Lav spašava pticu koja zbog ozljede krila nije mogla sa svojim jatom otići na jug, i čitavu zimu provode u njegovoj kućici gdje se on za nju brine. Postaju najbolji prijatelji, zajedno doručkuju, sanjkaju se i grudaju, peru zube i čitaju prije spavanja, ukratko, dijele dnevnu rutinu s kojom se djeca lako mogu poistovijetiti. Priča prikazuje tu rutinu, istovremeno prenoseći i dojam polaganog prolaska vremena i nužnih promjena koje se s vremenom događaju, jer ptica će s dolaskom toplijih dana morati otići sa svojim jatom.

S djecom se nakon čitanja može razgovarati o važnosti pomaganja i prijateljstva, prirodnim promjenama godišnjih doba te nužnosti rastanaka s osobama do kojih nam je stalo. Prijateljstvo lava i ptice ispričano je s vrlo malo riječi pa ih prema želji možete nadopunjavati vlastitim razmišljanjima ili situacijama koje su bliske vašoj djeci.

Ilustracije su minimalističke, detaljističke i prozračne, ima čak jedna posve prazna stranica koja prikazuje padanje snijega, što u pričz unosi element očuđenja i stvara vrlo efektnu atmosferu. Ova slikovnica u sebi ima nešto starinsko i smirujuće, podsjeća na one lijepe i kvalitetne slikovnice koje smo čitali u djetinjstvu, i djeca raznih uzrasta je mogu slušati dugo i strpljivo, gotovo bi se moglo reći začarano.

dr.sc. Marija Ott Franolić, književna teoretičarka
Moderna vremena

Dr. Ranko Rajović, autor NTC programa, je ovogodišnji dobitnik prestižne međunarodne „Nagrade za intelektualni doprinos društvu“ koju dodjeljuje Fondacija za obrazovanje i istraživanje Mensa International, koja mu je uručena 01.10.2015. u Novom Sadu. 

‘Inteligencija je mnogo dragocjenija kada premašuje teoriju i može da se koristi u praksi,” rekao je predsjednikfondacije Dave Remine.” Veliko nam je zadovoljstvo da uručimo Dr Ranku Rajoviću ovu nagradu za njegov doprinos koji reflektuje ono u što naša organizacija vjeruje i što podržava.” „Nagradu za intelektualni doprinos društvu“dodjeljuje međunarodna Mensa, kao i fondacija Mense kako bi odala priznanje istaknutim i zapaženim postignućima koja doprinose društvu.

”Način na koji deca danas uče nije u skladu s ljudskom fiziologijom,” kaže dr. Ranko Rajović, ovogodišnji dobitnik međunarodnog priznanja Mensa fondacije za intelektualni doprinos društvu. Autor je programa koji integrira igru i učenje. Fokus programa je senzomotorni i kognitivni razvoj djece, a primjena je pokazala rezultate u poboljšanju motoričkih sposobnosti, fizičke spretnosti kao i kognitivnih sposobnosti. NTC program je namijenjen svoj deci. Rezultati su primjetni i u radu sa djecom sa razvojnim poremećajima i problemima s učenjem, a primijećeno je da je posebno prikladan za detekciju darovite djece.

Nagrada je dr. Ranku Rajoviću dodijeljena 1. listopada na predavanju koje je održao u sklopu Svjetskog kongresa Borda direktora Mense koji je održan u Novom Sadu prošle nedjelje.

Dr. Rajović u studenom ove godine održat će dvije praktične edukacije u Zagrebu i Varaždinu.

Prijavnice možete ispuniti ovdje:

Prijavnica za petosatnu praktičnu edukaciju dr. Ranka Rajovića u Zagrebu 

Prijavnica za predavanje i praktičnu edukaciju dr. Ranka Rajovića u Varaždinu

Dječja je agresivnost normalna razvojna pojava. Roditelj treba biti zreo u dovoljnoj mjeri da ga dječja ponašanja koja “izlaze iz okvira” – dijete koje bjesni i ljuti se – ne sablažnjavaju i ne blokiraju.

Govoreći o agresivnosti, u pravilu smatramo da govorimo o nečemu što je negativno i nenormalno, o nečemu što je neprihvatljivo. No, psihološka osnova agresivnih ponašanja je drugačija. Naime, dijete koje raste i razvija se ima normalan agresivni nagon koji potječe iz aktivne strane čovjekove prirode, iz težnje da se raste i ovlada životom. Ovo je osobina sve žive materije, pa tako i djece predškolske i školske dobi.

Ova stara pjesmica, koju su mnogi među nama naučili u dječjem vrtiću, govori o načinu na koji djeca doživljavaju ono što mi odrasli zovemo „agresivnim ponašanjem“:

(majka govori djetetu:)
“Nemoj u vodu, nemoj u blato, nemoj to dirati, mamino zlato!
Nemoj trčati, nemoj vikati, nemoj skakati, nemoj plakati…..”

(na što dijete odgovara:)
“E baš hoću!!!”

Na dječju agresivnost reagirati s osjećajem

Dječja je agresivnost, dakle, normalna razvojna pojava. Roditelj treba biti zreo u dovoljnoj mjeri da ga dječja ponašanja koja ‘izlaze iz okvira’ – dijete koje bjesni i ljuti se – ne sablažnjavaju i ne blokiraju. Jer, ako roditelja dječje agresivno ponašanje bilo kojeg oblika plaši i blokira – tek tu nastaje problem. Prosječan bi roditelj trebao uspjeti kontejnirati (prihvatiti) dječje agresivno ponašanje i reagirati na njega s razumijevanjem za osjećaj, ali na jasno zabranjujući način. Tjelesni kontakt u kojemu će dijete osjetiti da ga roditelj prihvaća bez obzira što bjesni, često će pomoći.
 

