Besplatna (za iznose iznad 35 eura) i brza dostava.
O Harfi
Prodajna mjesta
Besplatna (za iznose iznad 35 eura) i brza dostava.
O Harfi
Prodajna mjesta
Plač, čvrsto obavijene ruke oko vrata mame ili tate te pogled od kojeg se slama srce, normalne su reakcije djeteta koje prolazi kroz strah od odvajanja od najbliže osobe.
Ako vaša beba ovog tjedna kreće prvi put u jaslice, glava će vam vjerojatno biti prepuna briga i pitanja. Jasličke grupe prvi put se odvajaju od roditelja i ostavljaju na brigu nepoznatim tetama s kojima tek trebaju uspostaviti povezanost. Plač, čvrsto obavijene ruke oko mame ili tate i pogled koji slama srce sasvim su normalne reakcije djece koja su do sada navikla na blizinu isključivo ljudi za koje su vezani. To su najčešće roditelji te starija braća i sestre.
Ovu novu situaciju odvajanja od roditelja djeca doživljavaju kao po život opasnu prijetnju, piše portal Aha parenting. Vaše dijete će s vremenom naučiti da se vi vraćate svaki dan, ali u početku to nije sposobno razumjeti u potpunosti.
Sve dok se ne poveže s tetom u vrtiću i ne shvati da ona može ispuniti sve njegove ili njezine potrebe, dijete se neće osjećati sigurno. Zato je važno u početku potaknuti povezivanje djeteta i tete, ali i još nekoliko drugih stvari koji će djetetu i vama olakšati polazak u jaslice.
1. Potaknite povezivanje s tetom
Roditelji trebaju shvatiti da se dijete nikad neće naučiti biti odviknuto od vas. Samo će se početi osjećati sigurno s nekim drugim. Zato je dobro da vi sami pokušate pokazati djetetu da se može pouzdati u tetu u vrtiću. Dopustite im da se zajedno zabave i da stvore svoje dobro iskustvo zbog čega će djetetu i drugi dan biti ugodno s tetom. Pokažite djetetu da i vi vjerujete u tetu u načinu na koji razgovarate s njom.
2. Prilagodba je važna
Odvojite vrijeme da provedete s djetetom tjedan ili dva u prilagođavanju na vrtić.Svaki vrtić ima svoja pravila. Obično ćete u početku biti s djetetom u sobi i postepeno sve duže izbivati. Čim vidite da se dijete opustilo, sjedite sa strane i pustite da se igra. Budite više promatrač, a ne aktivni sudionik, kako bi se što više samo prilagodilo na novu situaciju.
3. Razvijte svoj pozdrav
Možete zajedno zaplesati ili pročitati kratku priču i potom poljubiti, zagrliti dijete, reći mu da ga volite i da ono voli vas i da će mama doći u 16 sati. Potom predajte dijete teti u vrtiću. Svaki dan ponavljajte istu rutinu i odolite porivu da skratite ili produžite tu rutinu. To će pomoći djetetu da shvati što može očekivati.
4. Poznata igračka ili neki drugi predmet
Preporučuje se u početku ponijeti nešto uz što će se dijete osjećati sigurnije. To može biti omiljena igračka, duda, bočica ili mamin šal. No nemojte se iznenaditi ako to baci iz protesta – jer ništa od toga ne može zamijeniti vas.
5. Razgovarajte s djetetom što se događa
Objašnjavajte gdje idete i zašto. Pokušajte to ispričati na zabavan način. Npr.: Najprije ćemo ja i ti zaplesati. Potom ćemo otići u vrtić gdje ima druge djece i gdje ćete se igrati. Izljubit ćemo se, zagrliti, reći da se volimo i mama će te predati teti. Potom ćete vas dvije mahati mami s tvojom omiljenom lutkicom. Malo ćeš plesati s tetom i upoznati nove igračke. Potom ćete ručati, malo odspavati i nakon što nešto malo popapate mama će doći po tebe. Mama će svaki dan doći po tebe.
6. Nemojte se iskradati
Još je gore ako netragom nestanete nego ako objasnite da sada odlazite. Pred djetetom će ostati neobjašnjiva praznina i odvajanje od vas će postati još teže i dugotrajnije. Kada počne plakati, smireno recite djetetu: 'Znam da ne želiš da sad idem, ali doći ću odmah nakon ručka. Mahat ću ti na odlasku. Teta će te držati dok mi mašeš.'
Tada otiđite. Oduprite se potrebi da se vratite i utješite svoje uplakano dijete. Možda vam neće mahati još tjednima, ali vi uvijek mašite njemu.
7. Popričajte s tetom o tješenju
Preusmjeriti dijete koje plače na nešto drugo, npr. na igračku, uglavnom je kratkoročno rješenje. Dijete će opet početi plakati. Razgovarajte s tetama što je vama najviše pomoglo kako bi olakšali da taj proces prođe što lakše. Možda je to odlazak do prozora i gledanje ptica, objašnjavanje da ste vi otišli i da ćete se vratiti, pjevanje određene pjesmice i sl.
8. Nemojte kasniti
Ako pojede nakon što se probudilo i vi niste došli kako ste obećali, otežat ćete i djetetu i sebi proces prilagodbe. Držite se obećanog djetetu jer ćete tako održati postojeće povjerenje.
9. Nadoknadite pažnju i ljubav kada ste skupa
Očekujte povećanu potrebu za vama. Dijete trenutno prolazi veliku promjenu i treba vašu prisutnost, da ga grlite, smirite i pokažete da ga jako volite. Također, osigurajte mu i puno smijeha i zabave kako bi se oslobodilo svih napetosti koje je proživjelo tijekom dana. Mazite se što više kako bi se osjećalo voljenim.
10. Vaše će dijete s vremenom prerasti strah od odvajanja
Neka djeca se brzo naviknu na jaslice, neka postepeno, a neka se nikad ne priviknu. S vremenom ćete i vi upoznati kako će vaše dijete reagirati. U početku možete očekivati više traženja pažnje, češće izljeve bijesa, noćna buđenja i različite oblike protesta. Ostanite smireni i pokušajte razumjeti da vaše malo dijete prolazi kroz veliku promjenu i da ste vi najveći oslonac koji treba. Dajte mu ljubavi i pažnje koliko god je traži u ovom periodu.
Preneseno s Klokanice
Od ponedjeljka u Hrvatskoj neće raditi škole i vrtići i mnogi će se roditelji i djeca naći u situaciji da će na jednom novom emocionalnom, ali i organizacionom nivou osjetiti trenutačnu društvenu krizu proizašlu širenjem COVID-19 virusa u Europi. Ovo je normalno i očekivano i trebat će koji dan da se svi prilagode novonastalim okolnostima.
O ovoj situaciji svakako je potrebno razgovarati s djecom svih uzrasta. Ponekad među roditeljima možemo čuti stav da su djeca predškolske dobi premala da s njima razgovaramo "jer ionako ništa ne razumiju", a za starije teenagere "oni su veliki i onako sve znaju". Potrebno je ipak, u krugu obitelji otvoriti razgovor o situaciji i pružiti djeci informacije, priliku za postavljanje pitanja kao i za podršku koju mogu pružiti primarno roditelji.
Niže navodimo neke od tema na koje predlažemo da obratite dodatnu pažnju.
1. Djeci je potrebno objasniti zašto pojačano pazimo na higijenu, a ne samo nametnuti pravilo iz straha i panike a bez objašnjenja jer tada djeca zapamte paniku i strah, a ne i razlog, odnosno objašnjenje. Dakle potrebno je reći da postoji virus koji se zove COVID-19 koji se brzo širi zbog čega pokušavamo sve što možemo da ga u tome spriječimo. Kako znamo da se širi preko ruku, kašljanja i kihanja potrebno je posebno paziti na pranje ruku i način na koji kašljemo i kišemo. Pojasniti i pomoći oko toga možete i ovako:
– Djeci predškolske dobi na konkretan način pokazati zašto je važno držati se higijenskih preporuka. Primjerice staviti u prskalicu za vodu boju kako bi se pokazalo koliko daleko kapljice mogu ići, ruke posuti šljokicama i prvo probati oprati vodom, a zatim sapunom i vodom 20 sekundi pa će djeca vidjeti razliku
– Sjetite se pjesmice koju dijete može pjevati kako bi mjerilo vrijeme za pranje ruku ili zajedno smislite obiteljsku pjesmu ili pak dajte staroj melodiji novi tekst i tako unesite i malo humora i zajedništva u situaciju
– Pomognite djeci da sami osmisle podsjetnike koji će ih upozoravati na higijenu. Starijoj djeci mogu od pomoći biti aplikacije na mobitelima ili slično.
Nastojanje da ostanemo usmjereni na proaktivno djelovanje i isticanje onoga što možemo učiniti ojačava nadu i pomaže djeci (ali i nama odraslima) da zadržimo osjećaj kontrole u situaciji koja je nepredvidiva i neizvjesna.
