Dosada je vrsta stresa i jedno neugodno stanje. Kada im je dosadno, i odrasli i djeca pokušavaju se riješiti tog osjećaja, odnosno naći zanimaciju. No, problem dosade kod djece u današnje vrijeme poprimio je zabrinjavajuće razmjere jer djeca teško pronalaze zanimaciju, a da nije vezana uz računalo, videoigre ili mobitel. O tome što roditelji mogu napraviti, ali i u čemu griješe kada je riječ o dječjoj dosadi, Zelena učionica razgovarala je s jednim od najvećih autoriteta na ovim prostorima kada je o odgoju i obrazovanju riječ, dr. Rankom Rajovićem.

 

Današnji roditelji koji su prije 30 godina bili djeca sigurno se sjećaju kako je u to vrijeme u domu postojao jedan televizor s jednim ili dva programa i kada ima je bilo dosadno izlazili su potražiti društvo za igru. Nije bilo problem pješke ili na biciklu otići četiri, pet, šest kilometara na igralište gdje bi se igrali sat, sat i po i vratili kući.
Kada bi padala kiša, morali su sami osmišljavati igre i roditelji tada nisu rješavali problem dosade svom djetetu, već je dijete to samo rješavalo. Ili se igralo s igračkama ili je slagalo kocke ili pravilo kulu od drvenih kockica.

Problem dosade uvijek je bio pokretač i dosada je važan i dobar faktor razvoja djeteta. Kada mu je dosadno, dijete mora nešto smisliti, organizirati se, povezati neke stvari, napraviti možda neku novu igru, potražiti društvo.
 

Što se danas događa s djecom? Roditelji previše štite djecu, rade umjesto djeteta jednu, drugu, treću stvar. Roditelji rješavaju problem dosade svoje djece umjesto da ga puste da ga sam riješi. Kupe djetetu videoigru pa ako mu dosadi ta igra kupit će mu drugu.
Uključe TV na kojem ima 50 programa, a te programe radili su psiholozi da ‘zarobe’ dijete, tj. da što više gledaju TV. Računala nisu loša stvar i treba biti u toku s tehnološkim napretkom, ali je problem kada ona postanu zamjena za sve.

Naša djeca odrastaju u virtualnom svijetu. Prije nekoliko godina stvarno sam bio u šoku kada sam vidio da na video igrama piše 4, 5, 6, 7. Mislio sam da je to oznaka za uzrast djeteta kojem je igra namijenjena. Onda su mi rekli da je to oznaka za stupanj nasilja u igri, koliko ima krvi, jesu li odsječene ruke, noge, glave.

Jako puno roditelja pita me za pomoć jer ne znaju kako dijete odviknuti od videoigara. Igranje igara stvara ovisnost jer mozak luči prevelike količine endorfina što izaziva prevelike količine sreće.

Čuo sam od prijatelja, kada su išli na more, njihova dva sina od 9 i 12 godina nisu željela ići na more jer je njima lijepo u Novom Sadu. Na more su ipak otišli, a kada su došli tamo rijetko koji dan su htjeli ići na plažu, govorili su da ih boli glava, jako im je sunce… Što su radili? Sjedili u hotelu i igrali videoigre.

Što će dijete, koje ne zna riješiti dosadu, raditi za 5 ili 10 godina? Bit će frustrirana osoba s pragom tolerancije nula. To dijete mora sve dobiti odmah i sad, ne može čekati. To su nove generacije djece koja nama stižu, govori dr. Ranko Rajović.
 

Ljubav prema knjigama

To što roditelji rješavaju djeci problem dosade možda je i trećina svih problema u odgoju, nastavlja Rajović. Kada mu je dosadno, roditelji moraju znati da dijete treba pustiti, neka možda i zaplače…

Imam prijateljicu koja je svojoj kćeri, kada joj je rekla da joj je dosadno, odgovorila: "Kako to misliš dosadno, pa samo glupoj djeci je dosadno, a ti nisi glupa." I onda se djevojčica trgnula i otišla se igrati. Dijete razvija i kreativnost i logičko razmišljanje kada se bori protiv dosade.

Roditelji griješe i kada se stalno igraju sa svojom djecom. Pa nisu roditelji najbolji prijatelji djetetu, nego oslonac i njihov je zadatak da pomognu   djetetu da se osamostali. Može se roditelj igrati s djetetom neke igre, recimo šah ili Lego kocke, ističe Rajović.
 

Što roditelj može napraviti? U djetetu stvarati ljubav prema nekim važnim stvarima, recimo prema knjigama.

Kupite djetetu slikovnice pa malo gledajte, malo čitajte. Ako su u slikovnici samo slike životinja roditelj ne treba samo nabrojati koje su životinje na slici nego neka ispriča cijelu priču koja, na primjer, može ići ovako: "Ovo je pas Rex koji je došao u selo, izgubio je brata, bili su zajedno u šumi, brat je otišao u drugo selo, Rexa je prihvatila mačka…" Roditelj priča priču i za dva dana nešto promijeni, a dijete će se buniti: "Ne ne nije tako!" Nema veze, u utorak je ovako, u četvrtak je onako; onda će i dijete početi ubacivati neke elemente priče.

Mozak je organ za preživljavanje koji se formira u prvih pet godina života i u tom periodu adaptacije mozak mora vidjeti je li dijete rođeno u Africi u džungli, u pustinji, negdje na Sjevernom polu, tako da može pripremiti dijete na preživljavanje. Mozak u razdoblju adaptacije sve prihvaća i kada roditelj djetetu od malena čita, ta prva ljubav prema roditeljima i veza s roditeljima ide uz knjigu. Ako se, na primjer, knjiga čita od 19 do 19:20 dijete to pamti cijeli život, savjetuje Rajović.

 

Uspjeh je usko vezan sa ranim djetinjstvom

Soihiro Honda, tvorac velike automobilske tvrtke Honda, već je bio star, ali je i dalje prvi dolazio na posao. Novinar ga je pitao zašto i dalje dolazi prvi na posao kada ima toliko novaca da može uživati, stvorio je imperij i stvarno ne mora više prvi dolaziti na radno mjesto. Honda mu je odgovorio da voli svoj posao i da mu je posao odmor.

"Odakle tako velika ljubav prema poslu?", upitao je novinar.

Honda se tada sjetio svog ranog djetinjstva. Jako je bio vezan za tatu i volio je kad ga je tata nosio na ramenima dok bi vukao kolica s vrećama žita u mlin. Mali Honda u mlinu bi legao na vreće i čekao da tata završi posao. Malo je i spavao, ali uvijek bi čuo tatin glas. I stalno se čulo kako se okreće žrvanj i taj zvuk u osnivaču Honde cijeli život budio je najljepše osjećaje. Ležao je pored vrata gdje je bilo postrojenje odakle je dopirao miris motornog ulja.

Kada osjetim okretanje stroja i miris ulja, sjetim se najsretnijeg perioda svog života, zaključio je Honda.

Kod svih velikih ljudi, bez obzira na to u kojem području su uspješni, rano djetinjstvo bilo je izuzetno važno za njihov uspeh, zaključuje dr. Ranko Rajović.

 

Dr. Ranko Rajović. doktor interne medicine, dugogodišnji predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece, osnivač Mense Srbija i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra te jedan od najvećih autoriteta na ovim prostorima kad govorimo o odgoju i obrazovanju.

Rajović je i autor NTC-sistem učenja kojim se podiže intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.

Preneseno sa Zelene učionice

 

           

 

„Već dugo govorim o tome kako učenje ne smije biti odgovornost roditelja. I da je to u interesu obiju strana. Ali roditelji nastavljaju okupirati to područje i teško ih je istjerati odande.“

 

Tekst ruskog psihologa Mikhaila Labkovskog o tome da s djecom ne treba raditi domaću zadaću niti ih treba tjerati da uče i upisuju se u najbolje škole, nekoliko je godina najčitaniji članak na većini portala ruskog govornog područja na kojima je objavljen. Samo na jednom od njih ima nešto manje od dva i pol milijuna pregleda, a komentari su krajnje suprotni, od izraza zahvalnosti do osuđivanja i ljutnje.