Prihvatiti vlastitu agresivnost

Da bi roditelj to mogao, treba biti dovoljno svjestan vlastite (normalne, ljudske) agresivnosti i treba biti sposoban prihvaćati je kao sastavni dio sebe samoga.

Da bismo nešto mogli kontrolorati trebamo to najprije prihvatiti. Dakle, trebamo unutar sebe biti na miru s tim da se prosječni i normalni ljudi nekad naljute, pa i jako, nekad i pobjesne. Ovo nas ne čini nenormalnima. Kad to možemo zaista prihvatiti, onda nećemo imati problem s prihvaćanjem dječjeg agresivnog ponašanja. Jer, i djeca se ponašaju nekad na agresivne načine. I to ih ne čini nenormalnima.

Dakle, da bi roditelj mogao kontejnirati i kontrolirati dječju agresivnost treba razviti:

1. Svijest o vlastitoj i dječjoj (i bilo čijoj agresivnosti)
2. Prihvaćanje vlastite i dječje (i bilo čije) agresivnosti
3. Kontrolu vlastite i dječje ( i bilo čije) agresivnosti

Naučiti dijete da se nosi s konfliktom

Ako dijete raste u obitelji gdje se povremena međusobna ljutnja, bijes i nezadovoljstvo otvoreno verbalno iskazuju i čine dio odnosa ne ugrožavajući sam odnos, takvo dijete vrlo vjerojatno neće imati problema sa sviješću o vlastitoj agresivnosti, a time ni s njezinom kontrolom.

S druge strane, djeca koja rastu u duhu potpune popustljivosti (što u današnjem svijetu zaista nije rijetkost) nemaju priliku ući u konflikt, te se kasnije u životu s konfliktima ne znaju nositi. Često će tada reagirati pretjerano se povlačeći ili pak razarajući sve pred sobom. Jer, da bi dijete steklo vlastitu individualnost, treba autoritet protiv kojega se može pobuniti. Takav autoritet nikako ne može biti popustljiv moderan roditelj koji u strci svakodnevnice ne može otrpjeti dječje suze i dječji bijes.
 

Normalno je naljutiti se i pobijesniti

Danas roditelji često ne pokazuju djetetu vlastitu ljutnju i ne mogu izdržati ljutnju djeteta na sebe. I, što je najgore, uvjereni su da to čine u ime ljubavi.

Ukoliko roditelj uspije naučiti svoje dijete da je normalno naljutiti se i pobijesniti, no da kroz svoj rast i razvoj trebamo učiti te osjećaje primjereno izražavati – učinio je puno ne samo za svoje dijete, nego i za društvo u cjelini.

Preneseno s mamatataja.hr

Predavanje u Klubu mladih Split (Ruđera Boškovića 20/II), 9.12. u 19 sati

Majka sam troje djece koji su svako na svoj način doprinijeli da budem ono što sam danas. Vlasnica sam i urednica izdavačke kuće Harfa koja objavljuje literaturu iz područja ranog poticanja socio-emocionalnog i intelektualnog razvoja. Autorica sam „Pametnice“ nagrađivane web-aplikacije za rano poticanje intelektualnog razvoja, koju sam razvila inspirirana radom sa svojom kćeri, djevojčicom s teškoćama u razvoju.

Tijekom predavanja govorit ću vam: 
• Kako sam iz najtežih i najbolnijih udaraca koje mi je zadao život izvukla samo najbolje
• Kako živjeti i raditi ono što volite
• Što je Pametnica i kako može pomoći roditeljima u radu s djecom
• Zašto je emocionalna inteligencija temelj zdravog intelektualnog razvoja djeteta i kako je razvijati od najranije dobi. 
• Kako funkcionira i kako se razvija dječji mozak te kako poticati dječji um u razvitku
• Kako pomoći djeci da prepoznaju i iskoriste svoje potencijale
• Kako preživjeti svakodnevne roditeljske, ali i životne borbe

Irena Orlović

Ranka Rajovića upoznao sam prije desetak godina. Još tada je njegovo izlaganje o asocijativnom učenju i učenju orijentiranom na mišljenje, privuklo moju pažnju. Slušajući ga, upotpunio sam svoja teorijska znanja i iskustva o funkcionalnom znanju koje se gradi kroz povezivanje asocijacija. Njegovo izlaganje na Konferenciji najboljih edukatora Srbije na temu “Da li učenje može da bude igra?”, nije prošlo s manje uzbuđenja i znatiželje. Iako sam mnoge stvari slušao i prije, ne mogu odoljeti a da ovaj put ne podijelim s vama ono što sam čuo.

Svjedoci smo i sami da su djeca, iz generacije u generaciju, sve slabija kada su u pitanju motoričke radnje, oskudniji im je rječnik, siromašnije opće znanje. Dijete koje ne skače neće znati matematiku. Živa bića koja se ne kreću nemaju neurone. 
Najvažniji predmeti u mlađim razredima jesu tjelesna, glazbena i likovna kultura.

Učitelji su najvažniji, ali samo oni koji imaju dara za taj posao. Učitelji su odgovorni za budućnost djeteta – da ga pripreme za zanimanja u kojima će morati razmišljati! Za učitelja je najvažnije kako osmisliti pitanje koje će dijete potaknuti na razmišljanje. Pravo pitanje je: Kako aktivirati misaone procese kod djece? Kako ih naučiti da povezuju ono što znaju? Kako im pomoći da stvore operativnost u mislima…

Okruženje se mijenja, a mi ne mijenjamo ništa. 
Vrtići, škole i roditelji trebaju biti spremni mijenjati se!

