Za njega kažu da ne podučava već – inspirira. Godi Keller norveški je pedagog koji je nekad radio s djecom, danas puno više s odraslima. Putuje tako od Norveške, Islanda, Švedske do Baltika, Azije, Mađarske, Slovenije te nastavnicima i roditeljima savjetuje kako iz djece “izvući” ponajbolje, kako im pomoći razviti njihove potencijale, jer svaki ih ima, ali ih mnogi ne prepoznaju pa postanu frustrirani ljudi koji, ako se nisu znali uklopiti u sustav, žive obilježeni neuspjehom. 

“U Europi gotovo 25% srednjoškolaca napušta školu, odustaju najčešće u 16. ili 17. godini. Neki od njih završavaju u kriminalu, drogi… To su uglavnom ljudi koje je sustav naveo da izgube samopouzdanje, vjeru u vlastite sposobnosti.

Treba ih motivirati
 

Današnja škola često ne zna motivirati djecu, ali ih znade zastrašiti i poručiti im da nisu dovoljno dobri”, kaže Keller koji je desetak godina bio predavač na waldorfskom Sveučilištu Rudolf Steiner u Oslu, a sad već desetljećima svoju Školu za roditelje održava kao niz radionica i seminara koje je 2015. godine napravio i u Zagrebu.

Roditelji s kojima radi, bili oni u Armeniji, Hrvatskoj ili na Islandu, vrlo su slični.

“Veća je razlika između tih ljudi i njihovih ostarjelih roditelja, nego između današnjih roditelja u Armeniji ili Norveškoj, u ovo doba globalizacije svuda vidim sličan tip individualizma. Zapadnjački način razmišljanja uzima maha.”

Što to znači u školi i pedagoškoj praksi?

“Obrazovni sustav je većinom uniformiran i kratkovidan, priprema djecu za sljedeći ispit, ali ne i za život. Ponekad se tako ponašaju i roditelji. Stavljaju veliki pritisak na djecu ne bi li imala dobre ocjene, bili uspješni ovdje i sada, no pripremiti dijete za život ne znači tražiti od njega da nužno bude izvrsno u svim predmetima i svemu što od njega traži škola.”

Brojke ubijaju duh
 

Pedagogija je umjetnost motiviranja, više će puta ponoviti Keller koji podučava odrasle kako djecu motivirati, kako “lijenčine” i “neradnike” učiniti da zablistaju, prepoznaju u čemu su dobri.

“Ako dijete ne pokazuje dobar uspjeh na školskim ispitima, svaki novi test koji dobije u školi za njega je jedino stres, a poruka koju čuje jest da nije dovoljno dobar i pametan. Školi je bitno imati statistiku, brojčane pokazatelje, sustav inzistira na tome.

Dijete koje je često testirano, a ne postiže dobre rezultate, gubi samopouzdanje. To je puno veći problem nego loše ocjene.

Još ako je učenik zaigran, nemiran, nedovoljno koncentriran, često će dobiti i nekakvu dijagnozu, recimo ADHD ili nešto slično, jer tad, s dijagnozom, više ne kvari regularnu statistiku, već postaje dio neke druge, specifične statistike. U školi nema individualnog pristupa, pojedinci koji se ne uklapaju u sustav tretiraju se gotovo kao smetnja. U školi ne postoji kultura povjerenja već klija kultura straha, a strah ne ide za tim da traži pojedinačna rješenja za svako dijete, već da svako dijete što prije natjera da se uklopi u sustav”, govori Keller.

“Na neku djecu testovi i ispiti odlično djeluju. No, na mnoge ne. I u Hrvatskoj sam pitao nastavnike koliko često vide da loša ocjena biva poticaj, da dijete koje dobije lošu ocjenu kaže: “E, sad ću ja to bolje”, pa onda stvarno radi i dobije bolju ocjenu.

Loše ocjene uglavnom su demotivirajuće. Ako loša ocjena može motivirati dijete, onda ima smisla. Ali, ako vidite da mu to ruši samopouzdanje, onda morate naći drugi način.

A drugačiji način je da tražite koje su mu jake strane, razmislite kako ga ohrabriti i potaknuti da se razvija u nekom području gdje je dobar. Tu roditelj može napraviti više od učitelja.

Potpora roditelja
 

Najgore je kad dijete koje je u školi dobilo lošu ocjenu i poruku da ne valja, takva ista atmosfera čeka i kod kuće.

Djeca koja u školi nisu bila dobri učenici, ali su postali zadovoljni i uspješni ljudi, to su djeca koja su imala podržavajuće roditelje koji su im poručili da u njih imaju povjerenja.

Roditelji bitno utječu na stvaranje samopouzdanja, to je njihov zadatak, a ne da budu produžena ruka nepodržavajućeg školskog sustava.”

Preuzeto s jutarnji.hr

Više o ovoj temi u knjizi Pripremite se za porođaj

Porođaj je uzbuđujući, strahopoštovanja vrijedan događaj koji mijenja život.

Dugo prije nego postane majka, trudna žena osjeća odgovornost za dijete koje nosi. Mjesecima predosjeća promjenu odvaguje njezino značenje. Istodobno, tijelo se mijenja i priprema za porođaj. Krajem trudnoće moguće je ono što ni u jednom drugom razdoblju života ne bi bilo zamislivo – ljudsko biće od tri i pol kilograma (ili približno toliko) izranja u svijet kroz ženinu rodnicu. Ipak, porođaj je rijetko neupečatljiv ili običan. Jednostavno rečeno, previše čimbenika je u igri.

Bez obzira na to koliko ste djece rodili nitko ne može točno predvidjeti sljedeće porođajno iskustvo- hoće li ono biti dugo ili kratko, bolno, euforično, teško ili lagano – i hoće li se pojaviti komplikacije.
Porođaj zahtjeva fizičku, mentalnu i emocionalnu izdržljivost. Pored toga što donosi osjećaj radosti, nade i ljubavi, ujedno i pokreće i brojne strahove: od nepoznatoga, od sposobnosti (ili nedostatka istih) od traume i bolova za vlastiti sigurnost i sigurnost novorođenčeta. Moguće je da ćete se tijekom rađanja osjetiti bespomoćnim ili nadvladanim. Postoji i drugi put koji omogućava da ovaj važan i emocijama nabijen događaj bude smiren i jednostavan. Ključni čimbenik za sigurniji i ugodniji porođaj je vlastita sposobnost opuštanja i povjerenja u one koji vas okružuju.

Udruženje za unapređenje porođajne njege 1996. godine definiralo je pet presudnih postavki sigurnog porođaja:

• Porođaj je prirodan proces (ne bolest) i tako mu treba pristupati.
• Treba se znati suzdržati i odvagnuti znanstvene dokaze prije upotrebe lijekova i drugih zahvata.
• U proces treba uključiti i majku i obitelj.
• Treba priznati ženi njezinu samostalnost.
• Svi koji sudjeluju u porođaju, tj. pomagači, osoblje, rodilja i ostali, moraju preuzeti svoj dio odgovornosti.

