Dječja pitanja ne bismo trebali ignorirati, već ih shvatiti kao pokretače razvoja. Važna je navika postavljanja pitanja, onih s mogućim i nemogućim odgovorima. Jer pitanja su temelj razvoja i osnova učenja.

"Uistinu važna pitanja su, naime, samo ona koja može formulirati i dijete. Samo su ona najnaivnija pitanja stvarno značajna. To su pitanja na koja nema odgovora". 
Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Zamislimo da su misli cigle, a uzročno-posljedične veze koje ih povezuju cement koji izbacuje mješalica pitanja. Zamislimo dijete koje poput marljivog projektanta i graditelja slaže te cigle jednu na drugu i povezuje ih logičkim vezama stvarajući oblik građevine ''svijeta oko sebe''.

Dijete stvara sliku svijeta; u rukama drži kist i slika ga na još praznome platnu svoje percepcije; svira po tipkama, prevrće po žicama i komponira značenja koja u njemu nalazi; poput lingvista pojavama pridružuje objašnjenja, poput sociologa, tumači ponašanja i društvene prakse; poput filozofa, promišlja i daje smisao svemu na što nailazi u svom graditeljskom pothvatu. Dijete polako, s revnošću mrava i predanošću pčele nepoznato pretvara u poznato.
 

Pokretači misaone aktivnosti

Ono što pokreće cijeli taj proces izgradnje misaone građevine svijeta oko sebe su – pitanja. Kada naiđe na rupu u svome znanju, na kognitivnu neravnotežu, dijete se pita. Zašto? "Zašto je sada ovo tijesto tako mljackavo?" Pitanje će možda postaviti na glas, no puno češće postavlja ga u sebi i traga za odgovorom, za zakrpom za rupu znanja, težeći ponovno uspostaviti kognitivnu ravnotežu.

"Aha, ima previše vode, a premalo brašna." Kako? "Kako da bude manje mljackavo pa da ga mogu lakše mijesiti bez toga da mi se ovako dosadno lijepi po prstima? Ako je problem u previše vode, dodat ću brašna." Pitanja su pokretači misaone aktivnosti, nerazumijevanje neke pojave tjera dijete da si je objasni. Upravo zato trebamo poticati postavljanje pitanja i odgovarati na pitanja djece koja su ponekad tako brojna da njihov natalitet premašuje Kineze i Indijce zajedno. 
 

Pitanja bez odgovora

Posebno je izazovna jedna skupina pitanja… to su pitanja bez odgovora koja spominje Kundera. ''Zašto Sunce izlazi svaki dan? Zašto mi postojimo? A tko je prvi postojao? A odakle je on došao? A gdje je to odakle je on došao? Kako izgleda ništa?'' I tako u nedogled.

Gusjenica dječjih pitanja vezana uz smisao i svrhu egzistencije je beskonačna. Odrasli su već uglavnom odustali od traženja odgovora na nešto na što odgovora nema jer su naše ljudske mogućnosti ipak samo mogućnosti, imaju svoje domete i svoja ograničenja. Ali djeca se pitaju. Oni postavljaju ta naivna i značajna pitanja s čežnjom da daju temelje misaonoj građevini svijeta oko sebe, iz potrebe da označe početak svega i sebe u tome svemu. Jer ih otpočetka (evo, otpočetka) učimo da sve ima svoj početak: dan, čovjek, rijeka, pjesma… 
 

Djecu treba poticati da se pitaju i teže razumjeti

Dječja pitanja, pa i ove ''bezodgovorne fanatike'', ne bismo trebali ignorirati, već ih shvatiti kao pokretače razvoja, kao mješalice za cement za povezivanje cigli. Zato ih treba poticati, dati im na značaju i sačuvati taj naivni dječji poriv da se pitaju i da teže razumjeti. Nije bitno hoće li doći do rješenja kako je sve nastalo i otkud nas na ovom Pitanju bez Odgovora zvanom Zemlja. Neće. Temelji misaone građevine ostat će lebdeći.

Važna je navika postavljanja pitanja. Onih s mogućim i nemogućim odgovorima. Jer pitanja su temelj razvoja i osnova učenja. Kako?

Pitanjima se potiče misaona aktivnost, zahvaljujući rupama u znanju i kognitivnoj neravnoteži na čijim krajevima dolazi upitnik, djeca misle. Analiziraju, uspoređuju, zaključuju. Pitanje je formulirani problem, a problem, po svojoj prirodi, vapi za rješenjem.

Zahvaljujući navici postavljanja pitanja, stvari se ne uzimaju zdravo za gotovo. Preispituju se uvriježene prakse i konvencionalnosti, kao i ono što se smatra normalnim, dovode se u pitanje norme, pravila, ideologije…, a pitanja su i neobično učinkovita kada je riječ o razgrađivanju standardiziranosti i klišeja. Pitanja su okidači kritičkog mišljenja i generatori kreativnosti.

Pitanja razvijaju postojeće ideje, teorije, definicije, rješenja… Pitajući se o tome što je bolje, lakše, kvalitetnije, smislenije, pravednije, definiramo koncepte boljeg, lakšeg, kvalitetnijeg, smislenijeg i pravednijeg, i zatim, pitajući se kako postići to bolje, lakše, kvalitetnije… osmišljavamo načine i pronalazimo metode. 
 

