1. Djeca se ne boje

Nije pritom riječ o tome da su djeca hrabra, već jednostavno nemaju osjećaj straha. Stoga često vuku mačku za rep ili skaču s visine bez ikakve brige o eventualnim posljedicama. Oprez je dio razvoja i osjećaj straha doći će s iskustvom.

2. Uvijek kažu ono što misle

Djeca nemaju dlake na jeziku. Ona uglavnom još i ne znaju da bi riječima mogla nekoga uvrijediti ili da je neka izjava u nekoj situaciji neprimjerena. No djeca s vremenom nauče birati izraze, tako da roditelji se roditelji neće dugo morati sramiti zbog njihovih izjava.

3. Nemaju osjećaj za vrijeme

Djetetu možete sto puta ponoviti da su tek 4 sata ujutro, no to njemu ništa ne znači. Ono samo zna da je budno, što znači da i svi ostali moraju biti budni. No najkasnije u vrtiću počet će spavati cijelu noć bez buđenja.

4. Razvijaju simpatije prema čudnim stvarima

Da se vaše dijete mora odlučiti između predivne, ručno rađene dekice i starih čarapa, vjerojatno bi se odlučilo za čarape. Čak i ako je to nama nepojmljivo, djeca tako uče donositi samostalne odluke.

5. Popis omiljenih jela mijenja se svakodnevno

Svima nam je poznato: Napravimo djetetu neko jelo koje je još jučer obožavalo, no danas iz nekog neobjašnjivog razloga gleda u njega kada da smo mu na stol stavili žabu. Djeca naime vole mijenjati mišljenje, no to nije razlog da im se roditelji dopuste vući za nos.

6. Djeca ne spavaju kad vi to želite

I spavaju onda kada ne želite. Najčešće spavaju upravo onda kada to vama najviše komplicira situaciju: na stražnjem sjedalu, u kolicima, zaspu netom prije večere – baš kao da čine sve da bi vas razljutila. Naravno, to nije točno. Od treće ili četvrte godine života sve će se to promijeniti.

7. Pritišću sve gumbe

Gumbi imaju čarobno djelovanje na djecu. Čini se kao da djeca na njima vide natpis „Stisni me!“ jer imaju potrebnu stisnuti svaki gumb koji ugledaju. Srećom, ponekad je dovoljan strog pogled roditelja ili neke druge odrasle osobe da bi se spriječila eventualna šteta.

8. Misle da sve znaju bolje od vas

Djetetu nije potrebna noćna posuda, ono može samo otići na igralište, hlače može nositi onako kako ih dohvati, nema veze što su okrenute naopako. No takve sitne greške normalne su i važne za razvoj djeteta jer ono kroz njih uči.

9. Kraj je svijeta kada im nešto nije po volji

Čujete prodoran vrisak i odmah pomišljate da se sigurno dogodilo nešto strašno. No ond ugledate svoje dijete i vidite da mu je pao sladoled na tlo. Djeca u ranoj dobi teško razlikuju male probleme od velikih katastrofa – ono što mi i ne vidimo kao problem za njih može značiti kraj svijeta. S iskustvom će se to, naravno, promijeniti.

10. Djeca su tako slatka!

Dovode vas do ludila sa svojom tvrdoglavošću, velikim proturječjem i nedostatkom logike. Teško je ponekad ostati ozbiljan i zadržati autoritet jer su pri svemu tome jako slatka. Uživajte u toj njihovoj dobi i kada budu adolescenti, prizovite te trenutke u sjećanje.

Izvor: http://www.netmoms.de/

Kao roditelji, priželjkujemo i nadamo se odnosu s djecom u kojem se ona osjećaju slobodna s nama razgovarati o bilo čemu. Nadamo se da će nam otkriti svoja nadanja, strepnje, probleme i snove. Međutim, nije uvijek lako ostvariti (i zadržati) takav otvoreni odnos.

Donosimo 7 učinkovitih načina na koje svaki roditelj može potaknuti i zadržati otvorenu komunikaciju s djetetom.

1. Slušajte čavrljanja i priče koje dijete dijeli s vama dok je još maleno.

Zašto? Slušanje djetetovog brbljanja ulog je u izgradnju bliskog odnosa s djetetom. Dijete će zapamtiti da ste ga uvijek rado saslušali i razgovarali s njime. Djeca, osobito ona starija, s odraslima razgovaraju onda kad znaju da ćemo ih saslušati, kad osjećaju da ih zbilja čujemo. Pažljivo slušanje, kontakt očima i smisleni odgovori danas, rezultirat će kod djeteta osjećajem da nam se mogu otvoriti s ozbiljnim temama kasnije.

2. Sudjelujte u neobaveznim, usputnim razgovorima.

Često želimo posjesti dijete pored sebe i započeti duboki, smisleni razgovor u kojemu ćemo, idealno, s djetetom podijeliti neku životnu mudrost koju će dijete zapamtiti. Međutim, većina djece važne, povjerljive razgovore započinje neobavezno čavrljajući dok su zaokupljena nekom drugom zajedničkom aktivnošću poput igranja, gledanja TV-a, pranja posuđa ili u situacijama u kojima roditelj nije u mogućnosti gledati direktno u dijete, npr. dok vozi automobil. 
Ponekad je sjajno imati prilike za razgovore "u četiri oka", ali nerijetko takve situacije uzrokuju da se dijete zatvori i nije spremno razgovarati, osobito ako pogrešno protumači vaš govor tijela. Želite li da dijete češće s vama razgovara, stvorite prilike za razgovor u kojima ste jedno uz drugo okupirani i nekom zajedničkom aktivnošću.

3. Suzdržite se od komentiranja onoga što vam dijete kaže, bar isprva.

Roditelji su ponekad skloni nepozvani davati savjete pa čak i kritizirati dijete zbog onoga što je podijelilo s njima, ali je jako važno pažljivo odabrati riječi kojima ćemo reagirati na ono što je dijete podijelilo s nama.
Kad dijete očekuje da ćete ga osuđivati ili burno reagirati, bit će sklonije povjeriti se prijatelju nego vama. Naravno, djeca ponekad trebaju vodstvo roditelja čak i onda kad ga ne traže ili ga ne žele, međutim, za odnos povjerenja presudno je da prije svega pažljivo slušate dijete.
Pažljivim slušanjem djeteta, moći ćete procijeniti je li dijete otvoreno čuti vašu životnu mudrost ili treba malo vremena prije nego bude spremno čuti ono što mu želite reći.
Kad dajete savjet djetetu, suzdržite se od predavanja. Budite kratki i jasni i pokažite da vjerujete u dijete i njegovu prosudbu kako postupiti ispravno.   

