ZAGREB (POPUNJENO) – Terapija igrom i pričom Tatjane Gjurković i Irene Orlović

ZAGREB – Dr. Ranko Rajović: Funkcionalno razmišljanje i znanje kao prioritet 21. stoljeća

SPLIT – Disciplina sa srcem – cjelodnevna radionica Irene Orlović

NOVI SAD – Disciplina bez drame – celodnevna radionica Irene Orlović

BEOGRAD – Disciplina bez drame – celodnevna radionica Irene Orlović

"Ne možete poticati nijednu sposobnost koja nadilazi potencijal darovitosti djeteta. Moramo napokon prestati polaziti od toga da sva djeca imaju iste sposobnosti."

Remo Largo: Pisa studije ne znače ništa. One nalikuju Olimpijadi. Radi se samo o tome je li Švicarska sada pala na rang listi ili se popela na više mjesto. To međutim nije ono što je najvažnije.

Nego?
Svaki šesti učenik devetoga razreda na razini je učenika četvrtog ili petog razreda. I to je tako u cijeloj državi. U Kini i u Finskoj također ima djece koja uopće ne znaju čitati ili jedva čitaju. Naš obrazovni sustav nije zakazao. Razlike među djecom postoje i u najboljim obrazovnim sustavima.  

Zašto je tomu tako?
Evo jedne usporedbe: naši su preci prije 3,5 milijuna godina počeli hodati uspravno. Jezik smo razvili prije 200.000 godina, pismo prije 5.500 godina – dakle zapravo nedavno. Tek prije 200 godina obični su ljudi počeli učiti čitati u školama. Čitanje je novo kulturno dobro. Ono u ljudskoj povijesti nikada nije igralo nikakvu ulogu. Zato postoje tolike razlike među ljudima na tom području.

Što onda možemo učiniti da bi djeca više čitala?
Ne možete poticati nijednu sposobnost iznad potencijala darovitosti djeteta. Moramo napokon prestati polaziti od toga da sva djeca imaju jednake sposobnosti.  

Učenici devetoga razreda koji su u čitanju na razvojnom stadiju učenika četvrtoga razreda proveli su mnogobrojne sate na nastavi njemačkoga jezika i uz knjige. Pa ipak, ne čitaju ništa bolje. Znate li što time postižemo?

Što?
Škola se pretvara u horor. Djeca primjećuju da ni uz najveći napor ništa ne postižu. Postaju deprimirana i gube samopouzdanje.

Kako se može zadržati motivacija? 
Tako da se nastavnici zapitaju na kojoj je razini to dijete te mu daju tekstove primjerene njegovom razvojnom stupnju. Bolje je učeniku devetoga razreda koji je na razini čitanja učenika petog razreda dati tekst za peti razred nego ga preopteretiti tekstom za deveti razred. Glavno je da shvati što čita i da pritom doživi osjećaj uspjeha.

Bi li pritom mogla pomoći digitalizacija, primjerice više iPad-uređaja u nastavi?
To može pomoći u inicijalnoj zainteresiranosti djece, ali ništa neće promijeniti u osnovi problema: nema nikakve razlike u tome je li tekst prezentiran na ekranu ili u tiskanom obliku. Dijete ga ne razumije. I točka.

Velik je interes usmjeren na djecu migranata.
Djeca strani jezik uče kroz interakciju s drugom djecom, manje u komunikaciji s odraslima. Za to je odlučujuće prvih pet godina života. Kanađani su već 1980. primijetili tu nužnost, te su za obitelji stranoga porijekla uveli obvezu slanja djece u vrtiće. Od druge godine života svako dijete iz obitelji u kojoj se ne govori engleski mora ići u vrtić. Tako djeca s pet godina već dobro govore engleski i mogu se bez problema integrirati. U Švicarskoj si većina migrantskih obitelji ne može priuštiti vrtić. 

I Švicarska se djeca muče s njemačkim.  
Točno. Ako djeca odrastaju u kući, bez kontakta s drugom djecom i ona će imati taj problem. Zato kažem: vrtići su dio obrazovnog sustava i u skladu s tim trebala bi ih plaćati država.

Koliko dobro čitaju odrasli?
Među stanovništvom živi barem 800.000 inteligentnih ljudi koji su išli u naše škole, ali ne znaju čitati kako treba. Ti ljudi nisu glupi – njima jednostavno nedostaje potencijal darovitosti za čitanje.

Kakvo značenje onda imaju rezultati Pisa studija?
Oni samo potvrđuju činjenicu da su djeca u cijeloj zemlji vrlo različito razvijena unutar pojedinog razreda.
Osim toga Pisa studije ne znače ništa.  

Mnogim se učenicima u početku činilo da su i štrajk učitelja i zatvaranje škola zbog virusa – dobra fora. Sad, međutim, vjerojatno više nema nijednog učenika koji ne čezne da se vrati u razred, da ponovno vidi svoje prijatelje, učitelje, svoju simpatiju, da se druži s ekipom na odmorima… Škola učenicima, naime, nije samo mjesto gdje se uči i dobivaju ocjene, škola im je i središnje mjesto svakodnevnoga druženja, zafrkancije, prilika da budu viđeni, da ispadnu pametni, zanimljivi, duhoviti, da se izjurcaju i nasmiju… Škola na daljinu je i druženje na daljinu, ali bez svih tih zavodljivih socijalnih začina koji daju okus satima i odmorima.

Kad učenik sebi počne postavljati pitanje Zašto da učim (kad ionako…)? – sve krene nizbrdo. Zašto da učim kad se ocjene dijele bez veze, kad mi to što učim ni za što neće trebati, kad ne mogu van, kad roditeljima nad glavom visi opasnost od gubitka posla, kad virus ionako sutra može napasti mene ili nekog člana moje obitelji, a potres nas može u nekoliko sekundi ostaviti bez doma?

Svima nam je situacija nova, nitko za nju nije pripremljen, svatko se trudi plivati onako kako misli da je najbolje. A na kraju ispada da roditelji pokušavaju biti učitelji, da učitelji padaju s nogu od iscrpljenosti pokušavajući smisliti, organizirati i provesti nastavu na daljinu, a da učenici uglavnom – ne  uče jer ne vide smisla… Nitko živ ne zna što će i koliko zapravo znati na kraju godine i kakve će veze ocjene koje dobiju imati s njihovim stvarnim znanjem.

Da bismo svi imali osjećaj smisla u poslu koji želimo uspješno obaviti, moramo se složiti oko toga što tko NE TREBA RADITI.

Roditeljima NIJE posao

• Roditeljima NIJE posao tumačiti djeci gradivo i rješavati njihove zadatke. Dovoljno je da osiguraju djeci uvjete za rad, prate radi li njihovo dijete i može li samo riješiti zadatke. Ako vide da se dijete ne trudi (ili se trudi, ali mu ne ide) neka se obrate učitelju s problemom i zamole za savjet i pomoć.