Znakovi koji ukazuju na pravilnu njegu u čijem je središtu žena:

• Ne ograničavaju vas u izboru osoba koje će prisustvovati vašem porođaju (suprug, partner, djeca, članovi obitelji, prijatelji i sl.)
• Neprestano vam je dostupna emocionalna i fizička podrška u porođajima iskusne žene, kao što je dula ili podrška stručnjaka.
• Prema vašoj želji na raspolaganju vam je primalja.
• Dostupni su vam opisani i statistički podaci o uobičajenim postupcima tijekom porođaja, uključujući podatke o tome koliko se različitih intervencija obavilo i s kojim ishodom.
• Osoblje shvaća i prihvaća vaše etničke, religiozne i ostale vrijednosti, uvjerenja i običaje.
• Dopuštena vam je sloboda kretanja, hodanja, biranja položaja tijekom trudova i porođaja (osim u slučaju kada postoji komplikacija koja to ograničava) i ne prisiljavaju vas da ležite na leđima s podignutim nogama (litotomijski položaj).
• Upućeni ste u sve što se događa u slučaju kada se osoblje mora savjetovati s drugim stručnjacima i kada je potrebno promijeniti mjesto porođaja uključujući i to kako će se odvijati komunikacija između vašeg primarnog pomagača u porođaju i drugog pomagača koji preuzima brigu o vama.
• Osoblje koje vam pomaže tijekom porođaja u bolnici, porođajnom centru ili kod kuće ne bi trebalo rutinski primjenjivati postupke koji nisu utemeljeni na znanstvenim dokazima, kao što su brijanje, klistiranje, intravenozni drip, uskraćivanje hrane i vode, rano bušenje vodenjaka, elektronsko praćenje fetusa i dr.
• Ostali postupci kao što su umjetno poticanje porođaja epiziotomija (kirurški urez međice) i carski rez primjenjuju se ograničeno
• Obaviješteni ste o metodama suzbijanja boli bez lijekova.
• Nemate dojam da pred vama reklamiraju analgetička i anestetička sredstva bez stvarne potrebe.
• Omogućeno vam je primiti, držati i dojiti svoje novorođenče, čak i kada je ono bolesno, prerano rođeno ili s urođenim tegobama naravno koliko to prilike dopuštaju
• Omogućene su vam podrška u dojenju i usluge patronažne njege

Fotografija: Kuvatoimisto Kuvio Oy

U finskim školama ruše se zidovi – i to ne samo fizičke barijere između učionica. Ono što također nestaje su podjele po predmetima i dobi učenika, a učenici imaju više udjela u odlučivanju o onome što će učiti nego djeca u drugim zemljama

Prema CityLabu, mrežnom portalu posvećenu arhitekturi, Finska je u tijeku ambicioznog projekta redizajniranja svojih 4 800 škola. Novih 57 škola počelo se graditi 2015., i 2016. još 44, a druge su u procesu obnove.

Još ima škola s tradicionalnijim izgledom, ali se očekuje da će te škole biti zamijenjene ili prilagođene s vremenom.

Škole su dizajnirane tako da ne budu akustične jer je jedna od prošlih kritika bila to da su škole bile previše bučne.

Reino TAPANINEN, glavni arhitekt u finskom Odjelu za edukaciju, rekao je da dizajn škole sprečava da prostor bude pretjerano bučan, a u interijeru je „mnogo mekanih stolica, velikih jastuka, stolica za ljuljanje, sofa, kao i pokretnih zidova i privatnih odjeljaka.“

Tradicionalni stolovi i stolice su nestali, umjesto toga uvedeni su prostori na kojima se okupljaju djeca različitih dobi da bi međusobno podijelila ono što su naučila. Finske škole podučavaju učenike miješane dobi (ili razreda) i od rane dobi djeca imaju više udjela u odlučivanju o tome od čega će se sastojati njihove lekcije.

UČENJE TEMELJENO NA FENOMENU
 

Prošle godine portal Education Week objavio je intervju s finskom ministricom obrazovanja Sanni Grahn-Laasonen, u kojem je ona navela neke od promjena koje se uvode, uključujući odmicanje od predmeta koji se podučavaju u odvojenim „silosima“ do „multidisciplinarnog“ učenja.

Kurikul, ističe Education Week, zahtijeva barem jedno produljeno razdoblje tzv. učenja i podučavanja temeljenoga na fenomenu. U tom razdoblju učenici uče tradicionalni predmet na holističan način. Oni moraju biti uključeni u planiranje tih razdoblja i moraju biti sposobni procijeniti što su u njima naučili.

Grahn-Laasonen je rekla:

„Škole mogu odabrati temu poput klimatskih promjena i proučavati je iz različitih perspektiva, iz različitih predmeta poput matematike … To našoj djeci daje vještine da o predmetima poput klimatskih promjena razmišljaju iz različitih perspektiva.“

Zagovornici učenja temeljenog na fenomenu kažu da ono pomaže opremiti učenike kritičkim vještinama koje su im potrebne da bi napredovali.

Kirsti LONKA, profesorica edukacijske psihologije na Sveučilištu u Helsinkiju, rekla je BBC-ju:

„Kada je riječ o pravom životu, naš mozak nije podijeljen na predmete… mi razmišljamo na vrlo holističan način. A kada razmislite o problemima u svijetu – globalnim krizama, migracijama, ekonomiji – mi nismo svojoj djeci doista dali alate koji su im potrebni da bi se nosili s ovim interkulturalnim svijetom.“

Finski, slobodniji stil obrazovanja široko je prihvaćen kao uspjeh. Iako su se finski rezultati na međunarodnim PISA ljestvicama malo spustili posljednjih godina, Finska je i dalje uspješnija od većine europskih zemalja u matematici, znanosti i čitanju.

Eksperimentiranje s fleksibilnijim prostorima za učenje i stilovima podučavanja nisu ništa novo.

Britanski profesor Stephen HEPPELL, koji je više od 20 godina bio vladin savjetnik za edukaciju i školski dizajn, tvrdi da ako želimo da edukacija bude primjerena 21.stoljeću, ona treba drugačiji pristup podučavanju.

Heppell je bio uključen u razvoj fleksibilnih centara za učenje znanosti na Wesley Collegeu u australskom mjestu Perth te je napisao upute kako bi se unutar tih centara trebalo pristupiti učenju i podučavanju.

Rekao je da neki prošli pokušaji nisu uspjeli zbog toga što „osoblje jednostavno nije prihvatilo ovu ideju i pitalo se kako da nastavi s podučavanjem kao i prije sada kad su njihovi učiteljski stolovi, ili zidovi, nestali? Također su pokušali upotrebljavati namještaj, biljke, ekrane i bilo što drugo da bi ponovo stvorili ambijent „zatvorenih kutija“ na koje nalikuje učionica 20.st.“

Visoko na ovom popisu prioriteta nalazi se slušanje mišljenja učenika, o prostoru u kojem uče i o onome što uče.

„Učenici imaju dobre ideje,“ kaže Heppell. „Oni vide stvari koje vi ne vidite i njihova uključenost pokreće njihovu vlastitu metakogniciju dok razmišljaju i uče o svom učenju.“
 

No kada promatramo postignuća Finske također treba uzeti u obzir druge čimbenike. BBC je sažeo razlike između finskih sistema i onih u drugim zemljama poput Velike Britanije.

• Podučavanje je visoko poštovana, dobro plaćena profesija.
• Ne postoje školske inspekcije ili evaluacije učitelja.
• Školski dani su kratki, a ljetni praznici traju deset tjedana.
• Djecu ocjenjuju njihovi učitelji. Jedini test koji se piše na državnoj razini jest za one koji nastavljaju učiti do 18. godine.
• Prosječna veličina razreda je 19 učenika.
• Uspjeh se pripisuje tradicionalno dubokom poštovanju prema nastavničkoj profesiji i čitanju.

Preuzeto sa skolskiportal.hr

Još 2011. godine objavili smo prvu knjigu sada već popularne hrvatske autorice Ane Bučević Safari duha – knjiga o mudrosti odgoja. Knjiga je ubrzo postala najprodavanija knjiga o odgoju u Hrvatskoj. "Safari duha" zrači iskrenim i neposrednim pristupom, prepunim duhovitosti i optimizma te ne čudi da iznova osvaja novu publiku. Stoga je upravo izišlo novo, četvrto izdanje djela koje pomaže roditeljima da se probiju kroz neprohodnu "džunglu" pitanja, nedoumica i strahova suvremenog roditeljstva. O mudrosti odgoja autorica progovara iz perspektive praktičnih radionica s roditeljima i njihovom djecom koje je osmislila i vodila sa svojom sestrom blizankom Nadom Bučević čije "Safari duha – mudre priče za djecu" su u pripremi.

