Dječja je agresivnost normalna razvojna pojava. Roditelj treba biti zreo u dovoljnoj mjeri da ga dječja ponašanja koja “izlaze iz okvira” – dijete koje bjesni i ljuti se – ne sablažnjavaju i ne blokiraju.

Govoreći o agresivnosti, u pravilu smatramo da govorimo o nečemu što je negativno i nenormalno, o nečemu što je neprihvatljivo. No, psihološka osnova agresivnih ponašanja je drugačija. Naime, dijete koje raste i razvija se ima normalan agresivni nagon koji potječe iz aktivne strane čovjekove prirode, iz težnje da se raste i ovlada životom. Ovo je osobina sve žive materije, pa tako i djece predškolske i školske dobi.

Ova stara pjesmica, koju su mnogi među nama naučili u dječjem vrtiću, govori o načinu na koji djeca doživljavaju ono što mi odrasli zovemo „agresivnim ponašanjem“:

(majka govori djetetu:)
“Nemoj u vodu, nemoj u blato, nemoj to dirati, mamino zlato!
Nemoj trčati, nemoj vikati, nemoj skakati, nemoj plakati…..”

(na što dijete odgovara:)
“E baš hoću!!!”

Na dječju agresivnost reagirati s osjećajem

Dječja je agresivnost, dakle, normalna razvojna pojava. Roditelj treba biti zreo u dovoljnoj mjeri da ga dječja ponašanja koja ‘izlaze iz okvira’ – dijete koje bjesni i ljuti se – ne sablažnjavaju i ne blokiraju. Jer, ako roditelja dječje agresivno ponašanje bilo kojeg oblika plaši i blokira – tek tu nastaje problem. Prosječan bi roditelj trebao uspjeti kontejnirati (prihvatiti) dječje agresivno ponašanje i reagirati na njega s razumijevanjem za osjećaj, ali na jasno zabranjujući način. Tjelesni kontakt u kojemu će dijete osjetiti da ga roditelj prihvaća bez obzira što bjesni, često će pomoći.
 

Prihvatiti vlastitu agresivnost

Da bi roditelj to mogao, treba biti dovoljno svjestan vlastite (normalne, ljudske) agresivnosti i treba biti sposoban prihvaćati je kao sastavni dio sebe samoga.

Da bismo nešto mogli kontrolorati trebamo to najprije prihvatiti. Dakle, trebamo unutar sebe biti na miru s tim da se prosječni i normalni ljudi nekad naljute, pa i jako, nekad i pobjesne. Ovo nas ne čini nenormalnima. Kad to možemo zaista prihvatiti, onda nećemo imati problem s prihvaćanjem dječjeg agresivnog ponašanja. Jer, i djeca se ponašaju nekad na agresivne načine. I to ih ne čini nenormalnima.

Dakle, da bi roditelj mogao kontejnirati i kontrolirati dječju agresivnost treba razviti:

1. Svijest o vlastitoj i dječjoj (i bilo čijoj agresivnosti)
2. Prihvaćanje vlastite i dječje (i bilo čije) agresivnosti
3. Kontrolu vlastite i dječje ( i bilo čije) agresivnosti

Naučiti dijete da se nosi s konfliktom

Ako dijete raste u obitelji gdje se povremena međusobna ljutnja, bijes i nezadovoljstvo otvoreno verbalno iskazuju i čine dio odnosa ne ugrožavajući sam odnos, takvo dijete vrlo vjerojatno neće imati problema sa sviješću o vlastitoj agresivnosti, a time ni s njezinom kontrolom.

S druge strane, djeca koja rastu u duhu potpune popustljivosti (što u današnjem svijetu zaista nije rijetkost) nemaju priliku ući u konflikt, te se kasnije u životu s konfliktima ne znaju nositi. Često će tada reagirati pretjerano se povlačeći ili pak razarajući sve pred sobom. Jer, da bi dijete steklo vlastitu individualnost, treba autoritet protiv kojega se može pobuniti. Takav autoritet nikako ne može biti popustljiv moderan roditelj koji u strci svakodnevnice ne može otrpjeti dječje suze i dječji bijes.
 

Normalno je naljutiti se i pobijesniti

Danas roditelji često ne pokazuju djetetu vlastitu ljutnju i ne mogu izdržati ljutnju djeteta na sebe. I, što je najgore, uvjereni su da to čine u ime ljubavi.

Ukoliko roditelj uspije naučiti svoje dijete da je normalno naljutiti se i pobijesniti, no da kroz svoj rast i razvoj trebamo učiti te osjećaje primjereno izražavati – učinio je puno ne samo za svoje dijete, nego i za društvo u cjelini.

Preneseno s mamatataja.hr