Grmljavina, nagli zvukovi, šišmiši, pauci, lavovi, strašila i mnoga druga zastrašujuća stvorenja kod vašega djeteta mogu izazivati strah i trepet. Zašto je to tako, što je emocija straha, kako se razvija kod djece i što možete učiniti.

 

 

Što je strah?

 

Svi se ponekad osjećamo uplašeno, napeto, uznemireno, bojimo se nečega, ne znamo što naš očekuje, teško nam je napraviti neki novi korak… Strah je jedna od osnovnih emocija i doživljavamo ga kao neugodu, strepnju, lebdeći osjećaj preplašenosti.

Ali čemu onda osjećaj straha zašto nam je tako potreban kada bi se osjećali lakše da ga nema? Strah ima svoju funkciju i omogućava nam da reagiramo na moguću opasnost i izbjegnemo je. Npr. u daljini vidite bijesnog psa koji laje i trči prema vama, vaša instinktivna reakcija može biti da ćete se maknuti ili trznuti tijelom. Naravno neće svi reagirati strahom na dolazak psa, ljudi koji su naviknuti na to neće reagirati.

Svi možemo osjetiti strah, a njegova je funkcija omogućiti preživljavanje. Nakon što osjetimo strah procjenjujemo imamo li mogućnost suočiti se sa potencijalnom opasnošću ili je trebamo izbjeći. Strah osjećamo u tijelu, srce počinje brže kucati, disanje se ubrzava, ruke se mogu znojiti, zjenice se šire, povisuje se krvni tlak, koža se naježi, a može doći i do ubrzanog rada mjehura ili crijeva. Sve to usmjerava nas da pažnju usmjerimo na predmet opasnosti.

Strah je normalna pojava i ako je umjeren može biti koristan, međutim kada postane pretjeran i osoba zbog toga ne može funkcionirati treba poraditi na nekim tehnikama opuštanja i smirivanja.

Djeca najčešće pokazuju strah tako što se drže za odrasle, traže njihovu prisutnost, plaču, nesigurni su, mogu se teže uspavljivati ili loše spavati. Također postoje i razlike među djecom kako doživljavaju strah, koliko intenzivno, što može biti rezultat njihovih osobina, osjetljivosti, naučenoga ponašanja, reakcija odraslih, razvojnih faza…

Djeca trebaju naučiti kako prevladati strahove, a odrasli im u tome mogu pružiti potporu.

 

 

 

Razvoj strahova u dječjoj dobi

 

Ponekad se roditelji pitaju zašto se moje dijete boji iznenadnih zvukova, ne može niti vidjeti nepoznate ljude, a na spomen vještice već se drži za vašu majicu.

Neki strahovi javljaju se u određenoj dobi djeteta i povezani su s razvojnim fazama. Oni se javljaju i nestaju na pravilan način i dio su emocionalnog sazrijevanja djeteta. Povezani su s procesima dječjeg mišljenja, a njihova uloga je pripremiti dijete za život. Traju određeni period zatim se postepeno smanjuju. Omogućite djetetu da se upozna sa svojim osjećajem straha i nauči kako ga prevladati.

U 1. godini javlja se strah od odvajanja (separacijski strah – strah od odvajanja od roditelja i gubitka sigurnosti koju oni pružaju, svoj vrhunac dostiže u dobi od 18 mjeseci, a zatim se do 3 godine postepeno smanjuje), strah od nepoznatih osoba i prostora.

U 2. godini javlja se strah od bučnih stvari, jakih i iznenadnih zvukova, raznih životinja npr. pauka, lavova, pasa… Djeca se boje i velikih stvari, tamnih boja, oborina, odlazaka na spavanje bez roditelja. Ovo je jedno od strašljivih doba.

U 3. godini javlja se strah od zastrašujućih lica, maski, nakaza, strah od mraka, izmišljenih bića poput vještica, čudovišta i zmajeva, strah lopova i policajaca. U ovoj fazi dječja mašta se počinje razvijati i jako su im zanimljive priče o dobru i zlu.

U 4. godini prisutan je još strah od mraka, ružnih snova, jakih zvukova i divljih životinja.

U 5. godini dolazi do smanjenja strah od zastrašujućih i ružnih lica, ali ostaje strah od mraka. Pojavljuju se strahovi od padanja ili ozljeđivanja, prirodnih katastrofa.

6. godina je također razdoblje strašljivosti. Dijete se boji duhova, vještica, da je netko ispod kreveta, da će se izgubiti, gromova i munja, boji se biti sam kod kuće i spavati sam u sobi, boji se da bi se roditeljima moglo nešto dogoditi, da ih ne izgubi, boji se smrti. Mogu se javiti i strahovi nakon strašnih priča, filmova, događanja.

Završetkom predškolskog doba imaginarni strahovi se postepeno počinju smanjivati i dijete se više boji realnih stvari i situacija.

 

 

 

Što učiniti

 

Odrasli su ti koji djetetu trebaju pružiti ohrabrenje i pomoći mu. Iako se dijete boji nekih imaginarnih stvari, za njega je strah stvaran. Prihvatite dječji strah i recite mu “Vidim da se bojiš.”. Ne morate govoriti “Nemoj se bojati” ili omalovažavati njegov strah već mu pokažite da ga razumijete.

Dopustite mu da se povuče od onoga čega se boji i u tim situacijama mu budite oslonac. Postepeno i sa strpljenjem ga izlažite njemu zastrašujućim situacijama, npr. ako se boji veliki životinja prvo neka pogleda sliku te životinje, zatim životinju izdaleka, pa malo bliže sve dok je jednoga dana ne bude mogao pomilovati. Ako se boji mraka možete mu u sobu staviti lampu ili dati igračku koju će imati na spavanju.

Pričajte o strahu, svojim strahovima kada ste bili dijete, čitajte slikovnice i priče koje se bave ovom tematikom i hrabrošću.

Pomozite djetetu i pokažite načine kako može prikazati svoj strah, crtanjem, modeliranjem. Glumite strah, budite strašni, možete izmišljati strašne pokrete i zvukove, plašite ono što straši dijete.

Krećite se, šetajte, koristite tjelesne aktivnosti i vježbajte opuštanja.

 

I zapamtite sa strahovima se ne borimo već učimo kako ih pravilno interpretirati.

 

 

Pripremila: Ana Mužak, mag. psihologije

 

Literatura:

Ennulat, G. (2010). Strahovi u dječjem vrtiću. Split. Harfa.

Stiefenhofer, M. (2003). 55 savjeta kad se vaše dijete boji. Rijeka. Andromeda.

Milanović, M. (2014). Pomozimo im rasti. Zagreb. Golden marketing.

Plazonić, A. Razvojni strahovi kod djece. http://www.roditelji.hr/vrtic/2827-razvojni-strahovi-kod-djece/

Zažigina, M.(2009). Što roditelji ne bi trebali činiti, a svejedno čine. Zagreb. Planet Zoe.