Jesper Juul bio je jedan od najznačajnijih europskih obiteljskih psihoterapeuta. Rijetki su znali da je teško bolestan. Umro je 25. srpnja 2019. u dobi od 71 godine. S nama (Eltern Magazin) je razgovarao u prosincu 2017. o svom djetinjstvu i svom poslu nakon toga udarca sudbine. To je jedan od njegovih posljednjih intervjua. Danas ga ponovno objavljujemo njemu u čast. Ovo je drugi dio intervjua, prvi dio možete pročitati OVDJE.

Intervju: Carolin Märki, Evelin Hartmann, Nik Niethammer
Fotografije: Franz Bischof

 

 

Što je najbolje što Vam se u životu dogodilo?

Ja u svom životu ne radim razlike između dobroga i lošeg. Sva su iskustva dragocjena i obogatila su mi život. Čak i ona bolna.  

Napisali ste preko 20 knjiga u kojima roditeljima dajete savjete o odgoju. 

Ja ne dajem savjete. Ja se zauzimam za prisutnost, ne za pedagogiju. Puno sam puta vidio da roditelji vlastite maksime jednostavno zamjenjuju mojim vrijednostima i principima. To mi nikada nije bila namjera. 

Koju knjigu još svakako želite napisati?

Svakako želim napisati novu verziju knjige „Kompetentno dijete“, koja je objavljena 1996.  Posebno mi je stalo do knjige o samosvijesti i znanju o vlastitoj vrijednosti. Oboje predstavlja važne pretpostavke za psihičko zdravlje i esencijalne sposobnosti u današnjem društvu.

 

"Prihvatiti dijete od samoga početka kao jednakovrijednu osobu znači percipirati ga kao subjekt, a ne ga učiniti objektom odgoja, ljubavi ili nečega drugog."  
Jesper Juul

 

Vaše su kolumne i dalje vrlo tražene, pa tako i u ovom časopisu. Koliko Vam je danas teško pisati zbog Vaše bolesti? (Napomena uredništva: Jesper Juul pati od upale leđne moždine i oduzet je od prsa nadolje).

Pisati kolumne i tekstove, odgovarati na pitanja roditelja koja se odnose na svakodnevne situacije i probleme meni nikada nije bilo naporno. Nije mi ni danas.

Imate još vrlo malo osobnog kontakta s roditeljima i djecom. Kako možete biti sigurni da su Vaši savjeti i preporuke još "aktualni"?  

Najveća je promjena ta da sve više roditelja odgoj više ne shvaća prema principu nagrade i kazne. To znači da su duboko u sebi zainteresirani za to da krenu novim putovima i da razgovaraju sa svojom djecom novim jezikom. Dakle došli su do vrlo kreativne i plodne točke, u kojoj ideje poput mojih ne nailaze odmah na odbijanje, već pobuđuju veće zanimanje. Samo je tako moguća promjena perspektive.  

  
Jeste li ikada bili pogrešno shvaćeni?

Godine 1997. pisao sam ravnopravnom  dostojanstvu. Taj pojam znači da djeca od rođenja imaju pravo na dostojanstvo kao i odrasli.  Mnogi su to pogrešno protumačili i shvatili su da su djeca u demokratskom smislu ravnopravna s odraslima.

Koja je zapravo razlika između ravnopravnosti i ravnopravnog dostojanstva?

U obitelji odrasli imaju svu moć, čak i ako toga nisu svjesni i ne žele je imati. Ravnopravno  dostojanstvo znači da roditelji svoju djecu shvaćaju jednako ozbiljno kao i sebe tako što uvažavaju njihove potrebe, želje, snove i ambicije umjesto da ih omalovažavaju zbog spola, dobi ili invalidnosti.  

Zašto roditelji preferiraju izraz "ravnopravnost"?

Zato što vjerojatno većina njih ne poznaje izraz "ravnopravno dostojanstvo". Odmah čuju riječ "ravnopravno" i interpretiraju je kao da su djeca ravnopravna odraslima. Ali tu se ne radi o tome. Radi se o ravnopravnom dostojanstvu, dakle o tome da se djeca od samoga početka prihvate kao bića koja treba jednako uvažavati, percipirati ih kao subjekte, a ne ih pretvoriti u objekte odgoja, ljubavi ili nečega drugog.
 

To nam morate malo podrobnije objasniti.

Odgojne metode za cilj imaju promjenu ponašanja i ljude pretvaraju u objekte. Na taj način dolazimo u opasnost da osoba izgubi kontakt sa samom sobom i s drugima. 

Možete li navesti neki primjer?