Sučeljavanja o ovom tekstu još traju, a autoru se i dalje javljaju roditelji i pričaju o tome kako su, sljedeći njegove savjete, popravili odnose s djecom, no veliki je broj i onih kojima ne pada na pamet uspjeh u školi prepustiti djetetu.

 

Komentirajući popularnost i podijeljenost mišljenja o ovom članku, Labkovski kaže:

„Već su odrasla ona djeca čijim sam mamama i tatama (bakama i djedovima) govorio da zauvijek ostave svoju djecu na miru s pitanjima o školi. Izrasli su u samostalne, poduzetne, vesele ljude i pokazali da je taj stav ispravan. Ali svaki put kada na predavanjima govorim o tome da domaću zadaću ne treba raditi s djetetom, opet počinju uzdasi zbog budućnosti koja je navodno prepuštena stihiji.

Već dugo govorim kako učenje ne smije biti odgovornost roditelja. I da je to u interesu obiju strana. Ali roditelji nastavljaju okupirati to područje i teško ih je istjerati odande. Na predavanjima u nevjerici pitaju: „Čekajte, uopće ne bi trebali provjeravati? Baš nikada? I da ne pitamo?“ Svaki put im ponovo odgovaram – da, uopće, baš nikada, ne provjeravajte ocjene u e-Dnevniku i ne pitajte ih „Kako je bilo u školi?“. A oni ne mogu vjerovati i ne znaju što bi od sreće.“

 

U odgovoru na konstantne rasprave, Mikhail Labkovski potvrđuje svoje stavove, pišući:

 

DA, STVARNO VJERUJEM DA JE UČENJE – ODGOVORNOST DJETETA.

A vaš zadatak kao roditelja je da ga volite i podižete neovisno o njegovim postignućima, frizuri, mrljama na majici, sportskim, glazbenim, likovnim rezultatima, i općenito o uspjehu i neuspjehu bilo koje vrste. Samo bezuvjetna ljubav djeci daje snagu, vjeru u sebe, psihičku stabilnost i izvor za razvijanje darovitosti. (…)

Mnogim roditeljima je jednostavno voljeti svoje dijete – onakvo kakvo je – samo dok je to dijete sasvim malo. A onda počinje škola i njihov se odnos dijeli na prije i poslije. I nakon 1. rujna rastu napetosti. Događa se da ta napetost nikada više ne prestane ili popusti kad je već kasno da bi se tradicija dobrih obiteljskih odnosa popravila.

„Koliko si dobio?“ zamjenjuje pitanje „Kad ćeš naći normalan posao?“ i „Kad ćeš uzeti kredit za stan?“. Pa vjenčanje pa unuci i sve ispočetka.

Zaštitni znak roditeljskog stila postaje trajno nezadovoljstvo, traženje propusta u djetetovom ponašanju i životu. Naći ih i ukazati na njih. Stil pa-ja-sam-ti-majka (ili otac, nevažno). A u takvim odnosima nema mjesta za ljubav koja daje snagu ni za užitak i raskoš komunikacije i odnosa čovjeka s čovjekom.

Još jednom: da, ja stvarno vjerujem da razgovore o školi treba ostaviti izvan doma. Zanima li vas nešto drugo? Sport, knjige, film, glazba, hrana, zdravlje, ljudi iz vaše okoline, vaši osobni problemi i radosti? Društvene mreže, blogovi…

 

DA, U POTPUNOSTI VJERUJEM DA SE, SVE DOK DIJETE NE TRAŽI DA SE RODITELJI UMIJEŠAJU U NJEGOVE PROBLEME SA ŠKOLOM, ONI NE TREBAJU MIJEŠATI.

A ako vas pedagozi pokušaju uvući u kontroliranje djetetovih postignuća, savjetujem da izbjegavate otvoreni sukob s njima, klimate glavom, obećate da ćete voditi računa i kontrolirati. I da ništa od toga ne radite. Zato što vi imate svoj posao, a nastavnici svoj.

Oni primaju plaću da bi učili, zainteresirali, motivirali, pratili itd. I ako im to ne ide kad je u pitanju vaš potomak – tu se ništa ne može. Dijete nije imalo sreće. Nadoknadit će u budućnosti ako mu zatreba. Ili će potražiti vašu pomoć. I vi ćete mu tada obavezno pomoći.

 

 

DA, DUGOGODIŠNJE ISKUSTVO I PRAKSA POKAZUJU DA PITANJE: „KAKO JE BILO U ŠKOLI?“ MOŽE POKVARITI NAJLJEPŠE RASPOLOŽENJE I UPROPASTI NAJBOLJE ODNOSE.

Dijete vas ne pita je li vam danas bilo lijepo na poslu, je li vas šef pohvalio i što je rekao? Zamislite: dođete kući, samo mislite na to što ćete jesti, a već u hodniku vas zatrpaju ovakvim pitanjima. Teško da bi vam se to svidjelo. A djeci se to događa svaki dan. Izgleda, i u školi i kod kuće, kao da su na poslu. Tamo nastavnici, ovdje roditelji.

 

I DA, NAKON UVIDA U E-DNEVNIK LAKŠE JE IZGRDITI NEGO POKAZATI PRAVU BRIGU.

Cjelokupnu komunikaciju s djetetom graditi oko pitanja je li napravilo domaću zadaću i što je bilo na ispitu daleko je lakše nego izgraditi odnos povjerenje gdje obje osobe sebe doživljavaju kao jednako vrijedne i normalne. Uvijek je lakše djelovati s pozicije sile nego povjerenja. Ali do kada?

To vaše podučavanje je uzaludno. Naročito danas kada se obrazujemo cijeli život. Pomozite ako dijete želi svjesno i dobrovoljno učiti. I ne tjerajte ga ako neće ili ne može (razlozi mogu biti i zdravstveni i to treba razjasniti).

Neka vaš školarac sam uči raspolagati svojim vremenom, svojom snagom, sposobnostima, željama. I neka preuzme na sebe posljedice svojih odluka ili svoje lakomislenosti, i neka sam s tim izađe na kraj.

Neka sam gradi odnose, ne samo s vršnjacima, nego i s nastavnicima. I neka se sam brine za svoje ocjene i budućnost. Inače neće odrasti. A onda ćete u budućnosti opet vi morati rješavati njegove „odrasle“ probleme.

Pokušajte se sami izboriti sa svojim problemima i ne pojačavajte svojim problemima njegove vlastite. Razmislite što je bitnije: ne ispuštati uzde iz svojih ruku ili da sin, odnosno kćer, uvijek osjećaju vašu pažnju i podršku? I da to bude uzajamno i zauvijek.

 

Labkovski posebnu pažnju posvećuje djeci u najosjetljivijem razdoblju – tinejdžerima

To „prijelazno“ razdoblje je, prema njegovom mišljenju, ujedno i najteže u čovjekovom životu. Ono se ne može usporediti s ni jednom drugom razvojnom krizom. Ni u djetinjstvu, ni u starosti, ni u 30., ni u 40. ni u 85. godini čovjeku život nije toliko težak.

Dijete počinje naglo rasti, koštana i mišićna masa se povećavaju, a krvožilni sustav zaostaje. Sve je u potpunom neskladu i nikako da se ustali. Hormoni luduju. I simptomi koji se kod odraslih javljaju kao posljedica jakog stresa, na primjer, izostanak menstruacije, iscrpljenost, velike promjene raspoloženja – u tinejdžerskom razdoblju smatraju se normalnom pojavom.

„Puno tinejdžera pada u depresiju, osjeća se usamljeno, neshvaćeno (bubuljičave nakaze), nekima nije drago ni živjeti… I uz sve to još i stres zbog ocjena i prijemnih ispita. To je kao da pacijent ima srčani udar i trn u malom prstu, a doktori zanemare srčani udar i svu pažnju usmjere na trn.“

Na žalost, za roditelje je često daleko važniji uspjeh u školi i na prijemnom ispitu nego psihičko zdravlje i odnos povjerenja. Djeca imaju instrukcije iz svih predmeta, pritišću ih i kod kuće i u školi. Međutim, psihičko zdravlje i povjerenje su daleko važniji za budućnost tog djeteta nego upis u najbolju školu odnosno na fakultet.

