Svaki put kad mi je dijete bolesno razmišljam o imunitetu i vrtiću. Nekad mi se čini da nikad i nije bio bolestan dok nije krenuo u vrtić. 

Naša priča išla je ovako – 9 mjeseci s mamom, 9 mjeseci s bakom i onda vrtić. Gledajući unatrag čini mi se da je to bilo 9 mjeseci potpunog zdravlja, 9 mjeseci mira i gdjekojeg virusa i onda vječna šmrkavost. Ružan je to izraz, ali je istinit. 

Od prvog dana vrtića prošli smo toliko viroza i virozica da nekad mislim da mu već pola godine curi nos. Otkrili smo Kuzu i njegove čudesne sposobnosti liječenja crijevnih viroza, saznali sve o produktivnom i neproduktivnom kašlju, nažalost, naučili sve i o febrilinim konvulzijama. Dovoljno toga da ponekad pomislim da bi bilo bolje da zaboravimo vrtić i izmolimo baku da ponovno preuzme sve dužnosti dadilje. Naravno, u mojoj glavi to je način da ga zaštitim od bolesti. Ma sigurno bi bio potpuno zdrav da je stalno kod kuće.

Ali istina je da to ne mogu učiniti. Djeca se razvijaju i rastu, i moraju ići naprijed. Ne mogu i ne smijem dijete koje veselo ide u vrtić, igra se, uči i fenomenalno napreduje osuditi na osamu jer se meni tako čini bolje. Čak i ako to znači da će s dvije godine imati vodene kozice, dok sam ih ja (a mene je čuvala baka) imala tek sa šest.

Vrijeme u kojem sam ja odrastala bilo je drugačije jer su i moje prijateljice isto tako čuvale bake pa smo se zajedno igrale. Danas je to nemoguće reprizirati jer njegovi prijatelji iz ulice mahom imaju bake koje još rade pa samim tim djeca moraju u vrtić – i tako je baka-servis postao i luksuzna roba i sredstvo izolacije.

Istina, izolira i bakterije, ali izolira i prijatelje, a to mu ne mogu učiniti. Djeca trebaju svoje vršnjake. Ako nemaju braću ili sestre, susjede ili rođake, meni je onda vrtić logičan izbor. Čak i s bakterijama. To je moj stav i uvijek ga branim.

Osim naravno u trenucima kad sumnjam u svoju odluku.

Kao noćas, dok se on prevrće i češka po svojim vodenim kozicama.

Preuzeto s bitimama.wordpress.com

Danas 13. prosinca slavimo Svetu Luciju posebnu zaštitnicu i mučenicu. Samo njeno ime znači "svjetlo", pa kršćani smatraju da ona naviješta dolazak najvećeg svjetla.

Živjela je u 4. st. na Siciliji za vrijeme cara Dioklecijana. Potjecala je iz imućne obitelji. Legenda kaže da je na hodočašću u Katanij dok je molila za majčino ozdravljenje, doživjela ukazanje mučenice Agate koja joj je predvidjela skoru mučeničku smrt. Po povratku na Siciliju, raskinula je ionako neželjene zaruke te svoje bogatstvo podijelila siromašnima što se nije svidjelo njenom zaručniku koji ju je bijesan zbog toga čina prijavio caru Dioklecijanu da je kršćanka. Po tadašnjim zakonima je kao takva bila vrlo opasna, stoga ju je car Dioklecijan dao najprije mučiti a zatim i pogubiti.

Djeca se posebno raduju blagdanu Svete Lucije i sitnim darovima u svojim čizmama. Običaj je da roditelji napune čizmice orašastim voćem, suhim smokvama, mandarinama i sl. sitnarijama na dan Svete Lucije. Djeca obično ne vole jesti orašaste plodove ali im mogu poslužiti za igru, ili kao materijal za izradu božićnog nakita koji se tradicionalno izrađuje na Svetu Luciju.

Također se na dan Svete Lucije sije pšenica kao simbol obnove života. Djeca se posebno raduju sijanju pšenice, jer od toga dana do Božića imaju poseban zadatak, zalijevati ju svakoga dana.

Uputite svoje dijete da nije dobro prekomjerno zalijevati pšenicu, jer će sjemenke zahvatiti plijesan. Za Božić dozvolite svome djetetu da odabere vrpcu kojom će ukrasiti svoju pšenicu. Zajednički zapalite svijeću zabodenu u izraslu pšenicu.

Djeca se na dan Svete Lucije igraju svjetlom, noseći ga od prozora do prozora, da bi svojom dobrotom i jednostavnošću poput sv. Lucije, omekšali naša srca i omogućili radost i svjetlo na našim licima.

Mozak majke i djeteta lakše se povezuju i usklađuju kad je majka sretna, pokazala je nova studija sa Sveučilišta u Cambridgeu. 