Sve teorije padaju u vodu kada se nađemo oči u oči s rasplakanim djetetom. Tada svi stručnjaci ako razmišljaju isključivo o teorijskim zakonima, padaju u bezdan promašenosti svojega znanja i težinom kamena ostaju na dnu toga bezdana. Život je sasvim nešto drugo nego teorija, i zato ova knjiga ima posebnu vrijednost koja se može iščitati iz svake njezine stranice, ističe u predgovoru knjige profesor Boris Škifić.

U izmijenjenom i nadopunjenom izdanju, čitatelji će pronaći brojne savjete i korisne igre za razvoj emocionalne inteligencije i empatije, zahvalnosti, optimizma, samopoštovanja i ustrajnosti te posebno poglavlje o važnosti obiteljskog sklada i "prostoru" roditelja za rad na sebi. Na samom kraju spisateljica izdvaja "deset važnih dječjih zapovijedi roditeljima", koje uvijek treba imati u vidu.

Knjiga je protkana duhovnim pristupom sagledavanja života i roditeljstva te mudrim i zanimljivim pričama koje slikovito opisuju određene teme. Ukratko, "Safari duha" knjiga je koju treba živjeti.

Spisateljica, autorica radionica i motivacijskih govora Ana Bučević, objašnjava što ju je najviše inspiriralo.

Moja je kći bila moja inspiracija. Još 2003 g. dobila sam dijete posve drugačije od mene – sramežljivo, povučeno, blage i tihe osobnosti, plaho – sve ono što ja nisam. Znala sam da mi je potrebna sva mudrost koju posjedujem za odgojiti je. Profesor sam po struci i imam znanje prenošenja odgojno obrazovnih metoda, ali sam uz to slušala svoje instinkte kako reagirati u
datim trenucima. Kao netko tko godinama radi na sebi znala sam snagu afirmativnog odgajanja umjesto kritičkog. Rezultati su bili zapanjujući. Danas kažem da je moje dijete
najbolji pokazatelj mojih metoda.
Također sam kroz rad s djecom uvidjela da im nedostaje samopouzdanja, empatije, optimizma, izražavanja osjećaja i svega onoga što je potrebno da se živi jedan ispunjen život. Tako se rodila ideja za program "Safari duha", a nakon par godina rada s djecom i izvanrednih rezultata tih metoda, rodila se ideja o knjizi te želja da u što kraćem roku doprem do što većeg broja roditelja.

Napominjete kako je emocionalna inteligencija puno bitnija od intelektualne? Možete li nam pojasniti na čemu bazirate vaša saznanja o toj temi?
Je li važno znati izaći iz labirinta ili se znati nositi s time kada izlaz ne možete pronaći? Je li važnije rješti test inteligencije za pola sata ili znati izraziti svoje emocije, vjerovati u
sebe, imati razvijenu empatiju prema drugima, znati dati ljubav, znati se motivirati i inspirirati? Na temelju ovih pitanja i rada s djecom uvidjela sam što je to što je zapravo
važno za sretan život! I promatranjem života onih kojima je važno prvo i onih kojima je važno ovo drugo. Ljudi s razvijenom emocionalnom inteligencijom žive sretnije živote!

Ističete veliku važnost pohvale u odgoju. Međutim, brojni suvremeni pravci u psihologiji ipak se zauzimaju za "umjerenost", tj, pažljivo upućivanje pohvala jer smatraju da pohvale, u podjednakoj mjeri kao i kritike, razorno djeluju na razvoj dječjeg samopoštovanja. Možete li objasniti kako "ujednačiti" pristupe?
Kada govorim o pohvali ne mislim da trebamo hvaliti dijete kako je lijepo, pametno, inteligentno, posebno itd… Govorim o pohvalama koje zanemarujemo, a ne bismo smjeli. Zašto, kada nam dijete npr. nije mirno u vožnji, kritiziramo, a kada je dobro u vožnji, ne pohvalimo? Zašto dijete kritiziramo kada ne opere ruke, a kada samo ode i opere, to uzimamo zdravo za gotovo?
Uvijek kažem, kada kritizirate dijete, ne zaboravite i pohvalu.
Važnost pohvale kako sam i naglasila u svojoj knjizi ima nevjerojatan učinak, da dijete želi zadržati tu sliku o sebi. Osobno to prakticiram i na radionicama Safari duha. Kada vidim da djeca gube pažnju, kaže im: "Vi ste najpažljivija grupa koju sam do sada imala, bravo za vas!" Istog trenutka opet dobivam njihovu pažnju. Pohvala je važna za izgradnju samosvijesti.
Jer ako se samo gradi samopouzdanje tada djeca odrastaju vjerujući da je njihova vrijednost u njihovim postignućima. Nije. Njihova vrijednost je samim tim što postoje. Ako nešto i ne
uspiju postići, to ne umanjuje njihovu veličinu. Konstantnim kritiziranjem (a vjerujte mi, većina roditelja to radi) ruši se djetetovo samopouzdanje.
Roditelji kažu djeci : "Zločest si!" umjesto "Sada si se ponašao kako ne bi trebao!" ili nešto tomu slično. Djeca trebaju znati da biti zločest nije dio osobnosti, već ponašanja. Ja se bavim proučavanjem ljudskog duha. Kada imate čvrst i jak duh, kada znate tko ste uistinu, koji su vaši potencijali i koliko zaista vrijedite, um će tu sliku o vama slijediti. Balans je ono što učim roditelje. A za balans je potrebna mudrost.

Koje su po Vama, najčešće bolne, "neuralgične" točke suvremenog roditeljstva i odgojnih metoda. Kako se nositi s njima? Okrivljivanje društva danas je uzelo maha u roditeljstvu. To su izlike za nerad s djecom. Društvo smo mi i nitko izvan nas. Nije internet kriv, nego roditelji koji ne kontroliraju što im
djeca rade na internetu. Preuzeti odgovornost da je dijete ogledalo roditelja prvi je korak u kvalitetnom odgoju. Danas nam na svijet stižu posve drugačija djeca nego prije. Djeca koja su mudrija i naprednija od nas samih. Većina roditelja vuče dijete unazad, umjesto da idu ukorak s njima.

Kakva su vaša osobna iskustva s roditeljstvom: kad bi trebali izdvojiti "najbitnije", što ste naučili putem, koja bi bila vaša poruka roditeljima?
Da ne posjeduju svoju djecu. Da su djeca veći učitelji njima, nego oni djeci. Da dok oni pokušavaju djecu učiti kako se živi, djeca ih uče što je život! Da je primjer najjača odgojna metoda. I da kažnjavanje ne rezultira ničim, disciplina je ta koju roditelji trebaju naučiti. I da je rad na sebi prvi korak odgajanja.

Za sve novo što kupimo ili dobijemo prvo čitamo upute za uporabu, a kada postanemo roditelji većina ljudi se ne potrudi educirati o toj najvažnijoj ulozi koju izaberu u životu.

U knjizi ste napisali da je najveće ulaganje u roditeljstvo zapravo rad na sebi. Može li netko biti sretan i zadovoljan roditelj, ako zapostavlja učenje i rad na sebi?
Roditelj je mentor, ne vlasnik djece. Mnogi roditelji ovo ne shvaćaju. Djeca ih gledaju, a ne slušaju. Ako roditelj nije ostvaren, ako ne radi ono što voli, ako igra ulogu žrtve ili je u
nesretnom braku, tada djeci šalju takvu poruku o životu. Na ovo pitanje je najbolje odgovoriti pitanjem, jer uvijek je kvalitetnije znanje kada sami dođemo do odgovora. Zato bih ja pitala roditelje: "Ako ne znate tko ste, kako ćete znati tko je vaše dijete?"