Roditelji žele znati što da naprave s osmomjesečnom bebom koja ne želi spavati. Pitaju me što da naprave s tim djetetom, čime ga izjednačavaju s objektom. Kažu mi: "Gospodine Juul, dajte nam neku metodu, neki alat." Međutim, takvo što ne postoji. Pitanje zapravo glasi: "Jesam li ja spreman gledati to dijete kao čovjeka ili želim dijete koje funkcionira?"

Jedna od Vaših ključnih teza glasi: odgoj ne funkcionira.

Djeca se rađaju sa svim društvenim i ljudskim osobinama. Kako bi ih dalje razvijala, ne trebaju ništa drugo negoli prisutnost odraslih osoba koje se ponašaju ljudski i društveno. Svaka metoda ne samo da je suvišna već je i kontraproduktivna.

Nije li roditeljima dovoljno samo da se pouzdaju u svoj osjećaj?

To funkcionira samo ako upotrebljavaju srce i razum. I to upravo tim redoslijedom. Nije dovoljno ako se pouzdate samo u osjećaj. 

Što je danas potrebno djeci?

Djeci treba vjetar u leđa koji dolazi od njihovih roditelja. Tako to kažemo u Danskoj. To znači pratnju ispunjenu ljubavlju, a ne korigiranje. Djeci je potrebno što više osjećaja vlastite vrijednosti. To je ono najvažnije.  

Zašto?

Zato što odrasli djecu od samoga početka trpaju u kojekakve ladice. Oni imaju određenu sliku o svome djetetu i kažu:"Ti si takav!" Dijete je hiperaktivno, sramežljivo, osjetljivo ili agresivno. Dijete kao takvo, bez atributa i šablona, više ne postoji.  Iz dječje je perspektive potrebno puno snage da se obrani od toga, a neće se biti u stanju obraniti ako ne poznaje sebe dovoljno dobro. 

 

"Ne želim da roditelji svoje vlastite maksime zamjenjuju mojim vrijednostima i principima."
Jesper Juul

 

Što znači dobar osjećaj vlastite vrijednosti u "juulovskom" smislu?

To znači: Poznajem sebe i prihvaćam se sa svim svojim osobinama. Dobar osjećaj vlastite vrijednosti nešto je poput društvenog  imunološkog sustava: on odbija napade na vlastitu ličnost koji dolaze izvana. Naime roditelji, učitelji/nastavnici, pa čak i psihoterapeuti, često polaze od univerzalnog djeteta: takav bi trebao biti, a ako nisi takav, onda s tobom nešto nije u redu.  

Vi smatrate da djeci ne treba postavljati granice?

Danas svi misle da treba postavljati granice. Meni to zvuči polureligijski. Djeci ne trebaju granice. Ona ionako već posvuda imaju granice. Ono što je važno jest da svaka osoba ima svoje vlastite granice koje mora čuvati prema van, pa čak i prema djeci.  

 
Možete li navesti neki primjer?

Upravo sam savjetovao jednu obitelj u Njemačkoj koja ima petogodišnju kćer. Tu su djevojčicu i roditelji i njezina starija sestra smatrali vrlo provokativnom. Roditelji su joj uvijek govorili "da" jer su željeli izbjeći sukob. Ponekad su pokušavali reći "ne", ali "ne" se ne može pokušati. Može se reći "možda" ili "molim te, pričekaj, moram razmisliti o tome", ali "ne" se ne može reći ako se doista ne misli "ne".  

Što ste im savjetovali?

Ti su roditelji morali naučiti da se njihovo dijete osjeća odbijeno ili postane ljutito ili tužno kada mu kažu "ne". Morali su naučiti da su ti osjećaji u redu i da imaju svoj razlog. Takav je život, ponekad se osjećamo odbijeno. 

Kako je djevojčica reagirala na to?

Kada roditelji kažu "ne", onda jednostavno to znači "ne". Ta je spoznaja i činjenica da to ne treba shvaćati kao nešto neugodno svima u obitelji donijela veliko olakšanje jer je naime majka u obitelji odredila kulturu koja teži harmoniji.

Zar je harmonija nemoguća?

Recimo to ovako: moguća je, ali nas sve puno košta. Reći "ne" znači da situacija neće uvijek biti harmonična. Ja zagovaram to da se zapitamo sljedeće: Želim li neprekidnu harmoniju u životu ili želim živjeti s posve normalnim živim ljudima?  

Koja je motivacija za oslobađanje od težnje za harmonijom? Patnja?