4. Vaš odnos s djetetom neka uvijek bude prioritet.

Snažna veza između roditelja i djeteta najvažniji je prediktor dobre komunikacije. Svakodnevno se povezujte s djetetom kroz različite zajedničke aktivnosti. Igrajte se, mazite, slušajte glazbu, čitajte, plešite i uživajte u zajedničkom druženju. Ponekad sami sebe, kao roditelji, preozbiljno shvatimo i pretvorimo se u policajce koji samo reguliraju ponašanja, umjesto da istinski uživamo u svojoj djeci. Na taj način ozbiljno štetimo odnosu s djetetom.
Dobar odnos s djetetom ključ je do djetetova srca i uma, bez dobrog odnosa, naše riječi neće doprijeti do djeteta. Ako se vaše dijete ne osjeća povezano i prihvaćeno, neće vas čuti.

5. Ne podcjenjujte djetetove osjećaje.

Ponekad dijete emocionalno reagira na problem koji se roditelju čini kao besmislica i vrlo se lako dogodi da roditelj umanji djetetove osjećaje, omalovažavajući djetetov "problem". Upamtite, način na koji reagirate u takvim situacijama, ulog je u izgradnju bliskog odnosa s djetetom. Budite empatični, stavite se u djetetovu poziciju i iz nje pokušajte sagledati situaciju. Kad dijete stekne povjerenje da se znate nositi s njegovim "velikim" osjećajima, češće će ih dijeliti s vama. S druge strane, ako djetetove emotivne reakcije kod vas uzrokuju (pretjerane) emotivne reakcije, posramljujete ga zbog njih ili na drugi način neprimjereno reagirate, dijete će ih zatvoriti u sebe ili podijeliti s nekom drugom osobom. 

6. Osigurajte odgovarajuće okruženje.

Pitanja poput "kako je bilo u školi" ili "s kim si se igrala tijekom velikog odmora" najčešće će iz djeteta izvući vrlo šturi odgovor. Frustrirajuće je osjećati se kao da morate na silu izvlačiti odgovore iz djeteta i to je upravo ono što nikako ne biste trebali raditi. Umjesto ispitivanja i "pecanja" odgovora, osigurajte okruženje za siguran, povjerljiv razgovor. Poticajno okruženje je ono u kojemu dijete osjeća roditeljsku povezanost i bezuvjetno poštovanje. Ako se dijete boji da će izgubiti vašu privrženost i pažnju ukoliko s vama podijeli neku tešku, neugodnu istinu, tada gubite.

7. Budite dostupni.
Roditelji tinejdžera i predtinejdžera znaju kako se djeca te dobi najlakše povjeravaju u gluho doba noći, u tišini, dok ostali ukućani spavaju. Razumljivo je da smo svi do kraja dana istrošeni i premoreni, ali ostanite dostupni svome djetetu. Nekoliko dodatnih minuta dostupnosti i spremnosti na razgovor može biti presudno za odluku da dijete s vama podijeli neki problem koji ga muči umjesto da ga odluči odšutjeti. Tih nekoliko minuta čini veliku razliku za vaš odnos s djetetom.

Preneseno s Creative Child
Prijevod: Harfa d.o.o.

• usmjerena je na izvršavanje zadanih obaveza – što se od djeteta očekuje, ono što dijete misli da „mora";
• na nju snažno utječu vanjske povratne informacije – nagrade, kazne, pritisci,
• vodi prema površnom pristupu učenju,
• razvija strah od neuspjeha,
• dijete ne pokazuje upornost u učenju,
• usvojena znanja su kruta, dijete ne prenosi znanje iz jednog u drugo područje.

• dijete pokazuje upornost u učenju,
• učenje je više kreativno,
• razvijaju se pozitivne emocije prema školi,
• vodi prema dubljem razumijevanju naučenog.

• Osigurajte mirno mjesto za učenje.
• Napravite zajednički plan vezan za učenje.
• Nastojite da dijete ima jasan dnevni raspored – vrijeme za igru, učenje, jelo, spavanje…
• Omogućite djetetu određene izbore vezane uz učenje (npr. koju će zadaću napisati prvu, koju drugu).
• Ne radite umjesto djeteta, radije zadatak podijelite na manje djetetu razumljive dijelove.
• Učite vašu djecu kako da misle, a ne što da misle – umjesto prenošenja činjenica djetetu, u vašoj svakodnevici omogućite djetetu da sam pomoću pitanja i odgovora dođe do zaključka.
• Dajte djetetu priliku da vas pouči onome što je naučilo.
• Postavljajte djetetu zanimljiva pitanja o gradivu koje uči. Razvijanjem djetetovog interesa, razvijat će se i njegova unutarnja motivacija za učenje.
• Ohrabrite dijete, strah i anksioznost štete učenju.
• Potaknite razvoj emocionalnih vještina vašeg djeteta – kako prepoznati i izraziti emocije, kako se nositi s neugodnim osjećajima.
• Pohvalite djetetov trud. Dijete koje se trudi ima naravno više mogućnosti da doživi uspjeh.
• Usmjerite dijete da prepozna unutarnje razloge za uspjeh (npr. preokrenite razmišljanje „Dobio sam dobru ocjenu jer je kontrolni bio lagan" u „Dobio sam dobru ocjenu jer sam se trudio i sve naučio.").
• Umjesto materijalne nagrade radije koristite nagradu koja uključuje zajedničko ugodno druženje (odlazak na izlet i sl.).
• Ukažite djetetu na rezultate njegova učenja, njegov napredak. Važno je da dijete uči prepoznati rezultate svog truda i učenja.
• Kao roditelj, pronađite mjeru između pružanja ljubavi, zaštite, pažnje djetetu i postavljanja određenih roditeljskih zahtjeva, onoga što od djeteta očekujete.
• Učite i izvan škole – pokažite interes za učenje novoga u vašoj svakodnevici.
• U slobodno vrijeme igrajte društvene igre koje razvijaju samokontrolu, koncentraciju, mišljenje, zaključivanje.
• Potaknite djetetovu znatiželju, ona je prirodno gorivo za učenje.
• Omogućite djetetu jednu do dvije, njemu zanimljive izvanškolske aktivnosti.
• Surađujte i redovito komunicirajte s djetetovim nastavnicima.