Jedini motiv za dijete je igra! Igrom se prave nove sinapse sve do 12. godine. MOZAK SE RAZVIJA KROZ IGRU! Kada su u konfliktu sa školom, mlađa djeca beže u toalet, a starija bježe iz škole. MOZAK POD STRESOM NE MOŽE POKAZATI ŠTO ZNA… Mozak pod stresom kaže: BJEŽI, SPAŠAVAJ SE!

A kada je dijete razdragano, onda je spremno i da uči. Kapacitet za učenje je neograničen, međutim učenje napamet je ograničeno! Učitelj treba PLESATI, PJEVATI, IGRATI SE, SMIJATI… da bi djecu naučio misliti!

Mozak brzo zaboravlja sadržaj koji treba reproducirati, on pamti slike, a najviše pamti asocijacije. Asocijacije mozak pamti istog trenutka! Asocijativne regije pokreću funkcionalna znanja. Kada razvijamo divergentno mišljenje i kreativnost, onda učimo djecu da M I S L E! Dobre metode i dobar edukator garantiraju uspeh /rezultat!

Autor: Dragan Kuveljić
Preneseno s dragankuveljic.rs

Bogata iskustva, od igre do umjetnosti i odnosa, u osnovi utječu na dječji razvoj

Kad je Albert Einstein bio dijete, samo je nekolicina (ako i oni) očekivala da će on dati takav izvanredan doprinos znanosti. Njegov je jezični razvoj kasnio, što je toliko zabrinulo njegove roditelje da su se odlučili posavjetovati s liječnikom. Njegova je sestra jednom priznala da je Einstein imao „toliko problema s jezikom da su se svi oko njega bojali da nikada neće naučiti”. Kako je ovo dijete od osobe s mogućim poteškoćama u razvoju postalo, doslovno, Einstein?

Dio odgovora na to pitanje simbolično pokazuju dva poklona koja je Einstein dobio od svojih roditelja kad je imao pet godina. Kad je Einstein zbog bolesti cijeli dan proveo u krevetu, otac mu je dao kompas. Za Einsteina je to bio tajanstveni uređaj koji je pobudio njegovo zanimanje za znanost. Ubrzo nakon toga, Einsteinova majka, koja je bila talentirana pijanistica, poklonila je Einsteinu violinu. Ova dva poklona aktivirala su Einsteinov mozak na prepoznatljiv način u pravo vrijeme.

Dječji mozak razvija se postepeno, u tzv. kritičnim razdobljima. Prvo nastupa oko 2. godine života, a drugo započinje tijekom adolescencije. Na početku ovih razdoblja broj veza (sinapsi) između moždanih stanica (neurona) se udvostručuje. Dvogodišnjaci imaju dvostruko više sinapsi od odraslih. Budući da se u ovim vezama između moždanih stanica odvija učenje, dvostruko više sinapsi omogućava mozgu da uči brže nego u bilo kojem drugom razdoblju života. Zato iskustva djece u ovom razdoblju trajno utječu na njihov razvoj.

Ovo prvo kritično razdoblje razvoja mozga započinje oko 2. godine i završava oko 7. godine života. To je prva prilika za izgradnju temelja za cjelovito obrazovanje djece. Četiri su načina za maksimalno iskorištavanje ovog kritičnog razdoblja: poticanje ljubavi prema učenju, naglasak na širini, a ne dubini, obraćanje pozornosti na emocionalnu inteligenciju i ne shvaćanje obrazovanja male djece samo kao preteče „pravog” učenja.

Potaknite ljubav prema učenju

Mala djeca trebaju uživati u procesu učenja, a ne se usredotočiti na samu izvedbu. Odgajatelji i roditelji mogu naglasiti radost u iskušavanju novih aktivnosti i učenju nečeg novog. Moramo pomoći djeci da shvate da su pogreške dobrodošli, normalan dio učenja.

Ovo je razdoblje ujedno i vrijeme za uspostavljanje razmišljanja o rastu – vjerovanja da se talenti i sposobnosti razvijaju trudom te da nisu fiksni. Odgajatelji trebaju izbjegavati etiketiranje djece i univerzalne izjave o njihovim sposobnostima. Čak su i komplimenti poput „Ti si tako pametan!” kontraproduktivni. Umjesto toga, naglasite upornost i stvorite siguran prostor za učenje. Djeca će naučiti voljeti učenje ako pokažemo entuzijazam tijekom procesa, a ne ako se usredotočimo na rezultate.  

Usredotočite se na širinu, ne dubinu

Ako tijekom ove faze razvoja želite ukloniti naglasak na rezultatima, naglasite širinu razvoja vještina, a ne dubinu. Izlaganje djece brojnim različitim aktivnostima temelj je za razvoj vještina u raznim područjima. Ovo je vrijeme da se djeca počnu baviti glazbom, čitanjem, sportom, matematikom, umjetnošću, znanošću i jezicima. 

David Epstein u svojoj knjizi Range tvrdi da često zanemarujemo i podcjenjujemo širinu iskustva. Naglasak na izvrsnosti u jednoj aktivnosti možda će biti prikladno u nekom trenutku života. Ali ljudi koji napreduju u našem svijetu koji se brzo mijenja obično su oni koji se prvo nauče koristiti znanjem iz više područja i razmišljati kreativno i apstraktno. Drugim riječima, našem društvu trebaju dobro oblikovani pojedinci.

Dobro oblikovanje posebno je važno za djecu u dobi od dvije do sedam godina. Njihovi mozgovi u razvoju spremni su primiti široku lepezu vještina. Ovo je „razdoblje uzorkovanja”, kako ga Epstein naziva, vrlo važno. To je razdoblje u kojem se djeca mogu razvijati – u svakom pogledu. Kasnije će biti dovoljno vremena za specijalizaciju.

