Dodir kožom na kožu između majke i njenog djeteta pri rođenju smanjuje djetetovo plakanje i pomaže majci u uspješnom dojenju.

U mnogim je kulturama uobičajeno da majke drže djecu na golim prsima neposredno nakon porođaja. Povijesno gledajući, ovo je bilo nužno za djetetovo preživljenje. U današnje vrijeme veći se broj djece rađa u bolnicama, te se kao dio uobičajenog postupka odvajaju od majke kako bi ih previli u pelene i obukli, te ih zatim vratili majkama. Pretpostavlja se kako je moguće da te bolničke rutine mogu značajno poremetiti rane odnose majke i djeteta i imati štetne učinke. Cilj ovog sustavnog pregleda bio je ustanoviti ima li rani kontakt kožom na kožu između majke i njenog novorođenčeta utjecaj na zdravlje i ponašanje djeteta, kao i na dojenje.

Pregledom su obuhvaćene 34 randomizirane studije koje su uključivale 2177 majki i njihovu novorođenčad. Pokazano je kako novorođenčad izložena kontaktu kožom na kožu više komunicira sa majkom i u prosjeku plače manje od novorođenčadi koja prima uobičajenu bolničku skrb. Veća je bila i vjerojatnost da će majke dojiti u prva četiri mjeseca i da će razdoblje dojenja biti sveukupno duže, ako su imale rani kontakt kožom na kožu sa svojom djecom. Rani odnos između majke i djeteta je također bio bolji, no ovaj ishod je teško točno izmjeriti. Sveukupna kvaliteta korištenih metoda je raznolika. Načini primjene intervencija nisu bili jednaki u svim istraživanjima (uključujući vrijeme kada je kontakt kožom na kožu započeo nakon rođenja i sama duljina trajanja kontakta), kao i promatrani ishodi i načini njihova mjerenja. Nije bilo negativnih ishoda povezanih s kontaktom kožom na kožu.

Izvor: Hrvatski Cochrane ogranak

"Imati bratiće i sestrične je poput toga da imate doživotne prijatelje bez obzira gdje vas život odvede. Vidim ove prekrasne odnose kod svoje djece i njihovih bratića i sestrični i uživam gledajući ih kako odrastaju skupa", piše mama troje djece i objašnjava zašto imate sreću ako i vaše dijete odrasta uz svoje rođake.

Meredith Ethington je mama troje djece, novinarka i autorica nekoliko knjiga o roditeljstvu. Nedavno se na svom blogu osvrnula na zanimljivu temu: važnost odrastanja djece uz svoje rođake – bratiće i sestrične. 

"Nekako se dogodilo da moja sestra, brat i ja živimo udaljeni i do nekoliko sati jedni od drugih, ali prije dvije godine, napravili smo pakt da će naša djeca jako dobro znati jedni druge iako ne žive jako blizu jedni drugima", napisala je i dodala kako želi da njezina djeca znaju kakva je radost i privilegija odrastati uz svoje bratiće i sestrične. 

Zajednički bake i djedovi, obiteljske tradicije i uspomene

"Ja sam imala tu sreću imati jako puno bratića i sestrična u svom djetinjstvu. Često bismo prespavali jedni kod drugih, igrali izmišljene igre u bakinoj kući, gradili bismo utvrde i pretvarali se da smo psi. Ljeti smo skupa ljetovali ili plivali u obližnjem jezeru, pecali i kartali se. Imam bratiće i sestrične koji su sličnih godina kao i ja, ali i one koji su me čuvali kao dijete i koji su puno stariji od mene. Sve ih volim beskrajno puno."

