U sjećanje na Jespera Juula: veliki intervju (1. dio)
Jesper Juul bio je jedan od najznačajnijih europskih obiteljskih psihoterapeuta. Rijetki su znali da je teško bolestan. Umro je 25. srpnja 2019. u dobi od 71 godine. S nama (Schweizer ElternMagazin Fritz+Fränzi) je razgovarao u prosincu 2017. o svom djetinjstvu i svom poslu nakon toga udarca sudbine. To je jedan od njegovih posljednjih intervjua. Danas ga ponovno objavljujemo njemu u čast.
Intervju: Carolin Märki, Evelin Hartmann, Nik Niethammer
Fotografije: Franz Bischof
Odder južno od Aarhusa na istoku Danske. Mali grad s jedva 12000 stanovnika. Jedina znamenitost: oderska crkva iz 1150. godine, najstarija župna crkva u zemlji. Jesper Juul stanuje u kući od cigle na trećem katu. Posjetitelji se penju vanjskim stepenicama. Na krovnoj terasi nalaze se gredice sa začinskim biljem. Na sivim ulaznim vratima nalazi se natpis: Jesper Juul.
Vrata se otvaraju automatski. Jesper Juul dolazi u svojim električnim invalidskim kolicima. Taj obiteljski terapeut živi sam. Stan je prilagođen invalidskim kolicima, svijetao, uredan, moderan. Parket, vrlo malo namještaja, puno krovnih kosina. Na stolu u blagovaonici stoje lijekovi, na jednom zidu vise slike njegovih unuka. Jesper Juul ne može raditi za stolom, nego si je u krilo stavio podlogu i laptop. Tako piše svoje knjige i kolumne.
Nekoliko je minuta iza 18 sati. Lijekovi djeluju i Jesper Juul postaje umoran. Teško mu je koncentrirati se. Usprkos tome, pažljivo sluša, strpljivo odgovara na naša pitanja. Priča nam da se nada da će mu se bolovi smanjiti. I da će sljedećega proljeća 70. rođendan proslaviti s brojnim prijateljima.
Gospodine Juul, prema mišljenju brojnih roditelja Vi ste najbolji europski pedagog, neka vrsta nad-oca odgoja. Kakav je to osjećaj?
To nije ništa čemu bih ja težio. Kada sam 1975. počeo raditi s obiteljima, nitko još nije govorio o odgojnim metodama. Stoga se moj pristup razlikuje od pristupa ostalih stručnjaka. Moje misli potječu iz stava da stručnjak nisam ja, već su milijuni majki i očeva diljem svijeta najbolji stručnjaci za svoju djecu. Oni zaslužuju tu titulu više nego ja.
Dakle svi oni koji traže Vaš savjet i kupuju Vaše knjige.
Oni su ti koji svaki dan daju sve od sebe. Upravo me zato uopće ne zanimaju puke intelektualne rasprave o odgoju. Svi smo mi u osnovi različiti. Na nas utječu naša vlastita prošlost, obitelj iz koje potječemo, konvencije, kultura i društvo. Postavite kameru u nekoj obitelji i promatrajte kakvi su roditelji kada su sami sa svojom djecom. Iznenadili biste se! Unutar ni jedne obitelji ne postoji konsenzus o odgoju, čak ni ako su osobe istih vrijednosnih nazora i iste intelektualne razine. Kako da onda dajemo neke općenite savjete?
Ljudi Vas nazivaju i šaptačem obiteljima.
Taj mi se naziv sviđa. Shvaćam ga kao kompliment.
Neki ga smatraju provokativnim.
Volim provokaciju. U tome sam, mislim, uspješan. Provociram jer se nadam da će tako odgojitelji i roditelji malo podići pogled i stvari sagledati iz druge perspektive. Na engleskom se to zove razmišljanje "out of the box".
"Provociram jer se nadam da će tako odgojitelji i roditelji malo podići pogled i stvari sagledati iz druge perspektive."
Jesper Juul
Žalite djecu koju su roditelji odgajali prema Juulovu načinu razmišljanja, rekli ste u jednom intervjuu. Zašto?
Zato što čvrsto vjerujem u to da u odnosu ispunjenu ljubavlju između dvoje ljudi nema mjesta nikakvoj intelektualnoj metodi. Pa ni Juulovoj metodi. Ne želim nikakvu metodu. Vjerujem u to da trebamo spontano djelovati ovdje i sada i da trebamo učiti iz svojih vlastitih iskustava. Ako se želimo promijeniti i nešto naučiti, moramo razmisliti o svom djelovanju i uspostaviti dijalog s osobama koje volimo.
Rekli ste jednom da je bilo grozno biti dijete. Što je to u Vašem djetinjstvu bilo grozno?
Grozno je bilo to što se ni moji profesori ni učitelji/nastavnici nisu zanimali za mene; za to što sam ja i kako se osjećam, što mislim i kakve ideje imam. Jedino ih je zanimalo moje ponašanje – način na koji se ophodim i surađujem s vanjskim svijetom.
