Riječ 'ne' kao da polako nestaje s roditeljskog repertoara, a stječe se dojam kako se odrasli boje da će njezinim izgovaranjem umanjiti svoju ljubav. No činimo li djetetu time uslugu ili ga još više zbunjujemo i pojačavamo njegov osjećaj nesigurnosti? Kako pronaći ravnotežu između potreba djeteta i izgradnje zdravog autoriteta roditelja otkrila nam je klinička psihologinja Ivana Ćosić Pregrad iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

Pred roditeljima su danas, vjerojatno više no ikada prije, brojni izazovi u odgoju djece. U nastojanju da ne ugroze razvoj djeteta kao slobodne individue u suvremenom svijetu mnogi se na tom putu nađu u velikim dvojbama, kako im omogućiti slobodu da se razviju u osobe koje 'misle svojom glavom', a pritom zadržati roditeljski autoritet.

Sve više roditelja svojim nasljednicima žele prije svega biti prijatelji, a jasne granice između onoga što se smije a što ne smije se gube. Previše popustljivosti, prijateljskog, a ne roditeljskog odnosa vodi do brisanja jasno postavljenih granica koje su u skladu s vrijednostima koje zastupamo i živimo.

Klinička psihologinja Ivana Ćosić Pregrad otkrila je za tportal svoje mišljenje o tzv. prepopustljivom odgoju koji je u stručnim krugovima nazvan permisivnim odgojem.

'Preuzimanje odgovornosti i vodstvo odraslih je jedna od osnovnih potreba obitelji i djece od najranije životne dobi. Iz perspektive djece posebno je važna roditeljeva osjetljivost i jasnoća u razlikovanju djetetovim potreba i želja, ali i roditeljeva prisutnost i responzivnost u odgovaranju na dječje potrebe. Djeca dobro poznaju svoje želje, no nisu uvijek u mogućnosti procijeniti koje su njihove potrebe. Zadaća roditelja je jasno komunicirati djeci koja su ponašanja dozvoljena a koja nisu, što se smije a što se ne smije i na taj način osiguravamo predvidivo i jasno okruženje u kojem djeca odrastaju. Zbilja je važno da granice koje postavljamo uvažavaju dječje potrebe, ali i potrebe roditelja i mogućnosti koje obitelj ima, ograničenja koja određena situacija u kojoj se obitelj nalazi donosi. Previše popuštati i ispunjavati djetetove želje nadajući se da će se tada osjećati sigurno uz nas ili mu ugađati kako bismo ga 'utješili' kada se osjeća loše, djetetu ne pomaže već će ga zbuniti i pojačati njegov osjećaj nesigurnosti’, objašnjava Ćosić Pregrad iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

Djeca više vjeruju onome kako se ponašamo nego onome što govorimo

Važno je s djecom otvoreno razgovarati o tome koja ponašanja odobravate, a koja ne, te na koji način nam neka ponašanja i pravila mogu pomoći da budemo sigurni, smatra psihologinja.

'I naravno djeca najviše uče gledajući i promatrajući što odrasli rade. Više vjeruju onome kako se ponašamo nego onome što govorimo. Vrijednosti koje zagovaramo i želimo naučiti djecu važno je i da sami živimo i prakticiramo u svakodnevnom životu. Na taj način smo djeci vidljivi, autentični i jasni, a iskustvo da zastupamo sebe i djelujemo u skladu sa sobom nama daje osjećaj sampouzdanja i kompetentnosti, što postaje posebno važno kada se nađemo u konfliktnim situacijama, rastrzani između različitih potreba ili između potreba i želja kao dio svakodnevnog obiteljskog života', mišljenja je ona.

Izostanak vodstva odraslih u obitelji, dodaje ona, stvara prazan, nejasan prostor u kojem se mala djeca kao i tinejdžeri osjećaju nesigurno i loše.

'Kada izostane vodstvo odraslih, djeca mogu razviti različita zahtjevna ponašanja poput agresivnosti, nametljivosti, nastoje dominirati i nametati svoja očekivanja i želje, no iza takvih reakcija djece vrlo često se krije puno nesigurnosti, zbunjenosti i usamljenosti. Djeca koja nemaju iskustvo jasnog vođenja u svojim obiteljima mogu pokazivati veće teškoće u rješavanju konflikata s drugima, teže podnose frustraciju i sami teže nauče razlikovati potrebe od želja, usmjereni su na svoje želje i pokazuju manje razumijevanja za tuđe osjećaje i potrebe', objašnjava I. Ćosić Pregrad.

Roditelj i dijete nikada nisu prijatelji

Smatra kako je velika zabluda da su roditelji i djeca prijatelji.

'Vrlo često danas i od roditelja i djece možemo čuti kako su prijatelji. Međutim, to je jedna od najvećih laži i zaista može unijeti dosta pomutnje u odnos roditelj – dijete. Roditelj može imati otvoren odnos s djetetom, osluškivati djetetovo iskustvo i mišljenje o različitim temama u obitelji, prihvaćati i uvažavati djetetove osjećaje, no roditelj i dijete nisu nikada prijatelji jer nisu ravnopravni u svojim odnosima. Upravo roditeljska uloga nama odraslima daje moć i odgovornost da vodimo dijete, da određujemo pravila u obitelji uvažavajući različite potrebe i iz te pozicije moramo djetetu reći NE kada nešto ne smije učiniti, a želje ispunjava kada procjenjujemo da možemo', kaže Ćosić Pregrad.

Porast vršnjačkog nasilja i problematičnog ponašanja tinejdžera jednim je dijelom odraz izloženosti sve učestalijoj agresivnosti kao načina rješavanja sukoba kojoj djeca svjedoče gledajući nas odrasle, a drugim dijelom upravo izostanka vodstva odraslih, što posebno dolazi do izražaja u konfliktnim situacijama, ističe psihologinja.

U ČEMU JE TAJNA

Kako izgraditi roditeljski autoritet kod djece na zdravim osnovama?

'Kako danski obiteljski terapeut Jesper Juul kaže: 'Obitelj je nježna i brižna zajednica, ali i kompleksan sustav moći u kojem se svaki pojedinac ponekad mora boriti za svoju individualnost'. Jaka obitelj ili zajednica je ona zajednica u kojoj se poštuje individualnost njezinih članova, koja kreira prostor da svatko bude kakav je i  što je  i koja otvara prostor da se osjećaji, misli, (ne)htijenja i (ne)želje mogu izraziti i biti prihvaćeni (ne nužno i ispunjeni). I upravo zato je važno da roditelji nauče reći svojoj djeci 'NE' kada to zbilja misle i osjećaju, odbacujući osjećaj krivnje jer su rastužili djecu nego otvarajući srce i ruke za prihvaćanje takvih reakcija djece kao posljedica odluke koju donijeli. Jer su odlučili preuzeti vodstvo svoje djece i obitelji', smatra psihologinja.

Vodstvo ne znači da naređujemo drugima s ciljem da ostvarimo svoje ciljeve i ono to smo zamislili, objašnjava, već uključuje sposobnost da vlastite ciljeve i vrijednosti zastupamo s upravo onoliko integriteta koliko je potrebno da se ostavi dovoljno prostora i drugima koji na taj način dobiju želju za suradnjom. 'Jednako kao što je važno biti sa djetetom, važno je pustiti djeci slobodu i prostor koji nije nužno pod okom roditelja (naravno ovisno o dobi djeteta) kako bi mogli istraživati i graditi svoj integritet i samostalnost', smatra I. Ćosić Pregrad.
 