Učiteljima NIJE posao

• Učiteljima NIJE posao da se ubijaju od posla snimajući sate i sate svojih predavanja, praveći prezentacije za svaki sat, smišljajući kvizove i čitajući učenicima lekcij

Posao učitelja jest da potiče učenike koji mogu sami, a savjetom i objašnjenjima pomaže onima koji mu se obrate za pomoć. Treba se osloboditi svih poslova koji mu gutaju vrijeme potrebno za komuniciranje s učenicima. Snimanjem svojih predavanja i prezentacija ne samo da rasipamo svoje vrijeme, nego zapravo frontalnu nastavu iz prošlih stoljeća tek odijevamo u novo ruho, a učenicima – umjesto da ih usmjeravamo na samostalno čitanje, promišljanje  i učenje – nudimo tek gutanje sažvakanih sadržaja.

a] Struktura klasičnog sata u razredu traje 45 minuta: učenik dobiva informaciju, objašnjenje koncepata, elementarnu vježbu te zadatke za samostalno vježbanje i učenje kod kuće (za što će mu biti potreban barem još barem jedan sat).

b] U strukturi „sata“ nastave na daljinu, umjesto tumačenja, učenik od učitelja dobiva podatke o tome što konkretno treba moći odgovoriti, objasniti i napraviti te prijedlog izvora odakle može krenuti u istraživanju i učenju. Dovoljno je nekoliko minuta za najavu i izvore: učitelj si ne može dopustiti potrošiti svoje vrijeme na pripremanje vlastitih sadržaja jer mu očajnički treba vremena za kvalitetno mentoriranje i komuniciranje s učenicima i roditeljima koji mu se obraćaju.

Učenicima NIJE posao

• Učenicima NIJE posao da gledaju snimke na kojima im učitelji tumače nastavne sadržaje i gnjave se rješavanjem bezbrojnih kvizova. Njihov je posao:

a] razmisliti o pitanjima na koja treba odgovoriti, konceptima koje treba objasniti i zadatcima ili problemima koje treba riješiti

b] pregledati izvore koje im je učitelj predložio (udžbenik, linkove, literaturu…) pa procijeniti je li im to dovoljno jasno da mogu samostalno napraviti što se od njih traži; (ako uistinu procijene da to već znaju i mogu, neka ne gube vrijeme i ne gnjave se besmislenim: neka preskoče tu lekciju i bave se nečim drugim)

c] ako nikako ne razumiju objašnjenja u predloženim izvorima, mogu pokušati pronaći neke druge izvore u kojima su im objašjenja jasnija i jednostavnija

d] ako i dalje ne razumiju i ne mogu samostalno naučiti što je potrebno i riješiti zadano, vrlo konkretnim pitanjem o tomu što ne razumiju trebaju se za pomoć obratiti razrednom forumu ili svom učitelju.

Zamislite samo koliko bismo se nepotrebnih frustracija, živciranja i gubljenja vremena riješili kad nitko od nas ne bi radio ono što mu nije posao! Kad bismo se svi posvetili samo onomu što doista jest naš posao, sav bi trud odjednom imao smisla i odmah bismo osjetili njegove rezultate.

Preneseno sa Školskog portala

Kažnjavanje se često poistovjećuje s "učenjem" djeteta što smije ili ne smije raditi. Međutim, kada dijete ponovi istu stvar nakon određenog vremena, moramo se zapitati – koliko se zaista (na)uči iz kazne?

To što je dijete možda istog trenutka prestalo s nekom aktivnošću uglavnom je posljedica straha zbog roditeljske reakcije, ali ne znači i da je razumjelo zašto nešto ne treba ili ne smije raditi i nema jamstva da to isto neće ponoviti sljedeći put.
Iza kažnjavanja zapravo stoji pretpostavka roditelja da je kazna sama po sebi dovoljna da dijete samo izvede zaključak što je poželjno ponašanje, a što ne.

Ali, kako se često događa da dijete ponovi istu stvar, teško možemo govoriti da je nešto zaista naučilo. Kada ponovi neželjenu radnju dijete se nađe u nebranom grožđu, jer se suoči s ljutnjom roditelja koji tada kaznu "dižu na viši nivo".
 

Krenimo iz početka…
 

Što se dobiva, a što gubi kažnjavanjem?

Ako uzmemo u obzir da kažnjavanje dijete dovodi u situaciju u kojoj se osjeća posramljeno, uplašeno, tužno, sputano i nesigurno (dakle kazna izaziva neugodno emotivno stanje), važno je znati da iz ovog stanja nema učenja niti motivacije da se nešto nauči. Zato je korisno da roditelji donesu odluku što je zapravo njihov roditeljski cilj – apsolutna poslušnost ili odnos povjerenja da će dijete znati procijeniti neku buduću situaciju i donijeti odluku u vezi s njom? Prvo daje kratkoročna rješenja, a za drugo se valja potruditi i ovladati vještinama pozitivne i motivirajuće komunikacije, strpljenjem, dosljednošću i svakako se upoznati s razvojnim fazama djeteta, njegovim kapacitetima i mehanizmima razmišljanja.

Ono što se kažnjavanjem gubi je prostor za iskustveno učenje, ali i stvaranje odnosa povjerenja – kako u sebe, tako i u roditelja. Ako se dijete plaši roditelja zbog kazne, ono će se osjećati nesigurno, sputano da uči, donosi zaključke, a kasnije i da preuzima odgovornost za sebe i svoje postupke.

Zašto odrasli pribjegavaju kažnjavanju djece?

Kada pričamo o kaznama zgodno je razlučiti što se sve smatra kaznom:

• udaljavanje djeteta u drugu prostoriju da "razmisli" o svojim postupcima,
• sjedenje u "stolici za kaznu",
• šutnja roditelja i uskraćivanje komunikacije (postavljanje pitanja…),
• ljutnja roditelja (bez objašnjavanja),
• vikanje,
• uskraćivanje utjehe (emotivno distanciranje),
• uvjetovanje (ako odmah ne kreneš, ostavit ću te u parku),
• uskraćivanje ili oduzimanje nečega (nema igračaka do daljnjeg),
• fizičko kažnjavanje (fizičko kažnjavanje djece zakonom je zabranjeno u Hrvatskoj!)
   

Ima roditelja koji ovo uopće i ne žele raditi, ali često ne znaju što drugo, nemaju ideju, a strah od gubitka kontrole im cijelu priču dodatno otežava. Paradoksalno je da kontrolu gubimo upravo neadekvatnim pristupom.

Drugi razlog je pretpostavka roditelja da dijete nešto radi namjerno, da je bezobrazno, da radi nešto iz inata, da je neposlušno… i da ga treba "naučiti redu". Nedostatak razumijevanja (da je dijete možda u procesu istraživanja i učenja) i strpljenja, dovodi roditelja u poziciju da primijeni kaznu kako bi što prije prekinuo djetetovo neželjeno ponašanje.

Ako ovo postane model ponašanja, ono što će se svakako javiti kao posljedica ovakvog odnosa je što će dijete, u najvećem broju slučajeva, to i ponoviti iz dva razloga. Prvi – zato što nije razumjelo što je zapravo problem, a drugi – zato što ne zna što drugo umjesto toga može/treba raditi.

