Marianne Dubuc: Lav i ptica
Piše: Anda Bukvić Pažin
Ilustracije: © Marianne Dubuc

Jesi li čitala Lava i pticu?, upitala me urednica ovoga portala, a ja sam pomislila da sigurno jesam, jer zvuči kao nešto što su svi pročitali – kao priča poznata iz vrtića, iz osnovne škole, kao basna, pomalo i kao vic. Zvuči kao nešto što je svatko čitao, da, ali nitko se više ne sjeća točno o čemu se radi. Pa sam potražila Lava i pticu, i već pri prvom čitanju shvatila da je to drukčija priča, vrlo malo nalik onima koje su mi čitali u djetinjstvu i koje sam sama sebi čitala nekad poslije.

Ova priča govori sve, a ne izgovara puno, pokazuje, a ne objašnjava, crta dvodimenzionalno, ali sa svake stranice iskaču i treća i četvrta dimenzija. Nije basna, jer nema onoga što se u basnama zove poučan kraj – nema dociranja, nema završetka niti gotovih rješenja, jer nema ih ni u životu. I sada, nakon pedeset puta u zadnjih deset dana, mogu reći da sam pročitala Lava i pticu. I preporučila bih svakako da ih i vi pročitate.

ZIMA UDVOJE

Priča počinje jednog jesenskog dana, dok Lav rumenih obraza i u kombinezonu od trapera obrađuje svoj vrt. Radeći tako marljivo i koncentrirano, pronađe ranjenu pticu. Odmah se sažali i odluči pomoći: povije joj ozlijeđeno krilo. Međutim, ptica ne može nastaviti put na jug sa svojim jatom pa joj Lav ponudi da s njim provede zimu.

Već je prohladno – i ne znam zašto je Lav bos, mogao bi se prehladiti, jer ptičica se smrzava – pa je Lav smjesti u svoju grivu i tako ponese kući. Pomno uređena kupolasta jazbina po svojim biranim detaljima pomalo podsjeća na kućicu Ježurke Ježića: udobna je i topla, i unutra Lav ima sve što mu treba za rad i za zasluženi odmor. Kad nastupi prava zima, njih dvoje prepuštaju se dnevnim i večernjim ritualima i skladno provode snježno i hladno godišnje doma. „I tako, dan za danom, prolazi zima udvoje.“

Nakon jeseni i zime, Lav s rukama u džepovima i šeširom ušeta u proljeće: opet počinju radovi u vrtu, i vraćaju se selice. Ptica se vraća svome jatu, i to Lava vidljivo kosne. Teško mu je, ali nastavlja bez nje, raditi sve što je i prije radio, živjeti u skladu s prirodom, od kasnog proljeća preko cijelog dugog ljeta. Jer „život je takav“.

Ali život je, osim što je takav, jedan veliki neprekinuti krug, i sve se vraća odakle je poteklo, pa tako i ova priča: iznova nastupa jesen, ptice opet putuju na jug. Sve osim naše ptice, odnosno Lavove ptice – ona se vraća svome prijatelju da skupa provedu još jednu hladnu zimu. On joj kaže – ili ona njemu, svejedno, jer oboje isto misle: „Ove zime nam neće biti hladno jer smo zajedno“. I to je kraj – ili početak, kako god želite, ali sretan je u svakom slučaju.

C'EST LA VIE

Ova netipično duga slikovnica s netipično malim brojem riječi djelo je grafičke dizajnerice i ilustratorice Marianne Dubuc, Kanađanke čije radove objavljuju veliki nakladnici u 15 svjetskih zemalja. Čim uzmete slikovnicu u ruke, jasno vam je da je riječ o autorici koja radi primarno slikama. I nije to slučaj samo u Lavu i ptici (Le lion et l'oiseau): njezina prva uspješnica bila je slikovnica More (La mer), potpuno bez teksta, o mački i letećoj ribi koje kreću u dugu i uzbudljivu pustolovinu.

Slika i tekst samo su mediji za prijenos poruke, jer začetak svega ipak je priča. A ta priča, kao i sve dobre priče, seže u djetinjstvo: kao jedino dijete, Marianne Dubuc se često vezivala uz druge ljude, koji bi onda nestali iz njezina života, ili ona iz njihovih. Izgubili bi kontakt, i zbog toga je znala biti jako tužna. Onda je jednom njezina mama, vidjevši po tko zna koji put suze zbog rastanka, rekla da je to tako u životu – ljudi odlaze, ali opet će se vratiti, za deset godina, manje ili više. A ako se ne vrate, onda treba naučiti živjeti s tim. ​I to je jedna od osnovnih poruka koju nosi ova knjiga: C'est la vie.

Od te je priče iz života autorica krenula slikati grube skice. Nije joj bilo teško izabrati životinjske protagoniste – ova umjetnica zapravo ne voli crtati ljude u svojim knjigama, jer, kaže, još nije našla modus da ih prezentira na zadovoljavajući način. Na kraju su ilustracije zaživjele u kombiniranoj tehnici koju je prvi put iskušala za ovu slikovnicu: najprije je crtala vodenim bojama pa konture iscrtavala olovkom – to joj je omogućilo da crta najspontanije što može, jer olovku uvijek može izbrisati. Toj je kombinaciji još dodala drvene bojice, i nastale su jednostavne, ali tople i dirljive slike s promišljenom kompozicijom i gotovo kinematografskom strukturom u kojoj se izmjenjuju krupni planovi i široki kadrovi. Tako filmski posloženoj naraciji tekst gotovo i ne treba, ali autorica ga je ipak uključila, kao smjerokaz kroz osnovnu priču.

LJEPOTA U DETALJIMA

Čitateljski uron u ovu slikovnicu posebno je iskustvo. Ponajprije, ona svojim formatom i tvrdim koricama podsjeća na ne baš tanku knjigu. Zapravo, to je najdeblja slikovnica s najmanjim brojem riječi koju sam ikada imala u rukama. Autorica sama kaže da joj je cilj bio postići savršenu ravnotežu slike i teksta, ali činjenica da su ovdje slike ipak u prvom planu zapravo je osvježavajuća: nekako upravo slike redovito bivaju zaboravljene kad se govori o slikovnicama.

Cjelina Lava i ptice, osim što je napravljena od papira, napravljena je i od tišine: s jedne je strane ta odsutnost ili oskudica teksta, a s druge prozračne, čiste ilustracije. Priča jednostavno diše, i daje vam prostor da i vi sudjelujete u njezinu stvaranju. ​Pripovijedanje je to koje neke stranice ostavlja praznima, neke tek djelomično popunjenima, servira vam detalje i daje vremena da zastanete nad njima, bez osjećaja da ste ispali iz priče.

