Odgojni stručnjaci upozoravaju: današnja su djeca prerijetko  prirodi!

 

Mala stopala pokušavaju pronaći sigurno mjesto na kori drveta, potom žurno tapkaju naprijed po srušenom stablu. Hrabri skok, i ponovno su na mekoj livadi.

Gotovo da nema ničega ljepšeg od promatranja djeteta kako otkriva prirodu. Kako opipava kamen da vidi koliko je gladak. Kako isprobava kakvo je šumsko tlo pod bosim stopalima.

Za dječji je razvoj ključno to da se slobodno kreću i igraju u prirodi. No odgojni stručnjaci upozoravaju: današnja su djeca prerijetko u prirodi – posljedica toga su tjelesne tegobe, ali i psihički problemi te poremećaji u ponašanju.  
Danas za to postoji čak i naziv: sindrom deficita kontakta s prirodom.

 

„Da se radi o kokošima, protestirali bismo protiv takvih životnih uvjeta“

„Naša djeca najveći dio svoga vremena provode u zatvorenim prostorijama s televizorima, kompjuterskih igricama i Internetom“, piše britanska odgojna stručnjakinja  Kate Blincoe u svojoj knjizi „Green Parenting“ („Zeleno roditeljstvo“).
„Ona se ne kreću dovoljno i deblja su i sporija negoli djeca prethodnih generacija. Da je riječ o kokošima, protestirali bismo protiv takvih životnih uvjeta.“ Činjenica da roditelji to dopuštaju temelji se velikim dijelom na njihovoj brizi o sigurnosti djece, smatra Blincoe.

Takva je mišljenja i manhajmski pedijatar i znanstvenik Herbert Renz-Polster.

U  Njemačkoj se gotovo nitko nije toliko detaljno bavio tom temom poput njega.  U svojoj knjizi „Wie Kinder heute wachsen. Natur als Entwicklungsraum“ („Kako djeca danas odrastaju. Priroda kao razvojni prostor“) Renz-Polster zajedno s renomiranim neuroznanstvenikom Geraldom Hütherom upozorava na „ukućavanje“ djece.  
 

Djeca nemaju prilike slobodno se igrati

Pored nedostatka svježega zraka on kod djece koja malo vremena provode u prirodi vidi još jedan problem: takva djeca imaju premalo prilika za slobodnu igru, bez zadanih pravila – što primjerice idealno funkcionira u šumi.  

„Spontana igra, iz vlastita poriva, bez uputa i programiranja drastično se smanjila“, primjećuje on. To je trend koji zabrinjava. 
Naime „Djeca rastu tako da se suočavaju s izazovima koja su si sama zadala“, objašnjava taj znanstvenik. „Ona traže izazove na kojima se mogu okušati. To ih mentalno jača.“
Djeca bi se trebala samostalno razvijati. „Mi ih ne možemo učiniti snažnima, to motaju sama postati.“ A djeca se razvijaju tako da uče kroz igru – u prirodi su idealni uvjeti za takav razvoj.  

Lijep primjer za to donosi nam odgojna stručnjakinja Blincoe. „Trenuci čuđenja prirodi nešto su jako posebno“, piše u svojoj knjizi. „Kada puž proviri iz svoje kućice ili leptir sleti na djetetov nos“.   
Djeca najefikasnije uče kada ih pustimo da sama istražuju, savjetuje Renz-Polster. To se treba odvijati u okviru „sigurne slobode“. On govori o „nestrukturiranom istraživanju“ u prirodi.
 

Koliko je autonomno istraživanje važno, može se utvrditi prema sljedećim točkama:

1. Djeca koja provode više vremena u prirodi imaju više samopouzdanja

„Djeci je potrebno to iskustvo autonomnog istraživanja kako bi im tijelo, duh i svijest mogli zajedno rasti“, objašnjava Renz-Polster.

Samopouzdanje je, prema njemu, kod djece tijesno povezano s tjelesnim. „Ona moraju steći fizička iskustva kako bi primijetila da rastu u susretu s izazovima. Tako ona uče vladati i svojim tijelom i emocijama.“
 

2. Ona se uče samokontroli

Temeljna je dječja zadaća da u prvim godinama izgrade samokontrolu i socijalne kompetencije, kaže  Renz-Polster.

„U prirodi postoje idealni uvjeti za to. Odvedite djecu na rijeku i vidjet ćete kako će svako dijete odmah pronaći neki zadatak. Manja će djeca bacati kamenčiće, veća će od šljunka graditi branu.“  
 

3. Ona si grade izdržljivost i timske sposobnosti  

„Znam, smijem, želim“ – takvima se samostalno određenim zadacima gradi djetetov karakter“, kaže pedijatar Renz-Polster.

