Besplatna (za iznose iznad 35 eura) i brza dostava.
O Harfi
Prodajna mjesta
Besplatna (za iznose iznad 35 eura) i brza dostava.
O Harfi
Prodajna mjesta
Prehrana koja se bazira na mesu i mliječnim proizvodima i bacanje viška namirnica pridonose brojnim opasnostima koje se povezuju s klimatskim promjenama, stoji u izvješću UN-ova Međuvladina panela za klimatske promjene (IPCC), kojim ovo znanstveno tijelo želi potaknuti potrošače da promijene svoje navike prije nego što bude prekasno
Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC) zagovara globalni pomak prema konzumiranju žitarica, voća i povrća, a manje konzumiranja mesa, uz napomenu da bi se na taj način smanjila emisija stakleničkih plinova te bi se plodna zemlja mogla iskoristiti na puno održiviji način.
Znanstvenici ističu kako su odavno odustali od zamisli da eksplicitno tjeraju ljude da postanu vegani ili vegetarijanci. Smatraju da bi se, kad bi pojedinci smanjili potrošnju mesa, obrađivanjem manje površine zemlje moglo nahraniti puno više stanovnika našeg planeta.
'Mi ne savjetujemo ljudima da prestanu jesti meso, jer na nekim mjestima oni jednostavno nemaju izbora. Ipak, očito je da zapadne zemlje u tome pretjeruju', smatra profesor Pete Smith, ekolog s britanskog Sveučilišta Aberdeen.
U dokumentu, koji je izradilo 107 znanstvenika na UN-ovu Međuvladinom panelu o klimatskim promjenama, rečeno je kako bi zemlja, kada bi se koristila učinkovitije, mogla primiti više ugljika što ga emitiraju ljudi. Predstavljanje istraživanja okončano je diskusijom u Ženevi.
Premda je zračni promet odgovoran za otprilike 2,5 posto globalne emisije ugljičnog dioksida, a zrakoplovi osim CO2 u atmosferu emitiraju dušikove i sumporne okside, čađu i vodenu paru, utjecaj poljoprivrede i ostalih načina korištenja zemlje trenutačno je odgovoran za 23 posto emisije stakleničkih plinova koja potječe od ljudi, odnosno od posljedica procesa proizvodnje hrane, stoji u izvješću IPCC-a.
I uzgoj stoke pridonosi globalnom zagrijavanju zbog metana koji oslobađaju životinje, no velik udio ima i krčenje šuma zbog širenja pašnjaka.
UN-ovo znanstveno tijelo pozvalo je svijet da se okrene održivoj poljoprivredi prije nego što postane prekasno za zaštitu poljoprivrednih površina od klimatskih promjena.
'To bi pridonijelo smanjenju emisije metana', ističe njemački biolog Hans-Otto Poertner, jedan od glavnih autora izvješća koji je prisustvovao završnoj sjednici u Ženevi. Autori izvješća potiču proizvođače da smanje bacanje hrane – prije ili nakon što ona stigne do kupaca.
Ostacima hrane nerijetko se mogu nahraniti životinje ili se oni mogu iskoristiti na način da se pošalju onima koji gladuju. Primjerice, švicarska organizacija 'Partage' preuzima iz prodavaonica i trgovačkih centara neprodane namirnice te ih dijeli lokalnim obiteljima. Istodobno, njezini članovi prikupljaju stari kruh i pretvaraju ga u mrvice, suše voće i konzerviraju povrće. Sve navedeno pridonosi smanjenju emisije ugljičnog dioksida koji je posljedica proizvodnje hrane.
Dodatni ugljik što ga ljudi oslobađaju u atmosferu koristan je i hranjiv kad je posrijedi rast šuma, osobito u sjevernoj hemisferi. To bi moglo pridonijeti ublažavanju klimatskih promjena, no na kraju se sve svodi na balansiranje raznih čimbenika. Stručnjaci kažu da se pozitivni učinci poništavaju ako se planet nastavi pregrijavati.
U izvješću stoji i da neki dijelovi Zemlje, oni u području oko ekvatora već gube vegetaciju uslijed previsokih temperatura.
Tlo se ponekad zanemaruje kao značajan dio klimatskog sustava, no riječ je o drugome po redu skladištu ugljika na planetu, odmah nakon oceana. Biljke upijaju ugljični dioksid iz atmosfere i zadržavaju ga u tlu. No krčenje šuma i loša poljoprivreda tomu mogu naštetiti. Kad je zemlja oštećena, ugljik se oslobađa u atmosferu u obliku ugljičnog dioksida, a daljnji rast biljaka postaje ugrožen.
Znanstvenici kažu da će klimatske promjene ubrzati ovaj proces. Visoke temperature mogu izmijeniti organski sastav tla, omogućujući emisiju stakleničkih plinova.
U izvješću stoji i da smanjenje uništavanja tla može vrlo brzo pridonijeti lokalnim zajednicama. Boljim upravljanjem zemljištem, uključujući kontroliranu ispašu životinja i sadnju drveća, može se povećati plodnost zemlje, smanjiti broj siromašnih i povećati se sigurnost hrane koju stanovništvo konzumira.