A kakvi su to detalji tek! Oni koji bi djeci lako mogli ostati za cijeli život, jer se takve jednostavne, a snažne slike nedvojbeno vežu uz rane misli i osjećaje. Ptica u gnijezdu od lavlje grive. Lav čita knjigu (ne slikovnicu), udobno zavaljen u stolcu za ljuljanje. Osebujan par prijatelja za stolom, dok večeraju skupa. Ptica koja spava u Lavovoj papuči (moja omiljena). I Lav, žalostan i mali u donjem desnom kutu desne stranice, sa šeširom koji skida u znak predaje i pozdrava dok gleda svoju prijateljicu kako leti, prema gornjem lijevom kutu, i na sljedećoj stranici potpuno nestane.

Djecu će bez sumnje oduševiti i slike i detalji, a i Lav i ptica će im sa svojim raznovrsnim izrazima lica postati dobri prijatelji.

Osjećaji su veoma važni i posebno naglašeni u cijeloj slikovnici: po licu, držanju tijela, po okolnom kontekstu i po načinu slaganja priče vidi se Lavova sreća i zadovoljstvo, a onda i njegova tuga pri odlasku ptice. Autorica daje svojevrstan pregled prije i poslije: sve što su radili skupa tijekom zajedničke zime, Lav poslije ponavlja sam, i djeca jasno mogu vidjeti koliko mu teško pada samoća kad je iskusio lijep život udvoje. Snužden je i bezvoljan za večerom, previše tužan da bi, kako običava, čitao knjigu pored kamina, a papuče su mu razbacane i prazne.

VJEČNO VRAĆANJE ISTOG

Dobre slikovnice djecu mnogo toga nauče, i rade to bez forsiranja i nenametljivo. Pa što njih (i nas) Lav i ptica mogu naučiti? Istu lekciju koju je i autorica naučila od svoje majke i koja je bila okidač za ovu priču: život se sastoji od dolazaka i odlazaka, rastanaka i sastanaka.

Neočekivano prijateljstvo između dvoje začudnih protagonista nema u sebi didaktički potencijal, jer djeci tu nema ništa čudno: za njih Lav nije grubi mesožder, već on uzgaja i jede mini rajčice iz svoga vrta i ribu koju ulovi ljeti na jezeru. I logično da ptica pere zube nakon večere, skupa s Lavom, stojeći na njegovoj glavi, kad je zrcalo postavljeno tako visoko.

Osim što je mini-lekcija iz života kao vječnog vraćanja istog, ova nas slikovnica uči da i priroda funkcionira na jednako kružan način.

Neke ilustracije jasno upućuju na mijene godišnjih doba: prepoznatljivi motivi poput suhog lišća, vjesnika proljeća, tople odjeće i sanjki, kupanja i ribolova. Ali ima i onih čije su naznake suptilnije, poput slike noći koja se uz manje varijacije pojavljuje na početku i na kraju slikovnice. Vidi se da je mrak i da vlada bockava hladnoća, zvijezde su velike i trepere na stranici, dim izlazi iz dimnjaka, a jednostavna slika odiše mirom i oštrom svježinom koju znamo iz vremena kad je i bablje ljeto već davno prošlo, i nema više šanse da se vrati dok priroda ne okrene puni krug.

Šturi prikazi Lava i ptice uvijek naglašavaju da je to priča o prijateljstvu. I jest, ali je jednako tako i priča o rastanku, i o usamljenosti. Uči djecu o empatiji, i pokazuje da smo potrebni jedni drugima, i da nijedan čovjek nije otok, niti može zauvijek biti nalik vrijednom Lavu koji živi sam i radi sezonske poslove. Ali u redu je i to povremeno biti, kao što je u redu i biti tužan i potišten. Jer ništa ne traje vječno, „jednoga dana ponovno dođe lijepo vrijeme“, i život je takav.

MAGIJA PRAZNE STRANICE

Ova umjetnički vrijedna, sofisticirana i edukativna knjiga za djecu pokazala se kao određeni rizik i pomalo sklisko područje za nakladnike u svijetu. Objavljena je u dvadesetak zemalja, i u nekima je izmijenjena na zanimljivo kompromisan način.

Naime, neki dijelovi slikovnice ne sadrže ni tekst ni ilustraciju: to su bijele, prazne stranice koje efektno dočaravaju da je došla zima, bjelina i tišina. Snijeg je preko dvije stranice zatrpao i slike i tekst, a nakon tog bijelog pejzaža na idućim će stanicama proviriti šafran, kao prvi vjesnik proljeća.

U Americi je nakladnik procijenio da će čitatelji pomisliti da je riječ o tiskarskoj pogrešci, pa su u dogovoru s autoricom maknuli te potpuno prazne stranice iz sredine knjige. A na Amazonu se slikovnica prodaje uz napomenu: „Prazne stranice nisu tiskarska pogreška, već dio pripovijedanja. Snijega je sve više, dok ne napada toliko da životinje vide jedino bjelinu."

***

Slikovnicu je kod nas objavila nakladnička kuća Harfa, poznata pod geslom Knjige koje vole djecu, i ovo je prva slikovnica u njihovom nakladničkom nizu – nadamo se, nikako i posljednja.

Hrvatski nakladnik nije smatrao da bi prazne stranice mogle biti problem – i s pravom se uzdao u inteligentne čitatelje, djecu i njihove odrasle, od najranije do pozne dobi. Format je dobar, korice izdržljive, uvez čvrst, a papir dobar i otporan na duga čitanja.

Jedino, oprez: kao što prazne stranice izmamljuju stanku u razmišljanju i nameću potrebu za razgovorom, tako djeci pri pogledu na praznine i bjeline obrve poskoče, a u oku zaiskri ideja. Moji su bili oduševljeni što je na stranice pao snijeg i ništa se pod njim ne vidi, ali već u sljedećem trenutku zlatne ribice su zaboravile, i tražili su bojice da docrtaju kadar na praznim stranicama. Svaka stranica magnet je za intervencije, a prazne i poluprazne posebno – nemojte reći da vas nisam upozorila.

***

Preuzeto s portala Moderna vremena.

Podučavanje djece istinskoj zahvalnosti može se razvijati kroz male promjene u svakodnevnom životu, a dugoročno može donijeti mnoštvo koristi za njihovo blagostanje. Zahvalnost je način da cijenimo ono što nam je dano i saznanje što taj dar donosi u naš život.

No, zašto je važno učiti djecu zahvalnosti?
Istraživanja pozitivne psihologije objavljena u Harvard Healthu su pokazala da je istinska zahvalnost ‘snažno i dosljedno povezana s osjećajem sreće‘, što znači da ako naučimo kako biti zahvalni, prednosti zahvalnosti se prenose i na druga područja našeg života te postajemo sretniji ljudi.

Kada djeca prakticiraju zahvalnost postaju sretnija i uspješnija u školi, imaju značajnije odnose s drugim ljudima, te ono što je najvažnije, nose tu zahvalnost i pozitivnost u svoju adolescenciju i u odrasli život.
 

