PRIJAVITE SE ZA EDUKACIJU

Zbog velikog interesa, u organizaciji izdavačke kuće Harfa, dr. Ranko Rajović, jedan od najvećih autoriteta na ovim prostorima kad govorimo o odgoju i obrazovanju, održat će praktičnu edukaciju pod nazivom "Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ" temeljenu na NTC-sustavu učenja, inovativnom programu čiji je autor. Edukacija je namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece.
 

 

U zadnjih nekoliko desetljeća neuroznanost je došla do brojnih značajnih saznanja o kojima malo znamo. Neuroznanstvenici su potvrdili da dječji mozak nije neki stroj koji je strukturiran po planu i programu došao na svijet, već je to naslijeđen i nerazvijen ljudski organ koji se ovisno o okolini razvija cijeli život. U ranim godinama formiraju se temeljne strukture, koje će nas doživotno obilježiti.Stimulans u prvim godinama djetetova razvoja na mozak djeluje poput katalizatora.  Što možemo napraviti kad je rana stimulacija u pitanju govorit će vam Irena Orlović, autorica nagrađivane web-aplikacije „Pametnica“, vlasnica i urednica izdavače kuće Harfa putem koje je prethodnih 17 godina proučavala literaturu uglednih svjetskih neuroznanstvenika. Vođena osobnim iskustvom kroz rad na ranoj stimulaciji sa svojim djetetom, neke je naslove objavila i na hrvatskom jeziku pod sloganom „Knjige koje vole djecu“. 

 

"Dijete od roditelja nasljeđuje samo skicu, a način na koji

će se oblikovati i graditi dječji mozak ovisi o njegovoj interakciji

najprije s roditeljima, a potom i okolinom."

                                                                             Irena Orlović

 

• Kako izravno utječemo na oblikovanje dječjeg mozga?
• Zašto samo potičemo djecu s teškoćama u razvoju kada znamo koliko važnu ulogu igra rana stimulacija kad je razvoj dječjeg mozga u pitanju?
• Što ubrajamo u ranu stimulaciju?
• Zašto su roditelji najvažnija karika u odgoju i obrazovanju djece?
• Kako pomoći djeci da crpe svoje potencijale i izrastu u najbolju verziju sebe? 
• Zašto je emocionalni razvoj temelj intelektualnog razvoja?
• Kako putem komunikacije možemo oblikovati i integrirati mozak u razvoju? 
• Na što trebamo obratiti pozornost ako želimo da se mozak zdravo razvija u prvim godinama?

​

"Da bi dijete imalo zdrave socio-emocionalne vještine, ljudi u njegovoj 

okolini trebaju iste razvijati." 

                                                                                                                  Tatjana Gjurković

 

 

 

• Koje vještine terapije igrom možemo koristiti u odgoju djeteta?
• Kako se igrati s djecom koristeći vještine terapije igrom?
• Jeste li se ikada zapitali kako razvijamo socio-emocionalno osjetljivo dijete kroz svakodnevne interakcije s njim?
• Kako razvijamo djetetove sposobnosti da bude emocionalno inteligentno biće u situacijama kada treba jesti, kada ujutro treba krenuti u vrtić ili školu, kada nas uveseljava ili pak kada napravi nešto loše, kada nas povrijedi?
• Kako poticati empatiju kod djeteta koja je važna za zdrav emocionalni razvoj?
• Jeste li se ikada zapitali kako je povezana neverbalna komunikacija s empatijom

 

Tijekom edukacije Tatjana Gjurković, mag.psihologije, certificirana transakcijska analitičarka – psihoterapeutkinja te registrirana terapeutkinja igrom, produbit će vaše znanje o emocionalnoj inteligenciji. Govorit će o važnosti samosvjesnosti vlastitih obrazaca osjećanja, razmišljanja i ponašanja kao i znanje o emocijama  te će osvijestiti kako razgovarati s djetetom i kako poticati razvoj djetetove empatije, što je preduvjet za razvoj njegove socijalne svijesti i odgovornosti prema sebi i drugima. 

 

Želimo li da dijete razvije vještine i sposobnosti emocionalne i socijalne inteligencije, tada je svakako važno da o tome mislimo svakoga dana. U ovoj edukaciji povezat ćemo svakodnevne situacije s poticanjem razvoja emocionalne inteligencije kod djeteta. Neke se od vještina emocionalne inteligencije, o kojima ćemo govoriti tijekom edukacije,  koriste i u terapiji igrom.

 

Edukacija je namijenjena za: roditelje, odgojitelje, učitelje, psihologe, pedagoge, socijalne pedagoge, edukacijske rehabilitatore, logopede, psihoterapeute i sve druge koje zanima ovo područje dječjeg razvoja.

 

''Što ubrajamo u rano poticanje emocionalnog i intelektualnog razvoja?''

19.04. u 17.30 sati u Hotelu Aristos, Cebini ul. 33, Buzin (Zagreb).

Edukacija traje četiri školska sata. Redovna cijena edukacije je 320 kn. Ako uplatu izvršite u roku 48 sati od trenutka prijave, cijena praktične edukacije za Vas je 260 kn. Podaci za uplatu su sljedeći: Harfa d.o.o., Rodrigina 4, Split, HR2823400091110478520 (PBZ), poziv na broj: 1904

 

Svi sudionici dobit će potvrdu o sudjelovanju.

 

 

 

 

 

 

 

 

Igra je, uz ljubav i pažnju, ključan čimbenik djetetova rasta i razvoja. Evo kako svakodnevne situacije mogu postati dio igre i zabave.

 

Razgovarajte s vašim djetetom

Govorite razgovjetno i gledajte ga dok mu govorite o onome što ga zanima.

Npr. ako je dijete cendravo a vi morate kuhati ručak:
zavežite dijete u maramu, da bude uz vas dok obavljate poslove ili stavite dijete u ležaljku ispred sebe i pričajte mu o onome što radite, sve mu detaljno objašnjavajući. Koristite jednostavne rečenice i polako uvodite opisne riječi. Pričajte pjevušeći. Igrajte se riječima, zabavite i sebe i dijete.

 

Čitajte djetetu od rođenja

Uzmite dijete u ruke, udobno se smjestite u omiljenu fotelju i izaberite štivo. Pokazujte slike prstom i pri tome ih detaljno opisujte, Knjiga prije spavanja je ugodna rutina i dobar način kako smiriti mališana. Mijenjajte ton glasa i radite pauze tako da dijete može uzivati u onome sto čuje i vidi. Čitanje ne mora biti ograničeno slikovnicama i knjigama. Dok šetate pokazujte djetetu reklame, znakove, natpise… sve što vidite oko sebe – komentirajte.

