Drage mame, sadašnje i buduće, vjerojatno ste dosad čule ponešto o tome kako je dojenje dobro za vašu bebu. Saznale ste da je dojenje najzdravija hrana potpuno prilagođena vašoj bebi. Znate i da dojenjem štitite bebu od alergija i respiratornih infekcija i da dojenje donosi dugoročne zdravstvene dobrobiti za dijete. Oboružane tim saznanjima, vjerojatno ste odlučile dojiti i pružiti svome djetetu najbolji mogući početak. 

No, znate li da dojenje nije dobro samo za bebu, već jednako tako i za vas?

Dojenje je prirodna prehrana, i generacije majki tisućama su godina dojile svoju djecu. Godinama mnogobrojna znanstvena istraživanja ukazuju na koristi koje majke, kao i njihove bebe, dobivaju dojenjem. Neke od tih prednosti uočit ćete već u počecima dojenja. No dojenje je i dugoročno ulaganje u vlastito zdravlje.

• Dojenje značajno smanjuje faktore rizika kod najozbiljnijih bolesti žena: karcinoma dojke i ženskih spolnih organa, te srčanih bolesti.
• Dojenjem koje traje 6-24 mjeseca smanjujete rizik od raka dojke za 11-25%. Znanstvenici objašnjavaju ovaj fenomen supresijom ovulacije kod dojilja, ali i lokalnim učinkom koji je povezan s time da dojka obavlja svoju normalnu fiziološku funkciju.
• Dojenje također smanjuje i rizik od raka jajnika i maternice, vjerojatno stoga što tijekom perioda dojenja ne dolazi do ovulacije i izlaganja visokim razinama hormona estrogena.
• Možda vas zabrinjava činjenica da se radikalne dijete ne preporučuju dok dojite, a čini vam se da vam je sva stara odjeća pretijesna. No proizvodnja mlijeka je aktivni metabolički proces i na taj proces vaše tijelo troši 200-500 kalorija dnevno. Da bi potrošili tu energiju baveći se sportom, trebali biste 30 puta preplivati bazen ili svakodnevno sat vremena voziti bicikl (naravno, smijete plivati ili voziti bicikl i dok dojite, ako vas to veseli).
• Majke koje su za vrijeme trudnoće imale gestacijski dijabetes, imat će nižu razinu šećera u krvi ukoliko doje. Dojenjem se također smanjuje rizik od razvoja dijabetesa kod žena kod kojih je taj rizik inače povećan. Žene koje su već prije trudnoće bolovale od dijabetesa tipa I često tijekom dojenja trebaju uzimati manju količinu inzulina od majki koje ne doje. Dojilje također imaju visoku razinu korisnog HDL kolesterola, odnosno kolesterola visoke gustoće. Svi ovi čimbenici, optimalan gubitak težine, poboljšana kontrola šećera u krvi, kao i dobar profil kolesterola, smanjuju rizik od bolesti srca i krvožilnog sustava.

Naravno, prednosti dojenja nećete osjetiti samo u budućnosti, već i sad dok dojenje traje.

• Kada dojite vašu novorođenu bebicu, možda ćete osjetiti stezanje maternice, što će vam možda biti i neugodno. No to stezanje je korisno za vas. Dok dojite, vaše tijelo izlučuje hormon oksitocin, koji otpušta mlijeko iz mliječnih kanalića, ali i izaziva kontrakcije maternice. Na taj se način maternica steže, a stezanje pomaže da nakon poroda izgubite manje krvi, a maternica se brže vrati na svoju prijašnju veličinu.
• Ukoliko dojite često, svaki put kada vaša beba to zatraži, velika je vjerojatnost (preko 98 %) da ćete odgoditi ponovnu pojavu ovulacije i menstruacije. Količina željeza koja se izlučuje u majčinom mlijeku mnogo je manja od količine koju žena izgubi prilikom menstruacijskog krvarenja. Zbog toga dojenje štiti majku i od anemije koja je posljedica nedostatka željeza.
• Dojenje je financijski dobitak za vašu obitelj – ne trebate kupovati bočice niti dudice, sterilizatore ni skupo adaptirano mlijeko: kada je vaša beba gladna, žedna ili željna maženja, jednostavno joj ponudite dojku. Najbolja i najzdravija hrana već je tu, prave temperature, u odgovarajućoj količine i najljepšoj ekološkoj ambalaži. Jednostavna računica pokazuje da dojenjem tjedno uštedite oko 8 sati pripremanja bočica, pranja i sterilizacije.
• Možda će početak dojenja biti težak, a možda ćete prvih dana zabrinuto misliti kako ništa ne radite po cijele dane osim što dojite svoje novorođenče, koje kao da cijeli dan samo traži vašu dojku. Normalno je da bebe «nemaju reda», normalno je da traže dojku jako često, zbog gladi, zbog žeđi ili utjehe, posebno u prvih mjeseci ili dva dana. No na taj način se beba brine za vas. Prvih šest tjedana bebinog života, vi prolazite kroz period babinja, u kojem se vaše tijelo oporavlja od poroda. Dok dojite svoju bebu, i sami se odmarate.
• Kad dojenje krene, primijetit ćete kako vas sam čin dojenja smiruje i opušta: vaše tijelo prilikom dojenja proizvodi hormon prolaktin koji uzrokuje opuštanje. Osim toga, svakodnevno promatrate vašu bebu koja naočigled raste i buja, a za sve to je zaslužno vaše mlijeko. To vas s pravom čini ponosnom i jača vaše samopouzdanje.
• Svakodnevno privijate svoju bebu uz sebe, stavljajući je na prsa. Vi osjećate neodoljivi miris bebine kože, vaša beba se mazi uz vas i osjeća vaše disanje i otkucaje srca – poznati, prijateljski zvuk koji je slušala dugih devet mjeseci. To je tako jednostavan i prekrasan način da se međusobno zbližite i upoznate!

