizvode, prerano uvođenje glutena u prehranu te općenito sve veća konzumacija brašna i pekarskih proizvoda.

 

Budući da su djetetove potrebe ipak drugačije od naših, kojih i koliko žitarica ili kruha mu dnevno možemo ponuditi?

Naravno da možemo djeci ponuditi kruh, ali teško da u prodavaonicama i pekarama možemo kupiti zdrave vrste kruha. Stoljećima su naši preci i tradicionalni narodi širom svijeta znali da su žitarice problematična hrana i da se trebaju pravilno pripremiti prije konzumacije. To je podrazumijevalo natapanje, klijanje i fermentaciju zrnja i brašna te pripremu kruha od kiselog tijesta. Ovi postupci neutraliziraju teške komponente u žitaricama i obogaćuju njihov nutritivni sadržaj. Jedini zdravi kruh od brašna žitarica kojeg mogu preporučiti je domaći, pripremljen kod kuće, od organskog brašna raži, pira, ječma (ne preporučujem pšenicu) pripremljenog postupkom kiselog kvasanja.
Recept za kruh od kiselog tijesta dostupan je na blogu, odnosno ovdje.

 

Mlijeko je osnova prehrane malog djeteta, no sve je više alergične djece koja ga ne podnose, a javljaju se i razne intolerancije na životinjska mlijeka. Kakvo je mlijeko dobro za našu djecu?

Pravo domaće mlijeko pašnih krava i koza je zdrava namirnica, međutim industrijski procesirano, pasterizirano, homogenizirano mlijeko krava iz masovnog uzgoja koje se tove žitaricama, sojom i tretiraju hormonima – nije dobro. Najkorisniji mliječni proizvod je domaći jogurt, kiselo mlijeko ili kefir jer je u procesu fermentacije mlijeko već predprobavljeno i obogaćeno korisnim sojevima mikroorganizama (laktobakterije i dr.) koji su neophodni za zdrava crijeva kao i za općenito dobro zdravlje i snažan imunitet.

 

Mliječne instant kašice te slatke pahuljice djeci su omiljeni zajutrak ili večera. Jednako kao što je kruh namazan džemom ili kremasti kolač idealan desert. Kakve im zdravije alternative možemo pripremiti?

Domaći kruh od kiselog tijesta sa debelim slojem maslaca, kajmakom ili punomasnim vrhnjem, šalica domaćeg jogurta ili kefira, jaja na sve načine, špek… Ovo je nutritivno bogat doručak od kojeg će dijete pravilno rasti i razvijati se te izdržati dugi dan u školi. Od kupovnih žitnih pahuljica koje su pune šećera, a siromašne nutrijentima, dijete će biti gladno već sat vremena nakon doručka te će imati problema s koncentracijom i učenjem u školi.

 

Kako bi trebao izgledati idealan dnevni meni jednog školarca prema Paleo principima prehrane?

Doručak: jaja, špek i po potrebi kruh od kiselog tijesta. Užina: malo orašastih plodova (badema, oraha, lješnjaka) i voće. Ručak: juha, meso ili riba, povrće, sve pripremljeno na prirodnim zdravim mastima (svinjska mast, maslinovo ulje, maslac), a ne na industrijskim uljima i margarinu. Poslijepodnevna užina: jogurt ili kefir, domaći kolač pripremljen od zdravih sastojaka – jaja, maslaca, orašastih plodova, voća, meda… Večera: isto što i za ručak ili isto što i za doručak.

 

Budući da većina mališana voli slatke okuse, kojim se zdravijim alternativama poslužiti pri zaslađivanju jela?

Djecu ne treba previše navikavati na slatki okus jer se u mladoj dobi lako stvara ovisnost tj. pretjerana žudnja za šećerom i škrobom što dovodi do mnogih problema kasnije u životu. Ali svakako će domaći kolač pripremljen od pravih zdravih sastojaka biti bolji izbor od kupovnih slatkiša koji su nutritivno siromašni, a prepuni kemijskih aditiva. Za zaslađivanje se može koristiti med, biljka stevija i suho voće.