Ova mama navela je samo nekoliko razloga zašto biste trebali biti sretni ako vaše dijete odrasta uz svoje rođake:

• Bratići i sestrične mogu biti poput braće i sestara, osim toga da s njima ne trebamo živjeti pod istim krovom.
• Oni znaju naše tajne i znaju kako je imati mamu ili tatu dovoljno sličnu našim mamama ili tatama, ali dovoljno različitu da je zabavno prespavati kod njih za malu promjenu okoline.
• Bratići i sestrične znaju kako je to doći iz obitelji slične našoj. Oni su poput najboljih prijatelja koji su na svim našim važnim obiteljskim događajima, a s kojima se možemo iskrasti i zabavljati dok su odrasli naporni u svojim dugim i dosadnim razgovorima. 
• Bratići i sestrične imaju sličan šašavi smisao za humor i čak izgledaju slično kao i mi. Ustvari, oni su dovoljno slični poput nas da možemo biti potpuno svoji u njihovom društvu bez da se osjećamo čudno ili drugačije. 
• Bratići i sestrične daju nam osjećaj obiteljske povezanosti. Imati proširenu obitelj bilo koje vrste – djeci daje osjećaj toga tko su i otkuda dolaze, a bratići i sestrične omogućuju sve to u zajedničkom generacijskom kontekstu. Zajednički bake i djedovi, obiteljske tradicije i uspomene!

"Rekla bih čak da su bratići i sestrične osnovni dio sretnog života jer vas vole, imate zajedničke uspomene iz djetinjstva i podrška su vam u odraslom životu. Imati bratiće i sestrične je poput toga da imate doživotne prijatelje bez obzira gdje vas život odvede. Vidim ove prekrasne odnose kod svoje djece i njihovih bratića i sestrični i uživam gledajući ih kako odrastaju skupa. Iako uvijek ne uživam u putovanjima od nekoliko sati kako bi se to dogodilo – gledajući ih kako uživaju u zajedničkom druženju i već sada razgovaraju o svojim uspomenama vrijedi svakog pitanja koje mi moje troje mališana postavi 100 puta u autu: 'Jesmo li blizu?'"

Preneseno s Klokanica.hr

U prošlosti se vjerovalo kako djeca nemaju prave sposobnosti pamćenja sve dok ne napune 8 do 9 mjeseci. Iako su roditelji kroz svoje iskustvo često mogli vidjeti drugačije, tek su nedavna istraživanja pamćenja kod beba isto i potvrdila.

Tako prema nekim novijim istraživanjima, bebe stare samo 6 tjedana mogu pamtiti događaje unatrag 24 sata, dok bebe stare 16 mjeseci mogu imati pamćenje i unatrag 4 mjeseca.
Kratkoročno pamćenje se proučavalo i kod fetusa, odnosno još u prenatalnom razdoblju. Tako u 40. tjednu trudnoće, beba može zapamtiti podražaj na 10 minuta do 24 sata.

Istraživanje koje su osmislili dr. Anthony DeCasper i dr. Melody Spence govori o učenju koje se događa još prije rođenja.

Skupina trudnica čitala je na glas određenu dječju priču dva puta dnevno tijekom posljednih 6 tjedana trudnoće. Samo nekoliiko sati nakon poroda, bebe su imale izbor – slušati snimku majke kako čita onu istu priču ili neku drugu priču. Istraživači su pratili ritam sisanja beba (koji se mijenja ovisno o interesu – sporiji ritam sisanja kada na nešto više obraćaju pažnju) te na taj način vidjeli preferenciju beba prema poznatoj priči. Zaključak je bio jasan – učenje se dogodilo još u maternici.

Nekada se smatralo da bebe percipiraju svijet kao konfuzno mjesto i da novorođenčad nije sposobna još za ništa osim spavanja, hranjenja, plakanja. No, novija istraživanja pokazuju da su bebe sposobne još prije nego što govore i brojati, sjećati se događaja, rješavati probleme. Novorođena beba tako aktivno istražuje, slaže, i organizira informacije oko sebe.

Kako razvijati pamćenje?

• Korisno je voditi bebe na različita mjesta koja su karakteristična po mirisima, zvukovima. Što dijete ima više pozitivnih iskustava u prošlosti, više će biti otvoreno za nova iskustva u budućnosti Zvukovi i mirisi intenzivno bude ranija sjećanja.