Kada djetetova bilježnica zove: „Upomoć!“
Približno 25 posto osnovaca danas ima teškoće u čitanju i pisanju. Ta nam činjenica govori da četvrtina dječje populacije ne vlada svojim materinskim jezikom! Još više rastužuje spoznaja da teškoće u čitanju i pisanju, nastale još u osnovnoj školi, ostaju prisutne tijekom cijelog života. Poslije mature, pa čak i nakon završenih studija, mnogi ljudi i dalje griješe u pisanju i ne znaju se pismeno izražavati. Nemoguće je pomiriti se s takvom situacijom. Pokušajmo izdvojiti nekoliko osnovnih i učestalih problema:

–  neoblikovanost slike slova i slike riječi, propuštanje i miješanje slova i slogova;

–  nečitak rukopis;

–  nepoznavanje osnova pravopisa i mnogo pravopisnih pogrješaka;

–  nesklad između poznavanja pravopisnih pravila i stvarnog pisanja, odnosno nesposobnost primjene pravila u procesu pisanja;

–  nesposobnost sastavljanja smislenih i logičnih tekstova;

–  odsutnost ljubavi ili čak mržnja prema čitanju;

–  negativan stav prema satovima materinskog jezika.

Događa se da dijete s urednim sluhom, vidom i inteligencijom ne može ovladati pravilnim pisanjem zbog nezrelosti dijelova mozga odgovornih za motoričku funkciju ruku, slušnu pažnju i vizualno-prostornu orijentaciju. Upravo to i postaje najčešći razlog niske razine pismenosti, lošeg rukopisa i, posljedično, neprimjerenog ponašanja na nastavi.

Igrama i vježbama opisanima knjizi Pišem bez pogrješaka stručnjaci iz Znanstveno-istraživačkog centra neuropsihologije pomažu riješiti pet najčešćih problema u pisanju:

Problem 1: propuštanje slova u riječima
Problem 2: zamjena slova u pisanju
Problem 3: ne mogu zapamtiti kako se pišu riječi
Problem 4: ne znam primijeniti pravila
Problem 5: Ne znam opisivati, prepričavati i izlagati svoje misli

Roditelji su bili ti koji su išli na edukaciju kod stručnjaka, a rezultati su bili iznenađujući

Studija o autizmu koju je objavio Lancet, pokazuje da se kod dijela autistične djece simptomi mogu znatno ublažiti ako njihovi roditelji redovito pohađaju treninge za komunikaciju s djecom i razumijevanje načina na koji njihova djeca razmišljaju. Studija je iz početka obuhvaćala 152 autistične djece u dobi između dvije i četiri godine, te njihove roditelje.

Već kratko nakon početka istraživanja pokazalo se da su djeca čiji su roditelji bili u programu treninga puno bolje komunicirala, da su se već tada simptomi autizma stali ublažavati. Roditelji s djecom izvorno su podijeljeni u dvije skupine, onu s treningom roditelja i onu bez treninga.

Šest godina poslije, 46 posto djece u skupini s treningom još uvijek je pokazivalo znakove ozbiljnih simptoma autizma. Međutim, u skupini bez treninga taj je postotak bio čak 63 posto, što je značilo da je edukacija roditelja itekako urodila plodom.

Autizam inače pogađa otprilike jedan posto djece i obuhvaća širok raspon poremećaja; od teških, preko umjerenih do blagih.

Kod najtežih dijete može biti nesposobno biti svjesno drugih ljudi iz okoline, pokreti rukama mogu biti nekontrolirani, mogu se neobazirati kad ih roditelji zovu imenom.

Umjereni autistični poremećaj može dovesti do toga da dijete djeluje mlađe od svoje dobi i da se roditelju odaziva tek kad ga ovaj zove povišenim glasom.

Blagi, pak, lako mogu proći nezamijećeni i nerijetko se događa da odrasle osobe shvate da imaju nekakav autistični poremećaj tek, primjerice, u srednjoj životnoj dobi.

Kod polovice autistične djece poremećaj utječe na intelektualne sposobnosti, a oko 10 posto ne uspije savladati govor. Terapija koju je studija istraživala značila je da su roditelji svaki mjesec tijekom pola godine imali sastanak s osposobljenim terapeutom, tijekom kojih su čak pregledavali snimke komunikacije i druženja s djecom.

Istodobno su svaki dan po pola sata s djecom radili po programu koji im je terapeut propisao. Potom su se posjeti terapeutu prorjeđivali. Cilj je bio pomoći djeci da funkcioniraju u svakodnevnim aktivnostima, a nakon što se uočila nesumnjiva korist programa, sličan program nastavio se i u školama djece.

Autori programa ističu da nipošto nije riječ o metodi za liječenje autizma, ali je apsolutno otkriće načina na koji se simptomi mogu ublažiti i tako pružiti djeci prostor za razvijanje svojih intelektualnih i drugih sposobnosti, te za sudjelovanje u svakodnevnom životu.

Preuzeto s express.hr

Dosada je vrsta stresa i jedno neugodno stanje. Kada im je dosadno, i odrasli i djeca pokušavaju se riješiti tog osjećaja, odnosno naći zanimaciju. No, problem dosade kod djece u današnje vrijeme poprimio je zabrinjavajuće razmjere jer djeca teško pronalaze zanimaciju, a da nije vezana uz računalo, videoigre ili mobitel. O tome što roditelji mogu napraviti, ali i u čemu griješe kada je riječ o dječjoj dosadi, Zelena učionica razgovarala je s jednim od najvećih autoriteta na ovim prostorima kada je o odgoju i obrazovanju riječ, dr. Rankom Rajovićem.

Današnji roditelji koji su prije 30 godina bili djeca sigurno se sjećaju kako je u to vrijeme u domu postojao jedan televizor s jednim ili dva programa i kada ima je bilo dosadno izlazili su potražiti društvo za igru. Nije bilo problem pješke ili na biciklu otići četiri, pet, šest kilometara na igralište gdje bi se igrali sat, sat i po i vratili kući.
Kada bi padala kiša, morali su sami osmišljavati igre i roditelji tada nisu rješavali problem dosade svom djetetu, već je dijete to samo rješavalo. Ili se igralo s igračkama ili je slagalo kocke ili pravilo kulu od drvenih kockica.

Problem dosade uvijek je bio pokretač i dosada je važan i dobar faktor razvoja djeteta. Kada mu je dosadno, dijete mora nešto smisliti, organizirati se, povezati neke stvari, napraviti možda neku novu igru, potražiti društvo.
 

Što se danas događa s djecom? Roditelji previše štite djecu, rade umjesto djeteta jednu, drugu, treću stvar. Roditelji rješavaju problem dosade svoje djece umjesto da ga puste da ga sam riješi. Kupe djetetu videoigru pa ako mu dosadi ta igra kupit će mu drugu.
Uključe TV na kojem ima 50 programa, a te programe radili su psiholozi da ‘zarobe’ dijete, tj. da što više gledaju TV. Računala nisu loša stvar i treba biti u toku s tehnološkim napretkom, ali je problem kada ona postanu zamjena za sve.

