Dječji je razvoj dinamičan proces oblikovan međuutjecajem bioloških i okolinskih faktora od samog začeća pa nadalje. Sva se djeca ne razvijaju jednakim tempom, niti se sve sposobnosti i vještine kod djeteta ne razvijaju istom dinamikom.

Među djecom postoje mnoge individualne razlike zbog kojih roditelji često čuju kako ne bi međusobno trebali uspoređivati djecu. No, bez obzira na to, roditelji, zbog svoje znatiželje, želje da razumiju svoje dijete ili možda zabrinutosti, često uspoređuju svoje dijete i njegov razvoj s djecom poznanika, prijatelja, drugih članova obitelji.

Ipak, pri tome je važno da budu svjesni prethodno navedenih individualnih razlika, ali je i korisno da poznaju neke razvojne miljokaze, pa i rane znakove upozorenja koji će ih uputiti ka stručnjaku koji će procjeniti postoji li kod djeteta razvojni rizik/teškoća, te dalje predložiti određene razvojno poticajne aktivnosti, programe, terapiju.

Za dijete je od iznimne važnosti rano prepoznati potrebu za razvojnom podrškom, terapijom jer pravovremena reakcija roditelja, te pravovremeni i prilagođeni razvojni poticaji pružaju najveću mogućnost za uspjeh.

Iako među djecom postoji razlika u vremenu kada savladavaju određenu vještinu, redosljed savladavanja pojedinih vještina je kod velikog broja djece isti. Tako, iako postoje razlike u vremenu kada će se koja beba početi puzati, većina beba krene puzati prije nego što krene samostalno hodati.

Kada govorimo o znakovima upozorenja, govorimo o nekoliko različitih mogućnosti:

• Kada dijete pokazuje određena ponašanja nakon određenog vremenskog perioda (npr. eholalija nakon treće godine)
• Nemogućnost razvijanja određene vještine (npr. dijete ne brblja s 10 mjeseci)
• Poremećen razvojni slijed (npr. napredno čitanje uz nedostatno razvijen govor)
• Motorička asimetrija (npr. u hodanju, korištenju ruku).
• Razvojna regresija (gubitak nekih sposobnosti/vještina) – npr. dijete prestane pričati.

Prilikom procjene djetetovog razvoja, kroz opažanje djeteta u slobodnoj igri, prikupljanje podataka od strane roditelja, te uz primjenu standardiziranih razvojnih testova, stručnjaci donose procjene o dječjem razvoju, te o mogućoj potrebi za dodatnom razvojnom podrškom.

Kroz navedeno opaža se i procjenjuje razvoj motorike, govora i komunikacije, socijalno-emocionalni razvoj, kognitivni razvoj djeteta.
 

Znakovi moguće potrebe za savjetovanjem sa stručnjakom, razvojnom podrškom

Mogući znaci upozorenja – osjeti

• Odsutnost uspostave kontakta očima s majčinim licem
• Lutanje pogleda
• Odsutnost reakcije na jako svjetlo
• Naglašeno trljanje očiju ili utiskivanje prstiju u oko
• Nistagmus – spontani ritmički trzaji očima
• Strabizam – bježanje oka, kada pokreti očima nisu usklađeni (može biti prolazan u prvim mjesecima života zbog još uvijek nedovoljno razvijenih mišića oka)

Mogući znaci upozorenja – rani motorički razvoj

• Beba u prvom mjesecu života ne reagira na zvuk (ugodan ili neugodan) ili postoje znatnije teškoće u hranjenju zbog oralno-motoričkih problema
• Mogući znaci upozorenja – rani motorički razvoj
• Zarobljen palac u šaci nakon 2. mjeseca starosti
• Jako povlačenje nožnog palca prema gore nakon trećeg mjeseca (Babinskijev refleks)
• Nemogućnost držanja glave u pasivnom sjedećem položaju 5 sekundi nakon drugog mjeseca
• Izvijanje unazad u luku
• Beba ima povišen ili snižen tonus mišića – čini vam se kao da je previše kruta (npr. u uspravnom položaju križa ispružene nožice jednu preko druge i pod dodiruje vrhovima prstiju) ili je previše mlohava
• Beba ne mijenja položaj tijela nakon trećeg mjeseca (ne prevrće se na bok)
• Beba se ne okreće s leđa na trbuh i obrnuto do osmog mjeseca
• Ne diže se na na noge uz namještaj s 12 mjeseci
• Ne hoda samostalno s 18 mjeseci
• Mogući znaci upozorenja – razvoj govora i komunikacije
• Beba u dobi od 2 do 4 mjeseca ne reagira na vaš glas, ne razvija se kontakt očima
• Beba se u dobi od 5 do 8 mjeseci ne počinje upuštati u vokalnu igru s roditeljima, izostaje vokalizacija
• Beba u dobi od 9 do 12 mjeseci ne počinje s brbljanjem uz kombiniranje suglasnika i vokala
• Beba s 12 mjeseci ne reagira na svakodnevne riječi (npr. ne okreće se prema mami kada pitamo „Gdje je mama?" i sl.)
• S godinu dana ne koristi geste (maše "pa-pa", pokazuje prstom), ne pokazuje interes za male igre u paru ("ku-ku" ili dodavanje lopte)

Mogući znaci upozorenja – razvoj govora i komunikacije

• Beba s 16 mjeseci nema niti jednu smislenu riječ
• S 18 mjeseci ne razumije jednostavne naloge i pitanja (npr. "Sjedni", "Gdje je lopta?"), ne može identificirati svakodnevne predmete (ili pokazati na slici)
• S dvije godine ne povezuje dvije riječi u malu rečenicu ("Mama piti."), nema simboličke igre ("kao da igre")
• S tri godine ne pokazuje interes za drugu djecu, simboličku igru, nerazumljiv govor

Izvor: dipl. psiholog-profesor Rebeka Bulat

Pravila nagradnog natječaja
Priređivač Nagradnog natječaja je harfa d.o.o. sa sjedištem u Splitu, Rodrigina 4, OIB: 51223715781. Nagradni natječaj priređuje se s ciljem promidžbe proizvoda, a provodit će se u Republici Hrvatskoj. Za sudjelovanje u Nagradnom natječaju nije nužna kupnja ili uplata bilo koje vrste.

Članak 1. U nagradnom natječaju "BEBArije" (u daljnjem tekstu: Nagradni natječaj) mogu sudjelovati sve osobe s prebivalištem u Republici Hrvatskoj koje, u trenutku sudjelovanja, imaju 18 ili više godina. Pravo sudjelovanja u Nagradnom natječaju nemaju radnici, službenici i direktori Harfa d.o.o. Harfa d.o.o. (u daljnjem tekstu: Priređivač) zadržava pravo da, u svakom trenutku i na bilo koji način, provjeri jesu li ispunjeni uvjeti za sudjelovanje u Nagradnom natječaju. Samim sudjelovanjem u Nagradnom natječaju, sudionici daju svoju suglasnost za primjenu ovih Pravila Nagradnog natječaja, a koja su konačna i obvezujuća u svakom pogledu.

Članak 2. Nagradni natječaj počinje 21. svibnja 2015. godine, a završava 23. svibnja 2015. godine (u daljnjem tekstu: Vrijeme trajanja Nagradnog natječaja).

Članak 3. Sudionici se prijavljuju za sudjelovanje u Nagradnom natječaju putem Facebook stranice Knjige koje vole djecu. U procesu prijave za sudjelovanje od Sudionika će se tražiti da pristane na primjenu Pravila Nagradnog natječaja te da pošalju svoje podatke (ime, prezime, adresu te adresu elektroničke pošte). Priređivač se može služiti unesenim podacima kako bi sudioniku dostavio nagradu. Priređivač se također može služiti podacima kako bi povremeno kontaktirao sudionike, ukoliko oni na to pristanu pri registraciji na autorizacijskoj stranici.Jedan natjecatelj može napraviti neograničeno mnogo prijava, no nagradu može osvojiti samo jedanput. Isti sudionici ne smiju se prijavljivati s više različitih e-mail adresa niti smiju koristiti druge naprave ili smicalice za prijavu pod različitim identitetima.

Članak 4. Svaki prijavljeni sudionik na adresu pametnica@harfa.hr unosi osobne podatke. Dobitnici nagrada bit će objavljeni u roku od tjedan dana od završetka Nagradnog natječaja. Imena dobitnika nagrada bit će objavljena na stranici www.harfa.hr, i na Facebook stranici Knige koje vole djecu. Dobitnici će o nagradama biti obaviješteni putem elektroničke pošte.  

NAGRADE:
U Nagradnom natječaju bit će dodjeljeno ukupno 5 knjiga:

Nagrada: 

1.    Knjiga BEBArije    5 kom

Članak 8. Priređivač nije odgovoran za eventualne promjene e-mail adrese ili poštanske adrese sudionika. U slučaju da se obavijest o nagradi vrati pošiljatelju s napomenom da dostavu nije moguće izvršiti Priređivač će dobitnika pismeno obavijestiti o dobitku i naknadnom roku za podizanje nagrada (10 dana od dana primitka obavijesti). Ukoliko nagrada ni nakon tog roka ne bude preuzeta natjecatelj gubi pravo na osvojenu nagradu.U slučaju da se utvrdi da dobitnik ne ispunjava uvjete ili da je na neki drugi način povrijedio pravila Nagradnog natječaja nagrada mu neće biti dodijeljena.U slučaju da se u nagradni natječaj uključi manje sudionika od broja nagrada koje su predviđene nagradnim fondom, dodijelit će se onoliko nagrada koliko je u nagradnom natječaju sudjelovalo sudionika.

Članak 9. Kao uvjet za sudjelovanje, sudionici su suglasni da se Priređivač i Facebook Inc., te svi službenici, direktori, radnici, predstavnici i zastupnici istih, oslobađaju od svake odgovornosti za štetu te neće odgovarati za štetu nastalu sudionicima uslijed bilo kakve povrede, gubitka ili štete bilo koje vrste nastale osobama ili imovini, kao ni za razočaranje proizašlo u cijelosti ili djelomično, izravno ili neizravno, iz sudjelovanja u Nagradnom natječaju, nemogućnosti sudjelovanja u Nagradnom natječaju ili prihvata, posjedovanja, zloporabe ili uporabe bilo koje nagrade. Neće se dodijeliti veći broj nagrada od ovdje navedenog.

