Da, ja sam mama tog prelijepog „razmaženog“ dječaka, koji se često na javnom mjestu ponaša „nedolično“: baca se po podu, vrišti, razbacuje stvari oko sebe, udara svoju mamu i čupa je za kosu, grize.

Svaki put tim neželjenim „scenama“ dobijemo publiku, koja nam posveti veliku pažnju, sve oči budu uprte prema nama. Iza tih osuđivačkih pogleda vrlo često čujem komentare toliko tiho upućene da ih čujem kao da mi glasno šapuću na uho: „Vidi kako joj je to dijete samo neodgojeno“, „Vidi tog derišta“, „Bože me sačuvaj takvog djeteta“ i sl. U takvim situacijama ostajem smirena, ponekada ignoriram njegovo ponašanje, tako da ne udovoljavam većini, ne histeriziram, ne paničarim, u očima okupljene gomile postajem „bezobzirna i bezosjećajna mama“.

Bole me zgroženi pogledi neupućene okoline koja mog divnog sina smatra nemogućim i razmaženim, a on je sve samo ne to. Moj sin ima autizam.

Naša publika to ne vidi. Vrlo često to prešutim jer ako kažem riječ autizam, publika se razbježi brzinom kao da ste zaprijetili: „Imam tempiranu bombu!“.

Moj sin ne govori. On nije u stanju izraziti svoje želje i potrebe na način kao druga djeca, ali to ne znači da ih nema. Frustriran je jer mu je možda vruće, žedan je ili se boji nečega. To ni sama nikada ne znam. On je dijete kao i sva druga djeca, ali se njegov način komuniciranje razlikuje od ostalih.
Ima potrebu igrati se s drugom djecom, raditi u njihovu društvu isto što i oni, iako je u većini tih stvari nespretnijih od njih, ali zato je u mnogim drugima – puno bolji.

On nije bolestan niti manje vrijedan, on je samo „drugačiji“, a biti drugačiji ne znači ništa osim upravo to – da ste drugačiji.

Velika je ljepota u svakoj različitosti i baš nas to čini posebnima.
Moj sin se ne razumije u skupe igračke, njemu ništa ne znači hoćete li mu pokloniti nešto što košta čitavo bogatstvo ili jedan mali autić jer on stvari mjeri po vlastitoj ljepoti, a ne tržišnoj vrijednosti.

Najiskrenije je dijete koje ćete ikada sresti jer ne razumije skrivene namjere, zagrlit će vas najtoplijim zagrljajem čak i ako vas uopće ne poznaje.

On zna satima samo gledati kroz prozor. Satima se može diviti krošnjama koje se njišu na vjetru, promatrati oblake, ptice , rakete, avione, mnoge prelijepe detalje koje mnogi od nas odavno više nisu u stanju zamijetiti.

Smije se kad počinje padati kiša, voli ležati na travi: ne boji se mrava, paukova i ostalih insekata već ih rado drži u ruci jer ne zna što je strah. Tako slobodno može uživati u tome.
Primijeti svaku životinju u svom okruženju, priđe svakom psu ili konju i ostvari s njima neki neopisivi kontakt koji ni ja ne mogu dokučiti. Tu vezu ne znaju objasniti ni najveći umovi današnjice, ali ona postoji i ja često svjedočim tom čudu.

On je jedno savršeno biće, lako ostvaruje komunikaciju s prirodom i sa svim živim bićima oko sebe iako ne posjeduje ono što ljudi smatraju osnovnim sredstvom komunikacije a to je–GOVOR.

Ja volim svog sina bezuvjetno baš takva kakav je, samo je moje majčinstvo puno teže od vašeg i ja imam strahove za koje mnoge majke niti ne sanjaju da postoje.

Naš put je težak , pun trnja, kamenja i korova, ali ipak najviše – ljudske gluposti.

Svaki dan se borim s neznanjem, predrasudama i osuđujućim pogledima.
Zato molim sve koji sljedeći put vide majku s djetetom koje se baca na ulici: nemojte osuđivati već pogledajte dublje. Nije sve kako se čini!
Možda upravo ta „bezosjećajna“ majka svaki dan vodi bitke o kojima vi ni ne sanjate. Uputite joj osmijeh, ponudite pomoć ili jednostavno produžite dalje uz riječi: „Sva djeca to rade“.

Azra Ljaić Pekaz, mama predivnog autističnog dječaka