RAZGOVARAJTE s bebama i malom djecom kao s odraslim osobama koristeći se kompleksnom sintaksom i rječnikom, i njihovi će se mozgovi i inteligencija bolje razviti, pokazalo je američko istraživanje, prenose agencije.

"Nije riječ samo o tome da se obogati njihov vokabular, već je riječ i o kvaliteti govora", rekla je Erika Hoff sa sveučilišta Florida Atlantic na godišnjoj konferenciji Američke udruge za napredak znanosti (AAAS) u Chicagu. "Roditelji s djecom trebaju razgovarati bogatim i kompleksnim jezikom", rekla je Hoff, prenosi AFP.

Ona je kazala da je razgovor s bebama toliko važan da djeca koja su odrasla u okruženju u kojemu se manje razgovara općenito postižu lošije rezultate u školi. Što prije počnete razgovarati s djecom, to bolje, dodala je.

"Razlike su vidljive i u strukturama mozga djece"

Znanstvenici su naveli da je za kognitivni razvoj djece bolje da se s njima razmjenjuju kompleksne rečenice kao u razgovoru s odraslima, umjesto da im se tepa i govore samo jednostavne riječi i rečenice. Tvrde da su te razlike vidljive i u strukturama mozga djece. Neurologinja sa Sveučilišta Columbia u New Yorku Kimberly Noble i njezini kolege vodili su studiju u kojoj su usporedili razvoj mozga kod djece iz manje obrazovanih obitelji i djece roditelja koji imaju visoko obrazovanje i viši životni standard.

Studija je pokazala razlike u kognitivnim sustavima koji se bave socijalnim vještinama i pamćenjem, ali najočitije su razlike zabilježene na područjima mozga odgovornima za razvoj govora.

 

Preneseno s Index.hr

 

Polazak djeteta u jaslice vrlo je velika, a može biti i iznimno stresna promjena kako za dijete, tako i za cijelu obitelj. Za većinu djece to je prvo odvajanje od roditelja. Svoj dom, koji mu predstavlja sigurnu i poznatu sredinu, dijete napušta i odlazi u novi prostor, suočava se s novim ljudima i nepoznatim situacijama.
Povjerenje koje vi imate u odgojitelje i vrtić prenosite energetski na dijete, pa i dijete osjeća isto što i vi, te jaslice (vrtić) doživljava kao sigurno i sretno mjesto ili pak, ako vi osjećate da usluga koju vrtić pruža nije na razini vaših očekivanja, ni dijete neće ostajati sretno i mirno.

 

Budući da je roditelj primarno ishodište ljubavi svakog djeteta, a emocionalna veza djeteta s roditeljima u ranoj dobi vrlo jaka, realno je očekivati da će i djetetova reakcija na odvajanje biti vrlo emotivna.
Kako bi prilagodba prošla što brže i bez negativnih posljedica po djetetov razvoj, uz ustanovu kojoj je povjereno na skrb, iznimnu ulogu imaju i roditelji. Važno je njihovo povjerenje u vrtić, razumijevanje i prihvaćanje djetetovih emocija, te svijest o tome da je prilagodba proces i da se ne događa preko noći. Potrebno je vrijeme u kojem će se dijete uvjeriti da će se roditelji uvijek vratiti po njega, te da uspostavi emocionalnu vezu s odgojiteljima, jer u toj ranoj dobi odgojitelji su djetetu u jaslicama najvažniji oslonac. Kako dijete raste, postaju mu važne igračke, a kasnije prijatelji, no u ranoj dobi odgojitelj ima ključnu ulogu.

Dijete će s vremenom upoznati novi prostor, odgojiteljice, nove prijatelje, pravila skupine i zavoljeti svoj vrtić.

 

Svaki roditelj želi svome djetetu olakšati prilagodbu na jaslice (vrtić), a evo što možete učiniti:

• Potičite dijete na usvajanje poželjnih načina ponašanja, uvedite strukturu u djetetov život.
• Govorite djetetu lijepo o vrtiću, ali budite realni i iskreni. Ako ste u mogućnosti, prošećite do vrtićkog dvorišta, poigrajte se s drugom djecom.
• Omogućite djetetu kontakt s drugim odraslim osobama i djecom različite dobi.
• Nemojte započinjati sa značajnijim promjenama djetetovih navika ili sredine neposredno prije polaska u vrtić (npr. preseljenje, odvikavanje od pelena ili dude i sl.), naravno, ako je to ikako moguće.

Prvi dani puni emocija

Dan kada dijete krene u jaslice (vrtić) vrlo je emotivan i treba ga prihvatiti kao takvog, djetetovu tugu treba shvatiti ozbiljno i ponuditi mu utjehu. Vlastitu tugu, strah i uznemirenost također treba prihvatiti i pokušati reći djetetu kako se osjećate, a ne glumiti sreću i veselje jer ćete tako dijete samo zbuniti i poslati mu poruku kontradiktornih signala. Pokušajte zadržati mir i pozitivan stav. Ponekad je dobro da prve dane prilagodbe s djetetom bude tata jer iskustvo pokazuje da tate lakše zadrže mir nego mame.

Nema dobrih i loših emocija, sve su one dio nas i njihovo autentično izražavanje čini nas zdravima i uravnoteženima. Zato je i prihvatljivo da dijete za vrijeme procesa prilagodbe svoju frustraciju zbog odvajanja od roditelja izražava kroz plač, bijes, ljutnju, tugu, strah. Tako se umanjuju nakupljene tenzije u tijelu i bilo bi zabrinjavajuće da je drugačije.

Iako je to za većinu roditelja teško, uvijek pozdravite dijete kada odlazite, po cijenu da ono bude tužno. Nemojte odlaziti krišom, jer kada dijete shvati da vas nema, a niste ga pozdravili i upozorili na odlazak, može se osjetiti napuštenim. Djeca u toj dobi nemaju razvijen osjećaj za vrijeme, ali možete mu reći da ćete se vratiti za otprilike koliko traje njegov omiljeni crtić, to može ponekad pomoći i ublažiti tugu. Također je dobro da dijete u jaslice (vrtić) donosi neku dragu igračku ili predmet koja ga umiruje i pruža mu utjehu.

Odnos prema odgojiteljicama

Kod roditelja je često prisutan strah da će odgojiteljice zamijeniti njihovu ljubav, no to nije moguće, a i njihova je uloga u životu djeteta drugačija. Naravno, bit će jako važna pa je stoga i jako važno da vaš odnos s njima bude iskren, prijateljski i partnerski. Povjerenje koje vi imate u odgojitelje i vrtić prenosite energetski na dijete, pa i dijete osjeća isto što i vi, te jaslice (vrtić) doživljava kao sigurno i sretno mjesto ili pak, ako vi osjećate da usluga koju jaslice (vrtić) pruža nije na razini vaših očekivanja, ni dijete neće ostajati sretno i mirno. Jaka emocionalna veza između djeteta i majke omogućuje da dijete na energetskoj razini osjeti ono što osjeća majka. Zato je dobro ne zbunjivati ga na način da osjećate jedno, a svojim ponašanjem pokazujete drugo. Roditelji su skloni prikrivati tugu, biti nasmiješeni pred djetetom kako ga ne bi uznemirili, rade to u najboljoj namjeri, no upravo tako ga zbunjuju, jer dijete osjeti tugu, a tu tugu ne prati autentična fiziološka reakcija.

Dijete dovodite i odvodite iz jaslica (vrtića) u vrijeme kada to čini većina roditelja jer boravkom u skupini dijete se socijalizira s drugom djecom, usvaja ritam i pravila skupine, a ako ga dovodite kasnije ili odvodite ranije neće imati priliku uspostaviti prijateljske veze s drugom djecom i osjećat će se usamljeno, odbačeno i bez prijatelja.