Članak 10. Priređivač neće odgovarati za prekide ili nedostupnost u radu mreža, servera, pružatelja internetskih usluga (ISP), internetske stranice, telefonskih ili drugih veza, za dostupnost ili greške u komunikaciji ili kvarove računala, telefona ili kabelskog prijenosa ili linija ili tehničke greške, niti za kvarove računalnog hardvera ili softvera ili telefona, za tehničke greške ili poteškoće ili druge greške bilo koje vrste, kako ljudske, tako i mehaničke, elektroničke ili mrežne, niti za netočan prihvat bilo kojeg podatka vezanog za Nagradni natječaj ili neuspješan prihvat ili gubitak takvog podatka. Priređivač i njegove agencije neće odgovarati za bilo kakve netočne podatke, prouzročene bilo od strane korisnika internetske stranice, bilo od strane opreme ili nastale uslijed programiranja povezanog s ili korištenog tijekom ovog Nagradnog natječaja; te ne preuzimaju odgovornost za bilo kakvu grešku, propust, prekid, brisanje, kvar ili kašnjenje u radu ili prijenosu, kvar komunikacijskih linija, krađu ili uništenje ili neovlašten pristup internetskoj stranici, neovlaštene izmjene ili hakiranje internetske stranice. Priređivač zadržava pravo, prema svojoj slobodnoj ocjeni, diskvalificirati bilo koji osobu za koju se utvrdi da je neovlašteno utjecala na ili je remetila odvijanje Nagradnog natječaja ili je postupala s namjerom prijetnje, pogrde ili maltretiranja drugih osoba ili je na bilo koji drugi način ometala odvijanje Nagradnog natječaja. Priređivač i njegove agencije neće odgovarati za štetu nastalu računalu sudionika ili bilo koje druge osobe, a koja šteta je povezana s ili je nastala uslijed sudjelovanja u Nagradnom natječaju ili preuzimanja ili kopiranja sadržaja s internetske stranice ili uporabe internetske stranice. Ako, iz bilo kojeg razloga, a prema slobodnoj ocjeni Priređivača, ne bude moguće odvijanje Nagradnog natječaja prema planu, zbog zaraze računalnim virusom, računalnog crva, buga, neovlaštenog mijenjanja, hakiranja, neovlaštene intervencije, prijevare, tehničke greške ili drugog uzroka koji, prema slobodnoj ocjeni Priređivača, uzrokuje greške ili utječe na provođenje, sigurnost, pravednost, poštenje ili uredno vođenje ove Nagradnog natječaja, Priređivač zadržava pravo, prema svojoj slobodnoj ocjeni, otkazati, okončati, izmijeniti ili privremeno zaustaviti Nagradni natječaj ili bilo koji njen dio te utvrditi druge dobitnike među sudionicima koji su ispunjavali uvjete prije nego je takva radnja poduzeta ili postupiti na drugačiji način koji Priređivač bude smatrao pravednim i pravičnim. Uporaba bilo kakvih naprava za automatiziranje dodavanja je zabranjena. Sudionici neće učitavati sadržaj koji uključuje bilo kakav nezakonit ili uvredljiv sadržaj. Priređivač zadržava pravo iz natječaja diskvalificirati bilo koju osobu za koju, prema svojoj slobodnoj ocjeni, utvrdi da je povrijedila ovo pravilo.

Članak 11. Priređivač će obrađivati osobne podatke sudionika koji su mu dani i/ili su mu postali dostupni u vrijeme Prijave, isključivo u svezi s provođenjem Nagradnog natječaja i sudjelovanjem u istom, a u skladu s važećim propisima o zaštiti osobnih podataka te Priređivačevim Pravilima o privatnosti.

Članak 12. Sva prava su pridržana. Na ova Pravila te na Nagradni natječaj primjenjuje se hrvatsko pravo. U slučaju da je bilo koja odredba sadržana u ovim Pravilima ništetna ili to naknadno postane, to neće imati utjecaja na valjanost ostalih uvjeta sudjelovanja. Za sve sporove nastale iz ili u svezi s istima bit će isključivo nadležan Općinski građanski sud u Splitu.

Članak 13. Priređivač nagradnog natječaja je Harfa d.o.o.., sa sjedištem na adresiRodrigina 4, 21000 Split. Ovaj Nagradni natječaj ni na koji način ne sponzorira, promiče ili provodi Facebook niti je isti s njime povezan. Sudionici su upoznati s time da svoje podatke daju Priređivaču, a ne Facebooku. Sva pitanja, primjedbe ili pritužbe u svezi ovog Nagradnog natječaja upućuju se Priređivaču, a ne Facebooku. Podaci koje sudionici daju koristit će se samo na način predviđen Priređivačevim Pravilima o privatnosti.

Članak 14. Priređivač zadržava pravo promjene ovih pravila u bilo kojem trenutku.
 

PRIJAVITE SE ZA EDUKACIJU

8.12.2017. u 17.30 sati na Veleučilištu PAR u Rijeci, Trg Riječke rezolucije 4

U zadnjih nekoliko desetljeća neuroznanost je došla do brojnih značajnih saznanja. Neuroznanstvenici su potvrdili da dječji mozak nije neki stroj koji je strukturiran po planu i programu došao na svijet već je to naslijeđen i nerazvijen ljudski organ koji se ovisno o okolini razvija cijeli život. 
U ranim godinama formiraju se temeljne strukture koje će nas doživotno obilježiti. Stimulans na mozak u prvim godinama djetetova razvoja djeluje poput katalizatora.

Što možemo napraviti kad je rana stimulacija u pitanju govorit će vam Irena Orlović, savjetodavna terapeutkinja, autorica nagrađivane web-aplikacije Pametnica, vlasnica i urednica izdavače kuće Harfa putem koje je prethodnih 17 godina proučavala literaturu uglednih svjetskih neuroznanstvenika. 
Vođena osobnim iskustvom kroz rad na ranoj stimulaciji sa svojim djetetom neke od tih naslova objavila je i na hrvatskom jeziku pod sloganom Knjige koje vole djecu. 

"Dijete od roditelja nasljeđuje samo skicu, a način na koji

će se oblikovati i graditi dječji mozak ovisi o njegovoj interakciji

najprije s roditeljima, a potom i okolinom."

Irena Orlović

Na edukaciji će dati odgovore na sljedeća pitanja:

• Što ubrajamo u ranu stimulaciju?
• Kako izravno utječemo na oblikovanje dječjeg mozga?
• Kako postati učitelj, odgojitelj ili roditelj kao terapeut?
• Kako putem komunikacije možemo oblikovati i integrirati mozak u razvoju? 
• Zašto su roditelji najvažnija karika u odgoju i obrazovanju djece?
• Kako pomoći djeci da crpe svoje potencijale i izrastu u najbolju verziju sebe? 
• Zašto je emocionalni razvoj temelj intelektualnog razvoja?
• Na što trebamo obratiti pozornost ako želimo da se mozak zdravo razvija u prvim godinama?
  ​

"Da bi dijete imalo zdrave socio-emocionalne vještine, ljudi u njegovoj 

okolini trebaju iste razvijati." 

Tatjana Gjurković

Tijekom edukacije Tatjana Gjurković, mag. psihologije, certificirana transakcijska analitičarka – psihoterapeutkinja te registrirana terapeutkinja igrom, produbit će vaše znanje o emocionalnoj inteligenciji. 
Govorit će o važnosti samosvjesnosti vlastitih obrazaca osjećanja, razmišljanja i ponašanja kao i znanje o emocijama te će osvijestiti kako razgovarati s djetetom i kako poticati razvoj djetetove empatije, što je preduvjet za razvoj njegove socijalne svijesti i odgovornosti prema sebi i drugima. 

A dat će vam odgovore i na sljedeća pitanja:

• Koje vještine terapije igrom možemo koristiti u odgoju djeteta?
• Kako se igrati s djecom koristeći vještine terapije igrom?
• Jeste li se ikada zapitali kako razvijamo socio-emocionalno osjetljivo dijete kroz svakodnevne interakcije s njim?
• Kako razvijamo djetetove sposobnosti da bude emocionalno i inteligentno biće u situacijama kada treba jesti, kada ujutro treba krenuti u vrtić ili školu, kada nas uveseljava ili pak kada napravi nešto loše, kada nas povrijedi?
• Kako poticati empatiju kod djeteta koja je važna za zdrav emocionalni razvoj?
• Jeste li se ikada zapitali kako je povezana neverbalna komunikacija s empatijom?

Želimo li da dijete razvije vještine i sposobnosti emocionalne i socijalne inteligencije, tada je svakako važno da o tome mislimo svakoga dana. U ovoj edukaciji povezat ćemo svakodnevne situacije s poticanjem razvoja emocionalne inteligencije kod djeteta. Neke od vještina emocionalne inteligencije, o kojima ćemo govoriti tijekom edukacije, koriste se i u terapiji igrom.

Edukacija je namijenjena za: roditelje, odgojitelje, učitelje, psihologe, pedagoge, socijalne pedagoge, edukacijske rehabilitatore, logopede, psihoterapeute i sve druge koje zanima ovo područje dječjeg razvoja.

"Što ubrajamo u rano poticanje emocionalnog i intelektualnog razvoja?"

Kada: 8.12.2017. u 17.30 sati
Gdje: Veleučilište PAR u Rijeci, Trg Riječke rezolucije 4

Edukacija traje četiri školska sata. Redovna cijena edukacije je 320 kn.

Ako uplatu izvršite u roku 48 sati od trenutka prijave, cijena praktične edukacije za Vas je 220 kn. 
Podatci za uplatu su sljedeći: Harfa d.o.o., Rodrigina 4, Split, HR2823400091110478520 (PBZ), poziv na broj: 0812.

Svi sudionici dobit će potvrdu o sudjelovanju.

Ako želite platiti kreditnom karticom, najprije se prijavite OVDJE, a potom platite OVDJE.

Ovih dana su svi stručnjaci mentalnog zdravlja usmjereni na podršku svoj djeci i roditeljima u suočavanju s kriznom zdravstvenom situacijom povodom COVID-19 virusa. Međutim, djeca se razlikuju u svojim karakteristikama, u broju teških iskustava tijekom odrastanja, u načinu suočavanja sa stresom i dostupnosti podrške koju imaju. 
 

Djeca koja su ranjivija

Osim dobi i razvojnog statusa odgovor djece na krizu povezan je i s njihovim karakteristikama ličnosti, s načinom doživljavanja svijeta oko sebe. Neka imaju više strahova, neka manje, neka su sklona brizi, tjeskobi, neka nisu. Kad nam djeca govore o tome ona jednostavno kažu da je to strah, a odrasli takvu djecu vide kao onu koja stalno više brinu od drugih. I konačno, ali jako važno, na reakcije u krizi utječu i djetetova stresna i traumatska iskustva (npr. izloženost zlostavljanju, nasilju u obitelji i izvan nje, zastrašujućim događajima, bolest i gubici bliskih ljudi i dr.), stresovi njima bliskih osoba, kao i aktualni stresni događaji u životu (npr. razvod roditelja, sukobi, promjena škole, preseljenje i dr.). Zbog svega što su doživjeli ili doživljavaju, ova djeca najčešće izražavaju anksioznost i ranjivija su u aktualnoj krizi, jer su i ranije doživljavali neizvjesnost i procjenjivali da “svijet nije sigurno mjesto“ i zato je važno da podrška odraslih bude usklađena s njihovim povećanim potrebama. I ne zaboravimo, djeca s takvim iskustvima su oko nas, trebaju nas.
 