 

U svojim tekstovima zastupate ljekovitost kokosovog ulja, kao i ulja jetre bakalara. Koji bi se dodaci prehrani trebali naći na djetetovu jelovniku i koliko često?

Ulje jetre bakalara bogato je vitaminima A i D te masnim kiselinama EPA i DHA (omega 3) koje ne dobivamo dovoljno iz hrane pa je ovo svakako koristan dodatak prehrani djece u razvoju, kao i trudnica (preporučam fermentirano ulje jetre bakalara dobiveno tradicionalnim postupkom bez zagrijavanja kao što je Green Pasture). Kokosovo ulje je ljekovito, jača imunitet i preporučljivo je za svakodnevnu konzumaciju kao dodatak jelima.

 

Topli kakao, griz na mlijeku, bijela ječmena kava ili žganci s jogurtom, svevremena su i djeci omiljena jela. Koliko je na Paleo prehrani moguće sačuvati tradicionalan stil kuhanja bez pretjeranog prelaska na egzotične i nepoznate namirnice koje se danas žestoko promoviraju kao zdrave i skupo naplaćuju?

Nema nikakve potrebe nabavljati egzotične skupe namirnice (osim možda kokosovog ulja, ali to nije obavezno). Sve što nam treba naći ćemo u podneblju u kojem živimo, hrana uzgojena lokalno i sezonski je najzdravija. Paleo stil upravo znači tradicionalno kuhanje s možda nekih sitnim preinakama ovisno o zdravstvenom stanju i potrebama. Žganci s jogurtom ostaju žganci s jogurtom, ako je jogurt domaći, onda još bolje. Topli kakao je odličan ako ga sami napravimo od pravog domaćeg mlijeka u koje dodamo pravi nezaslađeni kakao i neki prirodan zaslađivač. Umjesto griza (koji je pšenica) možemo skuhati zobenu kašicu. Ja svojoj djeci u nju dodam po jedan žumanjak i žlicu maslaca kako bi obrok bio hranjiviji. Šato (zavajon) je također omiljena dječja poslastica, samo ga ne trebamo (iz navike) natrpavati šećerom, dovoljno je staviti malo šećera ili meda.

 

Više informacija o Paleo prehrani pronađite na blogu Istine i laži o hrani.

Anita Šupe izdala je i istoimenu knjigu – Istine i laži o hrani te knjigu korisnih recepata i savjeta kako Paleo prehranu uvesti u vlastitu kuhinju na najbolji način –  Prva hrvatska LCHF kuharica.

Izvor: klinfo.hr

 

Svi roditelji žele odgojiti sretnu, zdravu i savršenu djecu. U tome zapravo nema ničeg lošeg, osim ako to znači djeci nametati nerealna očekivanja ili ih pak nikada ne smatrati odgovornima za loše ponašanje. Dok se trude djeci pružiti lijepo djetinjstvo, ne opterećivati ih nemilim događajima roditelji će ipak griješiti, ali i učit istovremeno.

 

Slijede tri najproblematičnije danas popularne metode odgoja:

 

1. Helikopter-pristup

Prema istraživanju koje je objavio Psychology Today, „istraživači pronalaze neprikladne, neurotične roditeljske taktike koja ne samo da kompromitiraju djetetovu autonomiju, vještine i razvoj već i reflektiraju kritički stav roditelja koji hvale djecu kada su dobra, ali ne pokazuju toplinu – svjesno ili nesvjesno – kada im dijete doma ne pokaže sve petice“.

Normalno je da ne želimo da nam djeca ikada budu povrijeđena, emocionalno ili fizički, ali nažalost ne živimo u takvu svijetu. Zapravo, ako bdijemo nad djecom cijelo vrijeme, štitimo ih od svega što bi im moglo nauditi, ne dopuštamo im da se mijenjaju, uče i razvijaju.

Ozlijeđena i oguljena koljena često se događaju, druga djeca nerijetko ne žele dijeliti svoje stvari, nastavnici znaju biti nekorektni, ali moramo i mi naučiti da se takve stvari jednostavno događaju. Tek kada dožive to iskustvo djeca će naučiti sama se izboriti za sebe i nositi se s boli i razočaranjima koja su sastavni dio života.