Uživajte u dojenju, velikom dobitku za bebu i za vas!

Preneseno s Roda.hr

Odgojni stručnjaci upozoravaju: današnja su djeca prerijetko  prirodi!

Mala stopala pokušavaju pronaći sigurno mjesto na kori drveta, potom žurno tapkaju naprijed po srušenom stablu. Hrabri skok, i ponovno su na mekoj livadi.

Gotovo da nema ničega ljepšeg od promatranja djeteta kako otkriva prirodu. Kako opipava kamen da vidi koliko je gladak. Kako isprobava kakvo je šumsko tlo pod bosim stopalima.

Za dječji je razvoj ključno to da se slobodno kreću i igraju u prirodi. No odgojni stručnjaci upozoravaju: današnja su djeca prerijetko u prirodi – posljedica toga su tjelesne tegobe, ali i psihički problemi te poremećaji u ponašanju.  
Danas za to postoji čak i naziv: sindrom deficita kontakta s prirodom.

„Da se radi o kokošima, protestirali bismo protiv takvih životnih uvjeta“

„Naša djeca najveći dio svoga vremena provode u zatvorenim prostorijama s televizorima, kompjuterskih igricama i Internetom“, piše britanska odgojna stručnjakinja  Kate Blincoe u svojoj knjizi „Green Parenting“ („Zeleno roditeljstvo“).
„Ona se ne kreću dovoljno i deblja su i sporija negoli djeca prethodnih generacija. Da je riječ o kokošima, protestirali bismo protiv takvih životnih uvjeta.“ Činjenica da roditelji to dopuštaju temelji se velikim dijelom na njihovoj brizi o sigurnosti djece, smatra Blincoe.

Takva je mišljenja i manhajmski pedijatar i znanstvenik Herbert Renz-Polster.

U  Njemačkoj se gotovo nitko nije toliko detaljno bavio tom temom poput njega.  U svojoj knjizi „Wie Kinder heute wachsen. Natur als Entwicklungsraum“ („Kako djeca danas odrastaju. Priroda kao razvojni prostor“) Renz-Polster zajedno s renomiranim neuroznanstvenikom Geraldom Hütherom upozorava na „ukućavanje“ djece.  
 

Djeca nemaju prilike slobodno se igrati

Pored nedostatka svježega zraka on kod djece koja malo vremena provode u prirodi vidi još jedan problem: takva djeca imaju premalo prilika za slobodnu igru, bez zadanih pravila – što primjerice idealno funkcionira u šumi.  

„Spontana igra, iz vlastita poriva, bez uputa i programiranja drastično se smanjila“, primjećuje on. To je trend koji zabrinjava. 
Naime „Djeca rastu tako da se suočavaju s izazovima koja su si sama zadala“, objašnjava taj znanstvenik. „Ona traže izazove na kojima se mogu okušati. To ih mentalno jača.“
Djeca bi se trebala samostalno razvijati. „Mi ih ne možemo učiniti snažnima, to motaju sama postati.“ A djeca se razvijaju tako da uče kroz igru – u prirodi su idealni uvjeti za takav razvoj.  

Lijep primjer za to donosi nam odgojna stručnjakinja Blincoe. „Trenuci čuđenja prirodi nešto su jako posebno“, piše u svojoj knjizi. „Kada puž proviri iz svoje kućice ili leptir sleti na djetetov nos“.   
Djeca najefikasnije uče kada ih pustimo da sama istražuju, savjetuje Renz-Polster. To se treba odvijati u okviru „sigurne slobode“. On govori o „nestrukturiranom istraživanju“ u prirodi.
 

Koliko je autonomno istraživanje važno, može se utvrditi prema sljedećim točkama:

1. Djeca koja provode više vremena u prirodi imaju više samopouzdanja

„Djeci je potrebno to iskustvo autonomnog istraživanja kako bi im tijelo, duh i svijest mogli zajedno rasti“, objašnjava Renz-Polster.

Samopouzdanje je, prema njemu, kod djece tijesno povezano s tjelesnim. „Ona moraju steći fizička iskustva kako bi primijetila da rastu u susretu s izazovima. Tako ona uče vladati i svojim tijelom i emocijama.“
 

2. Ona se uče samokontroli

Temeljna je dječja zadaća da u prvim godinama izgrade samokontrolu i socijalne kompetencije, kaže  Renz-Polster.

„U prirodi postoje idealni uvjeti za to. Odvedite djecu na rijeku i vidjet ćete kako će svako dijete odmah pronaći neki zadatak. Manja će djeca bacati kamenčiće, veća će od šljunka graditi branu.“  
 

3. Ona si grade izdržljivost i timske sposobnosti  

„Znam, smijem, želim“ – takvima se samostalno određenim zadacima gradi djetetov karakter“, kaže pedijatar Renz-Polster.

„Kada se više djece zajedno slobodno igra u prirodi, ona uče postavljati si grupne ciljeve i zajedno ih ostvarivati.“
 

4. Manje su sklona depresijama i drugim bolestima

„Boravak u zelenoj okolini smanjuje negativne osjećaje poput napetosti, bijesa i depresije“, piše Blincoe u svojoj knjizi. Osim toga boravak u prirodi jača imunitet i kondiciju.
 

5. U prirodi se mozak bolje umrežuje

Slobodna je igra od velike važnosti i za sposobnost učenja. „Iz neuroznanosti poznato je da posve neintencionalno igranje stvara najkvalitetnije mreže u moždanim strukturama“, kaže neuroznanstvenik Hüther.

