Jedno od najsnažnijih uvjerenja u vezi s adolescencijom jest to da podivljali hormoni navode tinejdžere da “polude” i “izgube glavu”. To je jednostavno pogrešno. Razina hormona u tom se razdoblju doduše povisi, ali ti hormoni ne određuju ono što se događa u adolescenciji.

Danas znamo da je ono što adolescenti proživljavaju primarno rezultat promjena u razvoju mozga. Poznavanje tih promjena može pomoći da život teče puno mirnije i adolescentima i odraslima koji u svom životu imaju nekog adolescenta.

Drugi je mit taj da je adolescencija jednostavno vrijeme nezrelosti i da tinejdžeri jednostavno trebaju “odrasti”. S obzirom na tako ograničen način promatranja nije ni čudo da se adolescencija smatra nečim što samo treba izdržati, treba nekako preživjeti i ostaviti za sobom sa što manje ožiljaka zadobivenih u toj borbi.

Da, biti adolescent može biti zbunjujuće i zastrašujuće jer se toliko toga novoga i intenzivnoga događa u tom razdoblju. A odraslima se adolescenti mogu činiti smetenima, pa čak i bezosjećajnima. Vjerujte mi, kao otac dvoje tinejdžera to jako dobro znam.

Međutim, mišljenje da je adolescencija nešto što svi mi trebamo samo izdržati vrlo je ograničavajuće.

Baš naprotiv, tinejdžeri ne trebaju samo preživjeti adolescenciju; oni mogu napredovati upravo zahvaljujući tom važnom periodu svoga života.

Zašto to tvrdim? Središnja ideja koju ću ovdje iznijeti jest ta da “posao” adolescencije – ispitivanje granica, strast za istraživanjem nepoznatoga i uzbudljivoga – na ključan način uspostavlja osnovu za razvoj temeljnih karakternih osobina koje će omogućiti adolescentima da nastave živjeti svrhovit život, ispunjen avanturama.

Treći je mit da odrastanje tijekom adolescencije zahtijeva prijelaz od ovisnosti o odraslima do potpune neovisnosti o njima. Naime, postoji prirodan i nužan poriv prema neovisnosti o odraslima koji su nas odgajali, ali adolescenti i dalje profitiraju od svoje povezanosti s odraslima.

Zdrav pomak prema odraslosti podrazumijeva međuovisnost, a ne potpunu izolaciju u smislu “napravi to sam”. U doba adolescencije mijenja se priroda povezanosti koju adolescenti imaju sa svojim roditeljima kao bliskim osobama, te važniji postaju prijatelji.

Zapravo se tijekom djetinjstva učimo postupno osamostaljivati od drugih, u adolescenciji se nastojimo što više odvojiti od svojih roditelja i ostalih odraslih te se sve više oslanjamo na svoje vršnjake, da bismo u konačnici došli do toga da se i brinemo o drugima i primamo pomoć od njih. To je međuovisnost. U ovoj ćemo knjizi istražiti prirodu tih veza te način na koji se naša potreba za bliskom povezanošću nastavlja kroz cijeli život.

Kada nadiđemo sve te mitove, moći ćemo spoznati pravu istinu koju oni skrivaju, a život će adolescenata, kao i odraslih u njihovoj okolini, postati puno bolji.

Daniel J. Siegel

Preuzeto s mvinfo.hr​