Prema teoriji psihosocijalnog razvoja Erika Eriksona, psihologa i psihoanalitičara, razvoj čovjeka odvija se tijekom cijeloga života i to kroz osam stadija. Tijekom svakog stadija, osoba treba uspješno razriješiti tzv. razvojnu krizu specifičnu za pojedino razdoblje, što dovodi do prekretnice u razvoju. Nezdravo razrješenje pojedinog stadija negativno utječe na razrješenje svih ostalih faza koje slijede.

Prema Eriksonovoj teoriji, stadij formiranja identiteta nastupa tijekom adolescencije. Uslijed velikih bioloških promjena, složenijeg načina razmišljanja, redefiniranja sebe u okviru obitelji, razvoja novih oblika odnosa s vršnjacima i prilagodbe na sve veće zahtjeve obrazovnog sustava, adolescenti u ovoj fazi preispituju sebe i svoju okolinu. Najčešća su pitanja koja si postavljaju – „Tko sam ja?“, „Što želim raditi?“, „U što vjerujem?“, „Kako se uklapam u društvenu okolinu?“ itd. Na taj način oni grade svoj profesionalni, spolni i ideološki identitet. U slučaju neuspješnog razrješenja krize ovog stadija, dolazi do konfuzije identiteta tj. zbrke životnih i društvenih uloga.
Tijekom procesa formiranja identiteta, adolescenti eksperimentiraju s različitim odraslim ulogama kako bi se pronašli u onima koje im najbolje odgovaraju. Identitet podrazumijeva čovjekovu unutarnju organizaciju vlastitih potreba, poriva, sposobnosti, društveno-političkih uvjerenja, poimanja sebe i osobne povijesti. Što su ti elementi razvijeniji i bolje organizirani, osoba je svjesnija svojih jedinstvenih karakteristika, ali i sličnosti s drugima, kao i svojih jakih i slabih strana. Što je osobni identitet slabije razvijen, osoba ima nižu svijest o tome u čemu se razlikuje od drugih ljudi te se stoga više oslanja na vanjske izvore (prijatelje, kolege, učitelje, trenere itd.) kako bi procijenila svoju vrijednost. Razvoj identita podrazumijeva određene promjene u vrijednostima, ciljevima, poimanju sebe i sl. tijekom vremena, ali i svojevrstan kontinuitet osobe.

Osim toga, stvaranje identiteta proteže se i na ostala životna razdoblja, prije i poslije adolescencije. No, u adolescenciji istovremeno dolazi do niza promjena na planu fizičkog i intelektualnog razvoja kao i novih društvenih očekivanja, što sve zajedno dovodi do prekretnice uslijed koje adolescenti krče svoj put iz djetinjstva u odraslost.

Tijekom formiranja identiteta dolazi podjednako do afirmacija, ali i negacija pojedinih odluka i stajališta. Odluke na pitanja kao što su – s kime izlaziti, prekinuti neku vezu ili ne, upustiti se u seksualni odnos ili ne, drogirati se ili ne, upisati fakultet ili se zaposliti, koji fakultet odabrati, učiti ili se zabavljati, biti politički aktivan ili ne – ponekad se mogu činiti trivijalnima, no sve one pridonose formiranju identiteta.

Ponekad se donošenje odluka može zaobići. Osoba se može osloniti na ranije usvojene roditeljske vrijednosti i na temelju njih odrediti svoje buduće ponašanje. Isto tako, njezino ponašanje može biti određeno vršnjačkim utjecajima ili se osoba može zateći u stanju neodlučnosti.

Izvor: Mina Đorđević/www.istrazime.com

PRAKTIČNA EDUKACIJA

"Jedini posao djeteta je igra"

26. svibnja 2018. godine u 9 sati

ZAGREB, Hotel Aristos, Cebini ul. 33, Buzin

Za sudjelovanje na edukaciji, obavezna je prijava. OVDJE SE PRIJAVITE.

Potvrdu o sudjelovanju dobit ćete prilikom dolaska na edukaciju.

Uvjet za sudjelovanje u praktičnoj edukaciji "Jedini posao djeteta je igra" je da ste već ranije sudjelovali na praktičnoj edukaciji "Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ".

Edukacija je namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece.

Dr. Ranko Rajović jedan je od autoriteta na ovim prostorima kada govorimo o odgoju i obrazovanju te autor inovativnog programa pod nazivom NTC-sustav učenja. Inače doktor interne medicine, dugogodišnji je predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece te osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra.

Što je NTC-sustav učenja?

NTC-sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi, a na njega će dr. Ranko Rajović odgovoriti tijekom predavanja.

Ovaj sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece. Temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 % svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 % sinapsi nastane već do pete godine. Taj se argument čini dovoljno uvjerljivim da posvetimo veliku pozornost predškolskoj dobi, učinkovitosti učenja i korištenju dječjeg pamćenja.

Sustav podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Taj sustav učenja predstavlja operacionalizaciju teorijskih spoznaja navedenih znanstvenih disciplina, što je dobar pokazatelj kako povezivati teoriju s obrazovnom praksom.
Pritom je riječ o novom pristupu učenju u kojem dominira misaona aktivnost djeteta i njegov uspješan razvoj. Sustav je vrlo dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole.

Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove prema povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja. Naglašava se važnost obitelji i šire društvene zajednice (vrtići, škole, centri za darovite) u razvoju darovite djece. NTC-sustav učenja ozbiljno će poljuljati opravdanost tradicionalnog rada s djecom.

NTC-sustav učenja dr. Ranka Rajovića primjenjuje se na različite načine u 15 europskih zemalja.

PROGRAM PRAKTIČNE EDUKACIJE "Jedini posao djeteta je igra​"

Trajanje: 4 školska sata (9 – 13 sati)

Misaone klasifikacije – radionice (viši i niži nivo). Igre koje aktiviraju ove procese

Učenje – slikovno, asocijativno

Nelogične priče

Nelogične bajke

Učenje – korištenje naučenih tehnika

Divergentno razmišljanje – test

Divergentno razmišljanje – radionice, paralelne asocijacije

Za sva pitanja i nedoumice stojimo vam na raspolaganju na 098 30 55 34, kontakt osoba Irena Orlović.

Redovna cijena praktične edukacije je 360 kn.

Ako uplatu izvršite u roku 48 sati od trenutka prijave, cijena praktične edukacije za vas je 300 kn.
 

Podaci za uplatu: Pametnica, obrt za edukaciju i savjetovanje, vl. Irena Orlović, HR0623400091160500652 (PBZ)​, poziv na broj: 260518.

• Raduje se odlasku u školu.
• Rado priča o svemu što se u školi događa.
• Samostalno izvršava svoje obveze vezane za školu.
• Ima dobar apetit i san.
• Brine o svom radnom mjestu i školskom priboru.
• Voli se igrati s djecom iz razreda.
• Voli svoju učiteljicu.

1. Odlazak na mjesto gdje treba obaviti zadatak i priprema svega što je potrebno da dijete završi zadaću. To mjesto treba biti uvijek isto, mirno, da članovi obitelji ne prolaze onuda dok dijete radi.
2. Ne dozvoliti da išta odvlači pozornost i usredotočiti se na zadatak. Zato na radnom mjestu trebaju biti samo stvari koje su mu potrebne za rad.
3. Biti uporan da se posao završi do kraja i nakon toga pospremiti udžbenike, pribor, školsku torbu i staviti sve na svoje mjesto.