 

„Kontakt s djetetom, bliskost, mogućnost razgovora o onome što ti leži na srcu, odgovoriti na pitanja koja ga muče, utješiti, zajedno se veseliti, proživjeti s njim važne dane, njegovo odrastanje, podijeliti male i velike događaje iz njegova života – eto što treba biti važno i što ne treba prepuštati stihiji, da se događa samo od sebe. A učenje može. Čak je i neophodno.“

 

I najvažnije: „Dajte djetetu ljubav, povjerenje i vrijeme. Dajte mu mogućnost da diše i bira. I ubuduće će biti manje razloga za brigu.“

Ovaj stav i savjet Mikhaila Labkovskog teško može biti sporan.

 

Preuzeto s detinjarije.com

 

Znatiželja je jedan od prvih kotačića koji pokreću stroj učenja, a time i dječji razvoj, vodeći dijete ka sve većem razumijevanju i upoznavanju sebe i svijeta oko sebe. Zapravo, učenje počinje i prije samog rođenja, još u prenatalnom razdoblju. Od prvih dana bebe polako upoznaju svijet zahvaljujući svojoj percepciji i osjetima koji su u dinamičnom odnosu s pokretom, motorikom. Gledanje, slušanje, dodirivanje, kušanje, mirisanje, u kombinaciji s hvatanjem, manipuliranjem ručicama, puzanjem, hodanjem, skakanjem, trčanjem osnova su za sva prva učenja. Mnogo je toga što mala djeca u prvim godinama uče o svijetu, a sve zahvaljujući unutarnjoj potrebi za učenjem i znatiželji. S vremenom stvari koje se ponavljaju postaju poznate, time i dosadne, a pažnja se usmjerava na novo, nepoznato, neočekivano. A toga uvijek ima, i djeca za razliku od odraslih to vrlo dobro prepoznaju i istražuju.

Bebe uče od svojih prvih dana: što se kreće, što ne kreće, „što“ im se smije, priča, što samo stoji, kasnije uče prepoznati što je blizu, što daleko, i još štošta, nama odraslima tako običnih stvari. Bacanjem predmeta na pod bebe uče kako se čuje kad padne nešto teško, kako kad padne nešto lagano, kako se čuje nešto plastično, kako metalno, uče kako nešto i dalje postoji iako to više ne vide. Pritiščući dugmiće na igračkama, paleći i gaseći svjetlo uče o uzroku i posljedici, pretačući vodu iz jedne posude u drugu djeca uče o količini, volumenu…

 

Djeca kao znanstvenici

Znatiželja podrazumijeva pitanje za pitanjem, bilo da ga dijete postavlja vama ili samom sebi. U nekim se knjigama navodi podatak da dijete do svoje četvrte godine postavi do 400 tisuća pitanja.
U tom smislu djeca su kao mali znanstvenici. Znatiželja znači pitanje, pitanje vodi do postavljanje hipoteza, hipoteza vodi do pokušaja njenog potvrđivanja, malog eksperimenta, a rezultat vodi ka novom pitanju, novoj hipotezi, učenju, razumijevanju. Zato su pitanja važnija od odgovora, i korisno je podržati djecu u tom procesu postavljanja pitanja, umjesto da im nudimo gotove odgovore. Roditelji koji žele dijete podučiti raznim stvarima često zaboravljaju da zanimljivo pitanje potiče učenje više nego „pravi“ odgovor, te djetetu nude gotove informacije, činjenice koje njemu neće puno značiti. Korisnije je djecu, umjesto da im se nude gotovi odgovori i rješenja poticati na postavljanje pitanja, istraživanje mogućnosti.

 

Dijeliti mala čuda

Znatiželja će dovesti do istraživanja, koje će dovesti do otkrića. Otkriće kod djeteta izaziva osjećaj ugode zbog kojega će dijete određenu igru, radnju, misao ponavljati što će dovesti do više razine vještine, a time i do razvijanja samopouzdanja i samopoštovanja zbog stečene kompetencije. Na ovaj način dijete osjeća sigurnost i spremno je pak za nova istraživanja i nova učenja. U ovom nizu važna je uloga roditelja, odgajatelja, učitelja. Djeca žele svoj osjećaj čuđenja popraćen široko otvorenim očima i uzdahom podijeliti s nekim, jednako kao i svoje otkriće, uspjeh. Iza usklika „Mama vidi što sam našao!“ dok vam dijete pruža blatnjavi list krije se dječje čuđenje, znatiželja, ponos, potencijal za učenje. Odgovor roditelja koji dijeli s djetetom taj osjećaj pronalaska malog blaga, čuda, otvara vrata za razvijanje dječje znatiželje, učenja, razumijevanja, samopouzdanja. S druge strane, ova vrata neće otvoriti roditeljsko nerazumijevanje dječje potrebe za istraživanjem praćeno s „Ne penji se“, „Pazi da se ne zaprljaš“, „Ne diraj“ ili pak odsutni odgovor „Aha“ koji ne dijeli s djetetom jednak interes za mali pronalazak. Vodeći računa o djetetovoj sigurnosti djeci treba omogućiti prostor i vrijeme za istraživanje, ali i prepoznati mala „čuda“ i podijeliti s djetetom taj osjećaj ugode zbog malog ali vrijednog otkrića.

 

Zašto je znatiželja korisna?

Znatiželja potiče kognitivni razvoj, mišljenje i zaključivanje.
Znatiželjno dijete je aktivno dijete koje traži odgovore i tako uči i otkriva svijet oko sebe.
Znatiželja razvija potencijal za učenje jer usmjerava djecu na zapažanje, uočavanje zanimljivosti oko sebe.
Znatiželja kroz otkrića razvija osjećaj uspjeha, a time i samopouzdanja djeteta.
Znatiželja razvija kreativnost.
Znatiželja razvija kod djeteta osjećaj kontrole nad vlastitim učenjem.
Znatiželja potiče stvaranje novih iskustava.

 

Kako podržati i razvijati dječju znatiželju?

1. Omogućite iskustvo, aktivnost – djeca najbolje uče kroz vlastito iskustvo, koje ih pak potiče na propitkivanje, istraživanje. Ako dijete ima želju za istraživanjem nečega što može biti opasno, ili neprikladno (poput prolijevanja vode po stanu) nemojte obeshrabriti djetetovu znatiželju već nađite način kako možete prilagoditi aktivnost vašim i djetetovim mogućnostima (npr. omogućite djetetu igru s vodom u kadi, dvorištu).

2. Kada uočite kod vašeg djeteta iznenađenje, čuđenje za stvari pojave, događaje, podijelite s njim taj osjećaj. Slijedite njegovo vodstvo u otkrivanju zanimljivosti. Možda i sami otkrijete neke nove i zanimljive stvari, naučite gledati poznato na novi način.

3. Odgovarajte iskreno na dječja pitanja. Ako odgovor ne znate, ne izmišljajte već ga zajedno s djetetom potražite. Iskreno recite da ne znate i svojim primjerom pokažite djetetu na koje sve načine može pronaći odgovore. Vodite dijete na tom putu promišljanja koje donosi vlastito otkriće, odgovor, zaključak.

5. Igrajte se zagonetki, od jednostavnih „Što je to plavo i mokro?“ do složenijih „Voli jesti mrkvicu, krzno mu je meko a zove se….“ ili „Kao kamen živ hodi a ponekad se skriva i u vodi“.

6. Izvodite kući male znanstvene eksperimente. Gledajte povećalom, igrajte se pipetom, potražite igre i aktivnosti kojima djeca razvijaju razumijevanje nekih znanstvenih zakonitosti. Pronađite iznimke od nekih pravila. One će zadržati vaše dijete duže u igri, dok samo nastoji odgonetnuti što se iza te iznimke krije. Takva igra može bit kao trik mađioničara!

7. Potaknite dijete da opaža zanimljive detalje oko sebe, drugačiji kamen na plaži, dugu, čudno stablo i slično. Budite u tome primjer. Provodite vrijeme u prirodi.

