VAŽNA OBAVIJEST: Došlo je do promjene mjesta na kojemu će se održati edukacija. Edukacija se održava u Hotelu Pula.

Želite dublje razumjeti sebe i svoje dijete?
Želite doznati najvažnije činjenice o razvoju dječjeg mozga?
Želite upoznati unutarnji svijet djeteta te pomoći djetetu da uspije i osjeća se dobro?
Želite opušteno i smireno roditeljstvo?
Želite doznati najnovije neuroznanstvene činjenice u području razvoja djece?

Pozivamo vas da se prijavite na edukaciju o jačanju dječje emocionalne inteligencije komunikacijom, koja će se održati u Puli u svibnju, a koju vodi Irena Orlović. Prijaviti se možete putem OVOG OBRASCA.

 

"Edukacija kod Irene Orlović donijela mi je nove i korisne uvide u funkcioniranje dječjeg mozga i način komunikacije s djecom. Koristeći podatke iz znanstvenih studija, pozivajući se na vrhunske terapeute i autore knjiga iz područja psihologije i medicine, uz primjere iz vlastitog života – Irena lako prenosi znanje i znanstvene činjenice. Od dizajna njene prezentacije do praktične primjene svega što je naučila, Irenino predavanje mi bilo jedno od najljepših kojima sam prisustvovala."
Jasmina Stojanović, dugogodišnja glavna i odgovorna urednica magazina "Sensa", Srbija

 

Živimo u vremenu kada se ubrzani način života uvelike odražava na sve veći broj djece koja imaju emocionalnih i ponašajnih problema. U zadnjih nekoliko desetljeća neuroznanost je došla do brojnih značajnih saznanja. Neuroznanstvenici su potvrdili da dječji mozak nije neki stroj koji je strukturiran po planu i programu došao na ovaj svijet, već je to nerazvijen ljudski organ koji će se, ovisno o okolini u kojoj odrasta, razvijati cijeli život. U tom razvoju roditelji igraju ključnu ulogu jer se na temelju našega odnosa s djecom formiraju temeljne strukture koje će doživotno obilježiti dijete kao osobu. O nama roditeljima uvelike ovisi razina emocionalne inteligencije djeteta koja je važan prediktor životne uspješnosti svake odrasle osobe.

Na ovoj edukaciji dat ćemo vam smjernice koje će pomoći izgraditi kvalitetan odnos s djecom. Irena Orlović govorit će o oblicima komunikacije temeljene na razvoju mozga djeteta, koji će pomoći djetetu da vas čuje i stvori zdravu sliku o sebi.

Od našega odnosa ovisi razvoj emocionalne inteligencije djeteta koja je važan prediktor životne uspješnosti svake odrasle osobe zato ćemo tijekom edukacije dati smjernice koje će vam pomoći izgraditi zdrav odnos s djecom.

 

 

"Dijete od roditelja nasljeđuje samo skicu, a način na koji će se
oblikovati i graditi dječji mozak ovisi o njegovoj interakciji najprije s roditeljima,
a potom i širim socijalnim okruženjem."

Irena Orlović

 

 

KAKO KOMUNIKACIJOM OBLIKOVATI SNAŽAN MOZAK DJETETA

Što možemo napraviti za razvoj djetetova mozga i kako komunikacijom utječemo na razvoj mozga, govorit će Irena Orlović, autorica nagrađivane web-aplikacije Pametnica, vlasnica i urednica izdavačke kuće Harfa putem koje je prethodnih 17 godina proučavala literaturu uglednih svjetskih neuroznanstvenika, psihologa i psihoterapeuta u području razvoja djece.
Vođena osobnim iskustvom kroz rad na ranoj stimulaciji sa svojim djetetom, koristeći neke od tih naslova, uredila je i objavila na hrvatskom jeziku seriju literature pod sloganom Knjige koje vole djecu. Prepoznata je od strane Udruge poslovnih žena KRUG jer je kao roditelj djeteta s poteškoćama u razvoju, uvidjevši da u Hrvatskoj nedostaje literature koja bi pomagala roditeljima u sličnoj situaciji, okupila stručni tim i pokrenula izdavačku kuću Harfa koja je danas prepoznata u javnosti kao kuća koja objavljuje literaturu renomiranih stručnjaka iz područja ranog razvoja djece.
Od strane iste udruge dobila je i nagradu kao Poduzetnica godine u kategoriji socijalnog poduzetništva, a pod pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske. Trenutno je u procesu osnivanja inovativne Privatne osnovne škole s internacionalnim programom putem koje će djeca učiti jačati svoje kognitivne sposobnosti kroz socio-emocionalne programe. Certificirana je od strane njemačke krovne organizacije DVNLP kao savjetnica u neuro-lingvističkoj psihoterapiji (DVNLPt) i kao NLP – trener.

Na edukaciji će dati odgovore na sljedeća pitanja:

Kako komunikacijom izravno utječemo na oblikovanje dječjeg mozga?
Što znači pozitivan ili snažan mozak?
Zašto je emocionalni razvoj temelj intelektualnog razvoja?
Kako komunicirati kao učitelj, odgojitelj ili roditelj terapeut?
Kako putem komunikacije možemo oblikovati i integrirati mozak u razvoju? 
Zašto su roditelji najvažnija karika u odgoju i obrazovanju djece?
Kako pomoći djeci da crpe svoje potencijale i izrastu u najboljeg mogućeg sebe? 
Na što trebamo obratiti pozornost ako želimo da se mozak zdravo razvija u prvim godinama?​
Kako komunicirati s djecom da bi razumjela?
 

Edukacija je namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima, psiholozima, pedagozima, socijalnim pedagozima, edukacijskim rehabilitatorima, logopedima, psihoterapeutima i svima drugima koje zanima ovo područje dječjeg razvoja.
 

Kada: 31.5.2019. u 17.00 sati
Gdje: Hotel Pula, Sisplac 31, Pula
Trajanje: 4 školska sata

PRIJAVA JE OBAVEZNA. ISPUNITE PRIJAVNICU.

Mjesto na radionicama rezervirat ćete tek uplatom kotizacije.

 

CIJENA RADIONICE

UPLATE U ROKU OD 24 SATA OD PRIJAVE
Cijena edukacije je 240 kn,a za drugog roditelja cijena je 20% niža.

KASNIJE UPLATE 
Cijena edukacije je 280 kn, a za drugog roditelja cijena je 20% niža.

Mjesto na radionicama rezervirat ćete tek uplatom kotizacije.

 

Podatci za uplatu: 
Pametnica, obrt za edukaciju i savjetovanje, vl. Irena Orlović
HR0623400091160500652 (PBZ)​, poziv na broj: 31052019.

Svi sudionici dobit će potvrdu o sudjelovanju.
Sve prolaznice i polaznici edukacije imat će priliku kupiti naše knjige po posebno sniženim cijenama, samo za njih za vrijeme trajanja edukacije.

 

Sudjelovanje je moguće otkazati isključivo pisanim putem (na mail adresu: pametnica@pametnica.me) najkasnije 7 radnih dana prije početka programa. Sudionici koji su odustali nakon tog roka ili ne prisustvuju programu, nemaju pravo na povrat kotizacije i dužni su platiti punu naknadu. Ako prijavljeni sudionik ne može sudjelovati na programu, može poslati drugog zamjenskog sudionika.

Pametnica zadržava pravo otkazivanja – u ovom slučaju, naknada se vraća u cijelosti. Popunjavanjem ovog obrasca za prijavu, prihvaćate ove odredbe i opće uvjete.

 

Vezana literatura:

      

 

Godinama slušamo novinare, edukatore i poslodavce kako najmlađu generaciju u SAD-u nazivaju „generacijom pahuljica”. Zašto?

Zato što su mnoga djeca danas odgajana u pretolerantnom okruženju, zaštićena od teške životne stvarnosti i odgovornosti. Neki kažu da smo ih pretjerano zaštitili, stavili pod stakleno zvono.

 

Wikipedija nas podsjeća: „Termin 'pahuljica' odnosi se na djecu koja su odgajana na način koji im daje pretjerani osjećaj vlastite jedinstvenosti.”

U početku je termin „generacija pahuljica” bio samo žargon, ali je ubrzo dobio priznanje kao jedna od riječi 2016. godine Collinsova rječnika. Collins taj termin označava kao „mladež u 2010-ima koja je manje otporna i sklonija uvredama od prijašnjih generacija”.

 

Kako se i zašto pojavila „generacija pahuljica”
 

Helikopter-roditelji

To su roditelji o kojima slušamo od 2002. godine, oni koji oblijeću svoju djecu brinući se o tome da dobiju sve privilegije koje zaslužuju. Prije više od trideset godina stilovi roditeljstva počeli su se mijenjati. Majke i očevi postali su okupirani sigurnošću djeteta i njegovim samopouzdanjem. Kako je ova populacija roditelja rasla, kultura je počela pratiti njihove osjećaje: znak „beba u autu” na stražnjem dijelu automobila, stolovi za presvlačenje djece u javnim toaletima, jačanje sigurnosnih pravila. Poznajem roditelje koji pišu domaću zadaću za svoje dijete i one koji su se čak pridružili svom diplomandu na njegovu prvom razgovoru za posao.

Nagrade za sudjelovanje

I dječji su sportski klubovi odlučili da je važnije slaviti sudjelovanje nego pobjedu. Bilo je to razumljivo. Većina djece neće osvojiti prvenstvo i odrasli su smatrali da i prosječne igrače nekako treba nagraditi. Prije nekoliko sam godina posjetio prijateljevu kuću i vidio da je soba njegova djeteta ispunjena trofejima. No, nikad nije osvojio nijedno prvenstvo. To je potaknulo djetetovo očekivanje nagrade za samo sudjelovanje.