Kada do ovoga dođe roditelj se osjeća bespomoćno, jer "eto, na njegovo dijete kazna ne djeluje", i traga za efikasnijom kaznom koja će djetetu "dati bolju lekciju". Tada ulazi u začarani krug, dovodi u pitanje svoje roditeljske sposobnosti, može osjećati nesigurnost, krivnju, pa i strah jer mu postaje jasno da se narušava odnos s djetetom i da je sve manje povjerenja između njih.

Čime onda zamijeniti kazne i kako dijete spriječiti da radi ono što ne treba?

Pozitivan pristup roditeljstvu podrazumijeva na prvom mjestu poznavanje i razumijevanje djeteta i njegovih ponašanja, poznavanje razvojnih faza i djetetovih kapaciteta i mogućnosti ovisno o uzrastu, postavljanje jasnih i realnih granica, strpljenje i dosljednost, obraćanje pažnje na to kako se ono osjeća… Kada roditelj na ovaj način promatra svoju ulogu i svoje dijete, lako mu je odbaciti ideju o bezobrazluku i može se posvetiti učenju djeteta kroz iskustvo, pojašnjavanje i usmjeravanje.
 

Što to praktično znači?

Gledati što je iza nekog dječjeg ponašanja znači vidjeti pravi uzrok, razumjeti ga, ponuditi djetetu drugo rješenje za neko njegovo ponašanje. Odrasli uglavnom vide samo ono što je na samom kraju – neželjeno ponašanje koje žele korigirati – točnije vide posljedicu, a ne uzrok. Tada izostane onaj "istraživački" dio – što se stvarno dogodilo da se dijete zbog toga neprimjereno ponaša, kako se osjeća zbog toga i kako mu roditelj može pomoći. Ključno je usmjeravanje kako sve dijete može odreagirati u toj situaciji.

Ako odrasli žele da dijete zaista nauči što treba ili ne treba raditi, na njima je da, kroz primjere i kreiranje iskustva, objasne djetetu posljedice nekog njegovog ponašanja – prirodne (hladno ti je zato što nisi htio obući džemper) i logičke (kasnimo na rođendan jer si htjela crtati iako je sat zvonio da krenemo).
 

Miran ton uz prethodni dogovor, objašnjenje što je prihvatljivo a što ne, što će uslijediti kada se ne pridržavamo dogovora – stvara prostor za učenje bez osjećaja krivice, srama i straha koji nosi kazna.
 

U praksi imam tako zanimljive i kreativne primjere djece koja su pokušavala ovladati nekom novom vještinom, da čak pomognu roditeljima, ili su eksperimentirala s nečim, ali se, nažalost, umjesto rezultata pojavio "problem" koji je protumačen kao bezobrazluk, neodgojenost, inat, zbog čega je uslijedila kazna.

Kada bismo samo pitali dijete – Što si pokušavao napraviti da se ovo dogodilo? – dobili bismo odgovor koji nam pojašnjava situaciju, i koji mijenja cijeli tijek naših zaključaka i reakcija.

Mi zatim možemo usmjeriti dijete, objasniti mu, naučiti ga nečemu – Aha, razumijem, sad ću ti objasniti kako ovo još možeš napraviti. Ovo što si pokušavao može biti opasno, tako da to više nemoj pokušavati / ili me pozovi da budem uz tebe.

KAKO SE OSJEĆA RODITELJ KOJI KAŽNJAVA?

Sigurno nije sretan zbog toga. Može se osjećati poraženo i kao da je izgubio kontrolu. Impulzivna reakcija u kojoj se poseže za kaznom kreće iz emocije, a ne iz logike, pa nekada kazna nema nikakvog smisla (ostavit ću te tu na ulici!), a svjesnost da time ništa nije postignuto dodatno frustrira. Ali, nažalost, roditelj često nema ideju kako može drugačije uspostaviti suradnju s djetetom. Što iz navike, što zbog prenesenog modela iz svoje primarne obitelji, a velikim dijelom i zbog pritiska okoline i očekivanja da se neko djetetovo ponašanje "sasiječe u korijenu".

Međutim, kada je roditelj spreman "otkriti" da se iza djetetovog odbijanja da krene kući iz parka zapravo "krije" želja da mu dan još traje jer uživa u igri, moći će razumjeti i kako se dijete osjeća. Tada će umjesto kazne i uvjetovanja (ako ne kreneš odmah, nećeš izaći iz kuće sutra!), ponuditi konstruktivno rješenje iz kojeg će dijete nešto naučiti – Razumijem da se želiš još igrati, ipak pao je mrak i sada je vrijeme da idemo kući. Sutra ćemo doći ranije, pa ćeš imati više vremena.

Naravno, ovakav model komunikacije i suradnje treba zaživjeti u obitelji. Sigurno neće biti dovoljno da se jednom primijeni pozitivna komunikacija i da se odmah dobije rezultat. Ponavljanje je majka učenja, a strpljenje je vještina koju roditelj treba razvijati i jačati.

Kada je roditelj siguran u sebe (svoju ulogu i model odgoja), tada i dijete zna da se može osloniti na njega, da je sigurno, da će ga on razumjeti i ponuditi opcije, ali i ohrabriti ga da da neko svoje rješenje (što ti misliš, kako ovo još može?). Tada možemo reći da je napravljeno plodno tlo za učenje i da nema mjesta za kazne.

Roditeljstvo je kao maraton, a mi se često ponašamo kao da je to trka na 100 metara! I zato, kratkoročna rješenja u vidu kažnjavanja sigurno neće pomoći da stvorimo odnos povjerenja s djetetom. Korisnije je jačati strpljenje i ovladati vještinom "čitanja između redova", nego se prepustiti impulzivnim reakcijama iz kojih dijete neće naučiti to što želimo.

Preneseno s Roditelji.hr

Jesper Juul bio je jedan od najznačajnijih europskih obiteljskih psihoterapeuta. Rijetki su znali da je teško bolestan. Umro je 25. srpnja 2019. u dobi od 71 godine. S nama (Schweizer ElternMagazin Fritz+Fränzi) je razgovarao u prosincu 2017. o svom djetinjstvu i svom poslu nakon toga udarca sudbine. To je jedan od njegovih posljednjih intervjua. Danas ga ponovno objavljujemo njemu u čast. 

Intervju: Carolin Märki, Evelin Hartmann, Nik Niethammer
​Fotografije: Franz Bischof

Odder južno od Aarhusa na istoku Danske. Mali grad s jedva 12000 stanovnika. Jedina znamenitost: oderska crkva iz 1150. godine, najstarija župna crkva u zemlji.  Jesper Juul stanuje u kući od cigle na trećem katu.  Posjetitelji se penju vanjskim stepenicama. Na krovnoj terasi nalaze se gredice sa začinskim biljem. Na sivim ulaznim vratima nalazi se natpis: Jesper Juul.