​​

• Djeci je lakše savladati novu vještinu ako se ista ponavlja u kraćem vremenu kroz više ponavljanja, nego u dužem obliku s manje ponavljanja.  

​​

• Roditelji mogu podržavati sposobnost pamćenja beba uspostavljanjem dnevne rutine koja bebama daje osjećaj sigurnosti i predvidljivosti. Ponavljanje igre u istom obliku pomaže djeci da upamte na koji se način igrati s određenom igračkom, da vježbaju određene motoričke vještine, te da se prilagode okolini. Svakodnevne rutine odlaska na spavanje, kupanje, spremanja za šetnju i slično daju mogućnost djetetu da predviđa sljedeći događaj u skladu s naučenim.

​​

• Za dijete starosti godinu dana i više, korisno je snimanje i gledanje kućnih video filmova. Snimiti dijete u igri, snimiti neki događaj, te ga kasnije gledati i, naravno, komentirati zajedno s djetetom, pomaže u razvijanju pamćenja.

​

• Korisnije je kada se govori o prošlim događajima da je roditelj taj koji elaborira, objašnjava događaj s potpitanjima s ciljem dosjećanja cijelog događaja, slijeda radnji, uzroka, posljedica i slično s ciljem zabave, razgovora nasuprot tome da roditelj koristi dosjećanje prošlih događaja samo kako bi dobio neku bitnu informaciju (npr. gdje si ostavio igračku?).

​​

• Isto tako, zapažanje osjećaja i dosjećanje prošlog događaja prema osjećaju koji je tada dijete imalo olakšava razgovor o prošlim događajima. Stoga se preporučuje za roditelje djece starije od dvije godine da razgovaraju, ne samo o tome što se dogodilo, nego i o tome kako su se djeca tada osjećala. Događaji obojani emocijama bolje se pamte.

 
Infantilna amnezija

U prosjeku, ljudi imaju najranija sjećanja događaja kada su imali 3 i pol godine, a nemaju sigurnih sjećanja za period kada su imali manje od dvije godine. Ovu pojavu zovemo infantilna amnezija i predmet je zanimanja mnogih znanstvenika.

Iako postoji mnogo različitih pokušaja objašnjavanja ovog fenomena, u novije vrijeme zanimljivim se čini objašnjenje profesorice Nelson i suradnika koji kažu kako je za autobiografsko pamćenje (pamćenje događaja iz vlastitog života) ključan jezik, ali i roditelji.

Važan faktor je i mozak koji se u prvoj godini intenzivno razvija, odnosno koji još nema razvijene sve strukture važne za autobiografsko pamćenje. Nadalje, jezik omogućuje opstanak sjećanja kroz mogućnost prepričavanja, objašnjavanja dosjećanog i slično što utvrđuje učenje o tome kako se dosjetiti.

Ovdje je bitna uloga roditelja koji mogu pomoći djeci da osvježe vlastita sjećanja i time stvaraju bolje tragove za dosjećanje. Naime, kada je u pitanju pamćenje, smatra se da sve ostaje zapamćeno, ali se ne možemo dosjetiti svega što smo ikada zapamtili jer se s vremenom gube tragovi za dosjećanje. Ponavljanjem određenog sadržaja tragovi se čuvaju od brisanja

Izvor: dipl. psiholog-profesor Rebeka Bulat
 

Pročitajte i:

Kako poticati govorno-jezični razvoj djeteta
Postoji li vrijeme koje je optimalno za razvoj određenih vještina i sposobnosti