Inflacija ocjena

Ocjene učenika u porastu su već četrdeset godina, ali ne zbog toga što su učenici pametniji od djece prije nekoliko desetljeća, već zbog inflacije ocjena. Šezdesetih godina prošloga stoljeća prosječna je ocjena bila trojka. Zašto? Zato što je trojka prosjek. Danas je prosječna ocjena petica. Mnogi odrasli strahuju da se učenici ne mogu nositi s teškom realnošću ocjene dobar. U jednom su mi školskom okrugu rekli da im prilikom ocjenjivanja nije dopušteno upotrebljavati crvenu olovku, jer je to previše grubo prema učenicima. Neki su pak rekli da ne upotrebljavaju riječ „ne”, jer je previše negativna.

Virtualna stvarnost i propisana aktivnost

Umjesto da tinejdžeri rade, mi smo ih uključili u recitale, vježbe i igre, koje propisuju i nadgledaju odrasli. Iako sviranje, plesanje i sport njeguju disciplinu, oni su i dalje samo virtualna stvarnost, samo preslika stvarnog života. Kad tinejdžer kaže da želi raditi nešto smisleno, odrasli ih smjeste u kontrolirani program koji simulira stvarnost. Sve što odrasli kontroliraju stvara ovisnost i smanjuje osjećaj samopouzdanja.

Tehnologija i mediji

U posljednjih su dvadeset godina mobilni uređaji i društvene mreže prevladali. Danas su djeca svakodnevno izložena desetinama tisuća slika. Oni vjeruju da svatko zaslužuje najnoviji iPhone, najnoviji Abercrombie i Fitch jeans, najnoviji Xbox, najnovije tenisice Nike i pretplatu na Netflix. Osjećaj da vam nešto pripada i materijalizam obično idu ruku pod ruku.

Tko je kriv?

„Pahuljice” su u konačnici proizvod našeg djelovanja. Ne shvaćajući na vrijeme što se događa, roditelji su zaboravili da odgajati djecu ne znači samo zaštititi, već i pripremiti. Nismo im dopustili da posrnu. Uklanjali smo posljedice loših odluka. Hvalili smo pogrešne kvalitete. Riskirali smo premalo, spašavali smo prebrzo, hvalili smo prelako. Kad su trebali zakoračiti u svijet odraslih, većina generacije, koja je obrazovanija i privilegiranija od prethodne, nakon diplome se vratila kući. Prema podatcima sa stranice Monster.com, između 2010. i 2014. od 60 do 80 posto Amerikanaca nakon fakulteta se vratilo kući. Istraživanje iz 2010. pokazalo je da trećina muškaraca u SAD-u u dobi između 22 i 34 godine živi s roditeljima. Iako se s problemima suočavaju oba spola, muškarci su prave žrtve ove tragedije. Često ostaju dječaci, iako dođe vrijeme da postanu muškarci. Premda se i žene i muškarci nakon fakulteta vraćaju kući, žene se češće vraćaju s planom, a muškarci bez ikakvog plana. Njihov „zov dužnosti” (Call of Duty – popularna videoigra) samo je virtualan, ne stvarnost. A majka je i više nego spremna kuhati, čistiti i posluživati.

 

 

Kako izraditi snjegovića od pahuljica

Karakter i gravitacija

Okruženje nulte gravitacije uzrokuje atrofiju mišića. To smo naučili od NASA-e prije više od pedeset godina. Astronauti u svemiru moraju izvoditi vježbe kako ne bi previše oslabili u kapsuli u kojoj nema guranja i povlačenja gravitacijske sile.

Metaforički govoreći, ovo je pravilo primjenjivo i na Zemlji. Kad odrasli uklone „gravitaciju” (udarce i padove koji jačaju ljude), mladi nemaju sposobnost za ono za što su prethodne generacije bile sposobne učiniti. Karakter raste s gravitacijom. Kao njihovi vođe, moramo omogućiti gravitaciji da pokaže svoje učinke, znajući da je ona pozitivan i ključan element njihova razvoja. Odrastanje je kao vožnja bicikla. Morate to učiniti sami. Naravno, djeca počinju na triciklu, a potom na biciklu s pomoćnim kotačima. Ali pomoćne kotače s vremenom moraju skinuti, inače će osjećaj srama prevladati. Baš kao kad učimo dijete voziti bicikl, naše vodstvo mora ponuditi ravnotežu između podrške i puštanja. Mladi će danas graditi karakter samo kad su prisiljeni biti snalažljivi. Karakter se razvija, kaže psihologinja Angela DUCKWORTH, kad su učenici prisiljeni dati sve od sebe kako bi nešto postigli samostalno. Što im više materijala pružimo, to su manje snalažljivi. Također, istraživanja su pokazala da ih moramo potaknuti da se drže jedne obveze najmanje dvije godine kako bismo vidjeli dugotrajne rezultate.

Kontrola i nada

U eksperimentu sa štakorima, psiholozi su otkrili nešto što su kasnije nazvali „naučena bespomoćnost”. Istraživanja su pokazala da štakori prestaju vući polugu kako bi došli do hrane kad se ništa ne dogodi. Ista se reakcija pojavljuje i kod ljudskih bića, gdje sudionici nastoje postići određeni cilj. Kad nakon nekog vremena ništa ne postignu, oni zaključe da je cilj izvan njihove kontrole i prestaju se truditi. Naši mladi prečesto odustaju baš zbog naučene bespomoćnosti. Istraživanja pokazuju da njihova tjeskoba i bespomoćnost rastu kad su njihove svakodnevne aktivnosti pod kontrolom odraslih odnosno izvan njihove kontrole. Što više kontroliramo i propisujemo aktivnosti, to oni sve manje osjećaju nadu, a sve više beznađe.

Nadalje, naučena bespomoćnost promiče neodgovornost. Djeca osjećaju premalo odgovornosti za rad, jer to „ne ovisi o njima”. Većina učenika srednje klase pretpostavlja da će ih odrasla osoba spasiti kad oni pogriješe. To je dobar osjećaj, ali sprječava razvoj. Misao da je ishod u njihovim rukama daje im osjećaj nade i samopouzdanja.

Stasale generacije trebaju polako poticati, čak i inzistirati na tome da se mlađoj generaciji odobri dio kontrole nad životnim planom. To je jedini način da se izgradi samopouzdanje, angažiranost i odgovornost. To zahtijeva povjerenje i fleksibilnost. Moramo se odlučiti što više želimo: savršenstvo ili rast.

Vjerovanje i stvarnost

Što mislite, kakvu poruku šaljete učeniku ako mu pomažete nakon svake pogreške i spašavate stvar svaki put kad nešto pođe po zlu? To poručuje: „Ne vjerujemo da u sebi imaš ono što je potrebno za rješavanje ovog problema.” Na kraju se ovi mladi ljudi ne osjećaju odraslima sve do gotovo 30 godina. U jednom su istraživanju mladi ustvrdili da odrasla dob počinje s prvim djetetom. A danas se to događa daleko nakon 18. godine. Zašto im uopće dajemo pravo glasa, možda ni nemaju osjećaj za stvarnost? Prava bez odgovornosti stvaraju virtualne odrasle osobe i razmažena derišta.

Kao što sam ranije spomenuo, odrasli su ispunili dječje živote lažnim iskustvima. Mladi se možda ponašaju kao odrasli, ali im ne povjeravamo preuzimanje odgovornosti za istinski važne i vrijedne stvari. A oni su primili poruku jasno i glasno – vi ste samo djeca; vi ne znate bolje; vi trebate pomoć; vi niste odrasli.

Kad odrasli istodobno pružaju podršku i traže mnogo, postižu nevjerojatne stvari. Mlada osoba počinje vjerovati u sebe, jer je roditelj ili poslodavac povjerovao u njihove sposobnosti. Ako tu vjeru pokazuju tako da su im ponudili iskustvo stvarnog života, to šalje poruku: „Vjerujem u tebe i tvoju sposobnost da se nosiš s ovom situacijom.” To može biti prekooceansko putovanje, posao ili prikupljanje sredstava za neku plemenitu svrhu. Ali velika su očekivanja najvažnija. Jedno je istraživanje pokazalo da određena vrsta povratne informacije mladim osobama povećava njihove napore za 40 – 300 posto. O kakvoj se povratnoj informaciji radi? Jednostavno: „Dajem ti svoje mišljenje, jer imam velika očekivanja od tebe i znam da ih možeš ispuniti.” Sljedeći put kad dajete povratnu informaciju mladoj osobi, zapitajte se: „Poručujem li svojim mišljenjem da vjerujem u nju?”
 

Na kraju krajeva, mi smo stvorili „pahuljice”, sad je naš posao od njih napraviti snjegovića.

 

Preneseno sa Školskog portala

 

 

Uoči početka nove školske godine, splitski znanstvenik Ivica Puljak na svom je Facebook profilu objavio sjajnu poruku učenicima.
U svojoj optimističnoj objavi, naveo je zbog čega bi sve današnja djeca trebala biti sretna, a tekst je završen zaključkom da trebaju poštovati svoje učitelje koji su im, uz roditelje, najvažniji ljudi u životu.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti.