Razlika anksioznosti i straha

Iz perspektive stručnjaka mentalnog zdravlja riječ je o skupini djece koja najčešće imaju anksiozne teškoće, koja imaju strahove ili strepnje koje djeluju na njihove misli i tjelesne senzacije… Anksioznost općenito je neodređeni i neugodan osjećaj straha ili strepnje, tjeskoba koja djeluje i na misli i na doživljaje u tijelu. Kad opisuje tjelesne reakcije, dijete može govoriti o trbobolji, glavobolji, lupanju srca, bolovima, a da takve tegobe nemaju organsku podlogu. Za razliku od straha gdje je izvor straha jasan, kod anksioznosti prijetnja koju dijete doživljava manje je jasna, produženog je trajanja i više utječe na cjelokupno stanje djeteta. To je razlog zašto nam se obraćaju za pomoć, jer djeca sama ne mogu prevladati takvo razdoblje.
 

Anksiozna djeca sada trebaju osmišljeniju podršku

U aktualnoj situaciji povezanoj s koronaviruson blaža razina anksioznosti moguća je i očekivana. Međutim, s velikom empatijom i odgovornošću želimo skrenuti pažnju na djecu kod kojih postoji stalna tendencija da nepoznate situacije doživljavaju opasnima ili prijetećima i da na njih reagiraju intenzivnije. To su djeca koju srećemo u svojoj praksi i zato ovih dana razmišljamo o njima. I roditeljima i članovima obitelji sada je jako važna dodatna podrška, pogotovo ako im direktna stručna pomoć zbog svih ograničenja povezanih s koronavirusom nije dostupna. Osim zdravstvenih uputa koje su dostupne svima i kojima čuvaju svoje zdravlje, smatramo važnim napomenuti kako anksiozna djeca trebaju osmišljeniju podršku kako se njihove teškoće ne bi sada intenzivirale. Međutim, ako podrška roditelja/odraslih kod intenzivnijih anksioznih teškoća nije dovoljna, važno je potražiti stručnu pomoć i individualizirani plan podrške i/ili tretmana.

S druge strane, znamo da je obitelj najčešći izvor podrške, ali i najčešći izvor rizika. Stoga u sadašnjoj krizi, bez obzira gdje smo, ne zaboravimo reagirati ako i dalje opažamo rizike za neku djecu, ako je potrebno poduzimanje mjera zaštite.
 

Što možete učiniti u pružanju podrške djeci s anksioznim reakcijama?

Bilo da ste roditelj ili skrbnik djece (udomiteljica, odgajatelj u dječjem domu…) što možete učiniti u pružanju podrške djeci s anksioznim reakcijama koje opažate kao njihove karakteristike ili kao posljedice ranijih teških iskustava?

1. Kao roditelj/odrasla osoba, budite model djeci, jer vaš način komunikacije i smirenost je najjasnija poruka djeci. Važno je da pratite vlastite reakcije. Djeca imaju osjetljivost za vašu uznemirenost, čak i kad je otvoreno ne pokazujete. Primjenjujte sve ono što vas smiruje, kako biste bili model samoumirivanja djeci. Anksiozna djeca su izrazito osjetljiva na emocionalne poruke. Ne pretvarajte se da nikad niste uznemireni ili tjeskobni, ali neka dijete vidi kako se nosite s tim mirno (koliko možete) te kako se osjećate dobro kad to uspijete.

2. Održavajte neki oblik rutine koliko god je to moguće. Pomozite djeci da uspostave rutinu i kad ne idu u školu, struktura im smanjuje anksioznost. Međutim, svakako izbjegavajte intenzivniji pritisak na djecu sada, veći nego u njihovoj uobičajenoj svakodnevici. To valja imati na umu, jer su djeca s anksioznim teškoćama često perfekcionisti. U održavanju strukture, vodite računa o zdravim navikama, vježbanju, prehrani, odmoru, snu, ali i prilikama za dokolicu i igru, puno igre. Možda ćete trebati konzultaciju s djetetovim terapeutom što je dobro za vaše dijete, kakav individualni plan.

3. Slušajte dijete, njegove brige, strahove i pitanja povezana s koronavirusom. Moguće je da će brinuti što se može dogoditi njemu, obitelji, blsikim osobama. Ako i postavljate pitanja, potrudite se da to bude empatično, pokažite razumijevanje.

4. Moguće je da dijete sadašnja situacija podsjeti na ranije teške događaje, na ranija odvajanja od obitelji, strahove, gubitke. Budite izvor sigurnosti za dijete, ponavljajte da ste tu za njega, pokažite razumijevanje za takve podsjetnike, pitajte dijete što bi mu pomoglo. Podsjetite ga na neku od snaga/osobina koja mu je tada pomogla, tko mu je u ranijim vremenima pomogao. Predvidite situacije koje bi djetetu mogle biti podsjetnici na ranija iskustva i budite blizu.

5. Priznajte djetetu njegove osjećaje, ne umanjujte i ne odbijajte ih, nemojte se šaliti na račun njegovih reakcija. Možete djetetu reći da slične osjećaje i podsjetnike imaju i djeca i odrasli, da je to očekivano, „normalno“. Takav postipak nazivamo „normalizacija“ i on pomaže i djeci i odraslima. Često odrasli smatraju da priznavanje osjećaja djetetu može pojačati djetetove reakcije. Međutim, upravo suprotno, to znači da ih prepoznajemo i razumijemo kao dio ljudskog iskustva. Kad prihvaćamo djetetove osjećaje ono se osjeća da ga razumijemo, bit će mirnije i spremnije da se izrazi. Djeca čiji roditelji ne pokazuju razumijevanje i prepoznavanje osjećaja, pak, mogu biti zbunjena s onim što osjećaju, sniženog su samopouzdanja i mogu dugoročno narušiti odnose s roditeljima.

6. Ne pokušavajte ukloniti anksioznost – pomozite djetetu da se nosi s njom, kao uz val koji će proći. Ne preusmjeravajte dijete „da ne bi bio tjeskoban“. Pomozite djetetu ako želi pričati o tome kako je, radije nego da to izbjegava. Izražavanje riječima olakšava procesiranje emocija i iskustava. I opet, sjetimo se, normalizacija pomaže: „Da, tako se u ovakvim situacijama osjećaju i druga djeca i odrasli“. U prevladavanju anksioznosti pomaže podrška djetetu da je tolerira koliko može. S vremenom će se smanjiti.

7. U razgovoru s djetetom, usmjeravajte se na činjenice i znanja. Djeca o koronavirusu mogu čuti i izvan obitelji i u nizu drugih situacija. Budite proaktivni i sami objasnite djetetu što znate o virusu, naravno, iz valjanih i potvrđenih izvora, na način prikladan dobi djeteta. Izražavajte pozitivna, ali i realistična očekivanja. Ne obećavajte djetetu kako se nešto neće desiti, ali izražavajte povjerenje da će se sa situacijom moći nositi što god da se dogodi i da ste uz dijete.

8. Pokušajte ne zapitkivati, ne postavljajte stalno pitanja. Ohrabrite dijete da govori o osjećajima, ali izbjegavajte stalno propitivanje, npr. „Bojiš li se da će se baki nešto desiti?“ Radije slušajte dijete, obraćajte se s otvorenim pitanjima „Kako ti je kad ne ideš u školu?“ Vodite računa pojačavate li djetetov strah i uznemirenost. Izbjegavajte sugestiju glasom, riječima, pokretima tijelom, npr. „Uh, ovo je nešto što bi te moglo prestrašiti…“

9. Prakticirajte aktivnosti koje opuštaju. Pomozite djetetu u samoumirivanju. To mogu biti i neke tehnike disanja, specifične aktivnosti koje je dijete naučilo u grupnim aktivnostima u školi, na treningu ili tijekom psihološkog tretmana, ali i druge aktivnosti koje dijete opuštaju (slušanje muzike, čitanje, igre…). Pitajte dijete ako ne znate što ga opušta, pomognite mu da izabere svoje načine smirivanja. Neka djeca to mogu riječima i razgovorom, druga kroz aktivnost koju vole, treća kroz umirivanje, zagrljaj i utjehu.

10. Ograničite izloženost medijima i stalnim informacijama o virusu, time ćete pomoći da dijete regulira svoju anksioznost. Što je dijete mlađe to je ovakvo uputstvo važnije. Međutim, i adolescentima je važno roditelsjko vođenje koje će pomoći da se suoči s eventualnim zbunjujućim i zastrašujućim informacijama.

11. Pratite dijete i opažajte, ukoliko se djetetove anskiozne smetnje pojačaju, konzultirajte se sa stručnjakom mentalnog zdravlja koji prati vaše dijete.

Budite nježni, strpljivi i suosjećajni prema sebi i djetetu u ovom razdoblju. Pokazujte prihvaćanje, pružajte djetetu toplinu i razumijevanje. Sve to treba i vama, to nisu samo riječi, to se zove podrška – dan po dan.

Preneseno s Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

"Mama, tata… dosadno mi je."

Osjećate se prozvano, je l' tako? Možda se čak osjećate i kao loš roditelj. Mnogi od nas se osjećaju odgovornima i žele riješiti 'problem' što prije. Na dosadu svoje djece odgovaramo tehnološkom zabavom ili osmišljenim aktivnostima.

No, to je zapravo kontraproduktivno. Djeca se trebaju sresti i uhvatiti se ukoštac sa sirovom pojavom koju pruža život: nestrukturirano vrijeme.

Zašto je nestrukturirano vrijeme toliko važno za zdrav razvoj vašeg djeteta

Nestrukturirano vrijeme pruža priliku vašem djetetu da istraži svoj unutrašnji i vanjski svijet. Od toga počinje kreativnost. Tako se dijete uči nositi sa samim sobom i svijetom, maštati, izumiti i stvoriti. Nestrukturirano vrijeme također potiče djecu da istraže svoje unutrašnje strasti. Ako ih okupiramo lekcijama i aktivnostima ili ispunimo njihovo vrijeme zabavom s ekrana, neće nikad naučiti odgovoriti pozivu svog srca koji bi ih možda odveo u stražnje dvorište da sagrade utvrdu, naprave čudovište od gline, napišu pjesmu, organiziraju susjede za zajedničko snimanje filma ili jednostavno proučavaju bube pokraj puta (kao što je činio Einstein). Ti nagoni našeg srca dovode nas do strasti koje čine život smislenim, a dostupne su nam od djetinjstva, ali samo ako je djetetu dan slobodan prostor da ih istraži i slijedi.