Iako većina roditelja, kao što je već spomenuto, podrazumijeva kako bi priprema za školu trebala obuhvaćati učenje čitanja, pisanja, računanja i sl., te često sami „forsiraju“ djecu na učenje istih, za djecu to nije neophodno. Naime, navedene vještine djeci predstavljaju najmanji problem koji vrlo brzo svladaju polaskom u školu, a ako im i ide teže, u dobi od 6 ili 7 godina djeca počinju shvaćati da nedostatak prirodnih sposobnosti mogu nadoknaditi ulaganjem napora. Također, ukoliko dijete ima dobro razvijene predčitalačke (npr. glasovna analiza i sinteza na slova i na slogove, imenovanje riječi na zadani glas, prepoznavanje simbola slova i brojki i dr.) i grafomotoričke vještine (npr. pravilno držanje olovke, povlačenje jasne linije kao i povlačenje linije od točke do točke A do točke B, pravilno precrtavanje geometrijskih likova i dr.) bez velikog napora će usvojiti i vještine pisanja i čitanja. Kada je riječ o usvajanju vještina računanja, poželjno je da dijete nauči mehanički brojati barem do 20, dodavati i oduzimati za jedan broj do 10 te da razumije pojmove klasifikacije po boji, obliku i sl., kao i usporedbe po dužini te širini. Sve navedeno, predškolci u dječjem vrtiću tijekom cijele školske godine vježbaju kroz radne listove, crtančice, slovarice, ali isto tako je važno, čak i važnije, zajedničko učenje djeteta kroz igru s roditeljima.

Što se tiče razvoja samopoštovanja, važno je imati na umu kako ono polako opada zadnju godinu polaska u vrtić te osobito polaskom u osnovnu školu. Razlog tome je sve češće procjenjivanje u školi kao i činjenica što se u školskoj dobi samopoštovanje počinje odnositi na više zasebnih osobina. Budući da na njega utječu postupci roditelja i odgojitelja, pozitivnu sliku o sebi i visoko samopoštovanje će imati ona djeca čiji roditelji/odgojitelji pokazuju realistična očekivanja (ni previsoka ni preniska), koji prihvaćaju dijete onakvo kakvo je te mu daju osjećaj da je vrijedno i sposobno. S druge strane, kritiziranje i omalovažavanje te pretjerano kontroliranje i naređivanje, dovest će do niskog samopoštovanja, a dijete niskog samopoštovanje će imati i nisko samopouzdanje, odnosno bojat će se i započeti neku aktivnost jer neće vjerovati u sebe.

Nadalje, prije polaska u školu dijete je korisno osamostaliti u brizi za sebe (oblačenje i obuvanje, kulturno-higijenske navike pri jelu, odlazak na wc, pranje i brisanje ruku, kulturne navike ophođenja, kao što su npr. pozdravljanje i primjereno korištenje tzv. “četiri čarobne riječi“ – molim, hvala, izvoli, oprosti) te ga naučiti važne stvari poput imena i prezimena članova obitelji, adresu i broj telefona, put od kuće do škole, pravila u prometu, gledanje na sat.

Poželjno je igrati se s djetetom, naročito društvene igre koje potiču pažnju i pamćenje, usvajanje pravila i podnošenje neuspjeha (npr. Čovječe ne ljuti se, Memory igre, Pogodi tko, puzzle,…), čitati mu priče, pjesmice, brojalice, zagonetke, rješavati zadatke poput labirinta ili traženja razlika između slika, zajednički obavljati kućanske poslove, razgovarati s djetetom i poticati njegovu znatiželju, podržati ga kada naiđe na problem, stvarati okruženje u kojem će imati mnogo pisanog i likovnog materijala (knjige, časopise, bojice, plastelin, kolaž i dr.).

Općenito, za razvoj djeteta, pa tako i za prilagodbu djeteta na školu, važno je stvarati motivirajuće okruženje u kojem se potiče stjecanje novih iskustava, aktivnost, radoznalost, igra i stvaranje. Na taj način će dijete steći osobine, sposobnosti i vještine potrebne za uspjeh u školi.

U konačnici, osobine koje su poželjne kod djeteta kada kreće u školu su:
– dobra slika o sebi
– zna brinuti o sebi
– zna i želi pomagati drugima
– zna se dogovoriti i pridržavati pravila
– uspješno rješava sukobe
– znatiželjno je i voli učiti
– zna se ponositi uspjehom i podnijeti neuspjeh
– može dovršiti ono što je započelo

Na taj će način period prilagodbe, polaskom u osnovnu školu, za dijete biti lakši budući da dijete dolazi u novo, formalno okruženje koje od njega zahtijeva mnogo novih i različitih stvari u odnosu na ono u kojem je do sada boravio (nova pravila ponašanja, sjedenje na jednom mjestu duže vrijeme, praćenje aktivnosti do kraja, svakodnevno procjenjivanje sposobnosti učenja i izvršavanja zadataka).