U najnovijem izvješću IPCC-a pod nazivom 'Climate Change and Land' znanstvenici koji su sudjelovali u radu panela u Ženevi upozoravaju da je svijet suočen s velikom opasnošću od suša, velikih šumskih požara, otapanja permafrosta i sa sve manjim zalihama hrane.
'S povećanjem temperatura i rizici su sve veći', stoji u izvješću.
Preneseno s t-portala
Imati brata ili sestru jedna je od najljepših stvari u životu. Uz njih možemo biti sigurni da ćemo u životu, bez obzira na sve, imati najboljeg prijatelja na kojeg se uvijek možemo osloniti.
Naravno, takvo razmišljanje dolazi iz perspektive odraslih. Što je s djecom i njihovim stavovima? Malo je reći da ponekad situacija nije idilična te da dolazi do ljubomore, ali i teških svađa među braćom/sestrama. Ta je pojava uobičajena i većina je roditelja itekako prepoznaje. S druge strane, takvo ponašanje može zabrinuti roditelje, koji često ne znaju što bi poduzeli u toj situaciji.
KADA I KAKO NASTAJE LJUBOMORA MEĐU BRAĆOM/SESTRAMA?
Znakovi rivalstva među djecom u obitelji mogu se javiti vrlo rano, čak i prije rođenja drugog djeteta. Kada roditelji svom mališanu priopće kako će dobiti bracu ili seku, on automatski počinje primjećivati kako više nije sva pažnja usmjerena samo na njega. Dolaskom drugog djeteta na svijet i njegovim odrastanjem ta se ljubomora često produbljuje, što dovodi do svađa kod „borbe“ za, primjerice, igračke. Tada je roditelju zaista teško procijeniti što učiniti u takvim situacijama. Međutim, nekoliko je koraka pomoću kojih se može unijeti mir u kuću.
ZAŠTO DOLAZI DO SVAĐE?
Kod mnogih dječjih svađa povod je često prikriven, a uzrok je upravo u ljubomori. To može biti ljubomora vezana uz materijalne stvari poput igračaka, ali i ona kojoj je uzrok osjećaj da brat ili sestra od roditelja dobivaju više pažnje. Normalno je da će svako dijete dolaskom brace/seke na svijet osjetiti dozu tjeskobe, jer ne zna kako će njegov život nadalje izgledati, te hoće li doći do važnijih promjena. Tada mogu reagirati s dozom agresije, no bitno je razumjeti i njegov pogled na svijet koji se u jednom trenutku nepovratno promijenio.
Veliku ulogu u tome hoće li do takvih situacija doći igra još nekoliko čimbenika, od kojih je najvažniji djetetov temperament, ali i situacija u kojoj jest u tom trenutku.
Primjerice, ako se brat/sestra igraju zajedno, sve može biti u redu do trenutka kada jedan drugome uzme igračku, što dovodi do osjećaja ugroženosti – usprkos onoj staroj kako bi „braća trebala sve dijeliti“. Mnogi roditelji naveli su i primjere kada je jedno dijete bolesno pa mu se posvećuje više pozornosti u tom trenutku kada treba roditeljsku njegu. Budući da se drugo dijete ponovno osjeća zapostavljeno, mnogi su načini na koje će pokušati privući pažnju na sebe, a jedan od njih može biti i agresivna reakcija prema bratu/sestri ili čak roditelju.
RODITELJI KAO UZOR
Kada dođe do svađe, prvo je što će roditelji napraviti vjerojatno razdvojiti djecu i „očitati im lekciju“. U tom je slučaju najbolji potez pričekati nekoliko minuta nakon razdvajanja da se obje strane smire, a vrlo je važno ne optuživati niti jednu stranu za početak sukoba, nego ih saslušati.
Što kada se radi o isključivo verbalnom „dvoboju“ između djece? U tim je trenutcima također važno pravilno reagirati, jer rješavanjem situacije dajete primjer svojoj djeci, iz kojeg mogu puno naučiti.
Pogađate, kazne i vikanje tu baš i ne „pale“. Razgovorom u kojem ćete jednako vrijeme posvetiti jednom i drugom djetetu postići ćete puno više nego prijetnjama i visokim tonovima. Samim time vaše mališane učite kako za sve postoji rješenje koje ne uključuje nasilje, što je vrijedna životna lekcija.
POMOĆ U MEĐUSOBNOM SLAGANJU
Dok neka djeca od samog početka nemaju problema u odnosu s braćom ili sestrama, drugoj je ipak potrebno malo pomoći da se nose s ljubomorom. U samom bi startu roditelji trebali postaviti jasna pravila o tome kakvo je ponašanje u kući prihvatljivo.
To mogu biti pravila poput – nema vikanja, udaranja, ružnih riječi, otimanja igračaka iz ruke. U razgovoru naglasite svakom djetetu kako ste tu za njega i da se s bilo kojim problemom može najprije vama obratiti, umjesto da ga rješava agresivno.