Također je važno da dijete samo odluči što će činiti sa slobodnim vremenom. U suprotnom neće nikad njime naučiti raspolagati. Jedan od naših najvećih izazova kao odraslih osoba je kako upravljati vremenom. Kao što je rekla Nancy H. BLAKEY:

„Prisvojite vrijeme provedeno u gledanju televizije ili organiziranim aktivnostima i potrošite ga na jačanje svoje mašte. Jer, u konačnici, to je sve što imamo. Ako se stvar ne može najprije zamisliti – torta, odnos, lijek za AIDS – neće je nikad ni biti biti. Život je vezan za ono što možemo zamisliti. Ne mogu posaditi maštu u svoju djecu. Mogu, međutim, osigurati okruženje u kojem njihova kreativnost nije samo još jedan nered koji treba počistiti, nego dobrodošao dokaz uspješne borbe s dosadom. Moguće je da nas dosada povede do samih sebe, onih koji čeznu za rizikom, prosvjetljenjem i neizrecivom ljepotom. Ako pričekamo dovoljno dugo, možda čujemo poziv iza dosade. Praksom možemo potaknuti maštu koja će nas izdići iznad praznine.“
 

Zašto  „dosadno mi je“ postaje stalni refren tolikoj djeci

Većina djece dobro se snađe sa slobodnim vremenom (nakon manjih žalopojki) i nađe nešto zanimljivo. Djeca su uvijek najsretnija u igri u vlastitoj režiji. To je zato što je igra dječji posao. To je način da se nose s emocijama i doživljenim iskustvima. Ako promatrate bilo koju grupu djece dok se igra na otvorenom, vidjet ćete da će se organizirati u aktivnost neke vrste, bilo da grade branu na potoku, igraju skrivača ili se natječu tko će dalje skočiti.

Kad djeca ne mogu ništa izmisliti za vlastitu zabavu ili aktivnost, to je obično zbog:

1. Toliko su naviknuta na zabavu s ekrana da nisu uvježbana pogledati unutar sebe i pronaći smjer.
2. Njihovo je vrijeme uvijek osmišljeno pa nisu naviknuti tražiti nešto čime će popuniti slobodno vrijeme.
3. Potrebno im je povezivanje s roditeljima. Sva djeca se obraćaju roditeljima za punjenje baterija tijekom dana.

Nažalost, naše društvo odgaja cijele generacije djece ovisne o ekranima. To je zato što je elektronika dizajnirana tako da našem mozgu pruža dozu „dopamina“ dok se zabavljamo njome. Ali, djeci trebaju različite vrste drugih iskustava, od izgradnje blokova (motoričke sposobnosti), preko druženja s drugima (uče se kako se slagati i naći partnera) pa do raznih kreativnih radnji (kako bi postali sudionici, a ne samo pasivni promatrači).

DJECI TREBA FIZIČKA AKTIVNOST. Njihova tijela stvorena su da se kreću. Ako to izostane, teže se koncentriraju i teže ostaju u dobrom raspoloženju. Zato je ključna stvar ograničiti vrijeme provedeno pred ekranom.

Kad djeca kažu da im je dosadno, kako mogu roditelji reagirati

Prvo, stanite s onim što trenutačno radite i usredotočite se na dijete pet minuta. Ako iskoristite to vrijeme za zbližavanje, bilo da samo popričate ili se pomazite, vaše dijete će vjerojatno tako dobiti svoje „punjenje“ i poći svojim putem vrlo brzo.

Ako se ipak ne odvaja od vas, razmislite o tome želi li vaše dijete više vremena provesti s vama. U većini slučajeva kad su djeca plačljiva i ne mogu se fokusirati, potrebno im je više vremena za dublje povezivanje s vama. Jednom kad vaše dijete napuni „spremnik ljubavi“, možete se vratiti pitanju „što raditi“. Dotad će vjerojatno već imati neke ideje. Ako ne, objasnite mu da je organiziranje njegovog vremena njegov posao i da ćete mu rado pomoći da samo nađe ili smisli neku aktivnost u kojoj će uživati.

Što ako dijete zaista treba pomoć u traženju aktivnost koja ubija dosadu
Kako možemo pomoći, a da pritom ostane jasno da je njegova zabava njegova odgovornost

Većina djece ostavljene samima sebi nađe nešto zanimljivo, ali ponekad zaista trebaju pomoć, pogotovo ako ste odjednom ograničili TV ili kompjutore, tablete i mobitele ili je vrijeme školskih praznika.

Čak i ako pomažete djetetu, prebacite odgovornost na njega. Možete, na primjer, napraviti teglu za ubijanje dosade u koju ćete stavljati papiriće s idejama. Kad god dijete kaže da mu je dosadno, može izvući tri papirića i samo odabrati aktivnost.

Evo 115 ideja koje ne uključuju ekrane, a možete ih staviti u teglu za ubijanje dosade:

Napraviti knjigu pošalica, dati susjedovoj djeci da biraju favorite
Napraviti poligon prepreka od užadi u vašem hodniku
Podići utvrdu od deka i jastuka
Napisati pismo baki
Izrezati papirnate lutke ili odjeću za njih
Nabaviti magnet i napraviti popis stvari iz kuće koje su magnetizirane
Nabaviti metar, mjeriti stvari po kući i bilježiti njihovu dužinu
Pustiti glazbu i plesati
Oprati ogledalo spužvom
Napisati 10 stvari koje volimo kod svakog člana obitelji kako bismo ih iznenadili
Iščetkati psa
Nacrtati divovsko drvo
Napraviti kuću za lutke od kartona
Vježbati fraze teške za izgovaranje
Napraviti domaći sladoled u vrećici
Iskopati rupu u stražnjem dvorištu
Okupati psa
Naći oblike među oblacima
Praviti papirnate avione i igrati se s njima
Vidjeti koliko dugo možeš driblati s košarkaškom loptom
Izrezati gitaru od kartona i dodati žice od gumica za kosu
Naslikati nešto
Igrati pogodi zastavu
Oprati auto
Napraviti rođendansku čestitku za osobu koja prva sljedeća ima rođendan
Planirati lov na blago, s tragovima
Voziti bicikl
Praviti scene u okviru kartonske kutije
Praviti dvorac od kutija
Odabrati atletsku disciplinu za vrt ili hodnik i oboriti rekord
Započeti pisati dnevnik
Praviti domaći papir za poklone
Miješati sapun, papirnate maramice i vodu kako bi se dobili čisti oblaci
Organizirati sobu
Napisati priču
Režirati predstavu s kostimima
Izrezivati slike iz časopisa i praviti kolaž
Ukrasiti svoje bilježnice
Izrezivati stare razglednice i praviti naljepnice sa želatinskim ljepilom (otopiti 2 žličice želatine u 5 žličica kipuće vode)
Kuhati ručak
Napraviti ZOO za naše plišane igračke
Praviti limunadu, spremati u bočice, prodavati
Napraviti i ukrasiti kalendar za ljeto, istaknuti važne datume
Staviti sok i izrezano voće u posudu za led i praviti kocke
Praviti obiteljske novine
Napraviti kolač
Ljepljivom trakom praviti trkaću stazu
Igrati ledenu babu
Započeti kolekciju (lišće, dugmad, kamenje) i napraviti izložbu
Fotografirati i napraviti izložbu u sobi
Osmisliti cirkusku točku
Naučiti novu igru s kartama
Napraviti laboratorij s bojama za hranu ili sustav navodnjavanja s kantama u dvorištu
Postaviti prodavaonicu i biti stražar
Pretvoriti sobu u džunglu
Praviti jestive skulpture s maslacem od kikirikija i krušnih mrvica
Nacrtati priču o svom životu
Potajno učiniti dobro djelo
Napraviti poligon
Igrati "Izazov ili istina"
Gimnastika – vježbe na gredi u hodniku (napraviti liniju vrpcom ili užetom)
Piknik u dvorištu ili na terasi
Pisati zagonetke ili haiku
Ukrasiti staru majicu s cool dugmadi i izrezanom tkaninom
Osnovati klub
Praviti ledeni sladoled na štapiću
Posaditi terarij
Praviti cvjetne vijence
Ukrasiti kamen, napraviti mu stanište i čuvati ga kao ljubimca
Od starih kutija, kartona ili drva praviti labirint
Praviti ludi nakit od stare bižuterije
Čitati knjigu
Praviti snježne kugle ili ukrasne tegle od prirodnog glicerina i šljokica
Gađanje vodenim balonima u dvorištu
Naučiti pjesmice i recitirati pred publikom
Praviti brodove od dijelova plastičnih boca, štapića od sladoleda i ljepljive vrpce i ploviti u bari (lokvi)
Nacrtati pusti otok sa svim stvarima koje bi tamo ponio
Vezati oči bratu i voditi ga na turneju po kući i dvorištu
Igrati društvene igre (čovječe, ne ljuti se; monopoli)
Igrati Crnu kraljicu
Napraviti kućicu za vile u vrtu
Napraviti krunu i ukrasiti
Osmisliti vlastitu društvenu igru (za igru na kartonskoj podlozi)
Pokušati crtati nogom
Crtati kredom po pločniku
Igrati školice
Postaviti restoran i posluživati
Igrati gumi-gumi
Praviti balone od deterdženta
Saditi biljke
Napraviti čarapu za praćenje smjera vjetra
Koristiti crijevo i tendu za tobogan u vrtu
Lakirati nokte na nogama
Igrati graničara loptom od spužve
Slagati domino i rušiti ga
Plijeniti korov iz vrta
Praviti lutke od čarapa i dugmadi
Praviti listu zabavnih aktivnosti koje ne uključuju odrasle
Praviti sapun od kukuruznog škroba i boje za hranu i obojiti kadu
Praviti narukvice prijateljstva
Praviti plovni put u vrtu uz pomoć plastičnih cijevi ili boca
Praviti životinje od žice, spužve, plastelina ili tijesta
Igrati na boće ili kuglati
Napraviti dizalo za plišanu igračku od koša i užeta i pustiti ga u pogon s vrha stubišta
Praviti ogrlice od pašte
Vježbati slobodan udarac (nogomet)
U vrućim danima u vrtu se dodavati natopljenom spužvom
Praviti okvire za slike od štapića za sladoled i ukrasiti ih
Napraviti i napuniti pojilo za ptice
Praviti plastelin
Oslikavati školjke i kamenje
Napraviti vrećastu fotelju
Održati školski sat lutkama ili bukvicu o ponašanju psu
Okupati lutke i plišane igračke.

Ako vam se zaista čini da nemate što ponuditi, jesu li TV  i elektronika prihvatljivo rješenje?

Problem je u tome što su TV i računalne igre kratkoročno rješenje koje vas samo još više zakopava. Istraživanja pokazuju da djeca koja su često izložena ekranu češće i osjećaju dosadu nakon što se od njega odvoje. Čak i nakon što se odviknu od neprestanog korištenja tehnoloških naprava, potrebni su im mjeseci da nađu aktivnosti u kojima uživaju. Ali, ne odustajte – učinit ćete njihovoj kreativnosti veliku uslugu!

Ako dijete zna čitati, ne može biti da „nema što raditi“. Cijeli novi svijet čeka na njega. Trebali biste odrediti dan u tjednu za obilazak knjižnice. Navucite dijete na knjigu tako što ćete započeti čitati s njim. Nakon toga recite mu kako je vrijeme da nastavi samo čitati. Njegov je izbor hoće li nastaviti čitati baš tu knjigu ili želi započeti neku drugu. Mnoga djeca se uhvate knjige, a ako ne, odaberite jednostavniju knjigu. S vremenom nudite sve složenije knjige.