 

Slušajte glazbu

Postoje brojni audio materijali s dječjim pjesmicama i brojalicama. Djeca prilično vole i klasičnu glazbu, pogotovo Mozarta. Izaberite pjesmu i pjevajte, plešite, zabavite se sa svojim djetetom.

Ponudite mu krpene igračke, igračke koje sviraju, lutke….

Samo zato što vaša beba ne sjedi to ne znači da se s njom ne možete igrati. Pričajte joj, pridržavajte predmete ispred nje pokazujući ih uz različite zvukove i pustite da dodiruje različite materijale – djecu to oduševljava. Lopte, kockice i ostale igračke su odlične za dodirivanje, bacanje, žvakanje…

Bilo bi dobro da djetetu date na raspolaganje dvije-tri igračke i kad vidite da se dijete zasitilo tih igračaka, sklonite ih i dajte mu one koje ste prije toga spremili.

Pokažite mu neke mogućnosti igračke i pustite ga da dalje istražuje samo.

 

Zašto nikad nije prerano za učenje kroz igru?

• Zabavno je. Kroz igru se puno nauči, stoga ispunite slobodno vrijeme korisnim igrama.
• Lagano je. Šetnja parkom, igra u pijesku, crtanje i slikanje bojicama na papiru i svakodnevno sretno učenje
• Omogućuje stvaranje povezanosti. Koji je bolji način učvršćivanja međusobne povezanosti od zajedničkog neometanog čitanja omiljene slikovnice?
• Djeca uče brzo. Sigurno ste čuli za izraz «mozak kao spužva» – dijete ima urođene sposobnosti za spontano učenje; na nama je da mu nudimo poticajnu sredinu.
• Učenje donosi razumijevanje i red u stvarima koje se čine kaotičnima.Kroz učenje djetetova slika svijeta postaje jasnija.
• Potaknite u djetetu samouvjerenost:"Ja to mogu sam!" Ispitivanjem, pokušajima i pogreškama dijete uči kako svojim djelovanjem može mijenjati okolinu – bacati stvari, proizvoditi zvukove, skinuti čarapicu…
• Priprema za daljnje učenje. Dobro predznanje i priprema u ranim godinama dobar je temelj za uspješan početak u školi.
• Rano učenje oslobađa od stresa i dijete i roditelje.
• kroz igru učimo ali se i upoznajemo.
• Važne godine. Sve je očitije da su prve tri godine vrlo važne u postavljanju temelja za budući uspjeh u životu.
• Neovisnost se uči kroz igru i svakodnevne aktivnosti.
• Dijete koje se osjeća sigurnim u sebe uspješnije je u mnogim aspektima života.

 

Preneseno s Roda.hr

 

 

EMOCIONALNA inteligencija je mjerilo naše sposobnosti kontroliranja vlastitih emocija, razumijevanja emocija drugih i nošenja s društvenim odnosima na prikladan način.
To je vrsta inteligencije koja čini dobrog pregovarača, suosjećajnog prijatelja i ljubaznog kolegu. Svaka osoba koja ima visoku emocionalnu inteligenciju, veselo i umirujuće djeluje na skupinu ljudi… Novorođenčad i djeca još nisu dosegla stupanj na kojem je emocionalna inteligencija visoko razvijena, ali ponašanje njihovih roditelja prema njima može im pomoći izgraditi osnove za buduće vještine na tom području. 

Učenje od roditelja 

Kako beba raste, o svijetu uči na dva načina. O fizikalnom svijetu uči ispitujući predmete, igrajući se s igračkama i eksperimentirajućim pokretima vlastita tijela. No bez obzira koliki kvocijent inteligencije razvije, to ništa ne govori o njezinim socijalnim vještinama. Njih mora naučiti od svojih roditelja. Tijekom prvih dviju godina života roditelji ili skrbnici glavni su izvor otkrića kako se ljudi međusobno ophode. Ako je beba sretna da bude veoma voljeno dijete, ima veće šanse razviti se u odraslu osobu punu ljubavi. Sve što treba učiniti jest provesti veliku emocionalnu promjenu od „primanja ljubavi“ prema „davanju ljubavi“. 

Loši roditelji, dobri roditelji 

Malena djeca s kojima roditelji loše postupaju i koja dobivaju vrlo malo ljubavi i pažnje, sporo uče socijalne vještine i možda nikad ne uspiju posve razviti sposobnost suosjećanja i brige za tuđu bol. Kao odrasle osobe mogu ostati trajno slabi na tom području. Pojedinci koji odrastaju s niskom emocionalnom inteligencijom obično imaju slabu samokontrolu i često im je potrebna kontrola bijesa. 

Mala djeca koja su dovoljno sretna da odrastaju u sretnom domu punom ljubavi upijaju vrstu odnosa koju primjećuju oko sebe. Roditelji ili bližnji koji su uvijek veseli, brižni i puni smijeha utječu na emocionalno učenje djeteta čak i kad ono nije izravno uključeno. Ono vidi što se događa i pohranjuje iskustva o tome kako se ljudi međusobno odnose. Ako vidi da se odrasli ljubazno ponašaju jedan prema drugome, lakše upija pojam ljubaznosti nego ako tome rijetko prisustvuje. 

Učenje o drugim živim bićima 

Bebi je teško pojmiti razliku između neživog predmeta i živog bića. Ona će vjerojatno praviti malu razliku između meke igračke i živog mačića. Potrebno je naglasiti da se djeca obično ne odnose dobro prema kućnim ljubimcima. Beba može udariti mačića jednostavno zato što ne razumije što čini. Njoj je to samo još jedan test, poput udaranja u bubanj ili izbacivanja igračaka iz kreveta. Tada roditelji mogu, s puno strpljenja, započeti dugotrajan proces treniranja ponašanja u odnosima. Ključan trenutak razumijevanja javlja se kada dijete postane svjesno da mačić osjeća bol od udarca, baš kao i ono samo. Kada shvati da i druga živa bića imaju iste osjećaje, rađa se emocionalna inteligencija. Nije jednostavno prenijeti kada je dijete mlađe od dvije godine, no uz puno brige, to je moguće. Što prije proces započne, dublje se usađuje u mozak. 
 

Postizanje ravnoteže 

Istina je da se sva ljudska bića rađaju s porivima prema natjecanju i suradnji koji su usađeni u našim mozgovima, ali ravnotežu između ta dva impulsa lako je poremetiti. Malo dijete koje vidi previše sukoba, može ih smatrati društvenim obrascem. Mališan koji vidi samo djela puna ljubavi, može odrastati nespreman za okrutnost života odraslih. Ono dijete koje iskusi puno ljubavi i povremenu disciplinu, ima najbolje šanse biti najspremniji i suočiti se sa svijetom kada odraste – s dobro razvijenom emocionalnom inteligencijom. 