Ne smije se osuđivati ljutnja već njezino nasilno iskazivanje

'Važno je razlikovati ljutnju kao osjećaj koji se pojavljuje kada je naš integritet napadnut ili smo onemogućeni u ostvarivanju svojih ciljeva, ne možemo raditi ono što želimo od nasilja koje ima za cilj povrijediti neku osobu i nanijeti štetu. U situacijama ljutnje i frustracije ponekad reagiramo agresivno i neprimjereno, posebno djeca i mladi koji su u procesu stjecanja socijalnih vještina. Kada se netko opetovano ponaša nasilno prema drugoj osobi, možemo govoriti o zlostavljanju i takva ponašanja i zlouporabe moći je zaista važno odmah zaustavljati. Vrlo često u reakcijama odraslih, pa tako i kroz medijski prostor, možemo vidjeti česte osude, prozivanja i obilježavanje djece i mladih kao nasilnika, zaboravljajući da se i dalje radi o djeci koja trebaju zaštitu, vodstvo i podučavanje od strane odraslih da se nose sa teškoćama i izazovima na koje nailaze u svom odrastanju i međuljudskim odnosima. Također traženje krivca za pojave otežava promjenu i umanjuje društvenu odgovornost svih nas koji živimo i oblikujemo društvo iz različitih uloga koje imamo', kaže.

Kada se djeca ponašaju agresivno, važno je jasno pokazati da ne osuđujemo njihovu ljutnju već samo nasilno iskazivanje te ljutnje, objašnjava psihologinja.

'Važno je djeci ne govoriti da se ne ljute, niti da ne pokazuje svoju ljutnju. Oni trebaju podršku nas odraslih da pronađu i upotrijebe različite kreativne načine izražavanja ljutnje. I od najranije dobi upravo izražavanje ljutnje djeca uče i vježbaju u svojim obiteljima i sa svojim roditeljima. Govoreći NE djeca komuniciraju dio sebe, nešto što ne vole, ne žele ili ne trebaju. To ne znači da se protive roditeljima ili da ne poštuju njihov autoritet, kako mi odrasli često čujemo dječje NE', smatra ona.

ZAMKE ODGOJA

Nekoliko korisnih savjeta za roditelje i djecu:

• Djetetu ne možete pružiti previše pažnje, pod uvjetom da to činite zato što želite a ne zato što mislite da morate.
• Postoje situacije i određene životne dobi djece kada će roditelji reći DA dječjim potrebama i posljedično reći NE nekim od svojih potreba, no važno je znati da to vrijedi samo za najvažnije.
• Roditelji ne trebaju u potpunosti žrtvovati sebe i zapostaviti svoje vrijednosti, osjećaje i ciljeve. Kada to učine, više nisu sposobni preuzeti vodstvo, a to je ono što djeca trebaju od odraslih.
• Pokazujući razumijevanje za djetetove osjećaje i prihvaćajući ih onakve kakvi dolaze, učimo dijete empatiji i razumijevanju koje će kasnije biti sposobno pokazati  u odnosu s drugim ljudima.

Odgajanje djeteta koje 'misli svojom glavom'

Suvremeno roditeljstvo, dodaje, zbilja donosi velike izazove pred roditelje i niz je mjesta gdje su roditelji danas izloženi jačim i raznolikijim pritiscima nego što su vjerojatno bili izloženi njihovi roditelji.

Današnji stil života i brzina kojom se stvari izmjenjuju, zbilja velika mogućnost izbora kao i nedostatak jasnih i stabilnih društvenih vrijednosti je kontekst koji otežava roditeljskih posao i doprinosi stalnom preispitivanju nas kao roditelja, naših osobnih vrijednosti i načina na koji ih živimo.

'Ovisno o tome što želimo podučiti svoju djecu, kakve vrijednosti im želimo prenijeti i koje osobine i ponašanja bismo željeli vidjeti kod svoje djece kada odrastu, od najranije dobi kao roditelji usmjeravamo i vodimo djecu kroz različite svakodnevne ali i neke životne situacije pa im onda i postavljamo neke granice u skladu s tim vrijednostima koje zastupamo i živimo. Time stvaramo prilike u kojima će djeca moći učiti i razvijati sve one osobine i ponašanja koja bismo željeli vidjeti kod njih uz roditeljsku podršku, razumijevanje i prihvaćanje', objasnila je Ćosić Pregrad.

Ukoliko želimo da dijete odraste u osobu koja zna razlikovati želje od potreba i koja 'misli svojom glavom' , dodaje psihologinja, nužno je da se u roditeljskoj ulozi ponašamo u skladu s tim čak i kada smo izloženi pritisku djeteta koje u određenom trenutku zagovara svoju želju.
 

'I takve situacije uvijek donose konflikt i nemoguće je zadovoljiti sve uključene.  Konflikti su dio života, posebno obiteljskog, a djeci treba podrška roditelja da nauče nositi se i sa situacijama nezadovoljstva, frustracije, ljutnje i razočaranja  jer je i to dio života. Kada roditelji kažu djeci jasno i odlučno 'ne' rukovodeći se osobnim vrijednostima i poštujući svoje osobne i obiteljske vrijednosti, uz istodobno uvažavanje i prihvaćanje djetetove želje (ali ne i njeno ispunjavanje), konflikt do kojeg dolazi manje je štetan za odnos roditelj – dijete nego konflikt koji nastaje kada roditelj prekorači vlastite granice ispunjavajući djetetovu želju', rekla je psihologinja.

Preneseno s T portala

Sjedilački način života ima dugotrajne posljedice na naše zdravlje. Toga smo svi svjesni i o tome se srećom sve češće priča. No, cjelodnevno sjedenje ne ostavlja posljedice samo na odrasle ljude. Ostavlja posljedice i na djeci.

Zdravstveni sustavi različitih država, kao i razne udruge i organizacije, već duže vrijeme vode borbu s pretilošću djece. Sama hrana koju konzumiraju u školama samo je jedan problem. Drugi je taj što većinu dana djeca sjede, a koji sat tjelesnog odgoja u školama ne može puno pomoći. Zato je jedna američka škola odlučila stati na kraj sjedenju.

Prva škola koja je u potpunosti zamijenila klasične stolove i stolice

Osnovna škola Vallencito u San Rafaelu, Kalifornija, SAD, postala je prva škola koja je uvela stajaće stolove u učionice. Iako već postoje škole u kojima su ovakvi stolovi dostupni, ova škola je postala prva koja je u potpunosti zamijenila klasične stolove i stolice sa stajaćim stolovima. Na početku učenici možda i nisu bili toliko oduševljeni s idejom, ali su je vrlo brzo prihvatili.

„Stajanje mi potroši jedan dio energije pa se mogu koncentrirati bez meškoljenja na stolici“, izjavila je učenica Meadow McPherson za CBS News.

No, nisu samo učenici zadovoljni s novim načinom rada, već i sami profesori koji su primijetili da su učenici, od kad je škola uvela ove stolove, bolje fokusirani, produktivniji i imaju više samopouzdanja.

Od 22 učionice koje se nalaze u školi, njih 19 je zamijenilo obične stolove i stolice za stajaće stolove, a ostale tri dobit će ih do kraja godine. Uz stajaće stolove učenicima su dostupne i stolice za njih, ali većinu vremena ostaju neiskorištene. Osim povećanja produktivnosti, ovi stolovi omogućuju djeci da se kreću jer više nisu „prikovani“ za stolicu, niti ne moraju stajati na mjestu, kao „kipovi“, dok rade.