• Podsjetimo se da su djeca različita, s različitim intelektualnim sposobnostima, s različitom voljom i motivacijom za rad, nemaju svi isto razvijeno samopouzdanje i samosvijest i iz različitih su obitelji.
• Ne očekujte od djeteta previše, prihvatite ga baš onakvog kakvo jest. Budimo realni u procjeni.
• Ne uspoređujte ga s drugom djecom, ono je jedinstveno
• Ne kritizirajte, ne kažnjavajte, jer to samo stvara osjećaj nesigurnosti i neuspješnosti.
• Učite ih da se trebamo nositi i s neuspjehom.
• Ne odustajte i ne gubite nadu, ne povisujte ton.
• Surađujte sa školom – pogotovo su bitni individualni kontakti, jer saznajemo kako se naše dijete ponaša na satu, kakva mu je pozornost, kojom brzinom obavlja zadatke, javlja li se na satu, je li društveno ili usamljeno.

• Neka ne prođe ni jedan dan da ne obavite razgovor s vlastitim djetetom.
• Pregledajte dječje bilježnice, pribor, školsku torbu.
• Preslušajte što je naučilo i pregledajte njegove uratke.
• Odlazite na individualne razgovore u školu jer dijete to doživljava kao vašu brigu i interes za njega i njegovo učenje.

Posljednjih dana mnogo se pisalo o podršci djeci tijekom pandemije koronavirusa. Napisano je mnogo savjeta kako se što bolje prilagoditi na život u izolaciji. Većina je savjeta usmjereno na opću populaciju, obitelj i roditelje s ciljem da se osjećaju kompetentnije podržati djecu. Svjesni smo da se pod djecom podrazumijevaju i adolescenti.
No, jesmo li s tim podrazumijevanjem previdjeli njihove specifične potrebe?

Očekivali bismo da će se oni najlakše prilagoditi online funkcioniranju i novonastaloj situaciji. No je li zaista tako? Posebno nakon što se dogodila još jedna opasna situacija, koja je uslijed ove pandemije stvarno bila kao kap koja je prelila čašu. Ljudi, uključujući i mlade, su različito reagirali na ove dvije krizne situacije, no ono što je sigurno jest da su se osjećali uznemireno i zbunjeno. Reakcije ljudi pogođenih potresom u zadnjih nekoliko dana pokazala su pad koncentracije, uznemirenost, strah, tjeskobu, paniku, zbunjenost, bespomoćnost i beznađe. Sve to treba imati na umu tijekom narednih dana, jer i mladi su pogođeni, jednako kao i mi, odrasli, a uz to su suočeni s izazovima adolescencije.

Razdoblje adolescencije

Adolescencija je složeno razvojno razdoblje samo po sebi. U njemu su mladi suočeni s izazovima pronalaženja svog načina bivanja na ovome svijetu, spoznavanja tko su i po čemu se razlikuju od drugih te kako uspostaviti i održavati kvalitetne odnose s drugima. Čini se da adolescenti imaju već dovoljno posla s postizanjem navedenog cilja u ovom fluidnom svijetu, a sada je pred njima još jedna teškoća u obliku pandemije koronavirusa.

Kao da to nije bilo dovoljno, Zagreb je zadesio jaki potres koji je doslovno uzdrmao tlo pod nogama svima. Odjednom se činjenica da nemamo kontrolu nad životom pokazala u punom sjaju. Upravo takvi događaji mogu izazvati kod svih nas, a posebno kod adolescenata osjećaj krize. Često se na adolescenciju kao razvojno razdoblje gleda kao na krizno razdoblje. Što se događa kada se unutarnja, intrapsihička kriza, susretne s okruženjem u krizi?

Vršnjaci, grupe izvan obitelji i društvo u cjelini igraju važnu ulogu u razvoju identiteta mlade osobe. Adolescentski umovi počinju svjesno i kreativno propitivati dublja značenja života, prijateljstva, svoje roditelje, školu, zapravo propituju sve (Siegel, 2017)!
Mozak adolescenata funkcionira ovisno o unutarnjem stanju i stanju okoline. U većini slučajeva adolescenti mogu funkcionirati jednako učinkovito kao odrasli. No čim se nađu u situaciji u kojoj im se emocije uzburkaju ili kada su sa svojim vršnjacima, funkcionalnost se mijenja (Siegel, 2017).
Što je više osjećaja kaosa i nesigurnosti u adolescentu veća je potreba za stabilnijom okolinom. Vanjski kaos ima veliki utjecaj na emocionalno i kognitivno funkcioniranje adolescenata i mladih. Vršnjaci su im nužni da bi mogli usporediti svoja viđenja. Razlike u razmišljanjima i rasprave potiču ih na akciju i stjecanje novih iskustava.

Potreba adolescenata za djelovanjem, kao i potreba da budu među vršnjacima, ne može biti zadovoljena samo putem telekomunikacije i interneta. Stoga je zaista važno prepoznati i priznati mladima gubitak i koliko im je teško uslijed izolacije. Anketa Športske gimnazije pokazala je da im je najdraže što mogu spavati dulje i organizirati si vrijeme kako žele (i dopustite im to!), no da im nedostaje druženje s vršnjacima i školsko okruženje te da strahuju od preopterećenja gradivom i zadacima koje trebaju izvršiti.

Vrijeme krize otvara nove prilike pa je moguće da se stvori prostor za jačanje povezanosti između mladih i članova njihove primarne obitelji. Iako se čini da adolescenti umanjuju važnost svojih roditelja, oni su adolescentima i dalje vrlo važni. Roditelji pokazivanjem interesa za njihov svijet iz pozicije ravnopravnog dostojanstva (Juul, 2017) otvaraju prostor za redefiniranje odnosa sa svojom „odraslom djecom". Možda je tu vrijedno poslušati savjet jednoga bivšeg adolescenta roditeljima: „Samo ih pustite da budu takvi kakvi jesu tog trena, a ne onakvi kakvi vi mislite da bi trebali biti" (prema Siegel, 2017). U toj dobi potrebno im je više prostora i mogućnosti da isprobavaju sami, ali im je potrebna podrška, i to onda kada ju zatraže.

Mladi moraju naučiti preuzeti odgovornost za sebe, svoje postupke i donositi vlastite odluke. Za to im treba puno prakse. I sve više slobode. To bi se moglo usporediti s onim što se u sportu zove „sparing partner". Potreban im je netko tko će ih izazvati na dobru raspravu, dopustiti im da se razljute i izventiliraju, ali ostati prisutan, usmjeriti ih i razumjeti da je to dio tog razvojnog doba. Možda je upravo sada dobro vrijeme da roditelji dopuste mladima da preuzmu odgovornost za svoje postupke i da se uče kako je važna i odgovornost za odnose s drugima. Mladi su sposobni voditi brigu o svojim školskim obvezama i dobro je da roditelji dopuste da oni sami planiraju kada i koliko će učiti. Kada se ne slažu s načinom kako provode vrijeme dobro je pokažu neslaganje s njihovim ponašanjem, a ne da govore nešto protiv njih kao osoba. Mladi često znaju biti demotivirani, jer imaju dojam da što god da rade njihovi roditelji nisu zadovoljni s njima kao osobama. Osjećaj da nisu ispunili roditeljska očekivanja može snažno utjecati na mentalno zdravlje mladih ljudi. Danas kad su zatvoreni u kućama i stanovima i usmjereni jedni na druge bez mogućnosti „bijega" među prijatelje takve poruke mogu još snažnije odjeknuti u adolescentskoj duši.
Stoga je važno da se u obiteljima njeguje pravo na različitost.

Potrebe adolescenata u vrijeme krize

Najbolji lijek za stres je osjećaj povezanosti. Nemogućnost susreta s vršnjacima i dobivanja izravne podrške predstavlja veliki gubitak i teškoću za adolescente. Bez obzira na to što se smatra da su mobiteli zamijenili komunikaciju uživo, trenutna situacija pokazuje da to nije točno.
Mladi i dalje izvještavaju da im je jako teško što se ne mogu vidjeti s prijateljima.