Safari duha – Knjiga o mudrosti odgoja

Iako svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete, mnogi roditelji nisu dovoljno informirani o zdravoj prehrani njihove djece. Zdrava prehrana djeteta podrazumijeva da dječji obrok bude kompletan, da sadrži dovoljan broj kalorija (ni previše, ni premalo), da bude izvor energije, proteina, zdravih masnoća te da sadrži voće i povrće.

Djeca bi prema preporukama nutricionista trebala jesti tri do pet porcija voća i povrća dnevno (ne uključujući krumpir). Nažalost, većina djece ne jede dovoljno povrća i voća, a dominantno povrće u dječjoj ishrani je često upravo krumpir (prženi krumpirići, pire-krumpir, pomfrit ili čips).

Mnogi roditelji govore kako kada bi pratili ovaj obrazac njihovo dijete ne bi jelo ništa, no važno je kao odgovoran roditelj:

1. Znati što predstavlja zdrav obrok za dijete i koje namirnice u njega treba uvrstiti
2. Pripremiti zdrav obrok za dijete i pomoći mu da usvoji zdrave navike

Možda nećete uspjeti “preko noći” privoljeti dijete da jede 3-5 porcija voća i povrća dnevno, no možete početi s jednom ili dvije, pa ih postupno
uvećavati.
 

Što predstavlja jedna porcija za dijete?

Jednom porcijom za odrasle smatra se jedna zdjelica ili šalica od 200 g. Za djecu od 1-3 godine porcijom se smatra 1/4 porcije odraslih (1/4 zdjelice ili šalice), a za djecu od 3-10 godina 1/2 porcije odraslih. Ne morate uvijek strogo mjeriti ovaj odnos. Na primjer, ako djetetu dajete bananu, imajte na umu da vi pojedete cijelu bananu (otprilike 200g), vaše sedmogodišnje dijete treba pola banane, a vaša jednogodišnja beba jednu četvrtinu banane.

Kada kuhate za djecu počnite s pitanjem: koje ću povrće danas praviti, a onda razmislite što bi ste mogli od namirnica bogatim proteinima uz to kombinirati, što djeca vole, a vi imate “pri ruci”.

RAZGOVARAJTE s bebama i malom djecom kao s odraslim osobama koristeći se kompleksnom sintaksom i rječnikom, i njihovi će se mozgovi i inteligencija bolje razviti, pokazalo je američko istraživanje, prenose agencije.

"Nije riječ samo o tome da se obogati njihov vokabular, već je riječ i o kvaliteti govora", rekla je Erika Hoff sa sveučilišta Florida Atlantic na godišnjoj konferenciji Američke udruge za napredak znanosti (AAAS) u Chicagu. "Roditelji s djecom trebaju razgovarati bogatim i kompleksnim jezikom", rekla je Hoff, prenosi AFP.

Ona je kazala da je razgovor s bebama toliko važan da djeca koja su odrasla u okruženju u kojemu se manje razgovara općenito postižu lošije rezultate u školi. Što prije počnete razgovarati s djecom, to bolje, dodala je.

"Razlike su vidljive i u strukturama mozga djece"

Znanstvenici su naveli da je za kognitivni razvoj djece bolje da se s njima razmjenjuju kompleksne rečenice kao u razgovoru s odraslima, umjesto da im se tepa i govore samo jednostavne riječi i rečenice. Tvrde da su te razlike vidljive i u strukturama mozga djece. Neurologinja sa Sveučilišta Columbia u New Yorku Kimberly Noble i njezini kolege vodili su studiju u kojoj su usporedili razvoj mozga kod djece iz manje obrazovanih obitelji i djece roditelja koji imaju visoko obrazovanje i viši životni standard.

Studija je pokazala razlike u kognitivnim sustavima koji se bave socijalnim vještinama i pamćenjem, ali najočitije su razlike zabilježene na područjima mozga odgovornima za razvoj govora.

Preneseno s Index.hr

Polazak djeteta u jaslice vrlo je velika, a može biti i iznimno stresna promjena kako za dijete, tako i za cijelu obitelj. Za većinu djece to je prvo odvajanje od roditelja. Svoj dom, koji mu predstavlja sigurnu i poznatu sredinu, dijete napušta i odlazi u novi prostor, suočava se s novim ljudima i nepoznatim situacijama.
Povjerenje koje vi imate u odgojitelje i vrtić prenosite energetski na dijete, pa i dijete osjeća isto što i vi, te jaslice (vrtić) doživljava kao sigurno i sretno mjesto ili pak, ako vi osjećate da usluga koju vrtić pruža nije na razini vaših očekivanja, ni dijete neće ostajati sretno i mirno.

Budući da je roditelj primarno ishodište ljubavi svakog djeteta, a emocionalna veza djeteta s roditeljima u ranoj dobi vrlo jaka, realno je očekivati da će i djetetova reakcija na odvajanje biti vrlo emotivna.
Kako bi prilagodba prošla što brže i bez negativnih posljedica po djetetov razvoj, uz ustanovu kojoj je povjereno na skrb, iznimnu ulogu imaju i roditelji. Važno je njihovo povjerenje u vrtić, razumijevanje i prihvaćanje djetetovih emocija, te svijest o tome da je prilagodba proces i da se ne događa preko noći. Potrebno je vrijeme u kojem će se dijete uvjeriti da će se roditelji uvijek vratiti po njega, te da uspostavi emocionalnu vezu s odgojiteljima, jer u toj ranoj dobi odgojitelji su djetetu u jaslicama najvažniji oslonac. Kako dijete raste, postaju mu važne igračke, a kasnije prijatelji, no u ranoj dobi odgojitelj ima ključnu ulogu.

Dijete će s vremenom upoznati novi prostor, odgojiteljice, nove prijatelje, pravila skupine i zavoljeti svoj vrtić.

Svaki roditelj želi svome djetetu olakšati prilagodbu na jaslice (vrtić), a evo što možete učiniti:

• Potičite dijete na usvajanje poželjnih načina ponašanja, uvedite strukturu u djetetov život.
• Govorite djetetu lijepo o vrtiću, ali budite realni i iskreni. Ako ste u mogućnosti, prošećite do vrtićkog dvorišta, poigrajte se s drugom djecom.
• Omogućite djetetu kontakt s drugim odraslim osobama i djecom različite dobi.
• Nemojte započinjati sa značajnijim promjenama djetetovih navika ili sredine neposredno prije polaska u vrtić (npr. preseljenje, odvikavanje od pelena ili dude i sl.), naravno, ako je to ikako moguće.

Prvi dani puni emocija

Dan kada dijete krene u jaslice (vrtić) vrlo je emotivan i treba ga prihvatiti kao takvog, djetetovu tugu treba shvatiti ozbiljno i ponuditi mu utjehu. Vlastitu tugu, strah i uznemirenost također treba prihvatiti i pokušati reći djetetu kako se osjećate, a ne glumiti sreću i veselje jer ćete tako dijete samo zbuniti i poslati mu poruku kontradiktornih signala. Pokušajte zadržati mir i pozitivan stav. Ponekad je dobro da prve dane prilagodbe s djetetom bude tata jer iskustvo pokazuje da tate lakše zadrže mir nego mame.

Nema dobrih i loših emocija, sve su one dio nas i njihovo autentično izražavanje čini nas zdravima i uravnoteženima. Zato je i prihvatljivo da dijete za vrijeme procesa prilagodbe svoju frustraciju zbog odvajanja od roditelja izražava kroz plač, bijes, ljutnju, tugu, strah. Tako se umanjuju nakupljene tenzije u tijelu i bilo bi zabrinjavajuće da je drugačije.