Ako odrasli imaju poteškoće u poimanju koncepta istinske zahvalnosti, kako mogu naučiti djecu da prakticiraju ovakav način života? Donosimo pet jednostavnih načina kako učiti djecu zahvalnosti.

1. Budite primjer kako se zahvalnost prakticira

Djeca uče o životu promatrajući odrasle u svom životu. Roditelji, učitelji, braća i sestre i ostali imaju ogromnu ulogu u procesu kako djeca uče pravilno ponašanje. Kada prakticirate ono što djecu podučavate postaje pravi primjer za zahvalnost. Jednostavni načini su razgovori s djecom svakoga dana o stvarima na kojima ste zahvalni. Neka svatko navede nekoliko stvari, bez obzira koliko se činile ‘malene’.
 

2. Darujte one koje volite

Velikodušnost prema drugima uključuje razmatranje kako se određena osoba osjeća, razmišljanje o tome što se njoj sviđa, te kako cijeni nešto što dobije od nas. Baš kao da su uloge zamijenjene. Posebno oko sezone blagdana, zabavna aktivnost je potaknuti djecu da sastave sekundarnu listu. Uz listu želja za darove, neka sastave listu s darovima za ljude koje vole.
 

3. Ohrabrite svjesnost

Svjesnost se prakticira na način da smo svjesni kako se osjećamo i pozitivnosti svakog trenutka, umjesto da razmišljamo što nosi budućnost ili što je bilo u prošlosti. Kada provedete vrijeme u zahvalnosti za sve što se događa oko vas, podržavate praksuzahvalnosti.
 

4. Donirajte drugima

Kada djeca prerastu svoje igračke i dobiju nove za blagdane i rođendane, možete ih učiti zahvalnosti tako da stare igračke darujete humanitarnim organizacijama ili djeci koja bi ih mogla trebati. Djeci nije uvijek jednostavno prepustiti stare igračke, ali podsjetite ih da na taj način usrećuju drugu djecu. Također, tako učite djecu zahvalnosti i za nove igračke. Igračke možete zajedno odabrati te na taj način ohrabrujete i zahvalnost i suosjećanje kod djece.
 

5. Ostavljajte poruke zahvalnosti

Kada primite dar ili netko učini nešto lijepo za vas, možete napisati poruku zahvalnosti što pokazuje koliko cijenite gestu druge osobe i pomaže u izgradnji značajnog odnosa.  Možete ohrabriti djecu da na papir napišu poruku zahvalnosti ili nacrtaju crtež po svom izboru kako bi pokazali da cijene gestu druge osobe.

Učenje malenih znakova zahvalnosti će pomoći djeci da steknu naviku te prakticiraju zahvalnost tijekom odraslog života.

Preneseno s portala Udahni.com

Da, ja sam mama tog prelijepog „razmaženog“ dječaka, koji se često na javnom mjestu ponaša „nedolično“: baca se po podu, vrišti, razbacuje stvari oko sebe, udara svoju mamu i čupa je za kosu, grize.

Svaki put tim neželjenim „scenama“ dobijemo publiku, koja nam posveti veliku pažnju, sve oči budu uprte prema nama. Iza tih osuđivačkih pogleda vrlo često čujem komentare toliko tiho upućene da ih čujem kao da mi glasno šapuću na uho: „Vidi kako joj je to dijete samo neodgojeno“, „Vidi tog derišta“, „Bože me sačuvaj takvog djeteta“ i sl. U takvim situacijama ostajem smirena, ponekada ignoriram njegovo ponašanje, tako da ne udovoljavam većini, ne histeriziram, ne paničarim, u očima okupljene gomile postajem „bezobzirna i bezosjećajna mama“.

Bole me zgroženi pogledi neupućene okoline koja mog divnog sina smatra nemogućim i razmaženim, a on je sve samo ne to. Moj sin ima autizam.

Naša publika to ne vidi. Vrlo često to prešutim jer ako kažem riječ autizam, publika se razbježi brzinom kao da ste zaprijetili: „Imam tempiranu bombu!“.

Moj sin ne govori. On nije u stanju izraziti svoje želje i potrebe na način kao druga djeca, ali to ne znači da ih nema. Frustriran je jer mu je možda vruće, žedan je ili se boji nečega. To ni sama nikada ne znam. On je dijete kao i sva druga djeca, ali se njegov način komuniciranje razlikuje od ostalih.
Ima potrebu igrati se s drugom djecom, raditi u njihovu društvu isto što i oni, iako je u većini tih stvari nespretnijih od njih, ali zato je u mnogim drugima – puno bolji.

On nije bolestan niti manje vrijedan, on je samo „drugačiji“, a biti drugačiji ne znači ništa osim upravo to – da ste drugačiji.

Velika je ljepota u svakoj različitosti i baš nas to čini posebnima.
Moj sin se ne razumije u skupe igračke, njemu ništa ne znači hoćete li mu pokloniti nešto što košta čitavo bogatstvo ili jedan mali autić jer on stvari mjeri po vlastitoj ljepoti, a ne tržišnoj vrijednosti.

Najiskrenije je dijete koje ćete ikada sresti jer ne razumije skrivene namjere, zagrlit će vas najtoplijim zagrljajem čak i ako vas uopće ne poznaje.

On zna satima samo gledati kroz prozor. Satima se može diviti krošnjama koje se njišu na vjetru, promatrati oblake, ptice , rakete, avione, mnoge prelijepe detalje koje mnogi od nas odavno više nisu u stanju zamijetiti.

Smije se kad počinje padati kiša, voli ležati na travi: ne boji se mrava, paukova i ostalih insekata već ih rado drži u ruci jer ne zna što je strah. Tako slobodno može uživati u tome.
Primijeti svaku životinju u svom okruženju, priđe svakom psu ili konju i ostvari s njima neki neopisivi kontakt koji ni ja ne mogu dokučiti. Tu vezu ne znaju objasniti ni najveći umovi današnjice, ali ona postoji i ja često svjedočim tom čudu.

On je jedno savršeno biće, lako ostvaruje komunikaciju s prirodom i sa svim živim bićima oko sebe iako ne posjeduje ono što ljudi smatraju osnovnim sredstvom komunikacije a to je–GOVOR.

Ja volim svog sina bezuvjetno baš takva kakav je, samo je moje majčinstvo puno teže od vašeg i ja imam strahove za koje mnoge majke niti ne sanjaju da postoje.

Naš put je težak , pun trnja, kamenja i korova, ali ipak najviše – ljudske gluposti.

Svaki dan se borim s neznanjem, predrasudama i osuđujućim pogledima.
Zato molim sve koji sljedeći put vide majku s djetetom koje se baca na ulici: nemojte osuđivati već pogledajte dublje. Nije sve kako se čini!
Možda upravo ta „bezosjećajna“ majka svaki dan vodi bitke o kojima vi ni ne sanjate. Uputite joj osmijeh, ponudite pomoć ili jednostavno produžite dalje uz riječi: „Sva djeca to rade“.