Ako vaše dijete još ne čita, postoje tisuće drugih stvari koje možete raditi. Moguće je da ideje izostanu kad dijete počne plakati, stoga je dobra ideja imati unaprijed pripremljen popis. U toj dobi birajte igre koje vas mogu zbližiti s vašim djetetom. Ako ste zauzeti kućanskim poslovima, tim bolje. Mala djeca obožavaju prati prozore, kuhati, vješati odjeću itd. Ako ne mogu biti izravno uključena, postavite im mjesto, dodajte plastični nož i neka pripremaju voćnu salatu za desert. Niste nikad vidjeli tako ponosno dijete!

Ako radite nešto što zahtijeva da udaljite dijete iz prostorije, uključite glazbu. Većina manje djece voli plesati i lupati o kantu i marširati u ritmu.

Recimo da uspavljujete bebu i vaše starije dijete treba biti tiho. Predškolsko dijete uvijek možete okupirati pomoću vode ili pijeska (postavite malu kadu s igračkama).

Da izbjegnete ekran, možete koristiti zvučnu knjigu. To potiče maštu i razvija ljubav prema pričama. Ako ne može biti mirno, dajte mu bojice da pokuša nacrtati ono što čuje.

Naravno, problem s malom djecom je što trebaju nadzor. Ako niste u mogućnosti nadzirati dijete, je li grijeh staviti ga pred ekran? Naravno da nije. Birajte nešto kratkotrajno tako da dobijete prirodan kraj kad odvajate dijete od ekrana. Držite ga podalje od reklama i pobrinite se da ugasite ekran čim možete. Ne koristite njegove prednosti kako biste završili „još samo nešto na laptopu“!

Preneseno sa Školskog portala
 

I dalje u našim školama ne činimo ništa za razvoj dječjih potencijala. Svu djecu trpamo u isti kalup i očekujemo od svih jednake rezultate. Učimo ih da se pokoravaju sustavu i autoritetima i da postoji samo jedna istina, a to je ona koja piše u knjigama i koju predaju autoriteti. Nerijetko uče gomilu nepotrebnih informacija samo da bi dobili dobre ocjene, ispunili želje roditelja, učitelja, a koje kasnije nerijetko ubrzo zaboravljaju. Ako djeca na neki način razviju otpor prema školi, onda im dajemo različite dijagnoze

Iako je mediji često nazivaju „hrabrom i kreativnom majkom”, vlasnica izdavačke tvrtke Harfa Irena Orlović ne smatra se drugačijom od svih majki koje imaju dijete s poteškoćama ili onih koje imaju zdravu djecu. 
 

– Možda sam ja u pravom trenutku u životu spoznala da je jedina osoba koja može riješiti moj problem – ja sama – kaže na početku razgovora. 
 

Irena Orlović u rješavanju poteškoća svoje kćeri koristila se stranom literaturom, a kad je shvatila da većina toga nije prevedena na hrvatski jezik pokrenula je vlastitu izdavačku kuću. Mnogi, upućeni u njezin rad s djecom, kažu za nju da je „hrvatski Ranko Rajović”, odnosno stručnjak za rani razvoj inteligencije kod djece. Ona sama naglašava da ne treba „prebacivati lopticu” na druge i tražiti rješenja od njih. 
 

– Na početku svoga puta probudila sam potrebnu snagu u sebi i suočila se s činjenicom da imam dijete koje se jako razlikuje od druge djece, ali da to nije kraj svijeta. Zapitala sam se što dobro mogu napraviti za sebe, nju i našu obitelj. Namjerno sam sebe stavila na prvo mjesto, jer kad pomažemo sebi, pomažemo i svima koji su ovisni o nama ili u interakciji s nama. Dakle, orijentirala sam se i usredotočila na ono što je dobro i krenula graditi taj put. Naravno, nisam bila sama, u tome mi je pomogao i suprug.
 

Koliko godina sada ima vaša djevojčica i kakve je probleme imala?
 

– Matea više nije djevojčica. Izrasla je u pravu snažnu ženu koja se izvrsno nosi sa svim problemima koje joj je život servirao. Rođena je s teškom srčanom manom za koju se onako laički kaže da takva djeca žive s pola srca. Već u prvom tjednu života imala je tešku dugotrajnu operaciju na srcu koja nije uspjela i zbog koje je imala teška krvarenja na mozgu. S obzirom na težinu srčane mane i posljedice koje je operacija ostavila, naši liječnici nisu vjerovali da će preživjeti. Ali ona je preživjela. Inozemni su liječnici nakon toga predvidjeli da ipak ne može živjeti dulje 12 godina, jer da srce u takvom stanju ne može pratiti njezin razvoj kroz pubertet, a ona je, evo, tu s nama. Od prvog dana previše voli život da bi ga se tako odrekla.
 

Vi se, međutim, niste predavali. Odlučili ste ne obazirati se na dijagnozu i svojoj djevojčici maksimalno pomoći. Što ste sve radili?  
 

– Kad pogledam, sada moram priznati da sam se educirala u svim mogućim područjima kako bi joj pomogla u daljnjem razvoju, ali vjerujem da je za to što je preživjela i što još uvijek živi sretan život najzaslužnija činjenica da smo je prihvatili i beskrajno zavoljeli upravo takvu kakva jest. Mislim da je ljubav koju smo joj dali olakšala sve njezine poteškoće i nosila je u najtežim trenutcima. Ali moram priznati da je također ljubav koju je ona nama dala, u nama probudila golemu snagu i da smo zahvaljujući njoj tu gdje danas jesmo. Kada sam osnažila sebe i u moj su život počeli dolaziti predivni ljudi koji su mi pomagali, poput njezine učiteljice, koju moram spomenuti, jer je s nama na ovom putu, ali i liječnika i drugih stručnjaka. Odjedanput smo imali samo predivna iskustva i pozitivno orijentirane ljude.
 

Počeli ste čitati literaturu na stranom jeziku, a onda ste zaključili da bi dobro došla i ostalim roditeljima koji imaju slične izazove, a literatura im nije dostupna. Pokrenuli ste „Harfu”, izdavačku kuću. Što najčešće prevodite, koja djela objavljujete? Čime ste to revolucionirali tržište knjiga? 
 

– Budući da sam se vratila iz Njemačke, kao medicinska sestra išla sam se konzultirati s liječnicima koje sam poznavala i tražiti literaturu koju preporučuju kad je rana stimulacija u pitanju. Uvijek sam voljela čitati, a u tom mi je razdoblju čitanje bilo poput terapije, a ujedno mi je davalo priliku da istražujem više o problemu u kojem sam se našla. Primijetila sam koliko je malo literature, ali i svijesti o važnosti rane stimulacije u Hrvatskoj. I danas još uvijek premalo znamo koliko je snažna naša uloga u odgoju i obrazovanju naše djece, a tada je ta svijest bila uistinu mnogo manja. Odlučila sam da ću prevesti te knjige i objaviti ih u Hrvatskoj. Zato sam osnovala izdavačku kuću koja objavljuje literaturu za koju smatram da može biti korisna svima koji se bave razvojem djece.
 

Koliko su važne knjige koje govore o važnosti poticanja intelektualnog i emocionalnog razvoja od najranije dobi? Koliko roditelji iz njih mogu naučiti i kome su namijenjene te knjige, svim roditeljima ili roditeljima djece s poteškoćama?
 

– Mislim da su knjige i svaka edukacija o temi ranog poticanja emocionalnog i intelektualnog razvoja djece jako važne s obzirom na to da budući život djeteta koje raste u našoj obitelji uvelike ovisi o nama. Način na koji smo u interakciji s njima oblikuje njegov mozak i kreira njegovu budućnost. Zato biram knjige u kojima je dio teorije kao uvoda, ali i dio praktičnih rješenja, a namijenjene su svim roditeljima i ostalima koji se bave djecom.
 

Mnogi koriste vašu aplikaciju za rad s djecom. O kakvoj je aplikaciji riječ?
 

– Radi se internetskom prostoru na kojem se nalazi materijali koji sam samostalno kreirala u razdoblju kada sam se educirala za grafičkog dizajnera. Dok sam radila na poticanju govorno-jezičnog razvoja nedostajalo mi je konkretnih materijala za rad pa sam ih samostalno kreirala, a potom i pretočila u radni materijal i učinila dostupnim svim roditeljima i stručnjacima koji se bave djecom. 
 

Studirate psihoterapiju. Gdje, koja ste godina i zašto ste se odlučili za taj studij?
 

– Nakon niza godina intenzivnog rada na sebi kako bih preživjela sve poteškoće koje mi je život dao mislim da imam dovoljno kompetencija pomoći i drugima da pronađu svoju snagu. Ipak ne želim to raditi neprofesionalno. Psihoterapeutski studij mi je ponudio izvrsne alate kojima se mogu koristiti kako bih nošena svojim iskustvom pomogla i drugima probuditi neograničenu snagu koju nose u sebi. Trenutačno završavam treću godinu i mogu reći da sam do sada uspjela sve dijelove slagalice koje sam skupljala cijeli život složiti u smislenu cjelinu.
 

Što mislite o našem obrazovnom sustavu? Pristupa li poučavanju djece na prikladan način?
 

– Iz godine u godinu dolaze nove drukčije generacija, a naš se sustav ne mijenja. I dalje u našim školama ne činimo ništa za razvoj dječjih potencijala. Svu djecu trpamo u isti kalup i očekujemo od svih jednake rezultate. Učimo ih da se pokoravaju sustavu i autoritetima i da postoji samo jedna istina, a to je ona koja piše u knjigama i koju predaju autoriteti. Nerijetko uče gomilu nepotrebnih informacija samo da bi dobili dobre ocjene, ispunili želje roditelja, učitelja, a koje kasnije nerijetko ubrzo zaboravljaju. Ako djeca na neki način razviju otpor prema školi, onda im dajemo različite dijagnoze. Sve to koči našu djecu da prepoznaju svoje prave potencijale i optimalno se razviju u skladu s njima.
 

Ističete važnost odgojnih predmeta – tjelesnog, likovnog, glazbenog, tehničkog… Zašto? 
 

– Djecu učimo da slušaju sve, ali ne i da slušaju sebe. Ovo su predmeti koji se izvrsno mogu povezati s terapijom i radom na sebi. Oni pomažu mozgu da se presloži, a djeci da upoznaju sebe. Možemo slobodno reći da tjelesni, likovni, glazbeni oslobađaju prostor za učenje u mozgu i da su od neizmjerne važnosti. Međutim, ti bi predmeti djeci trebali ostavljati prostor za kreativnu slobodu i nikako se ne bi smjeli ocjenjivati. Ako nam je poznato da crtanje i slikanje djeci može pomoći iscijeliti traumu, znamo kolika je moć takvih aktivnosti. Ali mi radimo višestruke pogrješke, jer ne samo što djecu ocjenjujemo kroz njih, već i zato što im zadajemo što i kojom tehnikom trebaju nacrti. Time im ponovo namećemo svoj svijet ne vodeći brigu o njihovu unutarnjem svijetu. 
 