STRUČNJACI SE SLAŽU i da je mogućnost pojave ljubomore uvelike manja u obiteljima koje zajedno provode slobodno vrijeme. To mogu biti društvene igre, gledanje filma, odlazak u prirodu – bilo koja aktivnost koju odlikuju obiteljsko zajedništvo i ravnopravno sudjelovanje. Dobro je i uočiti znakove kojima dijete pokušava dati do znanja kako mu treba malo vremena „samo za sebe“ te tada ne bi trebalo forsirati igru s braćom/sestrama. Umjesto toga, možete mu predložiti da s vama provede dan.
Iako se od dječjih svađa i fizičkih okršaja roditeljima često „diže kosa na glavi“, razloga za zabrinutost ipak – nema. Gotovo svako dijete proći će fazu ljubomore koja neće utjecati na razvijanje budućeg odnosa s braćom i sestrama.
Izvor: skolskiportal.hr
Pročitajte i:
Ljubav i granice kao ključ za razvoj sretnog i samosvjesnog djeteta
Mentalno jaka djeca imaju roditelje koji odbijaju napraviti ovih 13 stvari
12 moćnih izraza koje koriste roditelji za lakši razgovor s djecom
Razgovarajte, igrajte se, grlite se i održavajte kontakt oči u oči sa svojom bebom što je više moguće; potrudite se da vas mobitel i drugi uređaji u tome ne ometaju.
Mnogim su roditeljima, posebno tijekom porodiljnog i roditeljskog dopusta, ali i kasnije, ako većinu dana provode sami sa svojim djetetom, dopisivanje, čitanje i objavljivanje poruka na društvenim mrežama i forumima, ili čitanje članaka na internetu gotovo jedina veza sa svijetom odraslih. Potreban nam je odmor i odmak od cjelodnevne posvećenosti djetetu, ali možda se pitamo može li takvo korištenje pametnog telefona imati negativan utjecaj na naš odnos s bebom i trebamo li ga ograničiti.
Portal Common Sense Media donosi jednostavne, zdravorazumske savjete roditeljima beba i male djece:
Bebe i djeca uz ekrane
Kad je riječ o izlaganju beba i male djece pametnim telefonima i drugim uređajima s ekranima, uključujući televizor, Common Sense Media također piše da u malim količinima ono neće štetiti, no stalno uključen televizor, uređaji u spavaćoj sobi i korištenje medija kao dadilje mogu negativno utjecati na misaoni, fizički i emocionalni razvoj djeteta.
I u ovom slučaju je ključno da vrijeme koje dijete provodi uz ekran ne ometa vrijeme sa skrbnikom, ali kvalitetni medijski sadržaji koje ćete zajedno gledati ili ih koristiti za zajedničku igru sasvim su u redu.
Prema preporukama Američke pedijatrijske organizacije za korištenje medija u obitelji, roditelji mogu sigurno uvoditi digitalne medije djeci od 18 mjeseci (s naglaskom na pažljiv odabir sadržaja), a čak i ranije ako je riječ o aktivnostima usmjerenima na stvaranje ili održavanje odnosa s drugim ljudima, poput komunikacije putem video poziva s članovima obitelji.
Ako želite zajedno sa svojim djetetom mlađim od dvije godine neko vrijeme (recimo 15 minuta ili pola sata u danu) provesti uz pametni telefon, tablet ili računalo, mogli biste:
Preneseno s Medijske pismenosti
'Novorođenče nije neki stroj koji je na svijet došao po planu i programu, to je ljudsko biće čiji se razvoj odvija u ovisnosti od komunikacije s majkom i okolinom', kaže mama troje djece naglašavajući da je sam način na koji dijete danas funkcionira u školi, zapravo posljedica onoga što je počelo učiti još u maternici
U razdoblju kad su bebe još u majčinom trbuhu, stvaraju se temelji za sve ono u što će izrasti kao odrasle osobe. "Mi se obično na spomen 'učiteljica' prisjetimo naše učiteljice iz prvog razreda osnovne škole, ali činjenica je da je naša prva učiteljica naša majka, a naša prva škola je majčin trbuh", kaže Irena Orlović, mama troje djece, urednica u nakladničkoj kući Harfa i autorica web-aplikacije za rano poticanje intelektualnog razvoja Pametnica.
Istraživanja su pokazala da već i fetus percipira najveći dio onoga što doživljava njegova majka. Otkucaji majčina srca umirujuće djeluju na dijete, a isto tako i stres djeluje negativno. Nedavno završena studija koju su proveli znanstvenici s američkog University of California (UCLA) pokazala je da su buduće majke koje su često bile pod stresom većinom rodile djecu manje porođajne težine. Vjeruje se da se razina kortizola povećava za vrijeme stresnih događaja i usporava dovođenje krvi do fetusa. To uzrokuje nedostatak kisika i hranjivih tvari koje dolaze do djeteta, čineći ih pothranjenima.