Osim što su stajaći stolovi dobri za povećanje produktivnosti, imaju i pozitivne posljedice za njihovo fizičko zdravlje. Ne samo zdravlje djece, već svih ljudi koji žive sjedilačkim načinom života.

„Povećavate tonus mišića nogu, poboljšavate cirkulaciju i arterijsku funkciju i naravno, svakog sata potrošite par kalorija više što može dovesti do velikih promjena“, objas nio je prednosti stajaćeg stola dr. Steven Mittelman, direktor Programa za dijabetes i pretilost Dječje bolnice Los Angeles.

Jedan sat tjedno, u danskim školama u okviru redovite, obavezne nastave, učenici slušaju o tome kako si međusobno pomagati i  natjecati se samo sa  samima sobom.

Danska je jedna od najsretnijih zemalja na svijetu. Prema rezultatima UN-ovog Svjetskog izvještaja o sreći, važnog istraživanja koje od 2012. godine rangira 155 najsretnijih zemalja na svijetu, Danska se već sedam godina nalazi u prve tri najsretnije zemlje na globalnoj razini. Činjenica da je od 1993. godine učenje o empatiji u školama obavezno, sigurno je faktor koji doprinosi razini sreće u zemlji.

Empatija pomaže izgradnji međuljudskih odnosa, sprečavanju zlostavljanja i uspjehu na poslu. Ona potiče razvoj vođa, poduzetnika i upravljača. „Empatični tinejdžeri“ često su uspješniji jer su više fokusirani na ciljeve u usporedbi sa svojim narcisoidnijim vršnjacima.

U danskim je školama jedan sat tjedno posvećen lekcijama iz empatije, u okviru sata jednostavno nazvanog "Vrijeme nastave", a namijenjen je učenicima starosti od 6 do 16 godina. Ovaj je sat sastavni dio danskog nastavnog plana i programa. Vrijeme provedeno na satu empatije jednako je važno kao i primjerice, engleski jezik ili matematika. Na ovim satima, učenici raspravljaju o svojim problemima, bez obzira jesu li povezani sa školom ili nisu, a onda cijeli razred zajedno s nastavnikom, pokušava pronaći rješenje temeljeno na stvarnom slušanju i razumijevanju. Ako nema nikakvih problema koje treba raspraviti, djeca jednostavno provode vrijeme zajedno se opuštajući i prakticirajući hygge – pojam koji nema doslovan prijevod (može biti i glagol i pridjev), a predstavlja fenomen usko vezan za dansku kulturu. Najbliže objašnjenje bi bilo „intimnost stvorena s namjerom“. U zemlji u kojoj noć pada vrlo rano tijekom godine, pada kiša, sivo je… hygge donosi svjetlost, toplinu i prijateljstvo, te stvara zajedničku intimnu atmosferu punu dobrodošlice. To je ključni koncept dobrobiti Danaca. Također, postaje i globalni fenomen: Amazon prodaje više od 900 knjiga na temu hyggea, a Instagramom kruži preko 3 milijuna postova označenih #hygge.
 

Američka autorica i psihologinja Jessica Alexander, autorica knjige „The Danish Way of Parenting: What the Happiest People in the World Know About Raising Confident, Capable Kids“ [Danski način odgajanja djece: što najsretniji ljudi na svijetu znaju o odgoju samopouzdane, sposobne djece], koju je napisala u suradnji s danskim psihoterapeutom Ibenom Sandalom, a prevedena je na 21 jezik, provela je terensko istraživanje kako bi razumjela kako to Danci uče empatiju.

Jedan od načina za učenje empatije je i timski rad, na kojem se temelji 60% zadataka u školi. Fokus nije  u nadmašivanju ostalih, već u odgovornosti u pomaganju manje darovitima. Iz istih razloga se Danska smatra i jednim od najboljih mjesta za rad u Europi.

Natječu se isključivo sami sa sobom, a ne s drugima. Danske škole ne nude ni nagrade ni trofeje učenicima koji su izvrsni u školskim predmetima ili sportovima kako ne bi poticali natjecateljski duh. Umjesto toga, škole prakticiraju kulturu motivacije za napretkom, koja se mjeri isključivo na individualnoj osnovi.

„Danci ostavljaju puno prostora za slobodnu igru, koja djecu uči empatiji i sposobnostima pregovaranja. Igranje u  prirodi smatra se edukativnim alatom još od 1871.“ objašnjava Jessica Alexander.

Tu je i zajedničko učenje, koje se sastoji od spajanja djece sa različitim slabostima i snagama u različitim školskim predmetima kako bi si međusobno pomagali na satovima i radili zajedno na različitim projektima. To ih od najranije dobi uči da niko ne može uspjeti sam i da se pomaganjem drugima postižu bolji rezultati.

„Dijete prirodno talentirano za matematiku neće postići puno ako ne nauči surađivati s drugima. Trebat će mu pomoć oko drugih predmeta. To je odlična lekcija za djecu od najranije dobi, jer nitko ne može ići kroz život sam. Mnoge studije pokazuju da kada nešto nekome objasnite, na primjer neki matematički problem, ne samo da ga i sami usvojite bolje nego da ste ga samo naučili, već razvijate i vještine empatije koje se onda dodatno osnažuju time što morate paziti na način na koji ta druga osoba prima informacije i morate se staviti na njeno mjesto da razumijete kako funkcionira učenje.“

Pohađanje sata o empatiji pruža ogromno zadovoljstvo i radost danskoj djeci i  priprema ih da odrastu u sretne odrasle osobe.

Prijevod: Harfa d.o.o.
Izvor: Morning Future

Čak je i Einstein kao dijete bio sasvim običan. Sada jedna nova knjiga preispituje našu preopterećenost IQ-om i tvrdi da odrasli mogu pomoći gotovo svakom djetetu da postane darovito.
 

Istraživanja pokazuju da je mozak fleksibilan – moguće je stvoriti nove neuronske puteve i poboljšati IQ uz pravu podršku i ohrabrenje.

Kad je Maryam Mirzakhani preminula u tragično ranoj dobi od svega 40 godina, vijesti su o njoj govorile kao o geniju. Kao jedina žena koja je osvojila Fieldsovu medalju, matematički ekvivalent Nobelove nagrade, i profesorica koja je od svoje 31. godine predavala na Stanfordu, ova akademkinja rođena u Iranu svoj je uspon počela još u tinejdžerskim godinama kad je osvajala zlatne medalje na matematičkim olimpijadama.

Bilo bi lako pretpostaviti da je osoba tako posebna kao Mirzakhani sigurno bila jedna od one darovite djece koja pokazuju izvrsnost još u djetinjstvu. Govorimo o onima koji u dobi od pet godina čitaju Harryja Pottera ili su nedugo zatim primljeni u Mensu. To su djeca koja polažu srednjoškolske testove iz matematike iako još uvijek uče o jednoznamenkastim brojevima ili pak oni vrlo rijetki poput Ruth Lawrence, koja je bila primljena na Oxford dok su njeni suvremenici još bili u osnovnoj školi.

Ali ako pogledate bliže, otkrit ćete jednu sasvim drugačiju priču. Mirzakhani je rođena u Teheranu, kao jedno od troje djece u obitelji srednje klase, a otac joj je bio inženjer. Jedini neobičan dio njezinog djetinjstva bio je Iransko-irački rat, koji je obitelji otežavao život u njezinim ranim godinama. Srećom, rat je završio kada je išla u srednju školu.
 