Naša djeca odrastaju u virtualnom svijetu. Prije nekoliko godina stvarno sam bio u šoku kada sam vidio da na video igrama piše 4, 5, 6, 7. Mislio sam da je to oznaka za uzrast djeteta kojem je igra namijenjena. Onda su mi rekli da je to oznaka za stupanj nasilja u igri, koliko ima krvi, jesu li odsječene ruke, noge, glave.

Jako puno roditelja pita me za pomoć jer ne znaju kako dijete odviknuti od videoigara. Igranje igara stvara ovisnost jer mozak luči prevelike količine endorfina što izaziva prevelike količine sreće.

Čuo sam od prijatelja, kada su išli na more, njihova dva sina od 9 i 12 godina nisu željela ići na more jer je njima lijepo u Novom Sadu. Na more su ipak otišli, a kada su došli tamo rijetko koji dan su htjeli ići na plažu, govorili su da ih boli glava, jako im je sunce… Što su radili? Sjedili u hotelu i igrali videoigre.

Što će dijete, koje ne zna riješiti dosadu, raditi za 5 ili 10 godina? Bit će frustrirana osoba s pragom tolerancije nula. To dijete mora sve dobiti odmah i sad, ne može čekati. To su nove generacije djece koja nama stižu, govori dr. Ranko Rajović.
 

Ljubav prema knjigama

To što roditelji rješavaju djeci problem dosade možda je i trećina svih problema u odgoju, nastavlja Rajović. Kada mu je dosadno, roditelji moraju znati da dijete treba pustiti, neka možda i zaplače…

Imam prijateljicu koja je svojoj kćeri, kada joj je rekla da joj je dosadno, odgovorila: "Kako to misliš dosadno, pa samo glupoj djeci je dosadno, a ti nisi glupa." I onda se djevojčica trgnula i otišla se igrati. Dijete razvija i kreativnost i logičko razmišljanje kada se bori protiv dosade.

Roditelji griješe i kada se stalno igraju sa svojom djecom. Pa nisu roditelji najbolji prijatelji djetetu, nego oslonac i njihov je zadatak da pomognu   djetetu da se osamostali. Može se roditelj igrati s djetetom neke igre, recimo šah ili Lego kocke, ističe Rajović.
 

Što roditelj može napraviti? U djetetu stvarati ljubav prema nekim važnim stvarima, recimo prema knjigama.

Kupite djetetu slikovnice pa malo gledajte, malo čitajte. Ako su u slikovnici samo slike životinja roditelj ne treba samo nabrojati koje su životinje na slici nego neka ispriča cijelu priču koja, na primjer, može ići ovako: "Ovo je pas Rex koji je došao u selo, izgubio je brata, bili su zajedno u šumi, brat je otišao u drugo selo, Rexa je prihvatila mačka…" Roditelj priča priču i za dva dana nešto promijeni, a dijete će se buniti: "Ne ne nije tako!" Nema veze, u utorak je ovako, u četvrtak je onako; onda će i dijete početi ubacivati neke elemente priče.

Mozak je organ za preživljavanje koji se formira u prvih pet godina života i u tom periodu adaptacije mozak mora vidjeti je li dijete rođeno u Africi u džungli, u pustinji, negdje na Sjevernom polu, tako da može pripremiti dijete na preživljavanje. Mozak u razdoblju adaptacije sve prihvaća i kada roditelj djetetu od malena čita, ta prva ljubav prema roditeljima i veza s roditeljima ide uz knjigu. Ako se, na primjer, knjiga čita od 19 do 19:20 dijete to pamti cijeli život, savjetuje Rajović.

Uspjeh je usko vezan sa ranim djetinjstvom

Soihiro Honda, tvorac velike automobilske tvrtke Honda, već je bio star, ali je i dalje prvi dolazio na posao. Novinar ga je pitao zašto i dalje dolazi prvi na posao kada ima toliko novaca da može uživati, stvorio je imperij i stvarno ne mora više prvi dolaziti na radno mjesto. Honda mu je odgovorio da voli svoj posao i da mu je posao odmor.

"Odakle tako velika ljubav prema poslu?", upitao je novinar.

Honda se tada sjetio svog ranog djetinjstva. Jako je bio vezan za tatu i volio je kad ga je tata nosio na ramenima dok bi vukao kolica s vrećama žita u mlin. Mali Honda u mlinu bi legao na vreće i čekao da tata završi posao. Malo je i spavao, ali uvijek bi čuo tatin glas. I stalno se čulo kako se okreće žrvanj i taj zvuk u osnivaču Honde cijeli život budio je najljepše osjećaje. Ležao je pored vrata gdje je bilo postrojenje odakle je dopirao miris motornog ulja.

Kada osjetim okretanje stroja i miris ulja, sjetim se najsretnijeg perioda svog života, zaključio je Honda.

Kod svih velikih ljudi, bez obzira na to u kojem području su uspješni, rano djetinjstvo bilo je izuzetno važno za njihov uspeh, zaključuje dr. Ranko Rajović.

Dr. Ranko Rajović. doktor interne medicine, dugogodišnji predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece, osnivač Mense Srbija i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra te jedan od najvećih autoriteta na ovim prostorima kad govorimo o odgoju i obrazovanju.

Rajović je i autor NTC-sistem učenja kojim se podiže intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.

Preneseno sa Zelene učionice

„Već dugo govorim o tome kako učenje ne smije biti odgovornost roditelja. I da je to u interesu obiju strana. Ali roditelji nastavljaju okupirati to područje i teško ih je istjerati odande.“

Tekst ruskog psihologa Mikhaila Labkovskog o tome da s djecom ne treba raditi domaću zadaću niti ih treba tjerati da uče i upisuju se u najbolje škole, nekoliko je godina najčitaniji članak na većini portala ruskog govornog područja na kojima je objavljen. Samo na jednom od njih ima nešto manje od dva i pol milijuna pregleda, a komentari su krajnje suprotni, od izraza zahvalnosti do osuđivanja i ljutnje.

Sučeljavanja o ovom tekstu još traju, a autoru se i dalje javljaju roditelji i pričaju o tome kako su, sljedeći njegove savjete, popravili odnose s djecom, no veliki je broj i onih kojima ne pada na pamet uspjeh u školi prepustiti djetetu.

Komentirajući popularnost i podijeljenost mišljenja o ovom članku, Labkovski kaže:

„Već su odrasla ona djeca čijim sam mamama i tatama (bakama i djedovima) govorio da zauvijek ostave svoju djecu na miru s pitanjima o školi. Izrasli su u samostalne, poduzetne, vesele ljude i pokazali da je taj stav ispravan. Ali svaki put kada na predavanjima govorim o tome da domaću zadaću ne treba raditi s djetetom, opet počinju uzdasi zbog budućnosti koja je navodno prepuštena stihiji.