Aktivni kreatori vlastite budućnosti

Ako želimo djecu naučiti učiti, ako želimo da budu aktivni kreatori vlastite budućnosti, društveni kritičari kojima se ne može manipulirati, pametni potrošači, osviješteni korisnici medijskih sadržaja, autonomni subjekti, a ne heteronomni objekti, trebamo poticati njihov urođeni poriv za postavljanjem pitanja, stvaranjem slobodnog obiteljskog i školskog okruženja koje pitanja dočekuje s dobrodošlicom. Mjerama aktivne politike promicanja i poticanja nataliteta pitanja, potaknut ćemo cjelokupni razvoj djeteta usmjeravajući ga prema samostalnosti, originalnosti i aktivnosti. 

Pitanja su možda i osnova ljudskosti. Ono što nas razlikuje od životinja, srž definicije humanoidnosti (u misaonom smislu) i njezina granica. Pitamo se, odgovaramo, stvaramo kulturu, razvijamo znanost… a sve uvijek počinje pitanjem… (možda je pitanje taj nedokučivi početak). Prestanemo li se pitati, prestajemo biti ljudi (u misaonom smislu)… Što je bilo prije? Kokoš ili jaje? Ili pitanje (o kokoši i jajetu)? 

"A pitanje na koje nema odgovora jest barijera koja onemogućuje da se ide dalje. Drugim riječima, upravo pitanja na koja nema odgovora ograničavaju ljudske mogućnosti, ocrtavaju granice ljudskog postojanja."
Milan Kundera, Nepodnošljiva lakoća postojanja

Preneseno s Klokanica.24sata.hr

Kada čujete riječ "privrženost", na što najprije pomislite? Ako je vaša prva asocijacija majka, u svom odgovoru sigurno niste usamljeni. Većina ljudi povezat će pojmove poput brižnosti, topline i skrbi s majkama, dok će ulogu hranitelja, igru, natjecanje ili discipliniranje češće povezati s očevima. Takva uvjerenja mogu imati značajan utjecaj na formiranje roditeljskih uloga i obiteljske dinamike, a stereotipi i predrasude koje gradimo na temelju tih uvjerenja nerijetko dovode do diskriminirajućih ponašanja i potiču polarizaciju pri raspravama o društveno osjetljivim temama poput koji je roditelj "bolji" ili s kojim roditeljem će dijete živjeti nakon razvoda. U ovom članku dat ćemo pregled istraživanja o roditeljskim ulogama u obiteljima koje uključuju majke i očeve.

Privrženost se definira kao snažna emocionalna veza koju imamo s posebnim ljudima u našim životima i koja nam pruža ugodu i radost kada smo s njima u interakciji, dok nam u trenucima straha i neugode mogu biti utjeha (Berk, 2015). Bowlby, autor najpoznatije teorije privrženosti, vjerovao je da je dojenčad predodređena svoja ponašanja privrženosti usmjeriti prema jednoj osobi, u pravilu onoj koja primarno skrbi o djetetu, no moguće je ostvariti privrženost i s više osoba. Ono što nam je već duže vrijeme poznato i potvrđeno brojnim istraživanjima je da iskustva ranih interakcija s roditeljima/skrbnicima, njihova prisutnost, osjetljivost i spremnost da odgovore na potrebe djeteta stvaraju temelje za kasniju kvalitetu odnosa koje uspostavljamo s drugim ljudima. Također, poznato je da odnos roditelja i djeteta i kroz adolescenciju ostaje važan za djetetovu dobrobit, čak i važniji od utjecaja vršnjaka (Van Wel, Linssen & Abma, 2000, prema Allgood, Beckert i Peterson, 2012), a utjecaj kvalitete te emocionalne veze vidi se i u odrasloj dobi.
 

Roditeljske uloge i društveni kontekst

Sve do kraja 20. stoljeća psiholozi i psihologinje su i sami pokazivali slabo zanimanje za ulogu očeva u razvoju djece. Naime, godine nakon Drugog svjetskog rata obilježio je nagli društveni, gospodarski i tehnološki napredak čiji je zaštitni znak bila nuklearna obitelj na čelu s muškarcem koji donosi kruh u kuću te ženom koja brine o domu i obitelji. U tom kontekstu niti znanstvenici nisu bili jabuka koja pada daleko od stabla, pa su se u skladu s vremenom u kojem su odrastali prilikom proučavanja ranog razvoja djece usmjeravali gotovo isključivo na interakciju majke i djeteta (između ostalog majke su češće bile i dostupnije istraživačima upravo radi toga što nisu bile zaposlene i brinule su o djeci). Jedna od posljedica manjka istraživanja o interakciji očeva i djece bila je i implicitna pretpostavka da su muškarci nezainteresirani za skrb o djeci (Lamb, E.M., 2010). Međutim, s razvojem društvene svijesti koja je bila potaknuta brojnim pokretima za ljudska prava 70-ih godina, uključujući i feminističke pokrete, u psihologiji se dogodio zaokret te se razvio interes za proučavanjem utjecaja kojeg imaju očevi na emocionalno i socijalno sazrijevanje djece.
 

Razlike postoje

U početku, smatralo se da se utjecaj očeva na privrženost u odnosu na majke razlikuje po tome što oni provode vrijeme s djecom u različitim aktivnostima; dok se očevi s djecom igraju, majke su "specijalizirane" za utjehu i nježnost. Daljnja istraživanja pokazala su međutim da se i majke i očevi s djecom igraju i da majke to čak čine češće od očeva s obzirom da s njima u prosjeku i provode više vremena, no očevi se razlikuju po načinu na koji se igraju s djetetom. Istraživanja (Parke, R.D., 1995; Grossman i sur., 2002) koja su ispitivala na koji točno način očevi daju svoj jedinstven doprinos razvoju sigurne privrženosti kod djece pokazala su da očevi provode više vremena s djecom u stimulirajućoj i direktnoj igri jedan-na-jedan, potičući istraživačko ponašanje i preuzimanje rizika, što ima pozitivan učinak na regulaciju emocija i socijalnih interakcija. Istraživanja ističu razlike u načinu igre majki i očeva opisujući da majke češće pribavljaju igračke, pričaju s dojenčadi i nježno igraju standardne igre poput  skrivača, dok očevi više prakticiraju visoko pobuđujuće fizičke igre (Feldman 2003, prema Berk, 2015).