S obzirom na njihove unutarnje dvojbe i nejasnoće, od velike podrške im je vjerovanje u predvidiv svijet. Vanjska struktura i vodstvo mogu im biti od pomoći u povezivanju unutarnjih doživljaja i konteksta u kojemu žive. Kako je kod njih prisutno „klackanje" između dječjeg i odraslog sebe, tako im se i potrebe mijenjaju. Važno je im je dozvoliti da zadovoljavaju sve potrebe i da ne dobiju poruku kako su sada već dovoljno odrasli i da bi se tako trebali i ponašati ili s druge strane da se njihovo mišljenje ignorira jer se smatraju neiskusnima i „klincima". Dobro je da se u obiteljima stvori dovoljno prostora za zbunjenost i različite emocije koje se mogu javiti kod adolescenta. Nitko ih nije mogao pripremiti na ovo što ih je zadesilo. Još nedavno su bili tjeskobni oko škole i Državne mature, a sad im je i taj cilj budućeg studiranja ili rada postao nesigurniji i nepredvidiv. Ideja vrlo izvjesne budućnosti i da će sve biti u redu ako se potrude odjednom se raspala. Očekivano je da u takvoj situaciji mladi ljudi osjećaju emocionalnu preplavljenost i misaonu smušenost (Ajduković, 2000).

Može se pojaviti i izražen osjećaj bespomoćnosti i straha te osjećaj gubitka kontrole. Kod većine će kognitivno funkcioniranje biti otežano, što znači da će se teže fokusirati i koncentrirati, što utječe na efikasnost prilikom učenja. To sve zajedno može utjecati i na motivaciju za učenje, jer čemu sve to kad sve može nestati u trenutku. Činjenica da su svjesni kako ne uče, a trebali bi, može ih još više učiniti tjeskobnima što sve zajedno čini začarani krug.

Stoga, poruka roditeljima, ali i nastavnicima: u ovim kriznim vremenima malo „olabavite", kako je i vama teško koncentrirati se i raditi, tako će biti i njima. Pratite ih, budite uz njih, motivirajte ih da naprave nešto u danu, ali nemojte forsirati. Stvari će se polako vratiti u normalu, onu koja je moguća u ovakvoj situaciji.
 

Neki savjeti za podršku adolescentima

1. Podržite ih u izražavanju osjećaja
I u tome da možda osjećaju razne emocije – od straha, panike, uznemirenosti, zbunjenosti, do ljutnje, frustracije, bijesa, a nekad i ravnodušnosti. Sve emocije su u uredu i bitno je dopustiti (i potaknuti ih) da ih osjećaju. Kako je adolescencija burno razdoblje, tako su i emocije koje doživljavaju intenzivnije. Moguće je da će biti anksiozni i tjeskobni (recentna istraživanja pokazuju da se sve više mladih bori s time), pogotovo suočeni s dvije krizne i nepredvidive situacije, uz koje se istovremeno pitaju: „Kako bi se sada trebao/trebala osjećati? Koje emocije je u redu pokazati?" I kako se ne bi počeli brinuti još više, bitno je normalizirati njihove reakcije i osjećaje, što možemo učiniti tako da kažemo: „U ovakvoj situaciji u potpunosti je normalno da se osjećaš tako" ili „Mnogo se ljudi osjeća kao i ti, to je sasvim normalno za ovu situaciju."

2. Pokažite razumijevanje za to da im je teško
Kao što smo prethodno spomenuli, adolescentima ova situacija može predstavljati veći izazov, s obzirom na razvojnu fazu u kojoj se nalaze, kada im je potrebno više prostora i druženja s vršnjacima. Nekada možda i neće shvaćati zašto je potrebno ostati doma, pa se potrudite objasniti im (razgovarati s njima kao mladim osobama, ne naređivati) kako njihovo ponašanje utječe na druge i što mogu učiniti da si pomognu. Pomognite i sebi i njima da izađu iz „moramo… " u „izabrali smo ostati doma jer tako štitimo i sebe i druge". Iako se druženje s prijateljima uživo i izvan kuće ne može usporediti s virtualnim druženjem, potaknite ih da ostanu u kontaktu s prijateljima (telefonski poziv, video poziv..) i da pronađu način na koji će ostati povezani. Radije im postavljajte pitanja koja će ih potaknuti da razmišljaju kritički i kreativno, nego da im dajete savjete ili „pametujete". Mladi (kao i mi odrasli) „ne čuju" dobro kada im govorimo svisoka i kao da znamo bolje od njih. Usmjeravajte ih, ne naređujte.

3. Potaknite ih da se angažiraju u pomoći drugima
Istraživanja su pokazala da se adolescenti osjećaju bolje i korisnije kad pomažu drugima. Zamolite ih da provjere sa starijim susjedima u zgradi treba li im što, dogovorite se s njima kako mogu pomoći bakama i djedovima koji su sad najpotrebitiji, potaknite ih da razmišljaju što oni mogu učiniti da olakšaju situaciju najranjivijima. Usmjeravanje fokusa na druge stvari može pomoći pri smanjenju anksioznosti i straha. Također, preporučuje se izbjegavati konstantno gledanje i čitanje vijesti i traženje informacija na društvenim mrežama. Potaknite ih da usmjere pažnju na nešto što ih veseli, opušta ili zabavlja, a ako žele pratiti vijesti, neka to ograniče na 2-3 puta dnevno i neka čitaju provjerene i pouzdane stranice institucija poput HZJZ-a, stožera civilne zaštite, Ministarstva zdravstva, itd.

4. Dopustite im da se sami brinu o svojem rasporedu i obavezama
Pustite ih da određuju svoj ritam, kada se bude, kada izvršavaju obaveze i kada idu spavati. Naravno, objasnite im da je bitno imati dnevnu rutinu i strukturu, ali dopustite im da sami odrede kako će ona izgledati. (Možete ih uputiti na ove smjernice). Mladi imaju drugačiji ritam spavanja i sada kada nema škole u koju moraju fizički odlaziti, dopustite im da odrede svoj tempo.

5. Pozabavite se svojim osjećajima i svojim ponašanjem
Djeca i mladi vide kako se mi ponašamo, što osjećamo i što se s nama događa, čak i ako se nama čini da to dobro skrivamo. Bitno je proraditi svoje osjećaje, uzeti vremena za sebe ako nam je potrebno, porazgovarati s nekime o tome kako nam je, jer mladi uče od nas i veća je vjerojatnost da ako smo anksiozni i preplašeni, da će i oni biti. Razmislite o tome koje načine suočavanja s ovim stresnim situacijama vi koristite, u čemu se promijenilo vaše ponašanje u proteklom razdoblju. Razmislite na koji način to koristi vama, a na koji vašim ukućanima. Kako nas u avionu upućuju na to da „u slučaju opasnosti, prvo zbrinemo sebe, a onda djecu i ostale ranjive skupine", tako vrijedi i u ovoj kriznoj situaciji.

Preneseno s Društva za psihološku pomoć

Iako se čitanje dugo smatralo ženskom aktivnošću, djeca su više zainteresirana kada im očevi čitaju – jer je to nešto posebno.