Već dugo govorim kako učenje ne smije biti odgovornost roditelja. I da je to u interesu obiju strana. Ali roditelji nastavljaju okupirati to područje i teško ih je istjerati odande. Na predavanjima u nevjerici pitaju: „Čekajte, uopće ne bi trebali provjeravati? Baš nikada? I da ne pitamo?“ Svaki put im ponovo odgovaram – da, uopće, baš nikada, ne provjeravajte ocjene u e-Dnevniku i ne pitajte ih „Kako je bilo u školi?“. A oni ne mogu vjerovati i ne znaju što bi od sreće.“

U odgovoru na konstantne rasprave, Mikhail Labkovski potvrđuje svoje stavove, pišući:

DA, STVARNO VJERUJEM DA JE UČENJE – ODGOVORNOST DJETETA.

A vaš zadatak kao roditelja je da ga volite i podižete neovisno o njegovim postignućima, frizuri, mrljama na majici, sportskim, glazbenim, likovnim rezultatima, i općenito o uspjehu i neuspjehu bilo koje vrste. Samo bezuvjetna ljubav djeci daje snagu, vjeru u sebe, psihičku stabilnost i izvor za razvijanje darovitosti. (…)

Mnogim roditeljima je jednostavno voljeti svoje dijete – onakvo kakvo je – samo dok je to dijete sasvim malo. A onda počinje škola i njihov se odnos dijeli na prije i poslije. I nakon 1. rujna rastu napetosti. Događa se da ta napetost nikada više ne prestane ili popusti kad je već kasno da bi se tradicija dobrih obiteljskih odnosa popravila.

„Koliko si dobio?“ zamjenjuje pitanje „Kad ćeš naći normalan posao?“ i „Kad ćeš uzeti kredit za stan?“. Pa vjenčanje pa unuci i sve ispočetka.

Zaštitni znak roditeljskog stila postaje trajno nezadovoljstvo, traženje propusta u djetetovom ponašanju i životu. Naći ih i ukazati na njih. Stil pa-ja-sam-ti-majka (ili otac, nevažno). A u takvim odnosima nema mjesta za ljubav koja daje snagu ni za užitak i raskoš komunikacije i odnosa čovjeka s čovjekom.

Još jednom: da, ja stvarno vjerujem da razgovore o školi treba ostaviti izvan doma. Zanima li vas nešto drugo? Sport, knjige, film, glazba, hrana, zdravlje, ljudi iz vaše okoline, vaši osobni problemi i radosti? Društvene mreže, blogovi…

DA, U POTPUNOSTI VJERUJEM DA SE, SVE DOK DIJETE NE TRAŽI DA SE RODITELJI UMIJEŠAJU U NJEGOVE PROBLEME SA ŠKOLOM, ONI NE TREBAJU MIJEŠATI.

A ako vas pedagozi pokušaju uvući u kontroliranje djetetovih postignuća, savjetujem da izbjegavate otvoreni sukob s njima, klimate glavom, obećate da ćete voditi računa i kontrolirati. I da ništa od toga ne radite. Zato što vi imate svoj posao, a nastavnici svoj.

Oni primaju plaću da bi učili, zainteresirali, motivirali, pratili itd. I ako im to ne ide kad je u pitanju vaš potomak – tu se ništa ne može. Dijete nije imalo sreće. Nadoknadit će u budućnosti ako mu zatreba. Ili će potražiti vašu pomoć. I vi ćete mu tada obavezno pomoći.

DA, DUGOGODIŠNJE ISKUSTVO I PRAKSA POKAZUJU DA PITANJE: „KAKO JE BILO U ŠKOLI?“ MOŽE POKVARITI NAJLJEPŠE RASPOLOŽENJE I UPROPASTI NAJBOLJE ODNOSE.

Dijete vas ne pita je li vam danas bilo lijepo na poslu, je li vas šef pohvalio i što je rekao? Zamislite: dođete kući, samo mislite na to što ćete jesti, a već u hodniku vas zatrpaju ovakvim pitanjima. Teško da bi vam se to svidjelo. A djeci se to događa svaki dan. Izgleda, i u školi i kod kuće, kao da su na poslu. Tamo nastavnici, ovdje roditelji.

I DA, NAKON UVIDA U E-DNEVNIK LAKŠE JE IZGRDITI NEGO POKAZATI PRAVU BRIGU.

Cjelokupnu komunikaciju s djetetom graditi oko pitanja je li napravilo domaću zadaću i što je bilo na ispitu daleko je lakše nego izgraditi odnos povjerenje gdje obje osobe sebe doživljavaju kao jednako vrijedne i normalne. Uvijek je lakše djelovati s pozicije sile nego povjerenja. Ali do kada?

To vaše podučavanje je uzaludno. Naročito danas kada se obrazujemo cijeli život. Pomozite ako dijete želi svjesno i dobrovoljno učiti. I ne tjerajte ga ako neće ili ne može (razlozi mogu biti i zdravstveni i to treba razjasniti).

Neka vaš školarac sam uči raspolagati svojim vremenom, svojom snagom, sposobnostima, željama. I neka preuzme na sebe posljedice svojih odluka ili svoje lakomislenosti, i neka sam s tim izađe na kraj.

Neka sam gradi odnose, ne samo s vršnjacima, nego i s nastavnicima. I neka se sam brine za svoje ocjene i budućnost. Inače neće odrasti. A onda ćete u budućnosti opet vi morati rješavati njegove „odrasle“ probleme.

Pokušajte se sami izboriti sa svojim problemima i ne pojačavajte svojim problemima njegove vlastite. Razmislite što je bitnije: ne ispuštati uzde iz svojih ruku ili da sin, odnosno kćer, uvijek osjećaju vašu pažnju i podršku? I da to bude uzajamno i zauvijek.

Labkovski posebnu pažnju posvećuje djeci u najosjetljivijem razdoblju – tinejdžerima

To „prijelazno“ razdoblje je, prema njegovom mišljenju, ujedno i najteže u čovjekovom životu. Ono se ne može usporediti s ni jednom drugom razvojnom krizom. Ni u djetinjstvu, ni u starosti, ni u 30., ni u 40. ni u 85. godini čovjeku život nije toliko težak.

Dijete počinje naglo rasti, koštana i mišićna masa se povećavaju, a krvožilni sustav zaostaje. Sve je u potpunom neskladu i nikako da se ustali. Hormoni luduju. I simptomi koji se kod odraslih javljaju kao posljedica jakog stresa, na primjer, izostanak menstruacije, iscrpljenost, velike promjene raspoloženja – u tinejdžerskom razdoblju smatraju se normalnom pojavom.