Iako je to za većinu roditelja teško, uvijek pozdravite dijete kada odlazite, po cijenu da ono bude tužno. Nemojte odlaziti krišom, jer kada dijete shvati da vas nema, a niste ga pozdravili i upozorili na odlazak, može se osjetiti napuštenim. Djeca u toj dobi nemaju razvijen osjećaj za vrijeme, ali možete mu reći da ćete se vratiti za otprilike koliko traje njegov omiljeni crtić, to može ponekad pomoći i ublažiti tugu. Također je dobro da dijete u jaslice (vrtić) donosi neku dragu igračku ili predmet koja ga umiruje i pruža mu utjehu.

Odnos prema odgojiteljicama

Kod roditelja je često prisutan strah da će odgojiteljice zamijeniti njihovu ljubav, no to nije moguće, a i njihova je uloga u životu djeteta drugačija. Naravno, bit će jako važna pa je stoga i jako važno da vaš odnos s njima bude iskren, prijateljski i partnerski. Povjerenje koje vi imate u odgojitelje i vrtić prenosite energetski na dijete, pa i dijete osjeća isto što i vi, te jaslice (vrtić) doživljava kao sigurno i sretno mjesto ili pak, ako vi osjećate da usluga koju jaslice (vrtić) pruža nije na razini vaših očekivanja, ni dijete neće ostajati sretno i mirno. Jaka emocionalna veza između djeteta i majke omogućuje da dijete na energetskoj razini osjeti ono što osjeća majka. Zato je dobro ne zbunjivati ga na način da osjećate jedno, a svojim ponašanjem pokazujete drugo. Roditelji su skloni prikrivati tugu, biti nasmiješeni pred djetetom kako ga ne bi uznemirili, rade to u najboljoj namjeri, no upravo tako ga zbunjuju, jer dijete osjeti tugu, a tu tugu ne prati autentična fiziološka reakcija.

Dijete dovodite i odvodite iz jaslica (vrtića) u vrijeme kada to čini većina roditelja jer boravkom u skupini dijete se socijalizira s drugom djecom, usvaja ritam i pravila skupine, a ako ga dovodite kasnije ili odvodite ranije neće imati priliku uspostaviti prijateljske veze s drugom djecom i osjećat će se usamljeno, odbačeno i bez prijatelja.

Što sve možete očekivati u periodu prilagodbe:

• Odbijanje hrane i probleme sa spavanjem.
• Promjene u ponašanju kao što su plačljivost, nemir, agresivnost, povlačenje u sebe.
• Regresija.
• Dijete pojačano traži blizinu roditelja.

Ništa vas od toga ne treba zabrinjavati jer sigurno neće ostaviti trajne posljedice na dječji razvoj. Važno je s odgojiteljima i stručnim timom vrtića razmjenjivati sve informacije o djetetovu ponašanju i znati da će s vremenom takve reakcije prestati.

Prilagodba korak po korak, primjer vrtića Šarena loptica (u kojem radi autorica teksta)

Svakom je mladom roditelju zanimljivo znati kakav je tijek prilagodbe na jaslice ili vrtić.
Skupine mogu biti mješovite ili s djecom iste dobi, to ovisi o vrtiću, no danas su to većinom mješovite odgojne skupine. Sam tijek prilagodbe na jaslice također ovisi o vrtiću i načinu na koji vrtićki tim promišlja, kakva mu je vizija, koji pedagoški pravac preferira.

Prilagodbi na jaslice pridaje se osobita pažnja. To ne znači da se prilagodbi na vrtić ne pridaje pažnja, no djeca rane dobi još su vrlo nježna i krhka, te im izloženost bilo kakvom stresu osoblje jaslica želi svesti na najmanju moguću mjeru. Većini jednogodišnjaka ovo je prvo veće odvajanje od roditelja. Starija djeca u svom životu imaju možda više takvih iskustava, pa lakše podnose odvajanje.

Kada roditelji planiraju koliko uzeti godišnjeg odmora, preporuka vrtića je da uzmu 3 tjedna, iako je to nekad teško izvedivo. Moguće je da neće biti potrebno toliko, no unaprijed je to nemoguće procijeniti. Svako je dijete drugačije, razlikuje se po temperamentu, osobinama ličnosti, karakteru, senzibilitetu, pa je i precizniju procjenu moguće dati tek nakon nekoliko dana. U vrtiću roditelji dolaze prema unaprijed razrađenom rasporedu i borave s djetetom u skupini.

Prvi dan 15-20 min. kako bi dijete upoznalo prostor i odgojiteljice. Prvi dan ne očekujemo tugu ili uznemirenost jer je sve još novo i zanimljivo, a blizina roditelja ulijeva sigurnost.
Drugi i treći dan produžuje se vrijeme boravka na pola sata do 45 min, roditelj još uvijek boravi s djetetom u skupini, ali ovisno o procjeni odgojitelja može ga se zamoliti da izađe iz skupine na 15-tak minuta.
Četvrti i peti dan produžuje se vrijeme boravka u vrtiću na jedan sat do sat i pol te počinje s doručkom. Roditelji borave izvan skupine, ali nalaze se u blizini kako bi u slučaju potrebe mogli brzo umiriti i utješiti dijete. Budući da su nama roditelji jednako važni, a iskustvo nas je poučilo da je i njima potrebna velika podrška, naša je praksa da u uredu pedagoginje (autorica teksta) oformimo malu grupu podrške. Uz kavu, čaj i kolače prolazimo teme koje roditelje najviše muče, zajedno otkrivamo odgovore. Moj je zadatak umiriti ih, pružiti im utjehu, potaknuti ih na autentično izražavanje vlastitih emocija (ono što se dogodi u uredu pedagoga ostaje u uredu pedagoga) i vlastitim pozitivnim stavom potaknuti ih da učvrste svoje još krhko povjerenje prema vrtiću. U skoro dvadeset godina profesionalnog bavljenja ovim poslom još nisam imala ni jedno dijete koje se nije adaptiralo na vrtić, ali da procijenim da iz bilo kojeg razloga tijek prilagodbe ide u smjeru koji nije dobar za dijete, sigurno bi roditelji bili pravovremeno informirani.

Drugi tjedan roditelji uglavnom provode u mom uredu ili su negdje u blizini. Taj drugi tjedan bude kritičan, dijete shvaća da je to ipak ozbiljna situacija, da mora ostajati bez roditelja i očekuju se burne reakcije što je iz pozicije struke dobro (ranije sam objasnila zašto), a iz pozicije roditelja emotivna katastrofa. Dijete drugi tjedan ostaje na ručku i na spavanju, a roditelji dolaze po njega nakon spavanja. Informacije koje dajemo roditeljima iskrene su i bez uljepšavanja, a kako bismo ih umirili pošaljemo im i MMS poruku da vide kako dijete ima i mirnih perioda bez plača. Treći tjedan nam je rezerva, ako dijete teže podnosi odvajanje ili je zbog bolesti propustilo redovite dolaske, što produžava proces prilagodbe, te nam pruža mogućnost da ne forsiramo dijete preko granica njegove izdržljivosti. Moram naglasiti da je to naš stav temeljen na iskustvu i da nije u svim vrtićima isto.

Jako je važno da roditelji razumiju potrebu da vrijeme opraštanja i pozdravljanja na odlasku iz vrtića svedu na minimum i da zadrže mir. Jedan od mogućih scenarija je da pozdrave dijete i da mu kažu kako odlaze na posao, djetetu požele lijep dan u skupini i naglase kako će sigurno doći po njega čim završe s poslom. Nije preporučljivo da se dugo opraštaju, vraćaju nakon što su već otišli, da djetetu govore "izdržat ćeš to, nemoj plakati" (na taj način mu šalju poruku da ga ostavljaju u ne baš sretnom mjestu, a još ako bude plakalo, tko zna što ga čeka).