2. Nemojte se pred djecom praviti da niste zabrinuti i negirati ili umanjivati problem. Djeca znaju prepoznati roditeljski strah i paniku jer je to jedan od njihovih osnovnih bioloških mehanizama preživljavanja. Zbog toga je važno razgovarati o osjećajima umjesto prikrivati ih. Ako ih prikrivamo i umanjujemo djeca znaju da nešto nije u redu, ali ne znaju prepoznati što ne valja i to može dovesti do još većeg straha i fantazija, pogotovo u mlađe djece. Također pokazujući pred djecom vlastite emocije roditelji modeliraju djeci kako izražavati emocije i kako se nositi s njima osobito onima koje jesu neugodne i intenzivnije i većina nas ima poriv pobjeći od njih.
– Recite djeci da ste zabrinuti, ali isto tako i da upravo zbog toga radite sve što možete kako bi zaštitili sebe, njih i bližnje. Ponovite im što sve činite (higijena, smanjeni socijalni kontakti, izbjegavanje javnih zatvorenih prostora) upravo zato što želite postupati odgovorno.
– Razgovarajte s njima o tome na koji način se možemo umiriti kada smo zabrinuti – uživati u nekoj omiljenoj aktivnosti, igrati se, razgovarati s prijateljima, gledati ili slušati nešto opuštajuće i smiješno, zezati se i smijati, čitati, vježbati…
– Imajte na umu da već to što imenujemo svoje emocije i govorimo o stvarima koje ih potiču, pomaže da reguliramo sebe i da se osjećamo stabilnije.
– Normalizirajte djeci situaciju. Recite im da je normalno da smo nekada zabrinuti i zbog toga oprezniji i da su to osjećaji koje svi ljudi, pogotovo u ovakvoj situaciji, imaju. Strah je korisna emocija koja nam pomaže da se čuvamo i zaštitimo od neugodnih i potencijalno za nas opasnih situacija.
3. Informirajte prvenstveno sebe pa onda djecu. Informacije tražite na relevantnim i ne senzacionalističkim izvorima poput stranice Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.
– Provjerite što su djeca čula o virusu u školi, vrtiću, od prijatelja ali i od odraslih. Svakako vi inicirajte razgovor s njima jer, pogotovo ukoliko uoče vašu uznemirenost, djeca to neće učiniti sama.
– Razgovor je najbolje započeti provjeravajući najprije što dijete već zna i s kakvim informacijama se već susrelo. Ispravite netočne informacije koje djeca imaju, recite im da to što su ju čuli od odrasle osobe ili nešto pročitali na portalu ili čuli na vijestima ne znači nužno da je točna informacija.
– U ovakvim situacijama širenje dezinformacija je jako izraženo i sve te dezinformacije nađu svoj put do djece. Prilikom davanja informacija važno je voditi računa o djetetovoj dobi, emocionalnoj i kognitivnoj zrelosti ali i djetetovim osobitostima i dosadašnjim iskustvima. Najbolje je dati odgovor koji je činjeničan i kratak, a djetetu pružiti priliku da pita dalje. Predugački odgovori zbunjuju (pogotovo malu djecu) i preplavljuju ih informacijama koje oni ne mogu odmah usvojiti i proraditi. Npr. možete reći nešto poput: „virus je sitno, sitno biće od kojeg se možemo razboljeti“, „zove se COVID 19“, „od njega kašlješ i imaš temperaturu“…
– Ako ne znate odgovor na neko pitanje recite to djetetu i recite da ćete saznati pa odgovoriti na pitanje. Ukoliko je dijete starije dobi (viši razredi osnovne ili srednja škola) možete i zajednički potražiti odgovor i pri tome ih podučiti kako tražiti relevantne i valjane informacije online.
4. Dogovorite s djecom kako će izgledati dani kada ne idu u školu. Pri tome može pomoći:
– Pitajte njih što bi im pomoglo i trebalo da se osjećaju mirnije, osobito ukoliko dio dana moraju provesti sama kod kuće i ako je to za njih relativno novo iskustvo
– Dogovorite kako ćete komunicirati ako ste vi na poslu
– Napišite im brojeve telefona bliskih osoba koje mogu nazvati ako se osjećaju uznemireno, a sami su kod kuće
– Dogovorite plan dana i dnevne rutine uzimajući u obzir njihove želje i potrebe ali i obaveze poput škole i domaćih zadaća online
– Posvetite dio dana prepričavanju toga kako je svima prošao dan, napravite zajednički obiteljski crtež, pjesmicu, vic, vježbu dana
– Mlađoj djeci osigurajte dovoljno vremena i prostora za spontanu i nestrukturiranu igru, a starijoj kontakte s vršnjacima putem društvenih mreža. Ovo je krizna i neuobičajena situacija i u redu je uvesti neka nova pravila ili prilagoditi već postojeća kako bi lakše prošli kroz ovu situaciju.
– Potaknite djecu da kontaktiraju s vršnjacima na one načine koji su prikladni situaciji: skype, poruke, online grupe i slično. Možete dati djetetu i neku bilježnicu u koju će bilježiti i crtati sve ono što bi željeli podijeliti i raditi s prijateljima a sada ne mogu.
– Iskoristite vrijeme kod kuće za sve one stvari koje ste dugo željeli ali ne stižete: izvadite društvenu igru koju ste već neko vrijeme htjeli naučiti igrati, skuhajte jelo za koje treba više vremena, pogledajte crtić koji je djeci najdraži, slušajte priče za djecu (ima ih na YouTubeu), naučite djecu nešto što volite raditi, pričajte im o tome kako je bilo kada ste bili djeca…
5. Izbjegavajte kontinuiranu izloženost medijskim sadržajima.
– Pokušajte se ograničiti na informiranje samo dva do tri puta dnevno.
– Izbjegavajte TV i radio kao stalnu zvučnu kulisu u prostoru u kojem boravite jer to su sadržaji koje će neminovno čuti djeca.
– Izbjegavajte telefonske razgovore o virusu pred djecom i vodite računa o tome da vas djeca slušaju i onda kada mislite da ste se izolirali (primjerice igraju se pa vi razgovarate u drugoj sobi). Pogotovo ako vide da ste uznemireni, potrudit će se da vas čuju
– Ukoliko djeca i čuju neku uznemiravajuću vijest razgovarajte s njima o tome, stavite stvari u kontekst i objasnite im njima primjerenim rječnikom.
– Zajedno s djecom možete osmisliti metode kontrole za bivanje online jer i odrasli se trenutačno teško suzdržavaju. Primjerice namjestite kuhinjski timer na desetak minuta pa ugasite mobitele kada zazvoni, pustite dvije tri omiljene pjesme i kada završe ugasite mobitele i slično. Pokažite djeci kako se disciplinirati jer oni to uče od vas.
6. Činite ono što vama pomaže kada vam je teško. Na taj način podučavate svoju djecu vlastitim primjerom o tome na koji način biti podrška samome sebi i kako tražiti podršku od drugih. To je vrijedna lekcija i inače u životu, a korisna je upravo sada. Zadržite što je moguće više svoje obiteljske rutine (poput rituala spremanja na spavanje, zajedničkih obroka, kućanski zadataka i sl.), kućnih pravila i načina na koji se družite i provodite vrijeme kada ste zajedno. Sve ono što je poznato pomaže i daje osjećaj sigurnosti u situacijama koje su nove, nepoznate i neizvjesne.
Kinezi koriste dvije riječi za riječ kriza: wei = rizik, opasnost i ji = prilika, mogućnost. Upravo to možda najslikovitije objašnjava zašto ćete od psihologa često čuti rečenicu: „Kriza je i šansa.“, šansa da iz nje izađemo bolji i osnaženiji nego što smo bili. Kao ljudi solidarniji, kao obitelj povezaniji, kao djeca sigurniji u sebe i s nekim novim vještinama za nošenje s nedaćama i teškim trenucima u životu.
Preneseno sa stranica Zagrebačkog psihološkog društva
Napisale: Sena Puhovski i Ivana Ćosić Pregrad
Literatura:
Arambašić, L. (2012.) Psihološka prva pomoć nakon kriznih događaja, Naklada Slap, Jastrebarsko
Ayalon, O. (1995.) Spasimo djecu: priručnik grupnih aktivnosti za pomoć djeci u stresu, Školska knjiga, Zagreb
Evo nekih web stranica na kojima možete naći dodatne i vjerodostojne informacije:
https://www.hzjz.hr/
https://www.apa.org/practice/programs/dmhi/research-information/social-distancing
https://ckzg.hr/index.php/2020/02/06/auto-skica/
Za psihološku pomoć možete se javiti na:
Telefon za psihološku pomoć – 01 48 28 888 svakog radnog dana od 10 – 22h.
Hrabri telefon – 0800 0800
U sljedećim redovima dotaknut ću se teme roditeljstva i odgovornosti roditelja koja je, kako i u knjizi „IQ djeteta – briga roditelja“ navodi dr. Ranko Rajović, ključna i svakodnevna, jer mnogi roditelji ni ne znaju da, dozvoljavanjem pojedinih aktivnosti, onemogućavaju pravilan razvoj svoje djece.
Roditeljstvo i odgovornosti roditelja
Kao defektolog i NTC praktičar, često se susrećem s djecom i njihovim roditeljima, i nerijetko su pitanja slična, usmjerena na razvoj govora, poslušnost djeteta i njihov napredak. Često se suočavam i s činjenicom da roditelji nisu svjesni mogućnosti i potencijala svoje djece, da, baveći se svakodnevnim aktivnostima djeteta i egzistencijom, zanemaruju procese koje su vrlo važni.