On i Renz-Polster govore o tome da djeca moraju doći u takozvanu „zonu koja stvara žmarce“, dakle u zonu izazova.

„Djeca si postavljaju zadatke u okviru onoga što taman još mogu napraviti“, objašnjava Renz-Polster. „Priroda je predvidjela da se posebno snažni žmarci javljaju tamo gdje se miješaju želja i strah.“

Na taj se način djeca najbrže razvijaju.

„Kada se djeca penju po strušenom stablu, svako si dijete samostalno traži mjesto s kojega će skočiti“, kaže taj pedijatar.

Važno je pritom, upozorava on, da se roditelji ne miješaju previše  taj proces. „Nikome neće koristiti ako se djetetu odredi s kojega mjesta sa stabla da skoči. Ne možemo odrediti djeci kada će ući u „zonu žmaraca“.
 

6. Djeca su bolje uravnotežena ako više vremena provode vani

To će vam moći potvrditi svatko tko je barem jednom otvorio vrata djetetu koje se blistavih očiju i zacrvenjelih obraza vratilo iz šume ili obližnjeg parka. I Renz-Polster kaže: „Djeca bolje spavaju i manje se inate ako su se igrala vani.“
 

Zašto su djeca onda tako malo u prirodi?

Kada je dakle za djecu toliko važno da se slobodno igraju vani, zašto onda to tako rijetko čine?
To je problem cijele zajednice, smatra Renz-Polster.

„Mi smo djeci odredili neki drugi program“, kaže on. „Naš je prioritet to da se djeca kognitivno razvijaju jer to je ono što će kasnije biti odlučujuće u školi i karijeri.“

Moderno društvo iz očiju izgubilo je cjelovitu sliku djeteta, kritizira on. Njegov strog sud kaže. „Djecu tretiramo kao mozak s privjeskom.“
Najviši je cilj priprema za društvo znanja – to je velika pogreška, tvrdi on: „Zabluda je misliti da se dijete može pripremiti za društvo znanja tako da ga bombardiramo znanjem.“
 

Brojni dječji vrtići s cjelodnevnim boravkom nemaju primjerene prostore na otvorenom

Problem, prema Renz-Polsteru, počinje već u dječjem vrtiću.

„Većina vrtića ima zadovoljavajuće programe koji kognitivno stimuliraju djecu“, kaže on. „No kada pogledamo okolinu zgrade vrtića, ono što se ondje nudi nipošto nije zadovoljavajuće.“  

Neki vrtići čak uopće nemaju nikakvo dvorište. „To je vrsta zanemarivanja i posve je neprihvatljivo.“

U brojnim su slučajevima, smatra on, krivi roditelji koji se boje da njihovo dijete neće dobivati dovoljno poticaja. „Često se vrtići čak moraju i opravdavati ako jednostavno puštaju djecu da se spontano igraju van.“

Odgojitelji, prema mišljenju odgojnih stručnjaka, većinom jednostavno šutke prihvaćaju ono što im društvo nameće.  
 

Što mogu učiniti roditelji i odgojitelji

Što se dakle može učiniti? Prema mišljenju Renz-Polstera postoji samo jedan put kojim bismo trebali krenuti: „Ne trebaju nam programi za djecu“, kaže on. „Ako uopće govorimo o programima, onda bismo mi njih trebali pratiti u njihovim programima.“ Jedini program koji djeca dobrovoljno odabiru jest igranje.

„Biti vani može izgledati vrlo raznoliko“, objašnjava Renz-Polster. „Jedno je kada dijete prolazi edukativnom stazom ili radi neku vježbu vani, a nešto je posve drugo kada se može slobodno igrati.“

Sličnog je mišljenja i odgojna stručnjakinja Blincoe. „Djeca moraju puno toga naučiti kako bi bila spremna na školu“, piše ona u svojoj knjizi. „Pritom se ipak ne radi o abecedi ni slovima vlastitog imena, već o kontroli tijela i osjećaja, ophođenju s drugima i procjenjivanju opasnosti.“

Renz-Polsterov savjet roditeljima glasi: „Tvoje će dijete postići u životu sve ono što želi ako ostane znatižljno i bude imalo hrabro srce.“  

Nijedno dijete neće doživjeti neuspjeh u životu ako ne nauči dovoljno rano čitati ili računati. „Međutim doživjet će neuspjeh ako mu ugasimo sjaj u očima.“  

Preneseno s Huffington Post

ZAGREB (POPUNJENO) – Terapija igrom i pričom Tatjane Gjurković i Irene Orlović

ZAGREB – Dr. Ranko Rajović: Funkcionalno razmišljanje i znanje kao prioritet 21. stoljeća

SPLIT – Disciplina sa srcem – cjelodnevna radionica Irene Orlović

NOVI SAD – Disciplina bez drame – celodnevna radionica Irene Orlović

BEOGRAD – Disciplina bez drame – celodnevna radionica Irene Orlović

"Ne možete poticati nijednu sposobnost koja nadilazi potencijal darovitosti djeteta. Moramo napokon prestati polaziti od toga da sva djeca imaju iste sposobnosti."

Remo Largo: Pisa studije ne znače ništa. One nalikuju Olimpijadi. Radi se samo o tome je li Švicarska sada pala na rang listi ili se popela na više mjesto. To međutim nije ono što je najvažnije.

Nego?
Svaki šesti učenik devetoga razreda na razini je učenika četvrtog ili petog razreda. I to je tako u cijeloj državi. U Kini i u Finskoj također ima djece koja uopće ne znaju čitati ili jedva čitaju. Naš obrazovni sustav nije zakazao. Razlike među djecom postoje i u najboljim obrazovnim sustavima.  