Nemojte zanemarivati emocionalnu inteligenciju

Da, želimo da djeca dobro čitaju i nauče osnove matematike. Ali ne bismo trebali zanemariti emocionalnu inteligenciju. Prednosti učenja tijekom ovog prvog kritičnog razdoblja razvoja mozga trebale bi se proširiti i na interpersonalne vještine poput ljubaznosti, empatije i timskog rada.

Daniel Siegel i Tina Payne Bryson u svojoj knjizi The Whole-Brain Child objašnjavaju važnost razvoja empatije u djece. Empatija počinje prepoznavanjem vlastitih osjećaja. Stoga oni predlažu da najprije pomognemo djeci u ovoj dobnoj skupini da prvo odrede svoje osjećaje (Osjećam se tužno.), a zatim i da ispričaju priču o tome što ih je rastužilo (Osjećam se tužno jer sam htio sladoled, a ti si rekao ne.). Kad djeca izvježbaju prepoznavanje emocija, odgajatelji mogu početi postavljati pitanja koja ih potiču na razmišljanje o osjećajima drugih.  

Jedan od načina poticanja brige o drugima jest uključivanje djece u ono što odrasli čine za druge. Čak i ako maloj djeci dopustite da sudjeluju u obavljaju kućanskih poslova, ona mogu postati korisniji i pažljiviji ljudi.

Nemojte misliti da je obrazovanje male djece samo preteča „pravog” učenja

Dječji mozak može na jedinstven način primiti informacije tijekom ovog kritičnog razdoblja. Ako inteligenciju definiramo kao sposobnost učenja, djeca u dobi od dvije do sedam godina života možda su najinteligentniji ljudi na Zemlji.

Istraživanja pokazuju da se neke vještine ne mogu naučiti ni približno dobro nakon ovog prvog kritičnog razdoblja razvoja mozga. Na primjer, istraživanja pokazuju da djeca ove dobi najbolje mogu naučiti jezične obrasce, što im omogućava svladavanje drugog jezika gotovo kao i materinskog jezika. Međutim, kad djeca navrše 8 godina, smanjuje se i sposobnost njihova učenja jezika, zbog čega drugi jezik ne mogu govoriti tako dobro kao materinski. Isti učinak dobi nalazimo i kod učenja glazbenih sposobnosti, kao što je savršeni ton.

Važno je napomenuti da Einsteina roditelji nisu upisali na instrukcije iz fizike, područja iz kojeg će kasnije dobiti Nobelovu nagradu. Naprotiv, Einsteina je otac uključio u svoj inženjerski posao. Majka ga je upisala na satove violine jer je željela da voli i cijeni glazbu. Obje su aktivnosti djelovale na holistički razvoj njegova mladog uma. Primamljivo je obrazovanje u ranom djetinjstvu smatrati pretečom „pravog” obrazovanja, no ovo su možda najvažnije godine.

Autor: Rishi Sriram
24. lipnja 2020.

Hrvatski srednjoškolci ne vole ići u školu, nezadovoljni su komunikacijom u obitelji, redovito konzumiraju alkohol i marihuanu, a zbog tuge i bezvoljnosti razmišljaju o samoubojstvu, ali ga i planiraju.
 

Pokazalo je to istraživanje tima znanstvenica Laboratorija za prevencijska istraživanja, Odsjeka za poremećaje u ponašanju zagrebačkoga Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Time su samo potvrdile višegodišnja upozoravanja stručnjaka, ponajprije školskih psihologa i pedagoga, da se o mentalnome zdravlju naših učenika ne brine dovoljno.

Kako i bi, kada je ocjena još uvijek jedino mjerilo nečije sreće i uspjeha. Kad se od petog do osmog razreda trči za ocjenom koja će osigurati upis u srednju školu, a potom se iduća četiri razreda trči za ocjenama i instrukcijama kako bi bili što uspješniji na državnoj maturi. O preopterećenosti đaka tijekom tih silnih trčanja, izloženosti raznim traumama i međuvršnjačkome nasilju, obiteljskim problemima i sve češćem siromaštvu sustav ne vodi brigu. Odnosno, reagiramo tek kada se dogodi neko „zlo”. I dok u osnovnim školama još ima mjesta za preventivno-odgojna djelovanja, srednjoškolci su zapravo prepušteni sami sebi, iako o životu pojma nemaju. Niti imaju koga pitati. Na društvenim mrežama, odnosno u samoći svojih soba provode većinu vremena, pa ovakva saznanja do kojih su došle istraživačice s ERF-a nikoga ne bi trebale čuditi. Ali bi barem trebala biti poziv na buđenje.
 

Djevojke u (većem) problemu

Nakon istraživanja u Zagrebu gdje je prikupljen reprezentativni uzorak od 4821 adolescenta, u drugome valu ispitivanja pozitivnog razvoja uključeno je 5317 srednjoškolaca iz Pule, Varaždina, Splita i Osijeka.

Dakle, istraživanjem Odsjeka za poremećaje u ponašanju obuhvaćeno je 10 138 učenika od prvog do četvrtog razreda srednje škole, iz ukupno 77 škola (25 škola iz grada Zagreba te 52 škole iz ostala četiri grada).

Budući da se češće ovakva istraživanja rade s osnovnoškolskom populacijom, onda su podatci koje su prikupile znanstvenice s ERF-a vrlo važni i daju uvid u emocionalno i psihičko stanje naših adolescenata, odnosno srednjoškolske populacije. A ti bi podatci trebali zabrinuti sve koji se bave mladima.