'Novorođenče nije stroj koji je na svijet došao po planu i programu'
"Novorođenče nikako nije neki stroj koji je na svijet došao po nekom planu i programu, to je ljudsko biće čiji se razvoj odvija u ovisnosti od komunikacije s majkom i okolinom. Sada znamo da smo kao ljudska stvorenja ovisni o odnosu s drugima od naših prvih dana. Razdoblje provedeno u majčinu trbuhu – vjerojatno najvažnija faza ljudskoga razvoja – do sada se nepravedno zanemarivala ili čak podcjenjivala", kaže Irena Orlović nastavljajući kako se u majčinoj utrobi, djetetovmozak brže raste i fizički i po pitanju funkcioniranja, no u bilo kojoj drugoj fazi života. Neuroni se stvaraju nevjerojatnom brzinom i počinju oblikovati neuralne poveznice. Sam način na koji dijete danas funkcionira u školi, zapravo je posljedica onoga što je počelo učiti još u maternici.
Dr. sc. Erden Radončić, dr. med., specijalist ginekologije i porodništva kaže da se neuroni zaista u prvoj polovici trudnoće, pa i tokom cijele trudnoće intenzivno umnažaju i tvore mrežu, no kako je to istina i za sva druga tkiva i organe tijekom embrionalnog razvoja. "Stvaranje sinapsi te razvoj inicijalnih moždanih struktura još uvijek nije sve u razvoju mozga –intrauterino se prema dosadašnjim potvrđenim spoznajama uglavnom stvaraju primarni centri vitalno važnih funkcija, dok se kora (asocijativni centri i više moždane strukture kore mozga koje nas toliko razlikuju od ostalih sisavaca) stvaraju još i dvije godine nakon porođaja. Stoga je, ne samo rani intrauterini razvoj, već i kasniji tok trudnoće te rani postporođajni period jednako važan u razvoju gotovo svih moždanih struktura", objašnjava ginekolog.
'Prvih i i najvažnijih devet mjeseci ne računamo'
Većina roditelja uopće i ne razmišlja o vremenu prije rođenja. "Dijete smatramo jednogodišnjakom, ako iza sebe ima jednu godinu razvoja nakon rođenja. Dakle, svojih prvih – vjerojatno i najvažnijih devet mjeseci – uopće ne računamo. Danas ipak znamo da nula nije u trenutku kad se dijete rodi. Sa šest mjeseci fetus ima razvijen sluh i osjet okusa i mirisa. Mozak se dakle prvo koncentrira na ono što će djetetu neposredno nakon rođenja prvo biti korisno", objašnjava Irena Orlović.
'Beba u trbuhu osjeća i uči kroz iskustvo i interakciju s majkom'
U rodilištu je do nedavno bila praksa da se novorođenčad odvaja od majke kako bi se majka mogla odmoriti. "Sad znamo da je povezivanje djeteta i majke puno dublje nego što se mislili dosada. Još dok je beba u majčinu trbuhu majka se, osim što opskrbljuje dijete toplinom i hranom, povezuje sa svojim djetetom, a fetus osjeća i uči kroz iskustvo i interakciju s majkom. Novorođenče će promijeniti svoje ponašanje kako bi 'reklo' svojoj majci da mu pusti neku određenu glazbu ili ispriča priču koju mu je ona često čitala tijekom trudnoće (radije nego neku drugu priču istog autora). Tijekom dohrane dijete će radije jesti hranu koju je majka jela u trudnoći jer je već naviknuto na te okuse.Također će pokazati veću sklonost prema majčinom glasu, nego prema glasu neke druge žene", kaže Irena Orlović.
Budućim mamama se savjetuje koju hranu bi trebale jesti i koje vitamine uzimati, ali im nitko ne govori koliko je važno za razvoj djetetova mozga kako se one osjećaju. "Znanstveno je dokazano da djeca čije su majke imale depresiju u trudnoći također mogu imati neke oblike depresivnih stanja kasnije u životu. Osjećaj majki duboko se utire u strukturu stanice i ima direktan utjecaj na njezino oblikovanje", kaže Irena Orlović naglašavajući kako je vrlo važno biti podrška budućim majkama u tom osjetljivom razdoblju.
Uloga budućeg oca važna za emocionalni razvoj
Bebe u trbuhu prepoznat će i očev glas i on će kod njih probuditi sigurnost. Istina je da je utjecaj majke u trudnoći i prvim mjesecima života primaran, ali to nikako ne znači da je uloga oca samo genetske prirode. "Uloga oca od krucijalnog je značaja na emocionalni razvoj djeteta. Emocije koje doživljava majka u komunikaciji s ocem, direktno utječu na razvoj djeteta. Tako primjerice ako se majka boji oca i na njegov glas reagira strahom, maternica se steže i dijete uči da taj glas nije prijateljski. Kasnije će takvo dijete razviti također strah od svojega oca. Jednako je i s osjećajem ugode. Otac koji je podrška majci tijekom trudnoće i poroda, ujedno gradi snažnu emocionalnu povezanost s djetetom i pozitivno utječe na psihički razvoj djeteta", objašnjava Irena Orlović.