Znanstvenici su otkrili kako mozak majke i djeteta funkcioniraju zajedno u "mega mreži" u kojoj se njihovi moždani valovi poklapaju, što utječe na stvaranje snažnije povezanosti i empatije. Ali, razina povezanosti promjenjiva je i ovisi o majčinom emocionalnom stanju. Kad majka iskazuje pozitivne osjećaje, njen i mozak djeteta puno se snažnije povezuju i usklađuju.

Znanstvenici vjeruju kako ta povezanost i usklađenost mogu pomoći djetetu da brže uči, a mozgu osiguravaju potpuniji razvoj. Dakle, ako je majka sretna, njeno stanje doprinosi razvoju djeteta.
 

"Naše se emocije doslovno mijenjaju u skladu s informacijama koje naš mozak dijeli s ostalima – pozitivne, ugodne emocije pomažu nam komunicirati na puno učinkovitiji način", kaže dr. Vicky Leong s Odjela psihologije Sveučilišta u Cambridgeu.

"Depresija može imati snažan negativan učinak na sposobnost roditelja da se poveže s djetetom. Svi društveni signali koji obično njeguju povezanost slabije su dostupni djetetu, tako da dijete ne prima optimalni emocionalni kontakt koji mu treba za napredak."
 

Istraživanje objavljeno u časopisu NeuroImage koristilo je metodu dualne elektroencefalografije (EEG) kako bi promatralo moždane valove sedam parova majki i djece tijekom njihove međusobne interakcije. Istraživanje je otkrilo da je pozitivna interakcija, s puno kontakta očima, pojačavala sposobnost majke i djeteta da funkcioniraju kao jedinstven sustav, što je olakšavalo protok i dijeljenje informacija između majke i djeteta.
 

"Iz našeg prethodnog rada znamo da snažna povezanost između majke i djeteta na razini neurona čini djecu osjetljivijom i spremnijom na učenje od majki", kaže dr. Leong. "U ovoj životnoj fazi, mozak djeteta ima sposobnost značajnih promjena koje su pokretane djetetovim iskustvima. Koristeći pozitivan emocionalni pristup tijekom komunikacije s djetetom, roditelji se mogu bolje povezati s djetetom i na taj način snažno stimulirati razvoj djetetovih mentalnih kapaciteta."

Rezultati sugeriraju kako vrijedi i suprotno – djeca majki koje pate od depresije pokazuju manje dokaza o učenju, uslijed oslabljene neuronske povezanosti između majke i djeteta.
 

"Majke koje uslijed kliničke depresije osjećaju kontinuirano niže razine pozitivnih emocija ili se kontinuirano nalaze u negativnom mentalnom stanju, imaju sveukupno manje interakcija sa svojim djetetom", dodala je dr. Leong, "njihov je govor češće jednoličan, ostvaruju manje kontakata očima i manje je vjerojatno da će adekvatno odgovoriti na djetetovu potrebu za pažnjom."
 

Emocionalna komunikacija između roditelja i djeteta iznimno je važna tijekom ranog djetinjstva, a svejedno se jako malo zna o njenim neuronskim temeljima.

Ovo novo istraživanje prvo je istraživanje koje uključuje praćenje moždanih valova dvije osobe kako bi se pokazalo je li i na koji način djetetovo neuronsko povezivanje s majkom pod utjecajem emocija uključenih u njihovu interakciju. Kao vrsta koja je izrazito društvena, ljudska bića dijele svoja emocionalna stanja s drugima. Ovo istraživanje pokazuje kako emocije mogu utjecati na i mijenjati povezanost između dvije osobe na razini neurona.

Znanstvenici naglašavaju kako su njihovi zaključci primjenjivi na različite vrste veza, uključujući onu između parova, bliskih prijatelja, odnosno na sve odnose u kojima se osobe međusobno intenzivno usklađuju jedna s drugom.

Jačina učinka najvjerojatnije ovisi o tome koliko se dobro osobe međusobno poznaju te koliko je povjerenje između njih.
 

Preneseno s Telegraph.co.uk

Kako se vi budete obraćali djetetu u djetinjstvu, tako će ono vama u starosti.
Ruski psiholog Mihail Labkovski je poznat po vrlo jednostavnim i direktnim savjetima. Evo što predlaže kada je odgoj djece u pitanju:

1. Nesretni roditelji ne mogu odgojiti sretno dijete
   Ako su roditelji sretni i dijete će biti.
    
2. Roditelji griješe kada misle da je problem u djetetu
   Recimo: jedno je dijete uspješno, bori se za sebe, samozadovoljno je, dok je drugo iskompleksirano, kukavica ili je agresivno. To je znak da nešto ne štima: jednom od djece niste dali dovoljno pažnje i ljubavi.
   Dijete je bilo osjetljivo, bila mu je potrebna vaša ljubav, a vi to niste vidjeli na vrijeme.
    
3. Često miješate odgoj i brigu
   Briga je da je dijete obučeno i nahranjeno, a odgoj je da dijete dobije dobro obrazovanje (u školi i kod kuće).
    