Mora nas zabrinuti da više od 25 posto mladića i djevojaka ne izražava zadovoljstvo niti komunikacijom u obitelji niti obiteljskim životom, pri čemu su djevojke nezadovoljnije. Istodobno, djevojke su bitno uspješnije u školi od mladića, ali ukupno gledajući samo 39 posto mladih voli ići u školu. Tek 52 posto učenika smatra da ih škola potiče na razmišljanje i stvaranje novih ideja, dok ih samo 40 posto doživljava sadržaje predmeta zanimljivima.

Za doc. dr. sc. Mirandu NOVAK, voditeljicu projekta i ovog istraživačkog tima ERF-a, nema sumnje – dobiveni podatci zaista pokazuju da je nužno što prije reagirati na utvrđeno stanje, što je dužnost stručne i znanstvene javnosti, pogotovo zato što sličnih istraživanja koja sveobuhvatno idu na razna okruženja (pojedinca, obitelj, školu, zajednicu) u Hrvatskoj ima malo:

– Zaista je teško i nezahvalno reći što više zabrinjava. Mene više zabrinjavaju djevojke općenito. Po literaturi mi i očekujemo da su one više takoreći u problemu, da se lošije osjećaju, imaju više anksioznih i depresivnih simptoma, no u hrvatskom patrijarhalnom kontekstu, čini se da se nešto ozbiljno zbiva sa socijalizacijom djevojaka i treba im podrška.

Pitamo je što možemo učiniti da poboljšamo mentalno zdravlje naših adolescenata. Budući da u školama provode velik dio dana, zanima nas jesu li naši učitelji i profesori uopće dovoljno kompetentni prepoznati npr. ovisnika o marihuani ili kockanju ili pak depresivnu djevojku koja razmišlja o suicidu. Nažalost nisu, odgovara Novak.

– To, jasno, ovisi o osobnoj varijabli i o tome kakvi su inače kao osobe, koliko su skloni promišljanju o drugima, koliko su se sami educirali. S jedne strane, važno je reći da učitelje zbog toga ne treba kriviti. Stvar je u tome da ih za brigu o problemima djece i mladih uopće nisu pripremali u tijeku njihova obrazovanja. S druge strane, današnji je trenutak toliko složen da će učiteljima sve važnije biti relacijske kompetencije, stvaranje brižnih odnosa, prepoznavanje problema i pružanje pomoći. Te će vještine postati preduvjet da mogu predavati propisani sadržaj.
 

Reforma mora bez politike

Na tome je tragu Hrvatski zavod za javno zdravstvo pokrenuo pilot-program PomoziDa, u čijem je osmišljavanju sudjelovala i dr. Novak, a upravo se odnosi na opismenjavanje nastavnika o prepoznavanju problema te davanje podrške i prve pomoći kad uoče probleme mentalnog zdravlja. Ipak, i dalje je porazna činjenica da mnoge škole nemaju kompletirane stručne suradnike, da postoje škole gdje jedva imaju jednog pedagoga ili psihologa ili pak nekoliko škola dijeli jednoga socijalnog pedagoga. Novak se pita – kakva je to reforma školstva ako nemamo oformljene i kompletirane stručne timove:

– Važno je da sve škole imaju minimum jednakosti standarda i država bi za to trebala naći novac. Nije mi jasno kako uopće škole bez potrebnih stručnih suradnika rade. Nerijetko su to upravo škole koje ni u lokalnoj zajednici nemaju kome uputiti učenike. Zato promjene trebaju biti sustavne i usmjerene i na zapošljavanje stručnoga kadra, i na osnaživanje nastavnika i na dobro informiranje i roditelja i djece.
 

Izvanredna profesorica dr. sc. Josipa MIHIĆ objašnjava nam da pitanje „ljubavi” prema školi dosad nikad nije bilo postavljeno tako velikom broju hrvatskih srednjoškolaca i činjenica da njih samo 39 posto voli ići u školi zabrinjava. Naime, budući da u školi provode znatan dio svog vremena, a ne vole školu, to uvelike utječe na njihovu motivaciju, akademski uspjeh, ali i prije svega mentalno zdravlje i dobrobit. Tim više što se privrženost školi u raznim istraživanjima pokazala jako snažnim zaštitnim čimbenikom u pozitivnom razvoju mladih, pa ovakvi podatci traže još ozbiljniju reformu modaliteta obrazovanja u Hrvatskoj.

– Mlade je važno usmjeravati prema kreativnom promišljanju, hrabrosti i primjeni novih pristupa rješavanju problema. Ministarstvo i ključni ljudi u Hrvatskoj polako uviđaju važnost modela poučavanja koji će poticati inovativnost, kreativnost, interaktivan rad i praktičnu primjenu znanja i vještina, međutim za navedeno su potrebne dubinske i sustavne promjene u diskursu obrazovnog sustava koji imamo. Na reformi našeg obrazovanja treba raditi sustavno, dubinski i uključivanjem svih relevantnih dionika i stručnjaka. Najvažnije, osuvremenjivanje obrazovanja nikako ne bi smjelo biti pod utjecajem političkih promjena niti ugroženo njima – smatra Mihić.

Nema prave prevencije

Jasno je istraživačicama s ERF-a da ni ulaganje u digitalne vještine ne bi trebalo biti okosnica reforme obrazovnog sustava, naprotiv. Mladima trebaju socijalno-emocionalne vještine poput stvaranja i održavanja odnosa, rješavanja problema, komunikacije i suosjećanja s drugima, samoregulacije, svjesnosti o sebi, svojim emocijama i potrebama. To se već godinama pokazuje ključnima za razvoj zdravih, autentičnih, kreativnih i produktivnih mladih ljudi koji mogu nositi pozitivne promjene u društvu.

