Malo je područja ljudskoga života koja su toliko podložna negativnom utjecaju modernih pojava i medicinskih ideologija kao što su to trudnoća, porod i dojenje. Nekada je majka dojila svoje dijete zato što je to bilo prirodno. Osim toga, nije bilo prikladne zamjene za mlijeko. Ako je majka imala previše mlijeka, često je dojila još jedno dijete ili bi se izdajala i odnosila mlijeko na sabirno mjesto. Majčino mlijeko bilo je dragocjeno.

Kada se prije više od 40 godina na tržištu pojavila prilagođena hrana za djecu, zavladalo je opće oduševljenje: konačno se moglo vagati, mjeriti i raspoređivati što dijete treba popiti, kada i u kojoj mjeri. Odjednom je postalo prihvatljivije "planski hraniti dijete bočicom" nego ''dojiti prema intuiciji''. Kasno prvo dojenje, strogo pridržavanje ritma hranjenja svaka četiri sata, duge noćne pauze, vremenska ograničenost i stres pri dojenju, predhranjenju, vaganju i dohranjivanju koje je bilo navedeno u tablici napravljenoj za bebe hranjene na bočicu toliko je zbunjivalo žene da su jedva mogle dojiti. Jednako je tako i rutinirana uporaba lijekova pri porodu doprinijela tomu da se spriječi nastanak povezanosti majke i djeteta, bonding, a sve je to imalo negativne posljedice za dojenje.

Proizvođači industrijske hrane za djecu poprilično su krivi za to euforično hranjenje na bočicu. Iz komercijalnih razloga otišli su toliko daleko da tvrde kako je njihovo mlijeko vrijedno koliko i majčino. Njihove su reklame na suptilan i manje suptilan način potkopale povjerenje mladih majki u vlastitu sposobnost dojenja. I u zemljama Trećega svijeta industrija je počela uveličavati značaj svojih preparata – s teškim posljedicama: dojenčad (primjerice u Africi) koja je dotad putem dojenja bila u prvim godinama života donekle zaštićena od infekcija i pothranjenosti, nije više dobivala majčino mlijeko te je umirala zbog tamošnjih higijenskih uvjeta i hrane zaražene raznim klicama i pripravljene na pogrešan način, ili pak zbog pothranjenosti, jer se u umjetnu hranu radi uštede dodavala voda.

Iako se u međuvremenu dosta toga promijenilo, izvjesne prakse, predrasude, strahovi i priče preostale iz vremena koje se protivilo dojenju nažalost su još uvijek ponegdje prisutne. Još bi više žena dojilo kada bi bile dobro informirane o nevjerojatnim zdravstvenim prednostima dojenja.

Mlade majke trebaju prosvjetljenje kako bi mogle donijeti pravu odluku – a trebaju im i ohrabrenje i podrška. Mudrim savjetima drugih žena one dobivaju sigurnost i povjerenje u svoju majčinsku intuiciju i žensku snagu. Oni koji prate majke tijekom trudnoće i poroda mogu im pomoći da ojačaju sigurnost u sebe same i u osjećaj vlastite vrijednosti – a time iznimno doprinose i društvenoj dobrobiti. No, ako žene nemaju podršku koja im je potrebna, početak dojenja može biti znatno otežan, kao što to pokazuje i sljedeći primjer:

"Salina je bila moje prvo dijete. Nijedna od mojih sestara nije dojila, a ja sam bila posve neiskusna i trebala mi je podrška. Većina sestara u rodilištu bila je ljubazna i htjele su pomoći. Donosili su mi Salinu kada god sam poželjela. Pa ipak, nijedna od njih zapravo ništa nije znala o dojenju. Problem je bio u tome što se previše osoba brinulo o meni i mom djetetu te su mi davali posve kontradiktorne savjete.

Jedna se primalja svim silama trudila oko mene obećavajući mi da će me i dalje podržavati, no nikada se više nije pojavila. Jedna od sestara najprije je promrmljala: 'Opet jedna koja želi dojiti!', a potom mi je prilično energično i glasno rekla: 'Dakle, vi mislite da svojoj djeci činite nešto dobro s tim pretjeranim dojenjem – to nije dobro ako ona moraju gladovati!' Postiđeno sam pokušala opravdati svoju odluku. Noćna sestra nahranila je našu Salinu ne pitajući me za dopuštenje. Rekla je: 'Dijete mora nešto jesti, inače od njega neće biti ništa, a osim toga će i dehidrirati. A za Vas je ionako bolje da se možete naspavati.' Mnogo je toga pošlo krivo. Do danas se pitam zašto mi nisu dopustili da jednom pokušam podojiti svoje dijete bez silikonskih bradavica. Morala sam ih koristiti od samoga početka, uz obrazloženje da moje bradavice nisu podobne za dojenje. Ne čudim se što Salina nije voljela sisati s tim bradavicama; bila je zaista mala i te su ogromne bradavice u njezinim ustima morale biti vrlo neugodne.

Kada mi se pojavilo mlijeko, a grudi mi postale tvrde, svatko mi je savjetovao nešto drugo. Pošto mlijeko nije teklo samo od sebe, morala sam ići na pumpu za mlijeko koja je radila vrlo glasno. Uvijek bih barem pola sata sjedila na nekoj neudobnoj stolici, bez naslona za ruke i bez prikladnog naslona za leđa. Pritom su mi ruke trnule, a leđa su me boljela. Upala sam u pravi začarani krug. Kada sam došla kući, po čitav sam dan bila zaposlena ispumpavanjem mlijeka i davanjem istoga svome djetetu na bočicu. Salina više nikako nije htjela na prsa i vrištala je kada bih je pokušala dojiti.

Iako sam bila posve iscrpljena i frustrirana, nisam odustajala. Usprkos velikim početnim poteškoćama, uz pomoć prijateljice Silvije uspjela sam dojiti Salinu pola godine. Sada znam da se ne bismo toliko namučili da mi je u početku netko pokazao kako da svoje dijete pravilno i udobno smjestim na prsa, da sam ga uvijek mogla imati uza se i da sam ga mogla često dojiti, bez umjetnih bradavica, te da sam od ljudi koji su me okruživali mogla dobiti valjane savjete koji bi me ohrabrili i koji ne bi bili kontardiktorni."