Što sve možete očekivati u periodu prilagodbe:

• Odbijanje hrane i probleme sa spavanjem.
• Promjene u ponašanju kao što su plačljivost, nemir, agresivnost, povlačenje u sebe.
• Regresija.
• Dijete pojačano traži blizinu roditelja.

Ništa vas od toga ne treba zabrinjavati jer sigurno neće ostaviti trajne posljedice na dječji razvoj. Važno je s odgojiteljima i stručnim timom vrtića razmjenjivati sve informacije o djetetovu ponašanju i znati da će s vremenom takve reakcije prestati.

Prilagodba korak po korak, primjer vrtića Šarena loptica (u kojem radi autorica teksta)

Svakom je mladom roditelju zanimljivo znati kakav je tijek prilagodbe na jaslice ili vrtić.
Skupine mogu biti mješovite ili s djecom iste dobi, to ovisi o vrtiću, no danas su to većinom mješovite odgojne skupine. Sam tijek prilagodbe na jaslice također ovisi o vrtiću i načinu na koji vrtićki tim promišlja, kakva mu je vizija, koji pedagoški pravac preferira.

Prilagodbi na jaslice pridaje se osobita pažnja. To ne znači da se prilagodbi na vrtić ne pridaje pažnja, no djeca rane dobi još su vrlo nježna i krhka, te im izloženost bilo kakvom stresu osoblje jaslica želi svesti na najmanju moguću mjeru. Većini jednogodišnjaka ovo je prvo veće odvajanje od roditelja. Starija djeca u svom životu imaju možda više takvih iskustava, pa lakše podnose odvajanje.

Kada roditelji planiraju koliko uzeti godišnjeg odmora, preporuka vrtića je da uzmu 3 tjedna, iako je to nekad teško izvedivo. Moguće je da neće biti potrebno toliko, no unaprijed je to nemoguće procijeniti. Svako je dijete drugačije, razlikuje se po temperamentu, osobinama ličnosti, karakteru, senzibilitetu, pa je i precizniju procjenu moguće dati tek nakon nekoliko dana. U vrtiću roditelji dolaze prema unaprijed razrađenom rasporedu i borave s djetetom u skupini.

Prvi dan 15-20 min. kako bi dijete upoznalo prostor i odgojiteljice. Prvi dan ne očekujemo tugu ili uznemirenost jer je sve još novo i zanimljivo, a blizina roditelja ulijeva sigurnost.
Drugi i treći dan produžuje se vrijeme boravka na pola sata do 45 min, roditelj još uvijek boravi s djetetom u skupini, ali ovisno o procjeni odgojitelja može ga se zamoliti da izađe iz skupine na 15-tak minuta.
Četvrti i peti dan produžuje se vrijeme boravka u vrtiću na jedan sat do sat i pol te počinje s doručkom. Roditelji borave izvan skupine, ali nalaze se u blizini kako bi u slučaju potrebe mogli brzo umiriti i utješiti dijete. Budući da su nama roditelji jednako važni, a iskustvo nas je poučilo da je i njima potrebna velika podrška, naša je praksa da u uredu pedagoginje (autorica teksta) oformimo malu grupu podrške. Uz kavu, čaj i kolače prolazimo teme koje roditelje najviše muče, zajedno otkrivamo odgovore. Moj je zadatak umiriti ih, pružiti im utjehu, potaknuti ih na autentično izražavanje vlastitih emocija (ono što se dogodi u uredu pedagoga ostaje u uredu pedagoga) i vlastitim pozitivnim stavom potaknuti ih da učvrste svoje još krhko povjerenje prema vrtiću. U skoro dvadeset godina profesionalnog bavljenja ovim poslom još nisam imala ni jedno dijete koje se nije adaptiralo na vrtić, ali da procijenim da iz bilo kojeg razloga tijek prilagodbe ide u smjeru koji nije dobar za dijete, sigurno bi roditelji bili pravovremeno informirani.

Drugi tjedan roditelji uglavnom provode u mom uredu ili su negdje u blizini. Taj drugi tjedan bude kritičan, dijete shvaća da je to ipak ozbiljna situacija, da mora ostajati bez roditelja i očekuju se burne reakcije što je iz pozicije struke dobro (ranije sam objasnila zašto), a iz pozicije roditelja emotivna katastrofa. Dijete drugi tjedan ostaje na ručku i na spavanju, a roditelji dolaze po njega nakon spavanja. Informacije koje dajemo roditeljima iskrene su i bez uljepšavanja, a kako bismo ih umirili pošaljemo im i MMS poruku da vide kako dijete ima i mirnih perioda bez plača. Treći tjedan nam je rezerva, ako dijete teže podnosi odvajanje ili je zbog bolesti propustilo redovite dolaske, što produžava proces prilagodbe, te nam pruža mogućnost da ne forsiramo dijete preko granica njegove izdržljivosti. Moram naglasiti da je to naš stav temeljen na iskustvu i da nije u svim vrtićima isto.

Jako je važno da roditelji razumiju potrebu da vrijeme opraštanja i pozdravljanja na odlasku iz vrtića svedu na minimum i da zadrže mir. Jedan od mogućih scenarija je da pozdrave dijete i da mu kažu kako odlaze na posao, djetetu požele lijep dan u skupini i naglase kako će sigurno doći po njega čim završe s poslom. Nije preporučljivo da se dugo opraštaju, vraćaju nakon što su već otišli, da djetetu govore "izdržat ćeš to, nemoj plakati" (na taj način mu šalju poruku da ga ostavljaju u ne baš sretnom mjestu, a još ako bude plakalo, tko zna što ga čeka).

 

Što djetetu trebate ponijeti u vrtić

U jaslicama roditelji donose nekoliko pelena (otprilike za tjedan dana), vlažne maramice i kremu. Rezervnu odjeću, pidžamicu ako dijete spava u njoj, papučice, bočicu ili šalicu, dudu ako dijete treba i naravno neku dragu igračku (struka to zove prijelaznim objektom). Nije potrebno donositi posteljinu i slinčeke, jer sve to ima sam vrtić.

Svako dijete ima svoj individualan ritam kojeg treba prepoznati i poštovati, ništa ne znači ako neko dijete prilagodbu prođe za tjedan, drugo za dva, a trećem treba dva mjeseca, dok neko ima zakašnjelu reakciju na odvajanje, pa nakon dva mjeseca idile počinje pokazivati otpor prema jaslicama (vrtiću). Uglavnom se poštuje taj individualan ritam djeteta i prema tome prilagođava vrijeme trajanja prilagodbe i boravka roditelja u jasličkoj skupini i u vrtiću. Roditelji to ponekad znaju pogrešno protumačiti, pa misle da s njihovim djetetom nešto nije u redu jer mu treba više vremena nego nekom drugom, ali to samo znači da je drugačije.

Zakašnjele reakcije djeteta

Zakašnjele reakcije na prilagodbu mogu imati više razloga. Jedan je da dijete zbog svoje osobnosti ne izražava emocije (a to se može naučiti, vrlo je važno, i dio je našeg vrtićkog programa), drži ih u sebi, nakuplja tenzije u tijelu i u jednom trenutku to više ne može izdržati, pa one vrlo intenzivno izbiju na površinu. To je dobro, roditelji nemaju razloga za brigu. Razumljivo je da im je teško gledati dijete kako je tužno, ali to će proći. Vrijeme u kojem bi kompletan proces prilagodbe na jaslice (vrtić) bio završen je dva mjeseca. Do tada bi dijete trebalo upoznati skupinu, odgojitelje, prostor, dnevni ritam, prijatelje i zavoljeti svoj vrtić i svoju jasličku skupinu.

Nakon adaptacije dijete polako usvaja dnevni ritam svoje skupine kao i pravila koja u njoj vrijede, ali to je već neka nova tema.

 

 

Preneseno s Roditelji.hr

 

Prisutnost knjiga u kući, osim što nenametljivo sugerira čitanje, demonstrira i što se u obitelji smatra vrijednim, čemu se pripisuje značaj. Nije isto je li životni prostor ispunjen ogledalima i spravama za vježbanje, ili knjigama.