Azra Ljaić Pekaz, mama predivnog autističnog dječaka

Svi živimo užurbanim, stresnim ritmom i kao roditelji često smo zabrinuti radimo li sve za dobrobit naše djece. Danas je jasno kako je jedna od najvažnijih stvari koje trebamo napraviti – zaustaviti se i čvrsto zagrliti svoju djecu.

Istraživanja provođena posljednjeg desetljeća naglašavaju vezu između ljubavi koju osoba osjeća u dječjoj dobi i osjećaja sreće u budućnosti.

Znanost podržava ideju da toplina i privrženost koju roditelji pokazuju svojoj djeci donose trajne dobrobiti toj djeci, kažu u neprofitnoj organizaciji Child trends iz SAD-a, koja se bavi poboljšanjem života i prilika za djecu, mlade i njihove obitelji.

Snažnije samopouzdanje, bolji školski uspjeh, bolja komunikacija između roditelja i djeteta i manje psihičkih i problema u ponašanju, povezani su s ljubavlju roditelja prema djetetu.

Jednako tako, djeca koja nisu odrastala uz privržene roditelje, češće imaju nisko samopouzdanje i osjećaju se otuđeno, neprijateljski, agresivno i nedruštveno.

Postoje brojna istraživanja koja ukazuju na odnos između roditeljske naklonosti i dječje sreće i uspjeha.
 

Godine 2010. znanstvenici Medicinskog fakulteta Sveučilišta Duke otkrili su da bebe koje imaju vrlo privržene i brižne majke, odrastaju u sretnije, otpornije i manje anksiozne odrasle ljude. Istraživanje je uključilo oko 500 osoba koji su praćeni od dojenačke dobi do njihovih tridesetih godina.

Kad su bebe imale 8 mjeseci, psiholozi su promatrali njihovu interakciju s majkama, a istovremeno su provodili nekoliko razvojnih testova. Psiholozi su rangirali majčinu ljubav i razinu pažnje skalom do 5, u rasponu od "nepostojeća" do "pretjerana". Gotovo 10% majki pokazalo je nisku razinu privrženosti i ljubavi, 85% njih pokazalo je normalnu količinu privrženosti i ljubavi i nekih 6% pokazalo je visoku razinu privrženosti i ljubavi.

Nakon 30 godina, isti su pojedinci ispitivani o svome emocionalnom zdravlju. Odrasli čije su majke pokazivale "pretjeranu" i "nježnu" privrženost, u manjem su broju slučajeva osjećali stres i anksioznost. Manje je bilo vjerojatno i da će prijaviti neprijateljske, uznemirujuće društvene interakcije i psihosomatske simptome.

Znanstvenici uključeni u ovo istraživanje, zaključili su kako bi za ovaj rezultat mogao biti odgovoran hormon oksitocin.

Oksitocin je kemikalija koju stvara mozak tijekom okolnosti u kojima osoba osjeća ljubav i povezanost. Pokazalo se da ovaj hormon pomaže roditeljima povezati se s djecom, pojačavajući osjećaj povjerenja i podrške između njih. Ta povezanost najvjerojatnije pomaže mozgu proizvesti i iskoristiti oksitocin i utječe na to da dijete osjeća više pozitivnih emocija.
 

Sljedeće je istraživanje sveučilišta UCLA iz 2013. godine u kojemu je otkriveno da bezuvjetna ljubav i privrženost roditelja čini djecu sretnijom i manje anksioznom. Ovo se događa iz razloga što se dječji mozak mijenja pod utjecajem privrženosti.

S druge strane, otkriven je negativan utjecaj zlostavljanja u djetinjstvu i nedostatka privrženosti koji utječu na djecu psihički i fizički. Emocionalno zanemarivanje djeteta može uzrokovati različite zdravstvene i emocionalne probleme tijekom cijelog njegovog života. Ono što je zbilja fascinantno jest da znanstvenici vjeruju kako roditeljska ljubav štiti od štetnih učinaka stresa u djetinjstvu.
 

Nadalje, 2015. godine, istraživanje Sveučilišta Notre Dame, pokazalo je da su osobe, koje su odrastale osjećajući roditeljsku ljubav, sretnije u odrasloj dobi. Više od 600 odraslih ispitivano je o tome kako su odrastali, uključujući i koliko su fizičke naklonosti (zagrljaji, poljupci i sl. fizički pokazatelji ljubavi) primali.

Odrasli koji su se izjasnili da su dobivali više privrženosti u djetinjstvu, pokazali su niže razine depresije i anksioznosti i sveukupno su bili suosjećajniji. Oni koji su se izjasnili da su primali manje privrženosti, imali su problema s mentalnim zdravljem, bili su skloniji uznemirenosti u društvenim situacijama i manje sposobni sagledati tuđu perspektivu.

Znanstvenici su također proučavali dobrobiti od kontakta kožom-na-kožu za djecu.

Ova posebna vrsta interakcije, osobito između majke i djeteta, pomaže umiriti dijete pa ono manje plače i više spava. Pokazalo se da kontakt kožom-na-kožu potiče i razvoj mozga. Prema članku objavljenom u časopisu Scientific American, djeca koja su odrastala u uvjetima lišenim privrženog kontakta s odraslima, poput sirotišta, imala su više razine hormona kortizola u odnosu na djecu koja su odrastala uz roditelje. Znanstvenici vjeruju kako je osnovni uzrok tome nedostatak fizičkog kontakta koji je čest u sirotištima.
 

Konačno, brojna istraživanja o utjecaju masaže na djecu, pokazuju dobrobiti fizičkog dodira, osobito utjecaj na smanjenje stresa i anksioznosti kod djece. Masaža je izvrstan način za povezivanje roditelja s djetetom, fizički i emocionalno. S masažom je moguće započeti u dojenačkoj dobi, a redovito prakticiranje baby-masaže pomaže produbiti povezanost s djetetom. Istraživanja su pokazala da masaža smanjuje stres i anksioznost, kod djece i odraslih i to u brojnim stresnim situacijama poput ispita, hospitalizacije, separacije i sl.

Na kraju, kako možete unijeti više ljubavi i privrženosti u svakodnevicu?
 

1. Od rođenja, nosite, dodirujte i ljuljuškajte dijete u rukama.

Provodite puno vremena u dragocjenom maženju s bebom u kontaktu kožom-na-kožu.
 

2. Kako dijete raste, budite zaigrani.

Bavite se zajedno različitim zabavnim aktivnostima poput plesanja ili osmišljavanja smiješnih igara, npr. pravite se da ste ogromno čudovište zagrljaja i poljubaca.
 

3. Postavite si podsjetnik kako bi zagrljaji postali dio vaše dnevne rutine

U crtiću Trolovi, trolovi su nosili satove koji su ih alarmom svakih sat vremena podsjećali da je vrijeme za zagrljaje. Ukoliko je i to potrebno, postavite si alarm. Ili na drugi način osigurajte da tijekom dana u nekim trenucima zagrlite dijete, npr. kad idu u školu, prilikom rastanka u vrtiću, kad se vrate kući, prije spavanja.
 