„Kada se više djece zajedno slobodno igra u prirodi, ona uče postavljati si grupne ciljeve i zajedno ih ostvarivati.“
 

4. Manje su sklona depresijama i drugim bolestima

„Boravak u zelenoj okolini smanjuje negativne osjećaje poput napetosti, bijesa i depresije“, piše Blincoe u svojoj knjizi. Osim toga boravak u prirodi jača imunitet i kondiciju.
 

5. U prirodi se mozak bolje umrežuje

Slobodna je igra od velike važnosti i za sposobnost učenja. „Iz neuroznanosti poznato je da posve neintencionalno igranje stvara najkvalitetnije mreže u moždanim strukturama“, kaže neuroznanstvenik Hüther.

On i Renz-Polster govore o tome da djeca moraju doći u takozvanu „zonu koja stvara žmarce“, dakle u zonu izazova.

„Djeca si postavljaju zadatke u okviru onoga što taman još mogu napraviti“, objašnjava Renz-Polster. „Priroda je predvidjela da se posebno snažni žmarci javljaju tamo gdje se miješaju želja i strah.“

Na taj se način djeca najbrže razvijaju.

„Kada se djeca penju po strušenom stablu, svako si dijete samostalno traži mjesto s kojega će skočiti“, kaže taj pedijatar.

Važno je pritom, upozorava on, da se roditelji ne miješaju previše  taj proces. „Nikome neće koristiti ako se djetetu odredi s kojega mjesta sa stabla da skoči. Ne možemo odrediti djeci kada će ući u „zonu žmaraca“.
 

6. Djeca su bolje uravnotežena ako više vremena provode vani

To će vam moći potvrditi svatko tko je barem jednom otvorio vrata djetetu koje se blistavih očiju i zacrvenjelih obraza vratilo iz šume ili obližnjeg parka. I Renz-Polster kaže: „Djeca bolje spavaju i manje se inate ako su se igrala vani.“
 

Zašto su djeca onda tako malo u prirodi?

Kada je dakle za djecu toliko važno da se slobodno igraju vani, zašto onda to tako rijetko čine?
To je problem cijele zajednice, smatra Renz-Polster.

„Mi smo djeci odredili neki drugi program“, kaže on. „Naš je prioritet to da se djeca kognitivno razvijaju jer to je ono što će kasnije biti odlučujuće u školi i karijeri.“

Moderno društvo iz očiju izgubilo je cjelovitu sliku djeteta, kritizira on. Njegov strog sud kaže. „Djecu tretiramo kao mozak s privjeskom.“
Najviši je cilj priprema za društvo znanja – to je velika pogreška, tvrdi on: „Zabluda je misliti da se dijete može pripremiti za društvo znanja tako da ga bombardiramo znanjem.“
 

Brojni dječji vrtići s cjelodnevnim boravkom nemaju primjerene prostore na otvorenom

Problem, prema Renz-Polsteru, počinje već u dječjem vrtiću.

„Većina vrtića ima zadovoljavajuće programe koji kognitivno stimuliraju djecu“, kaže on. „No kada pogledamo okolinu zgrade vrtića, ono što se ondje nudi nipošto nije zadovoljavajuće.“  

Neki vrtići čak uopće nemaju nikakvo dvorište. „To je vrsta zanemarivanja i posve je neprihvatljivo.“

U brojnim su slučajevima, smatra on, krivi roditelji koji se boje da njihovo dijete neće dobivati dovoljno poticaja. „Često se vrtići čak moraju i opravdavati ako jednostavno puštaju djecu da se spontano igraju van.“

Odgojitelji, prema mišljenju odgojnih stručnjaka, većinom jednostavno šutke prihvaćaju ono što im društvo nameće.  
 

Što mogu učiniti roditelji i odgojitelji

Što se dakle može učiniti? Prema mišljenju Renz-Polstera postoji samo jedan put kojim bismo trebali krenuti: „Ne trebaju nam programi za djecu“, kaže on. „Ako uopće govorimo o programima, onda bismo mi njih trebali pratiti u njihovim programima.“ Jedini program koji djeca dobrovoljno odabiru jest igranje.

„Biti vani može izgledati vrlo raznoliko“, objašnjava Renz-Polster. „Jedno je kada dijete prolazi edukativnom stazom ili radi neku vježbu vani, a nešto je posve drugo kada se može slobodno igrati.“

Sličnog je mišljenja i odgojna stručnjakinja Blincoe. „Djeca moraju puno toga naučiti kako bi bila spremna na školu“, piše ona u svojoj knjizi. „Pritom se ipak ne radi o abecedi ni slovima vlastitog imena, već o kontroli tijela i osjećaja, ophođenju s drugima i procjenjivanju opasnosti.“

Renz-Polsterov savjet roditeljima glasi: „Tvoje će dijete postići u životu sve ono što želi ako ostane znatižljno i bude imalo hrabro srce.“  

Nijedno dijete neće doživjeti neuspjeh u životu ako ne nauči dovoljno rano čitati ili računati. „Međutim doživjet će neuspjeh ako mu ugasimo sjaj u očima.“  

Preneseno s Huffington Post