 

Odgoj nije jednostavna stvar jer, nažalost, ne možemo samo govoriti što bi trebalo činiti i kakav bi trebalo biti, propovijedi o lijepom ponašanju, kvalitetnim osobinama i poželjnim navikama nisu dovoljne; roditeljski primjer i stil života moraju respondirati s onime što govore, njihovo ponašanje mora odražavati vrijednosti koje zastupaju i oni sami trebaju činiti ono što očekuju od svojih potomaka. Istovjetnost odgojne teorije i životne prakse temeljno je načelo uspješnosti odgojnih nastojanja. Isto vrijedi i za razvoj ljubavi prema čitanju – djeca će zavoljeti čitanje i razviti čitalačke navike (gotovo) samo ako knjiga i čitanje u obitelji zauzimaju istinski važno mjesto u ritualima, navikama, običajima i uspomenama.

Da bi djeca zavoljela čitanje, ono ne da se samo mora percipirati kao vrijedno i značajno, ne da se samo mora propagirati kao korisno i bitno, ne da se samo mora hvaliti kao vježbalište mozga i igralište mašte, već se čitanje mora i živjeti. Djeca će zavoljeti čitanje i razviti čitalačke navike u kući gdje vrijede određena ''pravila''. 

 

Pravila kuće koja voli čitanje:

1. Čitanje nije babaroga niti inkasator (ČITANJE JE DOBRO) 

Konotacije koje su se, kao čičak zaijepile za pojam čitanja uslijed lutanja livadom škole i društva, pervertiraju tu prekrasnu aktivnost u ''obvezu'', ''tlaku'', ''dosadu'', ''prisilu'', ''obligaciju''; dok je dominacija vizualne kulture navikla recipijenta na jednostavnost i laku primljivost gotove šarene slike i pasivnost pri ''interakciji'' s vizualnim sadržajima, a odvikla ga od složenosti pisane riječi koja zahtjeva aktivnost pri samostalnoj konstrukciji slika i istraživanju socijalnih, psiholoških, filozofskih i literarnih slojeva teksta. U komparaciji sa sadržajima vizualne kulture, knjiga je ''nepotrebno'' teški medij, kao da travu kosimo srpom umjesto kosilicom, no zaraslo žbunje knjige u sebi itekako krije promišljeni red logike i savršeno spletenu mrežu smisla do koje treba doći koseći žbunje riječi i krčeći literarne zaplete, i to koristeći oštar srp sivih stanica. Čitanje je plovidba oceanima priča između otoka nevjerojatno predivno sročenih rečenica, zavirivanje u uvale skrivenih značenja i ronjenje dubinama smisla. Čitanje je poetska avantura za dušu, luka stihova gdje nemir stvarnosti pronalazi utočište i mir. Čitanje je upoznavanje, bijeg, ćakulanje sa strancima, širenje horizonata, preuzimanje uloga, konstantno širenje granica poznatog i osvajanje nepoznatog. Zato je čitanje dobro.
 

2. Knjiga nije egzotična životinja (IMAMO KNJIGE)

Da bi u dječjoj glavi barem niknula ideja o čitanju, da bi se barem nazreli temelji nakane čitanja, djetetu knjige trebaju biti dostupne, servirane kao potencijalni sadržaj za slobodno vrijeme. Prisutnost knjiga u kući, osim što nenametljivo sugerira čitanje, demonstrira i što se u toj obitelji smatra vrijednim, čemu se pripisuje značaj. Nije isto ako je životni prostor ispunjen primjerice, ogledalima ili spravama za vježbanje, ili knjigama, materijalna okolina ogledalo je životnih vrijednosti, selektor vrsta aktivnosti koje će dijete prakticirati i usmjerivač igre. Sama će prisutnost knjiga ''predložiti'' čitanje i zabosti prvu lopatu u razvoju interesa i izgradnji navike čitanja, stoga bi one trebale biti sastavni inventar kućanstva. 
 

3. Nema lica i naličja čitanja, tj. dvostrukih mjerila (ČITAJU SVI)

Zlatno pravilo svakog odgojnog nastojanja je – početi od sebe. Dijete se u mnogočemu modelira prema roditeljima, oni mu predstavljaju inkarnaciju ''ispravnog'' življenja, njihov vrijednosni sustav, navike i arhitektura obiteljskog života – čiju glavnu svjetonazorsku konstrukciju postavljaju roditelji – putokazi su na stazama individualizacije i socijalizacije djeteta. Svečano deklamiranje o benefitima i važnosti čitanja, bez knjige u roditeljskim rukama, teško može utjecati na rađanje i sazrijevanje interesa za čitanjem i razvoj čitalačkih navika. 
 

4. Knjiga je kao švicarski nožić (RAZNI BENEFITI ČITANJA)

Kuća koja voli čitanje svjesna je pozitivnih učinaka čitanja za kognitivni i emocionalni razvoj, duhovni rast, želju za promjenom, kvalitetnu ispunu slobodnog vremena i za periode iznenadnog nestanka struje ili internetske veze. Knjiga ne treba utičnicu niti funkcionalni wi-fi. Kada se otvori knjiga, iz nje ispadaju, kao iz švicarskog nožića razne korisne alatke, svakovrsna ''razvojna pomagala'': sprava za treniranje mozga, brusni papir kritičkog mišljenja, krila za let mašte, otvarač za konzervu konzervativnosti, škare za rezanje predrasuda, pila za odsijecanje diskriminacije, turpijica za turpijanje pametnog humora, vadičep za otvaranje skrivenih boca naše podsvijesti, odvijač za razumijevanje različitih karaktera, povećalo za uočavanje velikoga u malome, pinceta za satirično zahvaćanje sitnih duša i trivijalnih stvari, ljestve za penjenje prema vrhu Samoaktualizacije, i još puno, puno toga. Knjiga je multifunkcionalna kao švicarski nožić, a čitanje svestrano razvojno putovanje.
 

5. Knjiga je film s titlovima bez slika (ČITANJE JE ZANIMLJIVO) 

Napetost, intriga, zaplet, rasplet, psihološki profili likova, ideje, krajolici, lica, susreti, humor, tragedija, filozofija, kritika stereotipa i predrasuda, viđenje dobre i loše strane društva, priroda, umjetno, umjetnost, prošlost, budućnost, sadašnjost, nepostojanje vremena… – sve to mogu imati i (dobre) knjige i (dobri) filmovi, razlika je u tome da čitajući knjigu slike stvaramo sami, što nas stavlja u aktivan položaj, čitajući, automatski smo u poziciji mislećeg subjekta koji sam oslikava svijet opisan u retcima. Ovo je posebno važno, s razvojnog gledišta, za djecu koja na taj način razvijaju sposobnost imaginacije, koriste mozak i tako vježbaju njegove stanice i osnažuju njegove funkcije. Film kompletnu stvar servira (što ne znači da film ne može biti razvojni sadržaj), dijete nema potrebe išta zamišljati i biti kreativno prilikom pretvaranja riječi u slike kada mu je kompletni doživljaj predan u gotovom obliku. Knjiga je, u pogledu doživljajne višedimenzionalnosti, jednodimenzionalna, ostatak iskustva treba izgraditi samostalno. 