Činjenica je da su u našim školama ti predmeti na margini. Znači li to da su naša djeca uskraćena za razvoj onih vrsta inteligencije koje potiče primjerice slikanje ili izrada raznih predmeta? Treba li povećati satnicu odgojnih predmeta i vratiti, recimo, domaćinstvo u škole?
 

– Mislim da nijedan dan ne bi trebao proći, a da djeci ne dopustimo da sebe izraze glazbom, pokretom, slikanjem ili nekim kreativnim radom. Ali dopustiti im u svakom slučaju da sami odrede na koji način i kako će to izgledati. Skoro svake godine imamo nova zanimanja i nemamo pojma koje će vještine i kompetencije trebati našoj djeci za 20 godina, stoga nam je zadatak poticati njihovo kreativno mišljenje svakodnevno i pomoći im da im taj kreativni dio njih bude uvijek slobodan i na raspolaganju.
 

Kažete da je svako dijete za nešto talentirano. Kako otkriti talent, kako ga prepoznati?
 

– Još je u Bibliji pisalo da svi imamo barem nekoliko talenata. Svako je dijete na ovom planetu rođeno za nešto. Naš je zadatak pomoći mu da u sebi pronađe svoju svrhu postojanja i da živi sebe, a ne da ispunjava naše neostvarene želje i očekivanja. Kada bismo više takoreći ulazili u dječje cipele, a manje gledali na njih iz svojih cipela, pronašli bismo način da im pomognemo otkriti njihove talente. Ako isključimo svoja očekivanja, a uključimo senzore kojima bismo prepoznavali za što su oni predodređeni i što im je važno, pomogli bismo im pronaći njihove darovitosti.
 

Je li za razvoj djeteta važnija glazba, likovna kultura ili domaćinstvo od informatike?
 

– Mislim da je važno sve, a najvažnije pratiti što je našoj djeci važno, jer mozak i pamti samo ono što je njemu važno. Naš je zadatak organizirati im prostor za učenje u kojemu će oni pronaći što ih ispunjava. Trebamo ih motivirati i učiniti im dostupnim sve, a poticati ih u onome za što su predodređeni. Mi smo jako usmjereni na informatiku, matematiku, jer za nas ti predmeti označavaju uspjeh i darovitost. Mi smo ti koji su odlučili da su darovita djeca samo ona koja imaju uspjeh u tim predmetima. Kakav bi ovaj svijet izgledao kad bi u njemu živjeli samo informatičari? Važno je samo ono što je djeci važno.
 

Je li uopće malu djecu prihvatljivo dugotrajno izlagati tabletima, kompjutorima, mobitelima? Što mislite o potpunoj digitalizaciji škola? Koliko će to štete nanijeti razvoju djece?
 

– Američka akademija za pedijatriju i Kanadsko pedijatrijsko društvo upozoravaju da djecu ne bismo smjeli prekovremeno izlagati tabletima, kompjutorima, mobitelima, jer negativno utječu na razvoj dječjeg mozga. Štoviše, mogu izazvati i neke psihičke poremećaje poput depresije, anksioznosti. U nekim razvijenim državama gdje djeca u školama uče na tabletima sve se više upozorava na štetnost takvog načina učenja, gdje se zaobilazi stimulacija fine motorike, a znamo da su dječji prstići najjače antenice putem kojih mozak prikuplja informacije. Fina je motorika usko povezana i s govorno-jezičnim razvojem i važno je da je djeca stimuliraju i vježbaju. Uporaba tehnologije definitivno ograničava pokret, što može rezultirati kašnjenjem u razvoju.
 

Kakvo je vaše mišljenje o kurikularnoj reformi? 
 

– Jako me rastužuje što smo sve svoje snage usmjerili na sadržaj koji će djeca učiti, a ne brinimo o tome da promijenimo način na koji će djeca učiti. Što nam znači ako im damo i najbolji sadržaj, a ne vodimo brigu o tome na koji način dječji mozak usvaja znanja? Primjerice, poznato je da najmanji dio sadržaja naš mozak može usvojiti predavačkim načinom, a najveći istraživačkim. Kod nas se i dalje forsira predavački način usvajanja znanja. Neurobiolozi kažu da mozak pamti samo ono što mu je važno, mi ne poduzimamo gotovo ništa da motiviramo djecu na učenje, već smo i dalje opterećeni i usmjereni na sadržaj. Socioemocionalni programi gotovo da ne postoje i da ne nabrajam dalje. 
 

Želite li da njezinim eksperimentalnim provođenjem budu obuhvaćena vaša djeca?
 

– Ja samo želim da moja djeca budu sretna. Sve dok sustav koji budemo imali ne bude usmjeren na to da u djeci budi znatiželju i sreću, za mene će biti nedovoljno dobar.
 

Kako odgajate svoju djecu? Koliko vremena provode pred kompjutorom, a koliko u drugim zabavnim aktivnostima?
 

– Trudim se da najviše moguće vremena provedu na otvorenom i u igri. Nisam za zabrane kad je korištenje mobitela, tableta i računala u pitanju, ali sam za ograničenja i svakako ih potičem da se računalima koriste na pametan način. Mlađi sin obožava informatiku i programiranje, ali kao i većina današnje djece, da ne odredimo granice, vjerojatno bi cijele dane provodio igrajući playstationa ili tipkao na mobitel. Umjesto da bude ovisan o sjedenju i igranju igrica, radije smo napravili takvo okruženje da bude ovisan o sportu i pokretu te izražavanju kreativnog sebe na sve moguće načine, zbog čega smo jako ponosni. 

Objavljeno u Školskim novinama 9. travnja 2018. godine

Zahtjevi koji se nađu pred djecom tijekom njihova obrazovanja iz godine u godinu sve su veći, gradivo obimnije, a svakodnevne obveze sve napornije, pa se školarci, a naravno i njihovi roditelji, teško nose s tolikom količinom stresa. Dakako, na tom putu teško je izbjeći loše ocjene koje izazivaju veliko razočaranje kod djece, a i kod roditelja. U čemu roditelji najčešće griješe i kako bi se trebali nositi s lošim ocjenama, savjetuje psihologinja Sanja Jusufbegović iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba.

Jedno je sigurno: nema djeteta koje nije dobilo barem jednom lošu ocjenu! Međutim i tu se mišljenja razlikuju jer je za jedne loša ocjena npr. dvojka dok drugi lošim ocjenama smatraju samo one negativne. Bilo kako bilo, očekivanja su velika, kako učenika, tako i njihovih roditelja.

Često i roditelji svojim stavom mogu nametnuti djetetu stres pa zbog prevelikih očekivanja ili straha izazovu kontraefekt.

Roditelji bi se trebali suzdržati od kritiziranja, kažnjavanja, prekidanja komunikacije ili kažnjavanja djeteta dok se ocjena ne popravi jer to može stvoriti ogroman pritisak. Stoga je bolja taktika primijeniti druge, pozitivne strategije poput slušanja, ohrabrivanja, prihvaćanja, poštovanja.

Također, vrlo je opasan i trend prosjeka 5,0 koji osim što frustrira dijete narušava odnose između roditelja i djece zbog prevelikih očekivanja prouzrokovanih strahom. Zato bi roditelji morali paziti i ne stvarati pritisak djetetu ili ga stalno okrivljavati zbog tog neuspjeha.

Iako su ocjene bitne za daljnje školovanje, roditelji trebaju biti svjesni toga da vrijednost djeteta nikako ne određuju njegove školske ocjene, već da se radi o osobi s nizom vrlina i sposobnosti, pa i u slučaju lošijih ocjena.

Savjet za roditelje

Nemojte dozvoliti da škola postane središnji dio vašeg odnosa s djetetom, ona je samo jedan dio učenja u životu, a ostali dio ono uči od nas kao roditelja.
 

Ocjene nisu jedino mjerilo znanja

Psihologinja Sanja Jusufbegović iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba dala je nekoliko vrlo korisnih savjeta za djecu, ali i njihove roditelje.

'Prva greška koju roditelji čine je kada ocjene smatraju jedinim mjerilom djetetovog znanja, a što uistinu ne mora biti tako. Sljedeća je greška naša tjeskoba ili nezadovoljstvo time, a rješenje je u načinu na koji sagledavamo cijelu situaciju. Vrlo je važno ne etiketirati dijete kao nedovoljno uporno, nezainteresirano, nego pokušati sagledati cijelu situaciju, na način što je sve doprinijelo tome da dijete dobiva loše ocjene. Praksa je pokazala – što se sami bolje nosimo s 'neuspjehom' našeg djeteta, to će se i ono samo brže oporaviti od onoga što smatramo neuspjehom. Lošu ocjenu treba shvatiti kao poruku o tome da je za neki predmet ili dio gradiva nekog predmeta potrebno uložiti više truda. Djetetu treba jasno reći kako očekujemo da lošu ocjenu ispravi i u kojem periodu te provjeriti je li mu u tome potrebna naša pomoć, a bez popratnih loših osjećanja razočarenja ili ljutnje što nije bilo drugačije', objašnjava prof. psih. Sanja Jusufbegović.

Savjet za djecu

Ništa strašno ako pogriješite, to je način na koji učimo. Ako iz nekog predmeta dobijete manju ocjenu nego što mislite da ste zaslužili, ne odustajte, to nije razlog da na kraju nemate ocjenu koju zaista zaslužujete. Neke nas stvari u životu zanimaju više, a neke manje – posvetite se onome što volite.

Loše ocjene ne mogu se izbjeći, dodaje ona, uz savjet da baš uvijek djetetu treba jasno dati do znanja kako ne mislimo da je ocjena uistinu mjera njegovih sposobnosti ili njegovih vrijednosti.
 

Roditelji moraju dati podršku djetetu

'Posebnu pozornost treba posvetiti onim slučajevima kada većina ili barem više od polovine razreda dobiva negativne ocjene iz nekog ispita, što je jasan znak ili da je test bio neprimjeren po težini ili da je bilo nekih propusta prilikom usvajanja ili utvrđivanja gradiva, a kada se roditelji ne bi trebali ustručavati savjetovati s predmetnim učiteljem', savjetuje ona.

Dakako, ne doživljavaju sva djeca isto neuspjeh u školi, pa roditelji moraju pažljivo pristupiti ovom problemu.   

Što učiniti u slučaju loših ocjena

'Lošu ocjenu treba shvatiti kao poruku o tome da je za neki predmet ili dio gradiva nekog predmeta potrebno uložiti više truda. Djetetu treba jasno reći kako očekujemo da lošu ocjenu ispravi i u kojem periodu te provjeriti je li mu u tome potrebna naša pomoć, a bez popratnih loših osjećanja razočarenja ili ljutnje što nije bilo drugačije.'

'Djeca koja su preosjetljiva na neuspjeh ujedno su sklona pogrešku tražiti u sebi, stoga ih kroz podršku za sve što su prethodno dobro učinili treba jačati za daljnja postignuća. Onu pak djecu koja se prema izvršavanju svojih obaveza odnose nemarno te su sklona tražiti izgovore i opravdanja treba suočavati s time što je njihova odgovornost', rekla je.