Posljednja dva velika istraživanja, ono harvardsko i ono British Journal of Educational Psychologyja, pokazala su kako očevi čitanjem priča za laku noć svojoj djeci uvelike utječu na razvoj jezika i pismenosti kod djece, kao i na to da djeca češće uživaju u čitanju. Naime, istraživanje koje je proveo BJEP (British Journal of Educational Psychology) pokazalo je kako postoji pozitivna veza između toga koliko tate čitaju (od knjiga do novina) i pojave da djeca vole čitanje i u njemu uživaju. Jedna druga studija, koju je proveo National Literacy Trust, pokazala je kako očevi koji su inače preokupirani poslom i uglavnom u stisci s vremenom, imaju velike korist od čitanja, jer se tako bolje povezuju sa svojom djecom.

Postoje i istraživanja koja govore kako djeca, kojoj očevi čitaju, postižu bolje rezultate u školi, a pogotovo u predmetima kao što je matematika.

Harvardska studija pokazala je da kada muškarci čitaju priče svojoj djeci, da ih oni ohrabruju da više koriste svoju maštu. Ovo istraživanje pokazalo je kako djeca imaju više koristi kada im tate, umjesto mama, čitaju priče za laku noć. Naime, studija je pokazala da pitanja koja muškarci postavljaju kad čitaju djeci potiču maštovite rasprave. Istraživači tvrde da je to bolje za razvoj jezika kod djece jer im se tako postavlja više izazova. Nakon što su roditelji, za potrebe studije, godinu dana čitali svojoj djeci, pokazalo se da su posebno djevojčice imale koristi kada su im čitale muške osobe.

Dr. Elisabeth Duursma, koja je vodila ovo istraživanje, tvrdi: "Utjecaj je ogroman, posebno ako su tate počele čitati djeci mlađoj od dvije godine. Čitanje se uglavnom smatra ženskom aktivnošću te su djeca više zainteresirana kada im očevi čitaju – jer je to nešto posebno".
Ona je otkrila da ovom zadatku žene i muškarci pristupaju drugačije, s time da će žene postavljati više "činjenična" pitanja, poput "Koliko jabuka vidiš?", dok muškarci više vole postavljati ona apstraktna, piše Daily Mail. "Tate će vjerojatnije reći nešto poput: "Oh, pogledaj, ljestve. Sjećaš li se onih ljestava koje sam imao u svojem kamionetu?"", rekla je dr. Duursma.

Stručnjak za roditeljstvo, Justin Coulson dodao je kako čitanje djeci proširuje njihov rječnik. "Pomažemo im da se osjećaju sigurnima i ovo će imati dubok učinak na njihove kapacitete za učenje", dodao je Coulson.

5 razloga zašto bi tate trebali čitati priče "za laku noć"
 

1. Tate čitanje priča podižu na sasvim novu razinu

Kad mama čita priču, ona se češće usredotočuje na osjećaje likova, dok je tatina verzija češće usmjerena na nešto što će djetetu imati posebno značenje.
Kad tata čita priču, nikad se ne gdje će on i dijete završiti. Hoće li nastaviti razvijati priču proizvoljno, odlutati u neki zajednički događaj na koji ih je podsjetila priča, ili pričati o tome kako su proveli dan.
Tata će češće čitanje priče pretvoriti i u igru, izmjenjujući namjero dijelove priče, samo da bi se dijete uključilo i ispravljalo ga.

2. Priče za laku noć vode do više zanimljivih priča iz stvarnog života

Tata koji "umire od smijeha" čitajući priču uživljen u izmjenu glasova, djeca koja se igraju priče koju su čula prije spavanja, i uključuju roditelje u svoju igru, obogaćuju svakodnevicu obitelji.

3. Tatino čitanje donosi više koristi dječacima

Tate se lakše emotivno povezuju s djevojčicama. Međutim, nekoliko je istraživanja pokazalo kako je čitanje "za laku noć", iako donosi dobrobiti i kćerima, jedna od aktivnosti koja promovira najjače povezivanje između tata i sinova.
Čitanje daje priliku čak i tatama koji imaju jako malo slobodnog vremena na raspolaganju, da stvore jedinstvenu i čvrstu vezu s djecom.

4. Knjige utječu na bolje ponašanje djece

Čitanje priča ne utječe samo na višu razinu pismenosti i jezične vještine, koje zajedničko čitanje jača. Zajedničko čitanje utječe na sveukupno bolje ponašanje djece, te višu razinu koncentracije.

5. Čitajući naglas, tate se oslobađaju stresa

Rutina zajedničkog čitanja priča "za laku noć" nije opuštajuća samo za djecu već pomaže i odrasloj osobi koja čita.
Istraživanje Sveučilišta u Sussexu pokazalo je kako je čitanje najučinkovitiji način prevladavanja stresa – utječe na smirenje srčanog ritma i opušta mišiće već nakon šest minuta.

Čitajući djeci i isprobavajući različite tehnike čitanja naglas, tate usavršavaju vještinu čitanja, jačaju samopouzdanje i povjerenje u vlastite roditeljske sposobnosti, a dublja veza koja se stvara između djeteta i tate utječe na tatinu veću angažiranost oko djetetova učenja (što donosi dodatne dobrobiti za dijete).

Preneseno s Roda.hr

U Rijeci se održava Program podrške roditeljstvu „Rastimo zajedno Plus“  koji je namijenjen roditeljima djece s teškoćama u razvoju do osme godine života.

Program „Rastimo zajedno Plus“ razvijen je kao dio šireg programa podrške roditeljstvu i usmjeren je pružanje dodatne podrške i informacija roditeljima djece s teškoćama kako bi se nosili sa svim zahtjevima roditeljstva uz dodatne izazove koje nosi podizanje djece s teškoćama u razvoju. Sam program je nastao u suradnji s Uredom UNICEF-a Hrvatske te se provodi diljem Hrvatske pod vodstvom educiranih i stručno osposobljenih voditeljica.

Glavni cilj Programa radionica (ciklus od 11 radionica) je stvoriti poticajno i osnažujuće okruženje u kojem roditelji s voditeljicama radionica i s drugim roditeljima razmjenjuju ideje o načinima na koje žive svoje roditeljstvo, upoznaju bolje sebe kao roditelja te prepoznaju učinkovite načine kako se nositi s dodatnim opterećenjima pod kojima žive, kao i načine na koje se odnose prema svom djetetu te doznaju i za druge moguće načine odnošenja prema djetetu.  

Radionice se provode u sklopu projekta  „Obiteljsko-rehabilitacijski programi za obitelji djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom“ čiji nositelj je Udruga „Pegaz“, Rijeka a partneri su: Centar za socijalnu skrb iz Rijeke, Konjički klub „Eohippus“ iz Vinkovaca i Centar za rehabilitaciju „Stančić“ iz Dugog Sela a financira ga Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske.

Suradnik u provedbi projekta je i Udruga za sindrom Down – Rijeka 21 u čijim će se prostorijama na adresi Užarska 4 (Rijeka) provoditi radionice. Prvi od 11 zajedničkih susreta roditelja i voditeljica će se održati u utorak 1. listopada od 18 do 20 sati.

Radionice vode Sonja Pribela Hodap i Gorana Mišćenić, psihologinje s višegodišnjim iskustvom u radu s djecom i roditeljima i licencirane voditeljice radionica.

Svi zainteresirani roditelji mogu se prijaviti za sudjelovanje u radionicama putem telefona 098 464 755 ili  e-maila t.sremec@gmail.com.
Radionice su za roditelje besplatne.