Film nema fino tkanje motiva i opisa koje sačinjava sočnost knjige… kapi kiše na staklima naočala i pogled na tirkozno mutni dan obliven suzama sjećenja… mirisi nepoznatog i opijum čuđenja, nevidljivi duh Orient Expressa… šeširi boema bačeni pokraj pruge… Kule od pijeska na atolima što plove Mliječnom stazom… karavana lica na grbama deva… Dali kistom prelazi preko snijega… težina neba ugušila je uzdah ljudskog nadanja… i tako u beskraj bez kraja, u beskraj bez bez… jer… ljudski je um vodopad slika… 
 

6. Čitanje nije praćeno istim entuzijazmom kao i odlazak zubaru (ČITANJE JE SREĆA)

Kuća koja voli čitanje ne poistovjećuje tu aktivnost s obligacijom ili kaznom. Čitanje se prakticira kao proizvoljna aktivnost u kojoj se pronalazi zadovoljstvo. Razviti duhovni polet spram pisane riječi jedan je od najviših stupnjeva u razvoju čitalačkih navika. Roditelji mogu ilustrirati takvo pozitivno i entuzijastično raspoloženje prema čitanju kroz, primjerice, uživljene, gorljive rasprave o nekom tekstu – knjizi, novinarskom komentaru i sl. Ljubav prema čitanju nužno uključuje element sreće, stoga djeca trebaju odrastati u raspoloženju obojanom oduševljenjem spram knjiga i onoga čime ukoričeni papiri obogaćuju svakodnevicu, slobodno vrijeme, individualni razvitak i razgovor.
 

7. Knjige nisu nedjeljno odijelo, već odjeća za svaki dan, a čitanje nije svečana prigoda niti blagdan (ČITANJE JE UOBIČAJENO)

Svakoga ljeta čitanje postaje jako in i popularno. Ostatak godine je out i nepopularno; populističke ga struje nikako ne vide kao primjereni modni dodatak tijekom ostalih godišnjih doba. Tako se svakoga ljeta pojavljuju tzv. ''knjige za plažu'', što je zbunjujući naziv budući da one nisu niti vodootporne kao dječje slikovnice, niti su im teme morske, nemaju zaštitni faktor, ne sadrže instrukcije za neku morsku aktivnost (primjerice ronjenje i gradnja pješčanog dvorca); funkcija knjige zbog koje je ona ''knjiga za plažu'', ostaje enigma. Svaka je knjiga, knjiga za plažu. I svaka je knjiga, knjiga za zimu, proljeće, jesen, kišni dan, sunčan dan, za dekicu, čitanje na ležaljci… čitanje je indiferentno prema klimatskim i vremenskim uvjetima. Ako u glavi imamo fiksirana određena razdoblja ''kada se čita'', primjerice, ''na ljetovanju'', ''kad uhvatim vremena'' i ''slični periodi'', djeca će nesvjesno usvajati taj godišnji raspored čitanja u kojem je čitanje poput nekakvog blagdana ili godišnjeg odmora – ono što se radi tu i tamo, kada eto, imamo vremena. To nije življenje čitanja, to su izleti u čitanja. Čitanje treba biti dio svakodnevice, nešto uobičajeno u kući i obitelji ukoliko su čitalačke navike odgojni cilj kojemu se teži. 
 

8. Stalno otvaramo nove prozore iz kojih tobogani vode do stvarnih i nestvarnih mjesta (ČITANJE JE ZABAVNO)

Knjiga je kao čarobni dvorac čiji prozori gledaju na sva moguća stvarna i nestvarna mjesta, a čitanje je otvaranje tih prozora.  Djeca trebaju naučiti da je čitanje lunapark, cirkus, kino, kazalište, vremenski stroj… Jednostavno fenomenalno. Jednostavno uzbudljivo. Jednostavno prezanimljivo. Jednostavno ukusno. Jednostavno potresno. Jednostavno zarazno. Jednostavno, čitanje je… ma skužit će sami… 
 

9. Često vježbamo u teretani za mozak (ČITANJE JE ZDRAVO) 

Čitanje je odlična tjelovježba za mozak. Budući da su doživljaj i razumijevanje nepotpuni sve dok ih ne osvijetlimo interpretacijom i vizualiziramo sui generis slikovnim projekcijama, čitanje nas tjera da mislimo i stvaramo. Čitanje je zdravo jer potiče mišljenje, stavlja nas u aktivnu ulogu i tjera naš mozak da radi. 
 

10. Najvrednija stvar u kući nije fini porculan koji se vadi za posebne goste, već su to knjige (ČITANJE JE VRIJEDNO)

Knjige se cijene kao dragocijene zbog znanja pohranjenog u njima. Njihova vrijednost broji se u duhovnoj valuti jer su knjige idealan sugovornik za raspravu o idejama, teorijama i stavovima, te najbolji psiholog za samospoznavanje i izgradnju sebe. Čitajući učimo o svijetu, drugima i sebi, a što je vrednije od učenja? Sve je otuđivo – imovina, novac, položaj, samo je znanje trajna vrijednost koja može prebroditi sve ekonomske krize.
 

11.  Knjige nisu tabu tema (O PROČITANOME SE PRIČA)

Čitanje ima više razina. Najpovršnija razina je čisto praćenje tijeka događaja i razumijevanje doslovno izraženih poruka i ideja; dublje razine čitanja uključuju procese poput interpretacije, otkrivanja, odgonetavanja i konstrukcije značenja; čitatelj, nastojeći dekodirati tekst, pronaći poruku i smjestiti ga u prostor vlastita razumijevanja, stupa u misaonu interakciju s tekstom. Kvaliteta čitanja može se kretati na kontinumu od pasivnog primanja do aktivne stvaralačke prerade. Kako je, naravno, cilj da djeca svoje čitalačke navike dovedu upravo do te produktivne razine dubinskog, autonomnog, osviještenog i interpretativnog čitanja koje rezultira promjenama u njihovom razumijevanju svijeta i sebe, u tome im treba pomoći na način da se o pročitanome priča. Diskusije i problematiziranje pročitanih sadržaja pružit će im model za samostalni ''razgovor'' s knjigom i spoznavanje dubljih slojeva teksta. 
 

12. Knjige nisu podstanari, a čitanje nije jodlanje (ČITANJE JE DIO NAS)

I konačno, da bi djeca istinski prigrlila čitanje kao dio sebe, da bi im krv čeznula za riječima, a pluća za pričama, da bi im svrbež u prstima moglo smiriti jedino okretanje stranica, čitanje treba živjeti. To znači da je čitanje dio našeg života i da su knjige dio nas. Tada je čitanje nešto osobno, a ne strano i nepoznato, nešto što nam pripada, a ne što nam je tuđe, tada se čitanje pojavljuje u našim uspomenama, zauzima važno mjesto u našim običajima i predstavlja ustaljenost i predvidivost naših navika. Tada će djeca zavoljeti čitanje.

 

Preuzeto s Klokanica.hr

 

Pročitajte i:

Kako zainteresirati djecu za čitanje, učenje i istraživanje

Knjige pozitivno utječu na razvoj dječjeg mozga

Probudite u djetetu ljubav prema čitanju

 

 

Djeca koja provode više vremena igrajući se izvan kuće mentalno su zdravija kad odrastu

 

Nova istraživanja ukazala su na važnost prirode u odrastanju djece u mentalno zdrave odrasle osobe. Pijesak, kantice, lopatice, trava, lopta i blato važni su za mentalni razvoj djeteta.
 

Mentalno zdravlje podložno je negativnom utjecaju urbanog okruženja zahvaljujući buci, gužvi, nedostatku zelenih površina i slično. Djeca koja žive urbanim stilom života, potencijalno imaju lošiju kvalitetu života, manjak samopouzdanja, krhkije mentalno zdravlje i veću tjelesnu masu.

Djeca koja imaju sreću da odrastaju u prirodnom okruženju, imaju veće predispozicije da kao odrasle osobe budu mentalno zdravije, objavljeno je u Međunarodnom časopisu o istraživanjima utjecaja okruženja na zdravlje (International Journal od Environmental Health Research). Ova istraživanja pokrenula su analizu prioriteta kada je u pitanju planiranje urbanizacije za buduće generacije.

Istraživanje je uključilo 3 585 odraslih, starosti 18-75 godina u 4 europska grada, a postavljena pitanja bila su koliko često su kao djeca odlazili u prirodu, a koliko često to čine sada kada su odrasli. Ispitanici su ocjenjivali svoje mentalno zdravlje u proteklih mjesec dana, rješavajući psihološki test. Ispostavilo se da su teže mentalne tegobe imali odrasli koji su kao djeca manje vremena provodili igrajući se u prirodi.