Mirzakhani je pohađala vrlo selektivnu školu za djevojčice, ali nije ju zanimala matematika, već čitanje. Obožavala je romane i čitala bi sve na što je mogla naići. Zajedno sa svojom najboljom prijateljicom na putu od škole do kuće obilazila bi knjižare u potrazi za knjigama.  

Što se tiče matematike, bila je prilično loša u prvim godinama srednje škole, ali počela se zanimati za nju kad joj je stariji brat rekao što je naučio. S njom je podijelio poznati matematički problem iz časopisa koji ju je fascinirao – i tako je sve počelo. Ostalo je matematička povijest.
 

Je li njena priča neobična? Očito nije. Većina je nobelovaca u djetinjstvu bila sasvim obična. Einstein je sporo učio govoriti, a obiteljska sluškinja prozvala ga je budalastim. Nije uspio položiti opći dio prijemnog ispita na Politehničkom fakultetu u Zürichu – iako su ga primili zbog visokih rezultata iz fizike i matematike. U početku mu je bilo teško na poslu jer nije uspio dobiti akademsko radno mjesto, a nisu ga imali u vidu za unapređenje i posao u Švicarskom patentnom uredu jer nije bio dovoljno dobar u strojnoj tehnologiji. No nije odustajao pa je na kraju svojom teorijom relativnosti „popravio” zakone Newtonove mehanike.

Lewis Terman, jedan od prvih američkih pedagoških psihologa, 1921. godine proveo je istraživanje u kojem je kroz život slijedio 1470 Kalifornijaca koji su se istaknuli u tada novim dostupnim testovima inteligencije. Iako je Terman to očekivao, nitko od njih nije završio kao veliki mislilac svoga doba. Ali promaknula su mu dvojica budućih dobitnika Nobelove nagrade – fizičari Luiz Alvarez i William Shockley – koje je izuzeo iz istraživanja jer njihovi rezultati na testovima nisu bili dovoljno visoki.
 

Postoji niz istraživanja o izvedbi koja su provedena u prošlom stoljeću, a koja predlažu da izvedba nadilazi provjerenu inteligenciju. Povrh toga, istraživanja jasno pokazuju da se mozak može mijenjati te da se mogu stvarati novi neuronski putevi, a IQ nije stalan. Samo zato što možete čitati Harryja Pottera u dobi od pet godina ne znači da ćete u tinejdžerskim godinama i dalje biti ispred svojih suvremenika.

Prema riječima moje kolegice, profesorice Deborah Eyre, s kojom sam surađivala na knjizi Great Minds and How to Grow Them, najnovija neuroznanost i psihološka istraživanja tvrde da većina ljudi, osim ako nisu kognitivno ograničeni, može dostići razinu uspjeha koja se u školi povezuje s talentiranim i darovitim učenicima. Međutim, moraju usvojiti ispravne stavove i pristupe učenju i razvijati obilježja uspješnosti – znatiželju, upornost i naporan rad – a taj pristup Eyre naziva „učenjem visokih performansi”. Najvažnije od svega, potrebna im je odgovarajuća podrška u razvoju tih pristupa – kako kod kuće tako i u školi.

Pa postoji li uopće takvo nadareno dijete? Riječ je o vrlo spornoj ideji. Profesor Anders Ericsson, istaknuti obrazovni psiholog s Državnog sveučilišta Florida, koautor je knjige Peak: Secrets of New Science of Expertise. Nakon što je 1980. proveo istraživanja o raznim postignućima, od glazbe do pamćenja i sporta, on ne smatra da se jedinstveni i urođeni talenti nalaze u srcu izvedbe. On tvrdi da se stručnjak rađa nakon promišljene vježbe koja vas prati na svakom koraku i na koju utrošite oko 10 000 sati. No to nije čarobni broj. Oni najuspješniji, naravno, rade i puno više, a neki, poput Mirzakhani, često nađu svoju jedinstvenu perspektivu.

Ericssonovo istraživanje o pamćenju posebno je zanimljivo jer su slučajno odabrani učenici, koji su radi istraživanja učili o tehnikama pamćenja, nadmašili one za koje se mislilo da imaju urođeno superiorno pamćenje – one koje biste mogli nazvati nadarenima.

Došao je na ideju da istraži učinke promišljene vježbe zbog incidenta u školi – u partiji šaha pobijedio ga je mladić koji je inače stalno gubio. Njegov je protivnik očito vježbao.

No možda je rad Benjamina Blooma, još jednog istaknutog američkog prosvjetnog radnika iz 80-ih godina prošlog stoljeća, najviše potaknuo na razmišljanje i naglasio ideju o tome da je obitelj važna za koncept uspjeha i dobre izvedbe.
Bloomov tim promatrao je skupinu ljudi s izuzetno velikim postignućima u različitim disciplinama – baletu, plivanju, sviranju klavira, tenisu, matematici, kiparstvu i neurologiji – te proveo intervjue i s pojedincima i njihovim roditeljima.

Otkrio je obrazac: roditelji potiču i podržavaju svoju djecu posebno u područjima u kojima i sami uživaju. Bloomovi su izvanredni odrasli ljudi vrijedno i dosljedno radili na nečemu što ih fascinira odmalena, a pokazalo se da i njihovi roditelji imaju vrlo izraženu radnu etiku.
 

Iako se općenito sumnja u urođenu darovitost i druge čimbenike koji mogu biti važni, sigurno je da se ponašanja povezana s visokom razinom izvedbe mogu ponoviti i da se većina može čak i naučiti – čak i osobine poput znatiželje.

Eyre kaže da znamo kako izuzetno uspješni ljudi uče. Na temelju toga razvila je pristup (uspješnom) učenju koji objedinjuje ono što naziva naprednim kognitivnim značajkama, kao i vrijednosti, stavove i obilježja dobre izvedbe. Na tome radi sa skupinom prvih takvih škola – u Velikoj Britaniji i inozemstvu.

No da bi se postigao uspjeh u svim klasama i kulturama, taj sustav moraju usvojiti i obitelji. Istraživanja u Britaniji ukazuju na razliku koju roditelji čine ako sudjeluju u jednostavnim predškolskim aktivnostima u kući, primjerice ako podupiru čitanje. U kasnijim godinama ta se podrška ogleda u boljim školskim rezultatima, tvrdi istraživanje koje je kroz 15 godina proveo tim sa sveučilišta u Oxfordu i Londonu, i to u predškolskim ustanovama i osnovnim i srednjim školama.

Šokantno srodno istraživanje, koje je detaljno promatralo 24 od 3000 ispitanih pojedinaca koji su doživjeli uspjeh unatoč svim izgledima, otkrilo je nešto značajno u onome što se događalo kod kuće. Polovica ispitanih imala je besplatan obrok u školi zbog siromaštva, više od 50 posto ispitanika živjelo je s jednim roditeljem, a četiri od pet ispitanika živjela su u ugroženim područjima.

Intervjui su itekako potvrdili važnost odrasle osobe ili odraslih u djetetovu životu koji cijene i podržavaju obrazovanje, bilo da se radi o djetetovoj užoj ili široj obitelji ili pak široj zajednici. Djeca su govorila o potrebi marljiva rada u školi te koliko je važno slušati na satu i nikad ne odustati. Spomenuli su ključne odrasle osobe koje su potaknule te stavove.
 

Einstein, pojam genija, očito je imao karakter te bio znatiželjan i odlučan. U ranom se životu borio s odbacivanjem, ali to ga nije zaustavilo. Je li za sebe mislio da je genij ili čak nadaren? Ne. Jednom je napisao: „Nisam ja toliko pametan – samo jednom problemu posvećujem više vremena. Većina ljudi kaže da upravo intelekt čini velikoga znanstvenika. U krivu su – potreban je karakter.”