Vrata se otvaraju automatski. Jesper Juul dolazi u svojim električnim invalidskim kolicima. Taj obiteljski terapeut živi sam. Stan je prilagođen invalidskim kolicima, svijetao, uredan, moderan. Parket, vrlo malo namještaja, puno krovnih kosina. Na stolu u blagovaonici stoje lijekovi, na jednom zidu vise slike njegovih unuka. Jesper Juul ne može raditi za stolom, nego si je u krilo stavio podlogu i laptop. Tako piše svoje knjige i kolumne.

Nekoliko je minuta iza 18 sati. Lijekovi djeluju i Jesper Juul postaje umoran. Teško mu je koncentrirati se. Usprkos tome, pažljivo sluša, strpljivo odgovara na naša pitanja. Priča nam da se nada da će mu se bolovi smanjiti. I da će sljedećega proljeća 70. rođendan proslaviti s brojnim prijateljima.

Gospodine Juul, prema mišljenju brojnih roditelja Vi ste najbolji europski pedagog, neka vrsta nad-oca odgoja. Kakav je to osjećaj? 

To nije ništa čemu bih ja težio. Kada sam 1975. počeo raditi s obiteljima, nitko još nije govorio o odgojnim metodama. Stoga se moj pristup razlikuje od pristupa ostalih stručnjaka. Moje misli potječu iz stava da stručnjak nisam ja, već su milijuni majki i očeva diljem svijeta najbolji stručnjaci za svoju djecu. Oni zaslužuju tu titulu više nego ja.
 

Dakle svi oni koji traže Vaš savjet i kupuju Vaše knjige. 

Oni su ti koji svaki dan daju sve od sebe. Upravo me zato uopće ne zanimaju puke intelektualne rasprave o odgoju. Svi smo mi u osnovi različiti. Na nas utječu naša vlastita prošlost, obitelj iz koje potječemo, konvencije, kultura i društvo. Postavite kameru u nekoj obitelji i promatrajte kakvi su roditelji kada su sami sa svojom djecom. Iznenadili biste se! Unutar ni jedne obitelji ne postoji konsenzus o odgoju, čak ni ako su osobe istih vrijednosnih nazora i iste intelektualne razine. Kako da onda dajemo neke općenite savjete?

Ljudi Vas nazivaju i šaptačem obiteljima.

Taj mi se naziv sviđa. Shvaćam ga kao kompliment.  

 
Neki ga smatraju provokativnim.

Volim provokaciju. U tome sam, mislim, uspješan. Provociram jer se nadam da će tako odgojitelji i roditelji malo podići pogled i stvari sagledati iz druge perspektive.  Na engleskom se to zove razmišljanje "out of the box".

"Provociram jer se nadam da će tako odgojitelji i roditelji malo podići pogled i stvari sagledati iz druge perspektive."
Jesper Juul

Žalite djecu koju su roditelji odgajali prema Juulovu načinu razmišljanja, rekli ste u jednom intervjuu. Zašto?

Zato što čvrsto vjerujem u to da u odnosu ispunjenu ljubavlju između dvoje ljudi nema mjesta nikakvoj intelektualnoj metodi. Pa ni Juulovoj metodi. Ne želim nikakvu metodu. Vjerujem u to da trebamo spontano djelovati ovdje i sada i da trebamo učiti iz svojih vlastitih iskustava. Ako se želimo promijeniti i nešto naučiti, moramo razmisliti o svom djelovanju i uspostaviti dijalog s osobama koje volimo.

Rekli ste jednom da je bilo grozno biti dijete. Što je to u Vašem djetinjstvu bilo grozno?

Grozno je bilo to što se ni moji profesori ni učitelji/nastavnici nisu zanimali za mene; za to što sam ja i kako se osjećam, što mislim i kakve ideje imam. Jedino ih je zanimalo moje ponašanje – način na koji se ophodim i surađujem s vanjskim svijetom.
 

O svojoj ste majci rekli: "Ona je bila kao i mnoge druge majke koje misle samo na sebe, a nikada na to što bi bilo dobro za toga dječaka." To zvuči jako teško.

Moja je majka pripadala generaciji u kojoj su majke imale puno prisniji odnos sa svojom djecom nego sa svojim muževima. Te žene nisu imale zadovoljavajući emocionalni život, bile su gladne pažnje i ljubavi.  Između ostalog i zbog toga su im njihova djeca bila među najbližim saveznicima. Ti odnosi između majki i djece često su bili opterećeni doživljajima i emocijama koje su pripadale svijetu odraslih, a ne dječjem svijetu.

 
Imate odrasloga sina, Nicolaia, iz prvoga braka. On danas ima 44 godine. Što je najvažnije što ste mu prenijeli?

Baš sam nedavno s njim razgovarao o tome.  On kaže da je njemu najvažnije to što je njegov osobni integritet uvijek ostao netaknut i to što je mogao slobodno razvijati svoju ličnost. Tu se slažem s njim. Nisam pokušavao odgajati ga prema svojim predodžbama.

 
Kakav je danas vaš odnos?

Naš je odnos prisan, ali opušten. Obojica smo više introvertirani. Volimo zajedno sjediti, kuhati i šutjeti. Mogli bismo satima sjediti jedan pored drugoga, a da nijedan od nas ne izgovori nijednu riječ.   

Kakav ste odgojni stil primjenjivali, više partnerski ili autoritativan?  

Kada smo zasnovali obitelj, supruga i ja složili smo se oko toga da ne želimo patrijarhalni obiteljski koncept. Ja sam vjerojatno bio prvi ili barem jedan od rijetkih očeva koji je doživio rođenje svoga djeteta u rađaonici. To je za mene bilo vrlo poučno i upečatljivo iskustvo! Sigurno sam dijelom i zbog toga donio odluku da kao otac ostanem kod kuće s djetetom.
 

Jeste li ostali kod kuće?

Kada je moj sin navršio deset mjeseci, preko dana sam bio s njim kod kuće. I to dvije godine. Moja je žena tada još studirala i odlazila je na fakultet. Dolazila bi kući oko 15 sati. Moj je posao u dječjem domu počinjao u 16 i trajao je do 23 sata.  
 

Kakav je to bio dječji dom?

Tamo su se smještala djeca – smještala bi ih općina ili država – koja nisu više mogla ostati kod kuće kod roditelja i nisu više mogla pohađati redovitu školu. Bila su stara između 9 i 15 godina i ostajala bi tamo između 8 i 24 mjeseci.
 

Vi i Vaša tadašnja supruga zajedno ste odgajali svoga sina. Je li Vam to odgovaralo?  

Tada mi je odgovaralo. Ali nikada nisam bio zadovoljan svojom ulogom oca. 

"Kao otac bio sam bijesan i glasan.
Te su godine za mene bile vrlo poučne – za moga sina puno manje, bojim se…"
Jesper Juul

Zašto?