4. Kako se vi budete obraćali djetetu u djetinjstvu, tako će ono vama u starosti
    
5. Škola bi trebala djecu učiti više životu, a manje matematici i jeziku
   Škola mora dijete naučiti: da rješava svoje probleme, da izgradi dobre odnose, da pravilno raspoređuje svoje vrijeme, da zna komunicirati.
    
6. Ako dijete burno reagira na lošu ocjenu ili loš uspjeh u sportu, to je odraz samih roditelja
   Ni jedno dijete neće burno reagirati na lošu ocjenu ako je roditelj smireno rekao: Pa dobro, događa se, ne brini.
   Ako je roditelj miran i dijete će biti mirno pa će s vremenom naći način da bude bolji u školi i da bez opterećenja dosegne svoj sportski uspjeh.
    
7. Ako dijete u osnovnoj školi ne može pratiti program, problem nije u djetetu već u školi
   Svako dijete tijekom prvih godina osnovne škole treba raditi domaći zadatak od 15 do 45 minuta i to je to.
   Teže ne znači bolje. Dijete ne treba preopterećivati.
    
8. Sankcioniranje djeteta je ponekad neophodno
   Na primjer: Ako ste se dogovorili da kada dođe iz škole napravi domaći i očisti kuću, a vi kada dođete s posla vidite da dijete ništa od toga nije napravilo nego sjedi i gleda u telefon, vi napravite slijedeće:
   Nemojte bijesniti i vikati. Jednostavno mu priđite smireno i kažite mu da mu oduzimate telefon jer nije napravilo ono što ste  se dogovorili. Dijete će biti kažnjeno oduzimanjem telefona. Nema potrebe za vikom ili nekom drugom disciplinskom mjerom.
    
9. Ne potkupljujte dijete novcem
   Jednostavno mu dajte jednu istu sumu koju će koristiti za ono što mu treba. Džeparac treba imati svako dijete starije od 6 godina.
   Vodite računa na što dijete troši novac, ali nikad ga ne smijete ucjenjivati ili potkupljivati novcem.
    
10. Naučite dijete da živi svoj život samostalno
    Kako ćete to da učiniti? Prestanite ići za njim, pospremati njegove stvari, podizati suđe iza njega, učiti za njega … Što će raditi kada vas ne bude u blizini?
    Shvatite da dijete može samo učiniti neke stvari. Imajte povjerenja u njega.
     
11. Pustite dijete da odluči kojim putem će ići
    Pametni idu na fakultet: uče, obrazuju se … Ostali idu na posao da zarade za život, da se pronađu. Nije loša ni jedna ni druga opcija. Pustite dijete da odluči kojim putem će ići.
     
12. Ja sam protiv stalnog nadzora nad djecom
    Dijete mora znati da ste tu za njega, da ga volite i poštujete i da mu vjerujete. To je jedini način da ga zaštitite od lošeg društva.
    Dijete koje je sigurno u svoju obitelj neće upasti u loše društvo.
     
13. Ako roditelj razgovara s djetetom samo o problemu, onda on ima problem
    S djecom se mora razgovarati o životu općenito.
     
14. Dijete mora osjetiti da su njegovi roditelji dobri, ali i jaki ljudi
    Samo dijete od takvih roditelja može biti dobro i jako dijete!

     

Preneseno s Atma.hr

Prijatelj je onaj koji zna sve o tebi i pored toga te još uvijek cijeni.
Elbert Hubbard
 

Prijateljstvo se često opisuje kao relativno trajni odnos dvije ili više osoba pri čemu ih povezuju zajednički interesi, međusobna odanost, iskrenost i prisnost.  Djeca pokazuju interes za vršnjake od rane dobi, ali poimanje koncepta prijateljstva mijenja se s razvojnom dobi djeteta, odnosno s razinom razvijenosti kognitivnih sposobnosti. Unatoč razlikama u shvaćanju prijateljstva, ono što se uočava je da djeca odrastajući provode sve više vremena sa vršnjacima, a postupno sve manje sa roditeljima i drugim odraslim osobama. Također se može uočiti da više vremena provode sa prijateljima, nego sa ostalim vršnjacima.

U periodu ranog djetinjstva, dijete pokazuje interes za drugu djecu, primjerice šestomjesečne bebe smiješe se, dodiruju ili gledaju druge bebe. Treba naglasiti da ti postupci nisu toliko učestali, već da su bebe u većoj mjeri usmjerene prema nekom objektu, što je najčešće igračka. Naime, u tom periodu dominira zajednički interes ili zanimanje beba prema nekoj igrački. Usporedno s razvojem, bebe pokazuju češće interakcije s drugom djecom te se očituje međusobna razmjena igrački (jedno dijete da drugom djetetu igračku). U periodu dojenčadi i ranog djetinjstva, kao roditelji imate važnu ulogu, a to je osigurati djetetu duženje s djecom njegove dobi, čime se potiče razvijanje socijalnih vještina. Primjerice djeca koja su se više družila s vršnjacima, lakše pristupaju i uspostavljaju kontakte s novom ili nepoznatom djecom.