Rezultati istraživanja upozoravaju i na problem vršnjačkog nasilja. Čak 39 posto mladih navodi da su jednom ili češće u posljednjih mjesec dana vidjeli kako netko od vršnjaka zlostavlja drugog učenika, a 18 posto navodi da su i sami doživjeli nasilje. Problem je u tome, kaže nam Mihić, što se u hrvatskim školama ne provode sustavni program prevencije nasilja. Nekoliko radionica s temom nasilja nije preventivni program niti su programi koji potiču izvanškolske aktivnosti učenika dovoljni za prevenciju nasilničkog ponašanja:

– U svijetu se zna što je potrebno da bi se stope vršnjačkog nasilja umanjile. Potrebni su nam utemeljeni programi socijalno-emocionalnog učenja od predškolske dobi do kraja osnovnoškolskog obrazovanja. Međupredmetne teme koje se trenutačno provode u kurikulu osnovnoškolaca nisu dovoljne za razvoj ovih vještina. To je kao da kažete da će dijete naučiti dobro računati tako da mu ponudite jedan sat matematike mjesečno. To se neće dogoditi. Socijalno-emocionalni razvoj traži i zaslužuje svoje vrijeme svakoga tjedna kao i drugi školski predmeti. Problem je u tome što je školski raspored i sadržaj vrlo opterećen i prostora za nove sadržaje trenutačno je vrlo malo! 

Istraživanje je pokazalo i ono što zapravo znamo; da naši srednjoškolci često konzumiraju alkohol, odnosno dvije trećine njih popilo je nešto u posljednjih mjesec dana. Pritom mladići češće konzumiraju alkohol od djevojaka. Kako pak dolaze do njega, posebno je pitanje, budući da ne treba zaboraviti činjenicu kako je točenje i prodaja alkohola mladima do 18 godina u Hrvatskoj zabranjeno zakonom.

Marihuana je drugo sredstvo ovisnosti koje mladi najčešće konzumiraju, njih 15 posto pušilo je u posljednjih mjesec dana. Treći je porok odlazak u kladionice.
 

Otuđivanje i usamljenost

Zanimljiv je i podatak da u romantičnim vezama njih 11,6 posto doživljava neki oblik nasilnog ponašanja, ali su mladići ti koji češće prijavljuju nasilje djevojaka. Što se tiče rizičnoga seksualnog ponašanja, 23 posto mladih imalo je iskustvo oralnog spolnog odnosa (20 posto prije 14. godine života). Isti je ukupno postotak, njih 23,5 posto imalo cjelokupan spolni odnos (11 posto prije 14. godine života).

Pozadina svega definitivno je nedovoljna briga cijelog sustava o emocionalnome zdravlju naše djece i srednjoškolaca. Prof. dr. sc. Martina FERIĆ upozorava da nas, nažalost, nitko ne uči kako prepoznavati osjećaje, imenovati ih i prikladno izražavati. Nitko nas ne uči kako razgovarati o njima. Nekako se podrazumijeva da to učimo iskustvom. I mnogi od nas tako i nauče. Ipak, podrška u obitelju je ključna:

– Istraživanja pokazuju kako je istinska zainteresiranost za život djeteta važna za dobre odnose i podržavanje pozitivnog razvoja mladih. Obiteljski život često je pun dogovora o organizacijskim stvarima i premalo je razgovora o tome kako članovi obitelji prolaze kroz dan, što im je bilo izazovno, što ih je oduševilo, razveselilo, ohrabrilo, kako se osjećaju. O takvoj je zainteresiranosti riječ i za to je potrebno naći vremena. Alternativa je tome osjećaj usamljenosti i otuđivanje. U današnjem svijetu toga je previše i, po mojem mišljenju, otuđivanje je jedan od razloga zašto nam društvo izgleda tako kako izgleda.

Sve više i češće, upravo zbog takvoga ubrzanog načina življenja, škole preuzimaju zadaću odgoja djece od roditelja. Ipak, pitanje je mogu li uopće obavljati tu zahtjevnu zadaću. Ili je pak baš taj model funkcioniranja društva doveo do ovako loše mentalne slike naših srednjoškolaca. Ferić smatra da u školama djeca i mladi, osim akademskih vještina, imaju prilike učiti o odnosima. Kako s vršnjacima, tako i s odraslima. U tom smislu važno je da učitelji i profesori budu svjesni koliko njihove socijalno emocionalne vještine, pa posljedično i odnosi koji stvaraju s mladima, utječu na njihov razvoj:

– Međutim, odgoj djece i mladih zadaća je cijelog društva. Roditelji jesu primarni skrbnici i njihov je utjecaj možda najveći. No i ti roditelji žive u društvu koje, nažalost, ne promiče vrijednosti poput preuzimanja odgovornosti, pravednosti, brige za druge, poštovanje i uvažavanje. S jedne su strane agresivni diskurs, a s druge osjećaj bespomoćnosti u odnosu na ono što se događa u društvu postali naša svakodnevnica. Svi dijelovi društva – obrazovne institucije, zajednica, mediji i drugo – oblikuju i utječu na živote svih nas pa tako, možda i više, na živote mladih ljudi. I svi mi – i roditelji, odgajatelji, učitelji, profesori, stručnjaci, znanstvenici, mediji, donositelji odluka i političari – moramo se upitati stvaramo li okruženja koje promiču pozitivan razvoj djece i mladih i njihovo pozitivno mentalno zdravlje. I svi moramo preuzeti odgovornost za društvo koje stvaramo!
 