Važno je istaknuti da današnja djeca jesu drugačija od djece prije dvadeset godina, ali isto tako je važno istaknuti da su i roditelji drugačiji.
Kako bismo mogli govoriti o odgovornostima, važno je dotaknuti se i prioriteta, koji podrazumijevaju da svaki roditelj želi da njegovo dijete bude sretno, samostalno, prihvaćeno i uspješno. Ako se vodimo ovim prioritetima, vrlo lako dolazimo i do podjele odgovornosti.
Prvo pravilo koje se nameće je pravilo granica – kad uvodimo granice, tko ih određuje i s kojom idejom?
Ovisno o dobi djeteta postoje granice koje moramo postaviti, kako bismo, prije svega zaštitili dijete, ali ga i naučili da se brine o sebi i svojoj okolini. Kad nametnemo djetetu pravila ponašanja/granice, vodeći računa o djetetovim mogućnostima, djetetu dajemo priliku da iskoristi svoje potencijale, istražuje, ali i da se, prilikom tog istraživanja, osjeća sigurno.
Dakle, što je ovdje odgovornost roditelja – budite autoritet svom djetetu, naučite ga poštovanju i sigurnosti. Kako? Da biste bili dobar autoritet, morate vjerovati u odluke koje donosite, budite dosljedni i ustrajni. Neke odluke ćete preispitivati i to nije loš znak, jer dokle god preispitujete svoje odluke (u granicama koje vas ne uznemiravaju), na odličnom ste putu da postanete dobar uzor svom djetetu.
Što podrazumijevamo pod dobrim uzorom?
Nerijetko mi se roditelji žale kako djeca nisu naučila brinuti o svojim stvarima, ne preuzimaju odgovornost, ne spremaju svoju sobu… Tu se postavlja samo jedno pitanje – kako ste ih naučili da se brinu o svojim stvarima, da preuzmu odgovornost? Ako idemo za svojom djecom i sklanjamo igračke, ako sami pakiramo školsku torbu djetetu, ako stalno opominjemo dijete da se primjereno obuče, počešlja, umije… jesmo li mi uzor koji pokazuje djetetu da treba biti samostalno, voditi računa o svojim stvarima i preuzimati odgovornost ili smo uzor koji kaže “Ne brini, ja ću sve napraviti, preuzet ću sve tvoje obaveze!”.
Kao što vodite brigu o tome da naučite dijete da se na ulici javi vašim poznanicima, bude pristojno i ne govori dok vi govorite, naučite ga i da sprema svoje igračke tako što ćete mu u dobi od godinu dana pomoći. Vi ćete spremiti većinu igračaka, ali ćete to napraviti zajedno s djetetom. Time ćete mu pokazati poštovanje i povjerenje da je dovoljno samostalno da može dobiti zadatak.
Kako dijete bude starije, tako će vaša pomoć u spremanju igračaka izostajati, a dijete će postati svjesno svoje odgovornosti. Ovo se ne odnosi samo na igračke, već i na oblačenje, hranjenje, sve one aktivnosti koje čine dan, vas i vašeg djeteta.
Pravilo tri puta
Pravilo koje vam pomaže da postanete dobar uzor je i pravilo tri puta. Ovo je pravilo kojim uspostavljate poštovanje, autoritet i učite dijete da svaka akcija podrazumijeva i određenu reakciju. Često se navodi kako dijete ne reagira na zabrane ili jednostavne upute poput „dođi“, „uzmi“, „nemoj“…
Ideja je da djetetu jednom kažete uputu i čekate reakciju par sekundi (dajte djetetu vremena da čuje uputu, ali ne i previše vremena da ga zanemari). Ako reakcija izostane – opet izgovorite uputu, ali ovaj put uz ime djeteta ili dodir djeteta po ruci, ramenu. Ako reakcija opet izostane, prilazite djetetu, ponavljate uputu i izvršavajte je ZAJEDNO s djetetom.
Primjer: ako ste djetetu rekli “Donesi mi čašu!” – uzimate djetetovu ruku i zajedno s djetetom uzimate čašu, stavljate je u svoju drugu ruku i izgovorite “Izvoli” i “Hvala”. Na ovaj način dijete povezuje da vaša uputa podrazumijeva određenu akciju te se uči komunikaciji što mu omogućava da i samo iskaže svoje potrebe i da vam se obrati, imajući povjerenja da ni vaša reakcija neće izostati.
Ako pak djetetu više puta kažete istu uputu, a dijete ne reagira, zbog čega vi ili odustanete ili sami izvršite zadano ili svoju pažnju zaokupite nečim drugim, dijete neće vaše riječi i uputu povezati s akcijom. Nemojte se u tom slučaju iznenaditi ako dijete postane “neposlušno”, ono samo nije svjesno vaših očekivanja.
Ovdje je važno istaknuti da, kad se radi o akcijama djeteta koje ugrožavaju njegovu sigurnost, nećete čekati i dati djetetu prostora, već ćete odmah reagirati.
Treće pravilo je – pravila i granice ne isključuju vašu ljubav!
Roditelji se često brinu da nametanjem pravila, inzistiranjem da se određena uputa izvrši ili reakcijom na postupak djeteta koji ga ugrožava, pokazuju djetetu da ga ne vole! Važno je znati da brigom o djetetu, učenjem djeteta pravilima i nametanjem granica vi djetetu pokazujete koliko vam znači, koliko ga volite i koliko mu dobrog želite, i to dijete osjeća!
Ovdje se opet vraćamo na rečenicu s početka teksta – ali vi u to isto morate vjerovati. Što to znači – kad dijete radi ili zahtijeva nešto što u tom trenutku nije dobro za njega ili se ne može ostvariti – jednostavno djetetu recite NE! Ali to mora pratiti i vaš neverbalni govor. Ne možete reći ne i istovremeno se djetetu osmjehivati, ili mu izgovarati ne glasom koji nije autoritativan (pri čemu ne trebate vikati, samo budite odlučni).
NE ili bilo koju drugu zabranu ili dozvolu svakako trebate propratiti i objašnjenjem koje je opet u skladu s djetetovom dobi i mogućnostima. Ovakvim stavom umanjujete šansu da dijete dugo negoduje ili neprilično reagira jer ga učite autoritetu i poštovanju. Važno je reći da, kad je dijete preplavljeno određenom emocijom, trebate pričekati da se smiri i tek onda objasniti djetetu odluku, ali vaša odluka je i dalje konačna. Probajte, ali ne zaboravite – budite dosljedni!
Pravilo objašnjavanja
Pravilo objašnjavanja podrazumijeva da svaku vašu akciju i akciju djeteta (od samog djetetovog rođenja) popratite govorom tj. objašnjenjem onoga što se u tom trenutku događa.
Jedna moja prijateljica je ovako naučila svoju kćerku u najranijoj dobi da postoje lijeva i desna strana. Kako? Svaki put kad joj je pomagala da se obuje, ona joj je davala uputu “Sad stavi svoju desnu nogu u cipelicu.” pri čemu je ispred djetetove desne noge stavljala cipelu. Dijete je u početku to automatski radilo, ali je s vremenom i sazrijevanjem osvijestilo različitost dvije cipele i važnost obuvanja cipela na određenu nogu.
Dijete usvaja svaki vaš pokret i svaku vašu riječ. Objašnjavanjem svega što se oko djeteta događa i svega onoga što i samo dijete radi, otvarate mu vrata svijeta i svih njegovih spoznaja.
Djeca i tehnologija
I na kraju, dolazimo do teme tehnologije. Svi oni koji su imali priliku slušati dr. Ranka Rajovića znaju, a ja ću je ponoviti (u nekom sljedećem tekstu ću joj se i više posvetiti) jer u odgajanju djece tehnologija nam, ni kriva ni dužna, zadaje najviše problema. Kako?
Jedna mama mi je nedavno rekla, da kad svom četverogodišnjem djetetu treba preusmjeriti pažnju s nečega što želi, a ne može mu to ostvariti (pri čemu dijete ima burnu reakciju), ona mu pusti crtani film ili mu da telefon. Time, naravno, nije riješila problem burnog reagiranja, ali je “kupila” vrijeme. Drugi roditelji su otkrili odličan način da umire ili zabave svoje dijete za vrijeme jela, dajući mu telefon ili puštajući crtani film.
Upoznajem sve više roditelja koji su oduševljeni kako njihovo dijete zna koristiti telefon/tablet, ali u isto vreme su zabrinuti jer je dijete nesamostalno, burno reagira kada mu nešto nije po volji, nema razvijenu komunikaciju… i opet dolazimo do roditelja kao uzora i roditelja kao odgovorne odrasle osobe.
Biti roditelj je posao od 24 sata. Podrazumijeva da ponekad radite stvari koje vam nisu lagane ili vam u tom trenutku nisu drage, ali vi ste uzor vašem djetetu i vaša odgovornost je da ga naučite da bude odgovorno, sretno, da usvoji važnost pravilne prehrane i nauči kako umiriti sebe, a ne da odustaje u potrazi za jačom stimulacijom.