Što djetetu trebate ponijeti u vrtić

U jaslicama roditelji donose nekoliko pelena (otprilike za tjedan dana), vlažne maramice i kremu. Rezervnu odjeću, pidžamicu ako dijete spava u njoj, papučice, bočicu ili šalicu, dudu ako dijete treba i naravno neku dragu igračku (struka to zove prijelaznim objektom). Nije potrebno donositi posteljinu i slinčeke, jer sve to ima sam vrtić.

Svako dijete ima svoj individualan ritam kojeg treba prepoznati i poštovati, ništa ne znači ako neko dijete prilagodbu prođe za tjedan, drugo za dva, a trećem treba dva mjeseca, dok neko ima zakašnjelu reakciju na odvajanje, pa nakon dva mjeseca idile počinje pokazivati otpor prema jaslicama (vrtiću). Uglavnom se poštuje taj individualan ritam djeteta i prema tome prilagođava vrijeme trajanja prilagodbe i boravka roditelja u jasličkoj skupini i u vrtiću. Roditelji to ponekad znaju pogrešno protumačiti, pa misle da s njihovim djetetom nešto nije u redu jer mu treba više vremena nego nekom drugom, ali to samo znači da je drugačije.

Zakašnjele reakcije djeteta

Zakašnjele reakcije na prilagodbu mogu imati više razloga. Jedan je da dijete zbog svoje osobnosti ne izražava emocije (a to se može naučiti, vrlo je važno, i dio je našeg vrtićkog programa), drži ih u sebi, nakuplja tenzije u tijelu i u jednom trenutku to više ne može izdržati, pa one vrlo intenzivno izbiju na površinu. To je dobro, roditelji nemaju razloga za brigu. Razumljivo je da im je teško gledati dijete kako je tužno, ali to će proći. Vrijeme u kojem bi kompletan proces prilagodbe na jaslice (vrtić) bio završen je dva mjeseca. Do tada bi dijete trebalo upoznati skupinu, odgojitelje, prostor, dnevni ritam, prijatelje i zavoljeti svoj vrtić i svoju jasličku skupinu.

Nakon adaptacije dijete polako usvaja dnevni ritam svoje skupine kao i pravila koja u njoj vrijede, ali to je već neka nova tema.

Preneseno s Roditelji.hr

Prisutnost knjiga u kući, osim što nenametljivo sugerira čitanje, demonstrira i što se u obitelji smatra vrijednim, čemu se pripisuje značaj. Nije isto je li životni prostor ispunjen ogledalima i spravama za vježbanje, ili knjigama.

Odgoj nije jednostavna stvar jer, nažalost, ne možemo samo govoriti što bi trebalo činiti i kakav bi trebalo biti, propovijedi o lijepom ponašanju, kvalitetnim osobinama i poželjnim navikama nisu dovoljne; roditeljski primjer i stil života moraju respondirati s onime što govore, njihovo ponašanje mora odražavati vrijednosti koje zastupaju i oni sami trebaju činiti ono što očekuju od svojih potomaka. Istovjetnost odgojne teorije i životne prakse temeljno je načelo uspješnosti odgojnih nastojanja. Isto vrijedi i za razvoj ljubavi prema čitanju – djeca će zavoljeti čitanje i razviti čitalačke navike (gotovo) samo ako knjiga i čitanje u obitelji zauzimaju istinski važno mjesto u ritualima, navikama, običajima i uspomenama.

Da bi djeca zavoljela čitanje, ono ne da se samo mora percipirati kao vrijedno i značajno, ne da se samo mora propagirati kao korisno i bitno, ne da se samo mora hvaliti kao vježbalište mozga i igralište mašte, već se čitanje mora i živjeti. Djeca će zavoljeti čitanje i razviti čitalačke navike u kući gdje vrijede određena ''pravila''. 

Pravila kuće koja voli čitanje:

1. Čitanje nije babaroga niti inkasator (ČITANJE JE DOBRO) 

Konotacije koje su se, kao čičak zaijepile za pojam čitanja uslijed lutanja livadom škole i društva, pervertiraju tu prekrasnu aktivnost u ''obvezu'', ''tlaku'', ''dosadu'', ''prisilu'', ''obligaciju''; dok je dominacija vizualne kulture navikla recipijenta na jednostavnost i laku primljivost gotove šarene slike i pasivnost pri ''interakciji'' s vizualnim sadržajima, a odvikla ga od složenosti pisane riječi koja zahtjeva aktivnost pri samostalnoj konstrukciji slika i istraživanju socijalnih, psiholoških, filozofskih i literarnih slojeva teksta. U komparaciji sa sadržajima vizualne kulture, knjiga je ''nepotrebno'' teški medij, kao da travu kosimo srpom umjesto kosilicom, no zaraslo žbunje knjige u sebi itekako krije promišljeni red logike i savršeno spletenu mrežu smisla do koje treba doći koseći žbunje riječi i krčeći literarne zaplete, i to koristeći oštar srp sivih stanica. Čitanje je plovidba oceanima priča između otoka nevjerojatno predivno sročenih rečenica, zavirivanje u uvale skrivenih značenja i ronjenje dubinama smisla. Čitanje je poetska avantura za dušu, luka stihova gdje nemir stvarnosti pronalazi utočište i mir. Čitanje je upoznavanje, bijeg, ćakulanje sa strancima, širenje horizonata, preuzimanje uloga, konstantno širenje granica poznatog i osvajanje nepoznatog. Zato je čitanje dobro.
 

2. Knjiga nije egzotična životinja (IMAMO KNJIGE)

Da bi u dječjoj glavi barem niknula ideja o čitanju, da bi se barem nazreli temelji nakane čitanja, djetetu knjige trebaju biti dostupne, servirane kao potencijalni sadržaj za slobodno vrijeme. Prisutnost knjiga u kući, osim što nenametljivo sugerira čitanje, demonstrira i što se u toj obitelji smatra vrijednim, čemu se pripisuje značaj. Nije isto ako je životni prostor ispunjen primjerice, ogledalima ili spravama za vježbanje, ili knjigama, materijalna okolina ogledalo je životnih vrijednosti, selektor vrsta aktivnosti koje će dijete prakticirati i usmjerivač igre. Sama će prisutnost knjiga ''predložiti'' čitanje i zabosti prvu lopatu u razvoju interesa i izgradnji navike čitanja, stoga bi one trebale biti sastavni inventar kućanstva. 
 

3. Nema lica i naličja čitanja, tj. dvostrukih mjerila (ČITAJU SVI)

Zlatno pravilo svakog odgojnog nastojanja je – početi od sebe. Dijete se u mnogočemu modelira prema roditeljima, oni mu predstavljaju inkarnaciju ''ispravnog'' življenja, njihov vrijednosni sustav, navike i arhitektura obiteljskog života – čiju glavnu svjetonazorsku konstrukciju postavljaju roditelji – putokazi su na stazama individualizacije i socijalizacije djeteta. Svečano deklamiranje o benefitima i važnosti čitanja, bez knjige u roditeljskim rukama, teško može utjecati na rađanje i sazrijevanje interesa za čitanjem i razvoj čitalačkih navika. 
 