Lav spašava pticu koja zbog ozljede krila nije mogla sa svojim jatom otići na jug, i čitavu zimu provode u njegovoj kućici gdje se on za nju brine. Postaju najbolji prijatelji, zajedno doručkuju, sanjkaju se i grudaju, peru zube i čitaju prije spavanja, ukratko, dijele dnevnu rutinu s kojom se djeca lako mogu poistovijetiti. Priča prikazuje tu rutinu, istovremeno prenoseći i dojam polaganog prolaska vremena i nužnih promjena koje se s vremenom događaju, jer ptica će s dolaskom toplijih dana morati otići sa svojim jatom.
S djecom se nakon čitanja može razgovarati o važnosti pomaganja i prijateljstva, prirodnim promjenama godišnjih doba te nužnosti rastanaka s osobama do kojih nam je stalo. Prijateljstvo lava i ptice ispričano je s vrlo malo riječi pa ih prema želji možete nadopunjavati vlastitim razmišljanjima ili situacijama koje su bliske vašoj djeci.
Ilustracije su minimalističke, detaljističke i prozračne, ima čak jedna posve prazna stranica koja prikazuje padanje snijega, što u pričz unosi element očuđenja i stvara vrlo efektnu atmosferu. Ova slikovnica u sebi ima nešto starinsko i smirujuće, podsjeća na one lijepe i kvalitetne slikovnice koje smo čitali u djetinjstvu, i djeca raznih uzrasta je mogu slušati dugo i strpljivo, gotovo bi se moglo reći začarano.
dr.sc. Marija Ott Franolić, književna teoretičarka
Moderna vremena
Dr. Ranko Rajović, autor NTC programa, je ovogodišnji dobitnik prestižne međunarodne „Nagrade za intelektualni doprinos društvu“ koju dodjeljuje Fondacija za obrazovanje i istraživanje Mensa International, koja mu je uručena 01.10.2015. u Novom Sadu.
‘Inteligencija je mnogo dragocjenija kada premašuje teoriju i može da se koristi u praksi,” rekao je predsjednikfondacije Dave Remine.” Veliko nam je zadovoljstvo da uručimo Dr Ranku Rajoviću ovu nagradu za njegov doprinos koji reflektuje ono u što naša organizacija vjeruje i što podržava.” „Nagradu za intelektualni doprinos društvu“dodjeljuje međunarodna Mensa, kao i fondacija Mense kako bi odala priznanje istaknutim i zapaženim postignućima koja doprinose društvu.
”Način na koji deca danas uče nije u skladu s ljudskom fiziologijom,” kaže dr. Ranko Rajović, ovogodišnji dobitnik međunarodnog priznanja Mensa fondacije za intelektualni doprinos društvu. Autor je programa koji integrira igru i učenje. Fokus programa je senzomotorni i kognitivni razvoj djece, a primjena je pokazala rezultate u poboljšanju motoričkih sposobnosti, fizičke spretnosti kao i kognitivnih sposobnosti. NTC program je namijenjen svoj deci. Rezultati su primjetni i u radu sa djecom sa razvojnim poremećajima i problemima s učenjem, a primijećeno je da je posebno prikladan za detekciju darovite djece.
Nagrada je dr. Ranku Rajoviću dodijeljena 1. listopada na predavanju koje je održao u sklopu Svjetskog kongresa Borda direktora Mense koji je održan u Novom Sadu prošle nedjelje.
Dr. Rajović u studenom ove godine održat će dvije praktične edukacije u Zagrebu i Varaždinu.
Prijavnice možete ispuniti ovdje:
Prijavnica za petosatnu praktičnu edukaciju dr. Ranka Rajovića u Zagrebu
Prijavnica za predavanje i praktičnu edukaciju dr. Ranka Rajovića u Varaždinu
![""]("/slike/11820437_prew_OMOT.jpg")
Dječja je agresivnost normalna razvojna pojava. Roditelj treba biti zreo u dovoljnoj mjeri da ga dječja ponašanja koja “izlaze iz okvira” – dijete koje bjesni i ljuti se – ne sablažnjavaju i ne blokiraju.
Govoreći o agresivnosti, u pravilu smatramo da govorimo o nečemu što je negativno i nenormalno, o nečemu što je neprihvatljivo. No, psihološka osnova agresivnih ponašanja je drugačija. Naime, dijete koje raste i razvija se ima normalan agresivni nagon koji potječe iz aktivne strane čovjekove prirode, iz težnje da se raste i ovlada životom. Ovo je osobina sve žive materije, pa tako i djece predškolske i školske dobi.
Ova stara pjesmica, koju su mnogi među nama naučili u dječjem vrtiću, govori o načinu na koji djeca doživljavaju ono što mi odrasli zovemo „agresivnim ponašanjem“:
(majka govori djetetu:)
“Nemoj u vodu, nemoj u blato, nemoj to dirati, mamino zlato!
Nemoj trčati, nemoj vikati, nemoj skakati, nemoj plakati…..”
(na što dijete odgovara:)
“E baš hoću!!!”