 

Preneseno s Index.hr

 

 

Jesper Juul u novoizašloj knjizi u izdanju Harfe naglašava da je tužno što roditelji od cijelog repertoara osjećaja kod djece odobravaju samo one harmonične te se smatraju uspješnim roditeljima samo ako su im djeca poput Teletubbiesa…

 

U knjizi Coaching za roditelje u kojoj su predstavljeni razgovori s različitim obiteljima kojima je Jesper Juul pomagao u rješavanju obiteljskih problema, ovaj najpoznatiji danski edukator objašnjava kako se u posljednje vrijeme susretao sa sve više roditelja iz cijele Europe koji imaju probleme s emocionalnim reakcijama svoje djece. Tako navodi primjer majke koja je svojoj dvogodišnjakinji obećala da će joj svako jutro davati vrećicu bombona da bi došla s njom do auta i sjela u njega. Sve to zato što nije mogla podnijeti djetetovu frustraciju, ljutnju, tugu jer nije željelo ići u vrtić. Jesper joj je savjetovao da kćer ljubazno, ali odlučno, odnese u auto i da cijelim putem sluša kako ona protestira. Taj je prijedlog odbila, jer se boji mogućeg izljeva negativnih osjećaja kćeri. Objasnila je to željom da kći harmonično raste.
 

“Svi takvi roditelji imaju zajedničku želju: da im djeca budu vesela, harmonična, ljubazna i razumna. Kada upotrijebim svoje bezuspješne pedagoške savjete i pitam te roditelje jesu li i oni uvijek ljubazni i harmonični, često mi odgovore: “Ne uvijek, ali pokušavam biti pozitivan uzor.”

Ta je tendencija tužna i zastrašujuća. Tužna je zato što smo mi, samo jednu generaciju nakon što je ljudski emocionalni život oslobođen iz neurotičnog zatvora uglađenosti, na putu prema tome da ga opet zatvorimo.
Otvorena razmjena osjećaja iznimno je važna za kvalitetu međuljudskih odnosa, koja obiteljski život čini tako dragocjenim. To vrijedi za cijeli spektar osjećaja, uključujući i iracionalne i neshvatljive osjećaje. Zato je tužno što roditelji od cijelog repertoara osjećaja odobravaju samo one harmonične te se smatraju uspješnim roditeljima samo ako su im djeca poput Teletubbiesa.

Zastrašujuća je ta tendencija jer su njezine posljedice ozbiljne.

Polovina takve djece surađuje (prilagođuje se očekivanjima i zahtjevima svojih roditelja) tako što potiskuje one osjećaje koji ne odgovaraju njihovoj slici o samima sebi ili predodžbi njegovih roditelja. No na taj način ne mogu razviti ni zdrav osjećaj vlastite vrijednosti ni steći neke nužne životne spoznaje. Kod zdrava osjećaja vlastite vrijednost radi se o dvjema stvarima: o tome koliko dobro poznajemo sami sebe, svoje misli, vrijednosne predodžbe, osjećaje i reakcije te o tome kako se ponašamo s obzirom na njih. Kada roditelji signaliziraju djeci da je većina osjećaja nepoželjna, time onemogućuju ta dva procesa. Rezultat toga često se pokazuje u pubertetu, kada dijete te nakupljene osjećaje iskazuje u obliku destruktivna kaosa, kada utone u depresiju ili ima suicidalne misli jer mu život nema smisla i ne vidi ništa lijepo u njemu. Ili kada se počne ozljeđivati da bi na taj način barem mogao iskusiti barem jedan osjećaj – bol.

Druga polovina djece surađuje tako što je cijelo vrijeme loše raspoložena, frustrirana i zapletena u beskrajne borbe moći sa svojim roditeljima – borbe moći kod kojih se zapravo radi samo o pravu djeteta na to da smije biti veselo, tužno, bojažljivo, ljutito ili očajno, a da to roditeljima nije problem. Takva djeca nemaju mogućnost položiti kamen temeljac za zdrav osjećaj vlastite vrijednosti.”

Poanta priče o bombonima je taj što je zapravo preduvjet za harmoničan razvoj postojanje prostora za neharmoničnost i prihvaćanje neharmoničnosti. Samo ona djeca koja imaju priliku izraziti sve emocije slobodno mogu se razvijati tako da uče kako uspostaviti unutarnju ravnotežu i mir kad povremeno izgube tlo pod nogama. Nije uloga roditelja biti cijelo vrijeme pozitivan uzor svojoj djeci jer takvo što niti ne postoji.

Djeci ne škodi to što proživljavaju različite osjećaje svojih roditelja, pa čak i one iracionalne. Na taj način uče empatiju, tzv. socijalnu kompetenciju.
Jer kako će djeca naučiti razumjeti druge ljude kada si njihovi roditelji ne dopuštaju ponašati se ljudski?

 

“Normalno i dobro djetinjstvo uključuje tisuće gorkih udaraca, stotine gubitaka, koji uključuju osjećaje tuge i očajanja, tisuće konflikata, zbog kojih bjesnimo i, po mogućnosti, niz stvari koje nas čine veselima, euforičnima i sretnima te nam stvaraju osjećaj sigurnosti. Roditelji nemaju zadatak upravljati emocionalnim životom svoje djece. Njihove je dužnost i povlastica da se zanimaju za svoju djecu i da uče od njih.”
Izvor: Coaching za roditelje, Jesper Juul, 2019., Harfa

 

Preneseno s Roditelji.hr

 

 

Ranko Rajović,stručnjak na području razvoja dječjeg mozga i autor NTC programa, govori o važnosti promjene pristupa podučavanja

 

Među novim generacijama školske djece sve su učestaliji problemi poremećaja pažnje, težeg učenja i jezično-govorni problemi. Zašto se javljaju i zašto je nužno mijenjati način podučavanja, ali i roditeljski pristup odgoju, razgovarali smo (24 sata) s međunarodno priznatim stručnjakom za dječji razvoj, te autorom NTC programa učenja Rankom Rajovićem.

Na konferenciji "Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska" u ponedjeljak 12. studenog 2018. u Obrtničkoj komori Zagreb, on je u predavanju "Duboka pažnja nestaje, kako je vratiti", iznio podatke i savjete koji iz korijena mogu promijeniti razmišljanje o odgoju djeteta i obrazovnom procesu. S dr. Rajovićem razgovarali smo i o najnovijoj knjizi inspiriranoj NTC metodama namijenjenoj lakšem razumijevanju gradiva kemije za školarce.