Bio sam mek, čak i lijen otac – u smislu da sam puno rjeđe reagirao u situacijama u kojima bi se od jednoga oca očekivalo da reagira. Shvatio sam da bi se Nicolai sam snašao ako bih pričekao nekoliko minuta. Ili nekoliko sati. Ili dana. Kada mu ne bih prigovarao, ne bismo ni imali konflikta. Osim toga bojao sam se da bih mogao naškoditi Nicolaiu. Stoga sam ponekad bio pasivniji nego što je to trebalo.
 

U kojem smislu?

Moj je sin bio talentiran igrač badmintona. Išao je i na turnire. No onda odjednom više nije htio igrati jer mu je trener stvarao prevelik pritisak. U ono sam vrijeme shvaćao njegove razloge. Danas smatram da sam ga trebao uvjeriti da nastavi. Ali bojao sam se da ne bih još više povećao pritisak koji je ionako osjećao.   

Kako ste pronašli svoj osobni "stil odgoja"?

Kao i svi roditelji: prema principu pokušaja i pogrešaka. To je metoda u kojoj se isprobavaju dostupne mogućnosti sve dok se ne pronađe željeno rješenje. Ili dok se ne promijeni vlastiti pogled na određenu situaciju. Neuspjeh je sastavni dio te metode. Ono što je kod nas još više kompliciralo stvari bila je želja da taj posao obavimo bolje od prethodne generacije. 

Ima li nešto što biste danas kao otac napravili drugačije?

U prvim bih godinama bio manji tiranin.

 
Kako to mislite?

Kada smo se u prve tri ili četiri godine nas dvojica  tvrdoglavaca sukobili, ja bih sina čvrsto zgrabio za ruku. Bio sam bijesan i glasan. Te su godine za mene bile vrlo poučne – za Nicolaia puno manje, bojim se.  

Preneseno sa Schweizer ElternMagazin Fritz+Fränzi
Prijevod: Harfa d.o.o.
Drugi dio intervjua pročitajte OVDJE.
 

Ponosni smo što je Jesper Juul i Harfin autor!

Psihičko zdravlje će zbog psihoze koja se stvorila stradati više nego što će stradati tjelesno zdravlje, upozorava psihologinja Nataša Jokić Begić komentirajući kako vijesti i činjenice o širenju koronavirusa utječu psihološki na ljude.
 

Prema istraživanju koje su proveli na katedri za kliničku i zdravstvenu psihologiju odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta 25 posto ljudi je izrazito zabrinuto, a to su žene, majke male djece, govoreći o rezultatima istraživanja na HRT-u rekla je psihologinja Nataša Jokić Begić koja bi kriznom stožeru savjetovala da uključi i psihološke čimbenike jer je važno smirivati ljude.

'Važno je reći roditeljima da se ne trebaju bojati jer djeca ukoliko se i razbole imat će blage simptome. Pustite djecu da se najnormalnije igraju, imajte razuman oprez. Garantirano je više ljudi poginulo u prometnim nesrećama nego umrlo od koronavirusa. Od obične gripe tijekom godine u svijetu umre 250-650.000 ljudi. I od toga ne radimo problem jer jer to nešto poznato', rekla je psihologica.

Prema istom istraživanju 20 posto ljudi vjeruje da ukoliko se zarazi da će se teško razboljeti, a 30 posto izbjegava izlaziti iz kuće.

Psihologinja je istaknula da je potreban oprez, ali da je poznato da posljedice koronavirusa nisu tako strašne i da velika većina ljudi ima blage simptome.

Preneseno s t-portala

Osnovno načelo rada s darovitom djecom ima za cilj osigurati djetetu ono što najbolje odgovara njegovu stupnju razvoja, specifičnim potrebama, interesima, potencijalima i sposobnostima, nadilazeći pritom uobičajene programe namijenjene djeci određene dobi.

Iako darovita djeca svojim sposobnostima mogu djelomično nadoknaditi većinu nedostataka u svom odgoju i obrazovanju, o uvažavanju njihovih specifičnih potreba rjeđe se govori. Stoga je važno napomenuti da neuvažavanje specifičnih potreba darovite djece može dovesti do ozbiljnih teškoća u njihovom razvoju.

Neprilike mogu početi već s upisom u prvi razred i to u slučaju kad se od darovitog djeteta očekuje da uči o stvarima koje ono već dobro poznaje. Dio djece će se prilagoditi, no nekima će postati dosadno, frustrirat će se, povući u sebe te se ponekad i sukobiti s nastavnicima.  S obzirom da nisu svi nastavnici posebno obučeni za prepoznavanje znakova darovitosti, dio njih će takvu djecu smatrati problematičnom. Dodatni problem je i to što okolina vrlo često ima velika očekivanja od darovite djece.
Nastavni je program prilagođen prosječnoj djeci pa često dolazi do nesklada između potreba darovitog djeteta i samog programa. Takvoj djeci to predstavlja dodatan teret i povećava mogućnost postizanja slabijih rezultata. Naime, s obzirom da nadarena djeca s lakoćom svladavaju nastavni program, može im se činiti da za uspjeh nije potreban trud te da ne moraju ulagati napore u školski rad. Kada u kasnijim razredima nastavni plan postane zahtjevniji, postoji mogućnost da darovita djeca nastave s opuštanjem što neminovno dovodi do daljnjeg neuspjeha. U tom slučaju ona više nisu prepoznata kao daroviti učenici već kao učenici s lošijim uspjehom što može rezultirati smanjenim samopoštovanjem.

Kako prepoznati darovito dijete?

Postoje dvije skupine metoda prepoznavanja darovitog djeteta: procjenjivanje i testiranje. Prva metoda se odnosi na procjenjivanje razvijenosti djetetovih osobina (sposobnosti, crte ličnosti, interesi, motivacija i sl.) i procjenjivanje vrijednosti djetetovih duhovnih i materijalnih radova (znanstveni rad, tehnički patent, slika, pjesma i sl.). U procjenjivanju djetetovih osobina mogu sudjelovati svi oni koji mogu opažati njegovo ponašanje. Stoga se u procjeni koriste zapažanja roditelja, izvješća nastavnika, voditelja sekcija, klubova, društava i sl.
Mjerenje osobina darovitih pretpostavlja primjenu standardiziranih testova. Najstariji i najučestaliji su testovi inteligencije, od kojih se u svrhu ispitivanja darovitosti koristi Wechsler Intelligence Scale for Children (WISC), primijenjen za djecu od 6 do 16 godina. Također, koriste se i testovi posebnih sposobnosti iz područja u kojem je dijete iskazalo talent. Takvim se testovima ispituje znanje iz dotičnog predmeta, kao npr. matematike, likovnog i dr.