U predškolskoj dobi uočava se postupno uvježbavanje i usavršavanje vršnjačkih druženja, pri čemu veliku ulogu ima igra. Važno je razumjeti da dvogodišnjak neće pristupiti druženju s vršnjacima kroz igru na isti način kao i šestogodišnjak. S dobi se djeca sve više uključuju u igru s drugom djecom. Također se razlikuje složenost igara sa dobi, primjerice djeca nakon uvježbanih jednostavnih motoričkih vještina nastoje kroz igru nešto stvoriti ili izgraditi, nakon čega se često igraju „pretvaranja“ (na primjer igranje kuće ili škole). Predškolsku dob karakterizira uspostavljanje prvih prijateljstva, pri čemu prijatelja definiraju kao nekoga tko im se sviđa. Vršnjačka druženja služe djetetu za ostvarivanje i uvježbavanje socijalnih vještina, dok je uspostavljanje prijateljstva važno da nauče kako rješavati probleme u odnosima, razumijevanje empatije, sagledavanje problema iz tuđe situacije, a također uče o moralnim vrijednostima i prosuđivanju.

U ranijoj dobi djeca opisuju prijatelja „kao nekog s kim je ugodna igra i s kime izmjenjuješ igračke“, dok se kasnije produbljuje shvaćanje prijateljstva (primjerice međusobna naklonost i podrška). Djeca najčešće biraju prijatelja po sličnostima – dob (prijatelj s vršnjakom), spol (najčešća su istospolna prijateljstva), blizina (susjedi ili isti razred ili vrtićka grupa) te slične aktivnosti (prijatelji vole raditi slične ili iste stvari).

Karakteristično je za djecu predškolske dobi da međusobno oponašaju jedni druge, ali istovremeno se uočava da su djeca prijateljstvom međusobno sve sličnija.  Djeca su spremnija pomoći prijatelju u većoj mjeri nego nekom drugom vršnjaku te iskazuju više pozitivnih emocionalnih reakcija prema prijatelju (na primjer pozdrav, osmjeh).

U školskoj dobi, između prijatelja očituje se veća međusobna suradnja i sklonost za dijeljenje. Također se mijenja shvaćanje prijateljstva odlaskom u školu, točnije, djeca definiraju prijateljstvo kao obostrano povjerenje, prisnost (međusobno poznavanje) i spremnost na pomoć, pri čemu  pridaju veći značaj osobinama prijatelja, a ne zajedničkim aktivnostima (na primjer igranje).  Kasnije u razvoju, djeca uspostavljaju prijateljstvo na temelju zajedničkih interesa i usklađivanju osobina ličnosti. Djeca provode više vremena s prijateljem nego s vršnjakom kojeg ne nazivaju prijateljem, pri čemu se često zna dogoditi međusobni sukob. Roditelji često mogu čuti kako se njihovo dijete verbalno prepire sa prijateljem/prijateljicom prilikom zajedničke igre, ali potrebno je razumjeti da ono ukazuje da oni imaju osjećaj sigurnosti u međusobnom društvu te da mogu iskreno izraziti neslaganje, a da se ne ugrozi prijateljstvo. Razlika između sukoba dvaju prijatelja i dvaju vršnjaka jest u načinu na koji su djeca riješila početno uzrokovan sukob. Naime, prijatelji nastoje izgladiti i razjasniti sukob da se održi obostrano slaganje s rješenjem te koriste blaže oblike sukoba (bez težeg fizičkog ozljeđivanja). Sukob između dva vršnjaka najčešće rezultira time da se međusobno ispričaju, prihvate da nema pobjednika ili pregovaraju sa ciljem da svatko zadovolji svoje potrebe. Važno je naglasiti da u vršnjačkom sukobu, kao i sukobu između dvaju prijatelja, svaka strana ima slobodu da napusti situaciju te znaju razloge sukoba, dok bullying (nasilništvo) među vršnjacima karakterizira želja da se nanese bol osobi te se ističe se nadmoć jedne strane i ranjivost druge.

Iako na razvijanje prijateljstva veliki utjecaj ima kognitivni razvoj djeteta, roditelji također imaju značajnu ulogu. Kao što je ranije spomenuto, osiguravanjem neformalnih ili formalnih druženja djece potičete razvijanje socijalnih vještina i ostvarivanje pozitivnih iskustava. Ako, primijetite da dijete ima poteškoća s pristupanjem vršnjacima, a ima želju za ostvarivanjem prijateljstva (na primjer uočite da se drži po strani grupe, ali nekako pokazuje želju da se uključi u igru), tada se možete kroz glumu (igranje uloga) prikazati djetetu kako da pristupi vršnjaku. Uvježbavanjem dijete postupno povećava osjećaj samopouzdanja i sigurnosti u vlastite osobnosti. U drugim situacijama, dijete može pokazivati veću želju da se igra sam, a ne u većem društvu. Takvo ponašanje može ukazivati da je dijete introvertirano. Potrebno je razumjeti da introvertiranija djeca nemaju nužno loše socijalne vještine ili da se osjećaju nelagodno u većem društvu, već da preferiraju i uživaju u vremenu što provode sami. U takvim situacijama trebate slobodno razgovarati te osluškivati potrebe djeteta, želi li dijete ostvariti prijatelje, ali ne zna kako ili jednostavno ima želju provoditi više vremena sam.