Znanstvenici su istaknuli i značaj studije za podizanje svijesti o tome koliko vrijeme provedeno u prirodi u djetinjstvu ima utjecaja na stav odrasle osobe o važnosti prirode za mentalno zdravlje.

 

Dugačka je lista dobrobiti koja proizlazi iz boravka u prirodi, kao što je smanjenje rizika od nastanka dijabetesa tipa 2, bolesti krvožilnog sustava, iznenadne smrti, prijevremenih porođaja, visokog tlaka i smanjenje stresa općenito. Nedostaju istraživanja oko toga koliko je vremena konkretno potrebno provoditi u prirodi tijekom djetinjstva kako bi dijete imalo dobro mentalno zdravlje u odrasloj dobi, a na ova i druga pitanja odgovore će dati neka buduća istraživanja.

 

Preneseno s National Geographica

 

 

Rosenblith i Sims-Knight (1985) sugeriraju da već u drugom mjesecu života počinju procesi učenja. Temeljna sposobnost u toj dobi je imitacija. Navode da je imitacija toliko važna za predviđanje djetetove inteligencije da se njezin izostanak smatra pokazateljom mentalne retardacije. Neki istraživači ranog razvoja razvili su cijeli sustav pokazatelja koji su temelj kasnijeg razvoja intelektualnih sposobnosti. Neke mjere koje koriste su: duljina pozornosti koju dijete obraća na neke podražaje (habituacija), sposobnost pamćenja, količina pokušaja dok ne postigne uspjeh (motivacija) i sl.

O ranim znacima darovitosti najčešće se čuje od roditelja koji se susreću s neočekivanim sposobnostima svog djeteta. Rani znaci ne jamče produktivnost u starijoj dobi niti obrnuto. Primjeri nekih izumitelja i znanstvenika svjedoče kako se neke darovitosti čak niti ne iskazuju u ranoj dobi. Prilikom identifikacije ranih znakova darovitosti treba obratiti pažnju na brzinu, kvantitetu i kvalitetu razvoja tih sposobnosti, a neki od znakova ( u dobi do 3 do 7 godina) su sljedeći:

• Voli se igrati riječima.
• Bolje vlada gramatikom od ostale djece njegove dobi.
• Ima bogat rječnik sa slikovitim metaforama i analogijama.
• Ne pita za značenje riječi nego ih samo uči i počinje logički koristiti, ima dug raspon pažnje.
• Može prepričati priču u detalje.
• Uči čitati bez posebnog podučavanja.
• Ima neobične i pametne odgovore na pitanja
• Samostalno je
• Izmišlja priče pjesme i rime.
• Ima smisao za smiješno i humor.
• Maštovito je.
• Shvaća složne i apstraktne pojmove kao što su Bog, sreća, vrijeme, pravda i sl, izvodi uzročno – posljedične veze.
• Vješto klasificira stvari.
• Empatično je.
• Prikuplja neobične stvari i uči o njima.
• Uviđa sličnosti i razlike.
• Pamti i ponavlja složene upute.
• Primjenjuje stečena iskustva na različita područja i slično.

Kako bi se ovakvi rano uočeni znaci poticali, dobro je mnogo pričati s djetetom, odgovarati na pitanja, čitati mu i igrati igre (memory, puzzle). Također trebate s njim crtati, bojati, slagati, raditi predstave, radionice i ići na izlete. Osim toga možete mu pričati o životinjskom i biljnom svijetu ili ga pitati da priča o proteklom danu. Nije loše ni dati mu da se brine o kućnom ljubimcu jer tako uči odgovornosti i stječe osjećaj obaveze. Drugim riječima, djetetu treba pružiti što više svakodnevnog širokog iskustva kako bi upotrijebio svoje sposobnosti i tako ih vježbao i razvijao. Budući da se uz darovitost javlja i kreativnost, moguće ju je kod djeteta uočiti ako dijete: izmišlja nove igre, voli raditi samo, sve mu može poslužiti kao igračka, voli eksperimentirati, voli slagalice, građevni materijal i zagonetke, nema predrasuda, brzo uči iz pogrešaka, vidi neuobičajene namjene običnih predmeta, itd. Svako okružje koje pruža osjećaj sigurnosti i samopouzdanja potiče kreativnost i razvoj darovitosti. Suprotno tome, omalovažavanje i ismijavanje ih uništava. Prema tome, kako biste potakli kreativnost i darovitost pokažite svom djetetu ponos zbog onog što čini i ohrabrujte ga. Ohrabrujte različita područja interesa i koristite nagrade na pravi način, odnosno  pohvalite ponašanje. Sukladno tome, nikako nemojte očekivati savršenost nego prihvaćajte ono što vam dijete pruža. Pri tome se ne misli samo na postignuća nego i pokušaje. Osim toga, nikako ga ne uspoređujte s drugom djecom.

Izvor: Dunja Jurčić /www.istrazime.com

 

Sve reforme obrazovanja kojima smo zadnjih desetak godina svjedočili polazile su od ispravljanja iste krive Drine: odviknuti učenika od učenja za ocjene i naučiti ih učiti zato da rastu i grade svoje kompetencije. I sve su dosadašnje reforme zapele na istom: učitelji su mijenjali način poučavanja, ali se sustav vrednovanja znanja nije praktično promijenio.

U većini je predmeta, unatoč lijepim namjerama zapisanima u kurikulumima, ostalo na onom što je najjednostavnije vrednovati: na količini zapamćenih činjenica. Nastavio se masovni učenički lov na papirnate petice potrebne za upis u srednje škole i na fakultete.

Prisiljavanje na učenje i pridobivanje za učenje dva su krajnja, suprotna načina motiviranja učenika.
 

PRISILJAVANJE NA UČENJE

Argumentima prisile učenike se može natjerati da uče: nekima je strah od kazne i loših ocjena sasvim dobar motivator, druge pak motivira želja za odličnim ocjenama za koje vjeruju da će im olakšati uspjeh u životu. Kad god je riječ o učenju radi ocjene, nagrade ili izbjegavanja kazne, riječ je o pretpostavci da učenike zapravo samo učenje ne zanima pa ih se stalno treba bockajući mrkvom i batinom tjerati da uče.
 

PRIDOBIVANJE ZA UČENJE

Pretpostavimo da ne želim tjerati učenika da uči, da ga želim motivirati da on sam poželi učiti. Kako to postići?
 

1. Prva tajna je u emocionalnome mostu između učenika i učitelja.

Učenik će vrlo vjerojatno poželjeti nešto od mene naučiti ako me voli.
Poželjet će od mene učiti i ako poštuje moje znanje, ponašanje i mene kao osobu, ako sam mu uzor.
Poželjet će od mene učiti i ako izazovem njegovu znatiželju, ohrabrim ga da razmišlja o problemu, postavlja pitanja, gradi pretpostavke, domišlja, istražuje, testira, diskutira o svojim zaključcima… Ukratko, ako uspijem u tome da svoje učenje doživi kao avanturu.

2. Druga je tajna u vještini učenja. Riječ je zapravo o dvjema vještinama učenja: vođenom i samoreguliranom.

 

VOĐENO UČENJE

Vođeno, organizirano, školsko učenje pred učenika svaki dan stavlja odabrani komadić nastavnog sadržaja koji u određenom  vremenu treba svladati:  tekst koji treba pročitati, primjere koje treba shvatiti, pitanja čijim odgovorima dokazuje da je popamtio činjenice koje je trebalo popamtiti i zadatke čijim odgovorima dokazuje da je ovladao traženom vještinom, shvatio principe i procedure te ih uspješno primijenio kako bi riješio zadani problem. Učenik u vođenom učenju slijedi korake koje je za njega odabrao, osmislio i dizajnirao onaj tko ga vodi i tko će na kraju procijeniti njegovu uspješnost. Vođeno je učenje, dakle, i onda kad učenik prema dobivenim naputcima uči sam, kod kuće, za računalom… a učitelj ga vodi, prati i provjerava pomoću IKT-a.
 