Kako ovo utječe na vas – vaše dijete će vam se obratiti za pomoć, utjehu, savjet, neće vas doživljavati kao pružatelja usluge već kao osobu spremnu da se uhvati u koštac sa svim preprekama. Naučit ćete dijete da upoznaje svijet oko sebe istražujući ga, a ne gledajući kako ga drugi istražuju. Vaše dijete će lakše prihvaćati izazove i premostiti prepreke jer ste vi uzor koji ga tome svakodnevno uči.
Ljubite i grlite svoju djecu, obasipajte ih ljubavlju umjesto igračkama!
Igračke jesu važne, ali je djetetu puno važnije vrijeme provedeno s vama. Zajedničko vrijeme podrazumijeva da ste usmjereni jedni na druge, nešto zajedno stvarate, zajedno čitate knjigu (iako ste zapravo samo vi ti koji čitaju riječi), škakljate se, ljubite, smijete. To su trenutci kojih će se dijete uvijek sjećati i koji će mu postati obrasci ponašanja. I vi ćete uživati, svjesni da je to bit roditeljstva.
Ali ne zaboravite, riječi volim te i emocija koja ih prati ne trebaju se davati samo kad je druga osoba to nečim zaslužila. Govorite svojoj djeci koliko ih volite i ističite pojedinačne razloge vaše ljubavi (razlozi nekada ni ne postoje, ali je u svemu prisutna ljubav).
Naučite dijete da izjavljivanje ljubavi nije samo riječ, da ona u sebi krije puno emocija, topline i osmijeha. Neka vaše dijete te iste opise prepozna u sebi samom i raste s ljubavlju prema sebi te budi ljubav i prema svemu onome što je izvan njega.
Biti roditelj je najvažnija uloga. Nemojte sebe osuđivati zbog pogrešaka koje pravite, ali kada ih primijetite, nemojte ih izbjegavati – suočite se s njima i preuzmite odgovornost. Velika odgovornost je vaša, ali budite slobodni podijeliti je i sa svojim djetetom. Pokažite mu poštovanje i povjerenje. Stvorite sretnu, samostalnu i samosvjesnu osobu koja je spremna i sama preuzeti odgovornost i u potpunosti iskoristiti svoje potencijale, sigurna u „korijenje i krila“ koje ste joj vi dali!
Preuzeto s ntcucenje.com
Pročitajte i:
Dr. Rajović: Tajna sretnog djeteta ili kako ne popustiti dječjim zahtjevima
Što napraviti kada su djeca neorganizirana – razlozi i rješenja
Dr. Rajović: Djeca kroz igru najbolje uče, a učenje napamet zastarjelo je
Nakon devet mjeseci u mraku, beba se rodila. Odjednom je zaronila u svijet svjetla i zvuka, pokreta i dodira, okusa i mirisa. Senzorička burleska!
Postoji šest iskustava koja potiču razvoj inteligencije kod djece:
1. Samoregulacija i zanimanje za okolinu
Nakon devet mjeseci u mraku, beba se rodila. Odjednom je zaronila u svijet svjetla i zvuka, pokreta i dodira, okusa i mirisa. Senzorička burleska! Sva ta informacija ushićuje i stimulira, ali istodobno beba mora naučiti da je informacija ne predvlada. Prvi izazov je zaprimiti tu senzoričku panoramu, ali pri tome regulirati svoju reakciju i održati spokoj. Postepeno beba pronalazi stvari koje usredotočavaju njezin interes te istodobno mogu poslužiti za samosmirivanje – mamino lice, tatin glas, meka dekica u dodiru s kožom. Malo-pomalo dojenče uči uravnotežavati rastuću svjesnost osjeta sa sposobnošću održavanja stanja mira.
Tih nekoliko vještina su važne sastavne klade emocionalnog, socijalnog te intelektualnog zdravlja. Bez njih mi ne možemo učiti, ne možemo razvijati odnose s drugim ljudima, ne možemo preživjeti u našem vrlo stimulativnom okruženju. To kako dijete modulira i obrađuje osjete je važan razvojni čimbenik.
2. Bliskost
Zajedno s interesom prema okolini dolazi posebna ljubav prema svijetu međuljudskih odnosa. Ali ne bilo kojih odnosa! Malo dijete želi svoje roditelje. Izdvojilo ih je kao najvažniji aspekt svojega okruženja i daje njima do znanja da su posebni. Kada ulaze u njeno vidno polje, beba se veseli, gleda ih u oči i smiješi se. I u tim trenucima zajedničkih osmjeha i radosti roditelji i beba zaljubljuju se još više. Zajedno otkrivaju i produbljuju svoju intimnost.
Sposobnost biti intiman formira temelj svih budućih odnosa. Iz nje beba uči da su toplina i ljubav mogući, da odnosi s ljudima mogu donositi radost. Dijete koje je to naučilo sa svojim roditeljima, izgradilo je temelj za nastavak učenja privrženosti u odnosima tijekom cijeloga svojeg života. Usvajanje tog miljokaza također učvršćuje motoričke, kognitivne i govorno-jezične vještine. Mališan uči koristiti svoje tijelo u potrazi za roditeljskim licem i dodirom, kontaktom očima ili privijanjem uz majku. Uči promatrati okolinu u potrazi za poznatim licem i zadržavati na njemu svoju pažnju do 30 sekundi i više. Uči prepoznavati glasove i izvor govora, posebno govor svojih roditelja.
Sve te vještine stvaraju temelj za sposobnosti kretanja, razmišljanja i govorenja.
3. Dvosmjerna komunikacija
Kada se beba zaljubljuje u svoje roditelje, događa se zanimljiva stvar. Ona shvaća da može na njih utjecati. Kada se smiješi mami, mama joj uzvraća smiješak. Kada pruža ručice prema tati, tata pruža i svoje ruke prema njoj. Dijete iskazuje osjećaj ili namjeru a roditelji mu odgovaraju. To je početak komunikacije. Beba i njezini odrasli vode dijalog. O tim dijalozima volimo govoriti kao o otvaranju i zatvaranju ciklusa komunikacije. Kada dijete pogledom poseže za roditeljem – ono otvara ciklus. Kada mu roditelj odgovara – uzvraća pogled – nadograđuje djetetovu radnju. Kada dijete zauzvrat odgovara roditelju – osmjehom, glasanjem, pružanjem ruku ili čak okretanjem od njega – ono zatvara ciklus.
Iz tog iskustva dijete prilično brzo zaključuje da je u stanju uzrokovati reakcije i djelovanja drugih ljudi i predmeta. Udara igračku i igračka stvara zvuk! Baca kocku, kocka pada na pod. Dijete shvaća da može utjecati na okolinu. Po prvi puta dijete postaje osobom s vlastitom voljom, postaje netko tko može aktivno birati što će raditi, znajući da će njegova radnja uzrokovati rezultat. Tako, dijete usvaja temeljne emocionalne, kognitivne i motoričke lekcije.
Dvosmjerna komunikacija je neophodna za sve međuljudske odnose. Ona također omogućuje djeci da spoznaju sebe i svijet koji ih okružuje. Starije dijete grli učitelja i učitelj mu uzvraća zagrljaj. Ono uči da je cijenjeno. Gura drugo dijete i to dijete počinje plakati. Uči da svojim djelovanjem može nekoga povrijediti. Bez tih neophodnih iskustava dvosmjerne komunikacije dijete neće biti u stanju formirati pravu spoznaju o tome tko ono jest ili uvidjeti da u svijetu ima logike.
4. Složena komunikacija
Kada je dijete ovladalo osnovama dvosmjerne komunikacije, broj ciklusa koje može otvarati i zatvarati brzo raste. A uz to raste i njihova složenost. Ako je ranije reagiralo jediničnom gestom, sada je dijete u stanju povezivati geste u složene odgovore. Kada vidi majku koje neko vrijeme nije bilo, može potrčati prema njoj, obgrliti je rukama i cvičati od radosti, odnosno reagirati nizom ponašanja za koja u ranijoj fazi nije bilo sposobno. Rastući gestovni rječnik omogućuje djetetu složenije načine samoizražavanja. Tako, dijete postaje kreativno. Ima široki raspon osjećanja i raznovrsni rječnik ponašanja. Na tom stupnju djeca zatvaraju do 20, 30, 40 komunikacijskih ciklusa. U međuvremenu, dijete počinje shvaćati ponašanje drugih ljudi. Prema gestama svojih roditelja može saznati je li na sigurnome ili pod prijetnjom opasnosti, je li prihvaćeno ili odbijeno, cijenjeno ili poniženo. Prije nego što se do bilo koje mjere služi govorom, dijete i njegovi roditelji vode dijaloge na važne životne teme. Dijete formira osobine svoje naravi, očekivanja drugih ljudi i osjećaj za sebe. Također niću obrasci bespomoćnosti ili svojevoljnosti te očekivanja ljubavi i poštovanja, nepravde ili uvrede. Sve to se događa prije nego dijete ovlada govorom. Putem sveobuhvatnog iskustva komunikacije dijete gradi temelj govora.