8. Omogućite vrijeme za slobodnu nestrukturiranu igru. Ne servirajte djetetu odmah crtani film, ili neku sličnu aktivnost u slobodno vrijeme. Dajte mu priliku da samo osmisli igru. Neka dijete ima igračke koje nude mnogo kreativnih mogućnosti za igru, kocke, kutije, likovni materijal… Ponekad je djeci potrebno neko vrijeme i podrška da se posvete i udube u takvu slobodnu, nestrukturiranu igru, ali navedeno ima višestruke koristi stoga ne odustajte lako uz misao kako se vaše dijete ne zna samo zaigrati.

9. Koristite pitanja otvorenog tipa koja nemaju točan i netočan odgovor, pa tako umjesto da pitate pitanja na koja dijete odgovara s da ili ne, pitajte dijete „Što misliš o?“ „Kako ti se sviđa?“ i slično…

10. Unesite zabavu, humor u igru unutar koje potičete istraživanje. Zabavnim i smiješnim pitanjima dodatno ćete potaknuti dijete na istraživanje i zaintrigirat njegovu znatiželju. 

 

Napisala: Rebeka Bulat, dipl. psiholog – profesor
Izvor: Psiholog Rebeka Bulat

 

Roditelji pustite djecu da skaču, trče i vrte se jer se tako razvijaju sve regije mozga, poručuje dr. Ranko Rajović, autor NTC sustava učenja koje se zasniva na postizanju intelektualnih sposobnosti djece u predškolskoj i školskoj dobi.

Ovaj novosadski internist, dugogodišnji član Upravnog odbora svjetske Mense (najstarija i najveća organizacija koja okuplja ljude natprosječnog IQ-a) i predavač na nekoliko fakulteta u regiji, posljednjih je godina vrlo popularan među roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i nastavnicima u Hrvatskoj. Njegova predavanja YouTubeu su vidjeli deseci tisuća ljudi, za gostovanja koja organizira izdavačka kuća Harfa iz Splita, u pravilu se traži ulaznica više.

„Već šest godina u Hrvatskoj držim predavanja o NTC učenju koje se najprije prihvatili vrtići u Dubrovniku, a zatim u Rijeci, Osijeku, Zagrebu, Zadru i drugim gradovima. Mensa Hrvatske dobila je akreditaciju za NTC učenje u Hrvatskoj pa svi vrtići u vašoj zemlji, koji to žele, mogu primjenjivati taj način rada s djecom“ priča mi Rajović (50) dok sjedimo u predvorju jednog zagrebačkog hotela.

Pred ekranom
I sam otac četvero djece, Ranko Rajović je NTC učenje osmislio povezujući spoznaje iz neurofiziologije sa svojim angažmanom u Mensinu Odboru za darovitu djecu čiji je predsjednik bio neko vrijeme.
„Naš program NTC učenja predstavlja primjenu neurofiziologije u pedagogiji. Radio sam to kao program za darovite, ali smo onda uvidjeli da se ta znanja mogu primijeniti i na ostalu djecu. Postoje tri faze NTC učenja: razvoj mozga, učenje i razvoj funkcionalnog razmišljanja“ pojasnio je Rajović koji ističe kako današnja djeca odrastaju posve drugačije nego generacije prije 20, 30 godina.

„Neka se današnji roditelji, ali i njihovi roditelji i bake i djedovi sjete kako smo bili u pokretu od jutra do mraka. Ljudi su fiziološki stvoreni kao bi se kretali, a u tom pokretu do 12. Godine mozak se neprestano razvija. Pritom se do pete godine stvori 50%, a do sedme 75% posto svih neuronskih sinapsi koje su ključ naših intelektualnih sposobnosti. Dakle, moramo se intenzivno kretati do pete, sedme i 12. godine. Zbog razvoja mozga, a naša djeca to ne rade“ Rekao je Rajović
Zatim se osvrnuo na ankete o tome koliko djeca dnevno provode vremena za ekranom TV-a, kompjutora, laptopa i smartphonea.

Radili smo veliku anketu u nekoliko europskih država. Pokazalo se da prosječno dijete u trećem i četvrtom razredu tijekom radnog dana gleda u ekran od dva do tri sata, a vikendom tri do pet sati. To znači da djeca za to vrijeme ili sjede ili leže i ne kreću se. Naravno, onda navečer nisu umorna i ne idu na spavanje na vrijeme. Djetetu je TV ili kompjutor zanimljiviji od škole : na ekranu se izmjenjuju stotine slika u sekundi, i to je snažna stimulacija za mozak. Kad dijete dođe u školu, njemu je sve sporo i dosadno. Nije stoga čudno što već u trećem i četvrtom razredu oko 30 posto djece ne voli školu ili ima otpor“ naglasio je Rajović

 

Izvor: Tanja Rudež, Jutarnji list

 

Obnovite čaroliju blagdana već ovog Božića, poklanjajući samo 4 poklona!  

 

Jednog Božića, kad je moja najstarija bila predškolarka, nešto se promijenilo u odnosu na sve prijašnje blagdane. Umjesto da dijete od najbližih na poklon dobije nekoliko odjevnih predmeta i slikovnicu, bila je zatrpana najrazličitijim poklonima.
Djed i baka s obje strane obitelji poslali su poklone. Šira obitelj i obiteljski prijatelji isto.
Da ne spominjem poklone koje smo joj mi sami kupili.

Tog Božićnog jutra, trebala joj je cijela vječnost da odmota silne igračke, spravice i ostale poklone. Nakon prvih pet, njeno se oduševljenje jednostavno ugasilo. Pažljivo je odmotavala vrpce, ukrasni papir i otvarala kutije, vadila poklon i odlagala ga na hrpu već otvorenih poklona. Tada bi podigla pogled, nasmiješila se, zahvalila i krenula otvarati novi.

U njoj više nije bilo ni trunke uzbuđenja i iščekivanja jer je bila preplavljena količinom darova. Iskrice u očima su iščeznule pred golemim zadatkom otvaranja hrpe poklona.
 

Morali smo nešto promijeniti

Te večeri, ležeći jedno uz drugo, suprug i ja razgovarali smo o tome kako je u jednom trenutku naša djevojčica imala gotovo robotske pokrete kad je dosegnula točku preplavljenosti. 
Nikako nismo željeli da nam se blagdansko razdoblje pretvori u priliku da dijete nakrcamo hrpom poklona tjerajući je u stanje isključenosti i povlačenja kako bi se uspjela nositi s nepotrebnom i pretjeranom hrpom stvari. Uz to, planirali smo imati još djece i znali smo da ovakva navika poklanjanja pretjerane hrpe stvari neće biti održiva u našoj rastućoj obitelji.

Te sam noći na Googleu pretraživala "kako spriječiti da se Božić otme kontroli" i nabasala na tradiciju poklanjanja 4 poklona za Božić – jednostavne smjernice koje pomažu da tijekom blagdana ostanemo usredotočeni na ono što je zbilja važno. Prateći pravilo o 4 poklona, svaka osoba dobiva svega 4 poklona za Božić:

1. Nešto što želi
2. Nešto što treba
3. Nešto od odjeće
4. Nešto za čitanje

Ovo pravilo 4 poklona spriječit će vas da nekontrolirano trošite i pretvorite obiteljski blagdan u materijalističko slavlje i ludilo potrebe da se kupuje više i više i više. Pomoći će vam i da se lakše zadržite unutar granica budžeta i ne zadužujete se zbog poklona i ne odlazite u minus.

Što je još važnije, mnogi roditelji primjećuju da vam ova praksa poklanjanja samo 4 poklona za Božić može pomoći odgojiti djecu koja cijene ono što dobiju i nisu nezasitna i nezahvalna (poput Dudleya Dursleya koji je imao pravi tantrum kad je jedne godine dobio "samo" 36 poklona u odnosu na prošlogodišnjih 37).
 