Na kraju, trebate ukazati djetetu koje su pozitivne karakteristike prijatelja kako bi ih djeca znala prepoznati u vršnjacima te se i sama ponašati na takav način.

Preneseno s Hrabrog telefona

Dr. sc. Gill Rapley, autorica knjige Beba vođa dohrane, održat će tri predavanja u Hrvatskoj:

Split – 28. rujna u 20 sati na stručnom sastanku pedijatara u KBC Split 

Split – 29. rujna u 14 sati besplatno predavanje za patronažne sestre i roditelje u velikoj dvorani Nadbiskupijskog sjemeništa Split (Zrinsko-frankopanska 19)

Zagreb – 1. listopada od 9 sati, u sklopu 3. Simpozija o dojenju u organizaciji Hrvatske udruge IBCLC, u Multimedijskom centru KBC 'Sestre milosrdnice'

Gill Rapley autorica je knjige Beba vođa dohrane opovrgava mit o tome da djecu trebamo dohranjivati kašicama te pokazuje zašto je uvođenje krute hrane i dopuštanje djetetu da njome eksperimentira najzdraviji mogući put djetetova razvoja.

Rapley je godinama proučavala prehrambene navike i razvoj djece. Više od dvadeset godina radila je kao zdravstveni savjetnik, a bila je i primalja te dobrovoljna savjetnica za dojenje. Živi u Kentu sa suprugom i ima troje odrasle djece koja su joj nekoć pokazivala kako im nije potrebna nikakva pomoć u prelasku na čvrstu hranu.

Sve što djeca mogu naučiti igrajući se najboljom (i najskupljom) edukativnom

"igračkom također mogu naučiti samostalnim hranjenjem"

"Sve što djeca mogu naučiti igrajući se najboljom (i najskupljom) edukativnom igračkom također mogu naučiti samostalnim hranjenjem", smatra autorica knjige koja je razvila teoriju samostalnog odvikavanja djece od dojenja proučavajući njihovu razvojnu spremnost.

Prije njezina gostovanja u Zagrebu, razgovarali smo s Rapley o prednostima te metode i brojnim uvidima koje je stekla tijekom godina rada s obiteljima.

Kako ste razvili teoriju samostalnog odvikavanja djeteta od dojenja?

Nisu sve knjige jednake. Osobito kad se radi o knjigama koje roditelji čitaju naglas djeci s namjerom da potaknu njihov razvoj. Studija Sveučilišta na Floridi objavljena 2017. godine, istaknula je važne elemente koje je dobro potražiti u knjigama za djecu.
 

Znanstvenici već dugo ističu važnost ranog čitanja naglas. Čitanje sasvim maloj djeci, bebama, povezano je s razvojem bogatijeg vokabulara, razumijevanja i kognitivnog razvoja u kasnijem djetinjstvu.
Svakodnevno čitanje naglas pomaže djeci upoznati se sa zvukovima, riječima i jezikom. Potiče njihovu znatiželju i pomaže probuditi njihovu maštu. Kasnije, knjige pomažu djeci razlučiti između stvarnog i zamišljenih svjetova, a pomažu im i razumjeti teška iskustva i osjećaje povezane s tim iskustvima.
 

Ali, nije važan samo čin čitanja. Zaključci studije, predstavljeni na Susretu akademskih pedijatrijskih društava 2017. godine, pokazali su da je važna i kvaliteta čitanja knjiga koja može potaknuti rani razvoj (pred)čitalačkih vještina. Kvaliteta čitanja knjiga uključuje dobnu prilagođenost odabranih knjiga, razgovaraju li roditelji s djetetom o knjizi i opisuju li ilustracije i emocije likova.
 

Istraživanje provedeno u  Laboratoriju za mozak, kogniciju i razvoj Sveučilišta na Floridi pokazalo je kako je pojedinačno imenovanje likova i predmeta osobito važno kod čitanja bebama. Takav način čitanja pomaže bebama da više nauče iz čitanja i uzrokuje više specijalizirane reakcije mozga. To je u suprotnosti s knjigama koje predmete i likove nazivaju općenitim imenima – bilo u priči ili na ilustracijama.

Istraživanje je provedeno nad roditeljima i djecom u dobi od 6 mjeseci. Nakon što su  EEG-om izmjerene bazne reakcije i razina pažnje svakog pojedinog djeteta, djeca i roditelji podijeljeni su u tri grupe, u kojima su roditelji trebali djeci čitati jednu od tri vrste knjiga.
Jedna je grupa čitala knjigu sa šest pojedinačno imenovanih likova, druga je čitala istu priču, ali se priča na likove referirala općenitim nazivima, a treća grupa nije zahtijevala nikakvo posebno čitanje.