Na dječju agresivnost reagirati s osjećajem
Dječja je agresivnost, dakle, normalna razvojna pojava. Roditelj treba biti zreo u dovoljnoj mjeri da ga dječja ponašanja koja ‘izlaze iz okvira’ – dijete koje bjesni i ljuti se – ne sablažnjavaju i ne blokiraju. Jer, ako roditelja dječje agresivno ponašanje bilo kojeg oblika plaši i blokira – tek tu nastaje problem. Prosječan bi roditelj trebao uspjeti kontejnirati (prihvatiti) dječje agresivno ponašanje i reagirati na njega s razumijevanjem za osjećaj, ali na jasno zabranjujući način. Tjelesni kontakt u kojemu će dijete osjetiti da ga roditelj prihvaća bez obzira što bjesni, često će pomoći.
Prihvatiti vlastitu agresivnost
Da bi roditelj to mogao, treba biti dovoljno svjestan vlastite (normalne, ljudske) agresivnosti i treba biti sposoban prihvaćati je kao sastavni dio sebe samoga.
Da bismo nešto mogli kontrolorati trebamo to najprije prihvatiti. Dakle, trebamo unutar sebe biti na miru s tim da se prosječni i normalni ljudi nekad naljute, pa i jako, nekad i pobjesne. Ovo nas ne čini nenormalnima. Kad to možemo zaista prihvatiti, onda nećemo imati problem s prihvaćanjem dječjeg agresivnog ponašanja. Jer, i djeca se ponašaju nekad na agresivne načine. I to ih ne čini nenormalnima.
Dakle, da bi roditelj mogao kontejnirati i kontrolirati dječju agresivnost treba razviti:
1. Svijest o vlastitoj i dječjoj (i bilo čijoj agresivnosti)
2. Prihvaćanje vlastite i dječje (i bilo čije) agresivnosti
3. Kontrolu vlastite i dječje ( i bilo čije) agresivnosti
Naučiti dijete da se nosi s konfliktom
Ako dijete raste u obitelji gdje se povremena međusobna ljutnja, bijes i nezadovoljstvo otvoreno verbalno iskazuju i čine dio odnosa ne ugrožavajući sam odnos, takvo dijete vrlo vjerojatno neće imati problema sa sviješću o vlastitoj agresivnosti, a time ni s njezinom kontrolom.
S druge strane, djeca koja rastu u duhu potpune popustljivosti (što u današnjem svijetu zaista nije rijetkost) nemaju priliku ući u konflikt, te se kasnije u životu s konfliktima ne znaju nositi. Često će tada reagirati pretjerano se povlačeći ili pak razarajući sve pred sobom. Jer, da bi dijete steklo vlastitu individualnost, treba autoritet protiv kojega se može pobuniti. Takav autoritet nikako ne može biti popustljiv moderan roditelj koji u strci svakodnevnice ne može otrpjeti dječje suze i dječji bijes.
Normalno je naljutiti se i pobijesniti
Danas roditelji često ne pokazuju djetetu vlastitu ljutnju i ne mogu izdržati ljutnju djeteta na sebe. I, što je najgore, uvjereni su da to čine u ime ljubavi.
Ukoliko roditelj uspije naučiti svoje dijete da je normalno naljutiti se i pobijesniti, no da kroz svoj rast i razvoj trebamo učiti te osjećaje primjereno izražavati – učinio je puno ne samo za svoje dijete, nego i za društvo u cjelini.
Preneseno s mamatataja.hr
Predavanje u Klubu mladih Split (Ruđera Boškovića 20/II), 9.12. u 19 sati
Majka sam troje djece koji su svako na svoj način doprinijeli da budem ono što sam danas. Vlasnica sam i urednica izdavačke kuće Harfa koja objavljuje literaturu iz područja ranog poticanja socio-emocionalnog i intelektualnog razvoja. Autorica sam „Pametnice“ nagrađivane web-aplikacije za rano poticanje intelektualnog razvoja, koju sam razvila inspirirana radom sa svojom kćeri, djevojčicom s teškoćama u razvoju.
Tijekom predavanja govorit ću vam:
• Kako sam iz najtežih i najbolnijih udaraca koje mi je zadao život izvukla samo najbolje
• Kako živjeti i raditi ono što volite
• Što je Pametnica i kako može pomoći roditeljima u radu s djecom
• Zašto je emocionalna inteligencija temelj zdravog intelektualnog razvoja djeteta i kako je razvijati od najranije dobi.
• Kako funkcionira i kako se razvija dječji mozak te kako poticati dječji um u razvitku
• Kako pomoći djeci da prepoznaju i iskoriste svoje potencijale
• Kako preživjeti svakodnevne roditeljske, ali i životne borbe
Irena Orlović
Ranka Rajovića upoznao sam prije desetak godina. Još tada je njegovo izlaganje o asocijativnom učenju i učenju orijentiranom na mišljenje, privuklo moju pažnju. Slušajući ga, upotpunio sam svoja teorijska znanja i iskustva o funkcionalnom znanju koje se gradi kroz povezivanje asocijacija. Njegovo izlaganje na Konferenciji najboljih edukatora Srbije na temu “Da li učenje može da bude igra?”, nije prošlo s manje uzbuđenja i znatiželje. Iako sam mnoge stvari slušao i prije, ne mogu odoljeti a da ovaj put ne podijelim s vama ono što sam čuo.