Međutim, osim same stimulativnosti i postavljanja izazova u igri važna je i očeva osjetljivost – vještina prepoznavanja i pravilnog interpretiranja dječjih signala te prikladno reagiranje na dječje potrebe. Očeva osjetljivost, baš kao i majčina, predviđa budući djetetov socio-emocionalni, kognitivni i jezični razvoj. Štoviše, u obiteljima u kojima očevi dijele odgovornost za skrb o djeci ili su pretežno uključeni u njihov odgoj, djeca pokazuju veće kognitivne sposobnosti, empatiju, manje rodno-stereotipnih uvjerenja i češće doživljaju vlastite osobine i same sebe kao izvor kontrole nad vlastitim ponašanjem u odnosu na djecu iz obitelji u kojima su uloge tradicionalno raspodijeljene (Lamb, E.M., 2010).
 

Sličnosti su veće nego razlike

Često možemo svjedočiti vjerovanjima i doživljajima da je majka osobito osjetljiva na djetetove potrebe i stanja, lakše se poistovjećuje s djetetom i doživljajima kroz koje dijete prolazi, što se nerijetko dovodi u vezu s njihovom povezanosti i zajedništvom tijekom perioda trudnoće i rane brige za dijete. Perspektivi očeva i njihovoj prilagodbi u roditeljstvu kao da se još uvijek ne pridaje dovoljno važnosti, preskaču se njihova iskustva ili se o njima govori potiho i sramežljivo. Zanimljivo je da očevi, kada postanu roditelji i ako su u istoj mjeri uključeni u interakciju s novorođenčetom, prolaze kroz sličnu hormonalnu promjenu kao i majkeosjećaju jednaku anksioznost kao i majke zbog odvajanja od djeteta i jednaku zabrinutost zbog utjecaja tih dnevnih odvajanja na dobrobit djeteta (Deater-Deckard i sur, 1994, prema Berk, 2015). Oba roditelja pokazuju se dovoljno osjetljivima za razvojne potrebe djeteta i spremna prilagoditi svoje reakcije u skladu s time (Crawley & Sherrid, 1984, Notaro & Volling, 1999 prema Lewis i Lamb, 2003). I očevi i majke prilagođavaju svoj govor u interakciji s djetetom, govoreći sporije i jednostavnijim izrazima, reduntantnije i s više imitiranja (Kokkinaki & Kugiumutsakis, 2000, Lewis i dr. , 1996;  Rondal, 1980 prema Lewis i Lamb, 2003).

Rezultati longitudinalnog istraživanja (Brown, Mangelsdorf i Neff, 2012) u kojem se kroz tri godine pratilo očeve i njihovu djecu u dobi od 13 do 36 mjeseci starosti pokazali su da očev stupanj osjetljivosti (u smislu prepoznavanja i adekvatnog reagiranja na dječje potrebe), i uključenosti (količina vremena provedena u izravnom kontaktu s djecom) predviđaju razvoj sigurne privrženosti kod djece. Međutim, u slučaju kada su očevi bili visoko osjetljivi, njihova uključenost bila je manje značajna za predviđanje sigurne privrženosti, što govori u prilog tome da je kvaliteta kontakata ipak važnija od njihove učestalosti. Osim toga, pokazalo se da ova veza ide i u obrnutom smjeru, odnosno da sigurna privrženost također utječe na kasniju osjetljivost očeva, što se vjerojatno može objasniti činjenicom da ponašanja djece koja komuniciraju povjerenje, bliskost i emocionalnu dostupnost djeluju poticajno na očeve u smislu njihovog osjećaja sigurnosti, samopouzdanja i zadovoljstva očinskom ulogom te se na taj način razvija međusobno nagrađujuća interakcija između oca i djeteta.

Važno je napomenuti pri tome da su se karakteristike oca kao roditelja (toplina, brižnost, uključenost, osjetljivost) pokazale važnijim utjecajem na zdrav razvoj djeteta nego obilježje maskulinosti, za koje ne postoje dokazi da značajno doprinosi psihičkom zdravlju djeteta (Lamb, E.M., 2010).
 

Očevi i kćeri – slijepa točka znanosti

Odnos očeva s kćerima najmanje je proučavan, tek je u posljednje vrijeme pažnja istraživanja usmjerena na tu dijadu. Dugo se smatralo da očevi igraju važniju ulogu u razvoju sinova nego kćeri, a očevi su obično bili manje uključeni s kćerima nego sa sinovima. No kvaliteta očinstva jednako utječe na djecu oba spola i ima dugotrajne psihološke posljedice. Kćeri koje se mogu bolje identificirati i povezati sa svojim očevima imaju višu razinu samopoštovanja, nezavisnosti i uspješnosti. Osjećaj bliskosti s ocem ima značajan pozitivan utjecaj na njihovo zadovoljstvo životom. Također, veće sudjelovanje oca u brizi o djetetu povezano je s manje stereotipnih stavova o rodnim ulogama (Lamb, 1981 prema Allgood i sur., 2012). Višegodišnja praćenja pokazuju da je uloga oca važna u zadovoljstvu partnerskim odnosima i roditeljskim vještinama njihove odrasle djece, kao i njihovoj psihosocijalnoj prilagodbi i količini stresa u odrasloj dobi (Allgood i sur., 2012).
 

