Danas je većina zapadnjačke djece jedna razmažena gomila. Roditelji im pišu domaću zadaću, traže bolje ocjene od učitelja i oslobađaju ih kućnih poslova. Hrana im je skuhana, odjeća oprana i soba počišćena.
Taj stil helikopterskog roditeljstva ima posljedice, ističe Simon Sinek u svom govoru o temi milenijalaca na radnome mjestu. Jer danas su se menadžeri i starije kolege našli u nezavidnoj poziciji gdje moraju mlade ljude opskrbiti vještinama koje su trebali ponijeti od kuće i škole.

Bivši dekan brucoša na Stanfordu Julie Lythcott-Haims se slaže: „Opterećujući djecu visokim očekivanjima, a upravljajući njihovim životima na svakoj mikrorazini, roditelji uopće ne pomažu.“

Lenore Skenazy, autorica knjige Free-Range Kids, misli slično. U svom prikladno naslovljenom članku Krha generacija, Skenazy postavlja važno pitanje: „Kako smo došli do toga da smatramo da se cijela generacija djece nije u stanju nositi sa osnovnim izazovima odrastanja?“

Što škole u Japanu čine drugačije?

Japanska djeca od malih se nogu uče biti samostalna i voditi brigu o sebi. Iako u teoriji to može zvučati kao dresura za bebe, trebate samo pogledati video u nastavku kako biste vidjeli koliko su iskreno sretna ta djeca i ponosna na svoj trud.

Školski odmor u Japanu više je od ručka

U Japanu se vrijeme školskog odmora smatra vremenom za edukaciju, poput matematike i čitanja. Djeca završavaju jutarnju nastavu zahvaljujući učitelju što ih je podučavao. Zatim je vrijeme za pripremu za ručak.

Postavljaju stol, stavljaju pregače i vode brigu o tome da su svi oprali ruke, a potom odlaze u kuhinju i zahvale kuharima što su im pripremili ukusno jelo. Jednostavno jelo od ribe, krumpir-pirea, juhe od povrća, mlijeka i kruha vrlo je dobro prihvaćeno u sve djece. Sva djeca dođu na red da poslužuju hranu, a nakon jela zajedno pospremaju. To je njihov način života i svi su vrlo sretni što imaju svoju ulogu.

Japanski učenici čiste učionicu kako bi se naučili životnim vještinama

U Japanu učenici sami čiste školu. Dnevna praksa o-soji (generalnog čišćenja) uči ih da poštuju svoje okružje. Morate ih vidjeti u akciji kako biste vidjeli da to nije obveza, nego djeca očito uživaju u tome.

„Jednostavno je bolje da sami počistimo za sobom jer je to naš prostor“, kaže jedna drugašica u osnovnoj školi Azabu. Njezina učiteljica Kyoko Takishima se slaže: „Sve im to pomaže izgraditi samopoštovanje i stoga je to praksa koju njegujemo.“

Neovisna japanska djeca

Učenje ne počinje niti završava u učionici. Japanska kultura stavlja naglasak na neovisnost i oslanjanja na svoje sposobnosti od iznimno rane dobi.

Sedmogodišnja Noe Ando se kupa, šamponira kosu, pere zube i sve bez potrebe za nadzorom odrasle osobe. Pakira torbu, odijeva se i odlazi u školu do koje je potrebno pješačiti i voziti se vlakom. I sve to čini sama. Majka Noe Ando ima povjerenja u sposobnost svoje kćeri da sama putuje.

Što možemo naučiti iz ove vrste roditeljstva?

Većina zapadnih roditelja zanijemit će na ideju da puste djecu samu u javni prijevoz, posebno tako malu. No važno je napomenuti koliko lako je maloj Noe Ando upravljati svojim putovanjem u školu.

Djeca su pametnija i sposobnija nego što smo im spremni priznati, ali kako kaže Skenazy, kombinacija loše politike i paranoičnog roditeljstva čini djecu previše zaštićenima da bi uspjela. Moramo im dati prostora za rast.

Dodjeljivanje poslova djeci jedan je od mnogih načina na koji možemo osigurati njihov razvoj u kompetentne odrasle osobe. Također ih moramo naučiti da preuzmu odgovornost za sebe, što znači pustiti ih da sami pišu domaću zadaću i snose posljedice ako zaborave predati rad na vrijeme.

Ove životne lekcije dobro će im doći na radnome mjestu. Ne samo da će se osjećati uvjereno u svoju sposobnost da uspiju nego i neće morati prebaciti nepotreban teret na ljude koji ih zapošljavaju.

„Ako budemo odgajali djecu koja su nesposobna da se samostalno suoče bilo s čim uključujući rizik, neuspjeh, povrijeđene osjećaje, naše društvo, pa i naša ekonomija bit će ugroženi,“ rekla je Lenore Skenazy.

Preuzeto sa skolskiportal.hr