Zašto je tomu tako?
Evo jedne usporedbe: naši su preci prije 3,5 milijuna godina počeli hodati uspravno. Jezik smo razvili prije 200.000 godina, pismo prije 5.500 godina – dakle zapravo nedavno. Tek prije 200 godina obični su ljudi počeli učiti čitati u školama. Čitanje je novo kulturno dobro. Ono u ljudskoj povijesti nikada nije igralo nikakvu ulogu. Zato postoje tolike razlike među ljudima na tom području.

Što onda možemo učiniti da bi djeca više čitala?
Ne možete poticati nijednu sposobnost iznad potencijala darovitosti djeteta. Moramo napokon prestati polaziti od toga da sva djeca imaju jednake sposobnosti.  

Učenici devetoga razreda koji su u čitanju na razvojnom stadiju učenika četvrtoga razreda proveli su mnogobrojne sate na nastavi njemačkoga jezika i uz knjige. Pa ipak, ne čitaju ništa bolje. Znate li što time postižemo?

Što?
Škola se pretvara u horor. Djeca primjećuju da ni uz najveći napor ništa ne postižu. Postaju deprimirana i gube samopouzdanje.

Kako se može zadržati motivacija? 
Tako da se nastavnici zapitaju na kojoj je razini to dijete te mu daju tekstove primjerene njegovom razvojnom stupnju. Bolje je učeniku devetoga razreda koji je na razini čitanja učenika petog razreda dati tekst za peti razred nego ga preopteretiti tekstom za deveti razred. Glavno je da shvati što čita i da pritom doživi osjećaj uspjeha.

Bi li pritom mogla pomoći digitalizacija, primjerice više iPad-uređaja u nastavi?
To može pomoći u inicijalnoj zainteresiranosti djece, ali ništa neće promijeniti u osnovi problema: nema nikakve razlike u tome je li tekst prezentiran na ekranu ili u tiskanom obliku. Dijete ga ne razumije. I točka.

Velik je interes usmjeren na djecu migranata.
Djeca strani jezik uče kroz interakciju s drugom djecom, manje u komunikaciji s odraslima. Za to je odlučujuće prvih pet godina života. Kanađani su već 1980. primijetili tu nužnost, te su za obitelji stranoga porijekla uveli obvezu slanja djece u vrtiće. Od druge godine života svako dijete iz obitelji u kojoj se ne govori engleski mora ići u vrtić. Tako djeca s pet godina već dobro govore engleski i mogu se bez problema integrirati. U Švicarskoj si većina migrantskih obitelji ne može priuštiti vrtić. 

I Švicarska se djeca muče s njemačkim.  
Točno. Ako djeca odrastaju u kući, bez kontakta s drugom djecom i ona će imati taj problem. Zato kažem: vrtići su dio obrazovnog sustava i u skladu s tim trebala bi ih plaćati država.

Koliko dobro čitaju odrasli?
Među stanovništvom živi barem 800.000 inteligentnih ljudi koji su išli u naše škole, ali ne znaju čitati kako treba. Ti ljudi nisu glupi – njima jednostavno nedostaje potencijal darovitosti za čitanje.

Kakvo značenje onda imaju rezultati Pisa studija?
Oni samo potvrđuju činjenicu da su djeca u cijeloj zemlji vrlo različito razvijena unutar pojedinog razreda.
Osim toga Pisa studije ne znače ništa.  

Mnogim se učenicima u početku činilo da su i štrajk učitelja i zatvaranje škola zbog virusa – dobra fora. Sad, međutim, vjerojatno više nema nijednog učenika koji ne čezne da se vrati u razred, da ponovno vidi svoje prijatelje, učitelje, svoju simpatiju, da se druži s ekipom na odmorima… Škola učenicima, naime, nije samo mjesto gdje se uči i dobivaju ocjene, škola im je i središnje mjesto svakodnevnoga druženja, zafrkancije, prilika da budu viđeni, da ispadnu pametni, zanimljivi, duhoviti, da se izjurcaju i nasmiju… Škola na daljinu je i druženje na daljinu, ali bez svih tih zavodljivih socijalnih začina koji daju okus satima i odmorima.

Kad učenik sebi počne postavljati pitanje Zašto da učim (kad ionako…)? – sve krene nizbrdo. Zašto da učim kad se ocjene dijele bez veze, kad mi to što učim ni za što neće trebati, kad ne mogu van, kad roditeljima nad glavom visi opasnost od gubitka posla, kad virus ionako sutra može napasti mene ili nekog člana moje obitelji, a potres nas može u nekoliko sekundi ostaviti bez doma?

Svima nam je situacija nova, nitko za nju nije pripremljen, svatko se trudi plivati onako kako misli da je najbolje. A na kraju ispada da roditelji pokušavaju biti učitelji, da učitelji padaju s nogu od iscrpljenosti pokušavajući smisliti, organizirati i provesti nastavu na daljinu, a da učenici uglavnom – ne  uče jer ne vide smisla… Nitko živ ne zna što će i koliko zapravo znati na kraju godine i kakve će veze ocjene koje dobiju imati s njihovim stvarnim znanjem.

Da bismo svi imali osjećaj smisla u poslu koji želimo uspješno obaviti, moramo se složiti oko toga što tko NE TREBA RADITI.

Roditeljima NIJE posao

• Roditeljima NIJE posao tumačiti djeci gradivo i rješavati njihove zadatke. Dovoljno je da osiguraju djeci uvjete za rad, prate radi li njihovo dijete i može li samo riješiti zadatke. Ako vide da se dijete ne trudi (ili se trudi, ali mu ne ide) neka se obrate učitelju s problemom i zamole za savjet i pomoć.