Uloga nastavnika u prepoznavanju darovite djece

U postupku identificiranja darovite djece veliku ulogu imaju nastavnici. Upravo su oni u prigodi  dugotrajnog kontinuiranog opažanja ponašanja učenika te mogu uspoređivati djecu približne kronološke dobi. Nastavnici se također mogu i međusobno konzultirati, no unatoč navedenim mogućnostima oni ne donose uvijek relevantne zaključke. Zašto je to tako? Evo nekih od odgovora.
Nastavnici mogu pogriješiti jer:

• često poistovjećuju visoku školsku uspješnost s visokim intelektualnim sposobnostima
• teško prepoznaju darovite učenike s emocionalnim smetnjama
• nerado prihvaćaju činjenicu da mogu postojati daroviti učenici koji nisu motivirani za školski rad ili nemaju razvijene radne navike
• mogu imati predrasude o darovitim učenicima, primjerice razlike po spolu, podrijetlu i sl.
• rijetko daju prednost učenicima koji im ”ometaju nastavu” dodatnim pitanjima
• nemaju dovoljno metodičkih znanja o postupcima otkrivanja i identifikacije darovitih učenika.

S obzirom da su obrazovni programi u Republici Hrvatskoj prilagođeni prosječnoj djeci,  događa se da nastavnici koji odstupaju od tih programa ponekad imaju velikih problema. S obzirom da je identifikacija darovitih zahtjevan proces, nastavnike je potrebno dobro dodatno educirati i uputiti u rad s darovitim učenicima.

Uloga nastavnika u radu sa darovitom djecom

Nastavnicima koji nemaju puno iskustva u radu s darovitom djecom, takva djeca mogu predstavljati poseban problem. Naime, darovita djeca često ne prihvaćaju autoritet što dovodi do sukoba s okolinom čijim se pravilima ne žele prilagoditi. Za vrijeme nastave takva djeca često na pitanjem odgovaraju pitanjem, nemirna su i nerijetko glasna, a ponekad i ignoriraju zadatke koje moraju riješiti jednostavno stoga što su im ili dosadni ili u tom trenutku »imaju pametnijeg posla«.
Stoga se nameće zaključak da zbog neprilagođenosti nastavnog programa, darovita djeca često dolaze u fazu u kojima su njihovi rezultati bitno lošiji od očekivanih.
U takvim se slučajevima nastavnicima predlaže osmišljavanje dodatnih aktivnosti koje su prilagođene upravo tim učenicima. Ukoliko je učenik uslijed dosađivanja postao hiperaktivan, dobro ga je postaviti za pomoćnika tijekom predavanja ili vježbi te mu dati ulogu koordinatora manje grupe učenika. Na taj će ga se način potaknuti da pomaže drugim učenicima u razredu.
Daroviti učenici često postavljaju visoke kriterije što nastavnicima itekako može otežati rad. U tom slučaju može pomoći dodatna priprema, ali i zadavanje primjerenih zadataka koji su malo iznad predviđenih mogućnosti učenika. Također pomaže i kontrolirano prepuštanje vodstva učeniku u pojedinim segmentima rada. U radu s darovitim učenicima nastavnici mogu smanjiti autoritativnu poziciju te učenicima dopustiti više slobode, jer oni ponekad svojim poznavanjem problematike mogu preći granice znanja svojih nastavnika. U takvim je slučajevima dobro od učenika tražiti više samoaktivnosti te ih upućivati na samostalno traženje novih informacija. Kako se ne bi zakočio njihov kreativni sklop, potrebno je osigurati slobodni razvoj djeteta, omogućiti mu slobodu i razvoj samostalnog mišljenja te pohvaliti njegovu radoznalost, divergentno mišljenje i maštu.

Obrazovanje darovite djece

Obrazovne programe namijenjene darovitoj djeci moguće je provoditi metodama obogaćivanja nastave, metodom akceleracije (raniji polazak u školu i/ili preskakanje razreda) te grupiranjem učenika prema sposobnostima. Niti jedan navedeni program nije u potpunosti adekvatan svim darovitim učenicima, stoga škole najčešće upotrebljavaju sve tri navedene metode.

Programi obogaćivanja nastave

Programi obogaćivanja nastave su među najčešćim programima namijenjenih darovitoj djeci. Oni su osmišljeni kao zamjena ili proširivanje redovnog školskog programa s ciljem pomaganja učenicima u rješavanju problema i savladavanju vještina razmišljanja višeg stupnja, kao što su analiziranje, stvaranje i procjenjivanje.
Neki od oblika obogaćivanja programa su tečajevi na višim razinama školovanja, ljetni programi, razni dodatni tečajevi izvan škole, mentorski programi te grupiranje učenika.

Akceleracija – raniji polazak u školu i/ili preskakanje razreda

Raniji polazak u školu i preskakanje razreda darovitoj djeci omogućuje prelaženje na viši stupanj obrazovanja od onog koji je određen njihovom kronološkom dobi. Međutim, ovakav tip obrazovanja rijetko se primjenjuje jer ga mnogi ne odobravaju zbog zabrinutosti da će darovita djeca koja se druže sa starijom djecom emocionalno patiti.
Unatoč tim nedostacima, brojna istraživanja pokazuju da djeca kojoj se dopustilo učenje u vlastitom ritmu imaju bolje mišljenje o sebi, da su motiviraniji i kreativniji, da imaju više ciljeve i da ih lakše ostvaruju u socijalnom okruženju. Smještanje djeteta u sredinu s intelektualnim vršnjacima važnije je od smještanja djeteta u sredinu s vršnjacima po kronološkoj dobi (Kitano i Kirby, 1986).
Istraživanja su pokazala da su djeca koja su ranije krenula u školu, kao i ona koja su tijekom školovanja preskočila jedan razred – zadržala odličan uspjeh. Iz toga proizlazi da je akceleracija dobra mjera u slučaju intelektualno napredne djece, a najveću potporu akceleraciji pružaju istraživanja u području. Istraživanja su također dokazala jednako ili bolje postignuće i socijalnu prilagođenost akceleriranih učenika u usporedbi s učenicima istih sposobnosti čije školovanje nije ubrzavano (Cvetković-Lay, 2002).
U kojim se slučajevima preporučuje preskakanje razreda?
Istraživači zaključuju da se akceleracija tj. preskakanje razreda može smatrati prikladnom obrazovnom intervencijom za potporu darovitim učenicima u slučajevima kad:

• učenik ima dosljedno visoko školsko postignuće
• uči brže od ostalih učenika i ima visoku motivaciju za učenje
• iskazuje neki izraziti talent
• pokazuje socijalnu i emocionalnu zrelost
• osjeća izoliranost od strane vršnjaka u razredu
• sam učenik želi preskočiti razred i promijeniti sredinu (Kitano i Kirby, 1986).