Svjedoci smo i sami da su djeca, iz generacije u generaciju, sve slabija kada su u pitanju motoričke radnje, oskudniji im je rječnik, siromašnije opće znanje. Dijete koje ne skače neće znati matematiku. Živa bića koja se ne kreću nemaju neurone.
Najvažniji predmeti u mlađim razredima jesu tjelesna, glazbena i likovna kultura.
Učitelji su najvažniji, ali samo oni koji imaju dara za taj posao. Učitelji su odgovorni za budućnost djeteta – da ga pripreme za zanimanja u kojima će morati razmišljati! Za učitelja je najvažnije kako osmisliti pitanje koje će dijete potaknuti na razmišljanje. Pravo pitanje je: Kako aktivirati misaone procese kod djece? Kako ih naučiti da povezuju ono što znaju? Kako im pomoći da stvore operativnost u mislima…
Okruženje se mijenja, a mi ne mijenjamo ništa.
Vrtići, škole i roditelji trebaju biti spremni mijenjati se!
Jedini motiv za dijete je igra! Igrom se prave nove sinapse sve do 12. godine. MOZAK SE RAZVIJA KROZ IGRU! Kada su u konfliktu sa školom, mlađa djeca beže u toalet, a starija bježe iz škole. MOZAK POD STRESOM NE MOŽE POKAZATI ŠTO ZNA… Mozak pod stresom kaže: BJEŽI, SPAŠAVAJ SE!
A kada je dijete razdragano, onda je spremno i da uči. Kapacitet za učenje je neograničen, međutim učenje napamet je ograničeno! Učitelj treba PLESATI, PJEVATI, IGRATI SE, SMIJATI… da bi djecu naučio misliti!
Mozak brzo zaboravlja sadržaj koji treba reproducirati, on pamti slike, a najviše pamti asocijacije. Asocijacije mozak pamti istog trenutka! Asocijativne regije pokreću funkcionalna znanja. Kada razvijamo divergentno mišljenje i kreativnost, onda učimo djecu da M I S L E! Dobre metode i dobar edukator garantiraju uspeh /rezultat!
Autor: Dragan Kuveljić
Preneseno s dragankuveljic.rs
Bogata iskustva, od igre do umjetnosti i odnosa, u osnovi utječu na dječji razvoj
Kad je Albert Einstein bio dijete, samo je nekolicina (ako i oni) očekivala da će on dati takav izvanredan doprinos znanosti. Njegov je jezični razvoj kasnio, što je toliko zabrinulo njegove roditelje da su se odlučili posavjetovati s liječnikom. Njegova je sestra jednom priznala da je Einstein imao „toliko problema s jezikom da su se svi oko njega bojali da nikada neće naučiti”. Kako je ovo dijete od osobe s mogućim poteškoćama u razvoju postalo, doslovno, Einstein?
Dio odgovora na to pitanje simbolično pokazuju dva poklona koja je Einstein dobio od svojih roditelja kad je imao pet godina. Kad je Einstein zbog bolesti cijeli dan proveo u krevetu, otac mu je dao kompas. Za Einsteina je to bio tajanstveni uređaj koji je pobudio njegovo zanimanje za znanost. Ubrzo nakon toga, Einsteinova majka, koja je bila talentirana pijanistica, poklonila je Einsteinu violinu. Ova dva poklona aktivirala su Einsteinov mozak na prepoznatljiv način u pravo vrijeme.
Dječji mozak razvija se postepeno, u tzv. kritičnim razdobljima. Prvo nastupa oko 2. godine života, a drugo započinje tijekom adolescencije. Na početku ovih razdoblja broj veza (sinapsi) između moždanih stanica (neurona) se udvostručuje. Dvogodišnjaci imaju dvostruko više sinapsi od odraslih. Budući da se u ovim vezama između moždanih stanica odvija učenje, dvostruko više sinapsi omogućava mozgu da uči brže nego u bilo kojem drugom razdoblju života. Zato iskustva djece u ovom razdoblju trajno utječu na njihov razvoj.
Ovo prvo kritično razdoblje razvoja mozga započinje oko 2. godine i završava oko 7. godine života. To je prva prilika za izgradnju temelja za cjelovito obrazovanje djece. Četiri su načina za maksimalno iskorištavanje ovog kritičnog razdoblja: poticanje ljubavi prema učenju, naglasak na širini, a ne dubini, obraćanje pozornosti na emocionalnu inteligenciju i ne shvaćanje obrazovanja male djece samo kao preteče „pravog” učenja.
Potaknite ljubav prema učenju
Mala djeca trebaju uživati u procesu učenja, a ne se usredotočiti na samu izvedbu. Odgajatelji i roditelji mogu naglasiti radost u iskušavanju novih aktivnosti i učenju nečeg novog. Moramo pomoći djeci da shvate da su pogreške dobrodošli, normalan dio učenja.