 

'Važno je povezivati gradivo s drugim područjima'

U Vašoj novoj knjizi pristupate učenju kemije kroz igru. Što je novo u vašem pristupu u odnosu na sadašnji način učenja kemije u školama?

Knjiga "Branko i Stanko u svijetu atoma“ je inspirirana NTC metodama, koje predstavljaju inovativan način učenja i pomažu učenicima da lakše nauče lekciju, da je povezuju s drugim lekcijama i područjima, da tako naučeno duže pamte, a pri tom moraju misliti, povezivati, dobivati nove ideje i davati rješenja. Sudjelovao sam u pisanju knjige sugestijama i tu je uključena igra koju sam osmislio kako bih olakšao učenje periodnog sustava elemenata, a knjigu su napisali moj sin Vuk Rajović koji je odrastao na NTC metodama i uklopio svoje znanje, te njegov prijatelj Nemanja Bojanić (završava doktorski studij na Tehnološkom fakultetu iz energetike). Tako da smo sva trojica potpisani kao autori knjige. Ono što je dobitna kombinacija u ovakvim knjigama je činjenica da djeca koja čitaju, prvo pročitaju vrijedno štivo s puno zapleta, iznenađenja i humora, a usput im se približi kemija, nauče osnove kemije i NTC metode koje mogu kasnije primijeniti i u drugim područjima. Ovakav način pisanja knjiga predstavlja novu metodu učenja i sigurno će ih biti još više, jer  deca usput nauče ono što je važno. Dok čitaju, oni ulaze u jedan drugi svijet, neprimjetno nauče i shvaćaju osnove kemije. Knjiga je namijenjena deci starijoj od 10 godina, ali i starijim učenicima koji žele pročitati i naučiti NTC metode i da vide kako i na koji način se može naučiti kompleksno gradivo. Vidjeli smo da učenje napamet ne pomaže i moramo mijenjati pristup. 
 

Koji su po vama najveći problemi u načinu podučavanja danas u školama?

Najveći problem je učenje napamet, iako znamo da to nije učenje u skladu sa fiziologijom i da većini djece to predstavlja problem. A dodatno, djeca koja ne mogu naučiti lekciju napamet, polako gube samopouzdanje i time je osiguran otpor prema školi. To smo i dobili na istraživanjima, da djeca sve manje i manje vole školu. Postoje i druge metode učenja, koje su potpuno u skladu sa fiziologijom, ali nažalost, slabo se primjenjuju, jer zahtijevaju dodatnu obuku učitelja. Primijetili smo da kada i najteže lekcije predstavimo djeci kroz igru, oni bez problema usvajaju potrebne informacije. Tako da je prioritet za škole da se učitelji osposobe za metode koje su učinkovitije, daju bolje rezultate, ne izazivaju otpor učenika i razvijaju funkcionalno – uporabno znanje. 
 

Nastavnici moraju prihvatiti promjene

Nova istraživanja pokazuju kako je kritičko razmišljanje nastavnika u Hrvatskoj među najlošijima na svijetu. Što bi nastavnici trebali promijeniti u svome pristupu učenicima?

Dobro je da nastavnici vide da su potrebne promjene. Nažalost ima i onih koji govore da je sve dobro i da učenici samo moraju više učiti. E, ti nastavnici moraju shvatiti da obrazovanje koje poznajemo ne daje očekivani rezultat. Frontalni način nastave, reproduktivno učenje, diktiranje lekcije, očekivanje da to učenici nauče, ne pomaže. Mozak naše djece je drugačiji, dolazi do anatomskih i funkcionalnih promjena izazvanih okruženjem i naš je cilj da novim metodama pomognemo učenicima, te da nastavnici shvate da je to neophodno.
 

Što vam kažu nastavnici, gdje danas imaju najviše problema u radu s djecom, posebice onom koja tek kreću u školu?

Ima dosta problema, ali jedan od vodećih je nedostatak koncentracije. Ne postoji jasan odgovor zašto je to tako, ali ima nekoliko faktora. Jedan faktor je zastarjela metoda nastave, jer naše dijete nema duboku pažnju kao mi, nego hiper-pažnju, jer je tijekom odrastanja izloženo stotinama impulsa koje mozak obrađuje, ali nema dubinu obrade. Zato je važno napraviti igre koje mogu pomoći aktivaciju duboke pažnje (jedna od tih igara je NTC šah, koji je dobio nagradu na nedavno završenoj Drugoj međunarodnoj konferenciji "Izazovi u edukaciji"). Drugi faktor je pretjerano korištenje novih tehnologija, tj. pametnih telefona. Dijete koje je duboko ušlo u virtualni svet, teško se snalazi u školskim obavezama. Za taj problem sam u okviru Erasmusu projekta NTC for all, predložio aplikaciju za mobilne telefone pod nazivom NTC green. Dijete će moći koristiti mobitel, uz mogućnost telefoniranja i SMS poruka (više detalja o tome na stranici www.ntcucenje.com). 

Kako roditelji trebaju pristupiti radu sa školskom djecom?

Roditelji se moraju educirati, okruženje se brzo mijenja, a poznato je da okruženje utječe na razvoj mozga. Napisao sam za roditelje dvije knjige: "IQ djeteta briga roditelja" i "Razvoj inteligencije kroz igru". Moram upozoriti, prije svega zbog zaštite roditelja i djece,  da su se počele pojavljivati knjige i priručnici koje obrađuju NTC metode i pozivaju se na mene, a koje nisam stručno pregledao ni ocijenio u kojima su pojedini primeri loše prikazani. Uskoro imam edukaciju roditelja u Osijeku i Zagrebu, gdje će roditelji moći naučiti nešto više o programu i praktičnoj primjeni.

 

Preneseno s 24sata.hr

 

 

Ponekad je uspavati djecu navečer najteža stvar u danu. Svi roditelji znaju kako ponekad zna biti komplicirano i teško uspostaviti normalnu rutinu spavanja kod djece. To se ne odnosi samo na to da idu spavati u prikladno vrijeme, nego da i ostvare ugodan te kvalitetan san tijekom noći.

Stručnjak za san, Dave Gibson, za portal Hello istaknuo je važne savjete koje roditelji trebaju slijediti kako bi djeca bolje spavala. Dovoljno kvalitetnoga sna vrlo je važno za djecu, odnosno razvoj mozga te rast. Nužno je za dobru koncentraciju u školi, ali i za emocionalno zdravlje. Danas je već dobro poznato da brojna djeca, koja nemaju ustaljen ciklus dobroga sna, imaju problema s pretilošću te su manje otporna na razna oboljenja.