 

Optimistična poruka učenicima za početak školske godine [a nije loša ni za roditelje]

"Draga djeco,

Svako jutro kad se probudite imate mnogo razloga za optimizam. Prvo se sjetite da vi pripadate rijetkim primjercima ljudskog roda koji su se uopće rodili. Vjerojatnost da će se oko 7 milijardi milijardi milijardi atoma od kojih se sastojite spojiti upravo u vas, a ne u nekog drugog, je tako mala, da ste vi najsretniji ljudi od svih potencijalnih ljudi koji su mogli postojati. Vi postojite, a oni nisu. Pored toga, vi živite u sadašnjosti, a svi ostali ili više nisu tu ili još nisu tu. Stoga uživajte u sadašnjosti!

Drugi razlog za vaš optimizam je činjenica da svaki dan idete u školu učiti nešto novo. Jasno je meni da najčešće niste baš oduševljeni odlaskom i boravkom u školi, ali razmislite o sljedećim argumentima. Tisućama godina milijuni ljudi su pokušali shvatiti razne stvari i prirodi i društvu. Neki od njih su cijeli život proveli pokušavajući shvatiti osnovne zakone prirode, kako izgleda naš planet, kako izgleda svemir, kako su nastale zvijezde, planeti, ljudi itd. Vi većinu tih stvari naučite za par sati predavanja i rada u školi ili kod kuće. Iz te perspektive vi nakon par godina škole znate više nego neki od najvećih znanstvenika u povijesti ljudskog roda. A iz dana u dan saznajete sve više.

Treći, možda i najvažniji, razlog za optimizam je pogled u budućnost. Vi živite u najbolje doba u povijesti ljudskog roda. Nikad svijet nije bio bolji. Nikad nije bilo manje siromaštva, gladi, nepismenosti, nasilja ili ratova, nikada ljudi nisu živjeli duže, zdravije i sretnije. A tako će se vjerojatno i nastaviti. Ako se nastave sadašnji trendovi, za pedesetak godina, kada vi budete u sredini vašeg života, u svijetu više neće biti gladnih, siromašnih i nepismenih ljudi. Svijet kojeg ćete izgraditi i živjeti u njemu je svijet kojeg su sanjali svi pjesnici i sanjari u povijesti, svijet u kojem ljudi žive u miru i skladu, znajući da pripadaju jednoj jedinstvenoj rasi: zemljanima!

Društvo u kojem danas živimo nije idealno. Jedan gladan čovjek na Zemlji je sramota za ljudski rod. Ali je važno razumjeti da ipak živimo u najboljem svijetu do sada te je potrebno shvatiti zašto je tako. Zato jer smo naše globalno društvo sagradili na tri temelja: razumu, znanosti i humanizmu. Odlučili smo da ćemo neprestani kritički promišljati svijet oko sebe i odnose među nama, a da ćemo odluke donositi na temelju razuma. Prije 500-tinjak godina smo znanost postavili kao jednu od najvažnijih ljudskih djelatnosti i od tada je svijet spektakularno napredovao u svim mjerama ljudskog blagostanja.

Danas je svjetonazor modernog čovjeka utemeljen na znanosti, a vrijednosti koje živimo su univerzalne vrijednosti humanizma. Znanost nas je naučila da svemir i prirodni zakoni nemaju svrhu i smisao, nego da mi sami svojim životima dajemo smisao i da se sami moramo brinuti za sebe, za druge ljude oko nas, kao i za prirodu i druge životinje i biljke, s kojima dijelimo ovaj dio svemira. Jedna od najljepših spoznaja i odluka u životu je slobodno odlučiti biti dobar čovjek, bez da očekujete neku kozmičku nagradu ili da se bojite neke kazne ili osvete. Sami, svojoj slobodnom voljom, odlučite biti dobri ljudi!

Ne dajte da vas drugi plaše. Stoljeće u kojem živite će biti stoljeće ne samo znanja, nego stoljeće znanosti. Budućnost, koju ćete vi izgraditi, će vjerojatno biti sve bolja i bolja. Najbolji način da u njoj sudjelujete su puno učiti i raditi. Stoga uživajte u školi, prikupljajte znanje i radne navike. To će vam osigurati da iskoristite sve spektakularne mogućnosti koje budućnost donosi.

I na kraju: poštujte svoje učitelje. To su vam, uz roditelje, najvažniji ljudi u vašem životu. Oni vam sigurno žele dobro i o njima ovisi vaša budućnost.", napisao je dr. Puljak.

 

Danas je većina zapadnjačke djece jedna razmažena gomila. Roditelji im pišu domaću zadaću, traže bolje ocjene od učitelja i oslobađaju ih kućnih poslova. Hrana im je skuhana, odjeća oprana i soba počišćena.
Taj stil helikopterskog roditeljstva ima posljedice, ističe Simon Sinek u svom govoru o temi milenijalaca na radnome mjestu. Jer danas su se menadžeri i starije kolege našli u nezavidnoj poziciji gdje moraju mlade ljude opskrbiti vještinama koje su trebali ponijeti od kuće i škole.

 

Bivši dekan brucoša na Stanfordu Julie Lythcott-Haims se slaže: „Opterećujući djecu visokim očekivanjima, a upravljajući njihovim životima na svakoj mikrorazini, roditelji uopće ne pomažu.“

Lenore Skenazy, autorica knjige Free-Range Kids, misli slično. U svom prikladno naslovljenom članku Krha generacija, Skenazy postavlja važno pitanje: „Kako smo došli do toga da smatramo da se cijela generacija djece nije u stanju nositi sa osnovnim izazovima odrastanja?“

 

 

Što škole u Japanu čine drugačije?

Japanska djeca od malih se nogu uče biti samostalna i voditi brigu o sebi. Iako u teoriji to može zvučati kao dresura za bebe, trebate samo pogledati video u nastavku kako biste vidjeli koliko su iskreno sretna ta djeca i ponosna na svoj trud.

 

 

Školski odmor u Japanu više je od ručka

U Japanu se vrijeme školskog odmora smatra vremenom za edukaciju, poput matematike i čitanja. Djeca završavaju jutarnju nastavu zahvaljujući učitelju što ih je podučavao. Zatim je vrijeme za pripremu za ručak.

Postavljaju stol, stavljaju pregače i vode brigu o tome da su svi oprali ruke, a potom odlaze u kuhinju i zahvale kuharima što su im pripremili ukusno jelo. Jednostavno jelo od ribe, krumpir-pirea, juhe od povrća, mlijeka i kruha vrlo je dobro prihvaćeno u sve djece. Sva djeca dođu na red da poslužuju hranu, a nakon jela zajedno pospremaju. To je njihov način života i svi su vrlo sretni što imaju svoju ulogu.

 

Japanski učenici čiste učionicu kako bi se naučili životnim vještinama

U Japanu učenici sami čiste školu. Dnevna praksa o-soji (generalnog čišćenja) uči ih da poštuju svoje okružje. Morate ih vidjeti u akciji kako biste vidjeli da to nije obveza, nego djeca očito uživaju u tome.

„Jednostavno je bolje da sami počistimo za sobom jer je to naš prostor“, kaže jedna drugašica u osnovnoj školi Azabu. Njezina učiteljica Kyoko Takishima se slaže: „Sve im to pomaže izgraditi samopoštovanje i stoga je to praksa koju njegujemo.“

 

 

Neovisna japanska djeca

Učenje ne počinje niti završava u učionici. Japanska kultura stavlja naglasak na neovisnost i oslanjanja na svoje sposobnosti od iznimno rane dobi.

Sedmogodišnja Noe Ando se kupa, šamponira kosu, pere zube i sve bez potrebe za nadzorom odrasle osobe. Pakira torbu, odijeva se i odlazi u školu do koje je potrebno pješačiti i voziti se vlakom. I sve to čini sama. Majka Noe Ando ima povjerenja u sposobnost svoje kćeri da sama putuje.

 

 

Što možemo naučiti iz ove vrste roditeljstva?

Većina zapadnih roditelja zanijemit će na ideju da puste djecu samu u javni prijevoz, posebno tako malu. No važno je napomenuti koliko lako je maloj Noe Ando upravljati svojim putovanjem u školu.

Djeca su pametnija i sposobnija nego što smo im spremni priznati, ali kako kaže Skenazy, kombinacija loše politike i paranoičnog roditeljstva čini djecu previše zaštićenima da bi uspjela. Moramo im dati prostora za rast.

Dodjeljivanje poslova djeci jedan je od mnogih načina na koji možemo osigurati njihov razvoj u kompetentne odrasle osobe. Također ih moramo naučiti da preuzmu odgovornost za sebe, što znači pustiti ih da sami pišu domaću zadaću i snose posljedice ako zaborave predati rad na vrijeme.

Ove životne lekcije dobro će im doći na radnome mjestu. Ne samo da će se osjećati uvjereno u svoju sposobnost da uspiju nego i neće morati prebaciti nepotreban teret na ljude koji ih zapošljavaju.

„Ako budemo odgajali djecu koja su nesposobna da se samostalno suoče bilo s čim uključujući rizik, neuspjeh, povrijeđene osjećaje, naše društvo, pa i naša ekonomija bit će ugroženi,“ rekla je Lenore Skenazy.

 

Preuzeto sa skolskiportal.hr

 

Plač, čvrsto obavijene ruke oko vrata mame ili tate te pogled od kojeg se slama srce, normalne su reakcije djeteta koje prolazi kroz strah od odvajanja od najbliže osobe.