Kulturalni utjecaj na razvoj roditeljskih uloga

Formiranje roditeljskih uloga i ponašanja događa se u složenom sustavu obiteljskih stavova i odnosa, što utječe i na sudjelovanje majki i očeva u brizi za dijete već od prvih dana života. Beitel i Parke (1998, prema Berk, 2015) naglašavaju da kad oba roditelja vjeruju da su muškarci sposobni njegovati dojenčad, očevi posvećuju više vremena skrbi za dijete, dok Lamb i Lewis (2004, prema Berk, 2015) ističu toplu bračnu vezu kao faktor koji podržava osjetljivost oba roditelja i sudjelovanje u brizi za dijete, a osobito je važna za očeve.

Istraživanja u različitim kulturama podupiru i ističu značaj i snažnu ulogu oca, njegove topline i osjetljivosti u podizanju djece i njihovom odrastanju u zadovoljnu, samopouzdanu i dobro prilagođenu osobu, što pobija donedavno uvriježena mišljenja o očevoj važnosti primarno kao osobe koja privređuje za obitelj i disciplinira. Međukulturalna istraživanja ističu jaku povezanost između količine vremena koju očevi provode blizu dojenčadi i male djece i njihovih izraza brige i nježnosti (Berk, 2015). Ono što je sigurno jest da značajan utjecaj na formiranje roditeljskih uloga, kako majke tako i oca, utječu vrijednosti i vjerovanja koja donosimo iz naših primarnih obitelji i vlastitog iskustva, ali i vrijednosti specifičnih skupina kojima pripadamo, okruženja i kultura u kojima živimo.

Nadamo se da će iznesene spoznaje i nalazi suvremenih istraživanja djelovati motivirajuće većem broju muškaraca da postanu aktivniji i dostupniji u brizi i bivanju sa svojom djecom. Također se nadamo da će svatko od nas pojedinačno, ali i da ćemo kao društvo postati otvoreniji i motiviraniji za preispitivanje uvjerenja, stavova i predrasuda koje imamo kada razmišljamo o važnosti uloge oca i majke te mijenjati obrasce ponašanja u korist kvalitetnijih odnosa koje gradimo s djecom.

Preneseno sa stranica Zagrebačkog psihološkog društva

Tjeskoba nije neobičan problem današnje djece. Kao i odrasli, djeca različito reagiraju na stres ovisno o svojoj dobi, osobnosti i vještinama pronalaska utjehe. Naučite kako prepoznati znakove i uzroke ovog problema kod djece.

Kada je u pitanju tjeskoba kod djece, mlađi školarci vjerojatno neće moći objasniti svoje osjećaje, za razliku od onih starijih koji znaju točno što im smeta i zašto (iako nema garancije da će tu informaciju i podijeliti s roditeljima).

U većini slučajeva, strah, tjeskoba i stres kod djece mijenjaju se ili nestaju tijekom godina. Na primjer, vrtićka djeca koja su osjećala tjeskobu zbog odvajanja mogu u školi postati jako prilagodljiva. Učenici drugog razreda koji se boje mraka ili čudovišta odrastu u djecu koja vole priče o duhovima.

Jednom kada roditelj odredi je li ono što djeca osjećaju samo privremeno stanje ili je riječ o puno većem i dubljem problemu, mogu pronaći načine da pomognu djeci nositi se sa stresom i tjeskobom.

Znakovi tjeskobe kod djece

Promjene u ponašanju uobičajeni su znakovi koji ukazuju da je dijete pod stresom i tjeskobom. Neki od uobičajeni znakova su:

• Žaljenje na bolove u trbuhu ili glavobolje
• Problemi sa spavanjem ili koncentracijom
• Promjene ponašanja poput česte neraspoloženosti, impulzivnosti ili potrebe da stalno bude uz vas
• Stvaranje navika poput grižnje noktiju
• Želja za izbjegavanjem škole ili strah da u školi ne upadne u probleme

Uobičajeni uzroci dječjeg stresa

Izvori nekada mogu biti vanjski, poput problema u školi, promjene u obitelji ili svađe s prijateljima. Osjećaj tjeskobe može biti uzrokovan i dječjim osjećajima ili pritiscima, poput želje za boljim uspjehom u školi ili uklapanjem u društvo. Neki od uobičajenih uzroka stresa kod djece uključuju:

