Prije nekoliko godina promatrao sam Henrija, dječaka iz grupe (autor je učitelj, op. prev.), kako nosi žuti prometni stožac preko igrališta. Pažljivo ga je stavio na zemlju, ne na podnožje, već na bočnu stranu, pazeći da ga postavi "baš tako", prije nego što se popeo na staru drvenu kutiju. Trenutak je stajao na vrhu kutije pa odskočio ravno na stožac. Kraak! Čuo sam zvuk stošca koji se razbija u komadiće preko cijelog dvorišta.

Glupo, upitao sam ga zašto je to napravio.

Bez puno ustručavanja, odgovorio je: "Htio sam vidjeti mogu li ga razbiti." Što drugo?
 

Nakon toga, kratko smo porazgovarali o čuvanju imovine, iako, kad bolje razmislim, "imovina" ipak ima nešto drugačije značenje kad se s djecom igrate na igralištu prepunom odbačenih predmeta, gotovo odlagalištu, ali ova mi epizoda uvijek padne na pamet kad ljudi počnu pričati o "smislenoj igri","igri koja ima svrhu" što je mantra odraslih koji vjeruju u važnost igre, ali su arogantno uvjereni kako djeca trebaju odrasle osobe koje bi igru učinile prilikom za učenje.
 

Predamnom je bio jedan dječak s pitanjem koje je sam smislio i koje ga je stoga istinski zanimalo. Motivirala ga je njegova znatiželja. Mogu li razbiti ovo? Sam je postavio i proveo eksperiment u kojemu je otkrio odgovor na svoje pitanje.

Standardna definicija igru opisuje kao aktivnost "za razonodu" ili "rekreaciju", što očito jest jedan od aspekata igre, ali svi mi koji u životu promatramo način na koji se djeca doista igraju, znamo da iza svega što rade i čega se igraju stoji neko pitanje, čak i onda kad ne može biti tako jasno formulirano kao ono Henrijevo. Svrha i smisao igre nisu uvijek očiti promatraču, ali ispod uživanja u aktivnosti, ispod rekreacije, uvijek se krije neka istraga, ispitivanje koje neće uvijek dovesti do tako jasnog i definitivnog odgovora kao Henrijev eksperiment, ali je to uvijek istraživanje sebe, drugih ljudi, fizičkog i psihičkog okruženja u kojem se dijete nalazi. Igra je način na koji se manifestira naš instinkt za učenjem.
 

Kad je u pitanju učenje, igra je dovoljna: u sebi sadrži sva važna pitanja i odgovore. Ne trebaju nam odrasli koji upravljaju, usmjeravaju, dovikuju, podučavaju ili raspoređuju djecu kako bi igra dobila smisao. Kad čujem ljude da koriste frazu "svrhovita igra" (ili neku sličnu), naježim se jer koliko god bili dobronamjerni, oni ne vjeruju u dječje urođene instinkte i "moraju" se umiješati, koliko god nježno, i preusmjeriti dječje samostalno učenje u još jednu aktivnost koju usmjeravaju odrasli, bez obzira hoće li njihovim uplitanjem djeca doći do odgovora koji su im važni.

Nedavno sam imao prilike promatrati kako odgojiteljica pokušava prisiliti grupu petogodišnjaka da sudjeluje u nekoj vrsti štafetne utrke koju je osmislila kako bi pomogla djeci da "prodube" svoje razumijevanje jesenskog lišća koje su veselo sakupili, podudarajući lišće sličnog oblika ili boja, itd. Odgojiteljičino oduševljenje i dječja znatiželja o ovoj "igri" koju je ona entuzijastično opisivala bili su dovoljni da održe dječju pažnju nekoliko minuta dok su čekali u redovima kako bi se utrkivali s jednog na drugi kraj sobe. Nije trebalo dugo da dio djece izgubi interes – bilo ih je ispod stola, neki su razgovarali s prijateljima, jedan se dječak naslonio na zid i promatrao ostale.

Odgojiteljica ih je prvo pokušala veselo vratiti natrag u igru koju je osmislila, ali uzalud. Pokušala je ignorirati "pobunjenike" kako bi se usredotočila na djecu koja su još uvijek bila okupirana njezinom svrhovitom igrom, iako mi se činilo da većina njih to radi iz želje da udovolje odgojiteljici a ne zato što je igra održavala njihov interes. Suosjećao sam s odgojiteljicom dok sam gledao kako joj se čeljust grči jer sam doživio slične epizode u vlastitom radu, ali suština je u tome što je uspjela pretvoriti njihov prirodni interes za stvari poput skupljanja jesenskog lišća i trčanja u zadatak iz kojeg ni jedno dijete nije naučilo puno više od možda lekcije poslušnosti i neposlušnosti.
 

Dječja igra uvijek je smislena, čak i onda kad ne prepoznajemo smisao i svrhu i uvijek sadrži elemente učenja, bez obzira što mi odrasli možda ne prepoznajemo koja točno znanja ili vještine dijete stječe pojedinom igrom. Onog trenutka kad odrasla osoba nametne djeci svoj plan, igra prestaje, koliko god zaigran bio plan odrasle osobe. Djeca će uvijek izgubiti interes kad postavljena pitanja nisu njihova, a bez njihovog interesa „učenje“ postaje obaveza za sve uključene.

Prijevod: Harfa d.o.o.
Preneseno s bloga Teachera Toma