„Puno tinejdžera pada u depresiju, osjeća se usamljeno, neshvaćeno (bubuljičave nakaze), nekima nije drago ni živjeti… I uz sve to još i stres zbog ocjena i prijemnih ispita. To je kao da pacijent ima srčani udar i trn u malom prstu, a doktori zanemare srčani udar i svu pažnju usmjere na trn.“

Na žalost, za roditelje je često daleko važniji uspjeh u školi i na prijemnom ispitu nego psihičko zdravlje i odnos povjerenja. Djeca imaju instrukcije iz svih predmeta, pritišću ih i kod kuće i u školi. Međutim, psihičko zdravlje i povjerenje su daleko važniji za budućnost tog djeteta nego upis u najbolju školu odnosno na fakultet.

„Kontakt s djetetom, bliskost, mogućnost razgovora o onome što ti leži na srcu, odgovoriti na pitanja koja ga muče, utješiti, zajedno se veseliti, proživjeti s njim važne dane, njegovo odrastanje, podijeliti male i velike događaje iz njegova života – eto što treba biti važno i što ne treba prepuštati stihiji, da se događa samo od sebe. A učenje može. Čak je i neophodno.“

I najvažnije: „Dajte djetetu ljubav, povjerenje i vrijeme. Dajte mu mogućnost da diše i bira. I ubuduće će biti manje razloga za brigu.“

Ovaj stav i savjet Mikhaila Labkovskog teško može biti sporan.

Preuzeto s detinjarije.com

Znatiželja je jedan od prvih kotačića koji pokreću stroj učenja, a time i dječji razvoj, vodeći dijete ka sve većem razumijevanju i upoznavanju sebe i svijeta oko sebe. Zapravo, učenje počinje i prije samog rođenja, još u prenatalnom razdoblju. Od prvih dana bebe polako upoznaju svijet zahvaljujući svojoj percepciji i osjetima koji su u dinamičnom odnosu s pokretom, motorikom. Gledanje, slušanje, dodirivanje, kušanje, mirisanje, u kombinaciji s hvatanjem, manipuliranjem ručicama, puzanjem, hodanjem, skakanjem, trčanjem osnova su za sva prva učenja. Mnogo je toga što mala djeca u prvim godinama uče o svijetu, a sve zahvaljujući unutarnjoj potrebi za učenjem i znatiželji. S vremenom stvari koje se ponavljaju postaju poznate, time i dosadne, a pažnja se usmjerava na novo, nepoznato, neočekivano. A toga uvijek ima, i djeca za razliku od odraslih to vrlo dobro prepoznaju i istražuju.

Bebe uče od svojih prvih dana: što se kreće, što ne kreće, „što“ im se smije, priča, što samo stoji, kasnije uče prepoznati što je blizu, što daleko, i još štošta, nama odraslima tako običnih stvari. Bacanjem predmeta na pod bebe uče kako se čuje kad padne nešto teško, kako kad padne nešto lagano, kako se čuje nešto plastično, kako metalno, uče kako nešto i dalje postoji iako to više ne vide. Pritiščući dugmiće na igračkama, paleći i gaseći svjetlo uče o uzroku i posljedici, pretačući vodu iz jedne posude u drugu djeca uče o količini, volumenu…

Djeca kao znanstvenici

Znatiželja podrazumijeva pitanje za pitanjem, bilo da ga dijete postavlja vama ili samom sebi. U nekim se knjigama navodi podatak da dijete do svoje četvrte godine postavi do 400 tisuća pitanja.
U tom smislu djeca su kao mali znanstvenici. Znatiželja znači pitanje, pitanje vodi do postavljanje hipoteza, hipoteza vodi do pokušaja njenog potvrđivanja, malog eksperimenta, a rezultat vodi ka novom pitanju, novoj hipotezi, učenju, razumijevanju. Zato su pitanja važnija od odgovora, i korisno je podržati djecu u tom procesu postavljanja pitanja, umjesto da im nudimo gotove odgovore. Roditelji koji žele dijete podučiti raznim stvarima često zaboravljaju da zanimljivo pitanje potiče učenje više nego „pravi“ odgovor, te djetetu nude gotove informacije, činjenice koje njemu neće puno značiti. Korisnije je djecu, umjesto da im se nude gotovi odgovori i rješenja poticati na postavljanje pitanja, istraživanje mogućnosti.

Dijeliti mala čuda

Znatiželja će dovesti do istraživanja, koje će dovesti do otkrića. Otkriće kod djeteta izaziva osjećaj ugode zbog kojega će dijete određenu igru, radnju, misao ponavljati što će dovesti do više razine vještine, a time i do razvijanja samopouzdanja i samopoštovanja zbog stečene kompetencije. Na ovaj način dijete osjeća sigurnost i spremno je pak za nova istraživanja i nova učenja. U ovom nizu važna je uloga roditelja, odgajatelja, učitelja. Djeca žele svoj osjećaj čuđenja popraćen široko otvorenim očima i uzdahom podijeliti s nekim, jednako kao i svoje otkriće, uspjeh. Iza usklika „Mama vidi što sam našao!“ dok vam dijete pruža blatnjavi list krije se dječje čuđenje, znatiželja, ponos, potencijal za učenje. Odgovor roditelja koji dijeli s djetetom taj osjećaj pronalaska malog blaga, čuda, otvara vrata za razvijanje dječje znatiželje, učenja, razumijevanja, samopouzdanja. S druge strane, ova vrata neće otvoriti roditeljsko nerazumijevanje dječje potrebe za istraživanjem praćeno s „Ne penji se“, „Pazi da se ne zaprljaš“, „Ne diraj“ ili pak odsutni odgovor „Aha“ koji ne dijeli s djetetom jednak interes za mali pronalazak. Vodeći računa o djetetovoj sigurnosti djeci treba omogućiti prostor i vrijeme za istraživanje, ali i prepoznati mala „čuda“ i podijeliti s djetetom taj osjećaj ugode zbog malog ali vrijednog otkrića.

Zašto je znatiželja korisna?

Znatiželja potiče kognitivni razvoj, mišljenje i zaključivanje.
Znatiželjno dijete je aktivno dijete koje traži odgovore i tako uči i otkriva svijet oko sebe.
Znatiželja razvija potencijal za učenje jer usmjerava djecu na zapažanje, uočavanje zanimljivosti oko sebe.
Znatiželja kroz otkrića razvija osjećaj uspjeha, a time i samopouzdanja djeteta.
Znatiželja razvija kreativnost.
Znatiželja razvija kod djeteta osjećaj kontrole nad vlastitim učenjem.
Znatiželja potiče stvaranje novih iskustava.