Učiteljima NIJE posao

• Učiteljima NIJE posao da se ubijaju od posla snimajući sate i sate svojih predavanja, praveći prezentacije za svaki sat, smišljajući kvizove i čitajući učenicima lekcij

Posao učitelja jest da potiče učenike koji mogu sami, a savjetom i objašnjenjima pomaže onima koji mu se obrate za pomoć. Treba se osloboditi svih poslova koji mu gutaju vrijeme potrebno za komuniciranje s učenicima. Snimanjem svojih predavanja i prezentacija ne samo da rasipamo svoje vrijeme, nego zapravo frontalnu nastavu iz prošlih stoljeća tek odijevamo u novo ruho, a učenicima – umjesto da ih usmjeravamo na samostalno čitanje, promišljanje  i učenje – nudimo tek gutanje sažvakanih sadržaja.

a] Struktura klasičnog sata u razredu traje 45 minuta: učenik dobiva informaciju, objašnjenje koncepata, elementarnu vježbu te zadatke za samostalno vježbanje i učenje kod kuće (za što će mu biti potreban barem još barem jedan sat).

b] U strukturi „sata“ nastave na daljinu, umjesto tumačenja, učenik od učitelja dobiva podatke o tome što konkretno treba moći odgovoriti, objasniti i napraviti te prijedlog izvora odakle može krenuti u istraživanju i učenju. Dovoljno je nekoliko minuta za najavu i izvore: učitelj si ne može dopustiti potrošiti svoje vrijeme na pripremanje vlastitih sadržaja jer mu očajnički treba vremena za kvalitetno mentoriranje i komuniciranje s učenicima i roditeljima koji mu se obraćaju.

Učenicima NIJE posao

• Učenicima NIJE posao da gledaju snimke na kojima im učitelji tumače nastavne sadržaje i gnjave se rješavanjem bezbrojnih kvizova. Njihov je posao:

a] razmisliti o pitanjima na koja treba odgovoriti, konceptima koje treba objasniti i zadatcima ili problemima koje treba riješiti

b] pregledati izvore koje im je učitelj predložio (udžbenik, linkove, literaturu…) pa procijeniti je li im to dovoljno jasno da mogu samostalno napraviti što se od njih traži; (ako uistinu procijene da to već znaju i mogu, neka ne gube vrijeme i ne gnjave se besmislenim: neka preskoče tu lekciju i bave se nečim drugim)

c] ako nikako ne razumiju objašnjenja u predloženim izvorima, mogu pokušati pronaći neke druge izvore u kojima su im objašjenja jasnija i jednostavnija

d] ako i dalje ne razumiju i ne mogu samostalno naučiti što je potrebno i riješiti zadano, vrlo konkretnim pitanjem o tomu što ne razumiju trebaju se za pomoć obratiti razrednom forumu ili svom učitelju.

Zamislite samo koliko bismo se nepotrebnih frustracija, živciranja i gubljenja vremena riješili kad nitko od nas ne bi radio ono što mu nije posao! Kad bismo se svi posvetili samo onomu što doista jest naš posao, sav bi trud odjednom imao smisla i odmah bismo osjetili njegove rezultate.

Preneseno sa Školskog portala

Kažnjavanje se često poistovjećuje s "učenjem" djeteta što smije ili ne smije raditi. Međutim, kada dijete ponovi istu stvar nakon određenog vremena, moramo se zapitati – koliko se zaista (na)uči iz kazne?

To što je dijete možda istog trenutka prestalo s nekom aktivnošću uglavnom je posljedica straha zbog roditeljske reakcije, ali ne znači i da je razumjelo zašto nešto ne treba ili ne smije raditi i nema jamstva da to isto neće ponoviti sljedeći put.
Iza kažnjavanja zapravo stoji pretpostavka roditelja da je kazna sama po sebi dovoljna da dijete samo izvede zaključak što je poželjno ponašanje, a što ne.

Ali, kako se često događa da dijete ponovi istu stvar, teško možemo govoriti da je nešto zaista naučilo. Kada ponovi neželjenu radnju dijete se nađe u nebranom grožđu, jer se suoči s ljutnjom roditelja koji tada kaznu "dižu na viši nivo".
 

Krenimo iz početka…
 

Što se dobiva, a što gubi kažnjavanjem?

Ako uzmemo u obzir da kažnjavanje dijete dovodi u situaciju u kojoj se osjeća posramljeno, uplašeno, tužno, sputano i nesigurno (dakle kazna izaziva neugodno emotivno stanje), važno je znati da iz ovog stanja nema učenja niti motivacije da se nešto nauči. Zato je korisno da roditelji donesu odluku što je zapravo njihov roditeljski cilj – apsolutna poslušnost ili odnos povjerenja da će dijete znati procijeniti neku buduću situaciju i donijeti odluku u vezi s njom? Prvo daje kratkoročna rješenja, a za drugo se valja potruditi i ovladati vještinama pozitivne i motivirajuće komunikacije, strpljenjem, dosljednošću i svakako se upoznati s razvojnim fazama djeteta, njegovim kapacitetima i mehanizmima razmišljanja.

Ono što se kažnjavanjem gubi je prostor za iskustveno učenje, ali i stvaranje odnosa povjerenja – kako u sebe, tako i u roditelja. Ako se dijete plaši roditelja zbog kazne, ono će se osjećati nesigurno, sputano da uči, donosi zaključke, a kasnije i da preuzima odgovornost za sebe i svoje postupke.

Zašto odrasli pribjegavaju kažnjavanju djece?

Kada pričamo o kaznama zgodno je razlučiti što se sve smatra kaznom:

• udaljavanje djeteta u drugu prostoriju da "razmisli" o svojim postupcima,
• sjedenje u "stolici za kaznu",
• šutnja roditelja i uskraćivanje komunikacije (postavljanje pitanja…),
• ljutnja roditelja (bez objašnjavanja),
• vikanje,
• uskraćivanje utjehe (emotivno distanciranje),
• uvjetovanje (ako odmah ne kreneš, ostavit ću te u parku),
• uskraćivanje ili oduzimanje nečega (nema igračaka do daljnjeg),
• fizičko kažnjavanje (fizičko kažnjavanje djece zakonom je zabranjeno u Hrvatskoj!)
   