Teškoće u komunikaciji često se po prvi puta otkrivaju u ovoj fazi, mnogo prije nego što je nerazvijenost govora stvarno uočljiva. Ako u dobi između 12 i 20 mjeseci vaše dijete ne čini složene geste, na primjer ne uzima vas za ruku i ne vodi prema vratima da bi se igralo vani ili ne vuče vas za sobom da mu pomognete pronaći igračku, vjerojatno je potrebna puna stručna evaluacija. Čak i ako dijete ne još govori, ali pri tome pokazuje složeni stupanj problemskog ponašanja možete pričekati i promatrati. Međutim, ako dijete ne vlada takvim predverbalnim ponašanjem, čekanje je nerazumno.
posobnost samoizražavanja putem složenih gestovnih konverzacija izgrađuje djetetovu motoriku i vještine motoričkog planiranja. Istodobno raste i sposobnost kognitivnog shvaćanja okoline.
5. Emocionalne ideje
Djetetova sposobnost formiranja ideja se po prvi puta razvija u igri. Pomoću igračaka dijete plete priče, a kroz te priče eksperimentira raznovrsnim namjerama i željama koje osjeća. Lutka-mama hrani lutku-bebu. Dinosauri prijete ljudima u kući. Automobili se sudaraju s drugim automobilima. Istodobno s tom ispunjenom idejama igrom dolazi do obogaćene upotrebe govora. Ispočetka dijete samo imenuje važne elemente svoje okoline – osobe o kojima ovisi, svoja omiljena jela i igračke – ili zapovjednički naređuje: "To!" S vremenom, u igri se pojavljuju dijalozi. Kasnije, uz pomoć roditelja, dijete daje nazive raznim namjerama, željama i osjećajima.
Kroz ispunjenu idejama igru i proširenu upotrebu govora dijete usvaja da predmeti mogu biti zastupljeni simbolima. Prazna kutija u kojoj dijete kupa svoju lutku je simbol kupaonice. Riječ "kupanje" je simbol aktivnosti u kupaonici. Riječ "ljutit" je simbol eksplozivnog osjećanja koje nastaje unutra. Svaki simbol je ideja, apstrakcija konkretnog predmeta, radnje ili emocije koju dijete ima. Dok sve više i više eksperimentira s maštovitom igrom i govorom, raste njegova tečnost u svijetu ideja. Konačno, dijete je sposobno manipulirati idejama i upotrebljavati ih u svrhu zadovoljavanja svojih potreba. Na primjer, ono može vidjeti, čuti i osjećati mamu kada mama nije pored njega. Sada, kada se probudi noću, umjesto da jednostavno zaplače, može je pozvati. Ponekad, da bi se smirilo, dovoljno mu je samo vizualizirati majku i pomisliti na nju. Kada je žedno, dijete može pomisliti na sok i reći: "Mamice, soka", umjesto da se nada da će majka sama saznati što ono želi.
S tom novom sposobnošću manipuliranja svijetom simbola, dijete je učinilo skok na mnogo viši stupanj komunikacije i svjesnosti.
6. Emocionalno i logičko razmišljanje
U prethodnoj fazi, djetetovo izražavanje emocija je poput nepovezanih otočića. Promjene tema se događaju u nekoliko minuta, a za odigravanje svojih emocija, dijete se služi svime na čemu zaustavi svoj pogled. U ovoj šestoj fazi dijete gradi mostove između tih otočića. Ideje se povezuju zajedno u logički redoslijed. Dok u 5. fazi dijete počinje odijevati lutku, zatim vidi bojicu, pa počinje črčkati, zatim vidi bubanj, pa se pravi da je bubnjar, u ovoj fazi emocionalnog i logičkog razmišljanja dijete povezuje djeliće zajedno. Na primjer, može tražiti bubnjara da svira za odjevenu lutku, a bojicom će prirediti pozivnice na predstavu. Ili, lutka će možda imati čajanku, pa telefonira prijateljima da ih pozove, priprema pića, postavlja stol i određuje mjesta za goste.
U ovoj fazi dijete je kroz igru sposobno izražavati široki raspon emocija. Može čak i predvidjeti neka svoja osjećanja – ako će mama otići, bit će preplašeno. Dijete također počinje osobno i emocionalno shvaćati koncepte prostora i vremena: mama je u drugom gradu, to nije isto što i drugoj sobi; ako ja danas udarim Tomicu, Tomica se neće sutra igrati sa mnom. Dijete je također sposobno povezivati ideje u odnosu na prostorno i verbalno rješavanje problemskih situacija. Umjesto da u odvojenim kulama od kocaka vidi izolirane strukture, može ih spojiti zajedno i napraviti veliki dvorac. Dijete je u stanju odgovarati na pitanja "što", "gdje" i "zašto", uživa u raspravama, logički iskazuje svoje stavove i počinje dugo putovanje prema sve višim i višim razinama apstraktnog mišljenja.
Tijekom ove faze dijete postaje još više verbalno. U izražavanju emocija još uvijek se oslanja na geste – naročito kada se radi o negativnim osjećajima, poput ljutnje i agresije – ali sada se mnogo bolje snalazi u području govora i razumije da je ideje i osjećaje moguće iskazati verbalno. Više razine mišljenja nadograđuju se na taj temelj.
Preneseno s Ringeraja.hr
Je li vam se ikada dogodilo da vaše dijete kaže nešto što nije istina, već se nekoliko puta hvalio prijateljima da je dobio malenog psića, a vi znate da to nije istina. Dolaze vam gosti i pitaju kada idete na more, a dijete odgovara danas popodne, iako idete za mjesec dana ili govori da ga je drugo dijete gurnulo, a nije… Zašto djeca stvaraju izmišljene priče i ponekad ne govore istinu?
Male dječje laži javljaju se oko 3 godine, dio su normalnog odrastanja i nisu razlog za brigu. Djeca predškolske dobi ne razlikuju još maštu od stvarnosti i istinu od laži, za njih su sve priče stvarne. Zbog svoje bujne mašte često izmišljaju priče ili preuveličavaju događaje koji su se dogodili. Nisu svjesni da ne govore istinu, govore nešto što bi željeli da se dogodi ili što ne bi željeli.
Budući da im pamćenje još nije u potpunosti razvijeno neke stvari mogu zaboraviti ili pomiješati. Još ne shvaćaju koliko traje minuta, sat, dan, tjedan tako da će često reći da se nešto događa danas, jer bi oni tako htjeli. Laži su bezazlene i beznačajne, ali ipak na njih treba reagirati kako ne bi prešle u naviku te da dijete ne počne vjerovati u njihovu istinitost.
Što potiče male laži
Kada dijete napravi nešto što zna da ne smije, vrijeme je kada se mogu javiti male laži. Laži kao da čarobnim štapićem brišu sve loše što se dogodilo i izbjegavaju se posljedice lošeg ponašanja. Može se dogoditi da dijete optuži nekoga drugog da je nešto učinio, iako je sam kriv. Optužujući drugog oni i dalje ostaju “dobri”. Djeca znaju nešto slagati, ali ne shvaćaju da odrasli znaju da nisu rekli istinu.
Ponekad dijete ne laže već samo percipira vrijeme drugačije: npr. pitate dijete je li opralo zube, a on kaže da ih je (to ne mora biti laž) oprao ujutro.
Laganje može biti i pokušaj da se dobije nešto što dijete želi
Možda žele zadiviti nekoga kako su bili negdje iako nisu, žele biti jači, bolji od drugih. Ako dijete u tim situacijama koristi male laži dobro je promotriti što dijete zaista želi i što mu treba, poticati razvoj samopouzdanja i stvarati pozitivnu sliku o sebi i svojim sposobnostima. Laganje će postepeno prestajati jer dijete neće imati više potrebu za uzdizanjem sebe. Zanemarena djeca također mogu lagati jer žele svoj svijet učiniti ljepšim i boljim.
Pokušajte promotriti i razumjeti zašto dijete laže.
Kako izgledaju djeca kada govore male neistine
Ako su učinili nešto što ne smiju često spuštaju glavu, gledaju prema dolje ili izbjegavaju pogled i govore da ne znaju tko je “razbio baš onu bakinu vazu”.
Trljaju nos ili prekrivaju usta, češkaju se po glavi ili licu dok objašnjavaju što se dogodilo, nakašljavaju se, vlaže usta ili im se lagano trza lice. No budite oprezni ako vidite neke od tih znakova, oni ne moraju nužno značiti da dijete laže, to mogu biti i svakodnevna ponašanja.
Što učiniti?
Ako dijete kaže nešto što nije istina reagirajte smirenim glasom i recite konkretno što nije dobro npr. pojeo je kolač baš prije ručka, vi to ne odobravate, a on govori da nije, iako su mu usta zamazana čokoladom. Možete reći: “Ne sviđa mi se što si pojeo kolač bez mog odobravanja, kolače jedemo nakon ručka." Tako ćete djetetu dati do znanja što je istina.
Ako znate da je dijete nešto učinilo nemojte postavljati previše pitanja je li to napravio i pokušavati doći do priznanja jer će dijete tako teže priznati, naročito ako se boji da će biti kažnjen. Recite konkretno što ste primijetili.
Laž može biti i nešto što dijete želi da se događa sada npr. dijete govori da mu je danas rođendan iako znate da nije, ipak možete reagirati i dovesti dijete u stvarnost, reći ”Ti bi voljela da ti je danas rođendan, voljela bi slaviti i imati tortu." Pokažite djetetu da se njegova priča ne događa već je samo njegova želja.
Kada dijete i smisli neku laž, nemojte ga optuživati da laže, ismijavati, nazivati lažljivcem da to ne shvati kao dio svojih osobina.