SAMOSTALNO SAMOREGULIRANO UČENJE

Vođeno, školsko učenje na neki bi način trebalo biti priprema i vježba za samostalno, samoregulirano učenje neophodno u cjeložiovotnom obrazovanju. Nažalost, većina učenika nauči učiti vođenim učenjem, ali nikad ne nauče sami osmisliti i dizajnirati svoje učenje.

Samoregulirano učenje, naime, polazi od kraja: učenik zna koji problem treba riješiti i od svih mogućih sadržaja i načina koji bi mu mogli pomoći da dođe do rješenja, sâm odabire one pomoću kojih će to najbolje učiniti. Sâm, dakle, odabire što će učiti, kojim redoslijedom, sâm procjenjuje potrebno vrijeme i dizajnira vlastiti sustav praćenja uspješnosti svoga učenja kako bi usput poboljšavao i usavršavao proces učenja.

Preneseno sa Školskog portala

 

Osjećaj dosade može kod djece potaknuti kreativnost

Dijete vam se požali da mu je dosadno…koja je vaša prva pomisao? Razmišljate smjesta kako mu ispuniti vrijeme, nije vas briga ili se čak osjećate pomalo krivima što ne zabavljate svoga klinca i što nema svaki slobodan trenutak u životu ispunjen nekim sadržajem?

Kako roditelji najčešće reagiraju ako im se dijete požali na dosadu? Obično mu pruže neku tehnološku spravicu ili osmisle zabavnu igru ili aktivnost. No, to je u stvari kontra-produktivno. Naime, djeca se trebaju suočiti i naučiti nositi sa životnim problemima, a jedan od njih je svakako neisplanirano vrijeme koje moraju popuniti sami.
 

Zašto je takvo vrijeme važno za zdrav dječji razvoj?

Neisplanirano vrijeme daje djetetu mogućnost da istražuje svoj unutarnji, ali i vanjski svijet, što je početak dječje kreativnosti. Na taj način oni se nauče baviti sami sobom, zamišljati, izumljivati i stvarati.

Neisplanirano vrijeme također pruža djeci mogućnosti da istraže svoje strasti i skrivene interese. Ako ih uvijek držimo zaposlenima i osmišljavamo im aktivnosti za svaku minutu u danu, mogu propustiti otkriti za što su talentirana i što ih istinski, iz dubine srca zanima jer im u stvari mi, roditelji, određujemo zanimaciju.

Osim kreativnost, dosada će natjerati dijete da se nauči rješavati probleme. Naime, dijete kojem je dosadno, a kojem roditelji neće automatski priskočiti u pomoć i zabaviti ga, počne samo razmišljati koje igračke ima na raspolaganju, kako se njima igrati, a možda osmisli i neku novu igru.

Dosada je dobra jer djeci omogućuje i da počnu cijeniti sitna zadovoljstva koja bi inače uzimala zdravo za gotovo. U tome je i najveći problem s gledanjem televizije – mali gledatelji su navikli pasivno primati neograničenu količinu zabave, umjesto da sami proizvode i kreiraju vlastitu.

Zato im je poželjno ponuditi neke igračke koje pružaju mogućnost otvorene igre koje će ima dati priliku da kreiraju vlastitu zabavu, igraju igre pretvaranja i slično, a možete im dati i mogućnost da sudjeluju u kućanskim poslovima, no nikako ih nemojte “spašavati” od dosade i postati njihovi glavni zabavljači.

Potom kada odlučite se odlučite s djetetom poigrati ili mu ponuditi tablet na pola sata, to će mu puno više značiti nego da su mu sve zabavne sprave stalno na dohvat ruke.

Dosada će također primorati djecu da prouče svoju okolinu, pronađu zabavu u njoj i više se igraju s drugom djecom.

Naime, dijete koje zna da ga kod kuće nitko neće nužno zabaviti, vani je otvorenije za komunikaciju i igranje s vršnjacima jer će na taj način od njih dobiti ono što ste mu vi pružali i u stvari zadovoljavali svoju potrebu za druženjem i interakcijom.

 

Preneseno s Dječja posla

 

 

Jesper Juul bio je jedan od najznačajnijih europskih obiteljskih psihoterapeuta. Rijetki su znali da je teško bolestan. Umro je 25. srpnja 2019. u dobi od 71 godine. S nama (Eltern Magazin) je razgovarao u prosincu 2017. o svom djetinjstvu i svom poslu nakon toga udarca sudbine. To je jedan od njegovih posljednjih intervjua. Danas ga ponovno objavljujemo njemu u čast. Ovo je drugi dio intervjua, prvi dio možete pročitati OVDJE.

Intervju: Carolin Märki, Evelin Hartmann, Nik Niethammer
Fotografije: Franz Bischof

 

 

Što je najbolje što Vam se u životu dogodilo?

Ja u svom životu ne radim razlike između dobroga i lošeg. Sva su iskustva dragocjena i obogatila su mi život. Čak i ona bolna.  

Napisali ste preko 20 knjiga u kojima roditeljima dajete savjete o odgoju. 

Ja ne dajem savjete. Ja se zauzimam za prisutnost, ne za pedagogiju. Puno sam puta vidio da roditelji vlastite maksime jednostavno zamjenjuju mojim vrijednostima i principima. To mi nikada nije bila namjera. 

Koju knjigu još svakako želite napisati?

Svakako želim napisati novu verziju knjige „Kompetentno dijete“, koja je objavljena 1996.  Posebno mi je stalo do knjige o samosvijesti i znanju o vlastitoj vrijednosti. Oboje predstavlja važne pretpostavke za psihičko zdravlje i esencijalne sposobnosti u današnjem društvu.

 

"Prihvatiti dijete od samoga početka kao jednakovrijednu osobu znači percipirati ga kao subjekt, a ne ga učiniti objektom odgoja, ljubavi ili nečega drugog."  
Jesper Juul

 

Vaše su kolumne i dalje vrlo tražene, pa tako i u ovom časopisu. Koliko Vam je danas teško pisati zbog Vaše bolesti? (Napomena uredništva: Jesper Juul pati od upale leđne moždine i oduzet je od prsa nadolje).

Pisati kolumne i tekstove, odgovarati na pitanja roditelja koja se odnose na svakodnevne situacije i probleme meni nikada nije bilo naporno. Nije mi ni danas.

Imate još vrlo malo osobnog kontakta s roditeljima i djecom. Kako možete biti sigurni da su Vaši savjeti i preporuke još "aktualni"?  

Najveća je promjena ta da sve više roditelja odgoj više ne shvaća prema principu nagrade i kazne. To znači da su duboko u sebi zainteresirani za to da krenu novim putovima i da razgovaraju sa svojom djecom novim jezikom. Dakle došli su do vrlo kreativne i plodne točke, u kojoj ideje poput mojih ne nailaze odmah na odbijanje, već pobuđuju veće zanimanje. Samo je tako moguća promjena perspektive.  

  
Jeste li ikada bili pogrešno shvaćeni?

Godine 1997. pisao sam ravnopravnom  dostojanstvu. Taj pojam znači da djeca od rođenja imaju pravo na dostojanstvo kao i odrasli.  Mnogi su to pogrešno protumačili i shvatili su da su djeca u demokratskom smislu ravnopravna s odraslima.

Koja je zapravo razlika između ravnopravnosti i ravnopravnog dostojanstva?

U obitelji odrasli imaju svu moć, čak i ako toga nisu svjesni i ne žele je imati. Ravnopravno  dostojanstvo znači da roditelji svoju djecu shvaćaju jednako ozbiljno kao i sebe tako što uvažavaju njihove potrebe, želje, snove i ambicije umjesto da ih omalovažavaju zbog spola, dobi ili invalidnosti.  