Ima roditelja koji ovo uopće i ne žele raditi, ali često ne znaju što drugo, nemaju ideju, a strah od gubitka kontrole im cijelu priču dodatno otežava. Paradoksalno je da kontrolu gubimo upravo neadekvatnim pristupom.

Drugi razlog je pretpostavka roditelja da dijete nešto radi namjerno, da je bezobrazno, da radi nešto iz inata, da je neposlušno… i da ga treba "naučiti redu". Nedostatak razumijevanja (da je dijete možda u procesu istraživanja i učenja) i strpljenja, dovodi roditelja u poziciju da primijeni kaznu kako bi što prije prekinuo djetetovo neželjeno ponašanje.

Ako ovo postane model ponašanja, ono što će se svakako javiti kao posljedica ovakvog odnosa je što će dijete, u najvećem broju slučajeva, to i ponoviti iz dva razloga. Prvi – zato što nije razumjelo što je zapravo problem, a drugi – zato što ne zna što drugo umjesto toga može/treba raditi.

Kada do ovoga dođe roditelj se osjeća bespomoćno, jer "eto, na njegovo dijete kazna ne djeluje", i traga za efikasnijom kaznom koja će djetetu "dati bolju lekciju". Tada ulazi u začarani krug, dovodi u pitanje svoje roditeljske sposobnosti, može osjećati nesigurnost, krivnju, pa i strah jer mu postaje jasno da se narušava odnos s djetetom i da je sve manje povjerenja između njih.

Čime onda zamijeniti kazne i kako dijete spriječiti da radi ono što ne treba?

Pozitivan pristup roditeljstvu podrazumijeva na prvom mjestu poznavanje i razumijevanje djeteta i njegovih ponašanja, poznavanje razvojnih faza i djetetovih kapaciteta i mogućnosti ovisno o uzrastu, postavljanje jasnih i realnih granica, strpljenje i dosljednost, obraćanje pažnje na to kako se ono osjeća… Kada roditelj na ovaj način promatra svoju ulogu i svoje dijete, lako mu je odbaciti ideju o bezobrazluku i može se posvetiti učenju djeteta kroz iskustvo, pojašnjavanje i usmjeravanje.
 

Što to praktično znači?

Gledati što je iza nekog dječjeg ponašanja znači vidjeti pravi uzrok, razumjeti ga, ponuditi djetetu drugo rješenje za neko njegovo ponašanje. Odrasli uglavnom vide samo ono što je na samom kraju – neželjeno ponašanje koje žele korigirati – točnije vide posljedicu, a ne uzrok. Tada izostane onaj "istraživački" dio – što se stvarno dogodilo da se dijete zbog toga neprimjereno ponaša, kako se osjeća zbog toga i kako mu roditelj može pomoći. Ključno je usmjeravanje kako sve dijete može odreagirati u toj situaciji.

Ako odrasli žele da dijete zaista nauči što treba ili ne treba raditi, na njima je da, kroz primjere i kreiranje iskustva, objasne djetetu posljedice nekog njegovog ponašanja – prirodne (hladno ti je zato što nisi htio obući džemper) i logičke (kasnimo na rođendan jer si htjela crtati iako je sat zvonio da krenemo).
 

Miran ton uz prethodni dogovor, objašnjenje što je prihvatljivo a što ne, što će uslijediti kada se ne pridržavamo dogovora – stvara prostor za učenje bez osjećaja krivice, srama i straha koji nosi kazna.
 

U praksi imam tako zanimljive i kreativne primjere djece koja su pokušavala ovladati nekom novom vještinom, da čak pomognu roditeljima, ili su eksperimentirala s nečim, ali se, nažalost, umjesto rezultata pojavio "problem" koji je protumačen kao bezobrazluk, neodgojenost, inat, zbog čega je uslijedila kazna.

Kada bismo samo pitali dijete – Što si pokušavao napraviti da se ovo dogodilo? – dobili bismo odgovor koji nam pojašnjava situaciju, i koji mijenja cijeli tijek naših zaključaka i reakcija.

Mi zatim možemo usmjeriti dijete, objasniti mu, naučiti ga nečemu – Aha, razumijem, sad ću ti objasniti kako ovo još možeš napraviti. Ovo što si pokušavao može biti opasno, tako da to više nemoj pokušavati / ili me pozovi da budem uz tebe.

KAKO SE OSJEĆA RODITELJ KOJI KAŽNJAVA?

Sigurno nije sretan zbog toga. Može se osjećati poraženo i kao da je izgubio kontrolu. Impulzivna reakcija u kojoj se poseže za kaznom kreće iz emocije, a ne iz logike, pa nekada kazna nema nikakvog smisla (ostavit ću te tu na ulici!), a svjesnost da time ništa nije postignuto dodatno frustrira. Ali, nažalost, roditelj često nema ideju kako može drugačije uspostaviti suradnju s djetetom. Što iz navike, što zbog prenesenog modela iz svoje primarne obitelji, a velikim dijelom i zbog pritiska okoline i očekivanja da se neko djetetovo ponašanje "sasiječe u korijenu".

Međutim, kada je roditelj spreman "otkriti" da se iza djetetovog odbijanja da krene kući iz parka zapravo "krije" želja da mu dan još traje jer uživa u igri, moći će razumjeti i kako se dijete osjeća. Tada će umjesto kazne i uvjetovanja (ako ne kreneš odmah, nećeš izaći iz kuće sutra!), ponuditi konstruktivno rješenje iz kojeg će dijete nešto naučiti – Razumijem da se želiš još igrati, ipak pao je mrak i sada je vrijeme da idemo kući. Sutra ćemo doći ranije, pa ćeš imati više vremena.