Kako podržati i razvijati dječju znatiželju?

1. Omogućite iskustvo, aktivnost – djeca najbolje uče kroz vlastito iskustvo, koje ih pak potiče na propitkivanje, istraživanje. Ako dijete ima želju za istraživanjem nečega što može biti opasno, ili neprikladno (poput prolijevanja vode po stanu) nemojte obeshrabriti djetetovu znatiželju već nađite način kako možete prilagoditi aktivnost vašim i djetetovim mogućnostima (npr. omogućite djetetu igru s vodom u kadi, dvorištu).

2. Kada uočite kod vašeg djeteta iznenađenje, čuđenje za stvari pojave, događaje, podijelite s njim taj osjećaj. Slijedite njegovo vodstvo u otkrivanju zanimljivosti. Možda i sami otkrijete neke nove i zanimljive stvari, naučite gledati poznato na novi način.

3. Odgovarajte iskreno na dječja pitanja. Ako odgovor ne znate, ne izmišljajte već ga zajedno s djetetom potražite. Iskreno recite da ne znate i svojim primjerom pokažite djetetu na koje sve načine može pronaći odgovore. Vodite dijete na tom putu promišljanja koje donosi vlastito otkriće, odgovor, zaključak.

5. Igrajte se zagonetki, od jednostavnih „Što je to plavo i mokro?“ do složenijih „Voli jesti mrkvicu, krzno mu je meko a zove se….“ ili „Kao kamen živ hodi a ponekad se skriva i u vodi“.

6. Izvodite kući male znanstvene eksperimente. Gledajte povećalom, igrajte se pipetom, potražite igre i aktivnosti kojima djeca razvijaju razumijevanje nekih znanstvenih zakonitosti. Pronađite iznimke od nekih pravila. One će zadržati vaše dijete duže u igri, dok samo nastoji odgonetnuti što se iza te iznimke krije. Takva igra može bit kao trik mađioničara!

7. Potaknite dijete da opaža zanimljive detalje oko sebe, drugačiji kamen na plaži, dugu, čudno stablo i slično. Budite u tome primjer. Provodite vrijeme u prirodi.

8. Omogućite vrijeme za slobodnu nestrukturiranu igru. Ne servirajte djetetu odmah crtani film, ili neku sličnu aktivnost u slobodno vrijeme. Dajte mu priliku da samo osmisli igru. Neka dijete ima igračke koje nude mnogo kreativnih mogućnosti za igru, kocke, kutije, likovni materijal… Ponekad je djeci potrebno neko vrijeme i podrška da se posvete i udube u takvu slobodnu, nestrukturiranu igru, ali navedeno ima višestruke koristi stoga ne odustajte lako uz misao kako se vaše dijete ne zna samo zaigrati.

9. Koristite pitanja otvorenog tipa koja nemaju točan i netočan odgovor, pa tako umjesto da pitate pitanja na koja dijete odgovara s da ili ne, pitajte dijete „Što misliš o?“ „Kako ti se sviđa?“ i slično…

10. Unesite zabavu, humor u igru unutar koje potičete istraživanje. Zabavnim i smiješnim pitanjima dodatno ćete potaknuti dijete na istraživanje i zaintrigirat njegovu znatiželju. 

Napisala: Rebeka Bulat, dipl. psiholog – profesor
Izvor: Psiholog Rebeka Bulat

Roditelji pustite djecu da skaču, trče i vrte se jer se tako razvijaju sve regije mozga, poručuje dr. Ranko Rajović, autor NTC sustava učenja koje se zasniva na postizanju intelektualnih sposobnosti djece u predškolskoj i školskoj dobi.

Ovaj novosadski internist, dugogodišnji član Upravnog odbora svjetske Mense (najstarija i najveća organizacija koja okuplja ljude natprosječnog IQ-a) i predavač na nekoliko fakulteta u regiji, posljednjih je godina vrlo popularan među roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i nastavnicima u Hrvatskoj. Njegova predavanja YouTubeu su vidjeli deseci tisuća ljudi, za gostovanja koja organizira izdavačka kuća Harfa iz Splita, u pravilu se traži ulaznica više.

„Već šest godina u Hrvatskoj držim predavanja o NTC učenju koje se najprije prihvatili vrtići u Dubrovniku, a zatim u Rijeci, Osijeku, Zagrebu, Zadru i drugim gradovima. Mensa Hrvatske dobila je akreditaciju za NTC učenje u Hrvatskoj pa svi vrtići u vašoj zemlji, koji to žele, mogu primjenjivati taj način rada s djecom“ priča mi Rajović (50) dok sjedimo u predvorju jednog zagrebačkog hotela.

Pred ekranom
I sam otac četvero djece, Ranko Rajović je NTC učenje osmislio povezujući spoznaje iz neurofiziologije sa svojim angažmanom u Mensinu Odboru za darovitu djecu čiji je predsjednik bio neko vrijeme.
„Naš program NTC učenja predstavlja primjenu neurofiziologije u pedagogiji. Radio sam to kao program za darovite, ali smo onda uvidjeli da se ta znanja mogu primijeniti i na ostalu djecu. Postoje tri faze NTC učenja: razvoj mozga, učenje i razvoj funkcionalnog razmišljanja“ pojasnio je Rajović koji ističe kako današnja djeca odrastaju posve drugačije nego generacije prije 20, 30 godina.

„Neka se današnji roditelji, ali i njihovi roditelji i bake i djedovi sjete kako smo bili u pokretu od jutra do mraka. Ljudi su fiziološki stvoreni kao bi se kretali, a u tom pokretu do 12. Godine mozak se neprestano razvija. Pritom se do pete godine stvori 50%, a do sedme 75% posto svih neuronskih sinapsi koje su ključ naših intelektualnih sposobnosti. Dakle, moramo se intenzivno kretati do pete, sedme i 12. godine. Zbog razvoja mozga, a naša djeca to ne rade“ Rekao je Rajović
Zatim se osvrnuo na ankete o tome koliko djeca dnevno provode vremena za ekranom TV-a, kompjutora, laptopa i smartphonea.

Radili smo veliku anketu u nekoliko europskih država. Pokazalo se da prosječno dijete u trećem i četvrtom razredu tijekom radnog dana gleda u ekran od dva do tri sata, a vikendom tri do pet sati. To znači da djeca za to vrijeme ili sjede ili leže i ne kreću se. Naravno, onda navečer nisu umorna i ne idu na spavanje na vrijeme. Djetetu je TV ili kompjutor zanimljiviji od škole : na ekranu se izmjenjuju stotine slika u sekundi, i to je snažna stimulacija za mozak. Kad dijete dođe u školu, njemu je sve sporo i dosadno. Nije stoga čudno što već u trećem i četvrtom razredu oko 30 posto djece ne voli školu ili ima otpor“ naglasio je Rajović

Izvor: Tanja Rudež, Jutarnji list

Obnovite čaroliju blagdana već ovog Božića, poklanjajući samo 4 poklona!  