O svojoj ste majci rekli: "Ona je bila kao i mnoge druge majke koje misle samo na sebe, a nikada na to što bi bilo dobro za toga dječaka." To zvuči jako teško.
Moja je majka pripadala generaciji u kojoj su majke imale puno prisniji odnos sa svojom djecom nego sa svojim muževima. Te žene nisu imale zadovoljavajući emocionalni život, bile su gladne pažnje i ljubavi. Između ostalog i zbog toga su im njihova djeca bila među najbližim saveznicima. Ti odnosi između majki i djece često su bili opterećeni doživljajima i emocijama koje su pripadale svijetu odraslih, a ne dječjem svijetu.
Imate odrasloga sina, Nicolaia, iz prvoga braka. On danas ima 44 godine. Što je najvažnije što ste mu prenijeli?
Baš sam nedavno s njim razgovarao o tome. On kaže da je njemu najvažnije to što je njegov osobni integritet uvijek ostao netaknut i to što je mogao slobodno razvijati svoju ličnost. Tu se slažem s njim. Nisam pokušavao odgajati ga prema svojim predodžbama.
Kakav je danas vaš odnos?
Naš je odnos prisan, ali opušten. Obojica smo više introvertirani. Volimo zajedno sjediti, kuhati i šutjeti. Mogli bismo satima sjediti jedan pored drugoga, a da nijedan od nas ne izgovori nijednu riječ.
Kakav ste odgojni stil primjenjivali, više partnerski ili autoritativan?
Kada smo zasnovali obitelj, supruga i ja složili smo se oko toga da ne želimo patrijarhalni obiteljski koncept. Ja sam vjerojatno bio prvi ili barem jedan od rijetkih očeva koji je doživio rođenje svoga djeteta u rađaonici. To je za mene bilo vrlo poučno i upečatljivo iskustvo! Sigurno sam dijelom i zbog toga donio odluku da kao otac ostanem kod kuće s djetetom.
Jeste li ostali kod kuće?
Kada je moj sin navršio deset mjeseci, preko dana sam bio s njim kod kuće. I to dvije godine. Moja je žena tada još studirala i odlazila je na fakultet. Dolazila bi kući oko 15 sati. Moj je posao u dječjem domu počinjao u 16 i trajao je do 23 sata.
Kakav je to bio dječji dom?
Tamo su se smještala djeca – smještala bi ih općina ili država – koja nisu više mogla ostati kod kuće kod roditelja i nisu više mogla pohađati redovitu školu. Bila su stara između 9 i 15 godina i ostajala bi tamo između 8 i 24 mjeseci.
Vi i Vaša tadašnja supruga zajedno ste odgajali svoga sina. Je li Vam to odgovaralo?
Tada mi je odgovaralo. Ali nikada nisam bio zadovoljan svojom ulogom oca.
"Kao otac bio sam bijesan i glasan.
Te su godine za mene bile vrlo poučne – za moga sina puno manje, bojim se…"
Jesper Juul
Zašto?
Bio sam mek, čak i lijen otac – u smislu da sam puno rjeđe reagirao u situacijama u kojima bi se od jednoga oca očekivalo da reagira. Shvatio sam da bi se Nicolai sam snašao ako bih pričekao nekoliko minuta. Ili nekoliko sati. Ili dana. Kada mu ne bih prigovarao, ne bismo ni imali konflikta. Osim toga bojao sam se da bih mogao naškoditi Nicolaiu. Stoga sam ponekad bio pasivniji nego što je to trebalo.
U kojem smislu?
Moj je sin bio talentiran igrač badmintona. Išao je i na turnire. No onda odjednom više nije htio igrati jer mu je trener stvarao prevelik pritisak. U ono sam vrijeme shvaćao njegove razloge. Danas smatram da sam ga trebao uvjeriti da nastavi. Ali bojao sam se da ne bih još više povećao pritisak koji je ionako osjećao.
Kako ste pronašli svoj osobni "stil odgoja"?
Kao i svi roditelji: prema principu pokušaja i pogrešaka. To je metoda u kojoj se isprobavaju dostupne mogućnosti sve dok se ne pronađe željeno rješenje. Ili dok se ne promijeni vlastiti pogled na određenu situaciju. Neuspjeh je sastavni dio te metode. Ono što je kod nas još više kompliciralo stvari bila je želja da taj posao obavimo bolje od prethodne generacije.
Ima li nešto što biste danas kao otac napravili drugačije?
U prvim bih godinama bio manji tiranin.
Kako to mislite?
Kada smo se u prve tri ili četiri godine nas dvojica tvrdoglavaca sukobili, ja bih sina čvrsto zgrabio za ruku. Bio sam bijesan i glasan. Te su godine za mene bile vrlo poučne – za Nicolaia puno manje, bojim se.
Preneseno sa Schweizer ElternMagazin Fritz+Fränzi
Prijevod: Harfa d.o.o.
Drugi dio intervjua pročitajte OVDJE.
Ponosni smo što je Jesper Juul i Harfin autor!