Naravno, ovakav model komunikacije i suradnje treba zaživjeti u obitelji. Sigurno neće biti dovoljno da se jednom primijeni pozitivna komunikacija i da se odmah dobije rezultat. Ponavljanje je majka učenja, a strpljenje je vještina koju roditelj treba razvijati i jačati.

Kada je roditelj siguran u sebe (svoju ulogu i model odgoja), tada i dijete zna da se može osloniti na njega, da je sigurno, da će ga on razumjeti i ponuditi opcije, ali i ohrabriti ga da da neko svoje rješenje (što ti misliš, kako ovo još može?). Tada možemo reći da je napravljeno plodno tlo za učenje i da nema mjesta za kazne.

Roditeljstvo je kao maraton, a mi se često ponašamo kao da je to trka na 100 metara! I zato, kratkoročna rješenja u vidu kažnjavanja sigurno neće pomoći da stvorimo odnos povjerenja s djetetom. Korisnije je jačati strpljenje i ovladati vještinom "čitanja između redova", nego se prepustiti impulzivnim reakcijama iz kojih dijete neće naučiti to što želimo.

Preneseno s Roditelji.hr

Jesper Juul bio je jedan od najznačajnijih europskih obiteljskih psihoterapeuta. Rijetki su znali da je teško bolestan. Umro je 25. srpnja 2019. u dobi od 71 godine. S nama (Schweizer ElternMagazin Fritz+Fränzi) je razgovarao u prosincu 2017. o svom djetinjstvu i svom poslu nakon toga udarca sudbine. To je jedan od njegovih posljednjih intervjua. Danas ga ponovno objavljujemo njemu u čast. 

Intervju: Carolin Märki, Evelin Hartmann, Nik Niethammer
​Fotografije: Franz Bischof

Odder južno od Aarhusa na istoku Danske. Mali grad s jedva 12000 stanovnika. Jedina znamenitost: oderska crkva iz 1150. godine, najstarija župna crkva u zemlji.  Jesper Juul stanuje u kući od cigle na trećem katu.  Posjetitelji se penju vanjskim stepenicama. Na krovnoj terasi nalaze se gredice sa začinskim biljem. Na sivim ulaznim vratima nalazi se natpis: Jesper Juul.

Vrata se otvaraju automatski. Jesper Juul dolazi u svojim električnim invalidskim kolicima. Taj obiteljski terapeut živi sam. Stan je prilagođen invalidskim kolicima, svijetao, uredan, moderan. Parket, vrlo malo namještaja, puno krovnih kosina. Na stolu u blagovaonici stoje lijekovi, na jednom zidu vise slike njegovih unuka. Jesper Juul ne može raditi za stolom, nego si je u krilo stavio podlogu i laptop. Tako piše svoje knjige i kolumne.

Nekoliko je minuta iza 18 sati. Lijekovi djeluju i Jesper Juul postaje umoran. Teško mu je koncentrirati se. Usprkos tome, pažljivo sluša, strpljivo odgovara na naša pitanja. Priča nam da se nada da će mu se bolovi smanjiti. I da će sljedećega proljeća 70. rođendan proslaviti s brojnim prijateljima.

Gospodine Juul, prema mišljenju brojnih roditelja Vi ste najbolji europski pedagog, neka vrsta nad-oca odgoja. Kakav je to osjećaj? 

To nije ništa čemu bih ja težio. Kada sam 1975. počeo raditi s obiteljima, nitko još nije govorio o odgojnim metodama. Stoga se moj pristup razlikuje od pristupa ostalih stručnjaka. Moje misli potječu iz stava da stručnjak nisam ja, već su milijuni majki i očeva diljem svijeta najbolji stručnjaci za svoju djecu. Oni zaslužuju tu titulu više nego ja.
 

Dakle svi oni koji traže Vaš savjet i kupuju Vaše knjige. 

Oni su ti koji svaki dan daju sve od sebe. Upravo me zato uopće ne zanimaju puke intelektualne rasprave o odgoju. Svi smo mi u osnovi različiti. Na nas utječu naša vlastita prošlost, obitelj iz koje potječemo, konvencije, kultura i društvo. Postavite kameru u nekoj obitelji i promatrajte kakvi su roditelji kada su sami sa svojom djecom. Iznenadili biste se! Unutar ni jedne obitelji ne postoji konsenzus o odgoju, čak ni ako su osobe istih vrijednosnih nazora i iste intelektualne razine. Kako da onda dajemo neke općenite savjete?

Ljudi Vas nazivaju i šaptačem obiteljima.

Taj mi se naziv sviđa. Shvaćam ga kao kompliment.  

 
Neki ga smatraju provokativnim.

Volim provokaciju. U tome sam, mislim, uspješan. Provociram jer se nadam da će tako odgojitelji i roditelji malo podići pogled i stvari sagledati iz druge perspektive.  Na engleskom se to zove razmišljanje "out of the box".

"Provociram jer se nadam da će tako odgojitelji i roditelji malo podići pogled i stvari sagledati iz druge perspektive."
Jesper Juul

Žalite djecu koju su roditelji odgajali prema Juulovu načinu razmišljanja, rekli ste u jednom intervjuu. Zašto?

Zato što čvrsto vjerujem u to da u odnosu ispunjenu ljubavlju između dvoje ljudi nema mjesta nikakvoj intelektualnoj metodi. Pa ni Juulovoj metodi. Ne želim nikakvu metodu. Vjerujem u to da trebamo spontano djelovati ovdje i sada i da trebamo učiti iz svojih vlastitih iskustava. Ako se želimo promijeniti i nešto naučiti, moramo razmisliti o svom djelovanju i uspostaviti dijalog s osobama koje volimo.