Ako vaša beba ovog tjedna kreće prvi put u jaslice, glava će vam vjerojatno biti prepuna briga i pitanja. Jasličke grupe prvi put se odvajaju od roditelja i ostavljaju na brigu nepoznatim tetama s kojima tek trebaju uspostaviti povezanost. Plač, čvrsto obavijene ruke oko mame ili tate i pogled koji slama srce sasvim su normalne reakcije djece koja su do sada navikla na blizinu isključivo ljudi za koje su vezani. To su najčešće roditelji te starija braća i sestre.

Ovu novu situaciju odvajanja od roditelja djeca doživljavaju kao po život opasnu prijetnju, piše portal Aha parenting. Vaše dijete će s vremenom naučiti da se vi vraćate svaki dan, ali u početku to nije sposobno razumjeti u potpunosti. 

Sve dok se ne poveže s tetom u vrtiću i ne shvati da ona može ispuniti sve njegove ili njezine potrebe, dijete se neće osjećati sigurno. Zato je važno u početku potaknuti povezivanje djeteta i tete, ali i još nekoliko drugih stvari koji će djetetu i vama olakšati polazak u jaslice. 

 

1. Potaknite povezivanje s tetom

Roditelji trebaju shvatiti da se dijete nikad neće naučiti biti odviknuto od vas. Samo će se početi osjećati sigurno s nekim drugim. Zato je dobro da vi sami pokušate pokazati djetetu da se može pouzdati u tetu u vrtiću. Dopustite im da se zajedno zabave i da stvore svoje dobro iskustvo zbog čega će djetetu i drugi dan biti ugodno s tetom. Pokažite djetetu da i vi vjerujete u tetu u načinu na koji razgovarate s njom. 
 

2. Prilagodba je važna

Odvojite vrijeme da provedete s djetetom tjedan ili dva u prilagođavanju na vrtić.Svaki vrtić ima svoja pravila. Obično ćete u početku biti s djetetom u sobi i postepeno sve duže izbivati. Čim vidite da se dijete opustilo, sjedite sa strane i pustite da se igra. Budite više promatrač, a ne aktivni sudionik, kako bi se što više samo prilagodilo na novu situaciju. 

3. Razvijte svoj pozdrav

Možete zajedno zaplesati ili pročitati kratku priču i potom poljubiti, zagrliti dijete, reći mu da ga volite i da ono voli vas i da će mama doći u 16 sati. Potom predajte dijete teti u vrtiću. Svaki dan ponavljajte istu rutinu i odolite porivu da skratite ili produžite tu rutinu. To će pomoći djetetu da shvati što može očekivati. 

4. Poznata igračka ili neki drugi predmet

Preporučuje se u početku ponijeti nešto uz što će se dijete osjećati sigurnije. To može biti omiljena igračka, duda, bočica ili mamin šal. No nemojte se iznenaditi ako to baci iz protesta – jer ništa od toga ne može zamijeniti vas.
 

5. Razgovarajte s djetetom što se događa

Objašnjavajte gdje idete i zašto. Pokušajte to ispričati na zabavan način. Npr.: Najprije ćemo ja i ti zaplesati. Potom ćemo otići u vrtić gdje ima druge djece i gdje ćete se igrati. Izljubit ćemo se, zagrliti, reći da se volimo i mama će te predati teti. Potom ćete vas dvije mahati mami s tvojom omiljenom lutkicom. Malo ćeš plesati s tetom i upoznati nove igračke. Potom ćete ručati, malo odspavati i nakon što nešto malo popapate mama će doći po tebe. Mama će svaki dan doći po tebe.
 

6. Nemojte se iskradati

Još je gore ako netragom nestanete nego ako objasnite da sada odlazite. Pred djetetom će ostati neobjašnjiva praznina i odvajanje od vas će postati još teže i dugotrajnije. Kada počne plakati, smireno recite djetetu: 'Znam da ne želiš da sad idem, ali doći ću odmah nakon ručka. Mahat ću ti na odlasku. Teta će te držati dok mi mašeš.' 

Tada otiđite. Oduprite se potrebi da se vratite i utješite svoje uplakano dijete. Možda vam neće mahati još tjednima, ali vi uvijek mašite njemu. 

7. Popričajte s tetom o tješenju

Preusmjeriti dijete koje plače na nešto drugo, npr. na igračku, uglavnom je kratkoročno rješenje. Dijete će opet početi plakati. Razgovarajte s tetama što je vama najviše pomoglo kako bi olakšali da taj proces prođe što lakše. Možda je to odlazak do prozora i gledanje ptica, objašnjavanje da ste vi otišli i da ćete se vratiti, pjevanje određene pjesmice i sl. 

8. Nemojte kasniti 

Ako pojede nakon što se probudilo i vi niste došli kako ste obećali, otežat ćete i djetetu i sebi proces prilagodbe. Držite se obećanog djetetu jer ćete tako održati postojeće povjerenje. 

9. Nadoknadite pažnju i ljubav kada ste skupa

Očekujte povećanu potrebu za vama. Dijete trenutno prolazi veliku promjenu i treba vašu prisutnost, da ga grlite, smirite i pokažete da ga jako volite. Također, osigurajte mu i puno smijeha i zabave kako bi se oslobodilo svih napetosti koje je proživjelo tijekom dana. Mazite se što više kako bi se osjećalo voljenim. 

10. Vaše će dijete s vremenom prerasti strah od odvajanja

Neka djeca se brzo naviknu na jaslice, neka postepeno, a neka se nikad ne priviknu. S vremenom ćete i vi upoznati kako će vaše dijete reagirati. U početku možete očekivati više traženja pažnje, češće izljeve bijesa, noćna buđenja i različite oblike protesta. Ostanite smireni i pokušajte razumjeti da vaše malo dijete prolazi kroz veliku promjenu i da ste vi najveći oslonac koji treba. Dajte mu ljubavi i pažnje koliko god je traži u ovom periodu. 

 

Preneseno s Klokanice

 

Od ponedjeljka u Hrvatskoj neće raditi škole i vrtići i mnogi će se roditelji i djeca naći u situaciji da će na jednom novom emocionalnom, ali i organizacionom nivou osjetiti trenutačnu društvenu krizu proizašlu širenjem COVID-19 virusa u Europi. Ovo je normalno i očekivano i trebat će koji dan da se svi prilagode novonastalim okolnostima.

O ovoj situaciji svakako je potrebno razgovarati s djecom svih uzrasta. Ponekad među roditeljima  možemo čuti stav da su djeca predškolske dobi premala da s njima razgovaramo "jer ionako ništa ne razumiju", a za starije teenagere "oni su veliki i onako sve znaju". Potrebno je ipak, u krugu obitelji otvoriti razgovor o situaciji i pružiti djeci informacije, priliku za postavljanje pitanja kao i za podršku koju mogu pružiti primarno roditelji.
 

Niže navodimo neke od tema na koje predlažemo da obratite dodatnu pažnju.

1. Djeci je potrebno objasniti zašto pojačano pazimo na higijenu, a ne samo nametnuti pravilo iz straha i panike a bez objašnjenja jer tada djeca zapamte paniku i strah, a ne i razlog, odnosno objašnjenje. Dakle potrebno je reći da postoji virus koji se zove COVID-19 koji se brzo širi zbog čega pokušavamo sve što možemo da ga u tome spriječimo. Kako znamo da se širi preko ruku, kašljanja i kihanja potrebno je posebno paziti na pranje ruku i način na koji kašljemo i kišemo. Pojasniti i pomoći oko toga možete i ovako:

 – Djeci predškolske dobi na konkretan način pokazati zašto je važno držati se higijenskih preporuka.      Primjerice staviti u prskalicu za vodu boju kako bi se pokazalo koliko daleko kapljice mogu ići, ruke posuti šljokicama i prvo probati oprati vodom, a zatim sapunom i vodom 20 sekundi pa će djeca vidjeti razliku

– Sjetite se pjesmice koju dijete može pjevati kako bi mjerilo vrijeme za pranje ruku ili  zajedno smislite obiteljsku pjesmu ili pak dajte staroj melodiji novi tekst i tako unesite i malo humora i zajedništva u situaciju

– Pomognite djeci da sami osmisle podsjetnike koji će ih upozoravati na higijenu. Starijoj djeci mogu od pomoći biti aplikacije na mobitelima ili slično.

Nastojanje da ostanemo usmjereni na proaktivno djelovanje i isticanje onoga što možemo učiniti ojačava nadu i pomaže djeci (ali i nama odraslima) da zadržimo osjećaj kontrole u situaciji koja je nepredvidiva i neizvjesna.
 

2. Nemojte se pred djecom praviti da niste zabrinuti i negirati ili umanjivati problem. Djeca znaju prepoznati roditeljski strah i paniku jer je to jedan od njihovih osnovnih bioloških mehanizama preživljavanja. Zbog toga je važno razgovarati o osjećajima umjesto prikrivati ih. Ako ih prikrivamo i umanjujemo djeca znaju da nešto nije u redu, ali ne znaju prepoznati što ne valja i to može dovesti do još većeg straha i fantazija, pogotovo u mlađe djece. Također pokazujući pred djecom vlastite emocije roditelji modeliraju djeci kako izražavati emocije i kako se nositi s njima osobito onima koje jesu neugodne i intenzivnije i većina nas ima poriv pobjeći od njih.

– Recite djeci da ste zabrinuti, ali isto tako i da upravo zbog toga radite sve što možete kako bi zaštitili sebe, njih i bližnje. Ponovite im što sve činite (higijena, smanjeni socijalni kontakti, izbjegavanje javnih zatvorenih prostora) upravo zato što želite postupati odgovorno.