Riječ 'ne' kao da polako nestaje s roditeljskog repertoara, a stječe se dojam kako se odrasli boje da će njezinim izgovaranjem umanjiti svoju ljubav. No činimo li djetetu time uslugu ili ga još više zbunjujemo i pojačavamo njegov osjećaj nesigurnosti? Kako pronaći ravnotežu između potreba djeteta i izgradnje zdravog autoriteta roditelja otkrila nam je klinička psihologinja Ivana Ćosić Pregrad iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

Pred roditeljima su danas, vjerojatno više no ikada prije, brojni izazovi u odgoju djece. U nastojanju da ne ugroze razvoj djeteta kao slobodne individue u suvremenom svijetu mnogi se na tom putu nađu u velikim dvojbama, kako im omogućiti slobodu da se razviju u osobe koje 'misle svojom glavom', a pritom zadržati roditeljski autoritet.

Sve više roditelja svojim nasljednicima žele prije svega biti prijatelji, a jasne granice između onoga što se smije a što ne smije se gube. Previše popustljivosti, prijateljskog, a ne roditeljskog odnosa vodi do brisanja jasno postavljenih granica koje su u skladu s vrijednostima koje zastupamo i živimo.

Klinička psihologinja Ivana Ćosić Pregrad otkrila je za tportal svoje mišljenje o tzv. prepopustljivom odgoju koji je u stručnim krugovima nazvan permisivnim odgojem.

'Preuzimanje odgovornosti i vodstvo odraslih je jedna od osnovnih potreba obitelji i djece od najranije životne dobi. Iz perspektive djece posebno je važna roditeljeva osjetljivost i jasnoća u razlikovanju djetetovim potreba i želja, ali i roditeljeva prisutnost i responzivnost u odgovaranju na dječje potrebe. Djeca dobro poznaju svoje želje, no nisu uvijek u mogućnosti procijeniti koje su njihove potrebe. Zadaća roditelja je jasno komunicirati djeci koja su ponašanja dozvoljena a koja nisu, što se smije a što se ne smije i na taj način osiguravamo predvidivo i jasno okruženje u kojem djeca odrastaju. Zbilja je važno da granice koje postavljamo uvažavaju dječje potrebe, ali i potrebe roditelja i mogućnosti koje obitelj ima, ograničenja koja određena situacija u kojoj se obitelj nalazi donosi. Previše popuštati i ispunjavati djetetove želje nadajući se da će se tada osjećati sigurno uz nas ili mu ugađati kako bismo ga 'utješili' kada se osjeća loše, djetetu ne pomaže već će ga zbuniti i pojačati njegov osjećaj nesigurnosti’, objašnjava Ćosić Pregrad iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

Djeca više vjeruju onome kako se ponašamo nego onome što govorimo

Važno je s djecom otvoreno razgovarati o tome koja ponašanja odobravate, a koja ne, te na koji način nam neka ponašanja i pravila mogu pomoći da budemo sigurni, smatra psihologinja.

'I naravno djeca najviše uče gledajući i promatrajući što odrasli rade. Više vjeruju onome kako se ponašamo nego onome što govorimo. Vrijednosti koje zagovaramo i želimo naučiti djecu važno je i da sami živimo i prakticiramo u svakodnevnom životu. Na taj način smo djeci vidljivi, autentični i jasni, a iskustvo da zastupamo sebe i djelujemo u skladu sa sobom nama daje osjećaj sampouzdanja i kompetentnosti, što postaje posebno važno kada se nađemo u konfliktnim situacijama, rastrzani između različitih potreba ili između potreba i želja kao dio svakodnevnog obiteljskog života', mišljenja je ona.

Izostanak vodstva odraslih u obitelji, dodaje ona, stvara prazan, nejasan prostor u kojem se mala djeca kao i tinejdžeri osjećaju nesigurno i loše.

'Kada izostane vodstvo odraslih, djeca mogu razviti različita zahtjevna ponašanja poput agresivnosti, nametljivosti, nastoje dominirati i nametati svoja očekivanja i želje, no iza takvih reakcija djece vrlo često se krije puno nesigurnosti, zbunjenosti i usamljenosti. Djeca koja nemaju iskustvo jasnog vođenja u svojim obiteljima mogu pokazivati veće teškoće u rješavanju konflikata s drugima, teže podnose frustraciju i sami teže nauče razlikovati potrebe od želja, usmjereni su na svoje želje i pokazuju manje razumijevanja za tuđe osjećaje i potrebe', objašnjava I. Ćosić Pregrad.

Roditelj i dijete nikada nisu prijatelji

Smatra kako je velika zabluda da su roditelji i djeca prijatelji.

'Vrlo često danas i od roditelja i djece možemo čuti kako su prijatelji. Međutim, to je jedna od najvećih laži i zaista može unijeti dosta pomutnje u odnos roditelj – dijete. Roditelj može imati otvoren odnos s djetetom, osluškivati djetetovo iskustvo i mišljenje o različitim temama u obitelji, prihvaćati i uvažavati djetetove osjećaje, no roditelj i dijete nisu nikada prijatelji jer nisu ravnopravni u svojim odnosima. Upravo roditeljska uloga nama odraslima daje moć i odgovornost da vodimo dijete, da određujemo pravila u obitelji uvažavajući različite potrebe i iz te pozicije moramo djetetu reći NE kada nešto ne smije učiniti, a želje ispunjava kada procjenjujemo da možemo', kaže Ćosić Pregrad.

Porast vršnjačkog nasilja i problematičnog ponašanja tinejdžera jednim je dijelom odraz izloženosti sve učestalijoj agresivnosti kao načina rješavanja sukoba kojoj djeca svjedoče gledajući nas odrasle, a drugim dijelom upravo izostanka vodstva odraslih, što posebno dolazi do izražaja u konfliktnim situacijama, ističe psihologinja.

U ČEMU JE TAJNA

Kako izgraditi roditeljski autoritet kod djece na zdravim osnovama?

'Kako danski obiteljski terapeut Jesper Juul kaže: 'Obitelj je nježna i brižna zajednica, ali i kompleksan sustav moći u kojem se svaki pojedinac ponekad mora boriti za svoju individualnost'. Jaka obitelj ili zajednica je ona zajednica u kojoj se poštuje individualnost njezinih članova, koja kreira prostor da svatko bude kakav je i  što je  i koja otvara prostor da se osjećaji, misli, (ne)htijenja i (ne)želje mogu izraziti i biti prihvaćeni (ne nužno i ispunjeni). I upravo zato je važno da roditelji nauče reći svojoj djeci 'NE' kada to zbilja misle i osjećaju, odbacujući osjećaj krivnje jer su rastužili djecu nego otvarajući srce i ruke za prihvaćanje takvih reakcija djece kao posljedica odluke koju donijeli. Jer su odlučili preuzeti vodstvo svoje djece i obitelji', smatra psihologinja.

Vodstvo ne znači da naređujemo drugima s ciljem da ostvarimo svoje ciljeve i ono to smo zamislili, objašnjava, već uključuje sposobnost da vlastite ciljeve i vrijednosti zastupamo s upravo onoliko integriteta koliko je potrebno da se ostavi dovoljno prostora i drugima koji na taj način dobiju želju za suradnjom. 'Jednako kao što je važno biti sa djetetom, važno je pustiti djeci slobodu i prostor koji nije nužno pod okom roditelja (naravno ovisno o dobi djeteta) kako bi mogli istraživati i graditi svoj integritet i samostalnost', smatra I. Ćosić Pregrad.
 