Iako su neke laži smiješne ponekad se treba suzdržati i ne pokazati to pred djetetom, jer će u želji da vas i dalje nasmijava takvo ponašanje ponavljati i dalje izmišljati lažne priče.
Pokušajte i vi biti primjer i ne lagati pred djetetom, npr. kada ste kod kuće netko vas zove telefonom, a vi govorite drugima da kažu da niste tu, a dijete vidi da ste tu. Djeca tako uče da je laganje prihvatljivo.
Ako ste nešto obećali, a niste mogli ispuniti objasnite to djetetu npr. rekli ste da kada dođete s posla idete u kino. Ali kada ste se vratili toliko ste bili umorni da vam je na pameti bio samo krevet i odmor. Objasnite djetetu da vam je žao, ispričajte ste što niste ispunili obećanje i dogovorite se za odgodu. Tako djeca uče da i roditelji snose svoje pogreške.
Izbjegavajte nedjelotvorne kazne i one koje navode dijete da u laganju nađe spas za svoje ponašanje.
Ako dijete prizna pogrešku ili neku nepodopštinu što je učinio, ne trebate ukloniti posljedice. Zajedno smislite kako ćete ispraviti ono što je učinio.
Pohvalite dijete kada kaže istinu, a bio je u velikom iskušenju.
Dječja mašta nema kraja, slušajte što vam dijete govori, a male laži pretvorite u neke nove priče.
Literatura:
Laniado, N. i Pietra, G.: (2008.): Dječje laži, Rijeka, Studio TIM
Juričić, D.: Najčešći uzroci dječjeg laganja
Juričić, D.: Kako prepoznati i spriječiti laganje kod djece
Reichlin, G. i Winkler, C. (2011.): Džepni roditelj, Školska knjiga, Zagreb
Događa nam se katkad da se bezuspješno mučimo rješavajući neki sasvim jednostavan problem. Tek kad nam netko pokaže rješenje, shvatimo da nam je cijelo vrijeme bilo pred nosom i ne možemo vjerovati da nam je promaknulo.
Zašto ga nismo sami vidjeli? Gdje je zapelo?
Edward de Bono objašnjava bezuspješnu potragu za rješenjima analogijom sa psima koji kopaju rupe: jedni ne pronađu rješenje zato što se rasprše kopajući stotine preplitkih rupa u kojima ga traže. Drugi ga ne pronađu jer su se ograničili samo na jednu rupu, i to krivu: buše bunar tragajući za rješenjem koje uopće nije ondje.
Što je zajedničko i jednima i drugima? Kopaju, ne razmišljaju o rješenju, samo kopaju vjerujući da će ga pronaći. Ne razmišljaju, samo kopaju.
To je upravo ono što naši učenici često čine. Rade napornije umjesto da rade inteligentnije, a inteligentnije znači: pribranije.
Ova je zagonetka zgodan primjer:
![""]("/slike/zagonetka(1).jpg")
Većina će ljudi gledajući slikovnu jednadžbu u prvome redu zaključiti da bor stoji umjesto broja 7 i uzet će to zdravo za gotovo. Taj će im bor – sedmica pomoći da u drugome redu zaključe da je kotač – šestica. U trećemu redu zaključe da je zvijezda dvojka.
A onda se u posljednjem redu sve raspadne: bor i dalje računaju kao sedmicu, iako je bez zvijezde. Kotač i dalje računaju kao šesticu, iako ima samo pet, a ne šest polja kao kotači u prethodnim redovima. I, što je najgore, previde znak za množenje.
Sastavljači takvih zagonetki tvrde da njima zapravo testiraju našu inteligenciju. A to uopće nije točno: ono zbog čega podbacujemo u rješavanju takvih zadataka nije neinteligencija, nego nepribranost.
Danas imamo u razredima multitasking generacije: djecu koja su uvjerena da mogu uspješno raditi sto stvari odjednom. Doista mogu, ali samo ako ih sve rade automatski, brzinski, bez udubljivanja i promišljanja.
A bez udubljivanja i promišljanja nema kvalitetnoga učenja. Da bismo mogli vidjeti iglu na dnu jezera, voda mora biti posve mirna.
Vesna Krmpotić je u svom zborniku Vrline ispravnoga ponašanja riječju tihovanje označila upravo to smirivanje vode: proces koji se mora dogoditi kako bismo se otvorili za razmišljanje i učenje. Njezina tihovanja zapravo su vođene vizualizacije u kojima se širimo u sebe: zaranjamo u svoje tišine i na kraju izranjamo osnaženi i izoštreni tišinom.
Ovo je jedna od vizualizacija iz knjige, za radionice sa skupinama učenika starijih od devet godina.
Ležimo na leđima, s nogama prema središtu kruga. Zatvorili smo oči. Mi ulazimo u more. Ono se pred nama pruža modro, blistavo, tiho.
Ulazimo sve dublje u vodu. Voda nam je do koljena. Idemo dublje.
Voda nam je do bedara. Silazimo u vodu. More je naš dom. Voda nam je sada do trbuha. Potom do grudi, potom do grla. Potom do tjemena.
Ušli smo u more. Otvorili smo oči. Mi dišemo u moru. Sunce odozgo obasjava morsko dno. Razgledavamo ga. Pijesak na dnu svjetluca.
Morske se trave njišu. Blistaju otvorene školjke. Koralji se njišu, ribe tu i tamo zasvjetlucaju u prolazu.
Spuštamo se na pijesak, lagano. Odozgo sipi svjetlost kao dijamantna prašina.
More je naš dom. Nama je ovdje prekrasno, boje su tako jarke i čudesne, prelijevaju se kao u snu.
Slušamo žubor i glasove riba.
Onda se lagašno otiskujemo od dna prema površini. Prolazimo kroz dijamantnu prašinu svjetlosti. Izranjamo. Otvaramo oči.
Tihovanja su način da se očistimo od svakovrsne buke u sebi i oko sebe kako bismo mogli pribrano uroniti u sve čime se bavimo. Tihovanje možemo postići vođenim vizualizacijama, meditiranjem, dubokim disanjem… malim zagonetkama i igricama na početku sata… svejedno. Bitno je samo podići razinu svoje pribranosti i usmjerenosti, otvoriti se i izoštriti način razmišljanja…
Učenicima zapravo često uopće ne trebaju dodatna objašnjenja, instrukcije, više učenja… Ono što im zapravo treba jest pomoć da utišaju ometajuće buke u sebi otvarajući se za razmišljanje i učenje. Kad im u tome pomognemo, odjednom otkrijemo da su sva djeca – bistra.
Piše: Dinka Juričić
Preuzeto sa skolskiportal.hr
Malo je područja ljudskoga života koja su toliko podložna negativnom utjecaju modernih pojava i medicinskih ideologija kao što su to trudnoća, porod i dojenje. Nekada je majka dojila svoje dijete zato što je to bilo prirodno. Osim toga, nije bilo prikladne zamjene za mlijeko. Ako je majka imala previše mlijeka, često je dojila još jedno dijete ili bi se izdajala i odnosila mlijeko na sabirno mjesto. Majčino mlijeko bilo je dragocjeno.
Kada se prije više od 40 godina na tržištu pojavila prilagođena hrana za djecu, zavladalo je opće oduševljenje: konačno se moglo vagati, mjeriti i raspoređivati što dijete treba popiti, kada i u kojoj mjeri. Odjednom je postalo prihvatljivije "planski hraniti dijete bočicom" nego ''dojiti prema intuiciji''. Kasno prvo dojenje, strogo pridržavanje ritma hranjenja svaka četiri sata, duge noćne pauze, vremenska ograničenost i stres pri dojenju, predhranjenju, vaganju i dohranjivanju koje je bilo navedeno u tablici napravljenoj za bebe hranjene na bočicu toliko je zbunjivalo žene da su jedva mogle dojiti. Jednako je tako i rutinirana uporaba lijekova pri porodu doprinijela tomu da se spriječi nastanak povezanosti majke i djeteta, bonding, a sve je to imalo negativne posljedice za dojenje.
Proizvođači industrijske hrane za djecu poprilično su krivi za to euforično hranjenje na bočicu. Iz komercijalnih razloga otišli su toliko daleko da tvrde kako je njihovo mlijeko vrijedno koliko i majčino. Njihove su reklame na suptilan i manje suptilan način potkopale povjerenje mladih majki u vlastitu sposobnost dojenja. I u zemljama Trećega svijeta industrija je počela uveličavati značaj svojih preparata – s teškim posljedicama: dojenčad (primjerice u Africi) koja je dotad putem dojenja bila u prvim godinama života donekle zaštićena od infekcija i pothranjenosti, nije više dobivala majčino mlijeko te je umirala zbog tamošnjih higijenskih uvjeta i hrane zaražene raznim klicama i pripravljene na pogrešan način, ili pak zbog pothranjenosti, jer se u umjetnu hranu radi uštede dodavala voda.
Iako se u međuvremenu dosta toga promijenilo, izvjesne prakse, predrasude, strahovi i priče preostale iz vremena koje se protivilo dojenju nažalost su još uvijek ponegdje prisutne. Još bi više žena dojilo kada bi bile dobro informirane o nevjerojatnim zdravstvenim prednostima dojenja.