Zašto roditelji preferiraju izraz "ravnopravnost"?

Zato što vjerojatno većina njih ne poznaje izraz "ravnopravno dostojanstvo". Odmah čuju riječ "ravnopravno" i interpretiraju je kao da su djeca ravnopravna odraslima. Ali tu se ne radi o tome. Radi se o ravnopravnom dostojanstvu, dakle o tome da se djeca od samoga početka prihvate kao bića koja treba jednako uvažavati, percipirati ih kao subjekte, a ne ih pretvoriti u objekte odgoja, ljubavi ili nečega drugog.
 

To nam morate malo podrobnije objasniti.

Odgojne metode za cilj imaju promjenu ponašanja i ljude pretvaraju u objekte. Na taj način dolazimo u opasnost da osoba izgubi kontakt sa samom sobom i s drugima. 

Možete li navesti neki primjer?

Roditelji žele znati što da naprave s osmomjesečnom bebom koja ne želi spavati. Pitaju me što da naprave s tim djetetom, čime ga izjednačavaju s objektom. Kažu mi: "Gospodine Juul, dajte nam neku metodu, neki alat." Međutim, takvo što ne postoji. Pitanje zapravo glasi: "Jesam li ja spreman gledati to dijete kao čovjeka ili želim dijete koje funkcionira?"

Jedna od Vaših ključnih teza glasi: odgoj ne funkcionira.

Djeca se rađaju sa svim društvenim i ljudskim osobinama. Kako bi ih dalje razvijala, ne trebaju ništa drugo negoli prisutnost odraslih osoba koje se ponašaju ljudski i društveno. Svaka metoda ne samo da je suvišna već je i kontraproduktivna.

Nije li roditeljima dovoljno samo da se pouzdaju u svoj osjećaj?

To funkcionira samo ako upotrebljavaju srce i razum. I to upravo tim redoslijedom. Nije dovoljno ako se pouzdate samo u osjećaj. 

Što je danas potrebno djeci?

Djeci treba vjetar u leđa koji dolazi od njihovih roditelja. Tako to kažemo u Danskoj. To znači pratnju ispunjenu ljubavlju, a ne korigiranje. Djeci je potrebno što više osjećaja vlastite vrijednosti. To je ono najvažnije.  

Zašto?

Zato što odrasli djecu od samoga početka trpaju u kojekakve ladice. Oni imaju određenu sliku o svome djetetu i kažu:"Ti si takav!" Dijete je hiperaktivno, sramežljivo, osjetljivo ili agresivno. Dijete kao takvo, bez atributa i šablona, više ne postoji.  Iz dječje je perspektive potrebno puno snage da se obrani od toga, a neće se biti u stanju obraniti ako ne poznaje sebe dovoljno dobro. 

 

"Ne želim da roditelji svoje vlastite maksime zamjenjuju mojim vrijednostima i principima."
Jesper Juul

 

Što znači dobar osjećaj vlastite vrijednosti u "juulovskom" smislu?

To znači: Poznajem sebe i prihvaćam se sa svim svojim osobinama. Dobar osjećaj vlastite vrijednosti nešto je poput društvenog  imunološkog sustava: on odbija napade na vlastitu ličnost koji dolaze izvana. Naime roditelji, učitelji/nastavnici, pa čak i psihoterapeuti, često polaze od univerzalnog djeteta: takav bi trebao biti, a ako nisi takav, onda s tobom nešto nije u redu.  

Vi smatrate da djeci ne treba postavljati granice?

Danas svi misle da treba postavljati granice. Meni to zvuči polureligijski. Djeci ne trebaju granice. Ona ionako već posvuda imaju granice. Ono što je važno jest da svaka osoba ima svoje vlastite granice koje mora čuvati prema van, pa čak i prema djeci.  

 
Možete li navesti neki primjer?

Upravo sam savjetovao jednu obitelj u Njemačkoj koja ima petogodišnju kćer. Tu su djevojčicu i roditelji i njezina starija sestra smatrali vrlo provokativnom. Roditelji su joj uvijek govorili "da" jer su željeli izbjeći sukob. Ponekad su pokušavali reći "ne", ali "ne" se ne može pokušati. Može se reći "možda" ili "molim te, pričekaj, moram razmisliti o tome", ali "ne" se ne može reći ako se doista ne misli "ne".  

Što ste im savjetovali?

Ti su roditelji morali naučiti da se njihovo dijete osjeća odbijeno ili postane ljutito ili tužno kada mu kažu "ne". Morali su naučiti da su ti osjećaji u redu i da imaju svoj razlog. Takav je život, ponekad se osjećamo odbijeno. 

Kako je djevojčica reagirala na to?

Kada roditelji kažu "ne", onda jednostavno to znači "ne". Ta je spoznaja i činjenica da to ne treba shvaćati kao nešto neugodno svima u obitelji donijela veliko olakšanje jer je naime majka u obitelji odredila kulturu koja teži harmoniji.

Zar je harmonija nemoguća?

Recimo to ovako: moguća je, ali nas sve puno košta. Reći "ne" znači da situacija neće uvijek biti harmonična. Ja zagovaram to da se zapitamo sljedeće: Želim li neprekidnu harmoniju u životu ili želim živjeti s posve normalnim živim ljudima?  

Koja je motivacija za oslobađanje od težnje za harmonijom? Patnja?

Poticaj može doći na temelju neke frustracije. Kada su roditelji ili djeca frustrirani, javlja se impuls za isprobavanjem nečega novoga. Moja vlastita motivacija i motivacija moje tadašnje žene bila je da ne radimo stvari kako su ih radili naši roditelji. Htjeli smo biti moderni.  Međutim nismo baš znali što to uopće znači. To vrijedi i za nastavnike i učitelje. Oni bi se trebali zapitati: Jesam li uspješan i zadovoljan zbog načina na koji rješavam konflikte sa svojim učenicima? Ako mogu potvrdno odgovoriti na to pitanje, onda ništa ne trebaju mijenjati.

Kako bi izgledao Vaš idealni svijet?

Obitelji, institucije i društva s puno manje nasilja, zlostavljanja, ovisnosti i zanemarivanja. Želio bih da obitelji, organizacije i društvo budu inspirirani za to da ozbiljno shvaćaju druge, da njeguju odnose ispunjene ljubavlju te da se međusobno respektiraju.   

Što će biti kada Vas jednom više ne bude?

Važno mi je da moji principi nastave živjeti i bez mene. Ne želim da taj stav bude ovisan samo o meni. Ako sam ja sam važniji od vizije moje organizacije familylab, onda to nije dobro. Ne volim kada se sve vrti oko mene. To mi je neugodno.  Želja mi je da vrijednosti žive i da se ljudi pristojno ponašaju jedni prema drugima. Zamislite da se za deset godina opet nađemo i ponovno diskutiramo o ravnopravnom dostojanstvu umjesto da ga živimo i da vodimo ravnopravnodostojanstveni dijalog. Nadam se da se to neće dogoditi. Možda sam naivan. Ne znam.

 

O Jesperu Juulu

Jesper Juul rođen je 18. travnja 1948. u Danskoj. Sa 16 godina počeo je raditi u pomorstvu kao kuhar. To mu je postalo utočište. Nakon posla u brodskoj kuhinji, radio je kao perač posuđa u barovima i kao radnik na miješalici u građevini.   
Kasnije ga je njegov otac podsjetio na to da je kao dječak želio biti učitelj. Juul nije bio siguran želi li to više. U baru u kojem je radio, razgovarao je s glavnim konobarom i bacio kocku. Sudbina je odlučila da postane učitelj.

Radio je u dječjem domu s mladima koji su imali problemima u ponašanju i sklonosti kriminalu. Ondje je postao svjestan toga koliko je važan odnos između roditelja i djece.