Savjet za učitelje

Ništa nije tako poticajno kao uspjeh sam po sebi, pa dozvolimo djeci da ga dožive što češće i to ne samo kroz ocjene.

Kako se školski dani ne bi pretvorili u pravo mučenje, roditelji trebaju biti podrška, a neprekidno učenje s djetetom, smatra Jusufbegović, u konačnici nije dobar model njegova napretka.

'To je pitanje koje nadilazi pojedinačna nastojanja, a škola se voli kroz jačanje zajedništva, pripadanja, osjećaj ne samo pojedinačnog uspjeha, nego onoga što je uspjeh razreda, škole u cjelini. Djecu je važno poticati da sve zadatke koje mogu učine sami, a pomoć se pruža u onom dijelu koji je potreban. Neprekidno učenje s djetetom svakako nije dobar model djetetova napretka, iako se to roditeljima možda tako trenutačno čini', smatra Jusufbegović.
 

Kako djeca reagiraju na ocjene

Neka djeca vrlo teško prihvaćaju loše ocjene pa su čak ponekad sklona pokazivati reakcije poput depresije, povlačenja, gubitka samopoštovanja, agresivnosti i psihosomatskih tegoba. Ovdje je vrlo bitna podrška roditelja, a u nekim situacijama i stručna pomoć. Druga pak djeca znaju reagirati još većim otporom prema učenju, uz stav da ih nije briga za ocjene, što je zapravo vrlo čest psihološki obrambeni mehanizam. Neka djeca pak misle kako su njihove ocjene slučajnost te da ovise o simpatijama ili antipatijama učitelja. Ovakav tip učenika trebao bi shvatiti kako uči za sebe, a ne za učitelja ili roditelje – roditelji stoga trebaju pohvaliti dijete za svaku dobru ocjenu, a kod loše mu ponuditi pomoć. Ambiciozna djeca vesele se učenju, a kad dobiju lošu ocjenu, reagiraju racionalno i ne dopuštaju da ih svlada stres – njih neuspjeh samo motivira. Ukoliko dijete izgubi volju za školom čim dobije lošu ocjenu, treba mu pomoći savjetom i ohrabriti ga. Roditelji se moraju pobrinuti da ne izgubi motivaciju i vjeru u sebe. Dijete perfekcionist koje isključivo želi odlične ocjene samo si stvara pritisak, no treba naučiti kako loša ocjena nije nikakav kraj svijeta.

Preuzeto s T-portala

Je li vam se ikada dogodilo da ste se za nešto jako trudili, uspjeli i potom samo mahnuli rukom na taj uspjeh? Jeste li ikada umanjili svoj značaj u nečemu, umanjili svoje zalaganje? Je li vam se ikada dogodilo da tuđe uspjehe vrednujete a svoj ne?

Ako ste na ova pitanja odgovorili potvrdno a imate dijete, tada bi bilo dobro da pročitate članak.

S obzirom da je (uskoro) kraj školske godine, mnogi se roditelji pitaju trebaju li nagraditi dijete za uspjeh; koji uspjeh jest za nagradu a koji nije; jesu li ocjene zaista bitne bar kod odluke o nagrađivanju djeteta?

Što je generalno dobro za djecu?

Danas o svakoj temi vezano uz odgoj djeteta savjete nudi niz stručnjaka. Često puta ti savjeti mogu biti potpuno oprečni pa onda više ni sami roditelji nisu sigurni što je a što nije dobro za njihovo dijete. Uvijek se trudim biti stručnjak koji neće „pametovati“ roditeljima, posebice zato jer su oni ti koji najbolje znaju svoju djecu – već ih samo usmjeriti u ono što je generalno dobro za djecu, a potom i jednog dana kao odrasle osobe.

Iz razloga jer je svako dijete drugačije kao i svaki odnos između tog djeteta i roditelja, teško je dati točno određene naputke što da ili ne činiti. Jer nešto može biti odličan savjet za jedno dijete, a posve krivi za drugo. I zato je najvažnije da roditelji prije nego primjene ijedan savjet upitaju sebe kako bi to funkcioniralo s njihovim djetetom.

Umanjujete li vlastite uspjehe? 

Prije svega voljela bih rastumačiti čemu ona tri pitanja na početku o tome umanjujete li vlastite uspjehe.

Naime, djeca najviše uče kroz postupke roditelja – ako ste skloni obezvrijeđivati svoje uspjehe, velika je vjerojatnost da će to Vaše dijete preslikati na sebe i jednog dana primjerice uspješno završen fakultet marginalizirati.

Ako tako bude gledalo na svako svoje postignuće u životu, tada se opet povećava vjerojatnost da mu samopouzdanje bude niže. I unatoč Vašim porukama o tome koliko je pametno/uspješno/dobro, ono će i dalje patiti od manjka samopouzdanja. Stoga, osim što je bitno „slaviti“ uspjehe djeteta, također je važno da i vlastite obilježite jer to je prvo što će dijete modelirati.
 

Kada kažem „proslaviti uspjeh“, zaista mislim doslovno. No, slavlje ne mora biti veliko i spektakularno uz svečani ručak s 50 gostiju kada dijete dobije prvu peticu u školu. Slavlje može biti simbolično uz poruku "Bravo, ti to možeš! Bravo jer si se trudio! Bravo jer si uspio!“. Nagraditi trud i rad, obilježiti kraj nečega i naglasiti kako je to djetetov uspjeh – poruke su koje pomažu djetetu da preuzme odgovornost u svoje ruke, da osvijesti da je kormilo života u njegovim rukama. Danas su to postignuća u školi, a sutra će biti nešto drugo.

Biti roditelj danas zaista nije jednostavno

Današnji roditelji suočeni su s nizom izazova kojih nekada nije ni bilo (npr. internet, mobiteli itd.), a kako dijete raste, izazova je sve više – posebice polaskom djeteta u školu. Treba li nagraditi dijete kada dobije dobru ocjenu? Treba li ga motivirati nagradom na kraju godine jer je prošlo s odličnim uspjehom? Vjerojatno bi se svi stručnjaci složili da samo motiviranje djeteta materijalnim nagradama generalno nije dobro. Ukoliko je naglasak samo na materijalnom (a ne na dobiti koju će dijete imati od znanja i učenja, na osjećaju ponosa jer je nešto postiglo, na trudu i radu, itd.), dijete će postati isključivo motivirano vanjskim nagradama.

Ono što se s vremenom događa jest da ukoliko izostane nagrada, izostaje i uspjeh. A što je dijete starije i apetiti su veći – možda je u osnovnoj školi bila dovoljna kuća za barbike, skejt, no što će biti u srednjoj? A također se trebamo zapitati i želimo li takve vrijednosti usaditi u dijete – vrijednosti koje podržavaju materijalno, u kojima nije bitan rad, gdje činimo sve za novac. Činjenica je da nas novac sa po sebi dugoročno ne može usrećiti – pa čemu onda učiti dijete vrijednostima koje ga neće učiniti sretnim čovjekom?
 

Smatram da svako dijete treba nagraditi za njegov uspjeh, no pri tome je bitna sama nagrada (koja ne mora biti materijalna) i poruka koju šaljemo djetetu.

Ako na kraju školske godine dijete razveselimo izletom u toplice/zabavni park/malim slavljem u restoranu – tada ćemo djetetu pokazati da cijenimo njegov trud, pripisati mu zasluge za postignuti uspjeh. I izlet košta (dakle ni tu roditelji ne prođu besplatno), no poanta nije u potrošenim novcima, već u poruci koju šaljemo djetetu. Naravno da dijete možemo razveseliti i primjerice igračkom koju već dugo želi – no opet je bitno koja poruka prati dar. Poruka da je u redu nagraditi se kada uložimo trud u nešto. Poruka da ta nagrada ne mora biti velika i materijalna – dovoljna je nagrada koja će nas razveseliti, pokazati da mislimo na sebe i da svoje uspjehe ne uzimamo zdravo za gotovo.

S takvim porukama dijete će jednog dana kao odrasla osoba znati njegovati sama sebe: znat će proslaviti svoj uspjeh, razveseliti se nekom sitnicom na kraju uspješnog ali napornog radnog dana, znat će da trud i rad urode plodom i da je to, između ostalog, u našim rukama. A vjerujem da je to poruka koji bi svaki roditelj volio prenijeti svom djetetu.

Autorica: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog
Preneseno s Ordinacije Večernjeg lista

Mnogi važni dokumenti i strategije vezane uz čitanje naglašavaju da je upravo metoda glasnog čitanja ključna za razvijanje čitateljskih navika i kasniji uspjeh u školi te općenito uspjeh u stjecanju znanja i vještina. Glasno čitanje djeci često služi i prevenciji poteškoća u čitanju koje se mogu javiti već u najranijoj dobi.

Da ne bude zabune, izuzetno je važno čitati djeci svih uzrasta, a ne samo najmlađima!

Evo nekoliko činjenica zašto je važno čitanje naglas te savjeta i ideja za provedbu glasnog čitanja djeci najmlađe dobi:

• Glasno čitanje stavlja knjige u središte pažnje te ih predstavlja kao izvore ugodnog, vrijednog i uzbudljivog iskustva. Djeca, koja od najranije dobi nauče vrijednost knjiga, najčešće postanu vrsni samostalni čitatelji.
• Glasno čitanje pomaže djeci povezati ono što vide, čuju i pročitaju. Glasno čitanje odraslih djeci proširuje dječji vokabular i proširuje njihovo opće znanje.
• Glasno čitanje omogućuje roditeljima, bakama i djedovima, braći i sestrama, učiteljima, rodbini i prijateljima da budu čitateljski uzori djeci. Na taj se način njihova ljubav prema knjizi lako prenosi na djecu.
• Glasno čitanje djeci otkriva literaturu koju možda nikada sami ne biste otkrili, poput poezije, kratkih priča…
• Glasno čitanje omogućuje djeci upoznavanje s književnim jezikom koji se znatno razlikuje od svakodnevnog govora, ili jezika koji se čuje na televiziji, pročita u novinama ili čuje u filmovima. Na taj način djeca bolje razumiju složene rečenične strukture.
• Glasno čitanje omogućuje djeci maštanje o ljudima, mjestima, vremenima i događajima koje nisu upoznali ili doživjeli.
• Glasno čitanje stvara vezu između djeteta i odraslog koji mu čita te im tako osigurava zajedničke teme za razgovor. Govorenje i razgovor pomažu u razvoju vještina čitanja i pisanja.
• Glasno čitanje pomaže razvoju kognitivnih sposobnosti kroz razgovore o pročitanom.
• I na kraju, ali ne i manje važno – glasno čitanje je zabavno!

Čitanje u obitelji

Glasno čitanje u obitelji može postati ritual tijekom djetetovog odrastanja.
Glasno čitanje može postati aktivnost koja zbližava tinejdžere i mlađu braću i sestre. Bake i djedovi, ujne i ujaci, tete i stričevi te bliži i dalji rođaci mogu čitati djeci dok s njima provode vrijeme. Tako se jednostavno mogu stvoriti nove prilike za glasno čitanje djeci svih uzrasta.