Mlade majke trebaju prosvjetljenje kako bi mogle donijeti pravu odluku – a trebaju im i ohrabrenje i podrška. Mudrim savjetima drugih žena one dobivaju sigurnost i povjerenje u svoju majčinsku intuiciju i žensku snagu. Oni koji prate majke tijekom trudnoće i poroda mogu im pomoći da ojačaju sigurnost u sebe same i u osjećaj vlastite vrijednosti – a time iznimno doprinose i društvenoj dobrobiti. No, ako žene nemaju podršku koja im je potrebna, početak dojenja može biti znatno otežan, kao što to pokazuje i sljedeći primjer:
"Salina je bila moje prvo dijete. Nijedna od mojih sestara nije dojila, a ja sam bila posve neiskusna i trebala mi je podrška. Većina sestara u rodilištu bila je ljubazna i htjele su pomoći. Donosili su mi Salinu kada god sam poželjela. Pa ipak, nijedna od njih zapravo ništa nije znala o dojenju. Problem je bio u tome što se previše osoba brinulo o meni i mom djetetu te su mi davali posve kontradiktorne savjete.
Jedna se primalja svim silama trudila oko mene obećavajući mi da će me i dalje podržavati, no nikada se više nije pojavila. Jedna od sestara najprije je promrmljala: 'Opet jedna koja želi dojiti!', a potom mi je prilično energično i glasno rekla: 'Dakle, vi mislite da svojoj djeci činite nešto dobro s tim pretjeranim dojenjem – to nije dobro ako ona moraju gladovati!' Postiđeno sam pokušala opravdati svoju odluku. Noćna sestra nahranila je našu Salinu ne pitajući me za dopuštenje. Rekla je: 'Dijete mora nešto jesti, inače od njega neće biti ništa, a osim toga će i dehidrirati. A za Vas je ionako bolje da se možete naspavati.' Mnogo je toga pošlo krivo. Do danas se pitam zašto mi nisu dopustili da jednom pokušam podojiti svoje dijete bez silikonskih bradavica. Morala sam ih koristiti od samoga početka, uz obrazloženje da moje bradavice nisu podobne za dojenje. Ne čudim se što Salina nije voljela sisati s tim bradavicama; bila je zaista mala i te su ogromne bradavice u njezinim ustima morale biti vrlo neugodne.
Kada mi se pojavilo mlijeko, a grudi mi postale tvrde, svatko mi je savjetovao nešto drugo. Pošto mlijeko nije teklo samo od sebe, morala sam ići na pumpu za mlijeko koja je radila vrlo glasno. Uvijek bih barem pola sata sjedila na nekoj neudobnoj stolici, bez naslona za ruke i bez prikladnog naslona za leđa. Pritom su mi ruke trnule, a leđa su me boljela. Upala sam u pravi začarani krug. Kada sam došla kući, po čitav sam dan bila zaposlena ispumpavanjem mlijeka i davanjem istoga svome djetetu na bočicu. Salina više nikako nije htjela na prsa i vrištala je kada bih je pokušala dojiti.
Iako sam bila posve iscrpljena i frustrirana, nisam odustajala. Usprkos velikim početnim poteškoćama, uz pomoć prijateljice Silvije uspjela sam dojiti Salinu pola godine. Sada znam da se ne bismo toliko namučili da mi je u početku netko pokazao kako da svoje dijete pravilno i udobno smjestim na prsa, da sam ga uvijek mogla imati uza se i da sam ga mogla često dojiti, bez umjetnih bradavica, te da sam od ljudi koji su me okruživali mogla dobiti valjane savjete koji bi me ohrabrili i koji ne bi bili kontardiktorni."
PREDAVANJE
Gradska knjižnica Metković, srijeda, 4. studenog u 19.30
Narodna knjižnica Ploče, četvrtak, 5. studenog u 19 sati
"Majka sam troje djece koji su svako na svoj način doprinijeli da budem ono što sam danas. Vlasnica sam i urednica izdavačke kuće Harfa koja objavljuje literaturu iz područja ranog poticanja socio-emocionalnog i intelektualnog razvoja. Autorica sam „Pametnice“ nagrađivane web-aplikacije za rano poticanje intelektualnog razvoja, koju sam razvila inspirirana radom sa svojom kćeri, djevojčicom s teškoćama u razvoju.
Tijekom predavanja govorit ću vam:
• Kako sam iz najtežih i najbolnijih udaraca koje mi je zadao život izvukla samo najbolje
• Kako živjeti i raditi ono što volite
• Što je Pametnica i kako može pomoći roditeljima u radu s djecom
• Zašto je emocionalna inteligencija temelj zdravog intelektualnog razvoja djeteta i kako je razvijati od najranije dobi.
• Kako funkcionira i kako se razvija dječji mozak te kako poticati dječji um u razvitku
• Kako pomoći djeci da prepoznaju i iskoriste svoje potencijale
• Kako preživjeti svakodnevne roditeljske, ali i životne borbe"
Irena Orlović
![""]("/slike/pametnica%20za%20kristinku%202.jpg")
Došao je i taj dan, vaš mališan kreće u jaslice/vrtić što predstavlja velik događaj u životu čitave obitelji. Uzbuđenje, iščekivanje, veselje, zabrinutost, a pomalo i strah obično su neki od osjećaja prisutni kod roditelja uoči polaska djeteta u vrtić, osobito ako je riječ o prvom djetetu, jer podrazumijeva prvo duže odvajanje djeteta od roditelja te kao takvo zahtijeva period adaptacije.
Što je to adaptacija na vrtić?
Adaptacija je proces tijekom kojeg se dijete prilagođava na novi prostor, odgajatelje, drugu djecu, ritam i pravila vrtića te je u tom periodu koje je za dijete zahtjevno moguće očekivati promjene u djetetovom ponašanju, doživljavanju odnosno općenito funkcioniranju. Neka djeca se bez teškoća priviknu na nove okolnosti, dok je drugima potrebno određeno vrijeme za to. Obično je riječ o prvim tjednima boravka u jaslicama/vrtiću no kriza odvajanja može se pojaviti kasnije, nakon što je dijete prvih tjedana dobro funkcioniralo u grupi odnosno bez teškoća se odvojilo od roditelja.
Neke od mogućih reakcija su promjene u navikama spavanja i hranjenja (dijete odbija jesti ili spavati), zatim povlačenje, agresivnost, plačljivost, a ponekad je prisutna i regresija u ponašanju (dijete se vraća u razvoju fazu koju je preraslo-ponovno mokri u pelene, puže, traži dudu i sl., tj. ponaša se kao da je malo mlađe od svoje dobi). Važno je istaknuti da su sve ove promjene prolazne te će s vremenom nestati. Ukoliko i nakon duljeg razdoblja (npr. 3 mj.) vaše dijete iskazuje teškoće adaptacije posavjetujte se s odgajateljicama i stručnom službom (pedagog, psiholog, defektolog).
Koliko će trajati period prilagodbe ovisi o djetetovim osobinama, dobi, razvojnoj fazi u kojoj se nalazi, ranijim iskustvima odvajanja od roditelja i kontaktiranja s drugom djecom, aktualnim događajima u životu (stresni događaji poput razvoda, preseljenja, rođenje novog djeteta u obitelji itd. otežavajući su faktori), ali i reakcijama roditelja na odvajanje. Vaš pozitivan stav prema vrtiću, razvijanje sigurne privrženosti kod djeteta, mehanizmi nošenja sa stresom uvelike olakšavaju djetetovu prilagodbu.
Što možete očekivati i kako pripremiti dijete za vrtić?
Prije polaska u vrtić
Ukoliko dijete nikad nije ostajalo bez vas, počnite ga ostavljati na kratko kod bake, djeda odnosno djetetu poznatih osoba kako bi imalo iskustvo barem kraće separacije i steklo povjerenje u vrijeme koje provodi bez vas.
Omogućite mu druženje s vršnjacima u parku, igraonicama, kod obiteljskih prijatelja ili vas doma kako bi imalao prilike stjecati socijalne vještine. Potičite dijeljenje, čekanje na red, suradničku igru (ovisno o dobi djeteta) – sve te vještine trebat će mu u vrtiću.
Dijete osamostaljujte u skladu s dobi. Ako polazi u jaslice nakon navršene godine života dajte mu priliku da vježba samo jesti žlicom i piti iz čaše. Ako polazi u vrtić s tri godine potičite ga da se samo odijeva i obuva, pere zube i ruke, da posprema igračke i slično.
Međutim, ukoliko dijete neke navike nije steklo do polaska u jaslice ili vrtić, ne uvodite nove navike upravo u vrijeme odlaska u vrtić, jer su sada odvajanje od vas i prilagodba najvažniji razvojni zadatak za dijete. Primjerice, ukoliko niste počeli s odvikavanjem od pelena kod djeteta, iako smatrate da je dijete za to zrelo, ne započinjite s tim upravo u vrijeme kad treba krenuti u vrtić.
Prije nego dijete krene u vrtić pričajte mu o tome što će tamo raditi, koga će sve upoznati, koliko će tamo boraviti. O vrtiću pričajte u pozitivnom svjetlu, nemojte plašiti dijete ukoliko primijetite da je zabrinuto, pokažite mu prihvaćanje i razumijevanje njegovih osjećaja. Nemojte mu govoriti da ne smije plakati, da se tako ponašaju male bebe, dopustite mu da izrazi osjećaje.