Na usavršavanju je upoznao američkoga psihijatra i obiteljskog terapeuta Waltera Kemplera. Njegov je utjecaj zaslužan za brojne metode i stavove koje Juul zastupa sve do danas. Kempler i Juul zajedno su 1979. osnovali „Kempler Institute of Scandinavia“, koji je Juul 25 godina kasnije napustio, da bi u Danskoj osnovao prvu obiteljsku radionicu familylab.
Familylab je općekorisna organizacija, koja u međuvremenu djeluje u 21 državi. „Organizacijom familylab želimo poboljšati psihosocijalno zdravlje današnjih i budućih roditelja i djece te stručnjaka“, kaže Jesper Juul. „Cilj je stvoriti optimalnu okolinu za zajedničko, društveno, emocionalno, kreativno i akademsko učenje.“

Jesper Juul autor je više od 20 knjiga, koje su prevedene na brojne jezike. Među njegovim najpoznatijim djelima nalaze se: „Pubertät. Wenn Erziehen nicht mehr geht“ („Pubertet. Kada odgoj više ne djeluje“), „Wem gehören unsere Kinder?“ („Kome pripadaju naša djeca?“), „Die kompetente Familie“ („Kompetentna obitelj“), „Leitwölfe sein“ („Kako biti vođa vučjeg čopora“) i „Grenzen. Nähe. Respekt“ („Granice. Blizina. Respekt“).

Privatno je Juul živio povučeno u svom stanu u Odderu (Danska). Dvaput se razvodio i živio je sam. Godine 2012. obolio je od upale leđne moždine. Proveo je 16 mjeseci na rehabilitaciji u jednoj danskoj bolnici te je odonda u invalidskim kolicima. Od 2014. ponovno je počeo pisati. Dana 25. srpnja 2019. umro je od upale pluća u dobi od 71 godine.
 

Zahvaljujemo Jesperu Juulu

Donedavno je redovito pisao tekstove za švicarski časopis za roditelje „Fritz+Fränzi“ i kada bi god mogao, odgovarao je na pitanja roditelja. Taj je angažman za roditelje izvanredan.  

 

Preneseno sa Schweizer ElternMagazin Fritz+Fränzi
Prijevod: Harfa d.o.o.

 

Ponosni smo što je Jesper Juul i Harfin autor!

                    

 

Tijekom tinejdžerskih godina, roditelji i tinejdžeri postali su toliko zauzeti da se njihova komunikacija odvija možda još jedino u blagovaoni, i to fragmentarno. Komunikacije se događaju ‘u letu’ i u vrijeme kada tinejdžeri svoju povezanost prema roditeljima trebaju najviše.

Naravno, ovo je i vrijeme kada tinejdžeri pritom traže i najviše samostalnosti i prostora. Sve u svemu, adolescencija nije lako vrijeme niti za roditelje niti njihovu djecu.

 

Tijekom tinejdžerskih godina, djeca su u većem riziku za depresiju i tjeskobu. Prema Nacionalnom Institutu za mentalno zdravlje depresija je najčešći poremećaj mentalnog zdravlja za mlade i odrasle i 10 do 15 % tinejdžera ima simptome depresije u bilo kojem trenutku adolescencije.

Iako tinejdžeri imaju reputaciju da su tužni ili bijesni, to nužno nije znak depresije. Prema istraživanju neurologa i pedijatra Ronalda Dahla tinejdžeri eksperimentiraju s intenzivnim negativnim emocijama i ne trebaju vas, roditelje, da ih nagovarate da te osjećaje od sebe i otpuste. U stvari, učiti kako se nositi s intenzivnim emocijama djeteta je od pomoći roditeljima koji se najčešće nađu u neobranom grožđu.

 

Barbara Greenberg, klinička psihologinja za tinejdžere i autorica ‘Tinejdžerstvo kao drugi jezik: Vodič za roditelje kako da postanu bilingvalni’ objašnjava da tinejdžeri mogu doživjeti tjeskobu bez da razviju depresiju, stoga je važno ne hitati s dijagnozama. Međutim, kaže, neka djeca trebaju pomoć oko identificiranja te razlike, jer ponekad djeca imaju problema s označavanjem emocija.

 

Stoga, što je to što tinejdžeri najviše trebaju od nas?
 

1. Naše prisustvo

Tinejdžeri doživljavaju svoje roditelje manje dostupnima nego se roditelji sami vide’, kaže Greenberg. Važno je biti fizički prisutan na pažljiv način, barem dio vremena – što znači fokusiran, ne da razgovarate s djetetom dok tipkate na mobitel ili kompjuter. Baš kao s bilo kim drugim, izgledate nedostupno djeci kada ste angažirani na zaslonu kompjutera ili telefona. Pravljenje kućanskih poslova označava se na drukčiji način, a taj je da smo im prisutni.
 

2. Dobre vještine slušanja

Tinejdžeri pričaju više ako roditelji ne reagiraju pretjerano dok nam nešto govore. Čak i prekid dok pričaju može ušutkati tinejdžera. Kada nam govore nešto što je zapanjujuće ili uzrujavajuće ‘roditelji počinju paničariti i počinju ispravljati stvari umjesto da se povezuju’, kaže Greenberg.

‘No cilj je slušati kako bismo kao roditelji dobili sve informacije i zato ih ne želite prekidati paničarenjem, ili da im pružite poruku s kojom se nećete moći nositi. ‘Dijete neće pričati ako misli da se roditelj ne može nositi s razgovorom, koji prenosi nenamjerno poruku da je ne može nositi niti dijete. Nabacite pokeraški izraz lica i ostanite mirni.
 

3. Smjernice, ne savjet

Preskakanje savjeta je ključ za pomaganje da se tinejdžeri otvore i razviju vještine rješavanja problema. Poslušajte kako važu situaciju na način da pričaju o njoj, i izbjegavajte vaše sugestije osim ako izričito za njih pitaju. Tinejdžeri često žele iskoristiti samo jedini glas razuma (roditelje) pa pokušajte s otvorenim pitanjima kako biste olakšali njihovo razmišljanje kako da riješe situaciju.
 

4. Tempo neka vode tinejdžeri

‘Tinejdžeri se osjećaju prilično izvan kontrole – njihova tijela se mijenjaju i oni razvijaju svoj identitet – stoga je važno pružiti im osjećaj kontrole nad brzinom i tempom u kojem vam otkrivaju informaciju’, kaže Greenberg.

‘Pričat će kad su spremni, pod njihovim uvjetima. Možete utjecati na razgovor, na način da promovirate njihovo otvaranje, a to je zajednička šetnja ili vožnja, gledanje nekog televizijskog showa…’.

 

Privatnost nije simptom depresije

Potreba za privatnošću tinejdžera nije simptom depresije. To je zdrav znak adolescencije, kaže Greenberg. Više bi se, kaže Greenberg brinula ako je tinejdžer nametljiv i želi vam baš sve reći. No, imajte na oku druga ponašanja kao što je društvena izoliranost tinejdžera, promjene u spavanju ili promjena u uspjehu u školi. Ne pretpostavljajte da su odlične ocjene dobre – vrhunska izvedba u školi nije dobar barometar emocionalnog blagostanja djeteta.

Opasna zona depresije je kada se osoba osjeća bespomoćno i beznadno dulje od dva tjedna.

Korisno je biti svjestan da se depresija kod muškaraca i depresija kod žena može drukčije predstaviti. Djevojke imaju tendenciju internalizirati i djelovati tužno, dok će dječaci tipičnije kroz ponašanja ponašati se ljutito, udarati o zid ili piti.

Greenberg preporuča da budete sigurni da djeca imaju društvenu potporu pouzdanih ljudi, ili člana obitelji koji može doprijeti do vašeg djeteta.

Učite svoju djecu da nije sramotno zatražiti pomoć. Mnoga djeca lažiraju svoje osjećaje od straha da razočaraju svoje roditelje.

 

Preneseno s Lijecnik.hr