Sustav čini štetu

Upravo bi spomenuti donositelji odluka ovakve nalaze Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta trebali shvatiti kao jasan poziv za promjene. U svjetskom kontekstu stručnjaci već nekoliko desetljeća govore da u školovanju fokus treba maknuti s akademskih sadržaja, zaključuje voditeljica istraživačkog tima doc. dr. sc. Miranda Novak:

– U današnjem svijetu nije problem naći informaciju i nešto naučiti. Stoga je zadatak osnovne i srednje škole podržati cjelokupan razvoj učenika, osigurati dobre odnose, promicati odrasle kao modele. Treba ulagati u programe razvoja socijalnih i emocionalnih kompetencija te promicanje mentalnog zdravlja. Čini se da naš sustav radi sasvim suprotno – loše utječe na dobrobit učenika! Sustav treba biti holistički usmjeren, i to ne samo na dobrobit učenika nego i na stres, stabilnost i motivaciju učitelja.

Preneseno sa Školskog portala

Knjiga Svako je dijete darovito donosi dokaze zašto je nužna radikalna promjena u shvaćanju odgoja i školovanja.
Naš zastarjeli školski sustav šteti djeci i cijeloj zajednici, smatraju njemački autori, istaknuti znanstvenik, neurobiolog Gerald Hüther i novinar Uli Hauser.  

Roditelji i škole čine sve da bi poticali sposobnosti djece. Pa ipak, zato što nam se obrazovni sustav temelji gotovo isključivo na prenošenju znanja i na postignućima, imamo odlične učenike i studente koji se u poslovnome svijetu pretvaraju u gubitnike. A na tom putu gubimo brojne neiskorištene i frustrirane talente.
Tko želi postati liječnik, u našemu školskom sustavu mora biti dobar matematičar, ali ne mora uz to biti i empatičan.

Trenutačno poimanje darovitosti i 'inteligencije' nije samo pogrešno već je i vrlo opasno.

Na avanturu pisanja ove knjige autore je potaknulo snažno iskustvo boravka u prirodi s djecom koje je društvo stigmatiziralo zbog dijagnoze ADHD-a i proglasilo ih 'problematičnima'. Nakon samo mjesec dana terapeutskog rada na osnaživanju osjećaja zajedništva, timskog rada i empatije, djeca su  pokazala izvanredan napredak u ponašanju i do izražaja je došla njihova darovitost.

Hüther, koji se već više od 20 godina bavi proučavanjem neurobioloških okolnosti ranog razvoja te poticanjem dječje kreativnosti, zapitao se kako bi izgledalo kad bi odrasli ljudi ponovno mogli sagledati svijet iz perspektive djeteta?

Moramo prestati stvarati pritisak i stres već u djetinjstvu, tvrde autori. Uostalom, neuroznanost je odavno  dokazala: svako je dijete darovito, a na nama je da to prepoznamo i djelujemo u skladu s tim.

Stoga autori opisuju koje su darovitosti urođene i kako se razvija dječji mozak. Pokazuju da naš odgoj te aspekte gotovo uopće ne uzima u obzir i zahtijevaju radikalnu promjenu stava kako bi sva djeca posve razvila svoje potencijale.

"Uvjereni smo da djeca danas prebrzo odrastaju i ne pronalaze pritom vremena za prave korake, za pravi redoslijed. Uvjereni smo da nedostaje strpljenja i smislenih zadataka, zajednica punih potpore i uzora koji ohrabruju. Djeca, glava punih slika, gotovo da više i nisu u stanju stjecati vlastita iskustva i ići vlastitim putovima jer gotovo sve konzumiraju u zgotovljenom obliku.

Što bi moglo postati od njih kada bismo ih prestali gurati u betonske zidove naših vrednovanja i predodžaba, kada ih ne bismo žrtvovali svome zastarjelom konceptu darovitosti, koji potječe iz prošloga stoljeća i baš ničime nije opravdan. Taj je koncept doveo do toga da nam školski sustav nalikuje postrojenju za sortiranje zrna graška – previše zrna jednostavno propadne kroz rupice", zaključuju autori.

OVDJE preuzmite predloške za izradu jaslica.

Sa svih strana čujemo kuknjavu kako ljudi sve manje i neradije čitaju knjige, kako su neki atraktivniji mediji odvukli i zarobili njihovu pozornost. Pravi razlog nečitanju knjiga nisu novi i atraktivniji mediji.

Pravi je razlog nečitanju knjiga to što u čitanje knjige treba uložiti više sebe. Napornije je, traži smirenost, tišinu i koncentraciju… Ali matematika je tu vrlo jednostavna: što više uložiš, više dobiješ.
 

Kad čitaš roman, moraš sam vizualizirati likove, prostore, odnose, sam razmišljati o postupcima, posljedicama, poveznicama… moraš sam stvoriti svijet u koji te pisac uvodi svojim djelom. Kad gledaš film snimljen po tom romanu, netko drugi je vizualizirao, promislio i doživio roman umjesto tebe. Pomisliš li da gledanje ekranizacije nekog romana, čitanje osvrta o njemu ili nedajbože njegova preprička  na nekom od portala za „lektiru”, uklanja potrebu za čitanjem romana… nasanjkalo te je! Ponudilo ti put koji je možda lakši i brži, ali ti je istodobno za malo para dalo – malo muzike.
 

Knjige čitamo da bismo došli do informacija, da bismo se zabavili i da bismo rasli kao osobe. Informacija, zabava i osobni rast – to je čarobni trokut čitanja. Ako bilo koji od njegovih triju kutova izostane – nema čarolije. A ako nema čarolije, čitanje prestaje biti užitak.

Ima jedna prastara knjiga o čitanju koju nikad nitko nije preveo na hrvatski, jer, da jest, ne bi nam ni čitanke ni popisi lektire izgledali tako kako su izgledali posljednjih šezdesetak godina. Riječ je o knjizi How to Read a Book Mortimera Adlera iz 1940. godine. Knjigu je početkom sedamdesetih godina revidirao Charles Van Doren, dodavši u nju, osim ostaloga, i smjernice za kritičko čitanje.
 