Nakon tri mjeseca, rezultati su pokazali da je jedino prva grupa djece imala koristi od čitanja i to u povećanju razine pažnje u odnosu na inicijalna mjerenja. Dodatno, aktivnost mozga beba iz prve grupe, pokazala je da su sposobne razlikovati različite likove, sugerirajući da su i sasvim male bebe sposobne koristiti nazive i oznake kako bi učila o svijetu i da je čitanje sjajan alat za poticanje učenja.
 

Jedna od autorica studije, dr. Lisa S. Scott kaže:

Kako bismo iskoristili prednosti zajedničkog čitanja knjiga u ranom djetinjstvu, svojoj djeci trebamo čitati prave knjige u pravo vrijeme.

Za bebe, biranje knjiga koje imenuju različite likove, može dovesti do kvalitetnijeg iskustva čitanja naglas i rezultirati dobrobitima u učenju i razvoju mozga, koje pronalazimo u našim studijama. Sva su djeca od najranije dobi jedinstvena pa bi roditelji trebali pokušati pronaći knjige koje zanimaju njihovo dijete.

Bez obzira na izbor knjiga koje im čitamo, čitanje naglas ostaje izrazito korisna aktivnost. Zajedničko čitanje, čitanje naglas potiče povezivanje, jača odnos između djeteta i roditelja, osiguravajući više zajednički provedenog vremena, njihovu komunikaciju pa čak i osiguravajući više vremena za fizičku interakciju poput maženja.
 

Preneseno s Big Think
Prijevod: Harfa d.o.o.

Preporučujemo za čitanje, zajedničko i samostalno:

Djeca uživaju u igri jer im pruža osjećaj sreće i slobode te zbog toga kroz nju najlakše uče.

Kako je poticanje ranog razvoja naša misija, tako ćete među našim izdanjima pronaći i knjige koje će vam pružiti inspiraciju za igru s djecom, a kroz koje ćete poticati njihov razvoj.

Izdvojili smo ih nekoliko, a sve ih možete pronaći na odličnim popustima u našoj internetskoj knjižari.

ŽIVOTINJSKA PAMETCEDA

Potražite 12 inovativnih edukativno-razvojnih igara za poticanje govorno-jezičnog razvoja i predčitalačkih vještina. Tako djeca razvijaju divergentno mišljenje u ugodnoj atmosferi igre.

Djeca će kroz ove igre naučiti razmišljati "drugačije" i – kroz zabavu i maštanje – doći do kreativnih rješenja problema.

PAMETNICA U SVEMIRU

Razvoj matematičkih sposobnosti od najmlađih dana može značiti ogromnu prednost, ne samo u matematici, već i čitanju.

Upravo smo zato i osmislili ovih 12 edukativno-razvojnih igara koje potiču predmatematičke vještine, utječu na razvoj pažnje i koncentracije, pamćenje, logičko mišljenje…

DOĐI, ISTRAŽUJMO SVIJET

„Boravak i igra u prirodi važni su za djecu, jer ona najbolje uče kroz pokret, a pokret sam od sebe stimulira razvoj sinapsi, odnosno potiče kognitivni razvoj“, kaže dr. Rajović.

Ova knjiga pomoći će vam u poticanju dječje znatiželje i istraživačkog duha, a vama dati ideje kako kvalitetno provesti vrijeme s najdražima.

DOĐI, IGRAJMO SE VANI!

Ova knjiga potiče izlazak djece u prirodu u potragu za materijalima potrebnim za izradu igračaka i uči ih kako voditi brigu o okolišu, a vama pruža priliku da s njima kvalitetno provedete vrijeme.

Izrađujući ove igračke djeca svim osjetilima uče o godišnjim dobima i promjenama u prirodi, a sve to stimulirajući finu motoriku, akomodaciju, rotaciju i ravnotežu, što je sve povezano s ukupnim razvojem djeteta.

VIŠE OD IGRE – Svijet u meni

Ako djeci kroz dramske metode prezentiramo sadržaj koji trebaju naučiti i ako ih aktivno uključimo u sam proces, njihov će mozak pohraniti više informacija, a učinak će biti bolji i trajniji bez obzira na njihovu osobnost.

Uz pomoć dramskih metoda iz ove knjige djeca će jačati: govorno-jezične sposobnosti, komunikacijske vještine, intelektualne sposobnosti, empatiju, emocionalnu inteligenciju, socijalne vještine, kritičko razmišljanje, kognitivne vještine, kreativnost, maštu itd.

PUTOVANJE PATULJKA PUTULJKA

Patuljak Putuljko putuje Europom i upoznaje djecu s drugim kulturama i narodima.

Tijekom ovog putovanja djeca će na zanimljiv način upoznati 12 europskih zemalja te razviti pozitivan stav prema tuđoj kulturi, kao i empatičnost, znatiželju i poštovanje.