• Velike promjene u obitelji. Velike životne promjene poput razvoda, smrti, preseljenja, pa čak i rođenja brata ili sestre. Te stvari kod vašeg školarca mogu uzdrmati osjećaj sigurnosti, te ih zbuniti. Na primjer, novi brat bili sestra mogu u vašem djetetu izazvati osjećaje izdaje i ljubomore. Smrt člana obitelji, bake, djeda ili nekoga bliskog obitelji, može stvoriti zbunjenost i tugu, kao i tjeskobu i stres.
• Previše obaveza. Ako dijete stalno trči s jedne aktivnosti na drugu, moglo bi osjećati stres, posebno ako je tip djeteta koje s vremena na vrijeme treba malo mira i vremena za sebe.
• Pritisak koji si sami nameću. Puno djece može biti tjeskobno jer žele dobre rezultate u školi. Žele se uklopiti i biti prihvaćeni. Pritisak koji si sami nameću posebno je uobičajen kod djece koja se boje grešaka ili da nešto neće dovoljno dobro napraviti.
• Stres uzrokovan nečim u školi. Maltretiranje od strane kolega ili zadirkivanja mogu postati problem kada djeca krenu u školu. Čak i ako dijete nije u klasičnom smislu maltretirano, pritisak da se uklope i postanu omiljeni može biti stresan. Za mlađe školarce tjeskoba zbog odvajanja može biti problem.
• Loše vijesti. Novinski naslovi i televizijske vijesti o prirodnim katastrofama, terorizmu i nasilju, mogu ih uznemiriti i uzrokovati stres. Kada dijete čuje ili vidi loše vijesti, moglo bi biti zabrinuto da će se nešto loše dogoditi njima ili nekome koga vole.
• Strašan film ili knjiga. Izmišljene priče mogu također biti okidači stresa i tjeskobe. Na djecu obično utječu zastrašujuće i nasilne scene iz filmova ili odlomci u knjigama. Dok neki mogu biti osjetljiviji na medijske sadržaje od drugih – ono što plaši ili uznemiruje jedno dijete možda ne utječe na drugo – dobro je znati što utječe na vaše dijete, limitirati nasilni sadržaj iz medija i držati se knjiga, filmova, videoigrica i ostalih sadržaja koji odgovaraju dobi djeteta.

Preneseno s Net.hr

Pročitajte više o tehnikama opuštanja za djecu i otkrijte 11 učinkovitih načina kako zaštititi djecu od stresa.

Veliki sam obožavatelj učitelja. I ja sam jedan od njih. I moja žena. Ali, govoreći kao roditelj, mi općenito od učitelja tražimo stvari za koje bismo se trebali sami pobrinuti.

Iako učitelji rado pomažu u razvoju djeteta, nije njihov posao poučavati djecu da budu dobri građani. Oni trebaju biti korisnici našega dobrog odgoja, jer mi učimo svoju djecu da budu dobra.

Učitelji nisu dužni učiti moju djecu da kažu „molim” i „hvala”. Učitelji trebaju imati koristi od toga što sam ja svoju djecu već naučio bontonu.

Oni ne bi trebali učiti moju djecu da ne budu nasilnici. Moj je posao naučiti djecu da ne budu nasilnici i da ne zlostavljaju drugu djecu. Učitelji bi trebali biti korisnici činjenice da sam ih ja naučio da budu ljubazna i obzirna.

Učitelji ne bi trebali učiti moju djecu poštivati autoritete. Oni trebaju uživati u tome što smo moja supruga i ja to već učinili. Kada učiteljica zamoli mog sina da nešto učini, on treba znati da mora reći: „Da, učiteljice.”

Učitelji ne bi trebali poučavati moju kćer opasnostima na društvenim mrežama. Nisu oni kupili mom djetetu iPhone u 12. godini i očekivali od nje da bude svjesna odgovornosti koja dolazi s time. Učitelj treba uživati blagodati činjenice da sam ja već naučio svoju kćer da su Facebook, Instagram, Snapchat i drugo plodno tlo za nasilnike i zlostavljače.

Učitelji ne bi trebali učiti mog sina higijeni. Oni trebaju imati koristi od toga što sam ga ja već naučio da se redovito tušira, koristi se dezodoransom i nosi čistu odjeću.

Učitelji ne bi trebali učiti moju djecu da nisu jedini na svijetu. Da se svijet ne okreće oko njih. Da njihove riječi imaju težinu, a njihova djela posljedice. Da će ih lijepa riječ odvesti dalje nego laž ili pokvarenost. Da je u redu katkad šutjeti. Da držanje mobitela u ormariću za vrijeme nastave ne boli. Da ne znaju koliko su sretni što imaju priliku ići u školu u kojoj ima pitke vode, hrane i učitelja kojima je stalo do njih i koji žele vidjeti njihov uspjeh.

Kad se zapitamo zašto Johnny još nije naučio čitati i pisati, pokušajte shvatiti nešto: ako ga moramo naučiti sve gore navedeno, onda nam ne preostaje mnogo vremena da ga poučavamo čitanju i pisanju.

Od učitelja ne bi trebalo očekivati da poučavaju djecu svim gore navedenim stvarima. Učitelji trebaju biti korisnici činjenice da smo ih ja i moja supruga već svemu tome naučili. Mi roditelji trebamo odraditi bolji posao šaljući u školu djecu koja su spremna učiti školske, a ne životne lekcije.

Ali i ja kao roditelj često ne uspijem u svojim roditeljskim dužnostima. Kada se to i dogodi, utješim se činjenicom da postoje posvećeni učitelji koji će, unatoč svemu, ipak odvojiti vrijeme kako bi podsjetili moje dijete da kaže „molim” i „hvala”, upozorili ga na zamke društvenih mreža, savjetovali o osobnoj higijeni i poučili ih da budu bolji ljudi.

Autor: Thomas Fuller 

Preuzeto sa skolskiportal.hr

ZAGREB

Zbog velikog interesa u organizaciji nakladničke kuće Harfa 21. svibnja 2014. u 16.30 u hotelu Aristos (Cebini 33, Buzin) održat će se predavanje dr. sc. Ranka Rajovića na temu NTC–sustav učenja pod nazivom Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ, 1. dio.

Predavanje je namijenjeno roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, pedagozima, psiholozima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece.

Ako želite prisustvovati predavanju, prijavite se on-line prijavnicom, a zatim izvršite uplatu kotizacije u iznosu od 117,00 kn. Upute za uplatu dobit ćete na e-mail adresu nakon prijave.

Predavač je autor NTC–sustava učenja, doktor neurofiziologije, predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece.