– Razgovarajte s njima o tome na koji način se možemo umiriti kada smo zabrinuti – uživati u nekoj omiljenoj aktivnosti, igrati se, razgovarati s prijateljima, gledati ili slušati nešto opuštajuće i smiješno, zezati se i smijati, čitati, vježbati…

– Imajte na umu da već to što imenujemo svoje emocije i govorimo o stvarima koje ih  potiču, pomaže da reguliramo sebe i da se osjećamo stabilnije.

– Normalizirajte djeci situaciju. Recite im da je normalno da smo nekada zabrinuti i zbog toga oprezniji i da su to osjećaji koje svi ljudi, pogotovo u ovakvoj situaciji, imaju. Strah je korisna emocija koja nam pomaže da se čuvamo i zaštitimo od neugodnih i potencijalno za nas opasnih situacija.
 

3. Informirajte prvenstveno sebe pa onda djecu. Informacije tražite na relevantnim i ne senzacionalističkim izvorima poput stranice Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.

– Provjerite što su djeca čula o virusu u školi, vrtiću, od prijatelja ali i od odraslih. Svakako vi inicirajte razgovor s njima jer, pogotovo ukoliko uoče vašu uznemirenost, djeca to neće učiniti sama.

– Razgovor je najbolje započeti provjeravajući najprije što dijete već zna i s kakvim informacijama se već susrelo. Ispravite netočne informacije koje djeca imaju, recite im da to što su ju čuli od odrasle osobe ili nešto pročitali na portalu ili čuli na vijestima ne znači nužno da je točna informacija.

– U ovakvim situacijama širenje dezinformacija je jako izraženo i sve te dezinformacije nađu svoj put do djece. Prilikom davanja informacija važno je voditi računa o djetetovoj dobi, emocionalnoj i kognitivnoj zrelosti ali i djetetovim osobitostima i dosadašnjim iskustvima. Najbolje je dati odgovor koji je činjeničan i kratak, a djetetu pružiti priliku da pita dalje. Predugački odgovori zbunjuju (pogotovo malu djecu) i preplavljuju ih informacijama koje oni ne mogu odmah usvojiti i proraditi. Npr. možete reći nešto poput: „virus je sitno, sitno biće od kojeg se možemo razboljeti“, „zove se COVID 19“, „od njega kašlješ i imaš temperaturu“…

– Ako ne znate odgovor na neko pitanje recite to djetetu i recite da ćete saznati pa odgovoriti na pitanje. Ukoliko je dijete starije dobi (viši razredi osnovne ili srednja škola) možete i zajednički potražiti odgovor i pri tome ih podučiti kako tražiti relevantne i valjane informacije online.

4. Dogovorite s djecom kako će izgledati dani kada ne idu u školu. Pri tome može pomoći:

– Pitajte njih što bi im pomoglo i trebalo da se osjećaju mirnije, osobito ukoliko dio dana moraju provesti sama kod kuće i ako je to za njih relativno novo iskustvo

– Dogovorite kako ćete komunicirati ako ste vi na poslu

– Napišite im brojeve telefona bliskih osoba koje mogu nazvati ako se osjećaju uznemireno, a sami su kod kuće

– Dogovorite plan dana i dnevne rutine uzimajući u obzir njihove želje i potrebe ali i obaveze poput škole i domaćih zadaća online

– Posvetite dio dana prepričavanju toga kako je svima prošao dan, napravite zajednički obiteljski crtež, pjesmicu, vic, vježbu dana

– Mlađoj djeci osigurajte dovoljno vremena i prostora za spontanu i nestrukturiranu igru, a starijoj kontakte s vršnjacima putem društvenih mreža. Ovo je krizna i neuobičajena situacija i u redu je uvesti neka nova pravila ili prilagoditi već postojeća kako bi lakše prošli kroz ovu situaciju.

– Potaknite djecu da kontaktiraju s vršnjacima na one načine koji su prikladni situaciji: skype, poruke, online grupe i slično. Možete dati djetetu i neku bilježnicu u koju će bilježiti i crtati sve ono što bi željeli podijeliti i raditi s prijateljima a sada ne mogu.

– Iskoristite vrijeme kod kuće za sve one stvari koje ste dugo željeli ali ne stižete: izvadite društvenu igru koju ste već neko vrijeme htjeli naučiti igrati, skuhajte jelo za koje treba više vremena, pogledajte crtić koji je djeci najdraži, slušajte priče za djecu (ima ih na YouTubeu), naučite djecu nešto što volite raditi, pričajte im o tome kako je bilo kada ste bili djeca…

5. Izbjegavajte kontinuiranu izloženost medijskim sadržajima.

– Pokušajte se ograničiti na informiranje samo dva do tri puta dnevno.

– Izbjegavajte TV i radio kao stalnu zvučnu kulisu u prostoru u kojem boravite jer to su sadržaji koje će neminovno čuti djeca.

– Izbjegavajte telefonske razgovore o virusu pred djecom i vodite računa o tome da vas djeca slušaju i onda kada mislite da ste se izolirali (primjerice igraju se pa vi razgovarate u drugoj sobi). Pogotovo ako vide da ste uznemireni, potrudit će se da vas čuju

– Ukoliko djeca i čuju neku uznemiravajuću vijest razgovarajte s njima o tome, stavite stvari u kontekst i objasnite im njima primjerenim rječnikom.

– Zajedno s djecom možete osmisliti metode kontrole za bivanje online jer i odrasli se trenutačno teško suzdržavaju. Primjerice namjestite kuhinjski timer na desetak minuta pa ugasite mobitele kada zazvoni, pustite dvije tri omiljene pjesme i kada završe ugasite mobitele i slično. Pokažite djeci kako se disciplinirati jer oni to uče od vas.

6. Činite ono što vama pomaže kada vam je teško. Na taj način podučavate svoju djecu vlastitim primjerom o tome na koji način biti podrška samome sebi i kako tražiti podršku od drugih. To je vrijedna lekcija i inače u životu, a korisna je upravo sada. Zadržite što je moguće više svoje obiteljske rutine (poput rituala spremanja na spavanje, zajedničkih obroka, kućanski zadataka i sl.), kućnih pravila i načina na koji se družite i provodite vrijeme kada ste zajedno. Sve ono što je poznato pomaže i daje osjećaj sigurnosti u situacijama koje su nove, nepoznate i neizvjesne.

Kinezi koriste dvije riječi za riječ kriza: wei = rizik, opasnost i ji = prilika, mogućnost. Upravo to možda najslikovitije objašnjava zašto ćete od psihologa često čuti rečenicu: „Kriza je i šansa.“, šansa da iz nje izađemo bolji i osnaženiji nego što smo bili. Kao ljudi solidarniji, kao obitelj povezaniji, kao djeca sigurniji u sebe i s nekim novim vještinama za nošenje s nedaćama i teškim trenucima u životu.

 

Preneseno sa stranica Zagrebačkog psihološkog društva
Napisale: Sena Puhovski i Ivana Ćosić Pregrad

 

Literatura:

Arambašić, L. (2012.) Psihološka prva pomoć nakon kriznih događaja, Naklada Slap, Jastrebarsko
Ayalon, O. (1995.) Spasimo djecu: priručnik grupnih aktivnosti za pomoć djeci u stresu, Školska knjiga, Zagreb
 

Evo nekih web stranica na kojima možete naći dodatne i vjerodostojne informacije:

https://www.hzjz.hr/
https://www.apa.org/practice/programs/dmhi/research-information/social-distancing
https://ckzg.hr/index.php/2020/02/06/auto-skica/

Za psihološku pomoć možete se javiti na:

Telefon za psihološku pomoć – 01 48 28 888 svakog radnog dana od 10 – 22h.
Hrabri telefon – 0800 0800

 

 

U sljedećim redovima dotaknut ću se teme roditeljstva i odgovornosti roditelja koja je, kako i u knjizi „IQ djeteta – briga roditelja“ navodi dr. Ranko Rajović, ključna i svakodnevna, jer mnogi roditelji ni ne znaju da, dozvoljavanjem pojedinih aktivnosti, onemogućavaju pravilan razvoj svoje djece.

 

Roditeljstvo i odgovornosti roditelja

Kao defektolog i NTC praktičar, često se susrećem s djecom i njihovim roditeljima, i nerijetko su pitanja slična, usmjerena na razvoj govora, poslušnost djeteta i njihov napredak. Često se suočavam i s činjenicom da roditelji nisu svjesni mogućnosti i potencijala svoje djece, da, baveći se svakodnevnim aktivnostima djeteta i egzistencijom, zanemaruju procese koje su vrlo važni.

 

Važno je istaknuti da današnja djeca jesu drugačija od djece prije dvadeset godina, ali isto tako je važno istaknuti da su i roditelji drugačiji.

Kako bismo mogli govoriti o odgovornostima, važno je dotaknuti se i prioriteta, koji podrazumijevaju da svaki roditelj želi da njegovo dijete bude sretno, samostalno, prihvaćeno i uspješno. Ako se vodimo ovim prioritetima, vrlo lako dolazimo i do podjele odgovornosti.

 

Prvo pravilo koje se nameće je pravilo granica – kad uvodimo granice, tko ih određuje i s kojom idejom?

Ovisno o dobi djeteta postoje granice koje moramo postaviti, kako bismo, prije svega zaštitili dijete, ali ga i naučili da se brine o sebi i svojoj okolini. Kad nametnemo djetetu pravila ponašanja/granice, vodeći računa o djetetovim mogućnostima, djetetu dajemo priliku da iskoristi svoje potencijale, istražuje, ali i da se, prilikom tog istraživanja, osjeća sigurno.