Ovo je razdoblje ujedno i vrijeme za uspostavljanje razmišljanja o rastu – vjerovanja da se talenti i sposobnosti razvijaju trudom te da nisu fiksni. Odgajatelji trebaju izbjegavati etiketiranje djece i univerzalne izjave o njihovim sposobnostima. Čak su i komplimenti poput „Ti si tako pametan!” kontraproduktivni. Umjesto toga, naglasite upornost i stvorite siguran prostor za učenje. Djeca će naučiti voljeti učenje ako pokažemo entuzijazam tijekom procesa, a ne ako se usredotočimo na rezultate.
Usredotočite se na širinu, ne dubinu
Ako tijekom ove faze razvoja želite ukloniti naglasak na rezultatima, naglasite širinu razvoja vještina, a ne dubinu. Izlaganje djece brojnim različitim aktivnostima temelj je za razvoj vještina u raznim područjima. Ovo je vrijeme da se djeca počnu baviti glazbom, čitanjem, sportom, matematikom, umjetnošću, znanošću i jezicima.
David Epstein u svojoj knjizi Range tvrdi da često zanemarujemo i podcjenjujemo širinu iskustva. Naglasak na izvrsnosti u jednoj aktivnosti možda će biti prikladno u nekom trenutku života. Ali ljudi koji napreduju u našem svijetu koji se brzo mijenja obično su oni koji se prvo nauče koristiti znanjem iz više područja i razmišljati kreativno i apstraktno. Drugim riječima, našem društvu trebaju dobro oblikovani pojedinci.
Dobro oblikovanje posebno je važno za djecu u dobi od dvije do sedam godina. Njihovi mozgovi u razvoju spremni su primiti široku lepezu vještina. Ovo je „razdoblje uzorkovanja”, kako ga Epstein naziva, vrlo važno. To je razdoblje u kojem se djeca mogu razvijati – u svakom pogledu. Kasnije će biti dovoljno vremena za specijalizaciju.
Nemojte zanemarivati emocionalnu inteligenciju
Da, želimo da djeca dobro čitaju i nauče osnove matematike. Ali ne bismo trebali zanemariti emocionalnu inteligenciju. Prednosti učenja tijekom ovog prvog kritičnog razdoblja razvoja mozga trebale bi se proširiti i na interpersonalne vještine poput ljubaznosti, empatije i timskog rada.
Daniel Siegel i Tina Payne Bryson u svojoj knjizi The Whole-Brain Child objašnjavaju važnost razvoja empatije u djece. Empatija počinje prepoznavanjem vlastitih osjećaja. Stoga oni predlažu da najprije pomognemo djeci u ovoj dobnoj skupini da prvo odrede svoje osjećaje (Osjećam se tužno.), a zatim i da ispričaju priču o tome što ih je rastužilo (Osjećam se tužno jer sam htio sladoled, a ti si rekao ne.). Kad djeca izvježbaju prepoznavanje emocija, odgajatelji mogu početi postavljati pitanja koja ih potiču na razmišljanje o osjećajima drugih.
Jedan od načina poticanja brige o drugima jest uključivanje djece u ono što odrasli čine za druge. Čak i ako maloj djeci dopustite da sudjeluju u obavljaju kućanskih poslova, ona mogu postati korisniji i pažljiviji ljudi.
Nemojte misliti da je obrazovanje male djece samo preteča „pravog” učenja
Dječji mozak može na jedinstven način primiti informacije tijekom ovog kritičnog razdoblja. Ako inteligenciju definiramo kao sposobnost učenja, djeca u dobi od dvije do sedam godina života možda su najinteligentniji ljudi na Zemlji.
Istraživanja pokazuju da se neke vještine ne mogu naučiti ni približno dobro nakon ovog prvog kritičnog razdoblja razvoja mozga. Na primjer, istraživanja pokazuju da djeca ove dobi najbolje mogu naučiti jezične obrasce, što im omogućava svladavanje drugog jezika gotovo kao i materinskog jezika. Međutim, kad djeca navrše 8 godina, smanjuje se i sposobnost njihova učenja jezika, zbog čega drugi jezik ne mogu govoriti tako dobro kao materinski. Isti učinak dobi nalazimo i kod učenja glazbenih sposobnosti, kao što je savršeni ton.
Važno je napomenuti da Einsteina roditelji nisu upisali na instrukcije iz fizike, područja iz kojeg će kasnije dobiti Nobelovu nagradu. Naprotiv, Einsteina je otac uključio u svoj inženjerski posao. Majka ga je upisala na satove violine jer je željela da voli i cijeni glazbu. Obje su aktivnosti djelovale na holistički razvoj njegova mladog uma. Primamljivo je obrazovanje u ranom djetinjstvu smatrati pretečom „pravog” obrazovanja, no ovo su možda najvažnije godine.
Autor: Rishi Sriram
24. lipnja 2020.