Ovako poklanjanje 4 Božićna poklona izgleda

Bili smo uzbuđeni započeti tradiciju poklanjanja 4 "želim, trebam, nosim, čitam" poklona, ali trebali smo pričekati punu godinu da je prvi put isprobamo. Već u srpnju, počeli smo razmišljati i planirati koja 4 specijalna poklona zaslužuju biti u "paketu".

Do studenog me već obuzela panika. Tako naglim prijelazom od pretjeranog darivanja prošle godine na svega 4 poklona ovog Božića, bilo me jako strah da ćemo uništiti magiju Božića našem djetetu.
I suprug i ja osjećali smo olakšanje s ovim pravilom dok smo birali poklone jedno za drugo, jer smo i tu znali pretjerivati. Ali, nismo se mogli osloboditi straha da ćemo pravilom o 4 poklona vlastitom djetetu upropastiti Božićno jutro.

Nakon dugotrajnih razgovora i preispitivanja, odlučili smo se držati pravila i odabrali smo lutku koju je kćer dugo spominjala (želim), set šarenih čarapa (trebam), lijepu novu haljinu (nosim) i set slikovnica omiljene autorice (čitam).

Nismo uspjeli u potpunosti uvjeriti širu obitelj da pristanu na ovaj dogovor, osobito bake i djedove, ali i oni su bili umjereniji u darivanju u odnosu na godinu ranije. Trudili su se odabrati knjige i odjevne predmete, umjesto plastičnih igračaka koji mjesec dana nakon Božića skupljaju prašinu na polici.
 

Jesmo li uništili Božićno jutro?

Taj je Božić bio naš zadnji Božić kao tročlane obitelji. Nas troje stajali smo u pidžamama i otvarali poklone. Djetetova je hrpa poklona bila svega četvrtinu one prošlogodišnje, masivne.
Suprug je sjedio na podu uz dijete, pijući kavu. Zato što ni mi sami nismo imali hrpetine poklona koje smo trebali otvarati, mogli smo si dozvoliti da nakon svakog otvorenog poklona napravimo pauzu i doista uživamo u otvorenom poklonu i cijenimo ono što smo dobili i od koga smo to dobili.

Sjaj nije nestao iz njenih očiju.

Nije dosegnula točku izgaranja i preopterećenosti količinom poklona. Nije automatski otvarala poklone, uživala je u svakom trenutku i veselila se dobro smišljenim iznenađenjima.

Nikad više nismo se vratili na staro. Pravilo 4 poklona potpuno je promijenilo doživljaj Božića i blagdana za nas.
Osobito nas veseli što nas pravilo 4 "želim, trebam, nosim, čitam" poklona motivira na smisleno biranje poklona. Kad trebate odabrati samo 4 stvari koje ćete pokloniti najdražima, pokloni su smisleniji i prilagođeniji osobi koju darivamo. Nema nasumično i  nepromišljeno kupljenih spravica i sitnica, samo da nešto kupimo, stvari koje će uskoro biti zaturene duboko u ormar ili skupljati prašinu, zaboravljene.

Ova tradicija nije uništila naš Božić, ona ga je spasila.

 

Prilagođeno i preneseno s Happy you, happy family

 

 

Neka vaš "nešto za čitanje" poklon djetetu, ove godine bude jedno od Harfinih izdanja!

                  

 

Učiteljica Rosie iz britanskog Birminghama je pomoću jednostavnog, snažnog trika pokazala djeci strašne posljedice zlostavljanja među vršnjacima.

 

Rosie DUTTON putuje od škole do škole i uči djecu o opuštanju i meditaciji. Nedavno je na Facebooku objavila lekciju kojom je pokazala djeci razarajuće posljedice koje može imati zlostavljanje, piše Mashable.

Za početak, Dutton je objasnila kako se NJENA LEKCIJA TEMELJI NA DVIJE JABUKE.

Iako su naizgled djelovale identično, jednu od njih je učiteljica prije početka nastave više puta bacila na pod, bez da je to rekla djeci.

Djeca su zatim opisivala jabuke, obje su izgledale isto, obje su bile crvene, slične veličine i djelovale dovoljno sočno za pojesti.

Jedna je jabuka manje vrijedna

“Uzela sam jabuku koju sam bacala na pod i rekla djeci kako mi se ne sviđa ova jabuka, kako mislim da je odvratna, boja joj je užasna, a petljka prekratka” objašnjava Dutton. “Rekla sam im da zato što se meni ne sviđa, ne bi se trebala niti njima, pa bi ju trebala isto zvati pogrdnim imenima.”

Neka su ju djeca gledala kao da je luda, ali jabuka je išla od jednog do drugog djeteta i svi su joj govorili pogrdne stvari:

• “Ti smrdljiva jabuko”

• “Nije mi jasno zašto uopće postojiš”

• “Sigurno si puna crva” …. i tome slično.

Nakon toga je učiteljica poslala drugu jabuku po razredu, a sva su joj djeca govorila samo lijepe riječi:

• “Ti si prekrasna jabuka”

• “Kako imaš sjajnu boju kože” … i tako dalje.

“Zatim sam podigla obje jabuke, i ponovo govorila o sličnostima i razlikama.

Nije bilo promjene, obje su jabuke i dalje izgledale isto.

A zatim sam razrezala jabuke.

Jabuka prema kojoj smo bili dobri bila je čista, svježa i sočna iznutra.

A jabuka kojoj smo govorili ružne stvari bila je iznutra sva izudarana i zgniječena”, priča učiteljica.

“Mislim da je djeci odmah sve bilo jasno. Stvarno su shvatili, kada smo vidjeli kako jabuke izgledaju iznutra, što se događa unutar svakoga od nas kada nas netko maltertira riječima ili djelima.”

Dutton je rekla djeci kako je namjerno natukla jednu jabuku prije nastave kako bi objasnila da mi najčešće niti ne primjetimo kako naše riječi nanose bol drugima.

To je jako utjecalo na njih.

Djeca su razumjela.

 

ZATIM JE OBJAŠNJAVALA STRAŠNE UČINKE TAKVOG ZLOSTAVLJANJA

“Kada se ljude zlostavlja, a posebno djecu, oni se iznutra osjećaju strašno i ponekad ne pokazuju drugima kako se stvarno osjećaju. Da nismo razrezali tu jabuku, nakada ne bismo saznali koloko smo joj boli nanijeli” – objasnila je učiteljica.

Za razliku od jabuka, mi to možemo spriječiti.

Možemo naučiti djecu kako nije OK reći ružne stvari drugima.

Možemo naučiti našu djecu da se zauzmu jedno za drugo i prekinu bilo koji oblik zlostavljanja.

Ako nitko ništa ne učini unutra će nastajati sve veća šteta. Jezik nema kosti, ali je dovoljno jak da vam slomi srce, pa budite pažljivi sa svojim riječima.

“I ne zaboravite biti dobri prema onima koji to nisu; njima je vaša dobrota najpotrebnija”, na kraju je napisala Dutton.

 

 

Nekoliko dana kasnije učiteljica Rosie DUTTON  iz britanskog Birminghama ponovo je objavila na Facebooku zahvalu svima koji su joj slali poruke u vezi njezine lekcije.

"Nadam se da svi možemo uzeti pouku od jabuka (i mnogo više) za budućnost ali i početi s otovrenim  razgovorom s našom djecom o boli koje naše riječi mogu uzrokovati" –  napisala je.

"Idemo podržavati jedni druge – napisala je – i biti ljubazaniji. Treba raditi na sebi i na tome da sada počnemo jačati emocionalnu otpornost svakog djeteta.“ Nije zaboravila i neljubazne ljude: "Također, ne zaboravite biti dobri prema neljubaznim ljudima, njima to najviše treba." 

 

Izvor: skolskiportal.hr

 

 

Prvi sat nakon poroda neobično je važan za majku i dijete. Dijete se tada nalazi u stanju tihe budnosti i svim svojim osjetilima upija informacije o svijetu oko sebe. Ono proučava majčino lice, sluša njezin glas, osjeća toplinu njezinog tijela, upija njen miris i uživa u prvom kušanju majčinog mlijeka. Majka se u tom periodu intenzivno zbližava sa svojim novorođenim djetetom i u njoj jača osjećaj ljubavi za njega potpomognut hormonima koji se izlučuju tijekom kontakta kožom na kožu i prvog podoja.