Također, nemojte davati nerealna obećanja, primjerice da će u vrtiću biti jako sretan, kako će se odmah sa svima sprijateljiti i slično jer to jednostavno ne možete znati. Držite se informacija o aktivnostima koje u vrtiću može očekivati, primjerice „U vrtiću ćeš se igrati, jesti, ići van, kasnije i spavati”,”Upoznat ćeš drugu djecu”, “Tete će vam smisliti razne igre, sportske aktivnosti, čitat će vam priče…“).
Razmislite o djetetovim navikama, i o tome porazgovarajte s odgajateljem i stručnim suradnicima vrtića prilikom upisa. U ovoj dobi je još uvijek važnije da se ustanova prilagođava djetetu, nego dijete ustanovi.
Ukoliko primijetite da djeci poslužuju hranu koje vaše dijete još nije jelo ponudite mu određene namirnice kako bi upoznalo s određenim jelima. Ne brinite ako nije oduševljeno nekim jelom – ponekad djeca u vrtiću bolje jedu nego kući jer vide drugu djecu da jedu.
Prilikom polaska u vrtić
Bilo da je riječ o polasku u jaslice ili vrtić (ovisno o dobi djeteta) vi kao roditelj trebate biti ti koji će s djetetom prolaziti period adaptacije (a ne bake, djedovi, dadilje…) što znači da ćete dijete odvoditi u vrtić, prvih dana biti s djetetom u grupi, u dogovoru s odgajateljima napustiti grupu, postupno produživati vrijeme ostanka u vrtiću te doći po dijete u dogovorenom vremenu.
Ako je moguće, pružite djetetu mogućnost izbora – neka odabere igračku koju će ponijeti u vrtić, odjeću koju će odjenuti (naravno ponudite ono što je primjereno vremenskim uvjetima). Dopustite mu da ponese omiljenu igračku, dekicu, dudu, bočicu. Ti predmeti za koje je dijete vezano predstavljaju prijelazni objekt što znači da olakšavaju prijelaz iz roditeljskog doma u jaslice na način da djeci pružaju osjećaj sigurnosti u novoj sredini.
Odgajatelje i stručne suradnike prihvatite kao saveznike, informirajte ih o djetetovim navikama spavanja i hranjenja, bitnim medicinskim podacima i slično, te ih tražite za savjet ako ste u nedoumici.
Vjerujte procjeni odgajatelja kada vas zamoli da napustite grupu no nikako nemojte otići bez da se pozdravite s djetetom (ideja da će mu biti lakše ako se zaigralo pa vas nije vidio kada ste otišli kriva je jer ruši djetetovo povjerenje u vas).
Iako će vam vjerojatno biti teško ostaviti dijete, svoju uznemirenost nemojte pokazati pred njim. Ukoliko dijete primijeti da je roditelj uplašen, zabrinut, teško odlazi (ili se čak vraća ponovno se pozdraviti) pomislit će da je ta situacija teška i stresna te će i ono reagirati takvim osjećajima i ponašanjem.
Zato, neka oproštaj bude:
Imajte na umu da su djeca koja se uznemire i zabrinu kada roditelj odlazi, a vesele njihovom povratku, razvila su sigurnu privrženost.
Ukoliko je vama teško zbog prvog odvajanja od djeteta, podijelite osjećaje i potražite za sebe podršku među najbližima (suprug, supruga, prijateljica, kolege…). To je tema za razgovor s njima, ali ne pred djetetom i s djetetom. Budite strpljivi i prema sebi. I vi kao roditelj počinjete s novom fazom svog roditeljstva.
Kako biste bili mirniji prilikom polaska djeteta u jaslice/vrtić pokušajte to doživjeti kao priliku za osamostaljivanje djeteta, sklapanja novih prijateljstava, razvijanje socijalnih vještina poput suradnje, asertivnosti, empatije, odgovornosti te pomoć pri usvajanju i razvijanju higijenskih i zdravih prehrambenih navika kod djeteta.
Preneseno s Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
Roditelji se često pitaju što znači postaviti granice, kako ih postaviti, kako reagirati u pojedinim situacijama s malom djecom. Biti dosljedan je nešto što su puno puta već čuli, ali provođenje istoga često je problem.
Ispitivanje granica je ponašanje koje očekujemo od djeteta
Kako raste, dijete ima sve veću potrebu za istraživanjem okoline, izražavanjem svojega „ja“. To se ponekad može vidjeti i u ponašanjima koja mogu biti po njega samog opasna poput penjanja na opasna mjesta, potreba za istraživanjem svih pa i opasnih predmeta i slično.
Vaše čvrsto „ne“ može kod njega izazvati ljutnju, bijes, protest, no to je „ne“ itekako potrebno kako bi ga zaštitili i podučili, jer postavljajući jasne granice zapravo pokazujete ljubav i želju da djetetu osigurate sigurnu okolinu, da ga naučite pravilima ponašanja, uspostavljanju odnosa s drugim ljudima.
Što je dijete manje, granice trebaju biti čvršće i jasnije. Kako dijete raste i kako postaje sposobno biti sve više odgovorno, granice se mijenjaju, popuštaju.
Između druge i treće godine djeca se počinju osjećati sve više neovisna, sve više toga žele napraviti sama, pokazati svoje sposobnosti. Tada se često javljaju i protesti zbog postavljenih granica. Sva djeca ponekad protestiraju, i u ovoj dobi je to razvojno uobičajeno. U ovo vrijeme, uloga je roditelja da postave granice, a uloga djece da ih preispituju.
Granice trebaju biti djetetu jasne i dobro definirane
Dijete mora znati što se od njega očekuje i koje su posljedice za njegova ponašanja (slijeđenje ili ne slijeđenje pravila). Pri tome je važno uvažavati i potrebe djeteta, odnosno korisno je da se roditelj uvijek zapita koja je trenutna djetetova potreba koju ono pokazuje svojim ponašanjem.
Moguće je da se istovremeno zadovolji neka određena djetetova potreba, ali i da se poštuju postavljene granice, odnosno i djetetove i roditeljske želje mogu biti istovremeno zadovoljene.
Npr. dijete se krene penjati na nedozvoljeno mjesto poput visoke police ili slično jer želi dohvatiti neki njemu zanimljiv predmet. Roditelj u tom trenutku djetetu treba jasno reći da se to ne smije, ali i prepoznati djetetovu želju za istraživanjem te mu ponuditi drugi način kako tu želju može ostvariti. Stoga može potaknuti dijete da ga pita/zamoli da mu pokaže željeni predmet. Na taj način će postaviti granicu u ponašanju (ne smije se penjati), ali i podučiti dijete poželjnom ponašanju (pitati) koje će i nagraditi (pokazati djetetu predmet).
Postavljanjem granica možemo izbjeći nastanak problema jer o njima pričamo prije nego problem nastane (npr. postavljanje pravila o ponašanju u trgovini prije kupovine).
Dobro postavljenje granice su usmjerene na djetetovu suradnju, odnosno njihovo slijeđenje roditelj može nagraditi, a kod nepoštivanja granica nagrada će izostati.
Na taj način učimo dijete i da bude odgovorno za svoje ponašanje odnosno za posljedice istog.
Razlikuje li se postavljanje granica od prijetnje i ucjene?
Svakako. Postaviti granice razlikuje se od naredbi i prijetnji jer se one upotrebljavaju u trenutku kada roditelji sami nisu smireni, kada gube kontrolu, kada su se granice već prekoračile, odnosno kada se ponašanje koje želimo izbjeći već dogodilo, dok postavljanjem jasnih granica djetetu dajemo do znanja što očekujemo prije nego se određeno ponašanje dogodi.
Stoga, "pravila igre" je korisno postaviti unaprijed kako ne bi dolazili u situacije u kojima dijete ucjenjujete ili mu prijetite kako bi izbjegli ponašanja koja ne želite.
Napadaji bijesa
Sigurno da će dijete kojemu jasno postavite granice iste pokušavati pomicati, kršiti, no, na roditelju je da u svojim reakcijama bude dosljedan (i kod kuće i u javnosti) te na taj način dijete podučava poželjnim ponašanjima, ponašanjima kojima će dobiti ono što želi na prihvatljiv način.
Kod djece do četiri godine starosti frustracija, prepreke, postavljenje granice često dovode i do napadaja bijesa koje može biti popraćeno udaranjem, vikanjem, bacanjem na pod, samoozljeđivanjem i slično. Takvi se ispadi češće događaju kada su djeca umorna, gladna, žedna, iscrpljena i slično, u situacijama većeg emocionalnog uzbuđenja, straha, stresa ili pak dosade ili kao oblik traženja roditeljske pažnje (posebno ako dijete ima iskustvo da takvo ponašanje priziva mnogo roditeljske pažnje).
Kako izbjeći napadaje bijesa?
Kada se napadaj bijesa ipak dogodi…
Napadaji bijesa će proći, a dijete će naučiti poštivati pravila, tuđe osjećaje i potrebe, naučit će se izražavanju svojih emocija, kako se nositi s frustracijom, a sve to će mu u budućnosti pomoći da bude zadovoljnije te uspješnije u kontaktu s drugim ljudima.
Autorica dipl. psiholog-profesor Rebeka Bulat