A što je s Maryam Mirzakhani? Njezini objavljeni radovi opisuju nekoga tko je bio otporan, znatiželjan i uzbuđen zbog onoga što je činio. Jedan komentar to savršeno opisuje: „Naravno, najbolji je dio onaj aha-trenutak, uzbuđenje zbog otkrića i uživanje u razumijevanju nečeg novog, osjećaj kao da ste na vrhu planine i imate jasan pogled. Ali većinom mi je matematika poput dugog pješačenja, bez staze i bez kraja na vidiku.”

Taj ju je put odveo do visina originalnih istraživanja matematike u okrutno kratkom životu. To zvuči kao nešto nedostižno. Možda je to bio njen dar.

Napisala: Wendy Berliner
Prijevod: Harfa

Što mogu roditelji učiniti kada shvate da njihovo dijete nije doraslo pritisku školskih obveza? Postoji izlaz iz stresa i frustracije.

Ako se dijete osjeća preopterećeno u školi i pod stresom je, važno ga je podržati i pomoći mu kako bi moglo ponovno uhvatiti korak.
Sljedeći savjeti pomažu:

OVAKO RODITELJI KONSTRUKTIVNO REAGIRAJU NA NEUSPJEH U ŠKOLI

• Kod neuspjeha u školi ne bi trebalo dodatno vikati, držati prodike i pokazivati razočaranje. To čini sve još gorim jer će se dijete tada osjećati odbačeno. Također je kontraproduktivno kad se dijete stalno uspoređuje s uspješnijim bratom ili sestrom.

• Ako je dijete u krizi, treba mu olakšati, a ne dodatno ga opteretiti. Upravo tada treba odmor i slobodno vrijeme, a ne dodatni pritisak uz preopterećenost brojnim instrukcijama.

• Instrukcije pomažu samo ako su ciljano usmjerene. Dobro je da nastavnik koji daje instrukcije ima kontakt s djetetovim nastavnikom u školi, tako da se deficit može rješavati na konkretan način.

• Pobrinite se da djetetu na instrukcijama budu prenesene i radne tehnike i tehnike učenja. Učenici često imaju problema, ne s pojedinim predmetom, nego s učenjem općenito.

• Pohvaljujte svaki napredak u učenju i svako malo poboljšanje ocjena.

• Obratite posebnu pozornost na radno okruženje. Djeca trebaju svoje radno mjesto na kojem mogu obavljati svoj posao u miru. Ako moraju pisati domaći rad pokraj glasnog televizora ili bučnih braće i sestara koji se stalno miješaju, neće se moći koncentrirati na učenje.

• Ponekad djeca na niska očekivanja odgovaraju neuspjehom. Stoga je vrlo važno otkriti što je uzrok neuspjeha.

POTRAŽITE UZROKE

• Postoji li ljutnja u obitelji? Kako se vaše dijete slaže s nastavnikom i kolegama? Je li sve u redu s njegovim ponašanjem u slobodno vrijeme?

• Razgovarajte s učiteljem da biste potražili uzroke i zamolili za zajednička rješenja.

• Koristite usluge školskog psihologa kad teškoće vašeg djeteta traju duže ili instrukcije ne urode plodom.

Preuzeto sa skolskiportal.hr

Fotografija: freepik.com

Bake i djedovi koji povremeno pomažu u skrbi oko unuka ili pružaju potporu drugima u svojoj zajednici imaju tendenciju živjeti dulje nego drugi stariji ljudi koji ne pomažu drugim ljudima, studija je iz Berlina.

Dok puno skrbništvo nad unucima može imati negativan utjecaj na zdravlje, povremeno pomaganje može biti korisno za starije ljude, napisali su istraživači u Journal Evolution and Human Behavior.

‘Ne imati uopće kontakta s unucima može negativno utjecati na zdravlje djedova i baka’, rekla je vodeća autorica studije Sonja Hilbrand, doktorska studentica na odjelu za psihologiju na Sveučilištu Basel, Švicarska.
 

‘Mehanizam bi mogao biti duboko ukorijenjen u našu evolucijsku prošlost kada je pomaganje oko djece bilo ključno za opstanak ljudske vrste’, rekla je Hilbrand.
Otkrića su povučena iz podataka na više od 500 ljudi u dobi preko 70 godina u studiji Berlin Aging Study. Sudionici su bili podvrgnuti razgovorima i medicinskim testovima svake dvije godine između 1990.i 2009. godine.
 

Istraživači nisu uključili djedove i bake koji su bili primarni pružatelji skrbi svojim unucima, nego samo one koji su s vremena na vrijeme brinuli o unucima.
Tim je usporedio ovu grupu s grupom starijih ljudi koja je pružala podršku ne-obiteljskim članovima, poput prijatelja ili susjeda, te sa starijim ljudima koji nisu pružali nikakvu podršku drugim ljudima.

Sveukupno, nakon što su ubrojili dob i generalno zdravstveno stanje djedova i baka, rizik od umiranja tijekom perioda od 20 godina bio je jednu trećinu niži za djedove i bake koji su brinuli o unucima, u usporedbi s djedovima i bakama koji nisu pružali nikakvu skrb prema unucima.

Polovina djedova i baka koji su brinuli o svojim unucima bili su još uvijek živi deset godina nakon prvih razgovora s njima. Isto je vrijedilo i za sudionike koji nisu imali unuke, no pružali su na neki način podršku svojoj odrasloj djeci, poput pomaganja u kućanskim poslovima.
Za razliku od toga, oko polovine sudionika koji nisu pomagali drugima umrli su unutar pet godina od početka studije.
 

Pružanje skrbi povezano je s duljim življenjem čak i kada onaj koji dobiva skrb nije bio član obitelji. Polovina svih starijih ljudi bez djece koja je pružala skrb prijateljima ili susjedima živjeli su sedam godina nakon početka studije, dok oni koji nisu uopće pomagali u prosjeku su živjeli četiri godine.

‘Pružanje skrbi može pružateljima skrbi pružiti svrhu života jer se pružatelji skrbi mogu osjećati korisnima za druge i za društvo u kojem žive’, rekao je Bruno Arpino, izvanredni profesor na Pompeu Fabra University u Barceloni, Španjolska, koji nije bio uključen u studiju.

‘Pružanje skrbi također se može smatrati kao aktivnost koja (pružatelje njege) čuva fizički i mentalno aktivnima’, rekao je Arpino, dodajući da prethodne studije ukazuju da njegovateljstvo može poboljšati kognitivno funkcioniranje, mentalno i fizičko zdravlje.
 

Arpino napominje, međutim, da njegovateljstvo nije jedina aktivnost koja može poboljšati zdravlje, i da previše brižnih odgovornosti može ljude udaljiti od drugih korisnih aktivnosti kao što su rad ili volontiranje.

‘Djeca bi trebala uzeti u obzir potrebe roditelja, njihovu volju i želju i složiti se s njima o vremenu i količini čuvanja djece’, sugerira Arpino.

‘Vrlo je važno da svaki pojedinac odlučuje za sebe i onome što umjerene količine pomoći znače’, rekla je Hilbrand, dodajući ‘Sve dok ne osjećate stres o intenzitetu pomaganja koje pružate drugima tada činite nešto dobro za druge kao i za sebe’.