4. Kad disciplinirate dijete, činite to s ljubavlju.

Dok razgovarate s djetetom o njegovom neprimjerenom ponašanju, koristite i fizički dodir (ruka na nozi, ruka na ramenu) i zagrlite dijete na kraju razgovora kako bi dijete znalo da ga volite, iako niste zadovoljni njegovim ponašanjem.

Ukoliko jedno od vaše djece udari brata ili sestru, objasnite im zašto to ne smiju raditi i porazgovarajte o drugim načinima pokazivanja ljutnje i ostalih emocija.

Konačno, pazite da u pokazivanju svoje ljubavi i privrženosti ne "udavite" dijete. Poštujte razinu ugode i otvorenosti za fizički kontakt svakog individualnog djeteta i budite svjesni da se taj prag tolerancije mijenja s odrastanjem.

Preneseno s Motherlyja
Prijevod: Harfa d.o.o.

Testosteron s jedne strane čini da su muškarci fizički snažniji, dok im s druge otežava nošenje s emocijama.
 

Od malih nogu dječake se uči da su suze za djevojčice i zbog toga ne znaju izraziti osjećaje te odrastaju u ljude koji se ne znaju nositi s emocijama. Prema istraživanju objavljenom na stranicama američke Nacionalne knjižnice, dječacima je roditeljska emocionalna podrška bitnija, nego djevojčicama kako bi izrasli u psihički zrele osobe.

U usporedbi s mozgom djevojčica, mozak dječaka je puno teži  i ima veći hipotalamus. To je zbog testosterona koji se kod dječaka pojačano luči dok su u majčinom trbuhu, u trećem tromjesečju trudnoće. Osim na veličinu mozga pojačano lučenje testosterona odgovorno je i za izgradnju mišića. Ukratko, testosteron s jedne strane čini da su muškarci fizički snažniji, dok im s druge otežava nošenje s emocijama.

Mozak djevojčica razvija se brže, nego mozak dječaka. Dječaci po pitanju razvoja mozga dostignu djevojčice šest tjedana nakon rođenja. Mozak muške bebe stare četiri do šest tjedana fizički je jednak mozgu djevojčice koja se tek rodila. Druga studija, također objavljena na portalu američke Nacionalne knjižnice , od strane Instituta za zdravlje, pokazala je da su muški embriji puno osjetljiviji na stres koji proživljava majka, nego ženski. Također, u većem su riziku da obole od cerebralne paralize ili da se rode prije vremena.
 

Muške bebe osjetljivije su od ženskih i nedavanje jednake emocionalne potpore dječacima i djevojčicama nije dobro.

Roditelji bi se, po pitanju emocija, trebali ponašati jednako i prema muškoj i prema ženskoj djeci. Trebali bi dječake ohrabrivati da pokazuju osjećaje, poticati ih da govore o svojim strahovima i slušati ih, čitati im knjige koje potiču empatiju i zahvalnost, pokazivati im ljubav i dati im do znanja da ih bezuvjetno volite.

Preneseno s Rtl.hr

Kutije s igračkama kriju neke prilično nevjerojatne stvari. U mojoj kući kutija je krcata svim sitnim do srednje velikim igračkama, koje drugdje nemaju svoje mjesto i kojima je malo toga zajedničko. Zapravo, povezuje ih samo to što su šarene i što proizvode puno buke.

Kojom god da se on odluči igrati, prvi i sasvim logičan potez je da prevrne cijelu kutiju i onda kopa po sadržaju da bi pronašao ono što mu treba. Naravno, usput proizvodi nevjerojatnu količinu buke. Nekad (imam teoriju da to radi s dozom ironije) jednostavno prevrne cijeli sadržaj na pod i sjedne u praznu kutiju.

Uglavnom, kao i većini roditelja, sasvim mi je prirodno da večer završim tako da skupljam igračke u kutiju. Istina, nekad ih pokupi i sam, ali često je to nešto što radimo tata ili ja.

Skupljanje je naravno, puno tiša aktivnost nego raspršivanje. Tiša, i potpuno lišena mozga kad smo u pitanju mi odrasli. Znalo mi se dogoditi da tjednima istu žličicu za kavu ili račun iz dućana skupim s poda i vratim u kutiju s igračkama.

Zato, svakih mjesec dana nastojim uključiti mozak i barem dio gluposti koje nekako završe u kutiji s igračkama baciti ili staviti na neko drugo mjesto. Autić – kutija s igračkama. Kopča za kosu – nije za kutiju s igračkama. Metar – naravno, kutija s igračkama, pa s čim će dijete mjeriti? Tako to nekako ide.

Večeras je jedna od tih večeri, i našla sam se pred nekim misterijima. Vjerojatno ih ima u svakoj kutiji s igračkama, ali ovo su moja tri.

Zašto omiljenim igračkama uvijek nedostaju dijelovi?
Drevna slagalica s prijevoznim sredstvima jedna je od onih stvari koje svakodnevno slažemo. Autobus nedostaje već mjesecima, što nas dovodi do uvijek istog razgovora iz dana u dan.

‘Mama, gdje je bus?’

‘Ne znam sine, izgubio se. Možda je iza kauča. Pitat ćemo tatu da pomakne kauč pa ćemo ga naći, može?’

‘Može, pita tatu. Tata pronađe bus. Iza kauča’

Istina je da smo već gledali iza kauča. Bus nije tamo. Ni ispod tepiha. Ni iza ormarića s cipelama. Zapravo, nema ga u cijelom stanu, tražim ga već dva mjeseca. Bus je ispario. Danas sam doživjela mali živčani slom kad sam skužila da nema ni vlaka.

Zašto su ‘grizilice’ djeci zanimljive tek kad im više ne trebaju?

U našoj kutiji s igračkama ukupno je pet tih čudesa namijenjenih hlađenju desni i pomoći kod izbijanja zuba. Niti jedno nikad nije htio ni primirisati dok su mu izbijali zubi. Sad ih ne smijem ni taknuti, i bojim se pomisliti što bi se dogodilo da ih bacim. Da je budan, ne bi mi dao ni da ih slikam.

Zašto djeca ignoriraju lijepe didaktičke igračke?

Kad smo kupili ta drvena, ekološkom bojom obojena čudesa zamišljala sam kako ćemo zajedno graditi tornjeve i zabavljati se. Istina je da se igra jedino drvenim kolicima na kojima su došla zapakirana i da se uzrujao svaki put kad sam krenula slagati nešto s ovim komadima.

‘Mama, ne, ne slagatiiiiii!’