4. Knjiga je kao švicarski nožić (RAZNI BENEFITI ČITANJA)

Kuća koja voli čitanje svjesna je pozitivnih učinaka čitanja za kognitivni i emocionalni razvoj, duhovni rast, želju za promjenom, kvalitetnu ispunu slobodnog vremena i za periode iznenadnog nestanka struje ili internetske veze. Knjiga ne treba utičnicu niti funkcionalni wi-fi. Kada se otvori knjiga, iz nje ispadaju, kao iz švicarskog nožića razne korisne alatke, svakovrsna ''razvojna pomagala'': sprava za treniranje mozga, brusni papir kritičkog mišljenja, krila za let mašte, otvarač za konzervu konzervativnosti, škare za rezanje predrasuda, pila za odsijecanje diskriminacije, turpijica za turpijanje pametnog humora, vadičep za otvaranje skrivenih boca naše podsvijesti, odvijač za razumijevanje različitih karaktera, povećalo za uočavanje velikoga u malome, pinceta za satirično zahvaćanje sitnih duša i trivijalnih stvari, ljestve za penjenje prema vrhu Samoaktualizacije, i još puno, puno toga. Knjiga je multifunkcionalna kao švicarski nožić, a čitanje svestrano razvojno putovanje.
 

5. Knjiga je film s titlovima bez slika (ČITANJE JE ZANIMLJIVO) 

Napetost, intriga, zaplet, rasplet, psihološki profili likova, ideje, krajolici, lica, susreti, humor, tragedija, filozofija, kritika stereotipa i predrasuda, viđenje dobre i loše strane društva, priroda, umjetno, umjetnost, prošlost, budućnost, sadašnjost, nepostojanje vremena… – sve to mogu imati i (dobre) knjige i (dobri) filmovi, razlika je u tome da čitajući knjigu slike stvaramo sami, što nas stavlja u aktivan položaj, čitajući, automatski smo u poziciji mislećeg subjekta koji sam oslikava svijet opisan u retcima. Ovo je posebno važno, s razvojnog gledišta, za djecu koja na taj način razvijaju sposobnost imaginacije, koriste mozak i tako vježbaju njegove stanice i osnažuju njegove funkcije. Film kompletnu stvar servira (što ne znači da film ne može biti razvojni sadržaj), dijete nema potrebe išta zamišljati i biti kreativno prilikom pretvaranja riječi u slike kada mu je kompletni doživljaj predan u gotovom obliku. Knjiga je, u pogledu doživljajne višedimenzionalnosti, jednodimenzionalna, ostatak iskustva treba izgraditi samostalno. 

Film nema fino tkanje motiva i opisa koje sačinjava sočnost knjige… kapi kiše na staklima naočala i pogled na tirkozno mutni dan obliven suzama sjećenja… mirisi nepoznatog i opijum čuđenja, nevidljivi duh Orient Expressa… šeširi boema bačeni pokraj pruge… Kule od pijeska na atolima što plove Mliječnom stazom… karavana lica na grbama deva… Dali kistom prelazi preko snijega… težina neba ugušila je uzdah ljudskog nadanja… i tako u beskraj bez kraja, u beskraj bez bez… jer… ljudski je um vodopad slika… 
 

6. Čitanje nije praćeno istim entuzijazmom kao i odlazak zubaru (ČITANJE JE SREĆA)

Kuća koja voli čitanje ne poistovjećuje tu aktivnost s obligacijom ili kaznom. Čitanje se prakticira kao proizvoljna aktivnost u kojoj se pronalazi zadovoljstvo. Razviti duhovni polet spram pisane riječi jedan je od najviših stupnjeva u razvoju čitalačkih navika. Roditelji mogu ilustrirati takvo pozitivno i entuzijastično raspoloženje prema čitanju kroz, primjerice, uživljene, gorljive rasprave o nekom tekstu – knjizi, novinarskom komentaru i sl. Ljubav prema čitanju nužno uključuje element sreće, stoga djeca trebaju odrastati u raspoloženju obojanom oduševljenjem spram knjiga i onoga čime ukoričeni papiri obogaćuju svakodnevicu, slobodno vrijeme, individualni razvitak i razgovor.
 

7. Knjige nisu nedjeljno odijelo, već odjeća za svaki dan, a čitanje nije svečana prigoda niti blagdan (ČITANJE JE UOBIČAJENO)

Svakoga ljeta čitanje postaje jako in i popularno. Ostatak godine je out i nepopularno; populističke ga struje nikako ne vide kao primjereni modni dodatak tijekom ostalih godišnjih doba. Tako se svakoga ljeta pojavljuju tzv. ''knjige za plažu'', što je zbunjujući naziv budući da one nisu niti vodootporne kao dječje slikovnice, niti su im teme morske, nemaju zaštitni faktor, ne sadrže instrukcije za neku morsku aktivnost (primjerice ronjenje i gradnja pješčanog dvorca); funkcija knjige zbog koje je ona ''knjiga za plažu'', ostaje enigma. Svaka je knjiga, knjiga za plažu. I svaka je knjiga, knjiga za zimu, proljeće, jesen, kišni dan, sunčan dan, za dekicu, čitanje na ležaljci… čitanje je indiferentno prema klimatskim i vremenskim uvjetima. Ako u glavi imamo fiksirana određena razdoblja ''kada se čita'', primjerice, ''na ljetovanju'', ''kad uhvatim vremena'' i ''slični periodi'', djeca će nesvjesno usvajati taj godišnji raspored čitanja u kojem je čitanje poput nekakvog blagdana ili godišnjeg odmora – ono što se radi tu i tamo, kada eto, imamo vremena. To nije življenje čitanja, to su izleti u čitanja. Čitanje treba biti dio svakodnevice, nešto uobičajeno u kući i obitelji ukoliko su čitalačke navike odgojni cilj kojemu se teži. 
 

8. Stalno otvaramo nove prozore iz kojih tobogani vode do stvarnih i nestvarnih mjesta (ČITANJE JE ZABAVNO)

Knjiga je kao čarobni dvorac čiji prozori gledaju na sva moguća stvarna i nestvarna mjesta, a čitanje je otvaranje tih prozora.  Djeca trebaju naučiti da je čitanje lunapark, cirkus, kino, kazalište, vremenski stroj… Jednostavno fenomenalno. Jednostavno uzbudljivo. Jednostavno prezanimljivo. Jednostavno ukusno. Jednostavno potresno. Jednostavno zarazno. Jednostavno, čitanje je… ma skužit će sami… 
 

9. Često vježbamo u teretani za mozak (ČITANJE JE ZDRAVO) 

Čitanje je odlična tjelovježba za mozak. Budući da su doživljaj i razumijevanje nepotpuni sve dok ih ne osvijetlimo interpretacijom i vizualiziramo sui generis slikovnim projekcijama, čitanje nas tjera da mislimo i stvaramo. Čitanje je zdravo jer potiče mišljenje, stavlja nas u aktivnu ulogu i tjera naš mozak da radi. 
 

10. Najvrednija stvar u kući nije fini porculan koji se vadi za posebne goste, već su to knjige (ČITANJE JE VRIJEDNO)

Knjige se cijene kao dragocijene zbog znanja pohranjenog u njima. Njihova vrijednost broji se u duhovnoj valuti jer su knjige idealan sugovornik za raspravu o idejama, teorijama i stavovima, te najbolji psiholog za samospoznavanje i izgradnju sebe. Čitajući učimo o svijetu, drugima i sebi, a što je vrednije od učenja? Sve je otuđivo – imovina, novac, položaj, samo je znanje trajna vrijednost koja može prebroditi sve ekonomske krize.
 

11.  Knjige nisu tabu tema (O PROČITANOME SE PRIČA)

Čitanje ima više razina. Najpovršnija razina je čisto praćenje tijeka događaja i razumijevanje doslovno izraženih poruka i ideja; dublje razine čitanja uključuju procese poput interpretacije, otkrivanja, odgonetavanja i konstrukcije značenja; čitatelj, nastojeći dekodirati tekst, pronaći poruku i smjestiti ga u prostor vlastita razumijevanja, stupa u misaonu interakciju s tekstom. Kvaliteta čitanja može se kretati na kontinumu od pasivnog primanja do aktivne stvaralačke prerade. Kako je, naravno, cilj da djeca svoje čitalačke navike dovedu upravo do te produktivne razine dubinskog, autonomnog, osviještenog i interpretativnog čitanja koje rezultira promjenama u njihovom razumijevanju svijeta i sebe, u tome im treba pomoći na način da se o pročitanome priča. Diskusije i problematiziranje pročitanih sadržaja pružit će im model za samostalni ''razgovor'' s knjigom i spoznavanje dubljih slojeva teksta. 
 