Preneseno s lijecnik.hr

Većina roditelja sa strahom reagira na ulazak djeteta u pubertet. Prisjećajući se naših mladenačkih godina, znamo da odgajanje adolescenata nije jednostavno i postavljamo si niz pitanja, primjerice što učiniti kad se uvučemo u još jednu svađu oko prijatelja, odjeće ili izlazaka?

Kako mu/njoj dati više slobode ali, ne i previše? Na koji način postaviti granice? Što tolerirati, a što ne? Kako znati da li je naš tinejdžer tužan ili pati od depresivnog poremećaja, te što učiniti da mu pomognemo?

Pubertet i škola

Svi psihofizički faktori kao i društveni čimbenici, primjerice preokupiranost roditelja poslom i svakodnevnim obvezama, nedovoljna uključenost u živote djece, utjecaj medija, utjecaj vršnjaka na mlade i slično, mogu dotad mirnu i uspješnu djecu pokazati u novom svjetlu, uključujući česte sukobe, otpor spram autoriteta, pad koncentracije i slabiji školski uspjeh.
Tipične tegobe s kojima se roditelji i profesori susreću kod adolescenata:

• smanjena koncentracija,
• odbacivanje dosadašnjih obrazaca ponašanja,
• povlačenje u sebe,
• promjene raspoloženja,
• promijenjena percepcija izgleda svojeg tijela (može dovesti do poremećaja prehrane),
• sklonost samoranjavanju,
• eksperimentiranje sa alkoholom, cigaretama i drogom,
• neodgovorno spolno ponašanje,
• sklonost nasilju,
• sklonost asimilaciji sa društvom.

Svaki roditelj, bez obzira na prethodni školski uspjeh i modus ponašanja svoga djeteta, treba razumjeti da je dijete u pubertetu osjetljivo biće, specifičnih potreba i pogleda na svijet, te pokazati dovoljnu razinu strpljenja i tolerancije kako bi tu fazu prošli sa što manje posljedica. Osim strpljenja i tolerancije, potrebno je i aktivno se uključiti u odgoj i obrazovanje svojeg djeteta na sljedeće načine:

• poticanjem djeteta na sudjelovanje u izvannastavnim (glazba, ples, strani jezici) ili sportskim aktivnosti (pogotovo momčadske sportove, gdje dijete napreduje i u komunikaciji te prihvaćanju odgovornosti za svoje postupke),
• otvorenom komunikacijom (uključujući i teme poput spolnosti i ovisnosti),
• modificiranjem sustava nagrada-kazna pri ocjenjivanju školskog uspjeha (kupovina playstationa ili mobitela kao nagrade za školski uspjeh može biti kontraproduktivna – bolje je nagraditi dijete putovanjem na učenje stranog jezika ili školom skijanja; kažnjavanje batinama ili kaznom napravit će više štete nego koristi).
• Ako pak, imate poteškoća u o komunikaciji s djetetom, ili mislite da niste dovoljno informirani da s djetetom razgovarate o određenim temama (npr. zlouporabi droga ili odgovornom spolnom životu) uvijek možete potražiti pomoć stručnjaka koji su posebno educirani za navedeno područje (Stručna služba škole, Obiteljski centri, specijalist školske medicine i slično).

Komunikacija s djecom

Svakodnevni dijalog između djece i roditelja svodi se najčešće na teme o školi, novcu i slobodnom vremenu, dok se vrlo malo govori o osjećajima i problemima koje nas muče. Najveći krivci za takve površne razgovore su manjak slobodnog vremena, televizija i računalo koji, u sve većoj mjeri, okupiraju našu pažnju. A upravo je kvalitetna komunikacija jedna od temeljnih odgojnih metoda kojima djeci pokazujemo ljubav i razumijevanje. Nije istina da djeca ne vole razgovarati s roditeljima, oni to rade ako se osjećaju shvaćenima i poštovanima. S druge strane, ukoliko dijete osjeti da ga je roditelj napao, ponizio ili mu propovijeda, povući će se u sebe i postoji veliki rizik da više neće htjeti razgovarati. Uz povlačenje u sebe, posljedice nekvalitetne komunikacije, mogu biti i manjak samopouzdanja, potiskivanje svojih potreba i osjećaja te laganje ili prešućivanje problema. Komunikacija između roditelja i djece sigurno je najteža u vrijeme puberteta. Tinejdžeri slobodnije i otvorenije reagiraju na određene situacije pa primjerice često svoju ljutnju izražavaju demonstrativnim lupanjem vratima, povišenim tonovima ili pak šutnjom koja može trajati danima, a sve kako bi pokazali da se ne slažu s roditeljima. Roditelji si postavljaju pitanja: "Razgovaramo li dovoljno?", "Kako uopće započeti razgovor?",  "Gdje razgovarati?", "Kako saznati ima li kakvih problema?". I doista postojni niz smjernica kako možemo poboljšati komunikaciju i izgraditi bolji odnos sa svojim djetetom.

Kako postići kvalitetnu komunikaciju s djetetom?

Odvojite vrijeme za sebe i svoje dijete. Pronađite vrijeme kada ste oboje opušteni i raspoloženi. Ne čitajte, ne gledajte televiziju već se usredotočite na razgovor.
Ne prisiljavajte dijete na razgovor. Nemojte dijete prisiljavati na razgovor jer će se osjećati ugroženo i neće se htjeti otvoriti. Započnite razgovor s riječima: "Ako želiš razgovarati o nečemu, možemo sad."
Ako nemate naviku razgovaranja sa svojim dijetetom (jer neki roditelji to uistinu nemaju), nemojte očekivati da će se odmah otvoriti i povjeriti vam se. Naviku razgovora započnite od malih nogu, tako će vam kasnije biti lakše s vašim tinejdžerom.  Pažljivo birajte trenutke kad ćete pokrenuti razgovor. Manje su šanse da će vam se otvoriti ako su umorni ili ljutiti.
Koristite se asertivnom komunikacijom. Asertivna komunikacija je način ponašanja i ophođenja koji uključuje jasno iskazivanje vlastitih osjećaja, potreba i ideja bez ugrožavanja prava drugih osoba. Takav način komunikacije najbolje se postiže slanjem JA PORUKA (Kad ti… ja se osjećam… zato jer…). Umjesto TI PORUKE, kao npr. "Kako si to mogao napraviti? “ Ti stvarno nisi normalan!”, recite "Kada ti ostaviš nered u sobi, ja se ljutim se jer uvijek pospremam za tobom.". Na taj način ne optužujte već pokazujete osjećaje koje je u vama izazvalo takvo ponašanje. Dijete bolje shvaća vas i težinu emocija koje je izazvalo. Ukoliko se radi o nekom ponašanju koje dijete nije smjelo učiniti, smireno i jednostavno prvo istaknite pozitivne stvari, a zatim objasnite sve negativne aspekte te odrediti primjerenu posljedicu za takvo ponašanje. Tijekom takvog razgovora, kada vam dijete povjerava svoj problem za koji zna da će vas razljutiti, nastojite ga ne napadati kako bi vam i sljedeći put iznio svoje probleme i kako bi vaš odnos bio iskren i korektan.
Redovito započnite komunikaciju zapitujući dijete o osjećajima i mislima. Umjesto svakodnevnog pitanje: "Kako je bilo u školi?" zapitajte ga: "Kako si se danas osjećao u školi?". Usmjerite svoja pitanja na djetetove osjećaje i raspoloženja.
Naučite aktivno slušati. Usreditočite se na svoje dijete te ga slušajte ne prekidajući ga. Gledajte ga u oči, razmišljajte o čemu govori, ukoliko vam nešto nije jasno postavite kratko pitanje, ali dopustite mu da iznese svoje misli.
Poslušajte ga do kraja. Izbjegavajte optuživanje, napadanje i sklonost dominaciji koji će kod djeteta sigurno izazvati osjećaj povrijeđenosti, poniženosti, straha i potrebe za obranom čime takav razgovor najčešće završi svađom. Izbjegavajte ponižavati svoje dijete ili smijati se njegovim pitanjima i stavovima.
Ostavite otvorena vrata. Budite roditelj koji je otvoren za pitanja.
Konkretne problemske situacije:

• Privucite djetetovu pažnju. Tražiti od tinejdžera zadubljenog u igricu da pospremi primjerice krevet, isto je što i govoriti gluhom. Čak i ako podigne pogled ili odgovori da će to uraditi, takva njegova reakcija može biti trenutni refleks. Razmislite, i vi vjerojatoe reagirate slično kada ste zadubljeni u posao.
• Što napraviti? Privucite njegovu pažnju, dotaknite ga. Fizički kontakt, praćen riječima, prekinut će njegovu usredotočenost na igru i dijete će vas doista čuti.
• Budite odlučni. Prisjetite se koliko puta morate ponoviti zahtjev prije nego li ga vaše dijete ispuni npr. “Hoćeš li više smanjiti tu muziku/ ugasiti kompjuter/postaviti stol? Koliko ti puta moram reći”. Tinejdžer obično pomisli “ Samo ti pričaj.. I nastave po svom. Što napraviti? Zahtjev recite mirno, jasno i glasno, nikako u formi pitanja već primjerice “Molim te, utišaj glazbu”.
• Ne tolerirajte odgađanje. Ponavljati djetetu više puta istu naredbu ničemu ne služi, samo učite dijete da ne mora reagirati dok se ne prijeđe o vaš prag tolerancije. Što napraviti? Inzistirajteda zahtjev bude odmah izvršen. Ako je u pitanju pisanje domaće zadaće, recite: “Možeš izaći nakon što napišeš zadaću” I pohvalite dijete svaki puta kada učini napor kako bi udovoljilo vašim zahtjevima.
• Zadržite prisebnost. Pretpostavimo da je dijete dobilo dozvolu da ostane vani do ponoći, ali se vratilo doma u 3h. Da bi ga kaznili, roditelji mu istog trena zabranjuju buduće izlaske. To je tipična reakcija u bijesu. Dijete se usmerava na njegov bijes, buni se, doalzi do svađe.

Što napraviti? Ma koliko vam teško bilo, ne reagirajte odmah, sačekajte da vas bijes prođe ili odložite razgovor za naredni dan.

Iako bi naši tinejdžeri prije propali u zemlju nego to priznali, još uvijek imamo veliki utjecaj na njih. Možda vam se ne čini da vas slušaju, ali oni to čine. Tijekom stresnih perioda kada smo dovedeni u iskušenje kako postupti, bitno je zapamtiti da smo im još uvijek uzor. Što češće se uzdignemo iznad svađa, više koristi će tinejdžeri imati. Istina koju često ne želimo prihvatiti jest da djeca čine ono što vide, a ne ono što čuju. Neki roditelji recimo zahtijevaju da dijete poštuje sigurnosne mjere prilikom vožnje motora, a sami prebrzo voze ili pričaju na mobitelu. Djeca u pubertetu su jako osjetljiva i reagiraju i na najmanji znak nedosljednosti roditelja. Dakle, nužno je davati dobar primjer djetetu – što je češće moguće! Također, roditeljima je teško prihvatiti da je svrha tinejdžerskih godina odvajanje i diferencijacija od roditelja. Kad tinejdžeri počnu razvijati vlastiti ukus i mišljenje, a osobito kad traže da se odnosimo prema njima kao prema odraslima, teško je pronaći pravu ravnotežu između zadržavanja kontrole i dozvoljavanja toga da njeguju vlastitu individualnost. Ako naši tinejdžeri dokažu da im možemo vjerovati, moramo im dati prostora za rast, no to nikako ne znači da ih trebamo skroz pustiti.
Zaključno, nema sumnje da je odgoj tinejdžera vrlo izazovan te da možda još neko vrijeme nećete vidjeti koristi od vašeg truda, no ukoliko posvetite vrijeme svome djetetu, osjetit ćete zadovoljstvo, sada i u budućnosti.
 
Autor: Ana Rajić, prof.defektolog-smjer PUP

Ustrajnost

Jedan je otac bio šokiran kad je pregledao učeničku knjižicu svoga sina, jer sudeći prema ocjenama u knjižici bilo je jasno da je dječak osuđen na neuspjeh. Otac se potajno nadao da će dječak postati odvjetnik, a sin mu je tvrdio da će on postati velik i poznat čovjek. Ravnatelj škole objasnio je ocu da se to nikada neće dogoditi jer je dječak izgubljen slučaj!
I doista, sir Winston Churchill nije postao odvjetnikom, nego jednim od najvećih vođa što ih je Velika Britanija ikada imala. Neuspjeh ga je izbacio u putanju veličine!

Kada naše dijete posustane u rješavanju nekog problema ili svladavanju prepreke, većina nas ima potrebu uskočiti i pomoći mu. Ali pazite! Mi učimo metodom pokušaja i pogrešaka. Ako dozvolimo djetetu da pogriješi, dajemo mu i mogućnost onog dobrog osjećaja kada sami nešto postignemo. Kada nam se dijete obrati za pomoć pri rješavanju nekog problema, nemojmo to učiniti umjesto njega, već sjednimo s njim i motivirajmo ga da uz našu pomoć pronađe prikladno rješenje. Tako učimo svoje dijete da zastane, promisli i da sâmo dođe do rješenja. Ne popuštajmo djetetu ni u društvenim igrama. Nemojmo dopustiti da pobjeđuje jer mu popuštamo. Tako ga zakidamo za značajnu lekciju – naime da u životu ponekad moramo izgubiti prije negoli pobijedimo. Potičimo djetetove interese. Otiđimo s njime u knjižnicu. Pomognimo mu naći knjige o temama koje ga zanimaju. Motivirajmo ga da pročita autobiografije ljudi koji su uspjeli u područjima koja njega zanimaju.

Ako dijete u nečemu ne uspije, izbjegavajmo rečenice tipa: „Jesam li ti rekao da je to teško, da nećeš moći!“ Tako djetetu šaljemo poruku da se ne treba dalje truditi, da je to ionako nemoguće. Ako i ne uspije otprve, pohvalimo ga za njegov trud i dajmo mu do znanja da u tom trenutku vjerojatno još nije pravo vrijeme za to.

Istraživanja dokazuju da je ustrajnost ono što donosi uspjeh u životu. Neka su djeca rođena kao uporna, druga pak nisu i trebaju našu podršku.

Kako razvijati djetetovu ustrajnost

• Dijete često odustane od nečega zato što mu cilj izgleda nedostižan. Postavite dostupnije ciljeve. Npr. ako dijete želi naučiti svirati klavir, nakon nekoliko mjeseci vježbanja to mu može dosaditi, može izgubiti interes jer mu se cilj čini dalekim. Ovo možemo spriječiti postavljanjem dostupnijeg cilja. Zadajte djetetu da nauči svirati kratku pjesmicu koju će s lakoćom savladati. Nakon toga, neka nauči svirati malo dužu i malo težu pjesmu. Postupnim ostvarivanjem tih pojedinačnih i dostupnijih ciljeva dijete će željeti napredovati. Dakle neka postiže ciljeve jedan za drugim. Nemojte mu odmah postaviti kao cilj da nauči svirati Beethovenovu simfoniju.