Uz knjigu možete preuzeti i besplatne „putovnice“ svih zemalja kroz koje Putuljko putuje.

BEBarije

Ako ste trudni ili ste tek postali roditelj, naučite kako možete poticati intelektualni i emocionalni razvoj svoje djece od najranije dobi.

Autorica Rebeka Bulat, psihoterapeutkinja i majka, osmislila je 100 igara i aktivnosti utemeljenih na modernim saznanjima o ranom dječjem razvoju.

Vjerujemo kako će vas ove edukativne igre inspirirati i razveseliti vam hladne i kišne dane. 

Kako je dvanaestogodišnjaku koji u jednom radnom tjednu mora ispuniti sve školske obveze na visokoj razini, dva puta tjedno nakon škole otići na strani jezik, četiri puta u glazbenu školu, dva puta na trening i jednom na informatičku radionicu? I još k tome treba biti sretan, pristojan, ugodan, uredan, susretljiv … Otkud tako nerealni zahtjevi koje roditelji postavljaju pred djecu i potreba da im se strogo strukturira slobodno vrijeme te gdje je nestala dobra stara dokolica, analizira komentator tportala, Boris Jokić

'Super smo. Nikola ide na engleski i baš mu dobro ide', bio je odgovor poznanice na moje pitanje kako je. Nema u tom odgovoru ništa sporno osim činjenice da Nikola ima 10 mjeseci. Vesela je to baby, mlada 306 dana, okruglih obraza i bistrog pogleda, koja još uvijek, pomalo očekivano, ne govori – ni hrvatski, ni engleski.

Čekajući zajedno da Nikola nekim čudom odbroji do deset ili veselo kaže četiri boje na engleskom jeziku, njegova me mama znatiželjno upita: 'Razmišljamo još o tome da ga upišemo i na 'mozgovnu stimulaciju' i na jednu fenomenalnu muzičku radionicu. Ti si skroz u tome, kaj misliš, je l' mu to dosta za sada?'

Različiti programi koji se praktički nude od trenutka kad dijete zaplače u rodilištu dio su paralelnog sustava iskustava, odgoja, obrazovanja koji prati dio djece i njihovih roditelja do kasne životne dobi. Sustav je to koji u najvećoj mjeri koriste obitelji iz privilegiranog socioekonomskog okruženja. Taj dio obitelji u aktivnosti tog sustava strukturirano i strateški ulaže značajna financijska sredstva i trud. Sustav je to koji od trenutka kad djeca krenu u vrtić ili školu uvelike određuje cjelokupnu obiteljsku dinamiku: od toga što se i kada jede, kada se diže i liježe, preko toga kada se i kako svađa i pomiruje do toga kada se i kako ljubi i vodi ljubav. A najviše od svega taj sustav utječe na to kako se odrasta.

U najljepšim godinama djetinjstva koje mu tek predstoje Nikola će, čim prohoda, biti uključen u neki oblik sportske aktivnosti koje će se mijenjati u vrtićkoj dobi. Nakon polaska u školu on i roditelji će se odlučiti za jednu od njih.
 

Jučer balet, danas robotika, sutra košarka

Engleski će nastaviti učiti i izvan škole, unatoč činjenici da je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja u svijetu u kojoj se strani jezik kao obvezni predmet uči od prvog razreda osnovne škole. Moguće je da će u nekom trenutku početi učiti i drugi strani jezik izvan škole, iako većina javnih škola nudi učenje drugog stranog jezika od četvrtog razreda. Kako bi bio u skladu s 'potrebama 21. stoljeća', od prvog će razreda krenuti i na mlade informatičare ili robotičare usprkos činjenici, ili baš zbog nje, da je od ove školske godine bez osnovnih preduvjeta uvedena obvezna informatika u 5. i 6. razredu. Kako su mu roditelji baš ambiciozni, Nikola će vjerojatno pohađati i mnoge znanstveno neutemeljene i nedokazane programe i radionice usmjerene 'povećanju inteligencije', 'širenju sposobnosti pažnje', 'razvoju lijeve ili desne strane mozga'… Isto je tako vjerojatno da će roditelji Nikolu u trećem razredu osnovne škole upisati u glazbenu školu. Na klavir ili gitaru, ovisno o njegovu izboru. Od 2. razreda srednje škole Nikola i roditelji će sustavno koristiti usluge privatnih instrukcija kako bi mu ocjene bile bolje. Kao maturant, upisat će različite pripremne tečajeve za polaganje ispita državne mature, premda će mu njih besplatno osigurati škola. Što se ne plaća iz vlastitog džepa, nije kvalitetno – što se plati, vrijedi.

Pojava da dio imućnijih i obrazovanijih roditelja od najranije dobi uključuje djecu u sve veći broj aktivnosti poznata je na svjetskoj razini. Annete Lareausa Sveučilišta u Pennsylvaniji ovakav oblik roditeljskih odgojnih postupaka naziva concerted cultivation, a njihovo je osnovno obilježje izniman napor roditelja u organizaciji života djece.