Ne smije se osuđivati ljutnja već njezino nasilno iskazivanje

'Važno je razlikovati ljutnju kao osjećaj koji se pojavljuje kada je naš integritet napadnut ili smo onemogućeni u ostvarivanju svojih ciljeva, ne možemo raditi ono što želimo od nasilja koje ima za cilj povrijediti neku osobu i nanijeti štetu. U situacijama ljutnje i frustracije ponekad reagiramo agresivno i neprimjereno, posebno djeca i mladi koji su u procesu stjecanja socijalnih vještina. Kada se netko opetovano ponaša nasilno prema drugoj osobi, možemo govoriti o zlostavljanju i takva ponašanja i zlouporabe moći je zaista važno odmah zaustavljati. Vrlo često u reakcijama odraslih, pa tako i kroz medijski prostor, možemo vidjeti česte osude, prozivanja i obilježavanje djece i mladih kao nasilnika, zaboravljajući da se i dalje radi o djeci koja trebaju zaštitu, vodstvo i podučavanje od strane odraslih da se nose sa teškoćama i izazovima na koje nailaze u svom odrastanju i međuljudskim odnosima. Također traženje krivca za pojave otežava promjenu i umanjuje društvenu odgovornost svih nas koji živimo i oblikujemo društvo iz različitih uloga koje imamo', kaže.

Kada se djeca ponašaju agresivno, važno je jasno pokazati da ne osuđujemo njihovu ljutnju već samo nasilno iskazivanje te ljutnje, objašnjava psihologinja.

'Važno je djeci ne govoriti da se ne ljute, niti da ne pokazuje svoju ljutnju. Oni trebaju podršku nas odraslih da pronađu i upotrijebe različite kreativne načine izražavanja ljutnje. I od najranije dobi upravo izražavanje ljutnje djeca uče i vježbaju u svojim obiteljima i sa svojim roditeljima. Govoreći NE djeca komuniciraju dio sebe, nešto što ne vole, ne žele ili ne trebaju. To ne znači da se protive roditeljima ili da ne poštuju njihov autoritet, kako mi odrasli često čujemo dječje NE', smatra ona.

ZAMKE ODGOJA

Nekoliko korisnih savjeta za roditelje i djecu:

• Djetetu ne možete pružiti previše pažnje, pod uvjetom da to činite zato što želite a ne zato što mislite da morate.
• Postoje situacije i određene životne dobi djece kada će roditelji reći DA dječjim potrebama i posljedično reći NE nekim od svojih potreba, no važno je znati da to vrijedi samo za najvažnije.
• Roditelji ne trebaju u potpunosti žrtvovati sebe i zapostaviti svoje vrijednosti, osjećaje i ciljeve. Kada to učine, više nisu sposobni preuzeti vodstvo, a to je ono što djeca trebaju od odraslih.
• Pokazujući razumijevanje za djetetove osjećaje i prihvaćajući ih onakve kakvi dolaze, učimo dijete empatiji i razumijevanju koje će kasnije biti sposobno pokazati  u odnosu s drugim ljudima.

Odgajanje djeteta koje 'misli svojom glavom'

Suvremeno roditeljstvo, dodaje, zbilja donosi velike izazove pred roditelje i niz je mjesta gdje su roditelji danas izloženi jačim i raznolikijim pritiscima nego što su vjerojatno bili izloženi njihovi roditelji.

Današnji stil života i brzina kojom se stvari izmjenjuju, zbilja velika mogućnost izbora kao i nedostatak jasnih i stabilnih društvenih vrijednosti je kontekst koji otežava roditeljskih posao i doprinosi stalnom preispitivanju nas kao roditelja, naših osobnih vrijednosti i načina na koji ih živimo.

'Ovisno o tome što želimo podučiti svoju djecu, kakve vrijednosti im želimo prenijeti i koje osobine i ponašanja bismo željeli vidjeti kod svoje djece kada odrastu, od najranije dobi kao roditelji usmjeravamo i vodimo djecu kroz različite svakodnevne ali i neke životne situacije pa im onda i postavljamo neke granice u skladu s tim vrijednostima koje zastupamo i živimo. Time stvaramo prilike u kojima će djeca moći učiti i razvijati sve one osobine i ponašanja koja bismo željeli vidjeti kod njih uz roditeljsku podršku, razumijevanje i prihvaćanje', objasnila je Ćosić Pregrad.

Ukoliko želimo da dijete odraste u osobu koja zna razlikovati želje od potreba i koja 'misli svojom glavom' , dodaje psihologinja, nužno je da se u roditeljskoj ulozi ponašamo u skladu s tim čak i kada smo izloženi pritisku djeteta koje u određenom trenutku zagovara svoju želju.
 

'I takve situacije uvijek donose konflikt i nemoguće je zadovoljiti sve uključene.  Konflikti su dio života, posebno obiteljskog, a djeci treba podrška roditelja da nauče nositi se i sa situacijama nezadovoljstva, frustracije, ljutnje i razočaranja  jer je i to dio života. Kada roditelji kažu djeci jasno i odlučno 'ne' rukovodeći se osobnim vrijednostima i poštujući svoje osobne i obiteljske vrijednosti, uz istodobno uvažavanje i prihvaćanje djetetove želje (ali ne i njeno ispunjavanje), konflikt do kojeg dolazi manje je štetan za odnos roditelj – dijete nego konflikt koji nastaje kada roditelj prekorači vlastite granice ispunjavajući djetetovu želju', rekla je psihologinja.

Preneseno s T portala

Sjedilački način života ima dugotrajne posljedice na naše zdravlje. Toga smo svi svjesni i o tome se srećom sve češće priča. No, cjelodnevno sjedenje ne ostavlja posljedice samo na odrasle ljude. Ostavlja posljedice i na djeci.

Zdravstveni sustavi različitih država, kao i razne udruge i organizacije, već duže vrijeme vode borbu s pretilošću djece. Sama hrana koju konzumiraju u školama samo je jedan problem. Drugi je taj što većinu dana djeca sjede, a koji sat tjelesnog odgoja u školama ne može puno pomoći. Zato je jedna američka škola odlučila stati na kraj sjedenju.

Prva škola koja je u potpunosti zamijenila klasične stolove i stolice

Osnovna škola Vallencito u San Rafaelu, Kalifornija, SAD, postala je prva škola koja je uvela stajaće stolove u učionice. Iako već postoje škole u kojima su ovakvi stolovi dostupni, ova škola je postala prva koja je u potpunosti zamijenila klasične stolove i stolice sa stajaćim stolovima. Na početku učenici možda i nisu bili toliko oduševljeni s idejom, ali su je vrlo brzo prihvatili.

„Stajanje mi potroši jedan dio energije pa se mogu koncentrirati bez meškoljenja na stolici“, izjavila je učenica Meadow McPherson za CBS News.

No, nisu samo učenici zadovoljni s novim načinom rada, već i sami profesori koji su primijetili da su učenici, od kad je škola uvela ove stolove, bolje fokusirani, produktivniji i imaju više samopouzdanja.

Od 22 učionice koje se nalaze u školi, njih 19 je zamijenilo obične stolove i stolice za stajaće stolove, a ostale tri dobit će ih do kraja godine. Uz stajaće stolove učenicima su dostupne i stolice za njih, ali većinu vremena ostaju neiskorištene. Osim povećanja produktivnosti, ovi stolovi omogućuju djeci da se kreću jer više nisu „prikovani“ za stolicu, niti ne moraju stajati na mjestu, kao „kipovi“, dok rade.

Osim što su stajaći stolovi dobri za povećanje produktivnosti, imaju i pozitivne posljedice za njihovo fizičko zdravlje. Ne samo zdravlje djece, već svih ljudi koji žive sjedilačkim načinom života.

„Povećavate tonus mišića nogu, poboljšavate cirkulaciju i arterijsku funkciju i naravno, svakog sata potrošite par kalorija više što može dovesti do velikih promjena“, objas nio je prednosti stajaćeg stola dr. Steven Mittelman, direktor Programa za dijabetes i pretilost Dječje bolnice Los Angeles.

Jedan sat tjedno, u danskim školama u okviru redovite, obavezne nastave, učenici slušaju o tome kako si međusobno pomagati i  natjecati se samo sa  samima sobom.