U prvom satu novorođenče je sposobno za nevjerojatan pothvat – stimulirano nježnim dodirom majke, posve samo može otpuzati dug put preko njezinog mekanog trbuha sve do dojke. Prvi djetetov nježni dodir dojke stimulira izlučivanje hormona oksitocina koji omogućuje otpuštanje mlijeka i pojačava osjećaj ljubavi za dijete. Novorođenče tada započinje svoj prvi podoj – omirisat će i obliznuti majčinu bradavicu, te konačno dojku zahvatiti ustima i početi sisati.
 

Zašto su kontakt kožom na kožu i prvi podoj unutar sat vremena nakon rođenja tako važni?

Dijete se nakon rođenja i života u zaštićenoj okolini maternice mora suočiti s brojnim stranim bakterijama. Polaganjem djeteta na majčina prsa neposredno nakon poroda i omogućavanjem ranog podoja, njegova će se koža i probavni sustav kolonizirati bakterijama s majčinog tijela te će za njih kroz kolostrum dobiti antitijela. Kad se dijete neposredno nakon poroda odvoji od majke, izloženo je raznim drugim bakterijama iz okoline i s liječničkog osoblja koje su potencijalno puno opasnije za njega i izlažu ga većem riziku od infekcije.

U prvom podoju novorođenče siše kolostrum – tekućinu koja se u dojkama nalazi od sredine trudnoće i savršena je hrana za prve djetetove dane. Kolostrum sadrži veliku količinu imunoglobulina i drugih zaštitnih antitijela pa se smatra ne samo prirodnom hranom već i lijekom. Zato ga se često naziva i djetetovim prvim cjepivom. Kolostrum pomaže novorođenčetu regulirati razvoj vlastitog imunog sistema. Imunoglobulini se kod prvog podoja šire u sluznici želučano-crijevnog trakta i tamo sprječavaju prodor i širenje bakterija i alergena. Kolostrum ima i laksativna svojstva – potiče i ubrzava izlazak mekonija iz bebinih crijeva, a time i izbacivanje bilirubina koji je odgovoran za žuticu kod novorođenčadi. Bogat je i vitaminom A koji štiti oči i smanjuje mogućnost infekcije.
 

Kontakt kožom na kožu umiruje novorođenče, ono jednoličnije diše i rad srca mu je pravilniji.

Unutar dvije minute od početka kontakta kožom na kožu, temperatura majčinih prsa povisuje za 0,5 stupnjeva Celzijusa, čime majčin organizam osigurava održavanje topline novorođenčeta. Dodatno, u kontaktu kožom na kožu, ritam majčina srca i disanja pomažu reguliranju djetetovih vitalnih znakova.

Majčino tijelo pomaže održati i regulirati toplinu tijela novorođenčeta što je osobito važno kod prerano rođene i djece male porođajne težine. Jedno zapanjujuće istraživanje pokazuje da se temperatura majčinih prsa povisuje za 0,5 stupnjeva Celzijusa unutar dvije minute nakon što je beba u kontaktu s njezinim prsima! Majka je najbolji grijač za svoje dijete. Dijete je nakon poroda dovoljno samo obrisati čuvajući sloj verniksa (bijela masna naslaga na koži djeteta), položiti ga na gola majčina prsa i pokriti ih zajedno jednim pokrivačem.
Kontakt kožom na kožu umiruje novorođenče, ono jednoličnije diše i rad srca mu je pravilniji.

Dodir bebinih usta s majčinom bradavicom dovodi do otpuštanja hormona oksitocina u majke koji izaziva kontrakcije maternice, omogućuje prirodan porod posteljice te smanjuje dugotrajno krvarenje; potiče izlučivanje drugih hormona koji utječu na osjećaj smirenosti i opuštenosti majke te "zaljubljenosti" u svoje dijete te potiče otpuštanje mlijeka koje se stvara u dojkama.
 

Bez jasnih medicinskih indikacija ne bi trebalo ometati taj povezujući proces majke i djeteta koji se zbiva odmah nakon poroda.

Podoj u prvom satu života olakšava dobro postavljanje djeteta na dojku i omogućava majci dobar početak dojenja. U prvom satu nakon poroda djetetov je refleks sisanja najjači zbog čega ono lakše pravilno prihvaća dojku. Žena se zbog uspješnog prvog podoja osjeća osnaženo i s većim samopouzdanjem ulazi u razdoblje dojenja.

Istraživanja pokazuju da su kontakt koža na kožu nakon poroda i rani prvi podoj povezani s duljim isključivim dojenjem i duljim sveukupnim trajanjem dojenja što vodi k prosječno boljem zdravlju djece i smanjenoj smrtnosti djece u kasnijoj dobi. Svjetska zdravstvena organizacija i UNICEF preporučuju da djeca isključivo doje u prvih 6 mjeseci života, te da nastave dojiti uz primjerenu dohranu do druge godine ili dulje, koliko god to majka i dijete žele.

Preneseno s Roda.hr

 

 

Pozivamo vas da nam se pridružite u Splitu! Provedimo zajedno vrijeme u učenju, rastu i upoznavanju sebe. Na ovom seminaru ćete otkriti kako funkcionira vaš mozak i mentalni sklop. Što je to što vas pokreće i daje smisao životu. Na temelju čega donosite odluke.
 

Tijekom prvog dana seminara upoznat ćete sebe i svoj unutarnji svijet kroz roditeljstvo. Saznat ćete kako funkcionira dječji mozak, a kako vaš, te kako pomoći djetetu da izgradi zdrav mentalni sklop.
Tijekom drugog dana seminara dublje ćete upoznati svoj unutarnji svijet. Otkrit ćete što je to što vas pokreće, a što je to što nas sve sputava da živimo svoju životnu strast. Na temelju čega i kako donosimo odluke u životu.

 

DISCIPLINA SA SRCEM
Kako izgraditi dobar odnos sa svojom djecom i kako zajednički rasti

Split, 21.3.2020.

GRIT: Budite uporni i pronađite svoju životnu strast
Otkrijte pokretačke snage u Vama te izgradite dobar i nježan odnos prema sebi

Split, 22.3.2020.

 

PRIJAVITE SE OVDJE!

 

 

 

 

 

"Kao netko tko voli slušati seminare, predavanja i tribine o dječjem razvoju, posjetila sam i edukaciju Irene Orlović na temu kako komunikacijom oblikovati dječji mozak i bez greške mogu reći da je to bila jedna od najzanimljivijih edukacija na kojima sam bila. Irena itekako zna prenijeti svoje znanje i iskustvo, ali možda i važnije od toga, zna prenijeti emociju – emociju da vi to možete primijeniti bilo da ste stručnjak koji se bavi djecom ili roditelj. Od nje dobivate i znanstveno utemeljene informacije i način praktične primjene – u prijevodu, cijeli paket koji vam je potreban za dalje."

Marija Končar, magistra defektologije, autorica bloga www.pitajtedefektologa.com, autorica seminara "Igrom do znanja"

 

 

Je li Vam se ikada dogodilo da pričate (štoviše vičete), ali vas dijete ne čuje niti razumije?

Događa li Vam se da ponekad kao roditelj gubite kontrolu nad svojim životom?

Jeste li ikada imali osjećaj da disciplina koju primjenjujete ne funkcionira ma što Vi napravili?

 

Prije nego što odgovorite, želim vas zamoliti da potpuno zaboravite sve što ste do sada znali o disciplini. Zaboravite značenje te riječi i zaboravite na ono što ste čuli kako roditelji trebaju reagirati kada djeca učine nešto što ne bi trebala.

Umjesto toga, postavite sebi pitanje: jeste li otvoreni da barem razmislite o drugačijem pristupu disciplini? Pristupu koji će vam pomoći ostvariti vaše trenutne namjere da vaše dijete učini pravi stvar u trenutku, ali i dugoročne ciljeve da mu pomognete da postane dobar čovjek koji je sretan, uspješan,  ljubazan, odgovoran i čak i samodiscipliniran? Ako je to slučaj, onda je ovo edukacija za Vas.