Dakle, što je ovdje odgovornost roditelja – budite autoritet svom djetetu, naučite ga poštovanju i sigurnosti. Kako? Da biste bili dobar autoritet, morate vjerovati u odluke koje donosite, budite dosljedni i ustrajni. Neke odluke ćete preispitivati i to nije loš znak, jer dokle god preispitujete svoje odluke (u granicama koje vas ne uznemiravaju), na odličnom ste putu da postanete dobar uzor svom djetetu.

 

Što podrazumijevamo pod dobrim uzorom?

Nerijetko mi se roditelji žale kako djeca nisu naučila brinuti o svojim stvarima, ne preuzimaju odgovornost, ne spremaju svoju sobu… Tu se postavlja samo jedno pitanje – kako ste ih naučili da se brinu o svojim stvarima, da preuzmu odgovornost? Ako idemo za svojom djecom i sklanjamo igračke, ako sami pakiramo školsku torbu djetetu, ako stalno opominjemo dijete da se primjereno obuče, počešlja, umije… jesmo li mi uzor koji pokazuje djetetu da treba biti samostalno, voditi računa o svojim stvarima i preuzimati odgovornost ili smo uzor koji kaže “Ne brini, ja ću sve napraviti, preuzet ću sve tvoje obaveze!”.

Kao što vodite brigu o tome da naučite dijete da se na ulici javi vašim poznanicima, bude pristojno i ne govori dok vi govorite, naučite ga i da sprema svoje igračke tako što ćete mu u dobi od godinu dana pomoći. Vi ćete spremiti većinu igračaka, ali ćete to napraviti zajedno s djetetom. Time ćete mu pokazati poštovanje i povjerenje da je dovoljno samostalno da može dobiti zadatak.

Kako dijete bude starije, tako će vaša pomoć u spremanju igračaka izostajati, a dijete će postati svjesno svoje odgovornosti. Ovo se ne odnosi samo na igračke, već i na oblačenje, hranjenje, sve one aktivnosti koje čine dan, vas i vašeg djeteta.

 

Pravilo tri puta

Pravilo koje vam pomaže da postanete dobar uzor je i pravilo tri puta. Ovo je pravilo kojim uspostavljate poštovanje, autoritet i učite dijete da svaka akcija podrazumijeva i određenu reakciju. Često se navodi kako dijete ne reagira na zabrane ili jednostavne upute poput „dođi“, „uzmi“, „nemoj“…

 

Ideja je da djetetu jednom kažete uputu i čekate reakciju par sekundi (dajte djetetu vremena da čuje uputu, ali ne i previše vremena da ga zanemari). Ako reakcija izostane – opet izgovorite uputu, ali ovaj put uz ime djeteta ili dodir djeteta po ruci, ramenu. Ako reakcija opet izostane, prilazite djetetu, ponavljate uputu i izvršavajte je ZAJEDNO s djetetom. 

 

Primjer: ako ste djetetu rekli “Donesi mi čašu!” – uzimate djetetovu ruku i zajedno s djetetom uzimate čašu, stavljate je u svoju drugu ruku i izgovorite “Izvoli” i “Hvala”. Na ovaj način dijete povezuje da vaša uputa podrazumijeva određenu akciju te se uči komunikaciji što mu omogućava da i samo iskaže svoje potrebe i da vam se obrati, imajući povjerenja da ni vaša reakcija neće izostati.

Ako pak djetetu više puta kažete istu uputu, a dijete ne reagira, zbog čega vi ili odustanete ili sami izvršite zadano ili svoju pažnju zaokupite nečim drugim, dijete neće vaše riječi i uputu povezati s akcijom. Nemojte se u tom slučaju iznenaditi ako dijete postane “neposlušno”, ono samo nije svjesno vaših očekivanja.

Ovdje je važno istaknuti da, kad se radi o akcijama djeteta koje ugrožavaju njegovu sigurnost, nećete čekati i dati djetetu prostora, već ćete odmah reagirati.

 

Treće pravilo je – pravila i granice ne isključuju vašu ljubav!

Roditelji se često brinu da nametanjem pravila, inzistiranjem da se određena uputa izvrši ili reakcijom na postupak djeteta koji ga ugrožava, pokazuju djetetu da ga ne vole! Važno je znati da brigom o djetetu, učenjem djeteta pravilima i nametanjem granica vi djetetu pokazujete koliko vam znači, koliko ga volite i koliko mu dobrog želite, i to dijete osjeća! 

Ovdje se opet vraćamo na rečenicu s početka teksta – ali vi u to isto morate vjerovati. Što to znači – kad dijete radi ili zahtijeva nešto što u tom trenutku nije dobro za njega ili se ne može ostvariti – jednostavno djetetu recite NE! Ali to mora pratiti i vaš neverbalni govor. Ne možete reći ne i istovremeno se djetetu osmjehivati, ili mu izgovarati ne glasom koji nije autoritativan (pri čemu ne trebate vikati, samo budite odlučni). 

NE ili bilo koju drugu zabranu ili dozvolu svakako trebate propratiti i objašnjenjem koje je opet u skladu s djetetovom dobi i mogućnostima. Ovakvim stavom umanjujete šansu da dijete dugo negoduje ili neprilično reagira jer ga učite autoritetu i poštovanju. Važno je reći da, kad je dijete preplavljeno određenom emocijom, trebate pričekati da se smiri i tek onda objasniti djetetu odluku, ali vaša odluka je i dalje konačna. Probajte, ali ne zaboravite – budite dosljedni!

 

Pravilo objašnjavanja

Pravilo objašnjavanja podrazumijeva da svaku vašu akciju i akciju djeteta (od samog djetetovog rođenja) popratite govorom tj. objašnjenjem onoga što se u tom trenutku događa.

Jedna moja prijateljica je ovako naučila svoju kćerku u najranijoj dobi da postoje lijeva i desna strana. Kako? Svaki put kad joj je pomagala da se obuje, ona joj je davala uputu “Sad stavi svoju desnu nogu u cipelicu.” pri čemu je ispred djetetove desne noge stavljala cipelu. Dijete je u početku to automatski radilo, ali je s vremenom i sazrijevanjem osvijestilo različitost dvije cipele i važnost obuvanja cipela na određenu nogu.

Dijete usvaja svaki vaš pokret i svaku vašu riječ. Objašnjavanjem svega što se oko djeteta događa i svega onoga što i samo dijete radi, otvarate mu vrata svijeta i svih njegovih spoznaja.

 

Djeca i tehnologija

I na kraju, dolazimo do teme tehnologije. Svi oni koji su imali priliku slušati dr. Ranka Rajovića znaju, a ja ću je ponoviti (u nekom sljedećem tekstu ću joj se i više posvetiti) jer u odgajanju djece tehnologija nam, ni kriva ni dužna, zadaje najviše problema. Kako? 

Jedna mama mi je nedavno rekla, da kad svom četverogodišnjem djetetu treba preusmjeriti pažnju s nečega što želi, a ne može mu to ostvariti (pri čemu dijete ima burnu reakciju), ona mu pusti crtani film ili mu da telefon. Time, naravno, nije riješila problem burnog reagiranja, ali je “kupila” vrijeme. Drugi roditelji su otkrili odličan način da umire ili zabave svoje dijete za vrijeme jela, dajući mu telefon ili puštajući crtani film. 

Upoznajem sve više roditelja koji su oduševljeni kako njihovo dijete zna koristiti telefon/tablet, ali u isto vreme su zabrinuti jer je dijete nesamostalno, burno reagira kada mu nešto nije po volji, nema razvijenu komunikaciju… i opet dolazimo do roditelja kao uzora i roditelja kao odgovorne odrasle osobe.

 

Biti roditelj je posao od 24 sata. Podrazumijeva da ponekad radite stvari koje vam nisu lagane ili vam u tom trenutku nisu drage, ali vi ste uzor vašem djetetu i vaša odgovornost je da ga naučite da bude odgovorno, sretno, da usvoji važnost pravilne prehrane i nauči kako umiriti sebe, a ne da odustaje u potrazi za jačom stimulacijom.

Kako ovo utječe na vas – vaše dijete će vam se obratiti za pomoć, utjehu, savjet, neće vas doživljavati kao pružatelja usluge već kao osobu spremnu da se uhvati u koštac sa svim preprekama. Naučit ćete dijete da upoznaje svijet oko sebe istražujući ga, a ne gledajući kako ga drugi istražuju. Vaše dijete će lakše prihvaćati izazove i premostiti prepreke jer ste vi uzor koji ga tome svakodnevno uči.

 

Ljubite i grlite svoju djecu, obasipajte ih ljubavlju umjesto igračkama!

Igračke jesu važne, ali je djetetu puno važnije vrijeme provedeno s vama. Zajedničko vrijeme podrazumijeva da ste usmjereni jedni na druge, nešto zajedno stvarate, zajedno čitate knjigu (iako ste zapravo samo vi ti koji čitaju riječi), škakljate se, ljubite, smijete. To su trenutci kojih će se dijete uvijek sjećati i koji će mu postati obrasci ponašanja. I vi ćete uživati, svjesni da je to bit roditeljstva. 

Ali ne zaboravite, riječi volim te i emocija koja ih prati ne trebaju se davati samo kad je druga osoba to nečim zaslužila. Govorite svojoj djeci koliko ih volite i ističite pojedinačne razloge vaše ljubavi (razlozi nekada ni ne postoje, ali je u svemu prisutna ljubav).