Danska je jedna od najsretnijih zemalja na svijetu. Prema rezultatima UN-ovog Svjetskog izvještaja o sreći, važnog istraživanja koje od 2012. godine rangira 155 najsretnijih zemalja na svijetu, Danska se već sedam godina nalazi u prve tri najsretnije zemlje na globalnoj razini. Činjenica da je od 1993. godine učenje o empatiji u školama obavezno, sigurno je faktor koji doprinosi razini sreće u zemlji.

Empatija pomaže izgradnji međuljudskih odnosa, sprečavanju zlostavljanja i uspjehu na poslu. Ona potiče razvoj vođa, poduzetnika i upravljača. „Empatični tinejdžeri“ često su uspješniji jer su više fokusirani na ciljeve u usporedbi sa svojim narcisoidnijim vršnjacima.

U danskim je školama jedan sat tjedno posvećen lekcijama iz empatije, u okviru sata jednostavno nazvanog "Vrijeme nastave", a namijenjen je učenicima starosti od 6 do 16 godina. Ovaj je sat sastavni dio danskog nastavnog plana i programa. Vrijeme provedeno na satu empatije jednako je važno kao i primjerice, engleski jezik ili matematika. Na ovim satima, učenici raspravljaju o svojim problemima, bez obzira jesu li povezani sa školom ili nisu, a onda cijeli razred zajedno s nastavnikom, pokušava pronaći rješenje temeljeno na stvarnom slušanju i razumijevanju. Ako nema nikakvih problema koje treba raspraviti, djeca jednostavno provode vrijeme zajedno se opuštajući i prakticirajući hygge – pojam koji nema doslovan prijevod (može biti i glagol i pridjev), a predstavlja fenomen usko vezan za dansku kulturu. Najbliže objašnjenje bi bilo „intimnost stvorena s namjerom“. U zemlji u kojoj noć pada vrlo rano tijekom godine, pada kiša, sivo je… hygge donosi svjetlost, toplinu i prijateljstvo, te stvara zajedničku intimnu atmosferu punu dobrodošlice. To je ključni koncept dobrobiti Danaca. Također, postaje i globalni fenomen: Amazon prodaje više od 900 knjiga na temu hyggea, a Instagramom kruži preko 3 milijuna postova označenih #hygge.
 

Američka autorica i psihologinja Jessica Alexander, autorica knjige „The Danish Way of Parenting: What the Happiest People in the World Know About Raising Confident, Capable Kids“ [Danski način odgajanja djece: što najsretniji ljudi na svijetu znaju o odgoju samopouzdane, sposobne djece], koju je napisala u suradnji s danskim psihoterapeutom Ibenom Sandalom, a prevedena je na 21 jezik, provela je terensko istraživanje kako bi razumjela kako to Danci uče empatiju.

Jedan od načina za učenje empatije je i timski rad, na kojem se temelji 60% zadataka u školi. Fokus nije  u nadmašivanju ostalih, već u odgovornosti u pomaganju manje darovitima. Iz istih razloga se Danska smatra i jednim od najboljih mjesta za rad u Europi.

Natječu se isključivo sami sa sobom, a ne s drugima. Danske škole ne nude ni nagrade ni trofeje učenicima koji su izvrsni u školskim predmetima ili sportovima kako ne bi poticali natjecateljski duh. Umjesto toga, škole prakticiraju kulturu motivacije za napretkom, koja se mjeri isključivo na individualnoj osnovi.

„Danci ostavljaju puno prostora za slobodnu igru, koja djecu uči empatiji i sposobnostima pregovaranja. Igranje u  prirodi smatra se edukativnim alatom još od 1871.“ objašnjava Jessica Alexander.

Tu je i zajedničko učenje, koje se sastoji od spajanja djece sa različitim slabostima i snagama u različitim školskim predmetima kako bi si međusobno pomagali na satovima i radili zajedno na različitim projektima. To ih od najranije dobi uči da niko ne može uspjeti sam i da se pomaganjem drugima postižu bolji rezultati.

„Dijete prirodno talentirano za matematiku neće postići puno ako ne nauči surađivati s drugima. Trebat će mu pomoć oko drugih predmeta. To je odlična lekcija za djecu od najranije dobi, jer nitko ne može ići kroz život sam. Mnoge studije pokazuju da kada nešto nekome objasnite, na primjer neki matematički problem, ne samo da ga i sami usvojite bolje nego da ste ga samo naučili, već razvijate i vještine empatije koje se onda dodatno osnažuju time što morate paziti na način na koji ta druga osoba prima informacije i morate se staviti na njeno mjesto da razumijete kako funkcionira učenje.“

Pohađanje sata o empatiji pruža ogromno zadovoljstvo i radost danskoj djeci i  priprema ih da odrastu u sretne odrasle osobe.

Prijevod: Harfa d.o.o.
Izvor: Morning Future

Čak je i Einstein kao dijete bio sasvim običan. Sada jedna nova knjiga preispituje našu preopterećenost IQ-om i tvrdi da odrasli mogu pomoći gotovo svakom djetetu da postane darovito.
 

Istraživanja pokazuju da je mozak fleksibilan – moguće je stvoriti nove neuronske puteve i poboljšati IQ uz pravu podršku i ohrabrenje.

Kad je Maryam Mirzakhani preminula u tragično ranoj dobi od svega 40 godina, vijesti su o njoj govorile kao o geniju. Kao jedina žena koja je osvojila Fieldsovu medalju, matematički ekvivalent Nobelove nagrade, i profesorica koja je od svoje 31. godine predavala na Stanfordu, ova akademkinja rođena u Iranu svoj je uspon počela još u tinejdžerskim godinama kad je osvajala zlatne medalje na matematičkim olimpijadama.

Bilo bi lako pretpostaviti da je osoba tako posebna kao Mirzakhani sigurno bila jedna od one darovite djece koja pokazuju izvrsnost još u djetinjstvu. Govorimo o onima koji u dobi od pet godina čitaju Harryja Pottera ili su nedugo zatim primljeni u Mensu. To su djeca koja polažu srednjoškolske testove iz matematike iako još uvijek uče o jednoznamenkastim brojevima ili pak oni vrlo rijetki poput Ruth Lawrence, koja je bila primljena na Oxford dok su njeni suvremenici još bili u osnovnoj školi.

Ali ako pogledate bliže, otkrit ćete jednu sasvim drugačiju priču. Mirzakhani je rođena u Teheranu, kao jedno od troje djece u obitelji srednje klase, a otac joj je bio inženjer. Jedini neobičan dio njezinog djetinjstva bio je Iransko-irački rat, koji je obitelji otežavao život u njezinim ranim godinama. Srećom, rat je završio kada je išla u srednju školu.
 

Mirzakhani je pohađala vrlo selektivnu školu za djevojčice, ali nije ju zanimala matematika, već čitanje. Obožavala je romane i čitala bi sve na što je mogla naići. Zajedno sa svojom najboljom prijateljicom na putu od škole do kuće obilazila bi knjižare u potrazi za knjigama.  

Što se tiče matematike, bila je prilično loša u prvim godinama srednje škole, ali počela se zanimati za nju kad joj je stariji brat rekao što je naučio. S njom je podijelio poznati matematički problem iz časopisa koji ju je fascinirao – i tako je sve počelo. Ostalo je matematička povijest.
 