Kada čitati

Čitati naglas treba kada odgovara svim sudionicima čina čitanja: ujutro, poslijepodne, navečer, bilo da se radi o točno određenom terminu ili je riječ o spontanom čitanju – kada su i dijete i odrasli raspoloženi za priču – a to se može odvijati u autu, u liječničkoj čekaonici, u autobusu, u gradu, u parku, na izletu…

Trajanje čitanja

Čitati treba onoliko dugo dok djeca žele slušati. Djecu ne treba prisiljavati na slušanje priče. S vremenom djeca razvijaju koncentraciju pa se vrijeme slušanja priče produljuje. Samo 15 minuta glasnog čitanja dnevno pomaže djetetovu cjelokupnom razvoju.
Neka djeca vole slušati priču dok crtaju ili se igraju nekom igračkom pa je i to preporučljivo.

Čitanje naglas djeci od rođenja

Čitajte djeci naglas od rođenja kako bi ona…

…mogla povezati čitanje i knjige s ugodnim osjećajima.
…mogla čuti zvukove, rime i riječi.
…mogla koristiti svoja osjetila sluha, vida i opipa.
…mogla stvarati zvukove – od gugutanja do riječi.
…mogla pokazati na sliku, a osoba koja čita imenovati to što dijete pokazuje.
…počela razumijevati da slike prikazuju određene predmete iz njihove okoline.
…dakako – mogla uživati u glasnom čitanju!

Ideje kako čitati djetetu

• Uzmite dijete u krilo i to tako da ono može gledati slikovnicu.
• Igrajte se riječima, stvarajte rime, pjevajte, uključite ime djeteta u priču ili pjesmu jer djeca to vole.
• Dijete će htjeti dirati, hvatati, okusiti slikovnicu jer dijete tako uči i upoznaje svijet oko sebe, pa mu možete dati igračku koju će držati dok zajedno čitate.
• Ne zamarajte se brojem pročitanih stranica. Nekada ćete pročitati jednu ili dvije stranice. S vremenom će taj broj porasti.
• Neka dijete slobodno okreće stranice. Možda će djetetu biti zanimljivija sama knjiga od čitanja. Dopustite mu da se poigra s knjigom.
• Obavezno pokazujte ono o čemu govorite, opisujte što se događa na slikama.
• Uključite dijete u priču. Postavljajte pitanja: Što je ovo? Gdje je nešto na slici? I pričekajte da dijete odgovori ili pokaže.
• Potaknite dijete da se uključi u priču – neka oponaša zvukove ili glasove životinja ili neka ponavlja za vama rimu.
• Zadržite se na stranici koliko god je potrebno i koliko god se djetetu sviđa, no ukoliko se djetetu više ne sluša, ostavite knjigu sa strane.

Glasno čitanje aktivnost je koja uključuje cijelu obitelj – roditelje, bake i djedove, braću i sestre, rođake, ali i prijatelje. Izuzetno je važno za razvoj kognitivnih sposobnosti djece, a osobama koje su uključene u glasno čitanje djeci, osigurava čvrstu vezu s djetetom.

Preneseno s citajmi.info
 

Za čitanje naglas i kasnije samostalno čitanje, preporučujemo Harfina izdanja!

“Želim ohrabriti svakog roditelja koji brine o budućnosti svoje djece da pročita ovu objavu. Znam da mnogi ne žele čuti ono što imam reći u ovom tekstu, ali vašoj djeci je potrebno da čujete tu poruku. U našim domovima se upravo sad razvija tiha tragedija, a tiče se najvažnijih bića u našim životima – naše djece. Čak i ako se ne slažete s mojom perspektivom, molim vas da slijedite preporuke koje su napisane na kraju ovog članka. Kad vidite pozitivne promjene u životu vašeg djeteta bit će vam jasno zašto govorim to što govorim!”
Ovim riječima terapeutkinja Victoria Prooday otvorila je izuzetno ozbiljnu temu koja je danas uvelike prisutna u obiteljima širom svijeta.

Victoria je radila sa stotinama djece i njihovim obiteljima i došla je do zaključka da su današnja djeca u poražavajućem emotivnom stanju! Ona ističe da roditelji trebaju porazgovarati i s učiteljima i profesionalcima koji su radili na tom polju posljednjih 15 godina, kako bi se uvjerili da i oni dijele Victorijinu zabrinutost. U posljednjih 15 godina istraživači su objavili alarmantne podatke o naglom i stalnom porastu mentalnih bolesti kod djece i to danas dostiže razmjere epidemije:

1 od 5 djece ima probleme s mentalnim zdravljem
43% porasta poremećaja pažnje uslijed hiperaktivnosti
37% porasta depresije kod tinejdžera
200% porasta stope (pokušaja) samoubojstava kod djece u dobi od 10 do 14 godina

Imajući ovo u vidu, Victoria se pita koliko je još dokaza potrebno prije nego što se roditelji probude?

Ne, „dijagnostika je sama po sebi poboljšana“ nije odgovor!

Ne, „oni su se jednostavno takvi rodili“ nije odgovor!

Ne, „za sve je kriv školski sustav“ nije odgovor!

Da, koliko god je to teško priznati, roditelji su odgovor za mnoge dječje borbe!

Znanstveno je dokazano da mozak ima sposobnost da se sam usmjerava kroz životnu sredinu. Nažalost, sa životnom sredinom i stilom roditeljstva koje roditelji pružaju svojoj djeci oni njihove mozgove usmjeravaju u pogrešnom pravcu i doprinose njihovim izazovima u svakodnevnom životu. Da, uvijek je bilo i bit će djece koja su rođena s poteškoćama i usprkos velikom trudu roditelja da im pruže dobro uravnoteženu životnu sredinu i roditeljstvo, njihova djeca se i dalje bore.

Međutim, to NISU djeca o kojoj Victoria ovdje govori.

Ovdje je riječ o mnogo većem broju mališana čije izazove većinom oblikuju čimbenici životne sredine koje roditelji u najboljoj namjeri pružaju svojoj djeci. U svojoj praksi, Victoria je primijetila da se ta djeca promijene u trenutku kada roditelji promijene svoju perspektivu o roditeljstvu.

U čemu je greška?
 

U današnje vrijeme djeca su lišena osnova zdravog djetinjstva kao što su:

• Emotivno dostupni roditelji
• Jasno definirana ograničenja i vodstvo
• Odgovornosti
• Izbalansirana prehrana i adekvatna količina sna
• Kretanje i boravak na otvorenom
• Kreativna igra, društvena interakcija, prilike za nestrukturirano vrijeme i dosadu

Umjesto toga, djeca imaju:

• Roditelje kojima pažnju odvlače digitalni uređaji
• Popustljive roditelje koji dopuštaju djeci da „vladaju svijetom“
• Osjećaj da na nešto imaju pravo umjesto odgovornosti
• Neadekvatnu količinu sna i neuravnoteženu prehranu
• Sjedilački stil života u zatvorenom prostoru
• Beskrajnu stimulaciju, tehnološke dadilje, instant zadovoljstvo i odsutnost dosadnih trenutaka

“Je li itko mogao zamisliti da je moguće podići zdravu generaciju u ovako nezdravoj životnoj sredini? Naravno da ne! Za roditeljstvo ne postoje prečice i ne možemo prevariti ljudsku prirodu. Kao što možemo vidjeti, rezultati su poražavajući. Naša djeca emotivno trpe zbog gubitka dobro uravnoteženog djetinjstva. Kako to popraviti? Ako želimo da nam djeca odrastu u sretne i zdrave ljude, onda se moramo trgnuti i vratiti osnovama. To je još uvijek moguće!”, napominje Victoria i dodaje: “Znam to zato što je stotine i stotine mojih klijenata za samo nekoliko tjedana (u nekim slučajevima i za samo nekoliko dana) primjenjivanja ovih preporuka vidjelo pozitivne promjene u emotivnim stanjima svoje djece. Postavite ograničenja i ne zaboravite da ste vi svom djetetu RODITELJ, a ne prijatelj.”
 

Poanta ovog teksta je da djeci ponudite dobro uravnotežen stil života ispunjen onime što njima TREBA, a ne samo onime što ŽELE. Nemojte se bojati reći „Ne!“ svojim mališanima ako ono što žele nije ono što im treba.

• Osigurajte im kvalitetnu hranu i ograničite grickalice
• Provedite (bar)jedan sat u prirodi – vozite bicikle, pješačite, pecajte, gledajte ptice/kukce
• Svakog dana večerajte zajedno i ne držite tehnološke uređaje u trpezariji
• Jednom dnevno odigrajte neku društvenu igru
• Dajte svome djetetu jedan zadatak dnevno (slaganje rublja, pospremanje igračaka, vješanje odjeće, vađenje namirnica iz vrećica, postavljanje stola i sl.)
• Stvorite konzistentnu rutinu spavanja kako biste bili sigurni da vaše dijete dovoljno spava. U sobi ne smije biti elektroničkih uređaja (ekrana).

Naučite svoju djecu odgovornosti i neovisnosti. Nemojte ih previše štititi od malih neuspjeha jer će im oni razviti vještine koje će im biti potrebne da savladaju veće izazove u životu. Nemojte pripremati školsku torbu svome djetetu, nemojte nositi njegov/njen ruksak, nemojte mu nositi u školu zaboravljenu hranu/raspored sati i nemojte guliti bananu petogodišnjem djetetu. Učite ih vještinama – nemojte ih raditi umjesto njih.
 

Učite ih odloženom zadovoljstvu i pružite im prilike za „dosadu“ jer je to vrijeme kada im se budi kreativnost:

• Nemojte vjerovati da ste odgovorni za to da zabavite svoje dijete
• Nemojte koristiti tehnologiju kao lijek za dosadu
• Izbjegavajte koristiti tehnologiju za vrijeme doručka, ručka i večere, u automobilu, restoranima i trgovačkim centrima. Te trenutke koristite kao prilike da njihove mozgove istrenirate tako da funkcioniraju i kada im je „dosadno“
• Pomozite im da stvore „Pribor za prvu pomoć u slučaju dosade“ s idejama o aktivnostima za trenutke „kada im je dosadno“

Budite emotivno dostupni kako biste se povezali sa svojom djecom i naučite ih samoregulaciji i društvenim vještinama:

• Kako vam telefoni ne bi odvraćali pažnju, isključite ih sve dok vam djeca ne odu na spavanje
• Postanite emotivni trener svojoj djeci. Naučite ih da prepoznaju frustraciju i bijes, te da se nose s njima
• Naučite ih da pozdravljaju, dijele, suosjećaju, ponašanju za stolom, vještinama razgovaranja
• Povežite se emotivno – smijte se, grlite, ljubite, škakljajte, čitajte, plešite, skačite ili puzite sa svojim djetetom.

“Moramo unijeti promjene u živote svojih mališana prije nego što cijela generacija djece završi na lijekovima! Još uvijek nije kasno, ali uskoro će biti”, naglasila je Victoria.

Preneseno s Lola magazina