Poticaj može doći na temelju neke frustracije. Kada su roditelji ili djeca frustrirani, javlja se impuls za isprobavanjem nečega novoga. Moja vlastita motivacija i motivacija moje tadašnje žene bila je da ne radimo stvari kako su ih radili naši roditelji. Htjeli smo biti moderni.  Međutim nismo baš znali što to uopće znači. To vrijedi i za nastavnike i učitelje. Oni bi se trebali zapitati: Jesam li uspješan i zadovoljan zbog načina na koji rješavam konflikte sa svojim učenicima? Ako mogu potvrdno odgovoriti na to pitanje, onda ništa ne trebaju mijenjati.

Kako bi izgledao Vaš idealni svijet?

Obitelji, institucije i društva s puno manje nasilja, zlostavljanja, ovisnosti i zanemarivanja. Želio bih da obitelji, organizacije i društvo budu inspirirani za to da ozbiljno shvaćaju druge, da njeguju odnose ispunjene ljubavlju te da se međusobno respektiraju.   

Što će biti kada Vas jednom više ne bude?

Važno mi je da moji principi nastave živjeti i bez mene. Ne želim da taj stav bude ovisan samo o meni. Ako sam ja sam važniji od vizije moje organizacije familylab, onda to nije dobro. Ne volim kada se sve vrti oko mene. To mi je neugodno.  Želja mi je da vrijednosti žive i da se ljudi pristojno ponašaju jedni prema drugima. Zamislite da se za deset godina opet nađemo i ponovno diskutiramo o ravnopravnom dostojanstvu umjesto da ga živimo i da vodimo ravnopravnodostojanstveni dijalog. Nadam se da se to neće dogoditi. Možda sam naivan. Ne znam.

 

O Jesperu Juulu

Jesper Juul rođen je 18. travnja 1948. u Danskoj. Sa 16 godina počeo je raditi u pomorstvu kao kuhar. To mu je postalo utočište. Nakon posla u brodskoj kuhinji, radio je kao perač posuđa u barovima i kao radnik na miješalici u građevini.   
Kasnije ga je njegov otac podsjetio na to da je kao dječak želio biti učitelj. Juul nije bio siguran želi li to više. U baru u kojem je radio, razgovarao je s glavnim konobarom i bacio kocku. Sudbina je odlučila da postane učitelj.

Radio je u dječjem domu s mladima koji su imali problemima u ponašanju i sklonosti kriminalu. Ondje je postao svjestan toga koliko je važan odnos između roditelja i djece.

Na usavršavanju je upoznao američkoga psihijatra i obiteljskog terapeuta Waltera Kemplera. Njegov je utjecaj zaslužan za brojne metode i stavove koje Juul zastupa sve do danas. Kempler i Juul zajedno su 1979. osnovali „Kempler Institute of Scandinavia“, koji je Juul 25 godina kasnije napustio, da bi u Danskoj osnovao prvu obiteljsku radionicu familylab.
Familylab je općekorisna organizacija, koja u međuvremenu djeluje u 21 državi. „Organizacijom familylab želimo poboljšati psihosocijalno zdravlje današnjih i budućih roditelja i djece te stručnjaka“, kaže Jesper Juul. „Cilj je stvoriti optimalnu okolinu za zajedničko, društveno, emocionalno, kreativno i akademsko učenje.“

Jesper Juul autor je više od 20 knjiga, koje su prevedene na brojne jezike. Među njegovim najpoznatijim djelima nalaze se: „Pubertät. Wenn Erziehen nicht mehr geht“ („Pubertet. Kada odgoj više ne djeluje“), „Wem gehören unsere Kinder?“ („Kome pripadaju naša djeca?“), „Die kompetente Familie“ („Kompetentna obitelj“), „Leitwölfe sein“ („Kako biti vođa vučjeg čopora“) i „Grenzen. Nähe. Respekt“ („Granice. Blizina. Respekt“).

Privatno je Juul živio povučeno u svom stanu u Odderu (Danska). Dvaput se razvodio i živio je sam. Godine 2012. obolio je od upale leđne moždine. Proveo je 16 mjeseci na rehabilitaciji u jednoj danskoj bolnici te je odonda u invalidskim kolicima. Od 2014. ponovno je počeo pisati. Dana 25. srpnja 2019. umro je od upale pluća u dobi od 71 godine.
 

Zahvaljujemo Jesperu Juulu

Donedavno je redovito pisao tekstove za švicarski časopis za roditelje „Fritz+Fränzi“ i kada bi god mogao, odgovarao je na pitanja roditelja. Taj je angažman za roditelje izvanredan.  

 

Preneseno sa Schweizer ElternMagazin Fritz+Fränzi
Prijevod: Harfa d.o.o.

 

Ponosni smo što je Jesper Juul i Harfin autor!