Grupiranje učenika po sposobnostima

Prepoznavanje darovitosti trebalo bi biti vezano uz specifično područje, pa bi tako izrazito darovitoj djeci od posebne koristi bilo grupiranje po sposobnostima. Predmet u kojem učenik ima prosječno znanje poučavao bi se u redovnom razredu, dok bi se npr. posebna nastava iz matematike mogla namijeniti onim učenicima koji su za nju talentirani.
Međutim, neki autori vjeruju (Winner, 2005) kako zajedničko grupiranje darovitih učenika šteti ne samo onima koji ostaju izvan te grupe, nego i darovitima koji su za tu grupu odabrani. Prema tom mišljenju, odvajanje najboljih učenika i njihovo smještanje u vlastiti razred može voditi jedino k bahatosti i elitizmu. U tom bi se slučaju ostala djeca u razredu mogla osjećati manje vrijednima jer se njima dodjeljuju neiskusni nastavnici. Niska očekivanja koja nastavnici imaju prema prosječnim učenicima itekako bi mogla utjecati na njihovu motivaciju u učenju te na konačan uspjeh.
Iako grupiranje po sposobnostima ima dosta nedostataka, njegovo ukidanje vodilo bi prilagodbi standarda najnižim stupnjevima pa obrazovanje koje bi iz toga proizlazilo nikako ne bi uspjelo zadovoljiti potrebe natprosječnih učenika. Stoga se školama predlaže, da ako već ne mogu osigurati napredne satove za darovitu djecu, da barem organiziraju izvannastavne aktivnosti u matematici, prirodnim znanostima, glazbi i likovnoj umjetnosti i dr. Također, nadarenoj djeci bi se svakako moralo pristupati individualno te im davati teže i zahtjevnije zadatke s više materije.

Koje su posljedice upotrebe obrazovnih programa za darovite?

Kada se ”ubrzavani” daroviti učenici usporede sa svojim vršnjacima koji nisu ubrzavani, oni pokazuju značajno veće postignuće. Međutim, kada se usporede sa starijima, njihovo ubrzavanje pokazuje i pozitivne i negativne učinke. Često se osjećaju inferiorno u odnosu prema starijima i to od tjelesnog izgleda pa do socijalne kompetentnosti (Cvetković-Lay, 2002).
Uz svaku opciju školovanja darovite djece dolazi i kompromis. Radikalno ubrzanje znači da se dijete ne druži s vršnjacima, a to donosi probleme socijalizacije. Grupiranje po sposobnostima znači da se djeca ne druže u heterogenim grupama, što nikako nije dobro. Međutim, ako se ekstremno darovitoj djeci uskrati napredno poučavanje, neminovno se rasipa njihov potencijal. Stoga se nameće zaključak da je djeci koja imaju izrazite akademske talente potrebno ponuditi poduku na visokom stupnju, dovoljno zahtjevnu i izazovnu.
Neki autori (Kitano i Kirby, 1986) smatraju da za izrazito darovitu djecu može biti korisno ako ih se grupira zajedno po sposobnostima u njihovom području darovitosti. Napredni satovi koji se održavaju djeci slične dobi, smatra se boljim  rješenjem od radikalnih preskakanja razreda, jer s takvim ubrzanjem može doći do socijalnih problema, pogotovo u slučajevima kada mnogo mlađe dijete pokušava biti prihvaćeno među starijom djecom iz razreda.

Obrazovanje darovitih u Hrvatskoj

Za darovitu djecu u našoj zemlji postoje različite mogućnosti, no većina programa je usmjerena prema umjereno darovitima te nisu dostupni većini djece koja bi se kvalificirala, a trenutno im prijeti i ukidanje . Ne postoji državni sporazum o tome kakvu bi vrstu obrazovanja trebala imati darovita djeca pa prema tome puno toga ovisi o djetetovoj školi i odlukama njegovih roditelja. Postoje specijalizirane škole za darovitu djecu i na osnovnom i na srednjem stupnju, škole za određene vrste darovitosti (umjetnost, znanost), razredi za darovite unutar redovnih škola te izvannastavni programi u kojima se darovita djeca okupljaju na dva ili tri sata tjedno.
Na kraju valja zaključiti kako sustavnu skrb društva za darovite čine tri međusobno neraskidive karike: njihovo rano prepoznavanje, odgovarajuća potpora njihovom razvoju te njihovo odgovarajuće profesionalno angažiranje. Samo će u tom slijedu darovita djeca moći iskoristiti svoje sposobnosti za dobrobit društva u cjelini, što se od njih vrlo često i očekuje.

Autorica: Marija Šarić
Izvor: skole.hr

Čitanje djetetu od rane dobi pozitivno će utjecati na njegov razvoj na različitim razinama.

Ponajprije, zajedničko čitanje roditelja i djeteta utjecat će na povezanost roditelja s djetetom, oblikovati lijepa prva sjećanja djeteta na provođenje vremena s roditeljem uz slikovnice i priče i omogućiti roditelju da zajedničko vrijeme sa svojim djetetom provede na kvalitetan i produktivan način. Takva aktivnost zbližava kroz stvaranje zajedničkih interesa i produbljuje povezanost na nježan i kreativan način.
 

Također, čitanje djetetu potaknut će njegov interes za govorno-jezično izražavanje pa će dijete sve više osvještavati zvukove, glasove, riječi i rečenice koje sluša tijekom roditeljeva čitanja i pobuđivat će mu se interes za sadržaj o kojemu se čita. Dijete će usmjeravati pažnju na roditeljev govor i učit će aktivno slušati.

Nadalje, dijete će i samo proizvoditi zvukove i glasove, a s vremenom i govor, primjerice kroz oponašanje roditeljeva govora ili samostalnim glasanjem kao reakcijom na poticaj čitanjem. Dijete će se pritom igrati vlastitim glasovnim sposobnostima i razvijati glasovnu proizvodnju i artikulaciju.
 

Dijete će razvijati osjećaj za jezik – upoznavat će se s različitim riječima i njihovim značenjima te osnovnim pravilima za kombiniranje više riječi u rečenice. Također, u starijoj dobi osvještavat će kombiniranje različitih rečenica u smislenu cjelinu (npr. priče, pjesme, brojalice itd.).

Dijete će usvajati i temeljni odnos prema knjizi, motoričku vještinu listanja stranica, vizualno prepoznavanje slika u slikovnicama koje odgovaraju sadržaju koji se čita, svjesnost o čitanju s lijeva na desno, uočavanje da govorenim riječima odgovara pisani tekst sastavljen od slova itd.

Također, dijete će putem čitanja naglas od rane dobi razvijati svoje komunikacijske vještine, odnosno postajat će svjesno koliko je važno izražavati se, iskazivati vlastite misli i ulaziti u interakciju s drugima, primjerice kroz razgovore o onome što se čita.

Razvijat će se i logičke misaone sposobnosti jer će dijete tijekom slušanja priča razvijati prepoznavanje uzročno-posljedičnih odnosa među događajima u pričama, odnosno osvještavat će koji događaj slijedi iza kojega (tzv. sukcesivni odnosi).
 

Slušanjem priča dijete će vježbati slušnu pažnju, pamćenje i koncentraciju, učit će kako usmjeravati fokus na zajedničku aktivnost.

Također, kroz anegdote u pričama moći će bolje razumjeti vlastite osjećaje, strahove ili događaje s kojima se susreće, pa će se, na temelju radnje u pričama, lakše suočavati i nositi sa svakodnevicom.

Nadalje, dijete će se upoznavati s različitim životnim situacijama u kojima se nalaze junaci slikovnica i priča s različitim osjećajima koje pritom doživljavaju. Na taj će se način moći poistovjetiti s drugima, razvijati empatiju i svijest o različitostima te osvještavati toleranciju i prihvaćanje drugih.
 