Psiholog Michael Ungar, predstojnik Centra za istraživanje otpornosti Sveučilišta Dalhousie, rekao je da je „smisao roditeljstva odgojiti dijete koje je spremno nositi se sa zadaćama odraslih… Uvijek je bolje osnažiti djecu da biraju dobro i odlučuju za sebe namjesto učiti ih ovisnosti o roditeljima koji će za njih sve riješiti.“

 

2. Pristup štovanja

Još je jedan problem s kojim se roditelji suočavaju, to je ideja da su im djeca savršeni mali anđeli koji predstavljaju srž postojanja. Takvi roditelji smještaju djecu na pijedestal na kojem im se mogu klanjati, dati im sve što požele i živjeti u uvjerenju da je s njihovom djecom sve u redu. Takvi roditelji nerijetko ignoriraju opomene. Niža ocjena mora biti nastavnikova krivica umjesto učenikove, a viša se ocjena jedina očekuje kao važeća.

Education.com iznosi nekoliko razloga za nasilje među mlađom djecom, uključujući „pretjerano permisivne roditelje“ te „nedostatak roditeljskog nadzora“. Roditelji koji ne reagiraju na djetetovo negativno ponašanje samo dodaju težini problema nasilja u školi. Kada dijete osjeća nedostatak posljedica za svoje postupke dok je još u razvoju, osjeća i manje inhibicije dok krši pravila kada već odraste.

The Daily Mail, britanski dnevni list, objavio je članak kojim se obraća „preopuštenim roditeljima“ i „djeci kojoj se sve dopušta“ u kojemu je reporterka Judith Woods napomenula je da „kombinacija roditelja koji previše ugađaju djeci koja su ionako sve zahtjevnija rezultira generacijom derišta loših namjera. I na taj način nadograđujemo probleme u budućnosti ako ne promijenimo pristup roditeljstvu.“

Ma koliko lijepo bilo vidjeti sve dobro u našoj djeci, moramo otvoriti oči i uočiti njihove karakterne mane. Tek im tada možemo pomoći i usmjeriti ih na razvoj onih crta koje će im pomoći kasnije u tinejdžerskoj i odrasloj dobi. Razmazimo li ih, očekivat će da život bude jednostavan, a okrutna stvarnost poništit će sve dobrobiti koje su im dane u tako malo vremena.

 

3. Natjecateljski pristup

Ovaj se pristup ne odnosi samo na roditelje koji djecu tjeraju da uspiju u određenom sportu ili glazbi. Dapače, odnosi se i na roditelje koji se natječu s drugim roditeljima. Primjerice, ako je otac inženjer i ako se održava sajam znanstvenih radova, projekt na kojemu radi njegovo dijete vjerojatno će zasjati u punom sjaju, ali će se prepoznat će se očeva pomoć u tome. Zauzvrat dijete osjeća pritisak da mora uspjeti u svakom sljedećem projektu, ne zato što ono želi pobijediti, već zato što otac želi pobjedu.

Katkad je važno vidjeti razliku između želje da dijete uspije jer je to za njega najbolje naspram onoga što je za nas najbolje.

The Washington Post javlja da je „natjecateljsko podizanje djece možda najpopularniji sport u nekim dijelovima Amerike, posebno bogatijima“. Međutim „najbolji ishod za vašu djecu – najbolji, bez značajnijih iskušenja – jest da im se pronađe mjesto u životu koje im odgovara po pitanju vještina, temperamenta i strasti“.

Pokušajte pustiti svoja nadanja, ciljeve i snove. Da, dobro je željeti nešto više za djetetovu budućnost, ali nije ispravno upraviteljski živjeti njihov život. Neka iznalaze vlastite interese i dopustite im da sami pronađu svoju sreću.

 

Nema savršenog pristupa roditeljstvu jer su svi roditelji i djeca različiti. Najviše se valja nadati tomu da će se pronaći kombinacija stilova koji odgovaraju stanju stvari. Povežite svoju ljubav prema djeci sa željom da uspiju brinući se za svoje dobro. I ponovno ćete griješiti, a vaša će se djeca ozlijediti kao i posrnuti, ali na kraju će ipak sve biti u redu.

 

 

Pripremila: Irena Orlović