Napor je to za koji većina ljudi smatra da uvelike nadmašuje uključenost baka i djedova, majki i očeva kada su oni bili djeca. Koliko ste puta čuli ili sami rekli: 'Moji nisu ni znali što radim i gdje sam. Pustili bi me samo van.'

Posebno je nezgodno u tim našim roditeljskim naporima što su očekivanja od djece gotovo uvijek nerealna te zahtijevaju izrazito samoregulirano ponašanje i korištenje jezika koje je često iznad rođendana koji su djeca navršila. Za sve one koji smatraju da se radi o stavu kojim se povlađuje djeci neka zamisle kako je dvanaestogodišnjaku koji u jednom radnom tjednu mora ispuniti sve školske obveze na visokoj razini, dva puta tjedno nakon škole otići na strani jezik, četiri puta u glazbenu školu, dva puta na trening i jednom na informatičku radionicu. I još k tome treba biti sretan, pristojan, ugodan, uredan, susretljiv, razgovorljiv… Visoki su to zahtjevi. Otprilike takvi kao da Nikola progovori na engleskom s 10 mjeseci.

'Jučer balet, danas robotika, sutra košarka: dokad ju više moram čekati, a malog da ne spominjem. Osjećam se, čovječe, kao hrčak u kavezu. Kužiš, mi zbog svih tih aktivnosti uopće ne funkcioniramo kao obitelj. Majke mi, dođe mi da sve otkažem, posjednem sve i da igramo cijele dane Čovječe, ne ljuti se. Više bismo imali od toga', riječi su mog školskog kolege nakon tri piva.

Kao roditelji koristimo ove aktivnosti kako bismo potaknuli razvoj vlastite djece, osigurali im različita iskustva te strukturirali dane. Odabirom aktivnosti istodobno nadoknađujemo sve ono što mislimo da nedostaje hrvatskom sustavu odgoja i obrazovanja: nedovoljnu modernost, zanimljivost, otvorenost, podzastupljenost umjetničkog i tjelesnog obrazovanja. Uključivanjem djece od rane dobi u sve veći broj aktivnosti zanemarujemo neke vrlo važne zakonitosti razvoja i odrastanja.

Gdje je nestala dokolica?

Jednaku korist kao od učenja kineskog ili programiranja djeca mogu imati od zajedničke igre u parku i na školskom igralištu, koju neće strukturirati odrasla osoba ili njihov roditelj. Razgovorom s vršnjacima u nestrukturiranim aktivnostima, djeca razvijaju toliko neophodne socijalne i komunikacijske vještine koje neće moći ni na kojoj radionici. Sudjelovanjem u sitnim nepodopštinama i učenjem o međusobnim odnosima, o moralu i etici naučit će više nego što će ih ikada naučiti na vjeronauku ili etici. U svijetu izrazito dostupnih informacija koje dolaze s različitih ekrana i svijetu u kojem smo im nametnuli potpunu strukturu zanemarili smo potrebu za nečime za čime i sami često žudimo: dokolicu. U strahu od dosade zanemarujemo da je upravo ona često prostor kreacije, inovacije, humora bez obzira na to imaš li 8, 12, 28, 46 ili 93 godine. Nestrukturirane aktivnosti i dokolica prostori su u kojima mlade osobe mogu reflektirati tko i što su, tko smo mi drugi i što je sve to oko njih. Dokolica je važna, a nju smo vlastitim izborom djeci dokinuli.

Osnovni razlog za visoko strukturiranje aktivnosti djece i mladih osoba očekivanje je da će naša djeca takvim odabirima doći do određene komparativne prednosti u životu. Iskustva za djecu biramo zamišljajući idealnu osobu današnjice: onu koja je kognitivno sposobna, usmjerena fizičkoj aktivnosti i zdravom životu, onu koja cijeni umjetnost i izražava se umjetnički, onu koja može komunicirati u globaliziranom svijetu i ide u korak s razvojem tehnologija. Slika je to osobe za koju bismo često željeli da smo upravo mi sami, a koju toliko nepromišljeno projiciramo u vlastitu djecu. Kao odrasli ljudi u mnogo čemu želimo usporiti. Postavlja se pitanje zašto isto ne želimo za one u koje se toliko kunemo, vlastitu djecu? Što je toliko opasno na školskom igralištu? Znamo li što se događa kada oni bulje u zid ili lupaju lopticom u pod? Hoće li uistinu izgubiti nešto ako ne uče strani jezik i ako ne idu na dvije sportske aktivnosti i lažne radionice za povećanje inteligencije s četiri godine?

'Previše mu je to', odgovorio sam poznanici dok je Nikoli počela curiti slina. 'Imam bolju ideju. Zaigrajte Čovječe, ne ljuti se umjesto svega toga kao obitelj', dodao sam.

'Daj me nemoj zezati. Nikola je premali za to', odgovorila je.

Preneseno s tportala