I za kraj, neke od priprema, koje je poželjno obaviti pred sam polazak djeteta u školu, trebale bi uključivati ugodne zajedničke aktivnosti djeteta i roditelja. Neke od njih su kupnja školske torbe i školskog pribora, zajedničko uređivanje radnog prostora koji će biti samo djetetov (dakle nije nužna cijela dječja soba ukoliko ne postoje mogućnosti za to, već je dovoljan i radni stol namijenjen samo djetetu) te razgovor s djetetom o promjenama u njegovu životu koje će se dogoditi kada krene u školu kao što je npr. ostajanje nasamo kod kuće. Budući da je svaka životna promjena stresna – bilo pozitivna ili negativna – jer zahtijeva novi način funkcioniranja, važno je poticati pozitivne stavove djeteta prema školi i učenju, odnosno općenito veseliti se s djetetom i biti uz njega u trenucima polaska u prvi razred.
Kada je riječ o poticanju pozitivnih stavova prema školi, naročito je važno izbjegavati rečenice poput: „Kada kreneš u školu, nećeš više imati toliko vremena za igru.» ili „Vidjet ćeš ti kako ćeš u školi morati slušati učitelja/icu“, što se često čuje u svakodnevnom životu. Takvim i sličnim rečenicama poslane su djeci poruke kako je škola neko strašno mjesto pa djeca vrlo lako mogu razviti negativne stavove ili čak strah od škole. Isto tako, dijete bi trebalo upozoriti kako će u školi češće nego do sada biti izloženo ocjenjivanju i/ili uspoređivanju s drugom djecom te objasniti kako njegov uspjeh u školi neće utjecati na ljubav roditelja prema njemu. Ako se uzme u obzir veći dio svega navedenog, trebali biste imati sretnog prvašića.

Izvor: Suzana Mihalić /www.istrazime.com

Pozivamo vas da se prijavite na edukaciju o jačanju dječje emocionalne inteligencije komunikacijom i igrom, koja će se održati u Zagrebu u listopadu (prvi modul) i studenome (drugi modul), a koju vode Irena Orlović i Tatjana Gjurković. Prijaviti se možete putem ovog obrasca.

Edukacija kod Irene Orlović mi je donela nove i korisne uvide u funkcionisanje dečjeg mozga i način komunikacije sa decom. Koristeći podatke iz naučnih studija, pozivajući se na vrhunske terapeute i autore knjiga iz oblasti psihologije i medicine, uz primere iz sopstvenog života – Irena lako prenosi znanje i naučne činjenice. Od dizajna njene prezentacije do praktične primene svega što je naučila, Irenino predavanje mi bilo jedno od najlepših kojem sam prisustvovala. 
Jasmina Stojanović, glavna i odgovorna urednica magazina "Sensa"

Živimo u vremenu kada ubrzani način života uvelike odražava na je sve veći broj djece koji imaju emocionalnih i ponašajnih problema. U zadnjih nekoliko desetljeća neuroznanost je došla do brojnih značajnih saznanja. Neuroznanstvenici su potvrdili da dječji mozak nije neki stroj koji je strukturiran po planu i programu došao na ovaj svijet, već je to nerazvijen ljudski organ koji će se ovisno o okolini u kojoj odrasta razvijati cijeli život. A na temelju našega odnosa s djecom formiraju se temeljne strukture koje će doživotno obilježiti dijete kao osobu. O nama uvelike ovisi razina EQ djeteta koja je važan prediktor životne uspješnosti svake odrasle osobe.