Rekli ste jednom da je bilo grozno biti dijete. Što je to u Vašem djetinjstvu bilo grozno?

Grozno je bilo to što se ni moji profesori ni učitelji/nastavnici nisu zanimali za mene; za to što sam ja i kako se osjećam, što mislim i kakve ideje imam. Jedino ih je zanimalo moje ponašanje – način na koji se ophodim i surađujem s vanjskim svijetom.
 

O svojoj ste majci rekli: "Ona je bila kao i mnoge druge majke koje misle samo na sebe, a nikada na to što bi bilo dobro za toga dječaka." To zvuči jako teško.

Moja je majka pripadala generaciji u kojoj su majke imale puno prisniji odnos sa svojom djecom nego sa svojim muževima. Te žene nisu imale zadovoljavajući emocionalni život, bile su gladne pažnje i ljubavi.  Između ostalog i zbog toga su im njihova djeca bila među najbližim saveznicima. Ti odnosi između majki i djece često su bili opterećeni doživljajima i emocijama koje su pripadale svijetu odraslih, a ne dječjem svijetu.

 
Imate odrasloga sina, Nicolaia, iz prvoga braka. On danas ima 44 godine. Što je najvažnije što ste mu prenijeli?

Baš sam nedavno s njim razgovarao o tome.  On kaže da je njemu najvažnije to što je njegov osobni integritet uvijek ostao netaknut i to što je mogao slobodno razvijati svoju ličnost. Tu se slažem s njim. Nisam pokušavao odgajati ga prema svojim predodžbama.

 
Kakav je danas vaš odnos?

Naš je odnos prisan, ali opušten. Obojica smo više introvertirani. Volimo zajedno sjediti, kuhati i šutjeti. Mogli bismo satima sjediti jedan pored drugoga, a da nijedan od nas ne izgovori nijednu riječ.   

Kakav ste odgojni stil primjenjivali, više partnerski ili autoritativan?  

Kada smo zasnovali obitelj, supruga i ja složili smo se oko toga da ne želimo patrijarhalni obiteljski koncept. Ja sam vjerojatno bio prvi ili barem jedan od rijetkih očeva koji je doživio rođenje svoga djeteta u rađaonici. To je za mene bilo vrlo poučno i upečatljivo iskustvo! Sigurno sam dijelom i zbog toga donio odluku da kao otac ostanem kod kuće s djetetom.
 

Jeste li ostali kod kuće?

Kada je moj sin navršio deset mjeseci, preko dana sam bio s njim kod kuće. I to dvije godine. Moja je žena tada još studirala i odlazila je na fakultet. Dolazila bi kući oko 15 sati. Moj je posao u dječjem domu počinjao u 16 i trajao je do 23 sata.  
 

Kakav je to bio dječji dom?

Tamo su se smještala djeca – smještala bi ih općina ili država – koja nisu više mogla ostati kod kuće kod roditelja i nisu više mogla pohađati redovitu školu. Bila su stara između 9 i 15 godina i ostajala bi tamo između 8 i 24 mjeseci.
 

Vi i Vaša tadašnja supruga zajedno ste odgajali svoga sina. Je li Vam to odgovaralo?  

Tada mi je odgovaralo. Ali nikada nisam bio zadovoljan svojom ulogom oca. 

"Kao otac bio sam bijesan i glasan.
Te su godine za mene bile vrlo poučne – za moga sina puno manje, bojim se…"
Jesper Juul

Zašto?

Bio sam mek, čak i lijen otac – u smislu da sam puno rjeđe reagirao u situacijama u kojima bi se od jednoga oca očekivalo da reagira. Shvatio sam da bi se Nicolai sam snašao ako bih pričekao nekoliko minuta. Ili nekoliko sati. Ili dana. Kada mu ne bih prigovarao, ne bismo ni imali konflikta. Osim toga bojao sam se da bih mogao naškoditi Nicolaiu. Stoga sam ponekad bio pasivniji nego što je to trebalo.
 

U kojem smislu?

Moj je sin bio talentiran igrač badmintona. Išao je i na turnire. No onda odjednom više nije htio igrati jer mu je trener stvarao prevelik pritisak. U ono sam vrijeme shvaćao njegove razloge. Danas smatram da sam ga trebao uvjeriti da nastavi. Ali bojao sam se da ne bih još više povećao pritisak koji je ionako osjećao.   

Kako ste pronašli svoj osobni "stil odgoja"?

Kao i svi roditelji: prema principu pokušaja i pogrešaka. To je metoda u kojoj se isprobavaju dostupne mogućnosti sve dok se ne pronađe željeno rješenje. Ili dok se ne promijeni vlastiti pogled na određenu situaciju. Neuspjeh je sastavni dio te metode. Ono što je kod nas još više kompliciralo stvari bila je želja da taj posao obavimo bolje od prethodne generacije. 

Ima li nešto što biste danas kao otac napravili drugačije?

U prvim bih godinama bio manji tiranin.

 
Kako to mislite?

Kada smo se u prve tri ili četiri godine nas dvojica  tvrdoglavaca sukobili, ja bih sina čvrsto zgrabio za ruku. Bio sam bijesan i glasan. Te su godine za mene bile vrlo poučne – za Nicolaia puno manje, bojim se.  

Preneseno sa Schweizer ElternMagazin Fritz+Fränzi
Prijevod: Harfa d.o.o.
Drugi dio intervjua pročitajte OVDJE.
 

Ponosni smo što je Jesper Juul i Harfin autor!