Teorija o agresivnoj djeci koja odrastaju u agresivne odrasle osobe u pozadini je suzbijanja bilo kakvog oblika agresije, posebno unazad petnaestak godina, ne samo u roditeljskim domovima već i u vrtićima. No, koliko je uopće istine u toj teoriji preispitao je na svom predavanju u organizaciji Family Laba Hrvatska – Djeca i agresivnost, novi i opasni tabu, danski obiteljski terapeut Jesper Juul.

Juul ne samo da preispituje suzbijanje agresije, već takav odgoj smatra izuzetno štetnim.   

– Glavna je pretpostavka da ako ne želimo rat, ne želimo nasilje, a samim time ne želimo ni agresiju, ali agresija djeteta od dvije, tri ili pet godina, nema nikakve veze s agresijom na primjer navijačkih skupina, objašnjava Juul autor brojnih knjiga o djeci i odgoju te dodaje kako se sputavanjem djece da izbace frustracije iz sebe dobiva to da su sve više, posebno dječaci u dobi od tri do 6 godina, marginalizirani te čak i to da ih se ne smatra normalnima pa i to da im predstoji neki oblik terapije. Naravno ne čudi stoga da su i istraživanja pokazala kako se djeca, posebno dječaci ne osjećaju dobro u vrtićima.  

– Ono čega se svi žele riješiti je destruktivno nasilje, no ono nema smisla ako je riječ o malom djetetu, jer je kod djece od 3-6 godina ta agresivnost odraz frustracije.
U toj dobi razmišljaju brže no što mogu govoriti pa postaju frustrirani i ne znaju kako drugačije to izraziti, pojasnio je Jesper Juul upozorivši kako u slučaju da od toga roditelji ili tete u vrtiću rade problem dijete postaje još isfrustriranije. Idealna reakcija u tom slučaju, savjetuje ovaj obiteljski terapeut je reći djetetu da to ne radi, ali ne ga kriviti zbog toga, već mu objasniti kako mama/tata/teta ne vole kada ih se grize/udara te da im pokuša reći u čemu je zapravo problem.  

Često ovakvo agresivno ponašanje kulminira upravo u vrtićima gdje većina djece zbog roditeljskih obveza kreće s navršenih godinu dana. Juul za to ima objašnjenje.  
– Vrtići su u većini slučajeva napravljeni tako da u njima nema prostora pa se djeca počinju ponašati kao kokoši stisnute u kokošinjcu, kaže Jesper Juul te dodaje kako bi prema njegovom iskustvu idealno bilo da djeca prve tri godine ne idu u vrtić već da ih čuvaju u idealnoj verziji roditelji ili bliske osobe.

– U konačnici bi to poprilično smanjilo troškove zdravstvenog i socijalnog sustava, zaključuje Juul.  

Za svu djecu koja ipak nemaju izbora te krenu u vrtić, Juul savjetuje dopustiti im više da se svađaju.  
– Provjereni sustav iz Skandinavije je uvesti pravilo u vrtiće da dijete koje se ne želi više svađati samo podigne ruku i zaustavi drugo dijete. To se pokazalo jako uspješnim jer je tetama omogućeno da otkriju kod koje djece bi agresija mogla biti problem – one koja ne prestaju nakon upozorenja drugog djeteta.  

Što se pak tiče roditeljskih pogrešaka Juul se osvrnuo na dva ekstrema – roditelje koji djecu drže u redu nasiljem te one koji ih toliko hvale bez obzira na to što rade.

– Pohvala je zadovoljstvo, izlučuje se endorfin te djeca lako postaju ovisna o njoj i s vremenom i neće biti dosta puno je bolje pružiti im osobnu reakciju, zaključio je na kraju Juul.

Preneseno s Večernjeg lista