Prvo pravilo je da djeca moraju imati primjer, zato se plan spavanja mora odnositi jednako tako i na roditelje.

 

Izbacite svu tehnologiju iz sobe

Možda ovo nije tako lako, pogotovo s tinejdžerima koji se žele dopisivati s prijateljima nakon škole u svojim sobama ili često uče navečer. No, roditelji bi trebali odrediti vrijeme kada sve to prestaje kako bi se tehnologija iznijela iz sobe ili ugasila.

Na ovaj način radite granice i s mlađom djecom, a tinejdžeri su jednostavno spriječeni da se usred noći probude i igraju na mobitelu. Ako imate samo malu djecu, razmislite o tome da uvođenje ekrana u sobu uopće ne bude opcija.

 

Rutina odlaska na spavanje

Pokušajte svaki dan započeti ritual odlaska na spavanje u isto vrijeme. Umjesto gledanja televizije zajedno čitajte knjigu ili odigrajte društvenu igru. Mlađoj djeci odgovara rutina tuširanja, čaja ili mlijeka, čitanje knjige i odlazak na spavanje.

Naravno, ne očekujte da će djeca zaspati odmah, uvijek im treba 10 do 20 minuta.

 

Pravilna prehrana

Djeca se često žale kako su se previše najela ili su gladna prije spavanja. Ne dopuštajte djeci velike i masne obroke neposredno prije spavanja, umjesto toga im ponudite laganu užinu. Ponekad je dosta i čaša vode prije spavanja kako ne bi bili žedna i budili se tijekom noći.
Svakako izbjegavajte bilo kakve proizvode koji sadrže kofein.

 

Stvorite ugođaj za spavanje

Neka soba bude tamna, unutra tišina i svježina. Kvalitetan madrac je obavezan.
Temperatura neka bude malo hladnija, jer se tijelo na taj način brže priprema za odmor i spavanje. U jesen i zimu, imajte dodatne deke u blizini ako postane hladnije.

Zamračite prostor, a soba neka bude čista i pospremljena kako bi bilo što manje ometanja (kao što su igračke i sl.).

 

Budite uporni

Za malu djecu je odbrojavanje do odlaska u krevet vrlo učinkovito. Krenite s 30 minuta prije jer kada dođe do 5 već će se pomiriti s tim da je vrijeme za spavanje. U to razdoblje uključite sve za što znate da će vaša djeca tražiti – još jednom, kao što su maženja, čitanje priča ili čaša vode. 

 

Umorite ih

Bilo kakvo vježbanje i kretanje potiče proizvodnju serotonina koji se kasnije pretvara u melatonin, hormon za spavanje. Što više kretanja umorit će ih i zbog melatonina će lakše zaspati.
Međutim, pobrinite se da sva vježbanja, trčanja i kretanja prestanu dva sata prije spavanja kako bi se tijelo uspjelo pripremiti za odmor.

 

Preneseno s Ordinacija.hr

 

 

Učenica prvog razreda Turističke gimnazije u Vinkovcima Ana Novosel, odlučila je dati jednu novu perspektivu na temu nasilja u školama potaknutu ‘čakovečkim slučajem’, koji danima puni novinske stupce. Bez dlake na jeziku izbacila je sve što joj je na duši i postavila niz pitanja profesorima na koje ne sumnjamo da će doći mnoštvo odgovora.

Srednja.hr bez intervencija je prenijela njeno pismo u kojem je istaknula brojne primjere zlostavljačkog, neprikladnog te nepedagoškog ponašanja profesora s kojim se kako kaže niz učenika susreće svakodnevno. A pismo prenosi i Harfa.
 

Recite mi, koliko vas se uistinu zapita kroz što naša generacija zaista prolazi?

#ijasamfranjo buna potpuno nebitna. Dragi moji nastavnici, išli ste i vi u školu – shvaćamo mi to. Vi ste se školovali i školujete nas kako bismo mi školovali druge generacije koje nas čekaju. Skidam vam kapu što imate posla s klincima poput neodgojene djece koja vas gađaju kredama i što godinama trpite osobe koje omalovažavaju vaš rad i vaše dostojanstvo.
Ali, recite mi, koliko vas se uistinu zapita kroz što naša generacija zaista prolazi?

Recite mi, koliko vas se smilovalo učeniku koji ima socijalnu anksioznost i teško mu je pričati pred cijelim razredom jer se ne osjeća ugodno tako? Malen broj, vjerujem. Većina vas će prozvati baš tog učenika jer ‘se nikad ne javlja’; ‘ništa mu nije jasno’; ‘ne ulaže trud i volju’ koju bi trebao posjedovati.
Recite mi, kako možemo biti oslobođeni satova tjelesne i zdravstvene kulture ako imamo slomljenu nogu, a učenik koji ima strah od pričanja pred cijelim razredom mora svakodnevno izlagati pred masom ljudi? TO ne vidite. Mentalna bolest, socijalna anksioznost, uvjerava ljude na podsvjesnoj razini da nisu dovoljno dobri i da sve što kažu, nije točno.
Recite mi, koliko puta ste to uočili kod nekoga?
Recite mi, koliko vas je radije ulagalo u znanje učenika, već ste odradili to što morate za novac/plaću, a ne zato što volite podučavat?

Školski sustave, objasni mi molim te kako se zalažeš za dužnosti i obveze? Školski sustave, kako da imam 8 sati sna ako me kod kuće čeka 7 predmeta sa 7 različitih zadaća? Objasni mi, molim te, i kako da se socijaliziram, steknem nova prijateljstva, budem sa svojom obitelji, i da stignem učiti, ako odlazim u školu u 11.30 i vraćam se u 7 navečer? Školski sustave, kako da držim dobru dijetu, kada u školskim kantinama držite peciva, kolače, kave i ostale nezdrave obroke? Kako da imam kompletan, zdrav doručak ujutro, kako da spavam 8 sati ako imam zadaće do ponoći, a dižem se u pola 7 kako bih pješke stigla u školu?

Reći ćeš mi i kako nisi primjetio da djeca radije imaju želju odustat od edukacije (koja to nije) i ne biti školovani, prije nego otići u školu i znati da ih čeka lijepa budućnost jer će učiti nešto što ih zanima, prilagođeno njihovim mogućnostima? Kako možeš tvrditi da smo mi svaka za sebe individua, a onda nas staviti u grupu od 24 osoba i učiti istim stvarima,istim tempom?