Nikad neću razumjeti u čemu je problem, a sad već i meni idu na živce jer ima hrpa tih zaobljenih dijelova koji se otkotrljaju posvuda pa ih je teže navečer skupiti. Život bi mi bio značajno bolji da mogu donijeti odluku i baciti ih u smeće. Ali uvijek mi bude žao – ipak su didaktičke..

Bonus misterij:

Kako je moguće da je ovaj 20-tak centimetara dug komad ukrasnih kuglica jedna od najpopularnijih igračaka u cijeloj kutiji još od Božića 2013. godine?

Preuzeto s bitimama.wordpress.com​

Emocionalnu inteligenciju definiramo kao sposobnost prepoznavanja osjećaja, kako svojih tako i tuđih, ali i njihova jasnog identificiranja, razumijevanja te sposobnost njihova kontroliranja. U praktičnom smislu se odnosi na emocionalne i društvene vještine. Usmjerava se na ulogu osjećaja u našem svakodnevnom životu, način na koji utječu na naš razum i ponašanje i kako ih možemo što efikasnije, korisnije, upotrijebiti.

Naše osjećaje i većinu emocionalnih vještina u svakodnevnom životu uzimamo zdravo za gotovo, smatramo da se one podrazumijevaju i da se njima ne trebamo baviti. Ali kad nam se dogodi da se teško nosimo s nekim stresnim situacijama, da se slamamo pod pritiskom ili se damo lako zbuniti, da ne znamo kako se doista osjećamo ili kako riješiti problem s kojim se suočavamo, da nam ponestane samopouzdanja ili da ne odreagiramo, a mislimo da smo trebali, dok se u nekim drugim situacijama ne uspijevamo iskontrolirati… – tada poželimo da možemo usmjeravati naše osjećaje i da možemo bolje razumjeti sebe i druge.

Osobe koje imaju razvijene takve emocionalne vještine, lakše se mogu nositi za zahtjevima i pritiscima okoline, a  psiholozi kažu da su to osobe koje imaju razvijenu emocionalnu inteligenciju. Takvi pojedinci neće se lako zbuniti, rijetko žale za svojim postupcima i odlukama, veoma se dobro suočavaju sa stresom, prihvaćaju izazove i ne slamaju se pod pritiskom, imaju visoko samopouzdanje i znaju prepoznati vlastite vrijednosti.

Zahtjevi i pritisci okoline za koje su nam potrebne razvijene emocionalne vještine prate nas u svim razdobljima života, od dječje dobi, što nas potiče da se ipak trebamo baviti emocionalnom inteligencijom, pogotovo jer se ona može razvijati.
 

Pet je osnovnih područja odnosno dimenzija na koja se odnosi emocionalna inteligencija:

1. Svijest o samome sebi i vlastitim emocijama: koje emocije imamo, zbog čega se osjećamo tako kako se osjećamo, koje su naše jake strane, a koje naša ograničenja
2. Nošenje s emocijama i upravljanje njima: posebno upravljanje neugodnim, uznemirujućim emocijama ili impulsima doprinosi fleksibilnosti, lakšoj i boljoj prilagodbi, pozitivnom stavu i odolijevanju pritiscima
3. Motivacija/samomotivacija: kretanje ka višim ciljevima uz poduzimanje malih, izvedivih koraka potrebnih za dostizanje cilja te posjedovanje ustrajnosti da ga se slijedi
4. Empatija (suosjećanje): se odnosi na ”čitanje” i razumijevanje osjećaja drugih ljudi i to iz tona glasa ili izraza lica, a ne samo izgovorenih riječi.
5. Socijalne vještine: pozitivno i prilagođeno ponašanje u odnosima s drugima koje pridonosi uspješnijim odnosima s okolinom kao i većem osobnom zadovoljstvu

Emocionalna inteligencija nije suprotna, već samo usklađena s racionalnom inteligencijom.
 

Za razliku od klasično shvaćene inteligencije (sposobnost snalaženja u novim situacijama) koja je većim dijelom genetski uvjetovana, kod emocionalne inteligencije ta genetska uvjetovanost nije utvrđena u većoj mjeri, već je za nju značajno da se može graditi, učiti kroz cijeli život.  Izuzetno je važno naučiti ju u ranim godinama kako ukazuje niz istraživanja koja naglašavaju da djeca s razvijenijom emocionalnom inteligencijom postižu bolji uspjeh u školi, lakše pronalaze posao, zadržavaju ga i postižu bolje uspjehe u njemu, općenito su zadovoljnija i uspješnija.
 

Uloga roditelja

Navedeno nam svakako daje odgovor na pitanje kada treba započeti s razvojem emocionalnih vještina. Dobra je vijest da doista možemo nešto učiniti i imamo mogućnost pomoći djeci da izrastu u emocionalno kompetentnije osobe. Naizgled najlakši način je svakako da sami postanemo osobama u kakve bismo htjeli da izrastu naša djeca.

Svi smo modeli svojoj djeci, u svakom kontaktu i interakciji s djetetom pruža nam se mogućnost da djetetu pokažemo i naučimo ga emocionalne vještine. Vrijedno je zapamtiti da djeca više uče gledajući nas što radimo od onog što im pričamo. Ne treba se bojati ni svojih grešaka ako iz njih znamo naučiti, i to je vrijedna poruka djeci da nitko nije imun na neuspjeh te kako se s njim nositi i kako krenuti ispočetka.
 

Evo nekih savjeta kako razvijati emocionalnu inteligenciju:

1. Naučimo prepoznati svoje osjećaje. Zapitajmo se kako se osjećamo i budimo iskreni prema sebi, imamo pravo na sve osjećaje i niti jednog se ne trebamo sramiti.
2. Preuzmimo odgovornost za svoje osjećaje. Nakon što prepoznamo svoje osjećaje, pokušajmo razumjeti zbog čega se tako osjećamo, što nas je to posebno razveselilo ili razljutilo ili povrijedilo.
3. Pitajmo druge kako se osjećaju jer to ne možemo znati osim ako ne pitamo. Zapitajmo se jesmo li sami ponekad odavali dojam ljutosti, a da smo zapravo bili povrijeđeni ili zabrinuti. Slušajmo druge pažljivo i bez predrasuda i zapitajmo se bismo li voljeli da i oni nas tako slušaju.
4. Pokušajmo predvidjeti svoje osjećaje. Pokušajmo naučiti unaprijed prepoznati kako ćemo reagirati nakon nekog određenog događaja, što će u nama izazvati neka situacija ili osoba. Tako možemo izbjegavati određene radnje ili situacije koje će u nama izazvati neugodne osjećaje.
5. Pokušajmo biti manje osjetljivi. Osjetljivost je karakteristika u kojoj se međusobno razlikujemo, no možemo je naučiti kontrolirati. Ukoliko nam netko kaže nešto s čim se ne slažemo, nemojmo se odmah povlačiti ili napadati jer takve reakcije samo govore da se ne možemo nositi s kritikom te mogu utjecati na našu sigurnost i samopouzdanje kao i na sliku koju drugi stvaraju o nama. Umjesto toga, možemo zahvaliti na iskrenosti i usredotočiti se na vrijednost dobivenih komentara, kritika te naučiti nešto iz njih.
6. Probleme sagledajmo cjelovito. Kada nam se dogodi nešto loše, bez obzira koliko loše to doista bilo, u tom nam času vjerojatno propada svijet, ”tonu sve lađe” te nas obuzimaju neugodni osjećaji koji utječu na sve ostale aspekte našeg života. U tim trenucima možemo razmisliti koliko će nam se taj sadašnji problem činiti ozbiljnim za pet godina, pet mjeseci, pet dana?