Na ovoj edukaciji dat ćemo vam smjernice koje će pomoći izgraditi kvalitetan odnos s djecom. Tatjana Gjurković će govoriti o privrženosti i tepiji igrom te objasniti zašto su važni i kako utječu na razvoj djece, a Irena Orlović će govoriti o oblicima komunikacije temeljene na razvoju mozga djeteta, koji će pomoći djetetu da vas čuje i stvori zdravu sliku o sebi.

Od našega odnosa ovisi razvoj emocionalne inteligencije djeteta koja je važan prediktor životne uspješnosti svake odrasle osobe zato ćemo tijekom edukacije dati smjernice koje će vam pomoći izgraditi zdrav odnos s djecom.

PRVI MODUL

"Dijete od roditelja nasljeđuje samo skicu, a način na koji
će se oblikovati i graditi dječji mozak ovisi o njegovoj interakciji
najprije s roditeljima, a potom i okolinom."
Irena Orlović

KAKO KOMUNIKACIJOM OBLIKOVATI SNAŽAN MOZAK DJETETA

Što možemo napraviti kako komunikacijom utječemo na razvoj mozga govorit će vam Irena Orlović, autorica nagrađivane web-aplikacije Pametnica, vlasnica i urednica izdavače kuće Harfa putem koje je prethodnih 17 godina proučavala literaturu uglednih svjetskih neuroznanstvenika, psihologa i psihoterapeuta te certificirana savjetnica u neuro-lingvictičkoj psihoterapiji (DVNLPt), NLP – trener. 
Vođena osobnim iskustvom kroz rad na ranoj stimulaciji sa svojim djetetom koristeći neke od tih naslova, objavila je više korisnih naslova iz područja i na hrvatskom jeziku pod sloganom Knjige koje vole djecu. 

Na edukaciji će dati odgovore na sljedeća pitanja:

Kako komunikacijom izravno utječemo na oblikovanje dječjeg mozga?
Što znači pozitivan ili snažan mozak?
Zašto je emocionalni razvoj temelj intelektualnog razvoja?
Kako komunicirati kao učitelj, odgojitelj ili roditelj terapeut?
Kako putem komunikacije možemo oblikovati i integrirati mozak u razvoju? 
Zašto su roditelji najvažnija karika u odgoju i obrazovanju djece?
Kako pomoći djeci da crpe svoje potencijale i izrastu u najboljeg mogućeg sebe? 
Na što trebamo obratiti pozornost ako želimo da se mozak zdravo razvija u prvim godinama?​

PRIJAVA JE OBAVEZNA – ISPUNITE PRIJAVNICU.

DRUGI MODUL

"Da bi dijete imalo zdrave socio-emocionalne vještine, ljudi u njegovoj 
okolini trebaju iste razvijati." 
Tatjana Gjurković

TOPLE PAHULJE I HLADNE BODLJE U EMOCIONALNOM POVEZIVANJU S DJETETOM

Kad bi dječja srca mogla priču ispričati, kakva bi ona bila? Prožeta toplinom i mekim pahuljama ili prošarana hladnim bojama? Svi želimo sretnu i nasmijanu djecu. I neka to jesu i neka to nisu. Što ih razlikuje? Tip emocionalne povezanosti, odnosno privrženosti koji su prvo stvarali sa svojim najvažnijim odraslim osobama, sto su za većinu roditelji a potom i s odgojiteljima, učiteljima i drugima koji su ostavili neobrisivi trag u njihovim srcima.

Na ovoj edukaciji razgovarat ćemo o tipovima privrženosti i kako utječu na našu interakciju s djecom. Kroz brojne iskustvene aktivnosti, imat ćete priliku produbiti razumijevanje o djeci te iste koristiti u svom radu s njima.

Tatjana Gjurković, mag. psihologije, certificirana transakcijska analitičarka – psihoterapeutkinja te registrirana terapeutkinja igrom, produbit će vaše znanje o emocionalnoj inteligenciji. Govorit će o važnosti samosvjesnosti vlastitih obrazaca osjećanja, razmišljanja i ponašanja kao i znanje o emocijama te će osvijestiti kako razgovarati s djetetom i kako poticati razvoj djetetove empatije, što je preduvjet za razvoj njegove socijalne svijesti i odgovornosti prema sebi i drugima. 