Adler, naime, govori o četirima razinama čitanja. I kad čovjek o njima malo promisli, sve postaje kristalno jasno. Na prvoj razini uopće nema čarolije, na drugoj i trećoj ima je malo, čarolija zagrli samo onoga tko stigne do četvrte razine. Problem je samo u tome što mnogi, zaista mnogi odustanu puno prije četvrte razine. O čemu je zapravo riječ?
 

1. Elementarno čitanje – to je ono čitanje kod kojega je dovoljno znati ispravno protumačiti slova, povezivati ih u riječi i rečenice te razumjeti što one znače. Tim je čitanjem moguće razumjeti jednostavne priče i odgovoriti na pitanje o čemu se u tekstu radi.
    
2. Inspekcijsko čitanje (skimming) – brzinsko prelijetanje preko teksta ili knjige kako bismo razumjeli njegov koncept, strukturu, temu kojom se bavi… Pogledamo naslov, predgovore, pogovore, sadržaj, naslove odjeljaka, slike… pročitamo ponegdje ponešto da prosudimo želimo li uopće čitati taj tekst/knjigu. Brzo čitanje može biti jedan od oblika inspekcijskoga čitanja: u nekoliko minuta preletiš knjigu, stekneš sliku o njoj i odlučiš koje bi dijelove bilo vrijedno polako pročitati. Često imamo predrasuda prema brzome čitanju. „Išao sam na tečaj brzog čitanja i pročitao Rat i mir u dvadeset minuta. To je nešto povijesno o Rusiji”, narugao se Woody Allen. Ali upravo je time ispunio svrhu inspekcijskoga čitanja: preletio knjigu kako bi mogao zaključiti je li za njega vrijedna čitanja. Iskreno rečeno, nijedna knjiga koja me u nečemu nije nadrasla nije vrijedna čitanja. Ako u knjizi pronalazim samo ono što i bez nje mogu dosegnuti, čitanje takve knjige nije izazov. Može biti puna informacija, može biti zabavna, ali ako me nije u stanju dotaknuti, oduševiti, promijeniti… u njoj za mene neće biti čarolije ni užitka čitanja.
    
3. Analitičko čitanje jest pozorno čitanje, svojevrsno „žvakanje i probavljanje” knjige kako bismo je razumjeli i kako bismo to mogli dokazati odgovarajući na pitanja o njoj: razvrstati je prema vrsti i temi, ukratko je prepričati, objasniti njezine glavne dijelove i način na koji su povezani, definirati probleme kojima se autor u njoj bavi, izdvojiti ono o čemu se detaljnije govori, način na koji se o tome govori… Takvim se čitanjem interpretira autorova riječ, razmatraju izneseni argumenti, kritički prosuđuje o njihovoj valjanosti i istinitosti, autorovoj dosljednosti… To je čitanje nakon kojeg odgovarate i sami sebi na pitanje kakve veze ta knjiga ima s vama, što ste i jeste li uopće što dobili njezinim čitanjem. Ne možemo se upustiti u komentiranje i razgovor o knjizi koju nismo analitički pročitali.
    
4. Sintopsko čitanje je ono koje se počne događati kad čitanje neke knjige u tebi izazove glad za temom o kojoj čitaš i odvuče te do mnoštva knjiga koje se bave istom temom, navede te da istražuješ dalje, guglaš, tražiš detaljnije, dublje, viđeno iz nekoga drugoga kuta… Sintopsko čitanje je kad osjetiš da je svaka knjiga koju čitaš samo djelić slagalice koju strastveno želiš složiti. Ono uključuje i inspekcijsko i analitičko čitanje, ali nadilazi pročitano sinergijom. Nije riječ samo o uspoređivanju i povezivanju pročitanih knjiga, riječ je o nadrastanju u naše vlastite sinteze, otvaranju naše kreativnosti, otvaranju za nove načine razmišljanja, nove perspektive, nove emocije. O zaljubljivanju. O očaravanju.

Sve su nas naučili elementarno čitati, ali nisu svi naučili čitati inspekcijski. Za takvo bi čitanje učenicima trebalo dati zadatak da provedu popodne u knjižnici, prelistaju dvadesetak nasumično odabranih knjiga pa odaberu među njima tri koje bi najradije pročitali (i argumentiraju zašto) te tri koje nikako ne bi željeli čitati (i argumentiraju zašto). Učenik sasvim sigurno neće zavoljeti čitanje ako knjigu čita analitički samo zato što zna da mora prikupiti dovoljno informacija kojima će, odgovarajući na pitanja, dokazati da ju je pročitao. Odgojila sam strastvenog čitača tek kad mu pomognem da nauči čitati sintopski. A to ga mogu naučiti samo ako i ja tako čitam. Zaljubljivanje u čitanje je, naime, zarazno.
 

Nemoguće je zaljubiti djecu u čitanje ubijajući ih u pojam pitanjima konstruiranima po površno shvaćenoj piramidi Bloomove taksonomije, ali ni primjenom smjernica za čitateljsku pismenost PISA-projekta. Bloomova kognitivna taksonomija samo je to: kognitivna. A kognitivno je samo jedan od kutova čarobnog trokuta čitanja. Čitateljska pismenost u PISA-projektu nije postavljena tako da bi se djecu zaljubilo u čitanje, nego da bi ih se naučilo čitanjem izvlačiti ono što im je potrebno na novom tržištu rada. Uostalom, PISA-projekt pokrenuo je i financira ga OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj), a ne klub zaljubljenika u čitanje.

Preneseno sa Školskog portala