• Cilj ne smije postati važniji od putovanja prema njemu. Dijete mora uživati u procesu učenja. Ako teži velikom sportskom rezultatu, ne zaboravite ga motivirati pohvalama i pri manjim uspjesima. Dijete mora uživati u putovanju do svog cilja. Kada shvati da je putovanje sâmo po sebi najljepše, nakon ostvarenja jednog cilja postavit će si novi.

• Svako toliko potičite dijete na rješavanje nekakvih sitnih problema. Ovo će mu olakšati suočavanje s nekim većim problemom u budućnosti. Učite ga da se prepreke ne pojavljuju da bi ga zaustavile u njegovu napredovanju, nego da ga potiču da spozna koliko zaista nešto želi.

• Hvalite dijete, ne samo za uspjeh nego i za trud. Dijete će tako shvatiti da svoj trud može kontrolirati, dok nad postignutim ciljem nema kontrolu. Ako se potrudi riješiti neki problem ili svladati neku prepreku, pohvalite ga. To će mu dati „vjetar u leđa“. Na primjeru onih koji nisu odustajali pokažite djetetu kako ih je njihov trud doveo do uspjeha.

8 savjeta za pomoć, utjehu i zaštitu djece
 

Lako se osjetiti preplavljenim svime što trenutačno čujete i čitate o bolesti koronavirusa (COVID-19). Također je razumljivo ako se i vaša djeca mogu osjećati zabrinutost. Djeca će možda teško shvatiti što vide na internetu ili na televiziji, ili čuju od drugih ljudi, tako da mogu biti tjeskobni, žalosni ili pod stresom. Otvoren razgovor s vašom djecom može im pomoći da razumiju situaciju pa čak i daju pozitivan doprinos za druge.
 

Postavljajte otvorena pitanja i slušajte

Započnite pozivanjem djeteta da razgovara o toj temi. Saznajte koliko već znaju i slijedite njihovo vodstvo. Ako su premali i nisu već čuli za pandemiju, možda nećete morati razgovarate o koronavirusu – samo iskoristite priliku da ih podsjetite na dobre higijenske navike bez unošenja novih strahova.
Provjerite jeste li u sigurnom okruženju i omogućite svom djetetu da slobodno razgovara. Crtanje, priče i druge aktivnosti mogu pomoći otvorenom razgovoru.
Ono što je najvažnije, ne umanjujte njihovu zabrinutost tako da im kažete da se bespotrebno brinu. Radije im recite da razumijete njihovu zabrinutost i da je prirodni osjećati strah. Pokažite im da ih slušate tako što ćete im posvetiti punu pažnju i pobrinite se da znaju da vam se uvijek mogu obratiti. 
 

Budite iskreni: objasnite istinu na način prilagođen djeci

Djeca imaju pravo na istinite informacije o onome što se događa u svijetu, a odrasli imaju odgovornost da ih zaštite. Koristite jezik koji je prilagođen njihovom uzrastu, gledajte njihove reakcije i budite osjetljivi na njihove osjećaje.
Ako ne možete odgovoriti na njihova pitanja, ne nagađajte. Iskoristite priliku i zajedno istražite odgovore. Web stranice međunarodnih organizacija poput UNICEF-a i Svjetske zdravstvene organizacije i kod nas stranice Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo sjajni su izvori informacija. Objasnite da neke informacije na internetu nisu točne i da je najbolje vjerovati stručnjacima.
 

Pokažite im kako mogu zaštititi sebe i svoje prijatelje

Jedan od najboljih načina zaštite djece od koronavirusa i drugih bolesti je jednostavno poticanje redovitog pranja ruku. Djeci možete pokazati i kako da spriječe širenje klica kada kašlju ili kišu, držati socijalnu distancu od jednog metra kad su u blizini ljudi koji pokazuju simptome poput povišene temperature, kihanja i kašljanja te im reći da vam kažu ako se budu osjećali loše. 
 

Budite uvjerljivi

Kad na televiziji ili na internetu vidimo puno zabrinjavajućih slika, ponekad se možemo osjećati kao da je kriza gdje god pogledamo. Djeca možda ne razlikuju slike na ekranu od stvarnosti i mogu vjerovati da su u neposrednoj opasnosti. Možete pomoći svojoj djeci da se izbore sa stresom tako što ćete ih potaknuti na igru i opuštanje kad god je to moguće. Pridržavajte se uobičajene rutine i rasporeda što je više moguće, posebno prije nego što zaspe ili pomozite u kreiranju novih rutina.
Ako postoje slučajevi zaraze u okolini, podsjetite svoju djecu da to ne znači da će svi oboljeti, da se svi zaraženi ne moraju oboljeti i da puno odraslih naporno radi da vas zaštite.
Ako se vaše dijete ne osjeća dobro, objasnite da mora ostati kod kuće/u bolnici jer je to sigurnije za njih i njihove prijatelje. Uvjerite ih da znate da je ponekad teško (možda zastrašujuće ili čak dosadno), ali da će slijedeći pravila pomoći svima da budu sigurni i zaštićeni.
 

Provjerite doživljavaju li ili šire stigmu

Izbijanje novog koronavirusa donijelo je sa sobom brojne izvještaje o rasnoj diskriminaciji širom svijeta, stoga je važno provjeriti da vaša djeca ne doživljavaju niti doprinose stigmatizaciji ili nasilju.
Objasnite da koronavirus nema nikakve veze s tim kako netko izgleda, odakle je ili koji jezik govori. Podsjetite svoju djecu da svi zaslužuju biti sigurni u školi. Zlostavljanje je uvijek pogrešno i trebali bismo doprinijeti tome da podržavamo jedni druge.
 

Potražite pomoć

Važno je da djeca znaju da ljudi pomažu jedni drugima i da je solidarnost jako bitna.
Između ostalog dijelite priče zdravstvenih radnika, znanstvenika i mladih koji rade na zaustavljanju pandemije, očuvanju zajednice i širenju solidarnosti. Može biti velika utjeha znati da suosjećajni ljudi poduzimaju akciju.

Brinite se o sebi
Moći ćete bolje pomoći svojoj djeci ako se brinete o sebi. Djeca će pokupiti vaše reakcije na vijesti, tako da će im pomoći ako vide da ste mirni i da ne paničite. 
Ako se osjećate anksiozno ili uznemireno, odvojite vrijeme za sebe i za stvari koji će vam pomoći da se opustite i oporavite.

Pažljivo razgovarajte s djetetom
Važno je znati djecu ne ostaviti u nedoumici. Kako se razgovor završava, pokušajte procijeniti kako se osjećaju promatrajući njihov govor tijela, ton glasa i je li im ubrzano disanje.
Podsjetite svoju djecu da mogu razgovarati s vama bilo kada o bilo kojoj temi. Podsjetite ih da vam je stalo, da slušate i da ste im na raspolaganju kad god se osjećaju zabrinuto.

Preneseno s UNICEF Hrvatska

U svibnju 2019. godine, u New Jerseyju održana je TEDx konferencija posvećena igri i igranju. Jedan od govornika bio je i profesor psihologije na Bostonskom koledžu Peter Gray, koji je govorio o zabrinjavajućem trendu izumiranja slobodne dječje igre tijekom zadnjih desetljeća i značajnog porasta depresije i mentalnih poremećaja kod djece u istom periodu. Pogledajte i njegov nastup:

Preneseno s Detinjarije.com