Kako ću razlikovati pogrešku od neuspjeha, ako me ti učiš da je to jednako? Tvrdiš da su pogreške sastavni dio školovanja, ali se moja ocjena ne temelji na onome što ja znam, nego na temelju od pismenog ispita sastavljenog od 15 pitanja i moje pogreške određuju moj neuspjeh? Školski sustave, mogu ti reći razliku između epifore i anafore, mogu ti reći razliku između težine i mase, mogu ti napamet reći koji datumi su bitni u razdoblju Osmanskog Carstva, mogu ti reći razliku između virusa i bakterija, mogu ti izdiktirati sve formule za izračunavanje površine i opsega nekog tijela ili lika, no, možeš li mi ti objasniti razliku između mog psihičkog zdravlja i napredovanja? Kako ti i dalje živiš znajući da djeca više nisu dobro zbog tebe? Da više ništa nema veze s učenjem i educiranjem, nego prolaženjem?
Ali, nema veze što ludim. Ionako su moje ocjene bitnije nego moje psihičko zdravlje.

Kako da odrastem u normalnu, asertivnu osobu, ako mi ti govoriš kada ću tj. neću popit vode, kada smijem / ne smijem otić na wc?
 

A vi, nastavnici, sudionici #ijasamfranjo teorije, pokažite mi koliko vas može dignuti ruku u zrak i reći da se nikad nije zamjerio nekom učeniku? Reći ću vam da ima i nas, učenika, koji smo trpili/trpimo psihičko nasilje od strane vas, nastavnika-gotovo svakodnevno.
Nije normalno da učenik kaže nastavniku da ,,puši kurac”, ali normalno je da nastavnica glazbene kulture govori svaki sat učeniku (koji pripada romskoj nacionalnosti) da se ponaša kao majmun? Nije normalno da učenici bacaju papiriće po razredu ili da pogode nastavnika papirićem, ali normalno je da nastavnica biologije gađa učenike olovkama jer ju “ne slušaju”?
Nije normalno da učenik kaže nastavniku da nije shvatio dio gradiva jer je teško objasnio, ali normalno je da nastavnik povijesti naziva učenike đubradi jer nisu uložili dovoljno truda u ispit za koji je on rekao da uče? Nije važno ni što su i učili, pomiješa im se jer imaju još 13 predmeta za učiti?
Nije normalno da učenica ne igra tjelesnu i zdravstvenu kulturu jer ima osjećaj nelagode zbog čudnog nastavnika koji cijeni dečke više nego cure, ali je normalno da on njoj govori kako joj neće dat šansu da podigne ocjenu ni da joj netko umre, bez obzira na to što nije upoznat s time da je ona imala želju truditi se, ali joj nije bilo jasno zašto dečki mogu igrat u trenerci, a nastavnik kod cura inzistira na šorcevima ili kratkim tajicama?
Nije normalno da se učenik jasno i glasno postavi ukoliko vidi nepravdu samo zato što je rekao nešto svojim riječima i odgovor mu je odbijen, iako je točan, ali nije naučen napamet kao što piše u knjizi, ali je naravno normalno od nastavnice da dođe do učenice pod malim odmorom i prijeti joj se kako bi joj bilo bolje da više ne razgovara tako s njom stavljajući i majku učenice u kontekst?
Nije normalno da učenici nemaju želju doći na sat kod starije profesorice, koja nije profesorica nego osoba sa završenim tečajem, ali je normalno da se ista prijeti plavim kuvertama jer su joj učenici naglasili da je sat dosadan i da im se ne da slušat o gnječenju rajčice u ljetnoj kuhinji?

Stvari koje vi ne vidite su zapravo stvari koje teško padaju učenicima, a niste ni svjesni kolika je represija od strane vas na učenike. Da ima imalo prilagodbe i volje za radom, učenici bi vas cijenili. Kao učenik, znam da nijedan od nas ne bi ne poštovao nastavnika od kojeg vidimo da nas poštuje u cijelosti.
Birali ste si sami posao i znate da je rad među ljudima komplicirana stvar, da ne možete očekivati med i mlijeko. Nitko vas nije tjerao da radite ovaj posao 40 godina. 40 godina iste priče svake godine. Ako niste znali da vas čeka ovakav ishod i ako niste znali da se ovakve stvari događaju svuda, zašto ste odabrali ovaj posao? Tko vas je odabrao da radite ovaj posao?

 

Preneseno sa Srednja.hr

Imati otvoren profil na Facebooku, jednoj od najpopularnijih društvenih mreža, danas je među djecom stvar prestiža i samo su se rijetki uspjeli oduprijeti „fejsbukmaniji“.

Povezanost putem Facebooka nije nužno loša za djecu, dapače, korisna je i zabavna, ali kao što sve ima pozitivne i negativne strane tako je i u ovom slučaju. Budući da je tehnologija sastavni dio naših života i da je bez nje sve teže zamisliti život, ne preostaje nam drugo nego da je upoznamo zajedno sa svim njenim pozitivnim i negativnim stranama i naučimo se njome služiti. Ali, važno je u postupku ‘upoznavanja’ znati gdje postaviti granice kako bi bilo jasno da tehnologija služi čovjeku, a ne čovjek tehnologiji.

Facebook je internetski servis putem kojeg je moguće komunicirati s prijateljima, razmjenjivati slike i video prikaze, igrati igrice… Osobne podatke i sadržaje objavljene na vašem profilu mogu vidjeti samo prijatelji koje ste prihvatili i unijeli u profil kao svoje prijatelje.  Profil je moguće ograničiti, odnosno napraviti grupe prijatelja i dati im određena ograničenja u pregledavanju profila. To je važna napomena za roditelje koji su prijatelji sa svojom djecom na Facebooku, jer postoji realna mogućnost da dijete postavi ograničenja na svoj profil zbog kojih nećete imati uvid u ono što dijete objavljuje, a da toga nećete biti svjesni.

Mlađi od 13 na Facebooku

U Hrvatskoj je više od milijun korisnika Facebooka od čega je otprilike 300 000 djece između 13 i 17 godina. Zabrinjavajuća je činjenica da ta brojka nije realna jer, iako je minimalna dob za kreiranje profila na Facebooku 13 godina, veliki broj djece je ipak mlađi od 13 godina.  Budući da ne postoji mogućnost provjere ispravnosti podataka koje korisnik upisuje prilikom kreiranja profila, dovoljno je da dijete lažira godinu rođenja i bez ograničenja može kreirati svoj profil.

Baš ta činjenica, da su nezapaženo ušli u svijet dopušten samo starijima od njih, privlači sve veći broj mlađih od 13 godina. Ne bi to bilo ništa loše da  među najmlađim korisnicima Facebooka najpopularniji pojmovi nisu seks i alkohol.