NTC-sustavom podiže se intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.

NTC-sustav učenja je program koji se temelji na znanstvenim istraživanjima iz područja neurofiziologije koja govore da se kod djece u dobi do sedme godine života razvije čak 75 % neuronskih veza tzv. sinapsi izravno odgovornih za intelektualne sposobnosti djece.

Činjenica je da inteligencija ne ovisi samo o broju neurona, odnosno da nije uvjetovana samo genetskim potencijalom nego i vezama među neuronima, tzv. sinapsama. Razdoblje do sedme godine života najdragocjenije je za formiranje novih neuronskih veza (sinapsi). NTC–sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi, a na njega će dr. Ranko Rajović odgovoriti tijekom predavanja.
NTC–sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece, a  temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 % svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 % sinapsi nastane već do pete godine. Taj se argument čini dovoljno uvjerljivim da posvetimo veliku pozornost predškolskoj dobi, učinkovitosti učenja i korištenju dječjeg pamćenja. Ako tijekom formalnog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja radimo sa samo 25 % preostalih mogućnosti korištenja potencijala mozgovnog kapaciteta, tada je važno znati kako se razvija dijete do sedme godine života.
NTC-sustav učenja dr. Ranka Rajovića primjenjuje se na različite načine u 14 europskih zemalja. Sustav podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Taj sustav učenja predstavlja operacionalizaciju teorijskih spoznaja navedenih znanstvenih disciplina, što je dobar pokazatelj kako povezivati teoriju s obrazovnom praksom. Pritom je riječ o novom pristupu učenju u kojem dominira misaona aktivnost djeteta i njegov uspješan razvoj. Sustav je vrlo dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole. Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove prema povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja. Naglašava se važnost obitelji i šire društvene zajednice (vrtići, škole, centri za darovite) u razvoju darovite djece. NTC-sustav učenja ozbiljno će poljuljati opravdanost tradicionalnog rada s djecom.
Ako imate pitanja ili nedoumica vezanih uz predavanje nazovite nas na 098/305534.

U želji da što više motiviraju učenike, roditelji nerijetko obećavaju nagrade.

Približava se kraj školske godine, pišu se zadnji testovi, ispravljaju ocjene, djeca su pod pritiskom, a s njima i mnogi roditelji.

U želji da što više motiviraju učenike, roditelji nerijetko obećavaju nagrade. Isto rade i roditelji odlikaša koji dijete žele nagraditi za trud tijekom cijele godine i smatraju da je to ispravno. Darovi su razni: od novih mobitela, bicikala, tableta, putovanja i sl.

Ipak, nekoliko istraživanja pokazalo je kako nagrade za ocjene nisu dobra ideja. Psiholog Richard Ryan sa sveučilišta Rochester u New Yorku smatra da su djeci tako motivacija za učenje pokloni, a ne znanje.

“Sada je roditelj taj koji mora nadzirati i poticati dijete, umjesto da dijete samo shvati vrijednost učenja i upornosti. Bilo bi bolje da roditelj na drugi način pohvali dijete – recimo, da mu predloži da zajedno proslave uspjeh, odu na izlet, pizzu i sl. Nagrađivanje i proslava nekog uspjeha dvije su različite stvari“, smatra prof. Ryan.

Na taj način razmišlja i mama blogerica, Christine Organ.

“Ja vjerujem u nagrađivanje truda, a ne rezultata. Jedno dijete može kliziti kroz sve razrede s čistom peticom, dok se drugo dijete mora mučiti i učiti za četvorku. Što poručujemo ako nagradimo samo učenika koji je prošao s pet? Da trud onog drugog nije vrijedan? Osobno, uspjeh djece radije slavim nego da ga nagrađujem, a najviše razloga za slavlje imam kad vidim da su moja djeca lijepo odgojena i pomažu drugima. Uostalom, to je ono što je važno, a ne ocjene u imeniku”, kaže mama Christine.

Preneseno s Prvi.hr

Priča o Djedu Božićnjaku zapravo započinje Svetim Nikolom.

Sv. Nikola je rođen u gradu Patari u Maloj Aziji, u pokrajini Liciji u 3. stoljeću. Njegovi bogati roditelji umrli su dok je još bio mlad, pa je ostao sam. Vjerujući u Isusove riječi, svo bogatstvo roditelja odlučio je podijeliti siromašnima, bolesnima i potrebitima. Svoj život je posvetio Bogu, te je još kao mlad postao biskup, poznat po dobrim dijelima.

Život mu nije bio lak, posebice ne zbog cara Dioklecijana kada je bio protjerivan i zatvoren.

Prema narodnom vjerovanju, činio je čuda: poput Isusa smirio je uzburkano more i time postao zaštitnik mornara. Posebno je volio djecu, vjeruje se da je imao sposobnost ozdravljenja jer je molitvom ozdravio bolesnog dječaka zbog čega postaje zaštitnikom djece.

Umro je 6. prosinca, a godišnjica njegove smrti slavi se kao Dan Svetog Nikole.

Jedna od brojnih priča koje se pripovijedaju o njemu jest i ona o siromašnom čovjeku s tri kćeri. Budući da je djevojkama za udaju trebao miraz, otac ih nije mogao udati. Bez miraza, nesretni otac odlučio je prodati svoje kćeri. Uplašene za svoju sudbinu djevojke su molile Boga za pomoć. Sveti Nikola nekako je doznao za tu odluku nesavjesnog oca pa je napunio vreću zlatnicima, umotao u platno, krišom noću došao do kuće i ubacio zamotuljak kroz prozor. Otac triju djevojaka začudio se kad je ujutro našao toliki novac. Svota je bila dovoljna da časno uda jednu kćer, što je i učinio. Isto se dogodilo i drugi put, pa je tako siromašni otac udao i drugu kćer. 