 

Pozivamo Vas da nam se pridružite u rastu i razvoju, na radionici

 

DISCIPLINA SA SRCEM

Split, 21. ožujka 2020.
od 10 do 15 sati u Hotelu Park

 

PRIJAVA NA EDUKACIJU JE OBAVEZNA. POPUNITE PRIJAVU!

 

Opis radionice

Cilj ove radionice je pomoći svima onima koji su zainteresirani za zdrav mentalni razvoj djece da razumiju način na koji se dječji mozak i um formiraju u prvim godinama, te kako mi odrasli utječemo na to formiranje. Na radionici ćemo praktično proći načine terapeutske komunikacije i discipliniranja koji podržavaju zdrav razvoj djeteta. Radit ćemo tehnike koje mogu pomoći da se izgradi povezujući odnos od kojega dobrim dijelom ovisi daljnji razvoj djetetovih, kako socio-emocionalnih tako kognitivnih sposobnosti, o čemu se manje govori danas. Polaznici edukacije će dobiti uvid u ljudski mentalni sklop i načine njegova funkcioniranja, te će steći kompetencije potrebne da pomognu djetetu graditi zdravu sliku o sebi, ali i kompetencije koje će im pomoći da razumiju sebe i grade bolje partnerske, prijateljske ili poslovne odnose.
 

Na radionici, Irena Orlović dat će odgovore na sljedeća pitanja:

• Zašto je emocionalna inteligencija temelj intelektualnog razvoja?
• Kako iz najtežih životnih situacija izvući samo najbolje?
• Kako rasti kroz proces odgoja djece?
• Kako izgraditi dobar povezujući odnos s djetetom?
• Kako razgovarati s djetetom da vas dijete čuje?
• Kako oblikovati svoj, a potom i djetetov mozak otvoren za dalji razvoj?
• Kako probuditi neograničenu unutrašnju snagu?
• Kako komunicirati poput terapeuta?
• Kako putem komunikacije možemo oblikovati i integrirati mozak u razvoju?
• Zašto su roditelji najvažnija karika u odgoju i obrazovanju djece?
• Na što posebno trebamo obratiti pažnju ako želimo da se mozak djeteta zdravo razvija u prvim godinama života?
• Kako poticati razvoj empatije kod djece?
• Kako terapeutsko pričanje priča djeluje iscjeljujuće na djecu?
• Kako izrađivati terapeutske priče?
• Kako koristiti priče kao prevenciju trauma i kreiranje novih osnažujućih iskustava?

 

Datum: 21.3.2020.
Početak: 10h
Trajanje: od 10 do 15h
Mjesto održavanja:  Hotel Park, Split

PRIJAVITE SE OVDJE!

 

 

 

Rasti i razvijati se moramo u svim područjima, ne samo kao roditelji. A kad smo zadovoljniji u svim područjima, bit ćemo uspješniji i kao roditelji. Nema većeg dara za djecu nego da odrastaju uz roditelje koji nisu zanemarili svoj rast i razvoj!
 

 

Pomoći ću vam otkrijete pokretačke snage u vama te izgraditi dobar i nježan odnos prema sebi drugog dana seminara, na radionici:

 

GRIT: Budite uporni i pronađite svoju životnu strast

Split, 22. ožujka 2020.
od 10 do 15 sati u Hotelu Park

 

PRIJAVA NA EDUKACIJU JE OBAVEZNA. POPUNITE PRIJAVU!

 

"Strast i upornost su mi pomogle da izađem iz najtežih životnih situacija. Kad sam osvijestila svoju životnu misiju i svrhu, ništa se više nije činilo teškim.
Na ovoj radionici želim podijeliti s vama kako sam uspjela pronaći svoju životnu iskru te uz pomoć nje izgraditi uspješan business. Upoznat ću vas i s tehnikama koje vam mogu pomoći da pronađete svoju strast, zadržite fokus na njoj te budete uporni u ostvarivanju svojih ciljeva.
Djela su jača od naših riječi, zato se vidimo u ožujku!"
Irena Orlović

 

Na radionici ćete naučiti:

• kako pronaći svoju unutarnju strast i povezati se s njom
• kako biti uporan u ostvarivanju dugoročnih i smislenih ciljeva
• što nas sprječava da dođemo u kontakt sa svojom životnom strašću.

 

Grit je spoj strasti i upornosti za dugoročne i smislene ciljeve.

Kad pronađete svoju životnu strast, ojačate ju i s njom se povežete, to je kao da ste pronašli svoj životni put. Ona sa sobom nosi borbenost, upornost i motivaciju.
Kada smo svjesni da ona postoji, ona donosi motivaciju, inspiraciju i vodi nas ka sljedećem životnom koraku.

Ritam života, koji je mnoge zatekao nespremne, kao da nas je odvojio od naših istinskih nagona.

I sam je Shakespeare rekao:
"Smisao je života pronaći svoj dar."
Kada pronađete svoju strast, pronađete i svoju najdublju snagu. 

 

Datum: 22.3.2020.
Početak: 10h
Trajanje: od 10 do 15h
Mjesto održavanja:  Hotel Park, Split

PRIJAVITE SE OVDJE!

 

Raspored rada na radionicama

Edukacija oba dana počinje u 10 sati i završava u 15 sati. Svakih sat i pol otprilike ćemo imati pauzu od 15 minuta.
Veća pauza za ručak je u 13 sati i traje sat i 15 minuta.

 

 

O voditeljici radionice

Irena Orlović je završila petogodišnju edukaciju za neurolingvističkog psihoterapeuta pri njemačkoj krovnoj organizaciji DVNLP. Dodatno se usavršava na Mindsight Institutu kojega je osnovao dr. Daniel Siegel čije knjige je objavila u Hrvatskoj. Također je započela edukaciju u području tjelesno orijentirane psihoterapije. Certificirana je od strane njemačke krovne organizacije DVNLP i kao NLP – trener.

Autorica je nagrađivane web-aplikacije Pametnica, vlasnica i urednica izdavačke kuće Harfa putem koje je prethodnih 17 godina proučavala literaturu uglednih svjetskih neuroznanstvenika, psihologa i psihoterapeuta u području razvoja djece.
Vođena osobnim iskustvom kroz rad na ranoj stimulaciji sa svojim djetetom, koristeći neke od tih naslova, uredila je i objavila na hrvatskom jeziku seriju literature pod sloganom Knjige koje vole djecu. Prepoznata je od strane Udruge poslovnih žena KRUG jer je kao roditelj djeteta s poteškoćama u razvoju, uvidjevši da u Hrvatskoj nedostaje literature koja bi pomagala roditeljima u sličnoj situaciji, okupila stručni tim i pokrenula izdavačku kuću Harfa koja je danas prepoznata u javnosti kao kuća koja objavljuje literaturu renomiranih stručnjaka iz područja ranog razvoja djece.
Od strane iste udruge dobila je i nagradu kao Poduzetnica godine u kategoriji socijalnog poduzetništva, a pod pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske. Trenutno je u procesu osnivanja inovativne Privatne osnovne škole s internacionalnim programom putem koje će djeca učiti jačati svoje kognitivne sposobnosti kroz socio-emocionalne programe.

 

PRIJAVITE SE OVDJE!

Datumi: 21. i 22.3.2020.
Početak: 10:00 sati
Trajanje: od 10:00 do 15:00h
Mjesto održavanja: Hotel Park, Split

Cijena dvodnevnog seminara: 600 Kn
Cijena pojedinačne radionice: 350 Kn 
 

Podatci za uplatu: 
Pametnica, obrt za edukaciju i savjetovanje, vl. Irena Orlović
HR0623400091160500652 (PBZ)​, poziv na broj: 21032020.

Mjesto na radionicama rezervirat ćete tek uplatom kotizacije.

Sudjelovanje je moguće otkazati isključivo pisanim putem (na mail adresu: pametnica@pametnica.me) najkasnije 7 radnih dana prije početka programa. Sudionici koji su odustali nakon tog roka ili ne prisustvuju programu, nemaju pravo na povrat kotizacije i dužni su platiti punu naknadu. Ako prijavljeni sudionik ne može sudjelovati na programu, može poslati drugog zamjenskog sudionika.