A dat će vam odgovore i na sljedeća pitanja:

Koje vještine terapije igrom možemo koristiti u odgoju djeteta? Zašto je nekoj djeci tako teško slijediti upute? 
Zašto neka djeca puno toga odbijaju I na prvu uvijek kažu “ne”? 
Zašto se neka djeca ne uključuju u igru s vršnjacima? 
Zašto neka djeca jako puno plaču? 
Zašto se neka djeca teško odvajaju od roditelja? 

PRVI MODUL

Kako komunikacijom oblikovati snažan mozak djeteta?
Irena Orlović

Kada: 25.10.2018. u 17.30 sati
Gdje: Školska knjiga, Masarykova 28, Zagreb
Trajanje: 4 školska sata

PRIJAVA JE OBAVEZNA – ISPUNITE PRIJAVNICU.

DRUGI MODUL

Tople pahulje i hladne bodlje u emocionalnom povezivanju s djetetom
Tatjana Gjurković

Kada: 29.11.2018. u 17.30 sati
 Gdje: Školska knjiga, Masarykova 28, Zagreb
Trajanje: 4 školska sata

PRIJAVA JE OBAVEZNA. ISPUNITE PRIJAVNICU.

Edukacija je namijenjena za: roditelje, odgojitelje, učitelje, psihologe, pedagoge, socijalne pedagoge, edukacijske rehabilitatore, logopede, psihoterapeute i sve druge koje zanima ovo područje dječjeg razvoja.

VAŽNO: Sve prolaznice i polaznici edukacije imat će priliku kupiti naše knjige po posebno sniženim cijenama, samo za njih za vrijeme trajanja edukacije.

Cijena pojedinačne edukacije je 250 kn, a cijena obje edukacije je 440 kn. PRIJAVA OBAVEZNA.

Podatci za uplatu: 
Pametnica, obrt za edukaciju i savjetovanje, vl. Irena Orlović
HR0623400091160500652 (PBZ)​, poziv na broj: 251018.

Svi sudionici dobit će potvrdu o sudjelovanju.

Amy MURRAY ravnateljica je odjela ranog obrazovanja Francuske i međunarodne škole u Calgaryju u Kanadi. Uz njezino dopuštenje objavljujemo post koji se našao na njezinu blogu Miss Night's Marbles.
 

Radi se o otvorenom pismu kojim se obraća roditeljima svojih učenika u kojem govori o "onom" učeniku o kojem govore sva djeca kad iz škole dođu kući, o tom jednom učeniku koji je nasilan, psuje, ljuti se, o onom učeniku zbog kojeg se ostali roditelji brinu da će ozlijediti, omesti ili čak utjecati na njihovo dijete.

Dragi roditelji,
znam, zabrinuti ste. I ja sam.
Vaše dijete svakog dana dolazi iz škole s pričom o 'onom' učeniku. O onome koji udara, gura se, štipa, grebe ili čak grize drugu djecu. O onome koji uvijek mora držati moju ruku na hodniku. O onome kojem nije dopušteno igrati se kockama, jer kocke nisu za bacanje. O onome koji se popeo preko ograde dok sam ga molila da to ne čini. O onome koji je prolio mlijeko svog prijatelja na pod jer se naljutio. Namjerno. Dok sam ja gledala. A kad sam ga zamolila da to počisti, ispraznio je na pod cijelu kutiju s maramicama. Opet namjerno. O onome koji je psuje na satu tjelesnog odgoja.