Prenesno s Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba

Tekst je objavljen povodom Tjedna psihologije.
Uz pomoć Harfinih izdanja koja su na popustu tijekom Tjedna psihologije, gradite i jačajte svoju i djetetovu emocionalnu inteligenciju.

OVDJE SE PRIJAVITE ZA EDUKACIJU

Zbog velikog interesa, u organizaciji izdavačke kuće Harfa, dr. Ranko Rajović, jedan od najvećih autoriteta na ovim prostorima kad govorimo o odgoju i obrazovanju, održat će praktičnu edukaciju pod nazivom "Kako igrom uspješno razvijati djetetov IQ" temeljenu na NTC sustavu učenja, inovativnom programu čiji je autor. Edukacija je namijenjena roditeljima, odgojiteljima, učiteljima i drugim stručnjacima koji se bave odgojem i obrazovanjem djece.
 

Dr. Ranko Rajović, inače doktor interne medicine, dugogodišnji je predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece te osnivač Mense Srbije i Odsjeka za darovite Nikola Tesla Centra. 

Edukacija će se održati u Osijeku, 14. ožujka 2017. u 17.30 sati u Hotelu Osijek, Šamačka 4, Osijek.
 

Trajanje praktične edukacije je četiri školska sata, a redovna je cijena 320 kn. Ako uplatu izvršite u roku 48 sati od trenutka prijave, cijena praktične edukacije za Vas je 280,00 kn.

Da biste sudjelovali na edukaciji, obavezna je prijava. Prijavnicu ispunite ovdje.

Potvrdu o sudjelovanju dobit ćete prilikom dolaska na edukaciju.

Program edukacije:

NTC-sustav učenja – igre koje oštećuju razvoj djeteta, a da toga nismo svjesni.

Uvod – funkcionalno znanje.

Razvoj mozga.

Koje aktivnosti oštećuju razvoj djeteta?

Je li rana stimulacija mučenje djeteta ili je potrebna?

Igre koje stimuliraju ukupni razvoj djeteta (NTC-tablica).

Reproduktivno učenje za mozak ne postoji

Zašto je reproduktivno učenje prošlost.

Kako mozak radi, reproduktivno ili asocijativno?

Zašto zaboravljamo lekcije koje smo dobro naučili?

Misaone klasifikacije, serijacije, asocijacije (NTC-tablica, II. dio)

Igra – skrivanje riječi u rečenici (I. razina)

Zašto mozak nauči lakše nešto sto nam ne treba, a ne ono što nam je ponekad važno?

Radionice, reproduktivno i asocijativno učenje

Nelogične priče, (I. razina)

NTC-sustavom podiže se intelektualni potencijal djece te se razvija brzina razmišljanja i zaključivanja – tzv. funkcionalno znanje.

Činjenica je da inteligencija ne ovisi samo o broju neurona, odnosno da nije uvjetovana samo genetskim potencijalom nego i vezama među neuronima, tzv. sinapsama. Razdoblje do sedme godine života najdragocjenije je za formiranje novih neuronskih veza (sinapsi). NTC – sustav učenja bavi se pitanjem kako stimulirati razvoj sinapsi, a time i ogromne dječje potencijale prije polaska u školu i u školi, a na njega će Dr. Ranko Rajović odgovoriti tijekom predavanja.

NTC-sustav učenja usmjeren je prema razvoju kognitivnih sposobnosti djece, a  temelji se na istraživanjima koja upozoravaju na to da mozak uspostavlja 75 % svih neuronskih veza (sinapsi) do sedme godine života, a od toga 50 % sinapsi nastane već do pete godine. Taj se argument čini dovoljno uvjerljivim da posvetimo veliku pozornost predškolskoj dobi, učinkovitosti učenja i korištenju dječjeg pamćenja. Ako tijekom formalnog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja radimo sa samo 25 % preostalih mogućnosti korištenja potencijala mozgovnog kapaciteta, tada je važno znati kako se razvija dijete do sedme godine života.

NTC-sustav učenja dr. Ranka Rajovića primjenjuje se na različite načine u 15 europskih zemalja. Sustav podrazumijeva učenje utemeljeno na teorijskim osnovama neurologije, neuropsihologije i drugih znanosti, posebno pedagoških – obiteljske pedagogije, didaktike i metodike za predškolski i osnovnoškolski uzrast. Taj sustav učenja predstavlja operacionalizaciju teorijskih spoznaja navedenih znanstvenih disciplina, što je dobar pokazatelj kako povezivati teoriju s obrazovnom praksom. Pritom je riječ o novom pristupu učenju u kojem dominira misaona aktivnost djeteta i njegov uspješan razvoj. Sustav je vrlo dobro i detaljno razrađen, primjenjiv u obitelji, predškolskim ustanovama i u razrednoj nastavi osnovne škole. Program nudi načine prepoznavanja darovite djece, njihove karakteristike i putove prema povećanju IQ-a, razvoja sposobnosti i stvaralačkog mišljenja. Naglašava se važnost obitelji i šire društvene zajednice (vrtići, škole, centri za darovite) u razvoju darovite djece. NTC-sustav učenja ozbiljno će poljuljati opravdanost tradicionalnog rada s djecom.

Za sva pitanja i nedoumice stojimo vam na raspolaganju na 098/30 55 34, kontakt osoba Irena Orlović.

Kad smo frustrirani, znamo biti bezobzirni i reći nešto što nismo trebali i kako nismo trebali. Kažemo li to odrasloj osobi, već ćemo to nekako riješiti. Kažemo li to djetetu, pogreška je daleko veća.

'Slobodno reci što misliš' je, općenito, jako dobar savjet, ali možda nije najbolji kad je riječ o djeci, posebno mlađoj. Ne znači to da im (i ona nama) ne trebamo reći što mislimo, naprotiv, ali prije toga ipak trebamo malo pomisliti. Stručnjaci za odgoj djece slažu se da postoje neke riječi, fraze i rečenice koje djeca ne bi trebala čuti, čak i ako su nam namjere najbolje. Evo na što bismo trebali pripaziti, upozoravaju stručnjaci na portalu Insideout.hr.
 