Je li njena priča neobična? Očito nije. Većina je nobelovaca u djetinjstvu bila sasvim obična. Einstein je sporo učio govoriti, a obiteljska sluškinja prozvala ga je budalastim. Nije uspio položiti opći dio prijemnog ispita na Politehničkom fakultetu u Zürichu – iako su ga primili zbog visokih rezultata iz fizike i matematike. U početku mu je bilo teško na poslu jer nije uspio dobiti akademsko radno mjesto, a nisu ga imali u vidu za unapređenje i posao u Švicarskom patentnom uredu jer nije bio dovoljno dobar u strojnoj tehnologiji. No nije odustajao pa je na kraju svojom teorijom relativnosti „popravio” zakone Newtonove mehanike.

Lewis Terman, jedan od prvih američkih pedagoških psihologa, 1921. godine proveo je istraživanje u kojem je kroz život slijedio 1470 Kalifornijaca koji su se istaknuli u tada novim dostupnim testovima inteligencije. Iako je Terman to očekivao, nitko od njih nije završio kao veliki mislilac svoga doba. Ali promaknula su mu dvojica budućih dobitnika Nobelove nagrade – fizičari Luiz Alvarez i William Shockley – koje je izuzeo iz istraživanja jer njihovi rezultati na testovima nisu bili dovoljno visoki.
 

Postoji niz istraživanja o izvedbi koja su provedena u prošlom stoljeću, a koja predlažu da izvedba nadilazi provjerenu inteligenciju. Povrh toga, istraživanja jasno pokazuju da se mozak može mijenjati te da se mogu stvarati novi neuronski putevi, a IQ nije stalan. Samo zato što možete čitati Harryja Pottera u dobi od pet godina ne znači da ćete u tinejdžerskim godinama i dalje biti ispred svojih suvremenika.

Prema riječima moje kolegice, profesorice Deborah Eyre, s kojom sam surađivala na knjizi Great Minds and How to Grow Them, najnovija neuroznanost i psihološka istraživanja tvrde da većina ljudi, osim ako nisu kognitivno ograničeni, može dostići razinu uspjeha koja se u školi povezuje s talentiranim i darovitim učenicima. Međutim, moraju usvojiti ispravne stavove i pristupe učenju i razvijati obilježja uspješnosti – znatiželju, upornost i naporan rad – a taj pristup Eyre naziva „učenjem visokih performansi”. Najvažnije od svega, potrebna im je odgovarajuća podrška u razvoju tih pristupa – kako kod kuće tako i u školi.

Pa postoji li uopće takvo nadareno dijete? Riječ je o vrlo spornoj ideji. Profesor Anders Ericsson, istaknuti obrazovni psiholog s Državnog sveučilišta Florida, koautor je knjige Peak: Secrets of New Science of Expertise. Nakon što je 1980. proveo istraživanja o raznim postignućima, od glazbe do pamćenja i sporta, on ne smatra da se jedinstveni i urođeni talenti nalaze u srcu izvedbe. On tvrdi da se stručnjak rađa nakon promišljene vježbe koja vas prati na svakom koraku i na koju utrošite oko 10 000 sati. No to nije čarobni broj. Oni najuspješniji, naravno, rade i puno više, a neki, poput Mirzakhani, često nađu svoju jedinstvenu perspektivu.

Ericssonovo istraživanje o pamćenju posebno je zanimljivo jer su slučajno odabrani učenici, koji su radi istraživanja učili o tehnikama pamćenja, nadmašili one za koje se mislilo da imaju urođeno superiorno pamćenje – one koje biste mogli nazvati nadarenima.

Došao je na ideju da istraži učinke promišljene vježbe zbog incidenta u školi – u partiji šaha pobijedio ga je mladić koji je inače stalno gubio. Njegov je protivnik očito vježbao.

No možda je rad Benjamina Blooma, još jednog istaknutog američkog prosvjetnog radnika iz 80-ih godina prošlog stoljeća, najviše potaknuo na razmišljanje i naglasio ideju o tome da je obitelj važna za koncept uspjeha i dobre izvedbe.
Bloomov tim promatrao je skupinu ljudi s izuzetno velikim postignućima u različitim disciplinama – baletu, plivanju, sviranju klavira, tenisu, matematici, kiparstvu i neurologiji – te proveo intervjue i s pojedincima i njihovim roditeljima.

Otkrio je obrazac: roditelji potiču i podržavaju svoju djecu posebno u područjima u kojima i sami uživaju. Bloomovi su izvanredni odrasli ljudi vrijedno i dosljedno radili na nečemu što ih fascinira odmalena, a pokazalo se da i njihovi roditelji imaju vrlo izraženu radnu etiku.
 

Iako se općenito sumnja u urođenu darovitost i druge čimbenike koji mogu biti važni, sigurno je da se ponašanja povezana s visokom razinom izvedbe mogu ponoviti i da se većina može čak i naučiti – čak i osobine poput znatiželje.

Eyre kaže da znamo kako izuzetno uspješni ljudi uče. Na temelju toga razvila je pristup (uspješnom) učenju koji objedinjuje ono što naziva naprednim kognitivnim značajkama, kao i vrijednosti, stavove i obilježja dobre izvedbe. Na tome radi sa skupinom prvih takvih škola – u Velikoj Britaniji i inozemstvu.

No da bi se postigao uspjeh u svim klasama i kulturama, taj sustav moraju usvojiti i obitelji. Istraživanja u Britaniji ukazuju na razliku koju roditelji čine ako sudjeluju u jednostavnim predškolskim aktivnostima u kući, primjerice ako podupiru čitanje. U kasnijim godinama ta se podrška ogleda u boljim školskim rezultatima, tvrdi istraživanje koje je kroz 15 godina proveo tim sa sveučilišta u Oxfordu i Londonu, i to u predškolskim ustanovama i osnovnim i srednjim školama.

Šokantno srodno istraživanje, koje je detaljno promatralo 24 od 3000 ispitanih pojedinaca koji su doživjeli uspjeh unatoč svim izgledima, otkrilo je nešto značajno u onome što se događalo kod kuće. Polovica ispitanih imala je besplatan obrok u školi zbog siromaštva, više od 50 posto ispitanika živjelo je s jednim roditeljem, a četiri od pet ispitanika živjela su u ugroženim područjima.

Intervjui su itekako potvrdili važnost odrasle osobe ili odraslih u djetetovu životu koji cijene i podržavaju obrazovanje, bilo da se radi o djetetovoj užoj ili široj obitelji ili pak široj zajednici. Djeca su govorila o potrebi marljiva rada u školi te koliko je važno slušati na satu i nikad ne odustati. Spomenuli su ključne odrasle osobe koje su potaknule te stavove.
 

Einstein, pojam genija, očito je imao karakter te bio znatiželjan i odlučan. U ranom se životu borio s odbacivanjem, ali to ga nije zaustavilo. Je li za sebe mislio da je genij ili čak nadaren? Ne. Jednom je napisao: „Nisam ja toliko pametan – samo jednom problemu posvećujem više vremena. Većina ljudi kaže da upravo intelekt čini velikoga znanstvenika. U krivu su – potreban je karakter.”

A što je s Maryam Mirzakhani? Njezini objavljeni radovi opisuju nekoga tko je bio otporan, znatiželjan i uzbuđen zbog onoga što je činio. Jedan komentar to savršeno opisuje: „Naravno, najbolji je dio onaj aha-trenutak, uzbuđenje zbog otkrića i uživanje u razumijevanju nečeg novog, osjećaj kao da ste na vrhu planine i imate jasan pogled. Ali većinom mi je matematika poput dugog pješačenja, bez staze i bez kraja na vidiku.”

Taj ju je put odveo do visina originalnih istraživanja matematike u okrutno kratkom životu. To zvuči kao nešto nedostižno. Možda je to bio njen dar.

Napisala: Wendy Berliner
Prijevod: Harfa