Pametnica zadržava pravo otkazivanja – u ovom slučaju, naknada se vraća u cijelosti. Popunjavanjem ovog obrasca za prijavu, prihvaćate ove odredbe i opće uvjete.

 

 

Ključ motivacije učenika svodi se na angažman. Don Haddad, nadzornik školskog okruga St. Vrain Valley u gradu Longmontu u Coloradu, razumije točno kako se dolazi to toga.

 

„Kada učenici počnu osjećati da su dijelom stvaranja nečeg, daju sve od sebe.“ Osnaživanje uključuje uvođenje smisla, kompetencije, samopouzdanja i izbora u dnevne živote učenika. Slijedi pet načina koje Haddad i njegovo osoblje koriste da bi potaknuli učenike na učenje.

 

1. Stvorite učionice digitalnog doba.

U okrugu St. Valley učenici imaju pristup školskim laptopima ili tabletima – kao i okružnom sustavu za upravljanje učenjem – i to 24 sata u tjednu, stoga mogu učiti bilo gdje i u bilo koje doba. Učenici posjeduju vlastito učenje.

 

2. Omogućite učiteljima odgovarajuću profesionalnu obuku.

St. Vrain omogućuje učiteljima profesionalnu obuku koja im pomaže prebaciti se s učiteljski upravljanog planiranja lekcija na učenje usmjereno na učenika.

 

3. Učinite učenje privlačnim osmišljavanjem vlastitih rješenja i strastvenim projektima.

Učenici surađuju uz pomoć svojih učitelja kako bi našli rješenja na stvarne probleme. Dopustite djeci da osmisle vlastite projekte.

 

4. Dopustite učenicima da odaberu ono što kurikulum nudi.

St. Vrain Valley ima 50 fokusnih programa koji proširuju tradicionalni kurikulum, uključujući vodstvo i STEM teme poput medicinskih i bio-znanosti. Školski vođe osnivaju partnerstva s korporacijama da bi stvorili „energetsku akademiju“ te planiraju pozvati poslovne mentore radi  suradnje s učenicima na razvijanju kurikuluma.

 

5. Pozovite učenike da se uključe u odluke u vezi s dizajnom i konstrukcijom škole.

To nije toliko strašno ili skupo kako se možda čini. Haddad i njegova ekipa, zajedno s građevinskim inženjerima i učenicima, svake godine održavaju sastanak prije otvaranja nove škole da bi istražili kakvu vrstu okoliša djeca trebaju za optimalno učenje. Haddad se osobno sastaje s grupom od 50 učenika kako bi čuo njihova mišljenja.

To je prvi korak u tome da djeca dobiju otvorene prostore, dobro osvijetljene zgrade, "zelene procese" i energetsku efikasnost.

Nije čudo da se taj okrug natječe za Steve Jobsov XQ Super School Project. Haddadov tim je već osigurao donaciju od 16,6 milijuna dolara i investiciju od 3,6 milijuna dolara zahvaljujući tome što je uzeo u obzir učenike i njihovo mišljenje.

 

Izvor: skolskiportal.hr

Fotografija: freepik.com 

 

 

 

U samo nekoliko dana promijenio se naš svakodnevni ritam i navike – nema klasične nastave, oni koji mogu ostaju raditi od kuće i odjednom se nalazite u situaciji da hitno trebate promijeniti način života. Dok se vi, kao roditelj, pokušavate prilagoditi, vaše dijete je vjerojatno prvo pomislilo – "Odlično, nema škole!"

Naš obrazovni sustav odmalena nas uči da se nastava i učenje odvijaju u školi, u razredima, s učiteljima pred pločom. Ako oduzmemo te tri stavke, učimo li uopće? Odgovor je DA, ali na drugačiji način.
Stoga donosimo nekoliko savjeta kako možete pripremiti dijete za novonastale okolnosti i olakšati proces učenja putem online alata.

 

1. Objasnite djetetu što se događa i zašto ne smije ići u školu.
Djeca imaju pravo i trebaju biti jednako informirana kao odrasli. Pri tome, koristite se rječnikom koji će vaše dijete razumjeti.
 

2. Dozvolite period prilagodbe.
Nemojte očekivati da će dijete odmah razumjeti kako sustav online učenja funkcionira i što treba činiti. Moguće je da će vaše dijete biti "u otporu", da mu se neće svidjeti način komuniciranja (Ministarstvo ne koristi alate koje djeca i mladi inače koriste za online komunikaciju) ili kvaliteta dobivenih materijala. Poslušajte što vam dijete govori i nemojte reći: "Ti to tako moraš, nema veze što nisi u školi!" Ohrabrite dijete, pružite podršku i, ako treba, zajedno s djetetom istražite alate koje će koristiti za online nastavu.
 

3. Zajedno definirajte vrijeme učenja. Većina djece je navikla koristiti informacijsko-komunikacijsku tehnologiju za zabavu i za, kako sam naziv kaže, komunikaciju.
Dio dnevnih obaveza, dijete će rješavati prema rasporedu koji svaki razred dogovara sa svojim razrednikom/razrednicom. Ako učitelj/ica nije definirao/la da djeca trebaju izvršavati zadatke online u realnom vremenu ili dijete ima dodatne zadatke, omogućite djetetu da odabere vrijeme tijekom dana kada će se posvetiti učenju i rješavanju preostalih zadataka.
Neka djeca će radije učiti ujutro, neka navečer, netko će preferirati vrijeme kada je u kući tišina, netko će željeti učiti samostalno, netko uz pomoć ukućana.
Bitno je da dijete zna kada je vrijeme za učenje, a kada za zabavu (igrice, Youtube videi ili dopisivanje s prijateljima).
 

4. Fokusirajte se na evaluaciju i refleksiju učenja. Ovo je vrlo bitan korak u procesu učenja koji inače vode učitelji. Zbog trenutne situacije, vi kao roditelj, trebate pomoći djetetu da osvijesti što je naučilo. Iako su djeca digitalni domorci (digital natives), ona nisu svjesna da je svaka online aktivnost oblik učenja.

Samim time, pomozite djetetu tako da postavljate puno pitanja i razgovarate s djetetom:

Što ste danas učili?
Što si od toga zapamtio/la?
Zašto misliš da je to važno?
Kako možeš to povezati sa svakodnevnim životom? U kojoj svakodnevnoj situaciji možeš primijeniti naučeno?
 

5. Koristite svakodnevne obaveze i aktivnosti kao prilike za učenje i povezivanje informacija.
Na primjer, kada kuhate, zamolite dijete da vam pronađe online recept. Djeci nižih razreda ovo može biti dobra vježba za čitanje, dok više razrede zamolite da vam pomognu pri pretvorbi mjernih jedinica (grami u kilograme itd).
 

6. Pretvorite okolnosti u zabavu.
Ako vrijeme provodite u kućnoj izolaciji, provedite ga sa svojim djetetom. Današnji način života roditeljima ne ostavlja puno vremena za druženje s djecom, stoga iskoristite situaciju. Neka dijete nešto nauči vas – možda je pravo vrijeme da naučite igrati Minecraft ili zajedno snimite TikTok video.
 

7. Provodite vrijeme offline.
Pripazite da dijete ne provodi cijeli dan pred ekranom. Igrajte društvene igre (Monopol, Pictionary, šah), svirajte instrument, crtajte, naučite dijete saditi cvijeće ili bilo što može uveseliti sve ukućane.
 

8. Ne zaboravite fizičku aktivnost.
Djeca imaju puno energije. Ako ne želite izlaziti van, pokušajte vježbati kod kuće zajedno s djecom. Na taj način pokazujete djetetu primjer te ukazujete na važnost fizičkog kretanja i zdravlja.

Ne zaboravite, ovo je privremena situacija i neće trajati zauvijek. Pazite na zdravlje svoje djece, ali i na sebe te maksimalno iskoristite vrijeme provedeno zajedno.

Sretno!

 

Preneseno s Roda.hr
Napisala: Maja Katinić Vidović