Nečesto se na profilima mladih mogu vidjeti statusi u kojima se hvale količinom alkohola koje su konzumirali, a takvi su statusi popraćeni velikim brojem ‘lajkova’.  Istina je da su se i prije ere Interneta i Facebooka u društvima također pričale priče o tome tko se i kako ‘sinoć zgazio od alkohola’. Samo tada roditelji nisu znali za to, jer su se takve priče pričale negdje u parku, na klupici gdje bi se okupilo cijelo društvo i prepričavale bi se zgode i zanimljivi događaji.

Danas su takve izjave postale javne, dostupne velikom broju ljudi, a ako djeca uz to ne paze na odabir prijatelja i postavke privatnosti svog profila, postoji opasnost da takve informacije dospiju do ljudi koji ih mogu zloupotrijebiti.

Problem s alkoholiziranjem kod djece nije nastao u trenutku kada se pojavio Facebook, on je postojao i prije Facebooka i Interneta. Facebook je samo medij koji se kao i svi ostali mediji može koristiti na osobno zadovoljstvo ili na svoju vlastitu štetu.

 

Važnost zaštite privatnosti djece na Facebooku

Pokušajmo Facebook shvatiti kao novi kućanski aparat. Kod kupovine svakog novog kućanskog aparata, prvo što ćemo učiniti je pročitati uputstva za upotrebu kako bismo se znali ispravno koristiti njime. Ako ćemo djetetu dopustiti korištenje novog aparata, nadzirat ćemo ga i pomagati mu u radu s njime te ga naučiti osnove rukovanja na siguran način.

Isto treba učiniti i s Facebookom.  Važno je upoznati se sa sigurnosnim postavkama i uputiti dijete na njih.  Facebook Hrvatska je objavio 10 sigurnosnih postavki koje svaki korisnik treba znati, zajedno s objašnjenjima kako te opcije uključiti te slikama koje prikazuju gdje su smještene spomenute opcije.

I Nacionalno središte za računalnu sigurnost – Nacionalni CERTobjavilo je brošuru namijenjenu korisnicima Facebooka koja govori o opasnostima kojima se izlažete prilikom postavljanja osobnih podataka i sadržaja na najpopularniju društvenu mrežu te kako podesiti svoj  profil tako da čuva privatnost.

Ako je vaše dijete odlučilo ući u svijet društvenih mreža bitno je da ga uputite kakvo je primjereno ponašanje na Internetu te da kod njega pokušate osvijestiti činjenicu da treba stajati iza onoga što napiše u status na svom profilu. Kao što  odmalena učite dijete da svaki njegov postupak nosi određene posljedice i dopuštate mu greške kako bi na njima učilo, tako mu i sada treba pojasniti da svaka njegova riječ ima određeni utjecaj i sa sobom nosi posljedicu, budući da je izrečena/napisana pred velikim auditorijem.

Vi sami najbolje poznajete svoje dijete i znate koliko povjerenja možete imati u njega te je li nužno da mu budete prijatelj na Facebooku kako biste imali uvid u njegov virtualni život. Djeca Facebook smatraju svojim privatnim okruženjem gdje sa svojim vršnjacima razmjenjuju iskustva, osjećaje, brige i probleme, a prisutnost roditelja u takvom okruženju narušava djetetov osjećaj intime i privatnosti.

Na roditeljskim sastancima, na televiziji, i u novinama upozoravaju nas na pojavu Facebooka kao novu pandemiju gripe, ali treba biti svjestan i pozitivnih, a ne samo negativnih strana tehnologije i nove Generacije Y,  jer nije problem u novim tehnologijama, već u nama i načinu na koje ćemo ih koristiti.

 

Izvor skole.hr

 

Razgovor s djecom može biti jednostavan. Oni imaju mišljenje o svemu i priče o svačemu. Svijet vide u potpuno drugom svjetlu i mogu postavljati pitanja cijelo poslijepodne. 

 

Recimo, na primjer, mogu pitati svog sina za mišljenje o Ratovima zvijezda i morala bih odgoditi sve naredna četiri dana kako bih slušala njegove priče, pretpostavke, pitanja, analize i najbolje trenutke. Moj doprinos tome bilo bi jednostavno „Da!“, „Wow!“ i „Nisam o tome razmišljala.“

 

No ponekad je jako teško pronaći prave riječi za razgovor s djecom. Kad odlučujete kako reagirati na crtež na zidu, ili u bitci s beskrajnim „zašto ne mogu“ ili kako biste jednostavno održali zdrav odnos s djecom koja ne vole pričati, nije baš jednostavno pronaći prave riječi. 

U izazovnim situacijama naša frustracija i/ili umor nadviju se nad nas zamagljujući bilo kakvu smislenu rečeničnu strukturu koju bismo mogli sastaviti. Pritisak je tu, trebamo koristiti „svoje riječi“, ali sve što uspijemo istisnuti je primitivni zvuk, nešto između režanja i glasnog uzdaha.

 

Otkrila sam da je u tim izazovnim trenutcima za nas roditelje dobro da imamo nekoliko poznatih i učinkovitih izjava u pričuvi. Riječi koje smo pažljivo izabrali prije nego smo se našli u situaciji bez kontrole nad našim umom.

Ove su meni najdraže:

1. „Istovremeno…“

Upotreba riječi „ali“ može zakomplicirati već napeti razgovor. Često je se smatra negacijom svega što dolazi prije nje pa tako može zbuniti i povrijediti onoga kome je upućene. Izjava „Volim te, ali…“ ili „Žao mi je, ali…“ ispadne kao „Volim te, ali ne dovoljno.“ Ili „Žao mi je, ali baš i nije.“

Umjesto nje, koristite riječ „istovremeno“. Ova riječ potvrđuje i ono ispred i ono iza nje kao jednako vrijedno.

„Volim te. Istovremeno, ne mogu ti dozvoliti da ozljeđuješ druge.“

„Žao mi je što si uznemiren/a. Istovremeno, bježanje od mene nije sigurno.“

 

2. „Trebam te da…/Trebaš…“

Jedan od većih poziva na borbu moći dogodi se kad naš zahtjev zvuči kao da ima više opcija. 
Obično kažemo nešto poput „Jesi li spreman/spremna za ručak?“ ili „Kako bi bilo da te obučemo?“ ili „Želiš li pokupiti svoje igračke?“ Ti izrazi su odlični AKO stvarno mislimo dati im mogućnost izbora. 
Kad im ne dajemo, moramo biti određeniji. „Molim te, trebaš doći ručati.“ „Molim te, trebam te obući.“ „Molim te, trebaš pokupiti svoje igračke.“

 

3. „Vidim…“

„Vidim dvoje djece koji žele istu igračku…“ „Vidim da si vrlo uznemiren/a…“ Iznoseći svoje viđenje kada naiđete na problem pomaže da ne zvučite optužujuće ili da ne iznosite pretpostavke. To svima pomaže da ostanu otvoreni za rješavanje problema jer krećete iz pozicije razumijevanja umjesto optuživanja. 
Jednostavno krenite s iznošenjem onoga što vidite bez optuživanja. Nakon toga pozovite dijete da se uključi u razgovor i dopuni vaše izjave.