 

Naučite dijete da izjavljivanje ljubavi nije samo riječ, da ona u sebi krije puno emocija, topline i osmijeha. Neka vaše dijete te iste opise prepozna u sebi samom i raste s ljubavlju prema sebi te budi ljubav i prema svemu onome što je izvan njega.

 

Biti roditelj je najvažnija uloga. Nemojte sebe osuđivati zbog pogrešaka koje pravite, ali kada ih primijetite, nemojte ih izbjegavati – suočite se s njima i preuzmite odgovornost. Velika odgovornost je vaša, ali budite slobodni podijeliti je i sa svojim djetetom. Pokažite mu poštovanje i povjerenje. Stvorite sretnu, samostalnu i samosvjesnu osobu koja je spremna i sama preuzeti odgovornost i u potpunosti iskoristiti svoje potencijale, sigurna u „korijenje i krila“ koje ste joj vi dali!

 

Preuzeto s ntcucenje.com

 

Pročitajte i:

Dr. Rajović: Tajna sretnog djeteta ili kako ne popustiti dječjim zahtjevima

Što napraviti kada su djeca neorganizirana – razlozi i rješenja​

Dr. Rajović: Djeca kroz igru najbolje uče, a učenje napamet zastarjelo je​

 

 

Nakon devet mjeseci u mraku, beba se rodila. Odjednom je zaronila u svijet svjetla i zvuka, pokreta i dodira, okusa i mirisa. Senzorička burleska!

 

Postoji šest iskustava koja potiču razvoj inteligencije kod djece:
 

1. Samoregulacija i zanimanje za okolinu

Nakon devet mjeseci u mraku, beba se rodila. Odjednom je zaronila u svijet svjetla i zvuka, pokreta i dodira, okusa i mirisa. Senzorička burleska! Sva ta informacija ushićuje i stimulira, ali istodobno beba mora naučiti da je informacija ne predvlada. Prvi izazov je zaprimiti tu senzoričku panoramu, ali pri tome regulirati svoju reakciju i održati spokoj. Postepeno beba pronalazi stvari koje usredotočavaju njezin interes te istodobno mogu poslužiti za samosmirivanje – mamino lice, tatin glas, meka dekica u dodiru s kožom. Malo-pomalo dojenče uči uravnotežavati rastuću svjesnost osjeta sa sposobnošću održavanja stanja mira.

Tih nekoliko vještina su važne sastavne klade emocionalnog, socijalnog te intelektualnog zdravlja. Bez njih mi ne možemo učiti, ne možemo razvijati odnose s drugim ljudima, ne možemo preživjeti u našem vrlo stimulativnom okruženju. To kako dijete modulira i obrađuje osjete je važan razvojni čimbenik.

2. Bliskost

Zajedno s interesom prema okolini dolazi posebna ljubav prema svijetu međuljudskih odnosa. Ali ne bilo kojih odnosa! Malo dijete želi svoje roditelje. Izdvojilo ih je kao najvažniji aspekt svojega okruženja i daje njima do znanja da su posebni. Kada ulaze u njeno vidno polje, beba se veseli, gleda ih u oči i smiješi se. I u tim trenucima zajedničkih osmjeha i radosti roditelji i beba zaljubljuju se još više. Zajedno otkrivaju i produbljuju svoju intimnost.
Sposobnost biti intiman formira temelj svih budućih odnosa. Iz nje beba uči da su toplina i ljubav mogući, da odnosi s ljudima mogu donositi radost. Dijete koje je to naučilo sa svojim roditeljima, izgradilo je temelj za nastavak učenja privrženosti u odnosima tijekom cijeloga svojeg života. Usvajanje tog miljokaza također učvršćuje motoričke, kognitivne i govorno-jezične vještine. Mališan uči koristiti svoje tijelo u potrazi za roditeljskim licem i dodirom, kontaktom očima ili privijanjem uz majku. Uči promatrati okolinu u potrazi za poznatim licem i zadržavati na njemu svoju pažnju do 30 sekundi i više. Uči prepoznavati glasove i izvor govora, posebno govor svojih roditelja.

Sve te vještine stvaraju temelj za sposobnosti kretanja, razmišljanja i govorenja.

3. Dvosmjerna komunikacija

Kada se beba zaljubljuje u svoje roditelje, događa se zanimljiva stvar. Ona shvaća da može na njih utjecati. Kada se smiješi mami, mama joj uzvraća smiješak. Kada pruža ručice prema tati, tata pruža i svoje ruke prema njoj. Dijete iskazuje osjećaj ili namjeru a roditelji mu odgovaraju. To je početak komunikacije. Beba i njezini odrasli vode dijalog. O tim dijalozima volimo govoriti kao o otvaranju i zatvaranju ciklusa komunikacije. Kada dijete pogledom poseže za roditeljem – ono otvara ciklus. Kada mu roditelj odgovara – uzvraća pogled – nadograđuje djetetovu radnju. Kada dijete zauzvrat odgovara roditelju – osmjehom, glasanjem, pružanjem ruku ili čak okretanjem od njega – ono zatvara ciklus.
Iz tog iskustva dijete prilično brzo zaključuje da je u stanju uzrokovati reakcije i djelovanja drugih ljudi i predmeta. Udara igračku i igračka stvara zvuk! Baca kocku, kocka pada na pod. Dijete shvaća da može utjecati na okolinu. Po prvi puta dijete postaje osobom s vlastitom voljom, postaje netko tko može aktivno birati što će raditi, znajući da će njegova radnja uzrokovati rezultat. Tako, dijete usvaja temeljne emocionalne, kognitivne i motoričke lekcije.

Dvosmjerna komunikacija je neophodna za sve međuljudske odnose. Ona također omogućuje djeci da spoznaju sebe i svijet koji ih okružuje. Starije dijete grli učitelja i učitelj mu uzvraća zagrljaj. Ono uči da je cijenjeno. Gura drugo dijete i to dijete počinje plakati. Uči da svojim djelovanjem može nekoga povrijediti. Bez tih neophodnih iskustava dvosmjerne komunikacije dijete neće biti u stanju formirati pravu spoznaju o tome tko ono jest ili uvidjeti da u svijetu ima logike.

4. Složena komunikacija

Kada je dijete ovladalo osnovama dvosmjerne komunikacije, broj ciklusa koje može otvarati i zatvarati brzo raste. A uz to raste i njihova složenost. Ako je ranije reagiralo jediničnom gestom, sada je dijete u stanju povezivati geste u složene odgovore. Kada vidi majku koje neko vrijeme nije bilo, može potrčati prema njoj, obgrliti je rukama i cvičati od radosti, odnosno reagirati nizom ponašanja za koja u ranijoj fazi nije bilo sposobno. Rastući gestovni rječnik omogućuje djetetu složenije načine samoizražavanja. Tako, dijete postaje kreativno. Ima široki raspon osjećanja i raznovrsni rječnik ponašanja. Na tom stupnju djeca zatvaraju do 20, 30, 40 komunikacijskih ciklusa. U međuvremenu, dijete počinje shvaćati ponašanje drugih ljudi. Prema gestama svojih roditelja može saznati je li na sigurnome ili pod prijetnjom opasnosti, je li prihvaćeno ili odbijeno, cijenjeno ili poniženo. Prije nego što se do bilo koje mjere služi govorom, dijete i njegovi roditelji vode dijaloge na važne životne teme. Dijete formira osobine svoje naravi, očekivanja drugih ljudi i osjećaj za sebe. Također niću obrasci bespomoćnosti ili svojevoljnosti te očekivanja ljubavi i poštovanja, nepravde ili uvrede. Sve to se događa prije nego dijete ovlada govorom. Putem sveobuhvatnog iskustva komunikacije dijete gradi temelj govora.

Teškoće u komunikaciji često se po prvi puta otkrivaju u ovoj fazi, mnogo prije nego što je nerazvijenost govora stvarno uočljiva. Ako u dobi između 12 i 20 mjeseci vaše dijete ne čini složene geste, na primjer ne uzima vas za ruku i ne vodi prema vratima da bi se igralo vani ili ne vuče vas za sobom da mu pomognete pronaći igračku, vjerojatno je potrebna puna stručna evaluacija. Čak i ako dijete ne još govori, ali pri tome pokazuje složeni stupanj problemskog ponašanja možete pričekati i promatrati. Međutim, ako dijete ne vlada takvim predverbalnim ponašanjem, čekanje je nerazumno.

posobnost samoizražavanja putem složenih gestovnih konverzacija izgrađuje djetetovu motoriku i vještine motoričkog planiranja. Istodobno raste i sposobnost kognitivnog shvaćanja okoline.

5. Emocionalne ideje

Djetetova sposobnost formiranja ideja se po prvi puta razvija u igri. Pomoću igračaka dijete plete priče, a kroz te priče eksperimentira raznovrsnim namjerama i željama koje osjeća. Lutka-mama hrani lutku-bebu. Dinosauri prijete ljudima u kući. Automobili se sudaraju s drugim automobilima. Istodobno s tom ispunjenom idejama igrom dolazi do obogaćene upotrebe govora. Ispočetka dijete samo imenuje važne elemente svoje okoline – osobe o kojima ovisi, svoja omiljena jela i igračke – ili zapovjednički naređuje: "To!" S vremenom, u igri se pojavljuju dijalozi. Kasnije, uz pomoć roditelja, dijete daje nazive raznim namjerama, željama i osjećajima.
Kroz ispunjenu idejama igru i proširenu upotrebu govora dijete usvaja da predmeti mogu biti zastupljeni simbolima. Prazna kutija u kojoj dijete kupa svoju lutku je simbol kupaonice. Riječ "kupanje" je simbol aktivnosti u kupaonici. Riječ "ljutit" je simbol eksplozivnog osjećanja koje nastaje unutra. Svaki simbol je ideja, apstrakcija konkretnog predmeta, radnje ili emocije koju dijete ima. Dok sve više i više eksperimentira s maštovitom igrom i govorom, raste njegova tečnost u svijetu ideja. Konačno, dijete je sposobno manipulirati idejama i upotrebljavati ih u svrhu zadovoljavanja svojih potreba. Na primjer, ono može vidjeti, čuti i osjećati mamu kada mama nije pored njega. Sada, kada se probudi noću, umjesto da jednostavno zaplače, može je pozvati. Ponekad, da bi se smirilo, dovoljno mu je samo vizualizirati majku i pomisliti na nju. Kada je žedno, dijete može pomisliti na sok i reći: "Mamice, soka", umjesto da se nada da će majka sama saznati što ono želi.