12. Knjige nisu podstanari, a čitanje nije jodlanje (ČITANJE JE DIO NAS)

I konačno, da bi djeca istinski prigrlila čitanje kao dio sebe, da bi im krv čeznula za riječima, a pluća za pričama, da bi im svrbež u prstima moglo smiriti jedino okretanje stranica, čitanje treba živjeti. To znači da je čitanje dio našeg života i da su knjige dio nas. Tada je čitanje nešto osobno, a ne strano i nepoznato, nešto što nam pripada, a ne što nam je tuđe, tada se čitanje pojavljuje u našim uspomenama, zauzima važno mjesto u našim običajima i predstavlja ustaljenost i predvidivost naših navika. Tada će djeca zavoljeti čitanje.

Preuzeto s Klokanica.hr

Pročitajte i:

Kako zainteresirati djecu za čitanje, učenje i istraživanje

Knjige pozitivno utječu na razvoj dječjeg mozga

Probudite u djetetu ljubav prema čitanju

Djeca koja provode više vremena igrajući se izvan kuće mentalno su zdravija kad odrastu

Nova istraživanja ukazala su na važnost prirode u odrastanju djece u mentalno zdrave odrasle osobe. Pijesak, kantice, lopatice, trava, lopta i blato važni su za mentalni razvoj djeteta.
 

Mentalno zdravlje podložno je negativnom utjecaju urbanog okruženja zahvaljujući buci, gužvi, nedostatku zelenih površina i slično. Djeca koja žive urbanim stilom života, potencijalno imaju lošiju kvalitetu života, manjak samopouzdanja, krhkije mentalno zdravlje i veću tjelesnu masu.

Djeca koja imaju sreću da odrastaju u prirodnom okruženju, imaju veće predispozicije da kao odrasle osobe budu mentalno zdravije, objavljeno je u Međunarodnom časopisu o istraživanjima utjecaja okruženja na zdravlje (International Journal od Environmental Health Research). Ova istraživanja pokrenula su analizu prioriteta kada je u pitanju planiranje urbanizacije za buduće generacije.

Istraživanje je uključilo 3 585 odraslih, starosti 18-75 godina u 4 europska grada, a postavljena pitanja bila su koliko često su kao djeca odlazili u prirodu, a koliko često to čine sada kada su odrasli. Ispitanici su ocjenjivali svoje mentalno zdravlje u proteklih mjesec dana, rješavajući psihološki test. Ispostavilo se da su teže mentalne tegobe imali odrasli koji su kao djeca manje vremena provodili igrajući se u prirodi.

Znanstvenici su istaknuli i značaj studije za podizanje svijesti o tome koliko vrijeme provedeno u prirodi u djetinjstvu ima utjecaja na stav odrasle osobe o važnosti prirode za mentalno zdravlje.

Dugačka je lista dobrobiti koja proizlazi iz boravka u prirodi, kao što je smanjenje rizika od nastanka dijabetesa tipa 2, bolesti krvožilnog sustava, iznenadne smrti, prijevremenih porođaja, visokog tlaka i smanjenje stresa općenito. Nedostaju istraživanja oko toga koliko je vremena konkretno potrebno provoditi u prirodi tijekom djetinjstva kako bi dijete imalo dobro mentalno zdravlje u odrasloj dobi, a na ova i druga pitanja odgovore će dati neka buduća istraživanja.

Preneseno s National Geographica

Rosenblith i Sims-Knight (1985) sugeriraju da već u drugom mjesecu života počinju procesi učenja. Temeljna sposobnost u toj dobi je imitacija. Navode da je imitacija toliko važna za predviđanje djetetove inteligencije da se njezin izostanak smatra pokazateljom mentalne retardacije. Neki istraživači ranog razvoja razvili su cijeli sustav pokazatelja koji su temelj kasnijeg razvoja intelektualnih sposobnosti. Neke mjere koje koriste su: duljina pozornosti koju dijete obraća na neke podražaje (habituacija), sposobnost pamćenja, količina pokušaja dok ne postigne uspjeh (motivacija) i sl.

O ranim znacima darovitosti najčešće se čuje od roditelja koji se susreću s neočekivanim sposobnostima svog djeteta. Rani znaci ne jamče produktivnost u starijoj dobi niti obrnuto. Primjeri nekih izumitelja i znanstvenika svjedoče kako se neke darovitosti čak niti ne iskazuju u ranoj dobi. Prilikom identifikacije ranih znakova darovitosti treba obratiti pažnju na brzinu, kvantitetu i kvalitetu razvoja tih sposobnosti, a neki od znakova ( u dobi do 3 do 7 godina) su sljedeći:

• Voli se igrati riječima.
• Bolje vlada gramatikom od ostale djece njegove dobi.
• Ima bogat rječnik sa slikovitim metaforama i analogijama.
• Ne pita za značenje riječi nego ih samo uči i počinje logički koristiti, ima dug raspon pažnje.
• Može prepričati priču u detalje.
• Uči čitati bez posebnog podučavanja.
• Ima neobične i pametne odgovore na pitanja
• Samostalno je
• Izmišlja priče pjesme i rime.
• Ima smisao za smiješno i humor.
• Maštovito je.
• Shvaća složne i apstraktne pojmove kao što su Bog, sreća, vrijeme, pravda i sl, izvodi uzročno – posljedične veze.
• Vješto klasificira stvari.
• Empatično je.
• Prikuplja neobične stvari i uči o njima.
• Uviđa sličnosti i razlike.
• Pamti i ponavlja složene upute.
• Primjenjuje stečena iskustva na različita područja i slično.

Kako bi se ovakvi rano uočeni znaci poticali, dobro je mnogo pričati s djetetom, odgovarati na pitanja, čitati mu i igrati igre (memory, puzzle). Također trebate s njim crtati, bojati, slagati, raditi predstave, radionice i ići na izlete. Osim toga možete mu pričati o životinjskom i biljnom svijetu ili ga pitati da priča o proteklom danu. Nije loše ni dati mu da se brine o kućnom ljubimcu jer tako uči odgovornosti i stječe osjećaj obaveze. Drugim riječima, djetetu treba pružiti što više svakodnevnog širokog iskustva kako bi upotrijebio svoje sposobnosti i tako ih vježbao i razvijao. Budući da se uz darovitost javlja i kreativnost, moguće ju je kod djeteta uočiti ako dijete: izmišlja nove igre, voli raditi samo, sve mu može poslužiti kao igračka, voli eksperimentirati, voli slagalice, građevni materijal i zagonetke, nema predrasuda, brzo uči iz pogrešaka, vidi neuobičajene namjene običnih predmeta, itd. Svako okružje koje pruža osjećaj sigurnosti i samopouzdanja potiče kreativnost i razvoj darovitosti. Suprotno tome, omalovažavanje i ismijavanje ih uništava. Prema tome, kako biste potakli kreativnost i darovitost pokažite svom djetetu ponos zbog onog što čini i ohrabrujte ga. Ohrabrujte različita područja interesa i koristite nagrade na pravi način, odnosno  pohvalite ponašanje. Sukladno tome, nikako nemojte očekivati savršenost nego prihvaćajte ono što vam dijete pruža. Pri tome se ne misli samo na postignuća nego i pokušaje. Osim toga, nikako ga ne uspoređujte s drugom djecom.

Izvor: Dunja Jurčić /www.istrazime.com