Dalje priča ima dva kraja. Prema jednoj, otac je vjerovao da će taj dobrotvor doći i po treći put, pa ga je u zasjedi čekao nekoliko noći. I doista, baš kad sv. Nikola ubaci svoj dar i za najmlađu kćer, skoči otac, stigne neznanca i prepozna u njemu Nikolu. Unatoč zaklinjanju na šutnju, sretni otac je razglasio po cijelom mjestu radosnu vijest.

Drugi kraj priče govori da je Nikola vidio oca kako ga čeka, pa se popeo na krov i zlatnike ubacio kroz dimnjak. Kako su se na otvorenom ognjištu sušile čarape, zlatnici su pali u njih. Navodno upravo od toga dolazi tradicija stavljanja poklona bilo u čarape ili čizmice, ali i priča o Djedu Mrazu koji poklone spušta kroz dimnjak.

Dva mozga prikazana na slici pripadaju trogodišnjoj djeci, no ipak je razlika u njihovoj veličini značajna.

Ono što je još značajnije jest to da se čini kako promjena u volumenu i izgledu ovisi o tome kako se prema djetetu odnosila majka ili glavni skrbnik.

Profesor Allan Schore sa Sveučilišta UCLA, koji je pridonio velikom broju istraživanja o ovom fenomenu, ističe kako je rast moždanih stanica "posljedica interakcije djeteta sa glavnim skrbnikom", izvijestio je The Sunday Telegraph.

Mozgovi ovo dvoje trogodišnjaka variraju u veličini u skladu s ljubavlju koju su dobivali od svojih skrbnika. Slika je preuzeta iz rada Brucea D. Perryja "Childhood Experience and the Expression of Genetic Potential: What Childhood Neglect Tells Us About Nature and Nurture" (Iskustvo iz djetinjstva i izraz genetskog potencijala: što nam zanemarivanje u djetinjstvu govori o prirodi i skrbi)
To znači da rast djetetovog mozga "doslovno iziskuje pozitivnu interakciju između majke i djeteta. Razvoj cerebralnih sklopova ovisi o tome."

Članak također dodaje kako o odnosu prema djeci u njihove dvije prve godine života ponekad ovisi hoće li dijete kada postane odrasla osoba imati potpuno funkcionalan mozak.
Ističe kako oštećenje koje nastaje pri zanemarivanju i drugim oblicima zlostavljanja može uzrokovati smanjenu inteligenciju, umanjenu sposobnost empatije te povećanu podložnost ovisnosti o drogama i nasilnom kriminalu.

Rad odražava otkrića dječjih psihijatara i neuroznanstvenika na Washington University School of Medicine u St. Louisu. U siječnju 2012. godine istraživanja su pokazala kako djeca školske dobi čije su majke o njima skrbile u ranom razdoblju života imaju mozak s većim hipokampusom. Hipokampus je ključna struktura važna za učenje, pamćenje i reakciju na stres.

Glavna autorica Joan L. Luby kazala je za Proceedings of the National Academy of Sciences Early Edition (Zbornik radova Nacionalne akademije znanosti – rana izdanja): "Pronašli smo vrlo snažnu vezu između majčinske skrbi i veličine hipokampusa u zdrave djece."

Dodala je: "Roditelje bi trebalo poučiti kako skrbiti od svojoj djeci i kako ih poticati. To su vrlo bitni faktori u razvoju zdravlja."
 

Veličina mozga također je bitna u vezi s nekoliko mentalnih oboljenja kao što su primjerice Alzheimerova bolest, depresija i šizofrenija. Prema izvješću u časopisu Nature Genetics smatra se kako smanjen volumen mozga pridonosi ovim oboljenjima.

Izvor: The Telegraph

Iskrena poruka Jacka Kornfielda za sve nas.

Dragi prijatelji, nakon više od četrdeset godina podučavanja mindfulnessu i suosjećanju tisuće ljudi na duhovnom putovanju, najvažnija poruka koju vam mogu dati je: Ne morate čekati da biste bili slobodni. Ne morate odgađati svoju sreću.
 

Prečesto se ove divne duhovne vještine isprepletu s vizijom samodiscipline i odgovornosti. Gledamo ih kako nas vode dugim putem punim prepreka do mogućih povlastica.

Sloboda nije rezervirana za posebne pojedince. Nitko ne može zarobiti vaš duh.

Da, potrebno je uložiti veliki napor i postoje zahtjevni ciklusi u našim životima. Ipak, bez obzira na kojem ste dijelu svog puta, postoji nešto što se zove „ubiranje plodova“ ili „počinjanje od rezultata“. Plodovi blagostanja te osjećaji sreće, slobode i ljubavi dostupni su sada, bez obzira na okolnosti u kojima se nalazite.
 

Kad je Nelson Mandela kročio iz zatvora Robben Island nakon 27 godina zatvoreništva, napravio je to s takvim dostojanstvom, velikodušnošću i opraštanjem da je taj njegov potez promijenio Južnu Afriku i inspirirao svijet.

Poput Mandele, i vi možete biti slobodni i dostojanstveni gdje god se nalazili. Koliko god okolnosti bile loše, koliko god vremena bila nesigurna, zapamtite, sloboda nije rezervirana za posebne pojedince. Nitko ne može zarobiti vaš duh.