S tom novom sposobnošću manipuliranja svijetom simbola, dijete je učinilo skok na mnogo viši stupanj komunikacije i svjesnosti.

6. Emocionalno i logičko razmišljanje

U prethodnoj fazi, djetetovo izražavanje emocija je poput nepovezanih otočića. Promjene tema se događaju u nekoliko minuta, a za odigravanje svojih emocija, dijete se služi svime na čemu zaustavi svoj pogled. U ovoj šestoj fazi dijete gradi mostove između tih otočića. Ideje se povezuju zajedno u logički redoslijed. Dok u 5. fazi dijete počinje odijevati lutku, zatim vidi bojicu, pa počinje črčkati, zatim vidi bubanj, pa se pravi da je bubnjar, u ovoj fazi emocionalnog i logičkog razmišljanja dijete povezuje djeliće zajedno. Na primjer, može tražiti bubnjara da svira za odjevenu lutku, a bojicom će prirediti pozivnice na predstavu. Ili, lutka će možda imati čajanku, pa telefonira prijateljima da ih pozove, priprema pića, postavlja stol i određuje mjesta za goste.
U ovoj fazi dijete je kroz igru sposobno izražavati široki raspon emocija. Može čak i predvidjeti neka svoja osjećanja – ako će mama otići, bit će preplašeno. Dijete također počinje osobno i emocionalno shvaćati koncepte prostora i vremena: mama je u drugom gradu, to nije isto što i drugoj sobi; ako ja danas udarim Tomicu, Tomica se neće sutra igrati sa mnom. Dijete je također sposobno povezivati ideje u odnosu na prostorno i verbalno rješavanje problemskih situacija. Umjesto da u odvojenim kulama od kocaka vidi izolirane strukture, može ih spojiti zajedno i napraviti veliki dvorac. Dijete je u stanju odgovarati na pitanja "što", "gdje" i "zašto", uživa u raspravama, logički iskazuje svoje stavove i počinje dugo putovanje prema sve višim i višim razinama apstraktnog mišljenja.

Tijekom ove faze dijete postaje još više verbalno. U izražavanju emocija još uvijek se oslanja na geste – naročito kada se radi o negativnim osjećajima, poput ljutnje i agresije – ali sada se mnogo bolje snalazi u području govora i razumije da je ideje i osjećaje moguće iskazati verbalno. Više razine mišljenja nadograđuju se na taj temelj.

 

Preneseno s Ringeraja.hr

 

Je li vam se ikada dogodilo da vaše dijete kaže nešto što nije istina, već se nekoliko puta hvalio prijateljima da je dobio malenog psića, a vi znate da to nije istina. Dolaze vam gosti i pitaju kada idete na more, a dijete odgovara danas popodne, iako idete za mjesec dana ili govori da ga je drugo dijete gurnulo, a nije… Zašto djeca stvaraju izmišljene priče i ponekad ne govore istinu?

 

Male dječje laži javljaju se oko 3 godine, dio su normalnog odrastanja i nisu razlog za brigu. Djeca predškolske dobi ne razlikuju još maštu od stvarnosti i istinu od laži, za njih su sve priče stvarne. Zbog svoje bujne mašte često izmišljaju priče ili preuveličavaju događaje koji su se dogodili. Nisu svjesni da ne govore istinu, govore nešto što bi željeli da se dogodi ili što ne bi željeli.

Budući da im pamćenje još nije u potpunosti razvijeno neke stvari mogu zaboraviti ili pomiješati. Još ne shvaćaju koliko traje minuta, sat, dan, tjedan tako da će često reći da se nešto događa danas, jer bi oni tako htjeli. Laži su bezazlene i beznačajne, ali ipak na njih treba reagirati kako ne bi prešle u naviku te da dijete ne počne vjerovati u njihovu istinitost.

 

 

Što potiče male laži

Kada dijete napravi nešto što zna da ne smije, vrijeme je kada se mogu javiti male laži. Laži kao da čarobnim štapićem brišu sve loše što se dogodilo i izbjegavaju se posljedice lošeg ponašanja. Može se dogoditi da dijete optuži nekoga drugog da je nešto učinio, iako je sam kriv. Optužujući drugog oni i dalje ostaju “dobri”. Djeca znaju nešto slagati, ali ne shvaćaju da odrasli znaju da nisu rekli istinu.

Ponekad dijete ne laže već samo percipira vrijeme drugačije: npr. pitate dijete je li opralo zube, a on kaže da ih je (to ne mora biti laž) oprao ujutro.

Laganje može biti i pokušaj da se dobije nešto što dijete želi

Možda žele zadiviti nekoga kako su bili negdje iako nisu, žele biti jači, bolji od drugih. Ako dijete u tim situacijama koristi male laži dobro je promotriti što dijete zaista želi i što mu treba, poticati razvoj samopouzdanja i stvarati pozitivnu sliku o sebi i svojim sposobnostima. Laganje će postepeno prestajati jer dijete neće imati više potrebu za uzdizanjem sebe. Zanemarena djeca također mogu lagati jer žele svoj svijet učiniti ljepšim i boljim.

Pokušajte promotriti i razumjeti zašto dijete laže.

 

 

Kako izgledaju djeca kada govore male neistine

Ako su učinili nešto što ne smiju često spuštaju glavu, gledaju prema dolje ili izbjegavaju pogled i govore da ne znaju tko je “razbio baš onu bakinu vazu”.

Trljaju nos ili prekrivaju usta, češkaju se po glavi ili licu dok objašnjavaju što se dogodilo, nakašljavaju se, vlaže usta ili im se lagano trza lice. No budite oprezni ako vidite neke od tih znakova, oni ne moraju nužno značiti da dijete laže, to mogu biti i svakodnevna ponašanja.

 

 

Što učiniti?

Ako dijete kaže nešto što nije istina reagirajte smirenim glasom i recite konkretno što nije dobro npr. pojeo je kolač baš prije ručka, vi to ne odobravate, a on govori da nije, iako su mu usta zamazana čokoladom. Možete reći: “Ne sviđa mi se što si pojeo kolač bez mog odobravanja, kolače jedemo nakon ručka." Tako ćete djetetu dati do znanja što je istina.

Ako znate da je dijete nešto učinilo nemojte postavljati previše pitanja je li to napravio i pokušavati doći do priznanja jer će dijete tako teže priznati, naročito ako se boji da će biti kažnjen. Recite konkretno što ste primijetili.

Laž može biti i nešto što dijete želi da se događa sada npr. dijete govori da mu je danas rođendan iako znate da nije, ipak možete reagirati i dovesti dijete u stvarnost, reći ”Ti bi voljela da ti je danas rođendan, voljela bi slaviti i imati tortu." Pokažite djetetu da se njegova priča ne događa već je samo njegova želja.

Kada dijete i smisli neku laž, nemojte ga optuživati da laže, ismijavati, nazivati lažljivcem da to ne shvati kao dio svojih osobina.

Iako su neke laži smiješne ponekad se treba suzdržati i ne pokazati to pred djetetom, jer će u želji da vas i dalje nasmijava takvo ponašanje ponavljati i dalje izmišljati lažne priče.

Pokušajte i vi biti primjer i ne lagati pred djetetom, npr. kada ste kod kuće netko vas zove telefonom, a vi govorite drugima da kažu da niste tu, a dijete vidi da ste tu. Djeca tako uče da je laganje prihvatljivo.

Ako ste nešto obećali, a niste mogli ispuniti objasnite to djetetu npr. rekli ste da kada dođete s posla idete u kino. Ali kada ste se vratili toliko ste bili umorni da vam je na pameti bio samo krevet i odmor. Objasnite djetetu da vam je žao, ispričajte ste što niste ispunili obećanje i dogovorite se za odgodu. Tako djeca uče da i roditelji snose svoje pogreške.

Izbjegavajte nedjelotvorne kazne i one koje navode dijete da u laganju nađe spas za svoje ponašanje.

Ako dijete prizna pogrešku ili neku nepodopštinu što je učinio, ne trebate ukloniti posljedice. Zajedno smislite kako ćete ispraviti ono što je učinio.

Pohvalite dijete kada kaže istinu, a bio je u velikom iskušenju.

Dječja mašta nema kraja, slušajte što vam dijete govori, a male laži pretvorite u neke nove priče.

 

 

Literatura:

Laniado, N. i  Pietra, G.: (2008.): Dječje laži, Rijeka, Studio TIM

Juričić, D.: Najčešći uzroci dječjeg laganja

Juričić, D.: Kako prepoznati i spriječiti laganje kod djece

Reichlin, G. i Winkler, C. (2011.): Džepni roditelj, Školska knjiga, Zagreb