Međutim, čitanjem djetetu potičemo ga i na razvijanje vlastitog mišljenja o sadržaju slikovnica, ali i općenito o svijetu u kojem živi, te ga hrabrimo da svoje mišljenje iskazuje, argumentira i pritom kritički preispituje sadržaj koji čita ili sluša.

Čitanje je važno provoditi na zabavan i poticajan način, kroz brojne šale i zabavne igre te kroz poticanje na zajedničko sudjelovanje i roditelja i djeteta u čitanju, baš kao i kroz pobuđivanje djetetove vlastite maštovitosti koju ono može i želi izraziti i time obogatiti svijet u kojem živimo.

Preneseno s Laboratorija čitanja
 

Preporučujemo Harfine terapeutske slikovnice:

Ako je odnos između učitelja i djeteta dobar, onda je skoro pa nevažno koje pedagoške metode učitelj koristi ili odgovaraju li one najmodernijim zahtjevima. Zapravo, uspjeh predavanja ne ovisi o metodi.  

Čvrsta vezanost za roditelje stvara prepreku za kasnije prilagođavanje svijetu. Međutim, odrastao čovjek predodređen je za svijet, a ne da zauvijek ostane dijete svojih roditelja. No ima, nažalost, mnogo roditelja koji će svoju djecu uvijek gledati kao svoju djecu, jer ni sami ne žele ostarjeti i odreći se svoga roditeljskog autoriteta i moći. Međutim, tako na dijete vrše vrlo nezdrav pritisak, jer mu oduzimaju svaku priliku za preuzimanje individualne odgovornosti. Ova štetna metoda stvara ili nesamostalne ljude ili pak ljude koji svoju samostalnost mogu ostvariti samo tzv. „prečicama”.

S druge strane, neki roditelji zbog svoje vlastite nemoći nisu u stanju djetetu pružiti onaj autoritet koji mu je potreban da se svijetu pravilno prilagodi.
 

Zato učitelj kao osoba ima vrlo osjetljiv zadatak. Prvo, ne bi trebao pokazivati nikakav autoritet koji obeshrabruje. Drugo, treba pokazati upravo onu određenu razinu autoriteta koja priliči odrasloj, iskusnoj osobi. Takav se stav ne može stvoriti namjerno, čak ni uz najbolju namjeru, već on nastaje samo prirodnim putem – kad učitelj kao čovjek i građanin jednostavno obavlja svoju dužnost. On sam mora biti ispravan i zdrav, što predstavlja najbolju pedagošku metodu tj. dobar primjer. Ni najsavršenija metoda neće ništa značiti ako čovjek koji ju primjenjuje nije superioran, i to zahvaljujući svojim vrijednostima.

Dakako, bilo bi drugačije kada bi u školi bilo važno samo da se djeci gradivo prenese kako metodika nalaže. Međutim, to predstavlja samo polovicu školskih vrijednosti. Druga je polovica stvarno psihološko obrazovanje, koje se prenosi zahvaljujući učitelju. Zadatak je takve vrste obrazovanja uvesti dijete u neki novi, daljnji svijet i na taj način dopuniti znanje koje prenose roditelji. Na kraju, roditeljsko obrazovanje može, čak i kad su roditelji zaista brižni, zauvijek ostati na određenoj razini, jer je sredina uvijek ista. Škola zato predstavlja prvi dio stvarnog, velikog svijeta s kojim se dijete susreće i treba mu pomoći da se u određenoj razini odvoji od roditeljske sredine.

Ako je odnos između učitelja i djeteta dobar, onda je skoro pa nevažno koje pedagoške metode učitelj koristi ili odgovaraju li one najmodernijim zahtjevima. Zapravo, uspjeh predavanja ne ovisi o metodi. Isto tako, škola ne nastoji samo dječje glavice napuniti znanjem. Naprotiv, u školi djeca odrastaju u prave ljude. Ne radi se o tome s koliko znanja netko izlazi iz škole, već je li se u školi taj mladi čovjek uspio osloboditi nesvjesnog obiteljskog identiteta i postao svjestan samog sebe. Ako nikad ne postane svjestan samog sebe, nikada neće shvatiti što stvarno želi, nego će uvijek ostati ovisan i samo oponašati druge, osjećajući da je neshvaćen te da ga netko sputava.

Odlomak iz knjige O razvoju ličnosti Karla Gustava Junga
 

Iako to nitko ne bi pomislio, najveći su neprijatelj „države” zvane 1.b – škarice! Škarice su naprava za rezanje papira, plastike… Imamo i škarice za rezanje noktiju.

Postoji puno različitih vrsta škarica, ali pisat ću o onima koje upotrebljavamo u školi. U mojem je razredu najviše škarica koje imaju zaštitu: tup, zaobljen vrh. Budući da su kratke, njima se može odrezati (bolje rečeno potrgati) otprilike 2 cm papira.

Moje učenike to jako muči. Naime, trude se napraviti ono što od njih tražim, ali s pomoću tih škarica jednostavno ne mogu. Bez obzira na dobru volju, ne uspijevaju izrezati, na primjer, pravokutnik, a o krugu mogu samo sanjati.

Nekoliko je razloga neuspjeha u rezanju škaricama:

• učenici novih generacija nemaju razvijenu finu motoriku, a rezanje škaricama jedna je od najvažnijih vještina koje obuhvaća fina motorika

​​

• roditelji učenika koji žele upotrebljavati škarice previše se zaštitnički odnose prema svojoj djeci, pa im zbog silne ljubavi i brige namjerno kupuju tupe škarice, zaobljena vrha (da se djeca ne bi porezala ili ubola), i kratke (jer misle da ne bi trebala puno rezati)

​​

• kvaliteta škarica zaista je upitna, nekima od njih ne može se baš ništa prerezati.

Svemu tome možemo dodati još jedan razlog – neki učenici do polaska u školu režu rijetko, a neki ne režu baš nikada jer provode vrijeme pred računalom. Malo se njih igra u vrtu tako da veže ili reže neki konopac.

Imamo mi još neprijatelja u radu –  neprijatelj broj dva je bojenje

Učenicima je najveći problem mirno sjediti 5-7 minuta i bojiti. Nove generacije radije će pošarati neki lik nego ga obojiti.

Za to krivim predškolske aktivnosti u kojima se bilo koji oblik rada naziva kreativnošću, pa čak i šaranje. Vrlo se često borim protiv argumenata poput ovog: „Za njega su u vrtiću rekli da je nadaren.” Kad pitam na koje se područje to odnosilo, najčešće kažu da je riječ o crtanju.

Nažalost, u našem se razredu ne crta prema predlošcima, stoga tu nestaje vrtićka kreativnost, a ja postajem, kako kažu roditelji, ona koja puno traži.

Slušajući mnoge svoje kolegice i njihove probleme, ipak mogu zaključiti da radim u divnom razredu. Svi su naši problemi neznatni, riješit ćemo ih korak po korak, znam da smo na dobrom putu.

Preuzeto sa skolskiportal.hr