Kad vas nazove šef, a vi osjetite strah ili tjeskobu, kad je netko u vašoj obitelji u sukobu ili teškoj situaciji, kad ste pod pritiskom rastućih svjetskih problema, imate izbor. Možete biti ograničeni i stisnuti ili možete iskoristiti tu priliku da se otvorite i otkrijete kako mudro reagirati na svom putu otkrivenja.

Ponekad je život blag prema nama, ponekad je izazovan, a ponekad vrlo bolan. Ponekad je cijelo društvo koje nas okružuje u previranju. Kakve god bile okolnosti, uvijek možete udahnuti, sagledati situaciju i zapamtiti da su hrabrost i sloboda dio vas, čekaju da ih probudite i ponudite ljudima oko sebe.

Čak i u najtežim okolnostima, sloboda duha je dostupna. Sloboda duha je tajnovita, veličanstvena i jednostavna. Slobodni smo i možemo voljeti u ovom životu – bez obzira na okolnosti.

Duboko u sebi znamo da je ovo istina. Znamo to kad god osjetimo da smo dio nečeg velikog – slušajući glazbu, vodeći ljubav, planinareći ili plivajući u moru, sjedeći pored umirućih voljenih ljudi dok njihova duša napušta tijelo poput zvijezde padalice ili svjedočeći čarobnom iskustvu rođenja djeteta. U ovakvim trenutcima valovi radosti prolaze našim tijelom i naše srce je okruženo mirom.

Sloboda počinje tamo gdje smo mi. Sara, samohrana majka dvoje djece, otkrila je da njezina osmogodišnja kćer Alicia ima leukemiju. Sara je bila prestravljena, tjeskobna, žaleći za gubitkom zdravlja svoje kćeri, uplašena jer bi je mogla izgubiti.

U prvoj godini, Alicia je prošla kroz dugačke tretmane kemoterapije, boravke u bolnici i brojne doktore. Strašna tuga ispunila je dom, a tjeskoba obojala Sarine dane. No, jednog dana dok su bile u šetnji, Alicia je rekla: „Mama, ne znam koliko ću dugo živjeti, ali želim da mi ti dani budu ispunjeni srećom.“

Njezine riječi su razbudile majku. Sara je shvatila da mora izaći iz strašne melodrame kako bi ispunila svoj um osjećajem slobode koji je osjećala njezina kćer te kako bi vratila osjećaj povjerenja. Uhvatila je svoju kćer i zaplesala s njom čvrsto je zagrlivši. Njezin strah se raspršio. A s vremenom je i Alicia ozdravila. Sada ima 22 godine i upravo je diplomirala.

Ali i da nije ozdravila, kakve dane mislite da je trebala poželjeti? Ne možete puno napraviti u životu ako se osjećate jadno. Isto tako možete odabrati biti sretni.

Kad sam imao 8 godina, jednog vrlo hladnog zimskog dana, moj brat i ja obukli smo jakne, šalove, kape i rukavice i izašli van igrati se na snijegu. Bio sam mršavko i tresao sam se od hladnoće. Moj brat blizanac Irv, jači, divljiji i punačkiji, pogledao me stisnut i neustrašiv i počeo se smijati. Onda se počeo skidati – prvo rukavice, onda kaput, džemper, majicu, potkošulju, cijelo se vrijeme smijući. Plesao je i paradirao uokolo polugol na snijegu dok nas je šibao hladan vjetar. Začuđeni, smijali smo se histerično.

Pronalaženje slobode je aktivni proces koji uključuje vaš um, srce i dušu.

U tom trenutku brat me je naučio kako odabrati slobodu, pokazujući svoj duh, što pamtim i dan danas. Bez obzira jesmo li u snježnoj mećavi ili osjećamo bol zbog gubitka, sramotu ili zajedničku nesigurnost, želimo biti slobodni. Želimo biti oslobođeni straha i brige i ne biti ograničeni predrasudama. Mi to možemo. Možemo naučiti vjerovati u ljubav, izraziti se i biti sretni.

Kad otkrijemo povjerenje i slobodu u nama samima, tada ćemo pronaći i način da ih podijelimo sa svijetom.

Barbara Wiedner, osnivačica organizacije Grandmothers for Peace, to objašnjava ovako: „Počela sam se pitati kakav svijet ostavljam svojim unucima. Pa sam napravila znak na kojem je pisalo ‘A Grandmother for Peace’ i stajala sam s njim na kraju ulice. Nakon toga pridružila sam se onima koji su klečali kao ljudska prepreka ispred tvornice oružja. Odvedena sam u zatvor, skinuta do gola i pretražena te bačena u ćeliju. Nešto mi se dogodilo. Shvatila sam da mi više ništa ne mogu. Bila sam slobodna!“ Danas Barbara i njezina organizacija Grandmothers for Peace djeluju u više zemalja svijeta.

Ta sloboda čeka i vas. Možete započeti s osobnom slobodom, slobodom duha, slobodom da krenete ispočetka, slobodom iznad straha i slobodom da budete vi i da otkrijete slobodu ljubavi, slobodu da se zauzmete za ono što je važno i slobodu da budete sretni. Pronalažene slobode je aktivni proces koji uključuje vaš um, srce i dušu. Smisao i ciljevi su jedno – budite vi, sanjajte, vjerujte i djelujte.

Možete odabrati svoju dušu. Sloboda, ljubav i sreća su vaši, u vašem su životu, vi birate okolnosti. Oni su vaše pravo koje ste dobili dolaskom na ovaj svijet.

Iz knjige No Time Like the Present: Finding Freedom and Joy Right Where You Are, autor: Jack Kornfield

Preuzeto s lionsroar.com