Jednog Božića, kad je moja najstarija bila predškolarka, nešto se promijenilo u odnosu na sve prijašnje blagdane. Umjesto da dijete od najbližih na poklon dobije nekoliko odjevnih predmeta i slikovnicu, bila je zatrpana najrazličitijim poklonima.
Djed i baka s obje strane obitelji poslali su poklone. Šira obitelj i obiteljski prijatelji isto.
Da ne spominjem poklone koje smo joj mi sami kupili.

Tog Božićnog jutra, trebala joj je cijela vječnost da odmota silne igračke, spravice i ostale poklone. Nakon prvih pet, njeno se oduševljenje jednostavno ugasilo. Pažljivo je odmotavala vrpce, ukrasni papir i otvarala kutije, vadila poklon i odlagala ga na hrpu već otvorenih poklona. Tada bi podigla pogled, nasmiješila se, zahvalila i krenula otvarati novi.

U njoj više nije bilo ni trunke uzbuđenja i iščekivanja jer je bila preplavljena količinom darova. Iskrice u očima su iščeznule pred golemim zadatkom otvaranja hrpe poklona.
 

Morali smo nešto promijeniti

Te večeri, ležeći jedno uz drugo, suprug i ja razgovarali smo o tome kako je u jednom trenutku naša djevojčica imala gotovo robotske pokrete kad je dosegnula točku preplavljenosti. 
Nikako nismo željeli da nam se blagdansko razdoblje pretvori u priliku da dijete nakrcamo hrpom poklona tjerajući je u stanje isključenosti i povlačenja kako bi se uspjela nositi s nepotrebnom i pretjeranom hrpom stvari. Uz to, planirali smo imati još djece i znali smo da ovakva navika poklanjanja pretjerane hrpe stvari neće biti održiva u našoj rastućoj obitelji.

Te sam noći na Googleu pretraživala "kako spriječiti da se Božić otme kontroli" i nabasala na tradiciju poklanjanja 4 poklona za Božić – jednostavne smjernice koje pomažu da tijekom blagdana ostanemo usredotočeni na ono što je zbilja važno. Prateći pravilo o 4 poklona, svaka osoba dobiva svega 4 poklona za Božić:

1. Nešto što želi
2. Nešto što treba
3. Nešto od odjeće
4. Nešto za čitanje

Ovo pravilo 4 poklona spriječit će vas da nekontrolirano trošite i pretvorite obiteljski blagdan u materijalističko slavlje i ludilo potrebe da se kupuje više i više i više. Pomoći će vam i da se lakše zadržite unutar granica budžeta i ne zadužujete se zbog poklona i ne odlazite u minus.

Što je još važnije, mnogi roditelji primjećuju da vam ova praksa poklanjanja samo 4 poklona za Božić može pomoći odgojiti djecu koja cijene ono što dobiju i nisu nezasitna i nezahvalna (poput Dudleya Dursleya koji je imao pravi tantrum kad je jedne godine dobio "samo" 36 poklona u odnosu na prošlogodišnjih 37).
 

Ovako poklanjanje 4 Božićna poklona izgleda

Bili smo uzbuđeni započeti tradiciju poklanjanja 4 "želim, trebam, nosim, čitam" poklona, ali trebali smo pričekati punu godinu da je prvi put isprobamo. Već u srpnju, počeli smo razmišljati i planirati koja 4 specijalna poklona zaslužuju biti u "paketu".

Do studenog me već obuzela panika. Tako naglim prijelazom od pretjeranog darivanja prošle godine na svega 4 poklona ovog Božića, bilo me jako strah da ćemo uništiti magiju Božića našem djetetu.
I suprug i ja osjećali smo olakšanje s ovim pravilom dok smo birali poklone jedno za drugo, jer smo i tu znali pretjerivati. Ali, nismo se mogli osloboditi straha da ćemo pravilom o 4 poklona vlastitom djetetu upropastiti Božićno jutro.

Nakon dugotrajnih razgovora i preispitivanja, odlučili smo se držati pravila i odabrali smo lutku koju je kćer dugo spominjala (želim), set šarenih čarapa (trebam), lijepu novu haljinu (nosim) i set slikovnica omiljene autorice (čitam).

Nismo uspjeli u potpunosti uvjeriti širu obitelj da pristanu na ovaj dogovor, osobito bake i djedove, ali i oni su bili umjereniji u darivanju u odnosu na godinu ranije. Trudili su se odabrati knjige i odjevne predmete, umjesto plastičnih igračaka koji mjesec dana nakon Božića skupljaju prašinu na polici.
 

Jesmo li uništili Božićno jutro?

Taj je Božić bio naš zadnji Božić kao tročlane obitelji. Nas troje stajali smo u pidžamama i otvarali poklone. Djetetova je hrpa poklona bila svega četvrtinu one prošlogodišnje, masivne.
Suprug je sjedio na podu uz dijete, pijući kavu. Zato što ni mi sami nismo imali hrpetine poklona koje smo trebali otvarati, mogli smo si dozvoliti da nakon svakog otvorenog poklona napravimo pauzu i doista uživamo u otvorenom poklonu i cijenimo ono što smo dobili i od koga smo to dobili.

Sjaj nije nestao iz njenih očiju.

Nije dosegnula točku izgaranja i preopterećenosti količinom poklona. Nije automatski otvarala poklone, uživala je u svakom trenutku i veselila se dobro smišljenim iznenađenjima.

Nikad više nismo se vratili na staro. Pravilo 4 poklona potpuno je promijenilo doživljaj Božića i blagdana za nas.
Osobito nas veseli što nas pravilo 4 "želim, trebam, nosim, čitam" poklona motivira na smisleno biranje poklona. Kad trebate odabrati samo 4 stvari koje ćete pokloniti najdražima, pokloni su smisleniji i prilagođeniji osobi koju darivamo. Nema nasumično i  nepromišljeno kupljenih spravica i sitnica, samo da nešto kupimo, stvari koje će uskoro biti zaturene duboko u ormar ili skupljati prašinu, zaboravljene.

Ova tradicija nije uništila naš Božić, ona ga je spasila.

Prilagođeno i preneseno s Happy you, happy family

Neka vaš "nešto za čitanje" poklon djetetu, ove godine bude jedno od Harfinih izdanja!