'Ne' i ostale izvedenice 

Ne, nije riječ o tome da 'ne' treba izbaciti iz rječnika, nego o tome da ga treba čuvati za zaista opasne situacije – kad manje dijete zaviruje u utičnicu ili veće pita bi li moglo probati gutljaj alkohola. Umjesto da cijeli dan samo govorimo što 'ne' treba, bolje je reći djetetu što zapravo želimo da napravi. Tako mu, umjesto 'ne penji se na taj stolac', možemo reći 'molim te, sjedni'.

Starijoj djeci je, također, draže kad im kažete što bismo željeli od njih, iako nitko ne jamči da će to i napraviti. Svejedno, umjesto 'ne bulji u taj kompjutor, zar ne bi trebala/trebao pročitati lektiru', uputnije je reći 'kad dovršiš lektiru, vjerojatno će ti ostati vremena i za fejs'. Tinejdžeri ni to neće dočekati s veseljem, ali barem im niste rekli 'ne'.
 

Hm… vidjet ćemo

Kad dijete nešto pita – a to je vrlo često – pokušajmo mu odgovoriti. Naravno da nije lako istodobno telefonirati, prazniti perilicu i kuhati, ali treba pokušati. Svaki je odgovor bolji nego 'vidjet ćemo'. Prvo, njime djetetu šaljemo poruku da imamo važnijeg posla i, drugo, provociramo ga da i dalje postavlja isto pitanje. Na kraju ćemo, nakon 15 puta ponovljenog pitanja 'može li prijateljica u petak prespavati kod mene', vjerojatno vrisnuti 'ne' iako možda nemamo ništa protiv.

Dakle, kad dijete nešto pita, a mi smo u strci, zamolimo ga za 10-minutnu odgodu ili mu recimo 'da'/'ne'. Frazu 'vidjet ćemo' posebno ne treba koristiti kad već znamo da će odgovor biti 'ne'. Svejedno je hoćemo li reći 'ne' odmah ili za pola sata, ništa se neće promijeniti, osim što će zapitkivanje prestati.
 

Najbolja/najbolji si na svijetu!

Jedno je pohvaliti dijete kad nešto dobro napravi – i to treba raditi – a posve drugo stalno mu govoriti da je najbolje. Najveća se zamka krije u tome da bi dijete moglo osjetiti pritisak i strah da neće ispuniti naša očekivanja. Zato stručnjaci savjetuju sljedeći pristup: budite određeni. Pohvalimo konkretan rad, naprimjer crtež, riječima: 'Vrlo lijepo! Sigurno se ponosiš. Posebno mi se sviđa nasmiješeni oblak.' Takve rečenice jačaju djetetovo samopouzdanje, a ne stvaraju pritisak.
 

Čekaj da ti mama/tata dođe

Kao djeca smo svi čuli tu prijetnju i nije nam bila omiljena. No vremena su se promijenila, danas znamo da je ne treba koristiti, kao ni uzrečice 'nemoj to raditi, doći će policajac' ili 'reći ću te mami/tati'. Prva je opasna, druga smiješna – djecu potičemo da ne tužakaju jedna druge, a onda ćemo mi njih tužakati! Tako drugom roditelju prebacujemo ono što sami ne možemo riješiti i dodjeljujemo mu ulogu 'onog zločestog'.

Roditeljstvo je zajednička igra i kad su roditelji rastavljeni. Prijetiti djetetu onim drugim može stvoriti ozbiljne probleme.
 

Smiri se odmah!

To ima smisla reći kad čekamo liječnički pregled, vozimo se u prepunom autobusu ili kad se dijete tako uzruja da izgubi kontrolu nad sobom. U svakodnevnim situacijama dijete bi umjesto 'smiri se' moglo čuti 'ideš mi na živce', 'što ti je opet' i slične izjave negativne konotacije koje poručuju da nam nije važno što osjeća. Umjesto 'smiri se', savjetuju stručnjaci, na djetetov je nemir bolje utjecati pitanjem: 'Što te muči – možemo to riješiti.' Iskazivanje emocija mnogo je bolje nego zatomljivanje, samo trebamo podučiti dijete kako se to radi.
 

Daj pusu teti

Biste li vi poljubili nekoga samo zato što vam je netko to rekao? Teško. Zato to nemojmo tražiti ni od djece, poštujmo njihovo pravo na osobni prostor i osobnu odluku. Prisiljavajući ih na grljenje i ljubljene s rođacima ili našim prijateljima zapravo poručujemo djetetu da nad tim nema kontrolu. To je vrlo opasna poruka jer dijete odmalena mora shvatiti da može odbiti neželjeni zagrljaj i poljubac kako se u odrasloj dobi ne bi našlo na brisanom prostoru.
 

Ne kažem da sam ja u pravu, ali ti sigurno nisi

Ta je izjava besmislena kao i kad bismo rekli 'ja sam u pravu i kad sam u krivu'. Usto što nema veze s pameću, njome pokušavamo reći da smo samo mi uvijek u pravu. A to je nemoguće, i naša djeca to već znaju. Umjesto tvrdoglavljenja, bolje je priznati da smo pogriješili. Tako će i dijete shvatiti da nije loše priznati pogrešku i da je nemoguće uvijek biti u pravu.
 

Da to više nisam čula/čuo!

Djeca, posebno mlađa, znaju neprimjereno reagirati na ono što čuju i vide. Tako se može dogoditi da crvenokosu susjedu s kovrčama proglase vješticom ili da, upirući prstom, neprikladno komentiraju osobu u invalidskim kolicima. Umjesto da ih ušutkavamo, pokušajmo doznati što ih je nagnalo na izjave koje su neprihvatljive. Podijelimo s njima svoje zablude, protumačimo im da ima ljudi koji su po nečemu drukčiji, ali nisu zato opasni i nikako ih ne treba ismijavati. Svaki je razgovor bolji od naredbe 'šuti'!
 

Pusti, ja ću

Nije lako gledati kako se dijete muči s nečim i postaje ljutito kad mu ne uspijeva. U početku je to možda pridruživanje gumba rupici na jakni, borba s vezicama, pokušaj da se sladoled donese do usta. Prirodno je pokušati pomoći djetetu, ali tom se porivu treba oduprijeti. Djetetova sreća kad uspije svladati neku vještinu brzo će nadvladati razinu frustracije. I, što je još važnije, naučit će da se i samo može nositi s naizgled nepremostivim preprekama. Izazovi se svladavaju samo kad se s njima suočimo, a ne kad ih netko svladava umjesto nas. 
 

Nemoj da se sad vratimo doma!

U filmovima je vraćanje s pola puta efektan detalj, posebno kad uključuje kočenje i okretanje nasred ceste. U stvarnom životu znači samo da smo izgubili kontrolu nad situacijom i da isprazno prijetimo. Iskreno, kad se dogodilo da se vratimo doma s pola puta na godišnji zato što dijete ne prestaje plakati ili se braća svađaju? Ne treba prijetiti onime što nećemo napraviti. Zapravo, uopće ne treba prijetiti! 

Preneseno s tportala