Zabrinuti ste da to dijete ometa vaše dijete u učenju. Brinete se da oduzima previše mog vremena i energije i da vaše dijete neće dobiti svoj pošteni dio. Zabrinuti ste da će to dijete jednog dana zaista nekoga ozbiljno ozlijediti. I brinete se da bi taj netko mogao biti vaše dijete. Brinete se da će se i vaše dijete početi koristiti nasiljem kako bi dobilo što želi. Brinete se da će vaše dijete zaostati akademski, jer ja neću primijetiti da neispravno drži olovku. Znam.
Vaše dijete nije poput „onog” djeteta. Vaše dijete nije savršeno, ali slijedi pravila. U stanju je mirno podijeliti igračku, ne baca namještaj, uredno diže ruku kad ima nešto za reći, radi kad je vrijeme za rad, igra se kad je vrijeme za igru. Vašem se djetetu može vjerovati da će se iz toaleta vratiti u učionicu bez izvođenja gluposti. Vaše dijete misli da su psovke glupe. Znam.

I ja sam zabrinuta. Vidite, brinem se cijelo vrijeme. Ja vodim brigu i o hvatu olovke vašeg djeteta, izgovoru slova drugog djeteta, vodim računa o onima sramežljivima i onima koji ništa ne jedu za vrijeme odmora. Brinem se o tome je li Gavinova jakna dovoljno topla i zabrinuta sam što Tabitin otac viče kad slovo B piše naopako. Vidite, moje vožnje i jutarnje tuširanje puni su brige.
Ali znam, vi želite razgovarati o "onome" djetetu. Jer Tabitino naopako B neće izazvati masnicu na licu vašeg djeteta.
I ja želim razgovarati o "onome" djetetu, ali toliko je toga što vam ne mogu reći.

Ne mogu vam reći da je dijete usvojeno. Ne mogu vam reći da je dijete na dijeti zbog mogućih alergija na hranu i da je gladno. Ne mogu vam reći da je dijete usred razvoda roditelja i živi kod bake. Ne mogu vam reći da je dijete samohrane majke, da dolazi ranije u školu i ostaje u produženom boravku, da od kuće do škole putuje 40 minuta i spava manje od odrasle osobe. Ne mogu vam reći da je dijete svjedok obiteljskog nasilja.
To je u redu, reći ćete. Razumijete da ne smijem dijeliti osobne i obiteljske informacije. Vi samo želite znati što planiram poduzeti kad je u pitanju ponašanje tog djeteta.

Rado bih vam rekla, ali ne mogu. Ne mogu vam reći da dijete posjećuje logopeda, ni da psiholog smatra da je djetetova agresivnost vezana za frustraciju zbog nemogućnosti komunikacije.
Ne mogu vam reći da se gotovo svakog tjedna sastajem s djetetovim roditeljima i da oboje plaču na sastancima. Ne mogu vam reći da smo ustanovili tajni signal kojim me dijete obavještava da ima potrebu neko vrijeme sjediti sam. Ne mogu vam reći da pomno pratim njegove incidente i da su se smanjili s pet dnevno na pet tjedno. Ne mogu vam reći da se tajnik škole složio da ga mogu poslati u ured da „pomogne” kad mu je potrebna promjena okoline.

Toliko vam toga ne mogu reći o tom djetetu. Čak ni pozitivne stvari.

Dragi roditelji, s vama mogu razgovarati samo o vašem djetetu. Ako vaše ili neko drugo dijete u nekom trenutku postane „ono” dijete, ja neću dijeliti vaše obiteljske informacije s roditeljima druge djece u razredu. Razgovarat ću o vašem djetetu samo s vama, često, jasno i obzirno. I pobrinut ću se da vam se u blizini nađu papirnate maramice i tješit ću vas kad zaplačete. Založit ću se za vaše dijete i vašu obitelj kako biste dobili potrebnu stručnu pomoć te ću, koliko je god u mojoj moći, surađivati sa svim uključenim stručnjacima. Bit ću glas vašeg djeteta u školskoj zajednici. Podsjećat ću svoje kolege i vas same na sve one divne stvari za koje je sposobno vaše dijete. I kada roditelj drugog djeteta dođe k meni s pritužbama na vaše dijete, reći ću mu sve ovo, od početka do kraja.

S ljubavlju,
učiteljica.

Preneseno sa Školskog portala