 

4. “Reci mi…“

Slično kao i pod 3., ključno kod ovog izraza je da se ne iznose pretpostavke. Pokušavate li shvatiti što se događa u raspravi između prijatelja ili ste znatiželji što crtaju ili grade kockama, bolje je pitati dijete što se događa nego pretpostavljati. 
„Reci mi nešto o svojoj slici…“ je bolje od „Kakav krasan medvjed!“ (Naročito kad je medvjed u biti pas.) „Reci mi što se dogodilo…“ je učinkovitije od „Ne mogu vjerovati da si je udario!“ (Naročito kad je udaranju prethodilo dva sata podbadanja.)

 

5. „Volim gledati…“

Ovo je odličan izraz koji treba imati u pripremi za proaktivnu izgradnju odnosa svaki dan. (Isplati se svaki put kad se dogode teški trenutci.) Ovaj izraz naučila sam od svoje prijateljice Rachel Macy Stafford i od tada sam ga upotrijebila nebrojeno mnogo puta. 
Kad im date do znanja da ih gledate i uživate u njima, doprinosite izgradnji njihove samosvjesnosti. Ponekad je ono najbolje što možemo napraviti kako bi motivirali dobro ponašanje i izgradili dobre odnose jednostavno primijetiti dobro ponašanje koje se već događa. 
„Volim gledati kako se igraš sa svojom braćom.“ „Volim slušati kako sviraš klavir.“ „Volim gledati kako gradiš s kockama.“ Ovo je jednostavan izraz koji djetetu daje do znanja da ih primjećujemo dok nas istovremeno podsjeća da usporimo kako bismo primijetili stvari oko nas.

 

6. „Što ti misliš da bi ti mogao/mogla napraviti…“

Kao iskusnim rješavačima problema izazov nam je da ne uletimo svaki put i riješimo svaki problem. Važno je da djeci pružimo priliku i vježbamo s njima rješavanje problema.

„Što ti misliš da bi ti mogao/mogla napraviti kako bi se tvoja sestra bolje osjećala?“ „Što ti misliš da bi ti mogao/mogla napraviti kako bi se pomirio/pomirila s prijateljem?“ „Što ti misliš da bi ti mogao/mogla napraviti kako bi svi došli na red?“ „Što ti misliš da bi ti mogao/mogla napraviti kako bi uklonili proliveno?“

Primijetit ćete da djeca ovime nisu samo pozvana da smisle rješenje već i da donesu odluku. „Što TI misliš da bi TI mogao/mogla napraviti…“

 

 

7. „Kako ti mogu pomoći…“

Često je očigledno da djeca trebaju našu pomoć, ali želimo biti sigurni da pomažemo, a ne da spašavamo situaciju. Želimo im pružiti pomoć bez da im oduzmemo njihovu odgovornost. 
„Kako ti mogu pomoći s ovom razbijenom čašom?“ „Kako ti mogu pomoći u čišćenju tvoje sobe?“ „Kako ti mogu pomoći da bolje razumiješ zadaću?“

 

8. „Ono što znam je…“

Postoje trenutci kad nam djeca kažu nešto što ZNAMO da nije istina. No kad im kažemo „To je laž!“ obično se povuku ili zauzmu obrambeni stav.

Bilo da je u pitanju laganje, izmišljanje ili potpuni nesporazum, možemo izbjeći raspravu ili pretjeranu reakciju smireno iznoseći činjenice koje su nam poznate. 
„Ono što znam je da su na tanjuru bila četiri keksa kad sam otišla.“ „Ono što znam je da se igračke ne kreću same od sebe.“ „Ono što znam je da Jesseina mama nije bila kod kuće danas.“

 

9. „Pomogni mi razumjeti…“

Pozivajući dijete da vam pomogne razumjeti je manje optužujuće od „objasni“. Daje im do znanja da ne razumijete, ali ŽELITE razumjeti. 
„Pomogni mi razumjeti kako je ovo dospjelo ovdje.“ „Pomogni mi razumjeti što se dogodilo.“

 

10. „Žao mi je…“

Nisu djeca uvijek oni koji griješe u teškim situacijama. Ponekad su naši nedostatci prava prilika za učenje. Kad se ispričamo za naše nedostatke, pokazujemo im kako se pravilno ispričati, ali ih istovremeno učimo i da svi griješimo. 
Kad čuju da priznajemo i ispričavamo se, uče da i oni to mogu napraviti. I dodatno, kada popravljamo naše odnose, osnažujemo ih.

 

11. „Hvala…“

Uz teške situacije, trebamo primijetiti i one dobre. (Čak i dobre trenutke stvarno teškog dana.) Baš kako mi želimo znati da se naš svakodnevni rad cijeni, tako i djeca žele znati da su njihova nastojanja primijećena. 
„Hvala što si spakirao/spakirala svoj ručak danas.“ „Hvala što tako dobro slušaš.“ „Hvala što si pomogao/pomogla sestri.“ Čak i „Hvala što si ispunio/ispunila sve svoje obaveze. Znam da si želio/željela prvo napraviti neke druge stvari. (Neizrečeno: jer si to isplanirao/isplanirala.) Cijenim što si to napravio/napravila iako je bilo teško.“

 

12. „Volim te…“

Uz sve riječi koje tražimo, ove dvije bi trebali jednostavno i često koristiti. Iz naših riječi i djela djeca bi trebala znati da ih, bez obzira što se događa, UVIJEK volimo. Kroz sve što sam čitala i učila o dječjem razvoju otkrila sam da se ponavljaju dvije istine.

1. Učenje i razvoj događaju se u kontekstu međuljudskih odnosa.

2. Zdravi međuljudski odnosi – naročito unutar obitelji – grade se na bezuvjetnoj ljubavi.

Prije, tijekom i nakon najizazovnijih situacija s našom djecom, moramo ih uvjeriti da su uvijek sigurni i voljeni, bez obzira na sve.

Ljubav je kompenzacija za sve roditeljske pogreške. Čak i kad ne možemo pronaći prave riječi ili te riječi ne zvuče kako bi trebale. Kad one dolaze iz ljubavi i kad je ta ljubav konstantno jasno izražena, s vremenom nađemo zajednički jezik.

Preuzeto s notjustcute.com

 

Pročitajte i:

Uvjeti odrastanja i razvoj mozga